Vitomir Vito Nikolić

IZMEDJU NAS I PLAVOG NEBA

Izmedju nas i plavog neba
uvijek nesto sto ne treba:
krov,kisobran,sesir,kacketa
-uvijek nesto sto nam smeta
da gledamo taj prostor cisti
i postanemo takvi ISTI.

***

Nocas tako zelim da me neko voli,
pregrst necije njeznosti mi treba.
Nocas cu sve da zaboravim i prebolim
i da se vratim u narucje neba.
Ja sam bio kafanski i niciji vise
i bio pust i prezren-nezanjan kao grobar.
Nocas bih htio sebi djecaku da licim
i da mi opet kazu kako sam dobar..

Bjelina



Stojim pod pahuljama sa rukom prosjacki
ispruzenom.

One padaju , osmjehuju se i mru na mome dlanu,
puno je jutros njeznosti i dobrote u prostoru
osnijezenom

skoro da povjerujem kako sam nekada i ja imao
mamu.

Skoro da povjerujem u sve nedodjije i sarene laze,
u sve price o patuljcima , Snezani i crvenkapici,
skoro da povjerujem kako cu nekad opet biti
mazen

kod dobre moje bake tamo u Gornjoj Bukovici.
Stojim pod pahuljama sa rukom prosjacki
ispruzenoj,

ali ni sam ne znam da li nesto dajem ili
molim,

o , ne zacudi se i ne zamjeri mi , prva zeno ,
koja jutros ovuda prodjes ako pocnem da te
volim.

Slika sa periferije


Pjeva pijana kafanska drolja
zvučno kukovima vrteći u krug
uporno kao zubobolja
priča nešto moj pijani drug.

Pijan sam eto ali šta to mari
pustite me, dragi, ja vas molim
u ovom životu ima mnogo stvari
koje samo pijan mogu da odbolim.

Sa tornja odzvanja kasna ura
opominjuć na san nepospale nas
ulicom pijan vjetar tetura
psujući nešto na sav glas.

TRI MALE PRIČE ZA SVEČANI DEFILE

Uvertira

Tri velika druma utaču se u moj grad... Onaj sa planina, durmitorski, kojim dolaze ugojena krda, miris katuna i snjegovi, drum hercegovački, koji donosi žege, vino i Konavljanke i drum pješivački, kojim se prikradaju meke jugovine, šaputave kiše, jesen i ... ratovi.

Nesrećan sam pomalo zbog ta tri druma dolazeća: nikad nijesam mogao da budem na svakom od njih istovremeno, pa da odjednom - tri puta uđem u moj grad, u tu veliku bjelinu široko rasutu poljem, koja tako neodoljivo liči na srdačan osmijeh prijateljskog lica.

Meko sam onesrećen tom naivnom djetinjastom željom što se uvijek iznova javlja pri svakom povratku, pri svakom novom susretu i koja, eto, uvijek ostaje neostvarena. I boli - tiho, srećno, kao gimnazijalska ljubav.

Prva priča

To je ostalo iz djetinjstva, taj čudni utisak da drumom pješivačkim dolaze ratovi. Valjda od onog dana kada se iznad Budoša pojavilo crno jato bombardera? Ili, možda, još od ranije, od one večeri koja je bila tamnija za dvije hiljade crnih košulja, koje su došle odnekud iz Albanije, da se ugrade u crnu branu pred slobodom, koja je tih prvih ustaničkih dana bila tako blizu gradu? Ne znam tačno od kuda taj utisak, stravičan i taman, ali on se duboko urezao u dječačku svijest i ostao u njoj da i danas zaboli, obično ovako, u večeri pretprazničke, pod šumnim zastavama, pod slapom vatrometa. Uoči svakog slavlja bljesne u sjećanju ta davna slika, potraje trenutak-dva u svoj svojoj svirepoj ružnosti i ode, da bi iza nje ljepota moga grada ostala potpunija, svjetlija.

Da, ratovi dolaze otuda, iza Budoša, drumom pješivačkim.

Ratovi i tamne vode jesenje...

Nekom današnjem dječaku Budoš sigurno neće ostati u takvom sjećanju, jer on nikad nije vidio zlokobno jato aviona i crne košulje, on nikada nije vidio Budoške bare poplavljene prljavomutnom vodom koja je u sutonima, ćutljiva i crna, ličila na nesreću, veliku, podmuklu nesreću, koja će iskoristiti prvi mrak da se privuče gradu i da ga zauvijek zarobi svojom tamom.

Današnji dječak će zapamtiti Budoš po nekom izletu, po nekom uspjelom veslačkom takmičenju, održanom na nekom od jezera u njegovom podnožju. Ili će ga, možda zapamtiti po lijepoj prostranoj slici koja se sa njegovog vrha pruža, tamo - na pitomu Bjelopavlićku ravnicu i ovamo - na bijeli veseli grad pun sunca, koje se, kao neka snažna riječ završava uzvičnicima željezarinih dimnjaka.

I ja ću se vremenom sigurno osloboditi tog neprijatnog utiska vezanog za Budoš, tog rata i tih stravičnih jesenjih voda, ali nikada neću zaboraviti da je sve to zaista bilo.

Jep - slavlja su ljepša...

I mi u njima ljepši za jedno stradanje i veći za jedan trijumf.

Druga priča

Zmajevića han... Ombla... Oko krupačko...

Kako to zvuči arhaično, a još do juče to su bili izvjesni pojmovi, orijentacione tačke jučerašnjeg Nikšića prema istoku, sjeveru i zapadu.

Mi to danas zovemo: Željezara "Boris Kidrič", Drvni kombinat "Prvi maj", Krupačko jezero...

Beć sjutra moći ćete da se kladite s Nikšićaninom o starim imenima mjesta i da budete sigurni da ćete tu opkladu dobiti. Dođavola, ko se još cjeća nezgodnog imena ubogog potočića čije je korito otprilike išlo ispod hotela "Onogošt", ispod novih željezarinih zgrada, pokraj bolnice i gubilo se negdje ispod Ulice Vuka Mićunovića? Ko danas uopšte i zna da je postojao taj potočić?

U Nikšiću zista gori sve što izgoreti može. Na snažnom plamenu vremena malo šta ostaje od starog. Svaki čas tu i tamo, kao osmijeh, zablista fasada neke nove zgrade, nove škole, nove bolnice...

Gori...

I - toplo je od tog sagorijevanja. Radosno.

Ali, nešto ipak neće sagoreti. Ostaće da traje u tišini taj kutak oko "manastira", taj kutak za koji je jučerašnji Nikšićanin bio vezan i svojim rađanjem, i svojim đakovanjem, i svojom prvom ljubavlju, i svojom nedjeljnom razonodom i, konačno svojom smrću.

Ne znam da li je tamo Zavičajni muzej slučajno, zbog nedostatka nekih boljih prostorija, ali je sasvim zgodno što je baš tamo. Ma koliko bila ozbiljna ta ustanova, ona bi na svakom drugom mjestu u ovom malom gradu djelovala grubo, čini mi se. Ovako, naš muzej je umuzejio pravo srce nekadašnje palanke - školu, crkvu, nekadašnje igralište, park i groblje.

Treća priča

Ovo u stvari i nije priča o mom gradu, već nekolike slike koje me uvijek podjednako raduju kad god ih vidim.

Postoji jedna željeznička rampa, tamo, na južnoj periferiji grada. Ona obezbjeđuje prelaz preko pomoćnog željezničkog kolosijeka koji vodi do utovarne rampe Rudnika "Boksiti". Pet-šest puta dnevno ona se spušta, zatvarajući put prema Titogradu. Dovoljno je da ostane samo pet minuta zatvorena, pa da se sa obadvije strane nađe po desetak raznih vozila. Neugledna je i nezgodna ta mala rampa, nju će, možda, uskoro dići, ali ja volim da u trenucima njenog zatvaranja budem negdje blizu. Uživam da vidim zaustavljeni krvotok snažnog, mladog grada... To je na svoj način lijepa i rječita slika.

Ili Ulica Vuka Karadžića, jutrom, u pola šest... Rijeka ljudi i vozila. Velika arterija kojom struji život... Noću je to ulica bučna od svijetlosti neona.

Koliko nas je puta samo odvukla u duge noćne šetnje.
Polako mi se nameće utisak da je tom ulicom došao - Dan

Izvor :(Dobri duh Nikšića)

Ptice

Bez konferencija, rezolucija i pripremne
kampanje,
bez pretenzija da bude istorijsko,
prelomno i
plodonosno
- došlo je proljeće, čudesno kao
pomilovanje
Fjodora Mihailoviča na
Trgu Semjonovskom.
Ptice...
Bože moj, skoro sam i zaboravio da
postoje ptice,
pa prosto ne znam kako da shvatim jutros
to slavlje
i, zbunjen, uzalud pokušavam da svoje
odviknuto
lice
razvučem u neki osmijeh davno
zaboravljen.

Otisao je jedan drum , Vito (odlomak)

O starim drumovima, kao i o starim ratnicima, nikada ne valja kazati ruznu rijec. Oni su hrabro krenuli u prostor i neizvjesnot, casno sluzili dok je trebalo da sluze i sada, kada ih maldji, ljepsi i sigurniji drumovi smjenjuju, oni se umorni i prasnjavi povlace ustranu, da se jos koju godinu bijele u vidiku, sve dok ih jednog proljeca uporna trava ne odvuce u vjecni mir i zaborav.
Danas u Crnoj Gori ima mnogo takvih drumova - onaj od Danilovgrada do Bogetica, pa onaj od Bioca do Andrijevice, pa stari drum sto preko Tomaseva, Pavina Polja i Vrulje ide za Pljevlja, pa ... Uostalom, ko bi se sjetio svih onih krivudavih, uskih, izrovanih, prasnjavih drumova kojima smo lutali, tragali, putovali i, evo, konacno stigli dotle da nam vise nijesu potrebni ...

( Nedjelja u gradu N )

S jeseni zeleni tuga u meni,
s jeseni, kad dozru dunje i regruti
i djevojke kad se zanevjeste,
s jeseni, nekud me zovu ceste...
Nekud gdje lisce nikad ne zuti
i gdje su ljudi vjeciti regruti
a djevojke vjecite nevjeste...
S jeseni - tako su lazljive ceste.

Topi se dan u mekoj kiši,
daljine bivaju nejasnije,
ljudi postaju sve tiši i tiši,
a trave sve glasnije.

Da je odnekud malo sreće,
bar malo nade, kao što nije,
pa da prečujem ovo veče
i trave sve glasnije,

Al nema ničeg, siromaše,
hladna promaja od svud bije,
padaju tvoje pjesme jučerašnje
u trave sve glasnije.

Bjelina



Stojim pod pahuljama sa rukom prosjacki
ispruzenom.

One padaju , osmjehuju se i mru na mome dlanu,
puno je jutros njeznosti i dobrote u prostoru
osnijezenom

skoro da povjerujem kako sam nekada i ja imao
mamu.

Skoro da povjerujem u sve nedodjije i sarene laze,
u sve price o patuljcima , Snezani i crvenkapici,
skoro da povjerujem kako cu nekad opet biti
mazen

kod dobre moje bake tamo u Gornjoj Bukovici.
Stojim pod pahuljama sa rukom prosjacki
ispruzenoj,

ali ni sam ne znam da li nesto dajem ili
molim,

o , ne zacudi se i ne zamjeri mi , prva zeno ,
koja jutros ovuda prodjes ako pocnem da te
volim.

Banju Šaranoviću

Ove jeseni ni tebe ni mene
ti u grobu – ja u garsonjeri.
Stižu mi nekakvi računi,
nekakve opomene,
a niotkuda riječi da me razuvjeri
kako nijesi bio u pravu
kad si potegao za nožem ko Serjoža.
Ove jeseni i ja sanjam travu
Neku dobru travu s one strane noža.

Ove jeseni ni jednog ni drugog,
ni toliko nama dragih, brate,
neko svojim putem,
neko svojom tugom,
svi smo i otišli u vražiju mater.

Ove jeseni ni mene ni tebe,
ti u grobu – ja u garsonjeri.
Naša breza negdje sama zebe,
ona što si htio da je vjeriš.

Bez naslova

Bijelim drumom ocajno proboden
drumujem, skitac, bez lijeka.

Idem kuda me oci vode
u san, u pjesmu, u rijec, u covjeka...
Tako cu jednom i u smrt da odem,
pa ako slucajno umrem - neka.

MINUT CUTANJA ZA ZIVE



Oslusni, ponekad, tako krisom,
i cuces kako kisnu nase kosti
pod tamo nekom tamnom kisom
u toj svijetloj buducnosti.

Život
- kap žive na dlanu,
mali nemir
divan
u svom
vječnom nestašluku.

Smirite moju ruku,
molim vas,
smirite moju ruku
nemirnu
od sreće
što je
kap
još
tu.

Iz tame
svu noc
snijeg sipa
i vjetar
zvizdi
zima
zima
dobro je
mila
dobro ipak
sto negdje
postojis
sto te
ima.

VITOMIR VITO NIKOLIĆ
(Mostar, 10.09.1934 — Podgorica, 10.09.1994)


"Pustite me, pustite da odem, bez pitanja kako i zašto i dokle, drumovi uvijek nekuda vode, a ja sam nomadskom glađu proklet."

Doviđenja dragi moji
Bježim braćo od svih zala
Među vama Bog nek stoji
Idem idem svima hvala

"Rođen sam u Mostaru. Majka mi je iz Bukovice, od Jegdića. Moji Nikolići su iz Ozrinića. Ja sam kompletan Nikšićanin, iako već dugo živim u Titogradu.

... Ljudi su moje pjesme učili napamet, neko bi ih i objavio, a neki moji stihovi kružili su ne samo Jugoslavijom. Za jedan kažu da je možda i najpoznatiji slogan u svijetu. To je onaj grafit koji pišu po zidovima: 'Zaustavite planetu, ja hoću da siđem!'

... Ja nijesam pisao poeziju da bih bio slavan pisac. Želio sam, naravno, da ta poezija bude prihvaćena. Ali, nikad, zaista, nijesam osjećao da sam 'slavan', već da su ljudi razumjeli šta sam htio da kažem. Mislim da je svaki živi čovjek pjesnik. Pjesnik je u svakom ljudskom stvoru. Ko nije pjesnik, taj je davno mrtav. Ali, samo neki uspiju ovladati dušama svojih bližnjih.

Drugo je to što sam ponekad nekom sekretaru komiteta znao reći da moj mandat traje stotinama godina, a njegov samo četiri, i slično...

Nikad nijesam bio spreman na onu vrstu slave koja se nosi kao transparent kroz narod i na učešće u snobovskim manifestacijama. Od svih privilegija, koje taj pojam podrazumijeva, koristio sam samo neko moje pravo da kažem nešto u nevrijeme. Nešto što smatram da je istina koju će vrijeme dokazati. Kao ono u Sarajevu 1971. godine. Bilo je to kad su ubili ambasadora Rolovića. Ja sam tu bio učesnik književnih susreta, i skočio sam na sto u sred hotela 'Evropa' rekavši: 'Ovo je pucanj u Jugoslaviju! Naš ambasador je ubijen iz mračnih rovova Osme sjednice CK SK Hrvatske'.

Odmah su me uhapsili. Neko je, međutim, pozvao tadašnje autoritete i pustili su me.

Ili... opet u Sarajevu, jedne godine, na Filozofskom fakultetu. Govore poeziju i razgovaraju pisci. Mene sa jednom grupom poslali kod vojske i radnika, jer su, očigledno, smatrali da ja, sa ono malo škole što sam završio, ne mogu biti interesantan studentima i profesorima."

Iz zapisa Vitomira Nikolića

**

Kako da objasnim okupljenoj masi
jednu staru miso što mi na um pade
i da pritom spasim ovaj život pasji
— pas mu grebo mater i ko mi ga dade.

Zna se rašta Novak ode u hajduke
ali šta toliko ostalih uradi
— i oni su, valjda, osjećali muke
kad Jerina Smederevo gradi.

Zna se rašta Vito Nikolić urliče:
"Dolje apsolutizam zemljine teže!"
ali zar se nikog sem njega ne tiče
ta nesreća vječna što nas za tlo veže.

Zna se, zna se i sve će se jednom
znati mnogo bolje, tačnije i ljepše
i šta se bijeli u gori zelenoj
i koji to ono dobar junak bješe.

JOŽE

Prodao Hrista Marksu,
pa onda Marksa Hristu,
za iste pare, uz taksu
i proviziju istu.

Takav je trgovac Jože
— prodaće sve što može,
čak i tu vjeru novu
prodaće sjutra za lovu.