Afrika






Afrika je drugi po veličini svjetski kontinent po broju stanovnika, kao i po površini. Sa 30,244,050 km2 (uključujući i ostrva koja joj pripadaju) čini 20.3% ukupne površine zemlje. U Africi živi više od 800 miliona stanovnika što čini oko jedne sedmine ukupne ljudske populacije.

Stari Rimljani su koristili ime Africa terra — „zemlja Afra“ (plural, od „Afer“) — za sjeverni dio kontinenta, koji odgovara današem Tunisu, gdje se nalazila Rimska provincija Afrika. Samo porijeklo imena Africa ima više tumačenja:od feničanski afar (prašina), grčkiaphrike (bez hlada) ili latinski aprica (sunčano).


Geografija

U Africi se nalazi 56 država.Klima je u najvećem dijelu topla.Na području ekvatora je ekvatorijalna te se idući na sjever i jug nalaze tropska, pustinjska. Na visokim planinama je zbog nadmorske visine umjerena pa i hladna klima. Pod stalnim snijegom je Kilimandžaro, Kenija.
Afrika se sastoji od starih površi, pustinja, basena, stepa...


Historija

Afrika je najstarija naseljena teritorija na Zemlji i pretpostavlja se da ljudska rasa potiče sa tog kontinenta.
U većini ljudske historije, Afika (kao i ostali kontinenti) nije imala države, već je bila naseljena grupama plemena, kraljevinama i porodicama. Iako je Egipat prva ikad formirana država, najveći dio podsaharske Afrike, sa izuzetkom Etiopije, Nubijskog kraljevstva i Sahela, do nedavno nije bio organizovan u države. U četrnaestom vijeku evropski istraživači su stigli u Afriku. Prevarom lokalnih plemenskih vođa, Evropljani su zarobili milione Afrikanaca i razvezli ih širom svijeta kao roblje. U ranom devetnaestom vijeku evropske imperijalne sile su okupirale najveći dio kontinenta dormirajući mnoge kolonijalne države, ostavljajući samo dvije nezavisne nacije (Liberija i Etiopija). Ova okupacija je trajala do kraja Drugog svjetskog rata, kada je počelo postepeno proglašavanje nezavisnosti afričkih država. I danas najveći dio afričkih država ima granice koje su bile povučene u doba evropskog kolonijalizma.


Politika

Afrika se sastoji od 56 država od kojih su većina republike u kojima vlast ima predsjednik.
Od sticanja nezavisnosti, razvoj afričkih država je sputavan nestabilnošću, korupcijom, nasiljem i diktaturama. Do nedavno, samo nekoliko država u Africi je razvilo demokratske vlade, u kojima nije na vlasti diktatura.
U mnogim zemljama su se pojavila stara plemenska neprijateljstva, koja su bila smirena u doba kolonijalnih vlasti. U mnogim državama se vojska pojavila kao jedini faktor koji može održati red i praktično imati vlast.
U periodu između 1960. i 1980. u Africi je bilo više od 70 državnih udara i 13 atentata na predsjednike.

Hladni rat, sukob između SAD i SSSRa je također imao ulogu u nestabilnosti. Kada su države postajale nezavisne obje zaraćene strane su očeivale pristupanje jednom od blokova. Najveći broj država se u to vrijeme pridruživao Pokretu nesvrstanih. I pored toga mnoge države sjeverne Afrike su primale Sovjetsku vojnu pomoć, dok su centralne i južne afričke države bile potpomognute Sjedinjenim Državama ili Francuskom.

Padovi vlada i raširena korupcija su kao rezultat dali rašireno siromaštvo, glad, dok su u značajnoj mjeri distributivni sistemi nesposobni da stanovništvu obezbjede dovoljne količine vode i hrane za opstanak. U Africi je došlo i do velikog širenja brojnih zaraznih bolesti poput HIV virusa, uzročnika side.

Pod pritiskom međunarodnih finansijskih institucija, poput IMFa, mnoge afričke vlade su pokrenule ekonomije koja počinje da daje pozitivne rezultate.

Političke asocijacije kakva je Afrička unija, daju nadu za veću kooperativnost i mir među zemljama.


Demografija

Približno 80% Afrikanaca živi u južno od pustinje Sahara. Domorodačko stanovništvo Podsaharskih zemalja je uglavnom crnačko. Postoje brojne varijacije fizičkih odlika među crnačkim stanovništvom, a najuopštenija podjela je na tip Masai koji su poznati po visokoj građi i na tip Pigmeji koji su među najnižim tipovima na Zemlji. Oko 30% afrikanaca pripada bijeloj rasi, a to su narodi sjevernog dijela kontineneta. Približno 65% afričke populacije pripada crnoj rasi, južni obod pustinje Sahare približna je granica izmedju negroidne i kavkasoidne rasne grupe. Međutim u objema grupama se izdvajaju mješoviti tipovi za karakterističan je etiopski tip kome pripadaju narodi u zemljama tzv Roga Afrike. Mulati u Južnoafričkoj Republici.

Bantu narodi broje do 250 miliona pripadnika su dominantni u, centralnoj i južnoj Africi.Dijele se na preko stotinu etničkih grupa najbrojnije su: Zulu, Kosa, Čvana, Kongo, Makua na jugu, Kongo, Fang, Mongo, Hutu u centralnoj Africi, Kikuju, Ganda, Njmavezi, Sukuma u n istočnoj Africi. U pustinjiKalahari. sudanski crnci oko 300 miliona zapremaju čitavu zapadnu Afriku južno od Sahare granaju se u dvije velike grupe: 1. sahelsku i 2. gvinejsku grupu. Prvoj pripadaju narodikao što su Hausa, Fulbe, Volof, Malinke, Bambara, Senufo, Mosi, Kanura i Songai. Drugoj grupi pripadaju Joruba, Ibi,Ibibio, Akan, Fon, Eve, Temne i Mende u južnoj Africi, živi narod poznat pod imenom Bušmani

Na sjeveru Afrike živi brojna populacija koja ne pripada crnačkoj populaciji. Arapi, Berberi i nešto jevreja, semitskog su porijekla i Etiopljani.anailoti oko 30 miliona su dominanatni u južnom Sudanu, sjevernoj Ugandi i zapadnoj Keniji.

Narodi sjeverne Afrike u najvećem broju govore Afro-Azijskim jezicima. U ove narode spadaju i drevni Egipćani, Berberi, Nubijci koji su proširili civilizaciju iz Sjeverne Afrike po antičkom svijetu. U 600. godini, Arapi muslimani su sa istoka prešli u Afriku i osvojili čitav region.

Berberi su ostali u manjini u Maroku i Alžiru, dok jedan broj Berbera živi i uTunisu i Libiji. Tuarezi i drugi nomadski narodi su većinsko stanovništvo u saharskim državama.

Narodi poput Etijopljana i Somalijaca se najčešće smatraju crncima, ali istorijski gledano oni su mješanog porijekla, i vezani su i za sjeverno afričku i za podsaharsku kulturu.

Neki dijelovi istočne Afrika, a naročito ostrvo Zanzibar su prihvatili Arapske i muslimanske doseljenike i trgovce u srednjem vijeku. Od početka šesnaestog vijeka Evropljani poput Portugalaca i Holanđana su formirali trgovačke postaje i utvrđenja duž zapadne i južne obale Afrike. Veliki broj Holanđana, Francuza i Nijemaca su naselili današnju Južnu Afriku. Njihovi potomci, Afrikaneri, su najveća bijelačka populacija u Južnoj Africi.


Jezici

Postoje četiri grupe jezika koje pripadaju Africi.

Afro-Azijatski jezici kao što su berberski i semitski jezici
Niger-Kongo jezici kao što su svahili i bantu jezik
Koizanski jezici kao što je !Xóõ jezik
Nilsko-Saharski jezici
Engleski, francuski i portugalski jezik su zvanični jezici u nekim državama.


Kultura

Mnoge sjeverne države od Egipta do Maroka se smatraju dijelom arapske kulture. Južno od Sahare postoji veliki broj kulturnih područja, od kojih su neki veoma mali. Veliki dio tih kultura se može smatrati dijelom Bantu kulture.


Religija

Religijska slika kontinenta je veoma složena. Afrikanci uglavnom ispovjedaju islam, kršćanstvo i lokalne religije sa elementima fetišizma i animizma.Na sjeveru srećemo jevrejske zajednice a na jugu ima doseljenih hindusa. Islam, velika svjetska religija, na tlo Afrike dosao je sa arapskim osvajačima. Njihova osvajanja na sjeveru prevashodno su bila političke prirode, pošto su taj dio naseljavali Egipćani i Berberi. Arapi kao njihovi srodnici su ih brzo pridobili u svoju vjeru i kulturu. Izuzetak su Kopti koji kao manjina obitavaju u muslimanskoj sredini. Od dvanaestog vijeka arapski trgovci stupaju u kontakt s velikim kulturama u zapadnoj Africi, kao sto su: Gana, Songai i Bornu, koji su kao trgovci naučavali islam domorocima. Ubrzo do četrnaestog stoljeća nova vjera se jako učvrstila od Senegala do Nigerije i Kameruna. U istočnoj Africi priobalne gradove Mokadiso, Lamu i Kilva su osnovali Arabljani i Persijanci koji su širili islam među crnačkim domorocima. Prvi koji su prihvatili islam još u dvanaestom vijeku bili su nomadski Somali. Miješanjem Arapa i Crnaca u ist. Africi stvara se narod Svahili čijim jezikom se služi 50 miliona ljudi. Smatra se da je oko 45% afrikanaca muslimanske vjere. Narodi koji govore Arapski od Maroka do Sudana, medju njima i Berberi kao i veĆina naroda Senegala, Gvineje, Malija, Nigera, Čada, sjeverne Nigerije, nekih krajeva Obale Slonovače, Gane, Kameruna itd. Na istoku islam je najviše dominanatan u Somaliji, Komorima, Džibutiju i Eritreji, te u znatnom broju u Etiopiji, Tanzaniji i Ugandi. Na jugu veliki broj muslimana imaju Malavi, Mozambik i Južnoafrička Republika.

Države

Istočna Afrika:
Burundi
Comoros
Džibuti
Eritreja
Etiopija
Kenija
Ruanda
Sejšeli
Somalija
Tanzanija
Uganda

Centralna Afrika:
Kamerun
Centralna Afrička Republika
DR Kongo
Kongo
Ekvatorijalna Gvineja
Gabon
Sao Tome i Principe

Sjeverna Afrika:
Alžir
Ceuta (pripada Španiji)
Egipat
Libija
Melilla (pripada Španiji)
Maroko
Sudan
Tunis
Zapadna Sahara

Južna Afrika:
Angola
Bocvana
Lesoto
Madagaskar
Malavi
Mauricijus
Mozambik
Namibija
Réunion (pripada Fransuskoj)
Južna Afrika
Svazilend
Zambija
Zimbabve

Zapadna Afrika:
Benin
Burkina Faso
Cape Verde
Čad
Obala Slonovače
Gambija
Gana
Gvineja
Gvineja Bisao
Liberija
Mali
Mauritanija
Niger
Nigerija
Saint Helena (pripada Velikoj Britaniji)
Senegal
Sijera Leone
Togo


(Wikipedija)

Bušmani












Bušmani, koji se nazivaju i San, skupina su naroda u južnoj Africi. Većina njih živi u pustinji Kalahari u Bocvani ili susjednoj Namibiji.

Neki narodi žive kao ratari, dok su ostali nomadi (lutalice). Bušmana ima sveukupno oko 80.000. Nomadi žive u skupinama od po 25 do 30 ljudi. Svaka skupina ima svoje vlastito područje. Te su nomadske skupine lovci i skupljači plodova. Naučili su kako preživjeti u nesmiljenim pustinjskim uvjetima i mogu pronaći hranu i vodu na mjestima gdje izgleda da nema ničega osim pijeska i šipražja.

Bušmani koriste lukove i strijele otrovnih vrhova za ubijanje divljih životinja. Dječake uče lovu i nije im dopušteno da se žene prije nego što ubiju veliku životinju. Ostali članovi skupine skupljaju korijenje, bobice,plodove i sjemenke.

Bušmani Kalaharija vjeruju u dva boga, jedan živi na istoku, a drugi na zapadu, također kao i južni Bušmani vjeruju u duhove mrtvih, ali obožavanje predaka nije prisutno. Šaman Bušmana ulazi u trans i štiti ljude od bolesti ili zlih duhova i sposoban je kontrolirati vrijeme. Malenom magičnom strelicom odapetoj iz 'bušmanskog pištolja' u smjeru neke osobe može izazvati smrt ili bolest.

Neprestane selidbe
Skupina se često mora seliti da bi pronašla hranu i vodu. Svoju djecu nose na leđima u kožnatim vrećama, a vodu nose u nojevim ljuskama. Njihova je neznatna imovina lagana i lako prenosiva. Ponekad podižu polukružne zaklone od granja i trave te žive u njima po nekoliko tjedana. Navečer često slušaju priče koje pričaju stariji.

Bušmani su po svemu sudeći bili prvi ljudi na afričkom jugu.Tamo vjerojatno žive već više od 20.000 godina. Na stijenama su pronađeni crteži predaka Bušmana i stari su tisućama godina.

Naziv Afrika potice iz starog veka, kada je u njenom severnom delu bila rimska kolonija Afrika. Rimljani su svojoj koloniji dali nazivu po  plemenu Afri, a kasnije je po ovoj koloniji i ceo kontinent dobio naziv.Veliki dio Afrike, koja je najtopliji kontinent, cine pustinje, polupustinje i prasume. Ali, i pored ogromnih prostranstava pod pustinjama, Afrika raspolaze velikim prirodnim bogatstvima. U periodu izmedju XV i krajem XIX beka gotovo citava Afrika bila je podeljena izmedju evropskih kolonijalnih sila. Posle II svetskog rata sve africke zemlje, izuzev nekih ostrva, stekle su nezavisnost, pa sada u Africi postoje 52 nezavisne drzave. Kao posledica duge kolonijalne zavisnosti i eksploatacije, Afrika je u pogledu obrazovanog nivoa stanovnistva i privrede najzaostaliji kontinent. Najteze posledice nerazvijenosti i siromastva su mala poljoprivredna proizvodnja, velika zavisnost od uvoza hrane i glad u mnogim zemljama. U toku cestih susnih godina opstanak miliona stanovnika u mnogim zemljama zavisi od medjunarodne pomoci.


Sahara (Severna Afrika ): Najveca pustinja na svetu

[center]

Viktorijini vodopadi

Fauna Afrike najbogatija je i najraznovrsnija na svijetu. Vladaju goleme klimatske raznolikosti, od velike vrućine do jake hladnoće, a različitost tamošnje vegetacije omogućuje život cijelom nizu životinja, među kojima su sisavci, ptice, gmazovi, ribe i kukci. Ima više od 40 vrsta primata, od sićušnih galaga do golemih gorila, raznovrsnih antilopa, gazela i ostalih papkara, te 70 vrsta mesojeda. Ptičji svijet je izuzetno bogat, više od 1 500 vrsta živi na jugu Sahare. Osim toga, u Africi živi najbrža kopnena životinja - gepard, najveća ptica - noj, te najveća kopnena životinja - slon.



Afrički travnjaci (savane) omogućuju život više od 20 vrsta biljojeda, od goleme crne antilope do sičušne pigmejske antilope. Krda ravničarske divljači i njihove grabežljivce, uključujući i lavove, progone strvinari kao što su hijene i supovi. Na ovim travnjacima žive i ptice poput biserke i kljunorošca.



Žirafi njezina velika visina - mužjaci dosižu visinu od 5,5m - daje sposobnosti iz velike udaljenosti uočiti opasnost, a potom velikom brzinom umaknuti. Ona žirafi omogućava i da brsti listove akacije koji su izvan dosega većine ostalih savanskih životinja, pa na svoju osnovnu hranu ima gotovo monopol.



Jedna od najživotopisnijih ptica afričkih savana je ptica sekretar sa svojim dugim nogama i perjastom krestom. Rijetko leti, više voli hodati, i koračajući kima glavom. Napada zmije i njihovo tijelo pokriva raširenim krilima da bi se zaštitio od otrovnih ugriza i istovremeno ih nasmrt izudarao nogama. Lav je glavni grabežljivac afričke savane. Lavice love zajedno, vrebajući na velike životinje kao što su bivoli, zebre i gnuovi.

Zebre obično žive u skupinama od 5 do 20 životinja, no za sušne sezone mogu se okupiti u krdima od više stotina životinja, radi zaštite od grabežljivca kao što su lavovi. Ženke se brane ritanjem nogama i kopitama. Zebre se hrane tvrdim vrhovima trave. Kapski termitojed je samotna noćna životinja. Svoje snažne čeljusti koristi za probijanje gnijezda mrava i termita koje izvlači svojim dugim i ljepljivim jezikom. Kapski termitojed može kopati začudnom brzinom - brže nego čovjek lopatom.
Močvare u Africi obiluju životinjskim svijetom, primjerice krokodilima, vodenkonjima, vrstama što žive u naplavnim ravnicama i ribama, uključujući nilskog grgeča (Lates niloticus) i ribu tigra (Hydrocynus vittatus), udaljeni rođak piranja, koja iz zasjede vreba u dubokim rukavcima rijeke Okavango. Taj će agresivni grabežljivac pojesti i malog sisavca ili pticu. Močvare su također mjesto gdje se zaustavljaju ptice selice što lete prema jugu da bi prezimile u Africi. Vodenkonj veći dio dana provodi zaronjen u vodu, a iznad površine vire mu samo nozdrve. Postaje aktivan u sumrak kad izlazi iz vode i pase na obližnjim travnjacima. U jezerima Malawi i Tanganjika živi 265 različitih vrsta šarenih grgeča (ustonoša).

Afričke pustinje su Sahara, najveća pustinja na svijetu, te Kalahari i Namib, pustinje na Rogu Afrike. Iako izgledaju beživotno, pustinje obitavaju mnogim životinjama kao što su droplja, pješčani gušter, sabljastoroga oriks antilopa. Među njima nalazi se i adaks koji živi u najsušnijim i najtoplijim dijelovima Sahare, u uvjetima koje može podnijeti malo koja životinja. Rijetko pije budući da svu potrebnu tekućinu dobiva od sukulentnih biljaka i gomolja kojima se hrani. Scinkus veći dio svog života provede pod zemljom u svojoj jazbini. Plosnati rep služi mu za probijanje kroz pijesak. Njegov su plijen maleni sisavci poput miševa, ali i ptičja jaja. Napadnuti pješčani gušter može odbaciti svoj rep što zbunjuje napadača, a njemu omogućuje bijeg. Pustinjska sadža živi u otvorenoj pustinji a mora redovito piti, što znači da često mora letjeti u udaljena područja. Pustinjska sadža pribavlja vodu za svoju mladunčad tako da uroni u vodu pa na svom perju prenosi kapljice vode u svoje gnijezdo. Pustinjska lisica živi u malim skupinama među pješčanim dinama u koje se ukopava da bi izbjegla vrućinu. Ukopava se jako brzo i nestaje iz vida za samo nekoliko trenutaka.




Kišne šume dominiraju zapadnim dijelom niske tropske Afrike. Toplo i vlažno stanište dom je mnogim životinjama. Biljojedi, primjerice gorile, hrane se lišćem. Plodovi koji padaju s visokih krošanja hrana su svinjama i dikobrazima, dok životinje poput ljuskavca hranu pronalaze na drveću.
U stojećem položaju dujker žutih leđa visok je 1 m, i najviši je šumski dujker. U zapadnoj Africi živi u najgušćim dijelovima kišnih šuma; u istočnoj Africi živi u bambusovim šumama.

U ograničenom pojasu kišne šume živi planinski gorila, na mjestu gdje se susreću granice Ugande, Konga i Ruande. To je životinja krupne građe, no obično nije agresivna. Ženke podižu skrovišta u kojem spavaju sa svojim mladunčetom.

Crveni gvereza je jedna od pet vrsta primata koji se hrane isključivo lišćem, a rasprostranjen je diljem Afrike. Živi u šumskim krošnjama u obiteljskim zajednicama od 20-ak životinja i rijetko se spušta na tlo.

Mala šumska cibetka nalik je mački, dane provodi spavajući na granama drveća a aktivna postaje noću. Veoma je vješt penjač i prikrada se svome plijenu - pticama, sitnim sisavcima i kukcima - poput mačke.

Na planini Ruwenzori u Keniji te na Kilimandžaru žive osebujne životinje. Glodavci nastanjuju vrištine, dok Gelada - pavijan jedini je preživijeli iz skupine primata koji se zadržavaju na tlu, a danas se može naći samo u Etiopiji. Živi na otvorenom na velikim visinama, u blizini litica i stijena u koje se povlači ako je uznemiren. Hrani se sjemenkama, korijenjem, travom i plodovima. Planinski pećinari žive u skupini od 50 životinja među površinskim stijenjem. Postaju veoma oprezni na znakove prisutnosti orlova i leoparda. Krunati orao je jedan od najvećih orlova i rasprostranjen je na cijelom području planinskih predjela istočne Afrike i Konga, posvuda gdje ima šuma u kojima žive majmuni koji su njihova glavna hrana.







Izvor:Wikipedia

Masai

Masai su nomadski stočari koji žive u savanama istočne Afrike. Ovaj narod predstavljao je strah za susjedne narode iz tog razloga što su pljačkali stoku, a samim time ugrožavali su i okolne gradove.

Nomadski stočari došli su sa sjevera u podnožje Kilimandžara još prije 300 godina. Tada su vodili krvave ratove kojim su osigurali sebi pašnjake za stoku. Prema nekom njihovom vjerovanju, oni su samo vraćali ono što im prema božjem pravu i pripada. Stoku je prema njihovom vjerovanju stvorio bog Ngai tako da bi njegov odabrani narod mogao preživjeti. Prema tome, stoka je njihovo najvrijednije vlasništvo, kao i temelj opstanka. Samim time ovisi i ugled obitelji. Ovaj narod rijetko kolje i jede životinje. Njihova osnovna hrana su mlijeko i maslac. Jedan dio ovog naroda napustio je taj nomadski život, ali pravi Masai preziru i sažaljevaju seljake sa stalnim boravištem.


(Wikipedija)

Bantu

Bantu je ime kojim je Bleek (1862.) označio crnačke narode takozvane 'Crne Afrike', na temelju njihove jezične srodnosti. Bantu narodi, uz Sudanske crnce, jedna su od dvije glavne grane crnačkog stanovništva Afrike. Njihovo ime Bantu (=ljudi) plural je riječi muntu (=čovjek), obuhvaća stotine plemena raspršenih po tropskim šumama od kojih su najpoznatiji: Teke u šumama Kameruna i Konga, zatim velika grupa Ndonga od kojih su najpoznatiji Ovambo, Lunda, Katanga i Rundi koji žive južno i jugoistočno od Teka. U područjima oko Zanzibara plemena Swahili. U blizini jezera Nyasa nalazimo plemena Konde (Vahehe i druge), te dalje na Zambeziju crnce Marawi i Tete. U Mozambiku žive Makua crnci, a zapadno od njih grupe poznate kao Sotho u koje spadaju veoma poznati Zulu i Kafri, pa plemena Herrero, Tswana i Matabele. Matabele su ogranak potekao od ratobornih Zulua.

Kultura
Bantu crnci, kako po jeziku, tako su srodni i po kulturi. Crnačka Bantu plemena uglavnom su poligamna, a položaji žena dosta povoljni, barem onih koje su prve udane (glavne). Uvođenja mladeži u svijet odraslih (inicijacija) popraćene su raznim kušnjama, otkrivaju se tajne i povijest plemena, i sve to prati ples i pjesma. Kod starih Bantua, odnosno što izvorno pripada njihovoj kulturi, su također tajna društva, a bilo je i žrtvovanja ljudi, kao i kanibalizma.

Bantui su ratari i lovci. Glavna uzgojena kultura ovih plemena je proso (durha) a kada je iz Amerike stigao kukuruz, prihvatili su i njega. Pod utjecajem Nilota i Hamita, susjedna Bantu plemena počinju uzgajati i goveda. Nastambe Bantua, onih na zapadu, su četverougle, od drveta i s krovom sa zabatom. Kuće su inače uobičajeno kružne sa stožastim krovom. Mnogii Bantui znaju za upotrebu željeza, u stvari prilično je raširena upotreba željeznih šiljaka koplja i strijela. Peći za taljenje i kovački mijeh na zavidnoj su visini, pa je tako i njihova magija često vezana uz ovaj obrt. Crnci ove grupe obično za vrhovnoga vođu imaju 'kralja' kojemu pripisuju nadljudske sposobnost. Kao politeisti poznaju mnoge bogove.

Bantu govorno područje



(Wikipedija)

Arapi

Arapi (arapski: عرب ʻarab) su semitski narod koji je većim dijelom nastanjen na Bliskom Istoku i u sjevernoj Africi. Arapa ima oko 100-125 milijuna, i postoje tri klasifikacije pripadnosti arapskom narodu: po politici, jeziku i porijeklu. Na osnovi ove tri klasifikacije broj Arapa je rastezljiv, jer ako se ide po broju ljudi kojima je arapski prvi jezik - njihov broj je tada 300 milijuna. Arapi govore arapskim jezikom i koriste se arapskim pismom.

Narod

Semitski narod nastanjen na Srednjem Istoku i sjevernoj Africi od Maroka do Omana, i od Turske do Jemena i Sudana na jugu. Geografski Arapi se prostiru na nekih 10 milijuna Km²-četvornih kilometara i broje najmanje 250,000,000 pripadnika. Oko 4 milijuna Arapa živi također u Europi i oko 2 milijuna u Americi. Srce arapske zemlje je Saudijska Arabija i Jemen, područje poznato kao Hijaz. Oko 610. godine, rođenjem Islama, Hijaz postaje trgovačko središte duž karavanskih putova. Meka postaje jedan od najznačajnijih gradova.

Etnički, Arapi su uglavnom tamnokosi i smeđih očiju, puti svijetle, ali i ona varira od mjesta do mjesta. Po vjeri su većinom sunitski muslimani, i tek 10% Šijiti (osobito u Jemenu, dijelu Iraka i obali Perzijskog zaljeva). Prvenstveno Arapi su, uz Židove, jedan od dva naroda kojima je porijeklo dao Sem, Hamov brat. Kroz svoju povijest osnovali su cijeli niz država, to su: Alžir, Bahrein, Egipat, Irak, Jordan, Kuvajt, Libanon, Libija, Maroko, Oman, Katar, Saudijska Arabija, Sudan, Sirija, Tunis, Ujedinjeni Arapski Emirati, Jemen, i Palestina koja se još bori za svoj nastanak i priznanje. Socijalno Arape dijele na stalno-naseljene (ruralni ' fellahin' = seljaci i urbani ' hadar', gradski Arapi ) i nomadski, poznajemo ih kao Beduine (Bedouin). Postoje i više jezično semitiziranih (točnije arabiziranih) naroda, ali oni nisu Arapi, i etnički su nešto drugo, osobito ima arabiziranih Židova u sjevernoj Africi, Jemenu i Iraku. Arabizirani su i neki Kopti (ovi su pak porijeklom pravi Egipćani, hamitski narod čiji su preci utemeljili egipatsku kulturu i državu) Među hamitskim Berberima ima također dosta arabiziranih grupa, nomada koji naseljavaju pustinjske predjele sjeverne Afrike.

Ime

Ime Arapi i Arabija javlja se još u asirskim tekstovima kao mâtu arbâi /Arab land/, točna lokacija ovog područja nije poznata, kasnije se javljaju termini Arabi, Arubu, Urbi. –U srodnom hebrejskom jeziku riječ `aravah’ i ‘arav’ označava pustinju, pa bi se moglo prevesti da su Arapi ‘pustinjski narod’. Poluotok Arabija prekrivena je nepreglednim pustinjama i pradomovina je ovog ekspanzivnog naroda koji se proširio preko cijele sjeverne Afrike.

Jezik


Zelena boja prikazuje zemlje u kojima je arapski jezik jedini službeni jezik, dok plava boja prikazuje zemlje u kojima je arapski jezik jedan od dva ili više službenih jezika



Arapski jezik pripada semitskoj grani semitsko-hamitske porodice,a pismo je arapsko.

Običaji

Najveći je dio Arapa islamske vjere te mnogi žive po učenju Kur'ana. Kuran je često zakon neke države kojima su regulirani svi aspekti njihova života, premda je tek manji broj država u kojima je propisano šerijatsko pravo. Muškarac je glava obitelji i žena je kod njih u podložnom položaju. Poligamija je dozvoljena, a Arapin, zavisno o mogućnosti, može imati do četiri žene. Dana riječ kod ovih ljudi vrednija je od bilo kakvog ugovora i ona se mora poštovati.

Ipak, ima i Arapa koji nisu muslimani, već pripadaju drugim religijima, osobito na području Bliskog istoka, što u mnogočemu određuje i njihov način života i običaje. Među arapskim kršćanima uloga žene u obitelji sasvim je drugačija nego što je to slučaj u muslimanskima. Osima toga u bliskoistočnim će se krajevima naći arapskih obitelji koje proizvode alkoholna pića, što je u isključivo muslimanskim zemljama nezamislivo. Među poznatija pića pripada arak (عرق), svojevrsni liker od anisa, sličan grčkom piću uzo i turskom piću raki. Usto, u nekim krajevima među kršćanskim Arapima uzgajaju se svinje i jede se svinjsko meso, dok ga u drugim krajevima ni kršćani ne jedu.

Obitelj iz Ramallaha.



Muslimanski Arapi, kao ni Židovi, svinjetinu ne jedu, ovčetina je zato česta. U Libiji je poznato nacionalno jelo kus-kus, priprema se s ovčetinom i ribom i raznim povrćem. Umjesto masti Arapi koriste maslinovo ulje, a kolači se često prave od meda. Svaki Arapin-musliman trebao bi barem jednom u životu otići na Hadždž u Meku.

Kulturni identitet Arapa nije samo islam. Mnogi Arapi u Palestini samo se izjašnjavaju kao muslimani, iako ne žive po zahtjevima Kur'ana. Alkohol, značajan simbol zapadnjačke kulture prisutan je i kod nekih Arapa koji ga proizvode za svoje vlastite potrebe, o čemu postoje i pisani dokazi iz razdoblja prije islama. Postoje dokazi o proizvodnji araka (koji je i danas vrlo raširen), kao i o proizvodnji vina (koje se danas proizvodi u mnogo manjoj mjeri). Jedini alkohol koji je simbol zapada, a koji se, npr., proizvodi na Zapadnoj obali je pivo. Drugo sve je domaće i pripada arapskoj kulturi. Tako se u vodenu lulu (nargilu) odavno dodavao arak u vodu, što je pojačavalo opojno djelovanje. Naravno, s time su nastavili samo Arapi kršćani (muslimani to obično neće činiti javno). Što se tiče postotaka, premda su postotkom u Palestini malobrojni, utjecaj je kršćanskih Arapa na ostatak arapskoga društva mnogo veći, već i zbog toga što imaju više škole i više novca. Usto, kršćanski su Arapi i tradicionalni i nekoć (u Palestini do 1948., ponegdje i do današnjeg dana) pretežni stanovnici gradova. Slično je i u Siriji i Iraku (u te dvije zemlje upravo su kršćanski Arapi izmislili stranke BAAS i BATH, kao stranke ljevičarskog usmjerenja, kako bi se zaštitili u većinskom muslimanskom okruženju). Arapski kršćani u mnogočemu diktiraju i kulturno usmjerenje čitavog arapskog društva. Tako u krajevima gdje ima više kršćana (Libanon, gradovi Zapadne obale, Sirija, Jordan) i muslimanski Arapi prihvaćaju mnoge njihove običaje ili se odriču nekih svojih (npr. u tim zemljama manje muslimanki pokriva glavu). Islam nije jedino kulturološko određenje Arapa, a pogotovo ne na Bliskom istoku. Glavno kulturološko određenja Arapa na Bliskom istoku upravo je religijska raznolikost. Zato nije korektno određivati Arape religijskom odrednicom i to još tako izričitom ( 'Arapi žive po Kur'anu' ).

Religija

Arapi su pretežno muslimani-suniti kod kojih je obvezno obrezivanje (sunet), no ima i šiita. Usto, postoje i manje zajednice kršćana, pripadnika različitih crkava, a osobito su brojni u Libanonu i Palestini, a potom u Siriji, Jordanu i Iraku. Usto, u Siriji manjinski ali izuzetno utjecajan dio Arapa pripada religiji alavita.

Arapski svijet

Arapski svijet odnosi se na arapske zemlje koje se nalaze na području sjeverne Afrike, od Atlantskog oceana na zapadu, zatim duž obale Sredozemnog mora, sve do Crvenog mora te na području Arapskog poluotoka odnosno država Bliskog istoka.

(Wikipedija)

Berberi

Berberi (koji se nazivaju i Imazigeni, "slobodan čovjek", Amazigh) grana Hamita nastanjena kroz saharsko područje sjeverne Afrike, a obuhvaćaju niz snažnih plemena među kojima se ističu Tuaregi, Rifi, Kabili, Šlehi, Beraberi i drugi. U sjevernoj Africi ima oko 70 milijuna Berbera koji govore berberskim jezicima, napose u Alžiru, Maroku, Tunisu, Libiji, Egiptu, Mauritaniji, Maliju i Nigeru. Vjerski i jezično znatan dio Berbera je arabiziran od strane Arapa.



Kultura

Kultura Berbera u sjevernoj Africi datira unazad 4000 godina, davno prije dolaska prvih Arapa. Njihove najpoznatije države bile su Mauritanija i Numidija. Između 11 i 13. stoljeća, Almoravidi i Almohadi, dvije velike berberske dinastije kontroliraju velike dijelove Španjolske, kao i znatan dio sjeverozapadne Afrike.

Berberi danas sebe identificiraju prvenstveno kroz jezik, koji čini jedu od glavnih grana afrazikskih jezika, kao i kroz svoje tradicionalne običaje i kulturu, kao što su neke pjesme i plesovi.

Tradicionalno Berberi su nomadi koji su karavanama deva putovali Saharom trgovačkim rutama koje su spajale subsaharsku sa mediteranskom Afrikom. Ova putovanja bila su jedini način kojim se trgovačka roba mogla dopremati u različite krajeve mediteranske, saharske i subsaharske Afrike, a aktivna je još i danas, premda u znatno manjoj mjeri. Znatan dio Berbera danas je sjedilačko stanovništvo koje se bavi poljodjelstvom i uzgojem goveda, ovaca i koza. Ženski posao je domaćinstvo, tkanje i lončarstvo. Njihove nastambe si kolibe od gline i šatori od kozje dlake. Nomadski Berberi još uvijek se bave trgovinom, prenoseći robu trgovačkim putovima između udaljenih sela.

Povijest

Sve do arapskog osvajanja u 7. stoljeću Berberi su uspjeli očuvati svoju nezavisnost u borbi protiv raznih stranih agresora, počevši od Feničana, kasnije Kartažana, Rimljana i Bizantinaca. Od 683. oni postupno počinju prelaziti na islam i miješaju se sa Arapima. Od Arapa su različiti, čine poseban narod koji sebe naziva "Imazighen", što znači "slobodni ljudi". Lojalni su svojim tradicijama i svojem jeziku. Većina berberske populacije bila je locirana u području Atlasa, Rifa i Anti Atlasa. Bili su organizirani u nekih 700 plemena vezanih u velike konfederacije.

Jezici

Berberski jezici sastoje se od nekoliko glavnih skupina, to su: zenaga (1) jezik; tamasheq (4) jezika; sjevernoberberski (17) jezika; guanči jezik; istočnoberberski jezika (3).

(Wikipedija)

Sjeverna Afrika







Sjeverna Afrika je najsjevernija regija afričkog kontinenta. U geopolitici UN-ova definicija Sjeverne Afrike (koja se podudara s uobičajenim prepoznavanjem regije) uključuje sedam sljedećih teritorija:

Alžir Egipat Libija Maroko

Sudan Tunis Zapadna Sahara

Španjolske plazas de soberanía (eksklave) nalaze se na južnoj obali Sredozemnog mora okružene s kopna Marokom.

Španjolski Kanarski otoci i portugalski otoci Madeira, koji se nalaze u sjevernom Atlantskom oceanu, čine sjeverozapad afričkog kontinenta i često se uključuju u ovu regiju.

Magreb - također nazvan Tamazgha - dio je sjeverozapadne Afrike koji obuhvaća Alžir, Maroko, Tunis, Zapadnu Saharu (čiji je politički status neodređen) i (ponekad) Libiju. U uobičajenoj uporabi, posebice u francuskom, termin se često ograničava na prve tri zemlje, budući su sve tri bile bivši teritoriji pod francuskom upravom (Alžir kao naseljenička kolonija, a ostale dvije kao protektorati). U arapskom jeziku termin može također označavati samo Maroko.

Geografski se ponekad uključuju Azori, Mauritanija, Mali, Niger, Čad, Etiopija i Džibuti.

Neke se zemlje u Sjevernoj Africi, posebice Egipat i Libija, često ubrajaju u uobičajene definicije Srednjeg istoka, budući da one u nekim pogledima imaju bliže spone sa Jugozapadnom Azijom nego s Magrebom. Štoviše, Sinajski poluotok u Egiptu dio je Azije, pa je stoga Egipat transkontinentalna država.

(Wikipedija)

Egipat





Smještaj i reljef
Egipat se nalazi u sjevernoj Africi, između Sredozemnog i Crvenog mora, dok se Sinajski poluotok nalazi u jugozapadnoj Aziji.
Glavna je značajka ove zemlje velik kontrast između doline i delte Nila i okolnih pustinjskih prostora. Dolina Nila proteže se od juga prema sjeveru, poput zelene vrpce kroz pustinju i najveća je oaza na svijetu. Dno doline čini nekoliko viših prirodnih terasa i naplavne nizine. Kod Kaira se Nil dijeli na dva rukavca. Ondje počinje plodna delta Nila, kanalima ispresijecana nizina koja na sredozemnoj strani završava pojasom obalnih sprudova i plitkih laguna.
Dolina i delta Nila zauzimaju tek 3,5% državnog teritorija, premda ondje živi gotovo cjelokupno stanovništvo. Zapadno od doline nalaze se široki ravnjaci Libijske pustinje. U tim područjima prevladava šljunčana pustinja (serir), a na zapadu pješčana pustinja (Veliko pješčano more). Na sjeveru je široka uzdužna dolina u smjeru zapad - istok, u njoj se nalazi velika depresija Quattara (-133 m) te uz zapadnu granicu Egipta oaza Siwa. Bliže Nilu nalazi se Fajumska depresija (-45 m), u koju se umjetnim kanalom dovodi voda iz Nila. Istočno od doline Nila nalazi se Arapska pustinja. Ona je, za razliku od Libijske pustinje, uglavnom gorovita, raščlanjena dubokim vadijima. Na istoku se strmo spušta do uske obalne nizine uz Crveno more.
Egiptu pripada i Sinajski poluotok. Geografski je to dio Azije, smješten između Sueskog i Akapskog zaljeva. Na jugu se uzdiže granitna uzvisina Sinajskog gorja, prema sjeveru preko širokih pustinjskih ravnjaka, ispresijecanih vadijima, prelazi u široku obalnu nizinu uz Sredozemno more.

Klima
U Egiptu prevladava suptropska pustinjska klima, ali u uskom obalnom pojasu i na sjeveru prevladava sredozemna. Ondje zimi padne nešto kiše (150 - 200 mm). Drugdje su padaline vrlo rijetke (manje od 50 mm na godinu) i pojavljuju se u obliku kratkotrajnih pljuskova. Od ožujka do lipnja čest je hamsin, vruć vjetar iz Libijske pustinje.

Vode
Egipat je dar Nila. Opstanak države kroz višetisućljetnu je povijest usko povezan s rijekom i njezinim redovitim poplavljivanjima. Poplave su prije podizanja brane kod Asuana dosezale vrhunac u rujnu, u Donjem Egiptu u listopadu i obogaćivale tla plodnim muljem. Godine 1902. kod Asuana je izgrađena prva brana, a 1957. - 1970., 6 km iznad stare brane, uz pomoć SSSR-a podignuta je i nova Asuanska brana (visoka 111 m, dugačka 3800 m). Iza nje je nastalo gotovo 500 km dugačko i 4014 km2 veliko jezero Nasser s kapacitetom od 162 milijarde m3 vode.
Tom vodom natapa se dodatnih 910 000 ha poljoprivrednih površina. Prema sudansko - egipatskom sporazumu, Egipat godišnje ima pravo na 66% vode Nila kod Asuana, a Sudan do 34%. Izgradnja brane promijenila je okoliš u dolini Nila. Kako veći dio mulja ostaje u jezeru i više ne dolazi do polja, bilo je nužno znatno povećati uporabu umjetnih gnojiva.
Nekadašnje su poplave ispirale iz tla nakupljene soli, a sada plodna tla postaju sve slanijima, morske struje i valovi načinju obalu delte, znatno se smanjio ulov riba u rijeci i obalnome moru, učestala je pojava bilharizacije itd.
Godine 1997. pokrenut je projekt Južni Egipat. Njime će se dio vode Nila kanalom odvoditi u oaze Libijske pustinje. Ondje bi se trebalo dobiti 210 000 ha novih poljoprivrednih zemljišta i na njih u 20 godina naseliti 3 milijuna ljudi.

Tlo i vegetacija
Na riječnim naplavinama tla su ilovasta i sve slanija. U pustinjama prevladavaju gole kamenite površine i pješčane dine, dok se plodnija tla nalaze samo u oazama u Libijskoj pustinji. U dolini i delti Nila vegetacija je vrlo bujna, premda je prirodnog raslinja malo.
U uskom pojasu uz sredozemnu obalu nalazi se stepa s niskim grmljem, na Sinaju i u gorskim predjelima Arapske pustinje polupustinja, a sve su drugo pustinjska područja. Pustinje zauzimaju 97% površine.

Privreda
G. A. Nasser je nakon 1961. nacionalizirao cjelokupno gospodarstvo, osim poljodjelstva. Njegov nasljednik A. el Sadat nadomjestio je centralističko-plansko socijalističko gospodarstvo "politikom otvorenih vrata".
Njome je potaknut razvoj privatnog poduzetništva i privučen strani kapital te smanjeno upletanje države u gospodarstvo. Godine 1993. pokrenut je i velik program privatizacije državnih poduzeća, premda ona još uvijek ostvaruju više od dvije trećine dodane vrijednosti u industriji.

Politika
Po Ustavu od 11.9.1971., Egipat je predsjednička republika. Pravo glasa imaju svi državljani stariji od 18 godina. Predsjednika republike predlaže parlament, a potom ga na referendumu mora potvrditi većina glasača. Njegov mandat traje šest godina.
Ima vrlo velike ovlasti: imenuje predsjednika vlade, ministre i druge visoke državne dužnosnike, parlamentu predlaže nove zakone i ima pravo veta na izglasane zakone, može raspisati referendum o važnim pitanjima i raspustiti parlament (za to treba potvrdu većine glasača na referendumu), može proglasiti izvanredno stanje i privremeno vladati na temelju predsjedničih odluka.
Jednodomnu Nacionalnu skupštinu čini 454 zastupnika; 444 bira se na općim izborima na pet godina, a 10 imenuje predsjednik republike. Savjetodavno vijeće (Šura) ima 210 članova; 153 biraju građani, a 57 imenuje predsjednik republike. To je isključivo savjetodavno tijelo bez zakonodavnih ovlasti.

(Wikipedija)

Tunis




Tunis (arapski: تونس, službeno: Tuniška Republika (الجمهورية التونسية) magrebška je država koja na sjeveru i na istoku graniči sa Sredozemnim morem. Na zapadu ima granicu s Alžirom (965 km) te na jugoistoku s Libijom (459 km). Ime države dolazi od imena njezina glavnog grada, Tunisa, koji se nalazi na sjeveru zemlje.

Oko 40% teritorija zemlje pokriva saharska pustinja, dok je ostatak zemlje vrlo plodan. Ovaj prostor kolijevka je kartaške civilizacije te poslije žitnica Rimskog imperija.

Od 1957. godine, Tunis je predsjednička republika. Danas je član brojnih svjetskih i regionalnih organizacija uključujući Arapsku Ligu, Afričku Uniju te Zajednicu sahelo-saharskih država.

Zemljopis




Tunis pokriva 163 610 km² što ga čini najmanjom državom u Magrebu. Reljef Tunisa poprilično je drukčiji od reljefa regije. Zemlja ima poprilično veliku obalu (1 298 kilometara). Kroz zemlju se u smjeru jugozapad-sjeveroistok (Cap Bon) proteže planinski lanac, koji je dio istočnog dijela Atlasa. Između planina u toj regiji nalaze se doline te plodne ravnice. Najviša je točka Djebel Chambi (1544 m), a prosječna je visina 700 m. Sahara, koja se nalazi na jugu zemlje, pokriva oko 40% teritorija Tunisa.

Najvažniji je vodotok rijeka Medjerda koja se ulijeva u Tuniški zaljev.

Najvažniji su prirodni resursi nafta, fosfati, željezna ruda, olovo, cink, sol i obradiva zemljišta.

Klima
Klima Tunisa podložna je sredozemnim i saharskim utjecajima. Sastoji se od sedam bioklimatskih zona između kojih postoji velika razlika u mogućnostima uzgoja. Najveću klimatski granicu između sjevera i ostatka zemlje čini tuniški planinski lanac koji odvaja mediteransku i saharsku klimu.

Godišnji broj padalina varira kroz regije:

• oko 1 000 milimetara na sjeveru
  
• oko 380 milimetara u središnjem djelu
  
• oko 300 milimetara na jugu
  

Ljetnu sezonu obilježava aridna klima koja je obilježena visokim vrućinama i suhosti zbog juga. Temperature variraju ovisno o položaju, nadmorskoj visini te blizini Sredozemnog mora. Prosječne temparature za cijelu zemlju variraju od 12 °C u prosincu, do 30 °C u srpnju. Zemlju karakterizira vrlo veliki broj sunčanih sati (oko 3000 sati godišnje). U područjima planina Kroumirie moguće su temperature oko 0 °C zimi te oko 50 °C ljeti u pustinjskim područjima.

Važniji gradovi
Stopa urbanizacije u Tunisu je 64,9% (2005.) [3] te se godišnje povećava stopom od 3,6%. Najurbaniziranija su područja Tunisa i Sahela (srednjoistočni dio zemlje) koji raspolažu razvijenom gospodarskom strukturom te sadržavaju više od 40% urbanog stanovništva. Ove dvije regije predstavljaju svaka više od petine stanovništva zemlje. Najvažniji gradovi su:

• Tunis : 728 453 stanovnika (2 083 000 u području Šireg Tunisa (Grand Tunis))
  
• Sfax : 265 131 stanovnika (500 000 u području Šireg Sfaxa (Grand Sfax))
  
• Sousse : 173 047 stanovnika (400 000 u području Šire Sousse (Grand Sousse))
  
• Kairouan : 117 903 stanovnika
  
• Gabès : 116 323 stanovnika
  
• Bizerte : 114 371 stanovnika
  
• Ariana : 97 687 stanovnika
  

Gospodarstvo
Između 1956. i 1960., vlada je, kako bi osigurala kontrolu nad ključnim sektorima, preuzela bankarski sektor te nacionalizirala poduzeća s područja transporta te proizvodnje električne energije, prirodnog plina i vode. U to isto vrijeme, 18. listopada 1958. godine, tuniški dinar postao je službena valuta. Povećanje važnosti Tuniškog općeg sindikata rada (UGTT) poveo je zemlju prema usvojenju socijalizma. Glavni zadaci tada su bili: „dekolonizacija gospodarstva”, poboljšanje životnog standarda, smanjenje ovisnosti o vanjskom kapitalu te stvaranje nacionalnog tržišta. U svibnju 1964. godine Tuniška narodna skupština objavila je dekret o izvlaštenju zemlje u stranom vlasništvu kako bi osnovala 300 državnih farmi. Ovaj je pokus propao te je ukinut u rujnu 1969. godine, nakon izvješća Svjetske banke o deficitu u državnim poduzećima.

Dolaskom Hédija Nouire na čelo vlade, država se povlači iz industrijskog sektora, čime ga otvara za privatne investicije. U stvarnosti, Tunis je nastavio subvencionirati cijene, financijski sektor bio je potpuno pod upravom vlade te se gospodarstvo zaštićivalo visokom carinskom politikom i ograničavanju uvoza. Tuniška ekonomija značajno je profitirala zahvaljujući dvijema energetskim krizama, koje su podigle cijene nafte i fosfata te zahvaljujući povećanju poljoprivredne proizvodnje i turizma. Ipak, Tunis je ostao ograničen cijenama nafte i vanjskim dugom te nemogućnosti proizvodnje konkurentnih proizvoda. Nedostatak ulaganja države u infrastrukturu još uvijek sprečava rast privatnih investicija. Između 1985. i 1986. porasle su društvene tenzije te je UGTT organizirao više štrajkova i demonstracija protiv povećanja nezaposlenosti i politike plaća. Kao posljedica, vlada je dogovorila sporazum s Međunarodnim monetarnim fondom o programu gospodarskih reformi. U roku od 18 mjeseci, stabilizirane su vanjske i unutarnje nejednakosti, vanjski dug ostao je na razumnom nivou te je postignut rast BDP-a od 4,3%. Početkom 1980-ih, vlada je također razmišljala i o privatizaciji državnih poduzeća da bi smanjila vanjski dug. Razmatrane su bili sektori turizma, građevinarstva, industrije tekstila, poljoprivrede i ribolova te mehanike i elektrotehnike. Vlada je počela ohrabrivati lakšu industriju za proizvodnju usmjerenu izvozu osnivanjem slobodnih trgovinskih zona.
Danas Tunis ima vrlo raznoliku ekonomiju. Glavnu sektori su: poljoprivreda (masline, maslinovo ulje, agrumi, žitarice, rajčice, datulje, cikla i bademi), industrija (tekstil, obuća i automobilski dijelovi), turizam i rudarstvo (fosfati, željezo i nafta). U zadnjih 30 godina bilježi se značajan pad poljoprivredne proizvodnje za vlastite potrebe, tako je takva proizvodnja sa 25% 1975. godine pala na manje od 2% 2000. godine. Ovakva proizvodnja još je značajna u nekim ruralnim sredinama (maslinovo ulje, jaja, mlijeko, perad te određeno voće i povrće). Na području industrije smanjuje se umiješanost vlade s povećanjem privatnog vlasništva, pojednostavljuje se porezni sustav te se pažljivo postupa s javnim dugom (budžetski deficit od 2,6% BDP-a 2004. godine). Ukupno gledajući, prosječni rast BDP-a od 5% 1987.[ dosegao je 5,8% 2004. godine. Ovaj porast Tunis duguje najviše rastu turističkog i trgovačkog sektora. Stopa inflacije relativno je mala (2,9 % 2005. godine), ali je stopa nezaposlenosti još relativno velika. Plaće su poprilično slične plaćama u drugim zemljama u razvoju, prosječan tuniški radnik zarađuje između 115 i 130 eura mjesečno (za tjedni rad od 40 do 48 sati).

Tunis je prva mediteranska zemlja koja je potpisala sporazum o slobodnoj trgovini s Europskom unijom (17. srpnja 1995.). Sporazum je stupio na snagu 1. ožujka 1998. godine. Po ovom sporazumu, Tunis i Europska Unija 2008. godine stvaraju slobodnu trgovinsku zonu. Tada će Tunis imati sličan odnos s EU kao Norveška ili Island.

(Wikipedija)

Maroko







Maroko je država u sjeverozapadnoj Africi u regiji poznatoj kao Magreb, na obali Atlantskog oceana i Sredozemnog mora. Graniči na sjeveru sa španjolskim eksklavama Ceuta i Melilla, na istoku i jugoistoku s [urAlžirom te na jugu s teritorijem Zapadne Sahare koja je trenutno pod marokanskom kontrolom. Arapsko ime zemlje, "Al-Mamlakâ l-Maġribīyâ", znači "Zapadna kraljevina".

Zemljopis
Relativno široku nizinu uz obalu Atlantskog oceana uokviruju sa sjevera niže kraško gorje Rif (1.768 m), paralelno mediteranskoj obali, a s istoka i juga vapnenačke planine Atlasa na kojem se nalazi i najviši vrh zemlje, Jebel Toubkal (4.165 m). Uz obalu sjevernog dijela Maroka klima je mediteranska, a u unutrašnjosti nešto oštrija, s hladnijim zimama i toplijim ljetima. Količina oborina opada od sjevera prema jugu; najjužniji dijelovi zemlje pripadaju Sahari. Planinski vrhunci na sjeveru pokriveni su snijegom veći dio godine.

Stanovništvo
Glavni jezici stanovništva su arapski odnosno njegovo narječje koji se značajno razlikuje od standardnog jezika, te narječja berberskog kojima se govori uglavnom u planinskim područjima. Stanovništvo Maroka je mješavina mnogih skupina, od starosjeditelja Berbera preko doseljenika iz sjeverne i supsaharske Afrike do izbjeglica s Iberijskog poluotoka nakon rekonkviste.Državna religija je Islam kojemu pripadaju gotovo svi stanovnici.


Etnojezične skupine u Maroku
Maroko je po broju stanovnika četvrta arapska zemlja, iza Egipta, Sudana i Alžira. Većina Marokanaca po vjeri su sunitski muslimani, kojima pripadaju Arapi i Berberi.
Arapi su došli u Maroko u 7. stoljeću i uspostavili svoju kulturu ondje.
Židovska zajednica u Maroku se značajno smanjila, a trenutačno broji oko 7.000 stanovnika (vidi Židovski zbjeg iz arapskih zemalja).
Većina od 100.000 inozemnih stanovnika su Francuzi i Španjolci, od kojih su mnogi učiteljima ili tehničarima ondje. Sve više i više je i umirovljenika, posebice u Marrakechu.


(Wikipedija)

Središnja ili Centralna Afrika





Srednja ili Centralna Afrika je središnja regija afričkog kontinenta u koju se često ubrajaju:

* Burundi
* Čad
* Demokratska Republika Kongo
* Ruanda
* Srednjoafrička Republika

Srednja Afrika (engl. Middle Africa; termin koji koriste Ujedinjene nacije u svojoj kategorizaciji geografskih podregija), analogni termin koji označava deo Afrike južno od pustinje Sahare, istočno od Afričke kotline i zapadno od Velike rasedne doline. Regijom dominira reka Kongo i njene pritoke koji zajedno čine iza Amazona drugi po veličini sliv na svetu. Prema UN-u Srednju Afriku čini devet zemalja:

* Angola
* Čad
* Demokratska Republika Kongo
* Ekvatorijalna Gvineja
* Gabon
* Kamerun
* Kongo (Republika Kongo)
* Sao Tome i Principe
* Srednjoafrička Republika

Sve države koje se nalaze u UN-ovoj podregiji Srednja Afrika zajedno sa onima koje se obično smatraju delovima Srednje Afrike (dakle 11 zemalja) tvore Ekonomsku zajednicu srednjoafričkih država (Еconomic Community of Central African States).

Srednjoafričku Federaciju (1953-1963), koja se takođe nazivala Federacija Rodezija i Njasalend, činile su današnje države Malavi, Zambija i Zimbabve, koje se sada smatraju delovima Južne i Istočne Afrike.

(Wikipedija)

Kamerun





Službeni naziv: République du Cameroun (francuski), Republic of Cameroon (engleski); (Republika Kamerun)
ustavno uređenje: predsjednička republika
površina: 475 442 km²
broj stanovnika (2003.): 16 087 000
gustoća naseljenosti: 34 st./km²
glavni grad: Yaoundé (Jaunde) (1 372 000 st.)*
najveći grad (2001.): Douala (1 494 700 st.)
rodnost (2003.): 35‰
smrtnost (2003.): 16‰
očekivana životna dob (2003.): 48 godina
narodnosni sastav (1984.): Bantu narodi: Fang 20%, Bamileke i Bamoum 19%, Douala, Luanda i Basa 15%, Fulani 10%, Tikar 8%, Mandara 6%
vjerski sastav (1992.): rimokatolici 35%, tradicionalne religije 26%, sunitski muslimani 22%, protestanti 17%
službeni jezici: francuski i engleski
pismenost (2003.): muškarci 79%, žene 64%
stupanj urbanizacije (udio gradskog stanovništva) (2003.): 51%
sastav aktivnog stanovništva prema gospodarskim sektorima (2003.): I. 44%, II. 17%, III. 39%
BDP po st. (2003.): 630 $
novčana jedinica: 1 CFA franak; 1 XAF=100 centima

* Podatak za 2001. godinu

Republika Kamerun ( République du Cameroun, francuski) je država pozicionirana u centralnoj i zapadnoj Africi. IGraniči sa Nigerijom na zapadu; Čadom na sjeveroistoku; Centralnoafričkom Republikom na istoku, i Ekvatorijalnom Gvinejom, Gabonom, i Republikom Kongo na jugu.

Obalna linija Kameruna leži na zavoju rijeke Bonny, odnosno dijelu Gvinejskog zaliva i Atlantskog okeana.

Kamerun se naziva "Afrika u malom", zbog svoje geološke i kulturne raznolikosti. Prirodna obilježja uključuju plaže, pustinje, planine, tropske kišne šume, i savane. Najviša tačka je planina Kamerun (Cameroon), na jugozapadu. Najveći gradovi su Douala, Yaoundé, i Garoua.

U Kamerunu živi preko 200 različitih lingvističkih grupa. Zemlja je dobro poznata po svojim izvornim muzičkim stilovima, posebno "makossa" i "bikutsi", kao i svom uspješnom nogometnom timu.

Engleski i francuski su službeni jezici.

Rani naseljenici ove teritorije su bili pripadnici Sao civilizacije oko jezera Čad, kao i Baka lovci-skupljači u jugoistočnim prašumama.

Portugalski istraživači su došli na obalu u 15. vijeku i nazvali region "Rio dos Camarões" ("Rijeka račića"), pa od toga i ime Kamerun (Cameroon) vodi porijeklo.

Pripadnici Fulani vojske su osnovali Emirat Adamawa na sjeveru, u 19. vijeku, i različite etničke grupe na zapadu i sjeverozapadu sun osnovale moćne područja kojima upravljaju poglavice. Kamerun je postao njemačka kolonija 1884. godine.

Yaounde je glavni grad. Površina države je 476 000 km2, ima 15 mil stanovnika. Reljef je planinski, najviši vrh Kamerun ima visinu 4070 m. Klima je tropska vlažna a na jugu ekvatorijalna, najkišovitije mjesto u Africi.

(Wikipedija)

Demokratska Republika Kongo



službeni naziv: République du Congo (Republika Kongo)
ustavno uređenje: predsjednička republika
površina: 342 000 km²
broj stanovnika (2003.): 3 757 000
gustoća naseljenosti: 11 st./km²
glavni i najveći grad (1996.): Brazzaville (856 400 st.)
rodnost (2003.): 44‰
smrtnost (2003.): 14‰
očekivana životna dob (2003.): 52 godine
narodnosni sastav (1996.) Bantu narodi: Kongo 52%, Teke 17%, Mboshi 12%, Mbete 5%
vjerski sastav (2001.): rimokatolici 41%, tradicionalne religije 33%, protestanti 24%, sunitski muslimani 2%
službeni jezik: francuski
pismenost (2003.): muškarci 89%, žene 77%
stupanj urbanizacije (udio gradskog stanovništva) (2003.): 67%
sastav aktivnog stanovništva prema gospodarskim sektorima (2003.): I. 6%, II. 60%, III. 34%
BDP po st. (2003.): 650 $
novčana jedinica: 1 CFA franak; 1 XAF=100 centima

Demokratska Republika Kongo (prijašnja imena Zair i Kongo-Kinshasa) je država u središnjoj Africi. Po površini je treća na kontinentu, iza Alžira i Sudana. Kratkom obalom (37 km) izlazi na Atlantski okean kod ušća rijeke Kongo, a graniči sa Republikom Kongo na sjeveroistoku, Srednjoafričkom Republikom na sjeveru, Sudanom na sjeveroistoku, Ugandom, Ruandom, Burundijem i Tanzanijom na istoku, Zambijom na jugoistoku te Angolom i njenom eksklavom Cabindom na jugozapadu odnosno zapadu.

Niska (300–700 m) i prostrana zavala rijeke Kongo pokrivena gustom kišnom šumom zauzima središnji i zapadni dio zemlje. Sa sjevera i juga obrubljuju je ravnjaci s nadmorskom visinom iznad 1000 m, a s istoka planinski lanci koji su dio Velikog tektonskog jarka. U njima se nalazi i najviši vrh Pic Marguerite (5.110 m) na planini Ngaliema (Stanley). Velik dio istočne granice čine jezera Albert, Edward, Kivu i Tanganyika koja ispunjavaju dno tektonskog jarka.

Najveći gradovi su: glavni grad Kinshasa (ranije Léopoldville, oko 7,5 mil. st.) na zapadu, Lumumbashi (Elisabethville, oko 1,5 mil.) na jugu i Kisangani (Stanleyville, oko 500.000) na istoku zemlje.

(Wikipedija)

Srednjoafrička Republika


službeni naziv: République centrafricaine (francuski), Ködrö tî Be-Afrîka (sango); (Srednjoafrička Republika)
ustavno uređenje: predsjednička republika
površina: 622 984 km²
broj stanovnika (2003.): 3 881 000
gustoća naseljenosti: 6,2 st./km²
glavni i najveći grad (2003.): Bangui (531 760 st.)
rodnost (2003.): 35‰
smrtnost (2003.): 20‰
očekivana životna dob (2003.): 42 godine
narodnosni sastav (2003.): Baya 24%, Banda 34%, Gbaya 27%, Ngbandi 11%, Azande 10%
vjerski sastav (2003.): rimokatolici 25%, protestanti 25%, tradicionalne religije 24%, sunitski muslimani 14%
službeni jezici: francuski i sango
pismenost (2003.): muškarci 63%, žene 33%
stupanj urbanizacije (udio gradskog stanovništva) (2003.): 43%
sastav aktivnog stanovništva prema gospodarskim sektorima (2003.): I. 61%, II. 25%, III. 14%
BDP po st. (2003.): 260 $
novčana jedinica: 1 CFA franak; 1 XAF=100 centima



Srednjoafrička Republika je država u središnjoj Africi bez izlaza na more. Na zapadu graniči s Kamerunom, na sjeveru s Čadom, na sjeveroistoku sa Sudanom, Južnim Sudanom na istoku te na jugu s DR Kongom i Republikom Kongo.

Zemljopis
Najveći dio zemlje zauzima valovita visoravan (600 do 800 m) kojom prolazi razvodnica slivova Konga i rijeke Shari (jezera Čad). Na sjeveroistoku i sjeverozapadu izdižu se masivi Bongo odnosno Karre (u kojem se nalazi i najviši vrh zemlje, Ngaoui, visok 1420 m). Rijeka Ubangi, lijevi pritok Konga, tvori velik dio južne granice i značajan je prometni put za srednjoafrički izvoz (plovna je od glavnog grada Banguia).

Klima Srednjoafričke Republike je tropska i vlažna, a velik dio zemlje pokriven je gustom šumom. Od listopada do ožujka traje sušno razdoblje kada puše harmattan, sjeveroistočnjak iz Sahare.

Stanovništvo
Srednjoafrička Republika etnički je mozaik s preko 80 naroda. Najveći su Baya (33%), Banda (27%), Mandjia (13%) i Sara (10%). Bantu jezik Sango kojim govore narodi uz rijeku Ubangi postao je jezikom međusobne komunikacije pojedinih etničkih grupa. Među vjerama relativnu većinu imaju domaće religije (35%), slijede katoličanstvo i protestantizam (po 25%) te Islam (15%).

(Wikipedija)

Južna Afrika




Južna Afrika je najjužnija regija afričkoga kontinenta čija se definicija razlikuje u geografiji i geopolitici. Unutar regije se nalaze brojni teritoriji - uključujući Republiku Južnu Afriku, zemlju nasljednicu Južnoafričke Republike (Transvaalske Republike).

Na UN-ovoj shemi geografskih regija pet zemalja koje čine Južnu Afriku su:

• Bocvana
  
• Lesoto
  
• Namibija
  
• Južnoafrička Republika
  
• Svazi
  

Zemlje koje se često ubrajaju u ovu regiju su:

• Angola – također uključena u Srednju Afriku
  
• Mozambik i Madagaskar – također uključeni u Istočnu Afriku
  
• Malavi, Zambija i Zimbabve – ponekad uključeni u Južnu Afriku, a nekada u Srednjoafričku Federaciju Rodezija i Njasa
  
• Komori, Mauricijus, Sejšeli, Mayotte i Réunion – maleni otočni teritoriji u Indijskom oceanu istočno od afričkog kopna
  

Demokratska Republika Kongo i Tanzanija, iako se obično smatraju srednjoafričkom odnosno istočnoafričkom zemljom, ponekad se ubrajaju u Južnu Afriku. Apropos, Južnoafrička zajednica za razvoj (Southern African Development Community) osnovana je 1980. godine radi olakšavanja suradnje u regiji, a okuplja sve gore navedene zemlje osim Komora (ukupno broji 15 članica).

Termin Južna Afrika se također koristio za označavanje Republike Južne Afrike i "nezavisnih" bantustana koji su ponovo uključeni u Republiku Južnu Afriku nakon završetka apartheida 1994. godine.

Drugo zemljopisno određivanje regije kao dijela Afrike koji se nalazi južno od rijeka Cunene i Zambezi – to jest, Južna Afrika, Lesoto, Svazi, Namibija, Bocvana, Zimbabve i južna polovica Mozambika. Definicija se najuobičajenije koristi u Republici Južnoj Africi.

Geografija
Teren Južne Afrike je vrlo raznolik, te se proteže od šuma i travnjaka do pustinja. Regija osim planina obuhvaća i nisko položene obale.
Južna Afrika je područje koje obiluje dijamantima i mineralima poput zlata, platine i uranija.

Kultura i ljudi
Južna Afrika je dom mnogim kulturama i ljudima. Neka afrička plemena na ovom području uključuju narode Zulu, Xhosa, Ndebele, Tswana, Pedi, Venda, Sotho, Ndebele, San i Tsonga (iako je ova lista daleko od one iscrpne). Proces kolonizacije i naseljivanja rezultirao je u značajnijoj populaciji europskih i indijskih potomaka u mnogim južnoafričkim zemljama.

(Wikipedija)

Južnoafrička Republika



službeni naziv: Republic of South Africa (engleski), Republiek van Suid-Afrika (afrikaans); (Južnoafrička Republika)
ustavno uređenje: predsjednička republika
površina: 1 219 090 km2
broj stanovnika (2003.): 45 829 000
gustoća naseljenosti: 38 st./km²
glavni gradovi (2001.): Cape Town/Kaapstadt (855 000 st.)*, Pretoria (525 600 st.) ¦
najveći grad (2001.): Johannesburg (3 225 810 st.)
rodnost (2003.): 25‰
smrtnost (2003.): 20‰
očekivana životna dob (2003.): 46 godina
narodnosni sastav (sastav prema rasnoj pripadnosti) (2001.): crnci 77%, bijelci 10%, mješanci 9%, Azijci 2%
vjerski sastav (2001.): protestanti 37%, tradicionalne religije 30%, neovisne afričke crkve 22%, rimokatolici 8%, hinduisti 1%, muslimani 1%
službeni jezici: engleski, afrikaans te devet plemenskih jezika
pismenost (2003.): muškarci 86%, žene 85%
stupanj urbanizacije (udio gradskog stanovništva) (2003.): 60%
sastav aktivnog stanovništva prema gospodarskim sektorima (2003.): I. 4%, II. 31%, III. 65%
BDP po st. (2003.): 2750 $
novčana jedinica: 1 rand; 1 ZAR=100 centa

* Sjedište parlamenta.
¦ Sjedište vlade.


Zemljopisni položaj
Južnoafrička Republika, često kraće nazivana Južna Afrika, je država na krajnjem jugu afričkog kontinenta, na obalama Atlantskog i Indijskog oceana. Graniči na sjeverozapadu sa Namibijom, na sjeveru sa Bocvanom i Zimbabveom te na sjeveroistoku sa Mozambikom i Svazijem. Neovisna kraljevina Lesoto potpuno je okružena južnoafričkim teritorijem.

Geografija
Nalazi se na samom jugu Afrike. Izlazi na Atlantski i Indijski okean. Površina je 1.221.035 km2, a ima oko 41 milion stanovnika. Reljef je uz samu obalu nizijski, a u unutrašnjosti su planine i gorja. Najviši vrh je visok 3482 metara. Klima je umjereno tropska, na sjeveru i suptropska a na jugu nešto izmijenjena. Glavne rijeke su Val i Oranje. Glavni grad je Pretoria, a ostali važni su Port Elizabet, Derben, Johansburg, Cape Town i Moselbej. Biljni svijet je različit: postoje polupustinje, savane, stepe, a na krajnjem jugu je sredozemna klima.

Privreda
Podjeljena na 7 pokrajina sa samoupravom, i šest autonomnih bantustana. Novac koji se koristi je rand. Južnoafrička Republika je jako razvijena industrijsko agrarna zemlja. U bruto društvenom dohotku najveći učinak ima industrija sa 53%, 20%rudarstvo i 7% poljoprivreda. Veliki dio ima strani kapital. Bogatstvo države se uveliko bazira na rudnom bogatstvu. Posjedi su veoma krupni. Oko 16% države je obradivo. Izdvaja se prehrambena industrija, i proizvodnja kukuruza, pšenice, pamuka, duhana, šećerne trske, ananasa, kikirikija itd. Od stočarstva treba izdvojiti 12,6 miliona goveda, 32 miliona ovaca, i još puno koza i konja. Ovce se uglavnom uzgajaju radi iskorišćivanja vune. Rude koje se vade su: zlato (637 tona), dijamant, hromove rude (3,6 miliona tona), platina, antimon, gvozdena ruda, bakar, srebro, olovo, cink, kalaj i magnezij. Industrija se bazira na metalurgiji, brodogradnji, elektrolitskom bakru, mašinogradnji, hemijskoj, tekstilno, drvnoj i grafičkoj industriji. Po UN klasifikaciji, JAR je država sa srednjim prihodom, izdašnim resursima, i razvijenim finansijskim, energetskim, transportnim i komunikaciskim sektorima. Berza je veoma razvijena, uz modernu infrastrukturu, koja omogućava efikasnu distribuciju robe do glavnih urbanih centara cijelog regiona.
Nezaposlenost je veoma izražena, kao i nejednakost prihoda, slično Brazilu.
Izvoze u afričke zemlje, Njemačku, SAD, Kinu, Japan Ujedinjeno Kraljevstvo i Španiju. Najviše se izvoze: kukuruz, dijamanti, voće, zlato, metali i minerali, šećer i vuna. Najviše uvoze mašine, vozila, hemikalije, industrijsku robu i naftu.

Stanovništvo
Južna Afrika ima 40.6 miliona stanovnika i glavni grad je Pretorija. Stanovništvo je uglavnom crnačko (75.2%), ali ima i bijelaca (13.6%), mješanaca (8.6%) i azijata (2.6%). Većina crnaca i bijelaca pripada kršćanstvu, dok su većina Azijata hindusi.
Južnoafrička Republika ima 11 zvaničnih jezika od kojih su 2 evropskog porijekla: Engleski i Afrikans (kojim govore bijelci holandskog porijekla), a ostali afričkog. Zulu je afrička etnička grupa od oko 5 miliona ljudi koji većinom žive u provinciji KvaZulu-Natal u Južnoj Africi.


(Wikipedija)

Namibija





službeni naziv: Republic of Namibia (Republika Namibija)
ustavno uređenje: predsjednička republika
površina: 824 292 km²
broj stanovnika (2003.): 2 015 000
gustoća naseljenosti: 2,4 st./km²
glavni i najveći grad (2001.): Windhoek (223 400 st.)
rodnost (2003.): 35‰
smrtnost (2003.): 21‰
očekivana životna dob (2003.): 40 godina
narodnosni sastav (1991.): Ovambo 51%, Nama 13%, Kavango 10%, Herero 8%, Europljani 6%, Sani (Bušmani) 2%
vjerski sastav (1995.): protestanti 62%, tradicionalne religije 18%, rimokatolici 17%
službeni jezik: engleski
pismenost (2003.): muškarci 84%, žene 83%
stupanj urbanizacije (udio gradskog stanovništva) (2003.): 32%
sastav aktivnog stanovništva prema gospodarskim sektorima (2003.): I. 11%, II. 26%, III. 63%
BDP po st. (2003.): 1930 $
novčana jedinica: 1 namibijski dolar; 1 NAD=100 centa

Namibija je država u južnoj Africi na obali Atlantskog oceana. Graniči na sjeveru s Angolom, na sjeveroistoku sa Zambijom, na istoku s Bocvanom, te na jugu s Južnoafričkom Republikom. Namibija je postala neovisna od Južne Afrike 1990. i spada među mlađe svjetske države.

Zemljopis
Najveći dio reljefa Namibije čini središnja uzvisina s najvišom točkom na planini Brandberg (2606 m). Središnja visoravan omeđena je na zapadu pustinjom Namib i obalnim nizinama, na jugu rijekom Orange te na zapadu pustinjom Kalahari. Na sjeveroistoku se teritorij Nambije sužava u uski Caprivijev pojas, nazvan po njemačkom kancelaru koji je ishodio izlaz kolonije na rijeku Zambezi. Dio sjeverne granice Namibije prema Angoli čini rijeka Cunene.

Tipovi klime u Namibiji variraju od pustinjske do suptropske; uglavnom je vruće i suho, a oborine su rijetke i neravnomjerno raspoređene. Hladna Benguelska struja, usmjerena prema sjeveru, smanjuje količine oborina. Osim glavnog grada Windhoeka u središtu zemlje, važniji su gradovi Walwis Bay, Swakopmund, Oshakati, Grootfontein, Tsumeb i Keetmanshoop.

Stanovništvo
Većina stanovnika Namibije su crnci (87%), uglavnom iz naroda Ovambo koji čini oko polovicu stanovništva. U zemlji žive i velike skupine Nama i Bušmana koji se izgledom vrlo razlikuju od ostalih crnačkih naroda u Namibiji. Značajna je i grupa miješanih, tzv. "Baster" (7%). Bijelaca je oko 6%, što je među najvećim udjelima u supsaharskoj Africi. Većina bijelaca i miješanih govori afrikans i južnoafričkog su podrijetla, a manji broj potječe iz Njemačke i Velike Britanije.

Iako je engleski službeni jezik, većina bijele populacije govori afrikans ili njemački koji su bili službeni do neovisnosti 1990. Jezik domaćeg stanovništva je ovambo ili neki od manjih jezika. Najbrojnija religija je kršćanstvo, a među kršćanima najviše je pripadnika luteranske crkve.

Gospodarstvo
Namibijsko gospodarstvo uvelike je ovisno o vađenju i preradi minerala za izvoz. Rudarstvo čini 20% BDP-a. Namibija je četvrta u Africi po izvozu negorivnih minerala i peta u svijetu po proizvodnji uranija. Zahvaljujući bogatim naplavnim nalazištima dijamanata zemlja je najveće svjetsko izvorište dijamantnog dragog kamenja. Namibija proizvodi i velike količine olova, cinka, kositra, srebra i volframa.

Oko polovice stanovništva živi od poljoprivrede (uglavnom nekomercijalne). Namibija ne zadovoljava vlastite potrebe za hranom, pa mora uvoziti. Iako je BDP po stanovniku pet puta veći od najsiromašnijih afričkih zemalja, većina Namibijaca živi u izrazitom siromaštvu zbog velike stope nezaposlenosti i neravnomjerno raspoređenog nacionalnog bogatstva. Namibijsko je gospodarstvo snažno povezano s južnoafričkim. Postignut je politički konsenzus o privatizaciji nekoliko velikih tvrtki u bliskoj budućnosti, što bi trebalo potaknuti dugoročne strane investicije.

BDP je za 2004. procijenjen na 7300 USD po stanovniku (mjereno po PPP-u).

(Wikipedija)