Sunčeva svjetlost se sastoji od svjetlosnih zraka s različitim valnim duljinama koje odgovaraju različitim bojama. Najkraća valna duljina ima ljubičastu svjetlost, slijedila je plavu, plavu, zelenu, žutu, narančastu i konačno crvenu dugotrajnu svjetlost. Prolazeći kroz slojevitu atmosferu, svjetlo se loma, ali loma kut ovisi o valnoj duljini: kraći valovi, jači lom. Dakle, ispostavilo se da najsnažnija refrakcija doživljava ljubičaste i plave zrake, a najmanji - crveni. No, svjetlo se ne smije lomiti samo u slojevima atmosfere, nego i raspršiti s zrakom. I ljubičaste i plave zrake uglavnom se raspršuju. Odavde dvije očite posljedice: plava boja neba i narančasta crvena boja Sunce na horizontu. Kada sunce odlazi do horizonta, razlike u lomu počinju se pojaviti u činjenici da je gornji rub narančasto-crvene diska javlja uski zeleni granica, a donji rub je svijetlo crveno. A onda je sunce gotovo nestalo horizont, i u tom trenutku samo zelena Bayama ostaje vidljiva - zelena greda. Kada se suncu, sve se događa obrnuti redoslijed: Prvo, zelena greda treperi, a zatim se pojavi shone.

Fenomen zelenog surfa izgleda posebno impresivan, koji se ponekad promatra u oceanima. Zelena zraka za nekoliko trenutaka boje u zelenom boju pjenastog grbova na horizontu.
 
Ukratko, zelena greda nije tako rijedak fenomen, kao što se vjeruje. Potrebno je samo točne informacije, naime znati kada i znati gdje. To jest, znam do drugog vremena izlaska sunca ili zalaska sunca, i to je najbolje ići na Arktik ili Antarktiku (netko tko ga može priuštiti). Kada se sunce prvi put pojavi nakon dugog polarne noći i kreće duž horizonta, zelena greda se može promatrati duže

Uzroci ovog izvanrednog spektakla lako je objasniti oslanjanje na znanje stečeno u srednja škola , Poznato je da se sunčeva svjetlost sastoji od skupa elektromagnetskih valova, od kojih svaki ima svoju frekvenciju i dužinu. Val određene frekvencije percipira ljudsko oko kao boju: crvena, narančasta, žuta, zelena, plava, plava i ljubičasta (svaki lovac želi znati gdje fazan sjedi). Crvena boja ima najveću valnu duljinu u ovom spektru koji čine oko 0,7-0,6 mikrometra. Za zeleno I. ljubičasta cvijeće Valna duljina je približno 0,5 i 0,4 mikrometra. Unatoč takvom, čini se, male razlike u valnoj duljini, zrake različite boje Drugačivno se širiti u tvar, posebno postoje različite brzine. Ovisnost brzine lakih valova u tvari iz njihove duljine ili frekvencije je manifestacija općenitijeg ovisnosti o brzini odgovora tvari na frekvenciju oscilacija električno polje U laganom valu. U fizici se takav fenomen naziva disperzija. U većini tvari i okruženja, uključujući u Zemljinoj atmosferi, crveno svjetlo se primjenjuje s većom brzinom od plavo-zelene. Ta ovisnost nazvana normalna disperzija odgovara manjim refraktivnim indeksima za crveno svjetlo nego za plavo-zeleno. Podsjetimo da je indeks loma vrijednost koja označava koliko je brzina svjetla u tvari V manja nego u vakuumu: n \u003d C / V, gdje s 3 108 m / c je brzina svjetlosti u vakuumu.

Masivni rezervoar prirodnog gasa gori već gotovo 50 godina, a geolozi ne mogu da se usaglase u procenama koliko će još dugo krater Darvaza sagorevati gas, niti koliko će se još širiti.

Naime, 1971. godine grupa sovjetskih geologa je stigla u Karakumsku pustinju u potrazi za naftom. Naišli su na krater koji je obećavao dobro mesto za bušenje, međutim, zemljište koje se nalazilo ispod opreme za bušenje ubrzo je počelo da se urušava, a iz pukotina su pokuljali opasni gasovi.

Kako bi zaustavili curenje gasa i sprečili trovanje ljudi i životinja u okolini, geolozi su odlučili da upale krater, očekujući da će sav prirodni gas izgoreti za nekoliko sedmica. Ipak, gotovo pola veka kasnije, ognjena jama i dalje nastavlja da raste.
Sadašnje procene govore da je Darvaza krater bio možda najveći depo prirodnog gasa na planeti. Umesto da se iz njega decenijama crpi gas za ljudsku upotrebu, Darvaza je postao veoma popularna turistička destinacija za svetske pustolove uvek spremne da uživaju u jedinstvenim prirodnim fenomenima, kakav je upravo ovaj krater.

Iako izgledaju kao pastelna slika nekog umjetnika, sedefasti oblaci (ili polarni stratosferski oblaci) su stvarni. Rijetka, ali stvarna prirodna pojava koja se uglavnom pojavljuje u polarnim područjima zimi u Skandinaviji, Aljasci i sjevernoj Kanadi, no primjećena je i u Engleskoj i Škotskoj. Sedefasti oblaci se formiraju u stratosferi na visini od 15-25 km, a pojavljuju se do 2 sata nakon što padne mrak ili pred zoru.














Za njihov nastanak su potrebne temperature od oko -78 stepeni Celzijusa, a njihove neobične boje stvara difrakcija Sunčeve svjetlosti na kristalićima leda od kojih je oblak sastavljen. No, koliko god sedefasti oblaci bili lijepi i očaravajući, njihova pojava utječe na uništavanje ozona i na stvaranje ozonskih rupa.