Kao što u ogledalu gleda svoju spoljašnjost, čovek bi trebalo da bude u stanju da, razmišljajući, posmatra unutrašnjost sopstvenog uma.

Čeznem za sobom kakav sam nekad bio, kao da čeznem za dragim prijateljem, voljenim likom i žudim da se vratim svojoj staroj ličnosti. Kao da su me na silu obukli u odeću koju ne želim i napravili od mene drugog čoveka.

Trenuci koje zovemo sada možda mogu, ponekad, da nam pruže sreću dovoljnu i za čitav jedan vek.

Mogućnosti da se zaljubi, bojao se nasmrt i gotovo instinktivno: bila je to intuicija poznata ljudima čije se ograničeno ljubavno iskustvo svodi na nisku od bola i stida.

Kad se nešto potiskuje u prošlosti, ono u budućnosti uvek ispliva.

Ponekad se osećam nemoćno, nemoćno da se borim, suprotstavim, ili samo progovorim. Umesto toga ćutim, trpim i gomilam… I onda se čudim kad više ne mogu, kad razum kaže previše je previše. I, razmišljam – vežem- težinu, veličinu onoga što imam i što mogu izgubiti. I neki put želim dići ruke od svega, a onda opet znam da se ne dižu ruke samo tako – tako lako.

Svaki pametan čovek zna da je život lep i da je njegov cilj biti srećan. No, ipak su na kraju samo glupi srećni. Kako to objasniti?

Mogućnosti da se zaljubi bojao se nasmrt i gotovo instinktivno: bila je to intuicija poznata ljudima čije se ograničeno ljubavno iskustvo svodi na nisku od boli i stida." (1. Putovanje u Kars)

Naš grad je spokojno mjesto." (2. Udaljene mahale)

Činilo mi se da u ovome gradu ni njegovi stanovnici ni sam taj grad nisu stvarni. Svi su željeli ili umrijeti ili pobjeći odavde glavom bez obzira. Ali ja više nisam imao kamo poći. Kao da sam bio prognan iz historije, gurnut onkraj ruba civiliziranog svijeta. Toliko sam bio daleko od civilizacije, da je nisam mogao čak ni oponašati." (6. Muhtarova tužna priča)

"Dok sam hodao po Njemačkoj (...) gdje god da sam šetao, na ulici bih uvijek izabrao jednog Nijemca, izdvojio ga iz mnoštva i koncentrirao se samo na njega. Zašto, pitate se. Nije meni bilo važno ono što sam ja mislio o njemu, ne: pokušavao sam dokučiti šta on misli o meni. Njegovim sam očima pokušavao promatrati samog sebe, svoju odjeću, pokrete, korak, svoju prošlost; doznati šta on misli o tome odakle sam došao, ko sam i kamo idem. To je znao biti strašan osjećaj, ali sam se s vremenom navikao. Samog sebe nisam ponižavao, ali sam shvatio koliko se moja braća samoponižavaju. U većini slučajeva ne radi se o tome da Evropljani nas ponižavaju. Ne, radi se o tome da mi - gledajući njih - ponižavamo sami sebe. Iseljavamo se ne samo zato da bismo pobjegli okrutnostima kojima smo izloženi u domovini, nego i zato da dotaknemo najskrivenije dubine naše duše. A onda neizostavno dođe dan kad se vraćamo da bismo spasili one koji nisu smogli hrabrosti napustiti domovinu, one koji su nam drugovi po krivnji." (8. Priča o Modrom i Rustemu)

"Šta ja radim na ovom svijetu, pomislio je Ka. Kako su bijedne ove pahulje kad ih se pogleda ovako izdaleka; kako je jadan moj život. Čovjek živi, pa propada, pa nestane. Pomislio je kako jedan dio njega već ne postoji. Ali - jedan je postojao. Volio je samog sebe; putanju kojom, poput pahulje, pada njegov život, promatrao je s ljubavlju i tugom. Njegov je otac imao jednu kolonjsku vodicu koju je koristio nakon brijanja; tog se sjetio. I još se - u tome mirisu - sjetio hladnih nogu svoje majke koje su vukle papuče po kuhinji dok bi pripremala doručak, pa jedne četke za kosu, ružičastog slatkog sirupa koji su mu davali kad bi se noću probudio gušeći se od kašlja, kašike u svojim ustima, svih malih stvari od kojih se sastoji život, njihova savršena jedinstva, pahuljice..." (9. Nevjernik koji se ne želi ubiti)

"Kad su bile djevojčice, u Istanbulu, ona i Svila uvijek su željele da snijeg nikada ne prestane: snijeg je kod nje uvijek budio misli o ljepoti i kratkoći života, i o tome kako su ljudi - unatoč svim neprijateljstvima - zapravo toliko nalik jedni drugima... Davao joj je i da osjeti koliko su svijet i vrijeme široki i beskrajni, a ljudski svijet skučen. Zbog tog, mislila je snijeg ljude okuplja i povezuje: kao da ih, prekrivajući sva neprijateljstva, pohlepu i mržnju, približava jedne drugima." (13. Šetnja s Kadifom, pod snijegom)

"Za dobro prijateljstvo zajednička tajna je najbolji početak." (13. Šetnja s Kadifom, pod snijegom)

Jer, ja se stidim u snovima, ali se snova ne stidim (...) I muškarcima i ženama, svima nam je jedno zajedničko: noću u snovima griješimo s onima na koje se tokom dana ne usudimo ni pomisliti." (14. O ljubavi, pokrivanju i samoubistvu, za večernjim objedom)

"I uopće ne mislim da ću ako se otkrijem postati nekakva zavodnica ili pohotnica. Konačno, otkrit ću se, a da uopće neću vjerovati u ispravnost svog postupka (...) Ne bojim se biti neko drugi (...) Ono što me plaši jest da se više nikada neću moći vratiti u ono svoje stanje, da ću samu sebe morati zaboraviti. A to je dovoljan razlog za samoubistvo." (14. O ljubavi, pokrivanju i samoubistvu, za večernjim objedom)

"Za djevojke koje su u sličnome stanju kao i ja samoubistvo znači izraz želje da gospodare vlastitim tijelom (...) Samoubistvo im je isto što i želja za nevinošću." (14. O ljubavi, pokrivanju i samoubistvu, za večernjim objedom)

"Samoća je stvar ponosa: osamljenik se na veoma nadmen način utapa u vlastitom mirisu..." (14. O ljubavi, pokrivanju i samoubistvu, za večernjim objedom)

"Problem pravog pjesnika zapravo je uvijek isti: ako je dugo sretan, postane otrcan. A ako je dugo nesretan, ne može u sebi naći snagu na koju bi se njegove pjesme mogle osloniti... Sreća i pjesništvo - to ne može dugo zajedno. Nakon nekog vremena ili sreća obezvrijedi pjesnika i njegovu poeziju ili mu prava poezija upropasti sreću." (14. O ljubavi, pokrivanju i samoubistvu, za večernjim objedom)

"Ta tišina - to je tišina snijega." (14. O ljubavi, pokrivanju i samoubistvu, za večernjim objedom)

"Nesreća me brani od života." (15. U Narodnom pozorištu)

"Oni piju jer su nesretni (...) A vi ste pili da biste se mogli oduprijeti sreći skrivenoj u vama." (15. U Narodnom pozorištu)

"Čitao sam u jednoj enciklopediji da riječ ateist potiče od grčkog athos. A ta riječ ne znači osobu koja ne vjeruje u Boga, nego usamljenika, osobu koju su bogovi napustili. Što znači da čovjek ovdje, kod nas, nikako ne može biti ateist. Zato što nâs Allah neće napustiti čak ni ako to poželimo. Da bi se moglo postati ateistom, potrebno je prije svega biti sa Zapada." (16. Nedžipov krajolik i Kaova pjesma)

"Profesore, oprostite, ali još bih vas nešto pitao: zar je državna naredba veća od Allahove zapovijedi?"
"To je dobro pitanje. Ali u laičkoj državi to su dvije različite stvari." (5. Prvi i zadnji razgovor ubice i ubijenoga)

Pa one se i ubijaju baš zato da biste vi o njima pisali po istanbulnim novinama" (...)
"Ne, ne ubijaju se zbog tog" (...)
"Nego zašto?"
"Zato što su nesretne."
"I mi smo nesretni, pa se ne ubijamo." (7. U sjedištu Stranke, u Policiji, te ponovo na ulicama)