Vitomir Vito Nikolić

Vitomir Nikolić



Vitomir Vito Nikolić bio je crnogorski pejsnik i novinar.

Vito Nikolić poreklom Nikšićanin, rođen je 1934. godine u Mostaru, gde mu je otac bio u vojnoj službi. U aprilu 1941. sa porodicom je izbegao u Nikšić. Veoma rano ostaje bez majke koja umire od tuberkuloze, 1943 godine Italijani ubijaju njegovog oca, a za vreme rata ostaje i bez starijeg brata koji je poginuo od bombe.

Nakon rata, Vitomir Nikolić živeo je u sirotištu sve do 18 godine. Većinu svog života proveo je u Nikšiću, živeo je u siromaštvu i voleo je kafanski život. Celog života bolovao je od plućnih bolesti izazvanih teškim životnim okolnostima, i zbog toga je bio čest posetilac bolnica i sanatorijuma. Stalno je bio u sukobu s vlašću, zbog čega je neko vreme odležao u zatvoru.

Četri Stiha

Lijepa Ana, noć ljepša od Ane.
- O, mnogo ljepote za srce tako malo!
Listajte, riječi moje nekazane,
da se noćas nebo ne bi stropoštalo.

Čija Li Si


Čija li si noćas — ko te
ljubi pijan od lepote,
i u mekoj kosi sanja
svet pun tvoga šaputanja.

Srećo moja davno prošla
kome li si dobrodošla
ove noći dok zla ciča
moju studen svetu priča,
i dok vetar grubo guši
zaostali sjaj u duši.

Čija li si noćas — čija,
kome tvoje sunce sija
kao što je meni sjalo
tako malo,
tako malo.

Dan


Ni u kakav dnevnik ovaj dan ne može,
ovo ruglo danje, malodušno, sivo,
ni kiše da se pokisne do kože,
ni vjetra, ni sunca, ničeg živog.

I to tako tinja — izvan ljudi, mlako,
niko tim ne živi. Vičem srdit vani:
Dane, đubre jedno, ne sviće se tako,
gubi se natrag pa pristojno svani ...

Drumovanja


Pjevaju u meni drumovi snažni,
drumovi dobri kao dlan očin.
Moram danas otić nekud, da potražim
malo odmora za umorne oči.

Idem bez pozdrava, bez poruka,
ovako lijepo pomućenog uma,
da tražim okuka, okuka, okuka,
i iza svake - samo parče druma.

Pustite me, pustite da odem,
bez pitanja kako, i zašto, i dokle,
drumovi uvijek nekuda vode,
a ja sam nomadskom glađu proklet.

Drumovi Će Poželjet Ludaka


Drumovi će poželjet' ludaka,
a ludaka više biti neće,
vjekovima za njima će plakat'
ojađeno nebo i drveće.

Na gradove udariće trava
i zavesti svoju strahovladu,
svi cvjetovi ostaće bez glava
da bi bili sa travom u skladu.

Neće biti toga ko će smjeti
da posumnja u sve ko do sada,
poput teške omorine ljeti
svijetom će vladati dosada.

I ljudi će poći u povratak,
opčinjeni minulim stoljećem...
Drumovi će poželjet' ludaka,
a ludaka više biti neće...

Gimnazijalke Na Snijegu


...A da ih nije
onako
zimi,
njih
što vječno na ljeto misle,
mi bi se proveli
kao Eskimi
- kao pingvini
smrzli bi se.

Da nije tih očiju
i tih lica
iz kojih
vječno
sunce grije...

...Gimnazijalke,
danas
svakoj po petica
iz života,
ljepote
i
poezije .

I Opet Jesen


I opet jesen
opet tutnje beskrajne kiše po Nikšiću,
i opet stare, crne slutnje,
i opet sam si, Nikoliću.

I opet neka pisma duga,
očajna pisma bez adrese,
a nigdje drage, nigdje druga,
samo ta jesen, opet jesen.

A šta ako prosviram taj metak
kroz ovo čelo neveselo,
pa onda počne sve iz početka,
život, stradanja, pa opet čelo..

A šta ako nema zaborava,
ako je to vječna igra kruga,
a šta ako tamo ispod trava
boli ova ista ljudska tuga.

Idem


Bjelim drumom očajno proboden
drumujem, skitač, bez lijeka.
Idem kuda me oči vode.
U san, u pjesmu, u riječ, u čovjeka...
Jednom ću tako i u smrt da odem,
pa ako, slučajno, umrem — neka.

Instrukcija Za Jednu Sliku


Prvo zamislite prapočetak,
dinosaure, mamute, oluje,
pa onda zamislite svog kosmatog pretka
kako se na riječ odlučuje.

Zamislite mu pri tom lice i oči,
pa zube, kosu i čelo nisko,
pa dočarajte kako mu se koči
očajno grlo netaknuto vriskom.

Pa zatim dodajte čitavoj slici
nijemu masu koja čeka
da čuje ime suncu, ptici...
Jeste li zamislili tog čovjeka?

Sad naslikajte kosmatog divljaka
sa glavom malo nagnutom u stranu
kako zažiže usred mraka
svjetlost do tada nikom znanu.

Pa opet zamislite sve ispočetka,
dinosaure, mamute, oluje,
i veličanstveni glas čovjeka
kako kroz prostor odjekuje.

Intime


Noćas tako želim da me neko voli,
pregršt nečije nježnosti mi treba;
Noćas ću sve da zaboravim i prebolim
i da se vratim u naručje neba.

Ja sam bio kafanski i više ničiji,
i bio pust i prezren - neželjen ko grobar.
Noćas bih htio sebi - dječaku da ličim
i da mi opet kažu kako sam dobar.

Istočni Vestern


Pjesma je uvijek pri ruci
kao revolver o pojasu,
pa kad ti dojadi - samo povuci
i tuci, pravo u masu.

Pucaj u srca, u čela, u oči,
i ne poštedi nikoga živog,
a kad sve središ, pažljivo zakoči
i kreni polako u krčmu — na pivo.

Jednog Dana


Jednog dana, kada nas ne bude
na ovome bijelom svijetu,
s ljudskom čežnjom pomenuće ljude
neki vjetar drugom nekom vjetru.

Čitav svijet, bezljudan i nijem,
sjetiće se ljudi nekadašnjih,
i onako uzaludno lijep
zažaliće za očima našim.

Poželjeće ljudsku riječ glasnu,
parče srca grlom otrgnuto,
da razbije tišinu opasnu
i vrijeme sporo i besputno.

A odnekud, iz tišine trave,
ko bogovi molitvom dozvani,
ponovo će ljudi da se jave
i osmisle svijet uspavani.

I opet će ispod tih nebesa
naš bijeli drum da se izvije
i opet će neka divna pjesma
da nam dođe glave kao prije.

Pa će opet, kada nas ne bude
na ovome bijelom svijetu,
jednog dana pomenuti ljude
neki vjetar drugom nekom vjetru.

Još Mogu Poneki Osmeh Da Slažem


Još mogu poneki osmijeh da slažem,
poneku sreću da odglumim,
još mogu ponešto lijepo da kažem
svakome osim sebi.
Ne daju mi bolnice, brezovici,
bežanijske kose, kasindoli.
Uzalud se vraćam nekad dragoj slici,
ptici, nebu, lišću..
Boli,
boli,
boli...

I krijem se tako krvav, unakažen
u zavjese svoje crne strašne kiše...
Još mogu poneki osmijeh da slažem
ali sve tiše,
tiše,
tiše...

Jutro II


Dobrojutro, jutro sneno,
dobrojutro, nebo plavo,
hvala ti za ljubav ženo,
hvala ti za ležaj travo.

Kamila

Nemoj žaliti kamilu zbog suše
i pustinjskog vjetra bezobzirnog,
sve nevolje jedared se svrše -
zna to ona i preživa mirno.

Ako bude bolje – dobro došlo,
ako bude mrijet – mrijet će se;
Nikom nije još za rukom pošlo
da se svoje sudbine otrese.

Dok ti psuješ i svađaš se s Bogom
pucajući u pogrešnu metu,
ona ima oazu sa vodom
na ovome i na onom svijetu.

Ona je već tamo gdje ti treba
tek da stigneš, ako si na putu:
Sa ove i s one strane neba
ona živi u istom trenutku.

Nemoj žalit kamilu zbog suše,
već nas žali i traži nam lijeka;
Kako ćemo kroz ovo bezdušje
istom stranom neba, dovijeka.

Kisnući Ko Krov

Bolnički fragmenti
…Kako sam nekad ludovati znao
s proljeća, kad planu te kiše bučne.
Jednom sam divno pokisao,
ona topola, ja bor razbarušen.

A sad ne mogu prozor da otvorim,
da uđe to slavlje maja pijanoga…
Možda i danas negdje gori
ljepota ona bosonoga?

Kiša, kiša u travi, u lišću
šumi draga opijajuć snom.
Ozdraviću , sestro , ozdraviću,
da bih umro kisnući ko krov!

Mećava


Već tri dana ne viđesmo dana,
tek pomalo u oknu zarudi,
pa se opet pripovrati tama,
pa se opet snevesele ljudi.

Nevrjeme — da ne može gore...
Sulud vjetar u prozore bije,
kao nekog da zove napolje,
da iziđe ako kurva nije.

Mir

Čudna me ponekad želja hvata,
da kupim razglednicu i napišem:
"Dobro je: pošte rade, nema rata..."
I ništa više.

Mlinar


Zašto tvoj mali smijeh ne može da se sije
po oranjima crnim;
da klija i zrije,
da zrni poput pšenice?

Tada bih na slapovima mojih vena
sagradio vodenice,
i postao mlinar vječito prašnjav
od tvoga smijeha?

Neka Me Ne Bude

Neka me ne bude kad budem prestao da volim
jer tada od mene ne bi ostalo ništa
- možda samo ugarak neki goli
od čitavog ovog velikog ognjišta.

Obezdrumljenost

Zanoćila noć u meni,
motre na me crne straže,
lik nečiji skamenjeni
gleda u me preneražen.

Nad ugarkom mjesečevim
ludo drvo zapomaže,
neki grkljan presječeni
hoće ime da mi kaže.

Treba nekud pobjeć s licem
ispred ove strašne jave,
ne u šake - zlokobnice
zakukaće oko glave.

Sve su skitnje odskitane,
umor pao na drum dugi.
Što me tako gledaš, dane,
kao da sam neko drugi.

Pismo mojoj učiteljici

Draga gospođo učiteljice,
ne začudite se ovom pismu kasnom,
podsjetiše me na Vas dvije male ptice,
dvije obične ptice na žici telegrafskoj.

Sjetih se, znate, onih Vaših priča
punih ljubavi za ptice nevine i slabe
poslije kojih smo, zbog svake praćke
i kamička, klečali dugo iza table.

Ne zamjeram Vam – daleko bilo,
pa čak ni to što me vukoste za uši,
sve je to danas na svoj način milo
i prijatno je od toga u duši.

Ja se često sjetim tog vremena davnog
rata, zime, gladi, bodljivakve žice,
nije, bogme, tada bilo jednostavno
naučiti nekog da zavoli ptice.

Gospođo, to je, u najmanju ruku,
junaštvo dostojno poštovanja
učiti nekog ljubavi
uz huku jednog strašnog rata,
jednog propadanja.

Hvala Vam, gospođo učiteljice,
i ne začudite se ovom pismu kasnom,
podsjetiše me na Vas dvije male ptice,
dvije obične ptice na žici telegrafskoj.

USPAVANKA

Buji, paji,
grijehu moj mali,
spavaj, moja lijepa sramoto,
zbog tebe su me protjerali
da tuđe rublje prostirem plotom.

Nazvali su me svačim redom
i kleli,
i mene i tebe, sine,
kao da ti nijesi čedo,
lijepe oči materine.

Buji, paji,
da porasteš naji,
velik kao oni jablanovi,
snažan kao oni zagrljaji,
lijep kao ona mjesečina.

Spavaj,
lijepa sramoto materina.