Vitomir Vito Nikolić

20.Avgust 1973.

Koliko kukavičluka treba za jednu
hrabrost
o jutro dobrodošlo
i koliko opet hrabrosti za kukavičluk
srce moje.

Čije srce noćas grije
tvoj veseli zvonki smijeh.
Srećo moja davno prošla,
kome li si dobrodošla.

Mir

Cudna me ponekad zhelja hvata
da kupim razglednicu i napishem:
"Dobro je: poshte rade, nema rata..."
I nishta vishe.

Zaboraviti
Sve zaboraviti i kafanu
i pjesme i nesne
i SVE
pa opet voljeti neku Anu
iz prve klupe petog C

pa opet sanjati
nedje uz kishu
gladan i zhedan
go i bos
velike ljude koji pishu
i zharko zheljeti
da budesh TO

Pa opet cutati Robinsona
i vjerovati
u sve priche
pa opet biti
divni siromah
koji sem srca
nema nicheg.

Stravični spokoj

otišao sa ovog mjesta
i zašao u prostor dostojni

nikad niko neće saznati
što se dešavalo u njegovim noćima
kako ga je ubijala monotonost požude
i gorčina
zbog sjene
s kojom je proživio u lažnoj bajci

nije mu bilo dovoljno
što je prevara bila božanska

prošao je sjećanjem
kao prorok
stravičnog spokoja
sopstvene Troje

2.
proglašavali su mu bijedu opštim dobrom
i s neshvatljivom lakoćom mjerili
njegove datume i prostore

bio je promašeni cilj
što nastavlja
pogođen tišinom

i bez kajanja
i prtljaga
ide
s onu stranu sebe nekadašnjeg

3.
stojao je u dubokoj noći
zagledan u zid naspram
ne bi li prepoznao
silu koja ga ima

i uvijek trenutak prije saznanja
zastiđen odustajao.

KLETVA


Bestraga ti glava
o ali bez traga
vec odavno ide
moja glava draga
iz zore
u zoru
a sta dalje
ko nas u taj bestrag
iz bestraga
salje....

Nisi nista ruzno
rekla dobra zeno
sve je to jos davno
ruznije receno
proklet sam ja
proklet
zna to ova glava
pa se evo
luda
nekako spasava
pa me evo nekud
ocajnika vodi
da mi pukne mramor
u nekoj slobodi.

RAZGLEDNICA IZ UMIRANJA


Pišem vam, evo,
dragi moji,
iz ovog lijepog umiranja,
kao što je red,
kao što pristoji
da se javljamo
tako
s putovanja,
s godišnjih odmora,
sa ljetovanja,
iz tamo nekih niških banja,
iz tako nekih budvi,
nekog kranja
- pišem vam, dakle
iz ovog lijepog umiranja.
Umiranje
- to je ovdje,
na jugu,
pa možda i nešto južnije
od juga,
tu vječne rane
svu noć šume tugu,
a jutrom opet sviće
zlatna tuga.

Tuge ovamo
ko sunca na Hvaru,
pa duša za čas
bakarno preplane
(samo što ovdje
ne daju ni paru
ako ponekad tuga
ne osvane).

Ostaću ovdje dugo
dugo
pa možda čak
i nešto duže,
srodio sam se, eto,
sa ovom tugom,
sa ovim ranama
što tugom
tuže.

BIĆE JEDNO VEČE

Jednom
kad bude veče
kad budeš sama
i bude neka kiša lila,
jednom
kad oko svojih usana
nađeš tuđi osmijeh, mila
znam,
biće ti teško a mene neće biti
da ti u tom času štogod kažem.
Biće jedno veče, jedna kiša i ti
koju sam divno umio da lažem.

DANE, ĐUBRE JEDNO

Ni u jedan dnevnik ovaj dan ne može,
Ovo ruglo danje, malodušno, sivo,
Ni kiše da se pokisne do kože,
Ni vjetra, ni sunca, ničeg živog.

I to tako tinja - izvan ljudi, mlako,
Niko tim ne živi. Vičem srdit vani:
Dane, đubre jedno, ne sviće se tako,
Gubi se natrag pa pristojno svani.

MINUT CUTANJA ZA ZIVE

Oslušni ponekad, tako krišom,
i čućeš kako kisnu naše kosti
pod tamo nekom tamnom kišom
u toj svijetloj budućnosti.

SLIKA IZ DJETINJSTVA

Gospode, kako pamtim tu sliku,
Kako je sve to živo u sjećanju,
Odsjekli su glavu nesrećniku,
A nekakva je muva pala na nju.

I dok je nepovratno iz zjenica
Odlazio čitav jedan svijet,
Ta je muva mirno išla preko lica
Kao da se ništa dogodilo nije!

A tamo je negdje mirisala trava,
Šumorio jasen, cvrkutala ptica,
Sve je bilo isto, osim ova glava
Sa ravnodušnom muvom na sred lica.

Čučao sam dugo i dok su ostali
Odlazili siti tog prizora ratnog,
Neko je viknuo ŠTA ČEKAŠ, MALI?
NIŠTA, rekao sam, sasvim mator!

REKVIJEM ZA SKITAČA

Blagosloven ti, što se obestrvi
u divnom prostranstvu svoje krvi
i odreče se povratka ko srama
uz skupu žrtvu sebe sama.

Na isti način umiru svi dani:
sopstvenim suncem svirepo zaklani,
pozarno lijepi dugo mru nad drumom
razvivši ko barjak svoj čestiti umor.

Mir tebi, skitaču, što se obestrvi
zaljubljen u riječ s one strane krvi.

BEZ NASLOVA


Bijelim drumom ocajno proboden
drumujem, skitac, bez lijeka.

Idem kuda me oci vode
u san, u pjesmu, u rijec, u covjeka...
Tako cu jednom i u smrt da odem,
pa ako slucajno umrem - neka.

NEDJELJA U GRADU N.

Tumara gradom nedjelja,
ide od kuce do kuce,
ko da je sluacjno naljegla,
pa ne zna sta ce i kud ce.

Zastane ispred izloga,
da toboz kosu popravi,
a otud nema nikoga
da je bar okom pozdravi.

U krcmi nadje tisinu,
na trgu, opet, tisina,
praznuju ljudi prazninu
i svud je samo praznina.

Tumara gradom nedjelja,
tek da vrijeme ubije;
ko da je greskom naljegla
pa sad bi nekud-sto prije.

ZIMA

Iz tame,
svu noc,
snijeg sipa.
I vjetar
zvizdi
zima,
zima...
Dobro je
mila,
dobro, ipak,
sto negdje
postojis,
sto te
ima.

FOTOGRAFIJA SA OSMRTNICE

Kada li se nasmijao
covjek shto se jutros smije
sa posmrtnog svog plakata
ko da nikad umro nije.

Je li znao dobri covjek,
je li mogo i da sluti,
da ce jednom s tim smijehom
tako crno osvanuti.

Kakva je to davna sreca
ozarila njemu lice -
da bi mu se narugala
jutros s crne osmrtnice.

GIMNAZIJALKE NA SNIJEGU

...A da ih nije
onako
zimi,
njih
sto vjecno na ljeto misle,
mi bi se proveli
kao Eskimi
-kao pingvini
smrzli bi se

Da nije tih ociju
i tih lica
iz kojih
vjecno
sunce grije...

...Gimnazijalke,
danas
svakoj po petica
iz zivota,
ljepote
i poezije

DRUMOVI CE POZELJET LUDAKA
(Pavlu Vujisicu)

Drumovi ce pozeljet ludaka,
a ludaka vise biti nece,
vjekovima za njima ce plakat
ojadjeno nebo i drvece.

Na gradove udarice trava
i zavesti svoju strahovladu,
svi cvjetovi ostace bez glava
da bi bili sa travom u skladu.

Nece biti toga ko ce smjeti
da posumnja u sve ko do sada,
poput teske omorine ljeti
svijetom ce vladati dosada.

I ljudi ce poci u povratak,
opcinjeni minulim stoljecem...
Drumovi ce pozeljet ludaka,
a ludaka vise biti nece.

RODJENDAN


Rodjendan...
Dvadeset i peta opomena
za dugujuci zivot.
Vec - dvadeset i peta!
Kako se ludo okrece ova matora planeta,
kao zaljubljena siparica
blesava od srece.

Okreci se ti samo, stara,
okreci, okreci...
Sto se mene tice
- ja cu samo da zacepim usi,
pa i poslije stote opomene,
bicu opet duznik ravnodusni.

Ali da platim
- ne, nikako!
Radje
odlazim iz ovog gnijezda.

Hej,
zaustavite planetu,
ja hocu da izadjem,
idem u vjecnu skitnju izmedju zvijezda.

Sta?...Necete?...
O, ima i tome lijeka,
jer iako nijesam Galilej
ni Djordano Bruno,
ja sam covjek jednog svemocnog vijeka,
pa znam da ce morati,
lijepim il` bunom,
da padne taj jogunasti
sto ne da i steze,
dosta je samo da neko vrisne:
`Dolje apsolutizam zemljine teze!`

Uostalom,
vec su pocela da kevcu stenad po vasioni.

Hej,
zaustavite planetu!
Cujete li - zvonim...

Očaj

Dan osvanu a ja Skadar,
zle me sile
pretvorile
u gomile,
do temelja porušile.
Tri godine tako one
mene lome,
a ja više nisam kadar
da se zidam
i survavam
niz litice,

Gojkovice ,
mlada Gojkovice....

SVE JE ODVEC TUZNO

Sve je odvec tuzno
da bi bilo ruzno,
i to sto smo slabi
i lako ranjivi,
i to sto smo tako
nesigurno zivi,
i to lisje
koje
padat ne prestaje...
Sve je to lijepo,
pa kakvo je da je,
jer drugo nam
nista
ne
ostaje.

ZABILJESKE SA JEDNOG RASKRSCA

O, taj grozni strah na raskrsncima
s kojima smo se mnogi u krcme vratili.
O, taj kukavicluk ...
Blazen ko ima
hrabrosti za jedno ili drugo ILI.



Blazen kog ne uspije uzas raskrsnice
da baci pod noge i bijedno smrvi.
Blazen, kazem,
samoubice
i dobrovoljni davaoci krvi.

Pjeva pijana kafanska drolja
zvučno kukovima vrteci u krug
uporno kao zubobolja
prica nesto moj pijani drug.

Pijan sam eto ali sta to mari
pustite me dragi ja vas molim
u ovom zivotu ima puno stvari
koje samo pijan mogu da prebolim.

Sa tornja odzvanja kasna ura
opominjuc na san nepospale nas
ulicom pijan vjetar tetura
psujuci nesto na sav glas.

ODMETANJE

Nije ovo ljubav , to se ja spasavam,
to ja bjezim, zeno, tebi u hajduke,
Romanijo moja ,puna dobrih trava
za krvave rane i zestoke muke.

To ja bjezim,bjezim , iako znam ,zeno,
da vec nigdje nema djula i zumbula,
da me ipak ceka prokleto Lijevno
dje u njemu bijeli se kula.

Istočni vestern

Pjesma je uvijek pri ruci
kao revolver o
pojasu,
pa kad ti dojadi
- samo povuci
i tuci,
pravo u
masu.

Pucaj u srca,
u čela,
u oči,
i ne poštedi
nikoga
živog,
a kad sve središ,
pažljivo zakoči
i kreni
polako
u
krčmu

***

Ne verujem ovoj noci,
izdace me.
Ako samo sklopim oci,
ako trepnem,
prikrasce se,
zaklace me,
ili ce me udaviti omcom mraka.
Ne verujem ovoj noci,
crnoj,
gluvoj, bez koraka.

Amur

Eto opet nisam napisao jednu pjesmu
Zbog koje sam probdio čitavu noć
Nad ovim papirima.
Trebalo je to da bude pjesma o Amuru
Velikoj i snažnoj rijeci
Koja teče kroz ledena prostranstva
Sibira
I svršava u nimalo toplijem Ohotskom
Moru

Amur.

Zbog te rijeke sam nekada dobio slabu
Ocjenu
Jer mi se odnekud činilo da Amur teče
Kroz Pariz.
To je bilo u ono vrijeme
Kada sam još vjerovao kako je u ovom
Svijetu
Svaka stvar postavljena na svoje pravo mjesto.
Kasnije sam naravno doznao sve čuvši
Za Senu
(Ispod mosta Mirabo teče Sena)

Amur.

Veliki slobodni Amur bez mostova.
O toj rijeci sam htio da napišem pjesmu
Pa eto ipak nisam
Jer sumnjam da bi mi se vjerovalo
Kako je 1612. godine
Planula drevna Moskva isključivo zbog toga
Što su Francuzi strasno
Poželjeli da izbiju na obale te rijeke
Koja se ne zove slučajno Amur.

Amur.

U ovom trenutku ta rijeka teče
Kroz ledena prostranstva Sibira
Pjevajući sama sebi
I nimalo joj nije stalo do moje pjesme
Do bilo čije pjesme uostalom.