Finska mitologija – Kalevala

[You must be registered and logged in to see this image.]

Kalevala (Finska) zemlja je mitskog praoca Finaca, snažnog ratnika koji je ubio mnogo divljih zvijeri, veličanstvenog graditelja dvoraca, začetnika zemljoradnje (poljoprivrede), a pored njega pojavljuju se u Kalevali ljudi, bogovi, vještice, vile i čarobnjaci. Tu je i mitski starac – pjevač imena Väinämöinen, a koji je ujedno i mudrac koji poznaje čarobnjačke vještine, kovač Ilmarinen i snažni ratnik Lemminkäinen. Tako u ono doba kada još nije bilo ni Sunca, ni Mjeseca, ni Zvijezda, ni Zemlje, dok je samo postojao Zrak i beskrajno More ispod njega, jedna se božica, kojoj je takva monotonija dosadila, protegnula cijelim svojim prekrasnim tijelom preko morskih valova koji su je nježno ljuljuškali. Tada se na Nebu pojavi veliki orao koji se, umoran od beskrajna i duga leta, spusti na koljeno božice i tu savije svoje gnijezdo, a potom u nj položi šest zlatnih jaja, te jedno željezno. Kada se božica pomakne jaja se otkotrljaju iz gnijezda i razbiju se. Od ljuski zlatnih jaja nastane nebeski svod i površina zemlje, od žumanaca Zvijezde, a od ljuske željeznog jajeta nastanu oblaci koji zaplove Nebom ponad Mora beskrajnog. Božica raspusti svoje prekrasne duge kose, te položi svoju glavu na vodu. Od njezinih bezbrojnih plavih uvojaka nastanu sve finske rijeke i četrdeset tisuća ljepotom očaravajućih finskih jezera. Ah, da, zaboravi Vam Athumanunh napisati ime te božice. Predivnoj božici ime bi Rauni, a kad ona zape za oko bogu oluja Ukkou, postade ona njegova životna suputnica i družica. Tako su božanski par, Ukko i Rauni, bili štovani od karelijskih seljaka kao zaštitnici usjeva. Rauni je zapravo i napravila prvog čovjeka koji učini tundru plodnom zemljom marljivo krčeći šume, sadeći pšenicu i pekući kruh. Kruh, tu božansku hranu koju bogovi poklone ljudima. Ljudi su tako krčili sve više šuma, sve dok nisu posjekli sva stabla osim jedne breze na kojoj se nastaniše orao i ptica kukavica (ovo su tradicionalni simboli finskih seljaka zemljoradnika). Finska mitologija dalje priča o junacima koji su pobijedili Laponce (tada neprijateljski i divlji narod), no, zanimljivo je to da se ti junaci nisu borili mačevima, kopljima i strijelama, već tajnovitim i magičnim runama. Bili su to svitci ispisani runskim znakovima, kombinacija slova i brojki, a kojima se u mitologiji pripisuju čudnovate moći i sposobnost da uzrokuju čarolije, prokletstva i čuda svakojaka …

[You must be registered and logged in to see this image.]

Jumala Uko

[You must be registered and logged in to see this image.]

Jumala Uko je vrhovni bog, otac neba. Po njegovoj božanskoj zapovjedi, jedna divlja patka ili orao odletio je na Ilmatar. Kružila je po zraku 7 vijekova i koristeći krilo kao gnijezdo, snjela sedam jaja iz kojih se izlegao svijet sa otocima, planinama i kontinentima. Jumala Uko je odvojio zrak od vode i stvorio tri lijepe djevojke koje su rasule svoje mlijeko po svemiru.

Ilmatar

[You must be registered and logged in to see this image.]

Ilmatar je djevičanska kći zraka. Umorna od usamljenog kruženja zrakom, sletjela je na dno oceana, gdje je ostala 700 godina i za to vrijeme stvorila nebo i zemlju od sedam jaja divlje patke. Na kraju tog dugog perioda muka, bez ičije pomoći, rodila je sina Vainemoinena.

Junaci Kalevale

[You must be registered and logged in to see this image.]

Vainamoinen, jedan od trojce junaka Kalevale ili Finske, bio je sin mora i Ilmatar, djevičanske kćeri atmosfere. Veinamoinen je bio veliki pjevač i jednom ga je pozvao na takmičenje Joukahainen, sa Laplanda, brat lijepe Aino, kojom se Veinamoinen htio oženiti. Joukahainen je tvrdio da je prisustvovao stvaranju svijeta i da je vidio kako zemlja dobiva svoj oblik, kako se sunce i mjesec postavljaju na svoja mjesta, a nebo izvija u luk. Veinemoinen nije vjerovao u ta pretvaranja i otvoreno je nazvao Joukahainena lažljivcem. Razgnjevnjen, Joukahainen je izazvao Vainemoinena da se bori s njim, no umjesto borbe, Vainemoinen počne pjevati pjesmu takve snage i ljepote od čega se Joukahainenove sanjke raspadnu, a on se nađe do grla u živom pjesku. Kad je glupi izazivač vidio da mu je život u opasnosti, spasio se u posljednjem trenutku pristavši da mu se sestra uda za Vainemoinena. Aino nije nikako zanimala udaja, i zato nije željela da se uda za Vainemoinena, mnogo starijeg od sebe. U namjeri da pobjegne, otplivala je do obližnje stijene i utopila se kad se stijena pod njom smrvila, a ona je pala u pobješnjelo more.
Dok je tonula, krv joj se pretvorila u vodu, meso u ribu, rebra u vrbe, a kosa u morsku travu. Njena smrt je toliko ražalostila prirodu da je bilo teško odlučiti tko će obavijestiti njene roditelje o tom nesretnom događaju. Medvjed, vuk i lisica nisu htjeli da izvrše taj neprijatni zadatak, a kako su i ostali članovi životinjskog svijeta odbili da to učine, pristao je zec da odnese tu vijest, jer su mu kćeri mora zaprijetile da će ga živog ispeći ako ne posluša njihova naređenja. Kad je mati doznala za smrt svoje kćeri, iz očiju su joj potekla tri potoka suza i stvorila vodopade između kojih su se pojavile tri stjenovite planine. Na vrhovima tih planina nikle su breze, a na njima su se smjestile kukavice koje uvijek i vječno pjevaju o tuzi i ljubavi.
Pošto ga je Aino odbila, Vainemoinen otputuje u Pohjolu, hladnu sjevernu zemlju, da bi je zaboravio i da bi pronašao sebi drugu nevjestu. Joukahainen, lažljivi Laponac, pokuša ga ubiti otrovnom strijelom, no umjesto njega ubije mu konja. Mada Vainemoinen nije bio ranjen, ostao je u vodi osam godina dok ga nije spasio neki zahvalni orao. Kukavice, orlovi i ostali stanovnici ptičjeg carstva voljeli su Vainemoinena zato što nije obarao breze u šumi, govoreći da ptice moraju imati mjesto gdje će savijati svoja gnijezda. Vainemoinen je uzjahao orla koji ga je odnio u Pohjolu. Tamo ga je lijepo dočekala Louhi, ružna stara vještica, mati Djevojke sa Sjevera. Na zahtjev svoje kćeri, ona ga je pozvala u kuću i ugostila. Pristala je da mu da konja koji će ga odvesti kući i ruku svoje kćeri pod uslovom da joj napravi Sampo, čudotvorni mlin, iz kojeg će izlaziti bogatstvo i hrana u izobilju. Vainemoinen joj je odgovorio da ne može napraviti Sampo, ali joj obeća da će joj ga napraviti njegov brat Ilmarinen, veliki kovač. Louhi mu nabavi sanjke i konja i kaže mu da će bezbrižno putovati ako bude gledao samo ispred sebe.Na putu Vainemoinen zaboravi na upozorenje i pogleda u nebo da bi tamo vidio lijepu kćer Louhinu kako prede. Zamolio ju je da mu bude žena, ali ona mu zada neke teške zadatke da dokaže svoju čarobnu moć; tek poslije bi mogla da pomišlja o udaji za njega. Vainemoinen izvrši sve zadatke, ali Djevojka sa Sjevera ga opet odbije. Kad je stigao u Kalevalu, Vainemoinen natjera Ilmarinena da iskuje Sampo, obećavši mu ruku Djevojke sa Sjevera. Ilmarinen pristane i napravi čarobni mlin za četiri dana. Kad je završio posao, zahtjevao je ruku Louhine kćeri. Ali djevojka ga odbije i on se vrati sam. Lemminkainen je treći junak koji se htio oženiti sa djevojkom iz Pohjole. Louhi pristane, ali pod uvjetom da Lemminkainen ubije svog Labuda iz Tuonele samo jednom strijelom. Lemminkainen pođe i nađe labuda u podmuklim vodama Tuone, rijeke koja je tekla između zemlje živih i zemlje mrtvih. Baš kad je htio odapeti strijelu, jedan slijepi pastir kojem se Lemminkainen prije podsmjehivao baci vodenu zmiju na njega. Zmija ga ugrize i on padne u rijeku koja ga odnese u divlje vode Tuone, gdje je isječen na komadiće i bačen na dno rijeke. Kad je Lemminkainenova majka saznala za sudbinu svog sina, naručila je da joj Ilmarinen napravi grablje dugačke 947 kilometara. Njima je pročešljala rijeku da bi pronašla dijelove tijela svoga sina. Uspjela je sve pronaći i povratila je u život svog sina pjevanjem magijskih pjesama. Opet je Lemminkainen htio ubiti Labuda, no mati ga odvrati i on ode kući.
Ilmarinen ponovo ode u Pohjolu i ovoga puta uspije dobiti Djevojku sa Sjevera. Poveo ju je sa sobom u Kalevalu, ali se pokazalo da je ona okrutna i prevrtljiva. Jednom Ilmarineovom pastiru poslala je kruh u koji je stavila kamen. Kad ga je pokušaorasjeći, slomio je nož. Bijesan, on se pretvori u čopor divljih zvijeri i one je proždru.
Ilmarinen i Vainemoinen se sjete da je zemlja Pohjola sa čarobnim mlinom Sampom sretna i da bi trebala pripasti njima kako bi i Kalevala bila sretna. Zajedno sa Lemminkainenom krenu u Sjevernu zemlju da je pokore. Vainomoinen ubije putem divovsku štuku i od njenih kostiju napravi kantele, divnu harfu na kojoj je samo on mogao svirati, a dok je svirao, cijela priroda ga je slušala ushićeno. Kad je svirao, ljudi su plakali, pa i on sam. Njegove suze pale su u more i od njih su postali prvi biseri. Kantele su se pokazale korisnima u borbi za Sampo, jer je njegova svirka oduševila čak i Louhi i njezine ljude pasu ratnici iz Kalevale uspjeli uzeti Sampo. Louhi se pretvorila u orla i dala se u potjeru da uzme Sampo. Kad ga je otela, isklizne joj iz ruku i padne na dno mora gdje je i ostao. Vainemoinen primjeti kako dijelovi potrganog poklopca plivaju na površini k obali, pa je znao da će Kalevala imati neke koristi od Sampa.
Osvetoljubiva Louhi ukrade od Vainemoinena sunce, mjesec i vatru, i u svim kućama Kalevale zavlada zima i mrak. Iz svoje kuće na nebu Jumala Uko baci munje da vidi što se događa. Munja udari o zemlju, padne u more gdje je proguta gladna štuka. Čudno previjanje te štuke koja je imala vatrenu loptu u trbuhu privuče pažnju druge štuke i ona je proguta. Kad je Vainemoinen pronašao mjesto gdje je pala munja počne pažljivo pecati dok mu se prava štuka ne uhvati za udicu. On raspori štuku, šćepa munju i opekavši se dobro, zatvori je u jedan brijest. Tako je vatra vračena u zemlju. Kasnije je Vanmoinen, u obliku štuke, došao u Louhinu jazbinu, pobjedio njene sinove, našao sunce i mjesec i uništio gnijezdo zmija koje su ih čuvale. Kako su godine prolazile, Vainemoinen je sve više slabio i približavalo se vrijeme da ga zamjeni neki drugi junak. Dogodilo se jednog dana da je mlada djevojka Marjata pojela brusnicu, i ubrzo poslije toga rodila dijete. Njena gnjevna mati je izbaci iz kuće i Marjata se morala poroditi u štali. Vainemoinen je prorekao da će to dijete biti ratnik doba koje dolazi.Sagradio je sebi brod od bakra, otplovio na zapad pjevajući lijepe pjesme, i nitko ga više nije vidio.

[You must be registered and logged in to see this image.]

[You must be registered and logged in to see this image.]

Finska mitologija sastojala se od vjerovanja u različite duhove prirode i bogove. Bila je pomiješana sa šamanskim utjecajima Samija na sjeveru te baltičkim i vikinškim utjecajima s juga i zapada. Elementi finske mitologije su preživjeli u narodnoj tradiciji u pjevanju mitskih pjesama i folkloru u izvornom obliku do 18. stoljeća. Postupan utjecaj obližnjih kultura je pojačao važnost boga-neba na monolatristički način ( između više predmeta obožavanja neposredno se štuje samo jedan dopuštajući da drugi postoje, ali ne posvećujući im istu pažnju.) Otac bog Ukko (Stari čovjek) izvorno je bio samo prirodni duh kao svi ostali.
Najsvetija životinja je bio medvjed. Ime medvjeda se nikad nije smjelo izgovarati na glas. Smatrao se utjelovljenjem predaka i iz tog razloga nazivan je mnogim eufemizmima: mesikämmen (''mead-paw''), otso (''wide brow''), kontio (''dweller of the land'').
Prvo spominjanje finskih vjerovanja u historijskoj znanosti potječe od biskupa Mikaela Agricole u uvodu u finskom prijevodu Novog Zavjeta iz 1551. Opisuje mnoge bogove i duhove Tavastijanaca i Karelijaca. Dublja istraživanja finske mitologije su provedena u 18. stoljeću od svećenika i etnologa Larsa Leevija Laestadiusa. On se uglavnom bavio laponskim vjerovanjima. Najveća istraživanja proveli su povjesničari u 19. stoljeću. Oni su skupljali staru narodnu poeziju i folklor. Najutjecajniji je bio Elias Lönnrot koji je sastavio Kalevalu, finski nacionalni ep.

Struktura svijeta

Vjerovalo se da je svijet nastao iz velikog ptičjeg jajeta koje je eksplodiralo. Nebo je bilo gornji pokrov jajeta, polukružnog oblika kojeg je podupirao stup na sjevernom polu, ispod zvijezde sjevernjače. Kretanje nebeskih tijela se objašnjavalo činjenicom da se nebeski svod rotira oko zvijezde sjevernjače i oko sebe.Na sjevernom polu je postojao vrtlog kroz kojeg su duše nakon smrti odlazole u Tuonelu, zemlju mrtvih. Vjerojatno se vjerovalo da je Zemlja ravna. Na rubovima Zemlje se nalazio Lintukoto, ''dom ptica''. To je bila topla regija gdje su ptice živjele tokom zime. Mliječna staza se zvala Linnunrata, '' staza ptica'' zato što se vjerovalo da ptice prate Mliječnu stazu do svoje zemlje i natrag. U finskom jeziku se Mliječna staza još uvijek zove Linnunrata. Ptice su također imale i druge uloge. Donosile su ljudsku dušu čovjeku i odnosile ju u trenutku njegove smrti. U nekim područjima bilo je neophodno imati drvenu figuru ptice (Sielulintu,''duša- ptica'') da bi se spriječilo dušu da ne zaluta i izgubi se na putovima snova.( Prema šamanskim vjerovanjima duša noću izlazi iz tijela i posjećuje različita mjesta. )Vodena ptica je jako učestala u pričama, a također u crtežima i urezotinama na kamenu i to upućuje na njenu veliku važnost u vjerovanju drevnih Finaca.
Tuonela (također i Manala, Pohjola) je finski zagrobni svijet, podzemni grad za sve mrtve ljude, bez razloga jesu li za života bili dobri ili zli. To je mračno i beživotno mjesto gdje svi spavaju zauvijek. U Tuonelu su ipak mogli putovati šamani kad bi bili u transu i pitati pretke za savjet i vodstvo. Da bi duša mogla doći u Tuonelu morala je prijeći mračnu rijeku. Ako bi imala valjani razlog, brod bi došao i prenio je na drugu stranu. Mnogo puta je šamanska duša morala prevariti čuvare Tuonele da je zapravo mrtva. Postojalo je i mjesto Kyöpelinvuori (Raatikko) gdje su odlazile žene koje su umrle kao djevice.
Ukko je bog neba, groma, vremena i usjeva. On je također najznačajniji bog u finskoj mitologiji i finske fraze ''ukkonen'' (grom) ili ''ukonilma'' (Ukkonovo vrijeme) su derivirane od njegovog imena. U Kalevali ga nazivaju i ''ylijumala'' (vrhovni bog) kao boga svih prirodnih pojava. Pojavljuje se kad ga zazivaju evidentirajući se kao neka od prirodnih sila. Ukkovo podrijetlo je najvjerojatnije u baltičkim Perkonima i vuče vezu sa starijim finskim božanstvom neba Ilmarinenom. Nordijski Thor je također povezan s Perkonima. Kako je Ukko preuzeo ulogu boga neba, sudbina Ilmarinena je postala da bude junak- kovač. U Kalevali, Ilmarinenu se pripisuje da je skovao nebo i magični mlin blagostanja tj. Sampo. Ukkovo oružje je bio čekić, sjekira i mač kojima je uzrokovao grmljavinu. Kad bi Ukko ima odnos sa svojom ženom Akkom (Stara žena) bila bi oluja. On je također uzrokovao oluje vozeći svoja kola po oblacima. Izvorno oružje Ukka je vjerojatno bila vrsta sjekire iz kamenog doba. Ukkov čekić zvao se Vasara i najvjerojatnije u originalu znači isto što i kamena sjekira.. Kad je kameno oruđe bilo napušteno u metalnom dobu, podrijetlo kamene sjekire postalo je misterij. Vjerovalo se da je to bilo Ukkovo oružje. Šamani su skupljali kamene sjekire zato što su vjerovali da one posjeduju moći izlječenja i uništavanja. Šara na koži zmije otrovnice,tj. Guje, bila je smatrana simbolom groma. Postoje i prikazi na kamenu koji imaju obličje zmije i groma.

Heroji, bogovi i duhovi

Ahti (ili Ahto) je bog dubina i darovatelj riba.Ćudljivo i mračnjačko božanstvo koje živi na litici okruženoj vodom i oblacima.Upravlja vodenim virovima.Pomalo je ljubomoran na bogove zraka jer misli da ne dobiva dovoljno ljudskog štovanja.

Ajattara (nekad i Ajatar) je zli šumski duh. Ona rađa i doji demone i ako ju netko ugleda razboli se jer ona širi pošast.

Akka (Stara gospa) je ženski duh, ženska polovica boga Ukka.Božica plodnosti,ženske snage i zemljine magije.

Antero Vipunen je mrtav div, zaštitnik drevnog znanja i magije. On je zaspao i zarastao pod zemlju i tako čuje mudrost zemlje.

Hiisi – demon. U orginalnom značenju – sveti humak (ponekad znači i zao goblin). Moguće je
da zapravo Hiisi nije bio demon ili zao goblin već jedan od najstarijih bogova u Finskoj. U estonskom jeziku ta riječ znači ''div''

Haltia-niži bogovi,tj.duhovi.Dijele se na kotihaltia(kućni duhovi),metsanhaltia(šumski duhovi),maan-haltiat(zemljini duhovi),veden-haltiat(vodeni duhovi) i ilman-haltiat(duhovi zraka)

Ilmarinen (također i Seppo Ilmarinen) – veliki kovač, stvoritelj neba. Izvorno je muški duh zraka i srodan je s Inmar.

Ilmatar – ženski duh zraka; kći prvotnog utjelovljenja stvaralačkog duha. Majka je Väinämöinena.

Jumala – zajedničko ime za glavna božanstava. Izvorno su to ime Finci dali nebu, bogu – nebu i vrhovnom bogu. Kasnije su Taivas i Ukko korišteni kao imena za nebo i za boga – neba. Riječ znači ''bog'' i kasnije se koristila za kršćanskog boga. Riječ je derivirana od ''Jomali'' permskog vrhovnog božanstva. Izvorno riječ ''jumi'' znači ''vječnost''.

Kalevan poika (sin Kaleve) – div junak koji može sravniti šume i pomicati velike doline. Identičan je s estonskim nacionalnim epskim junakom Kalevipoegom.

Kave (Kaleva) – drevni bog neba, kasnije božanstvo mjesečevog ciklusa. Otac je Väinämöinena.

Kotitonttu – zaštitnik doma.

Kullervo – tragični antiheroj. Model je za Turina Turambara iz Tolkienovog Simarilliona.

Lemminkäinen – drski heroj, doslovno ime znači ''ljubavnik''.Nakon pogibije,majka ga je vratila u život sastavivši mu dijelove tijela.

Lempo – izvorno je duh plodnosti. U kršćanskoj eri je postao sinonim za demona.

Labud Tuonele-prema Kalevali,gigantski labud koji je plivao oko Tuonele.S njime se morao boriti Lemminkainen.Bio je to jedan od zadataka koje mu je zadala Louhi.

Lalli (Laurentius) – Finac koji je ubio biskupa Henryja prema legendi.

Louhi ( također i Loviatar) – Gospodarica Pohjole i gazdarica Podzemnog svijeta.

Loviatar – božica smrti.

Luonnotar – ženski duh, stvoritelj prirode.Drugo ime za Ilmatar.

Maaemo – doslovno znači ''Zemlja Majka''.

Menninkäinen – vilenjački duh, gnom.

Mielikki – žena Tapia, božica šume.

Nyyrikki – bog lova, sin Tapia.

Näkki – zastrašujući duh voda, izvora i mostova.

Otso – duh medvjeda (jedan od brojnih eufemizama za medvjeda).

Peikko – trol

Pekko (ili Pellonpekko) – bog usjeva, pogotovo hmelja i varenja.

Perkele – glavni demon (kasnije đavao). Izvorno Perkele nije bio đavao već bog groma i može se protumačiti kao ranija verzija Ukka. Srodan je baltičkim Perkonima i germanskom Thoru.

Pallervo – ( i ''Sampsa Pellervoinen'') – bog sjetve.

Pihatonttu – zaštitnik zemljišta, imanja.

Piru – duh, demon. Vjerojatno posuđenica koja znači ''duh''.

Päivätär – božica dana.

Rahko – karelijski bog vremena.

Surma – doslovno znači ''nešto što ubija,kolje'', ogavna zvijer smrti, ljubimac Loviatar.Čuva rijeku smrti u Tuoneli.

Saunatonttu – zaštitnik saune.

Suonetar-božica vena i krvnih žila

Seide-uspravni kamenovi za koje se vjerovalo da posjeduju svakakve moći.

Tapio – bog šume. Bio je utjelovljen u obliku drveta.

Tellervo – božica šume, kći Tapia i Mielikki.

Tonttu – općenito dobroćudan zaštitnik. Izvorno zaštitnik kultivirane zemlje, čuvar posjeda.

Tuonetar – kći božanstava iz Podzemnog svijeta.

Turisas – tavastijski bog rata. Isto što i Tyr u nordijskoj mitologiji.

Tuulikki – kći Tapia i Mielikki, božica životinja.

Ukko – bog neba i groma, srodan Thoru .

Vellamo– žena Ahtija, božica mora i oluje.

Vedenemo – ''majka voda'', karelijska božica vode.

Väinämöinen – mudar čovjek i magični bard. Lik u Kalevali.

Ägräs – zaštitnik bilja, posebno repe, bog vina.

Nordijska ili Skandinavska mitologija predstavlja pred-Kršćansku religiju, vjerovanja i legende Skandinavskih naroda uključujući i one koji u se nastanili na Islandu, gdje su pisani izvori Nordijske mitologije sakupljeni. Ipak je važno napomenuti da su Finska mitologija nije ista kao i Nordijska iako sadrže neke sličnosti. Nordijska mitologija je najbolje očuvana verzija starije Germanske mitologije, koja uključuje i blisko povezanu Anglo-Saksonsku mitologiju. Treba napomenuti da se u svoje vrijeme Germanska mitologija razvila iz ranije Indo-Evropske mitologije.




Nordijska mitologija je skupina vjerovanja i priča koje dijele Sjeverno Germanska plemena. Ona za razliku od današnjih monoteističkih religija nije predstavljena kao istina koju su sveta bića poslala smrtnicima (iako ima priče u kojima normalne osobe saznaju priče od bogova tokom neke božanske posjete) i ona nema svetu knjigu. Mitologija se usmeno prenosila u obliku duge poezije. Usmeno prenošenje se nastavilo kroz doba vikinga i naše znanje o njoj se uglavnom bazira na Eddasu i drugim srednjovjekovnim tekstovima zapisanim tokom i poslije preobraćavanja na Kršćanstvo.

Ova su se vjerovanja najduže zadržala u skandinavskom folkloru, i u nekim ruralnim područjima određene tradicije su se održale do danas. Druge su nedavno oživljene u obliku Germanskog neopaganizma. Ova mitologija ostaje kao inspiracija u literaturi isto kao i u pozorišnim predstavama i filmovima.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Nordijski bogovi su bili smrtni, jedino pomoću Iðunn-ovih jabuka su se mogli nadati da će živjeti do Ragnaroka. Slikar: J.Penrose, 1890.

Veći dio ove mitologije se prenosio usmeno i dosta toga se zaboravilo i promjenilo. Ipak dio mitologije je pronađen i zapisan od strane Kršćanskih učenjaka, uglavnom u Eddasu i Heimskringli Snorrija Strlsona, koji je vjerovao da su predkršćanska božanstva bili ljudi a ne đavoli. Ito tako ima i Danska Gesta Danorum Saxoa Grammaticusa gdje su Nordijski bogovi žestoko Euhemerisani.

Prozu ili Raniju Eddu je napisao u ranom 13. vijeku Snorri Strluson, koji je bio vodeći pjesnik, poglavica i diplomata na Islandu. Predpostavlja se da su u početku ljudi mislili o tome kao vodiču za pjesnike. Ona sadrži skup tradicionalnih metafora koje su uglavnom nađene u poeziji.Prepjevavanje te proze čini razne priče o nordijskim bogovima sistematskim i dosljednim.

Poetska Edda je napisana 50 godina poslije pisanja Prozne Edde. Ona sadrži 29 dugačkih pjesama, od kojih se 11 bavi Germanskim božanstvima, a ostatak legendarnim herojima poput Sigurda Volsunga. Iako se učenjaci slažu da je zapisana poslije druge Edde jezičke i poetske forme koje su korištene u pjesmama su komponovane vijekovima prije nego što su zapisane.

Osim ovih izvora tu su još i preživjele legende Skandinavskog folklora. Neke od njih se mogu povezati sa legendama koje se pojavljuju u drugim germanskim literaturama npr. priča o Anglo-Saksonskom Borbi u Finnsburgu i mnoga navođenja mitološkim pričama u Deoru. Kada nekoliko djelimičnih priča preživi, naučnici mogu od njih izvesti čitavu osnovnu priču. Uz to u Skandinaviji ima na stotine mjesta nazvanih po bogovima.

Par runskih natpisa kao što je Rök Runska Ploča i Kvinneby amulet, navode na mitologiju. Postoji i nekoliko runskih ploča i kamenih slika koje opisuju scene iz Nordijske mitologije, poput Thorovog pecanja, scena iz Völsunga sage, Odin i Sleipnir, Odin kako ga guta Fenrir i Hyrrokkin kako jaše na Baldrovu sahranu.

U Danskoj jedna kamena slika opisuje Lokija sa uvijenim brkovima i zašivenim usnama i Britanski Gosforth križ pokazuje nekoliko intrigantnih slika. Postoje i manje slike poput figurina koje oslikavaju boga Odina (sa jednim okom), Tora (sa njegovim čekićem) i Freyr (sa erektovanim falusom).

Yggdrasil čini osnovicu svijeta

[You must be registered and logged in to see this image.]

U Nordijskoj mitologiji Zemlja je predstavljena kao pljosnati disk. Disk se nalazi na granama svjetskog drveta Igradsil (Yggdrasil). Asgard, gdje su bogovi živjeli je bio u samom centru diska i do njih se moglo samo doći hodanjem preko duge (Bifröst mosta). Divovi su živjeli u Jötunheimru (zemlji divova).

U ovoj mitologiji se javlja i hladno i mračno mjesto pod nazivom Niflheim kojim vlada Hel, Lokijeva kćerka. Prema Proznoj Eddi ovo je mjesto bilo eventualno stanište većine umrlih. Locirano negdje na jugu je bila vatrena zemlja Muspell dom vatrenih divova.

Među druge drugosvjetske zemlje ukljućuje se i Álfheim, dom vilenjaka svjetlosti (ljósálfar), Svartálfaheim, zemlja mračnih vilenjaka, Nidavellir, zemlja patuljaka. između Asgarda i Niflheima je Midgard zemlja ljudi.

Kosmologija Nordijske mitologije uključuje i jak element dualnosti : na primjer noć i dan imaju svoje vlastite mitološke suprotnosti Dagr/Skinfaxi i Nótt/Hrímfaxi, sunce i vuk koji ga lovi Sol i Skoll, mjesec i vuk koji njega lovi Mani i Hati, i potpune suprotnosti Niflheim i Muspell kao porijeklo svijeta. Ovo se možda odrazilo na dublje metafizičko vjerovanje u suprotnosti kao osnovu svijeta.

Nadprirodna bića

[You must be registered and logged in to see this image.]

Tor se često borio sa divovima.

Postoje tri "klana" božanstava, Æsiri, Vaniri i Jötnari (u nastavku teksta divovi). Rezlika između Æsira i Vanira je relativna, jer su se oni pomirili, vjenčavali jedni sa drugima i vladali zajedno poslije oduženog rata u kojem su Æsiri na kraju pobjedili. Neki bogovi su pripadali objema stranama. Neki vjeruju da Æsir/Vanir divizija predstavlja Nordijsko izražavanje uopćeno Indo-Evropske divizije božanstava paralelne sa bogovima sa Olimpa i Titanima iz Grčke mitologije.

Æsiri i Vaniri su neprijatelji sa Jötnarima. Oni se mogu porediti sa Titanima i Gigantima Grčke mitologije i generalno se prevode kao "divovi" iako se pojmovi "trolovi" i "demoni" mogu upotrijebiti kao alternativa. Ipak Jötnari su predaci Æsira i Æsiri i Vaniri su se vjenčavali sa njima. Neki divovi su pomenuti u Eddama i predstavljaju sile prirode. Postoje dva glavna tipa divova: ledeni divovi i vatreni divovi. Tu su i vilenjaci i patuljci čije su uloge sjenovite ali su uglavnom na strani bogova.

Uz njih postoji i puno drugih nadprirodnih stvorenja: gigantski vuk Fenrir i ,Jörmungandr, morska zmija (ili "crv") koji je omotan oko Svijeta. Ova dva čudovišta su opisani kao djeca Lokija, boga-prevaranta i diva (Hel je njihovo treće dijete). Druga stvorenja su Hugin i Munin (razmišljanje i pamćenje), dva gavrana koji obavještavaju Odina, glavnog boga, šta se dešava na zemlji, i Ratatosk, vjeverica koja trčkara po granama svjetskog stabla (Igrasila), koje je centar stvorenja svijeta.

Zajedno sa mnogim drugim politeističkim religijama ovoj mitologiji fali dualizam dobra-zla Srednjo Istočnih tradicija. Ipak, Loki nije primarni neprijatelj bogova, i ako se često opisuje u pričama kao neprijatelj pritagoniste Tora i divovi nisu ni toliko fundamentalno zli već nepristojni i necivilizirani. Dualizam koji ovdje postoji nije zlo protiv dobra nego red protiv haosa. Bogovi predstavljaju red i strukturu dok divovi i čudovišta predstavljaju haos i nered.

Völuspá: Porijeklo i kraj svijeta


Porijeklo i eventualna sudbina svijeta su opisani u Völuspi ("völvino proročanstvo"), jedna on najosebujnijih pjesama u Poetskoj Eddi. Ovi stihovi sadrže jednu od najživahnijih opisa stvorenja svijeta u historiji religija i eventualno uništenje svijeta koje je jednistveno u pridavanju pažnje detajima priče.

U Völuspi, Odin, glavni Nordijski bog, je uzdigao duh mrtve Völve (proročice)i naredio duhu da mu otkrije prošlost i budućnost. Ona se susdržavala da mu kaže_ "Šta tražiš od mene? Što me iskušavaš?"; ali pošto je već bila mrtva, nije imala razloga da se boji Odina i stalno ga je izazivala: "Da li bi onda više znao?" Ali Odin insistira: ako on želi da ispuni svoju funkciju kao kralj svih bogova, on mora posjedovati svo znanje. Kada je proročica otkrila sve tajne prošlosti i budućnosti ona nestaje uz riječi: "Ja sad tonem".

Početak

[You must be registered and logged in to see this image.]

Norni pletu vlakna sudbine u podnožju Yggdrasila Stabla Svijeta .

U početku je postojao svijet leda Niflheim i svijet vatre Muspelheim i između njih je bila Ginnungagap, velika rupa ili provalija u kojoj ništa nije živjelo . U Ginnungagapu vatra i let su se susretali i vatra iz Muspelheima je podlizivala led i oblikovala diva Ymir i gigantsku kravu, Auðumbla čijim se mlijekom hranio Ymir. Krava je lizala led tako preveći prvog boga, Búri, koji je bio Borrov otac, koji je kasnije postao otac prvog Æsira, Odina, i njegove braće Vili i Ve. Ymir je bio hemafrodit i sam je rodio rasu divova. Onda su Borrovi sinovi; Odin, Vili i Ve; ubili Ymira i od njegovog tijela je stvoren svijet. Od njegove lobanje, Odin, Vili i Ve su napravili nebo i stavili četiri patuljka da ga čuvaju: Austri (Istok), Vestri (Zapad), Sudri (Jug) i Nordri (Sjever).

Bogovi su regulisali promjenu dana i noći kao i godišnjih doba. Prvi ljudi su bili Ask i Embla (Jasen i Brijest), koji su isklesani iz dva stabla kojima su život podarili Odin, Vili i Ve. Odin im je podario život; Vili im je podario razum i mogućnost kretanja; i Ve im dadne oblik, govor i čula. Sol je božica Sunca, Mundilfaijeva kćerka i Glenova žena. Svaki dan ona jaše nebom u njenoj kočiji, koju vuku dva konja Alsvid i Arvak. Ovaj dio pjesme se zove Alfrodull, što znači "slava vilenjaka", što je uobičajna metafora za Sunce. Tokom dana Sol trči od Skolla, vuka koji hoće da je proguta. Pomračenje Sunca označava da je Skoll dostigao. Prorečeno je da će je Skoll eventualno uhvatiti i pojesti; ipak, nju će zamijeniti njena kćerka. Solin brat, Mjesec, Mani, je progonjen od Hatija, drugog vuka. Zemlju od pune vrućine Sunca štiti Svalin, koji stoji između zemlje i Sunca. U Nordijskom vjerovanju Sunce ne isijava svjetlost već svjetlost isijava iz griva Arvaka i Alsvida.

Proročica opisuje veliko jasenovo drvo Igdrasil i norne (ženski simboli neizbježne sudbine; njihova imena; Urðr (Urd), Verðandandi (Verdandi), i Skuld; predstavljaju prošlost, sadašnjost i budućnost), koje pletu vlakna sudbine ispod njega. Ona isto opisuje rat između Æsira i Vanira i Baldrovo ubistvo. Onda ona počinje opisivati budućnost.

Net

Junaci Kalevale


Vainemoinen, jedan od trojce junaka Kalevale ili Finske, bio je sin mora i Ilmatar, djevičanske kćeri atmosfere. Veinamoinen je bio veliki pjevač i jednom ga je pozvao na takmičenje Joukahainen, sa Laplanda, brat lijepe Aino, kojom se Veinamoinen htio oženiti. Joukahainen je tvrdio da je prisustvovao stvaranju svijeta i da je vidio kako zemlja dobiva svoj oblik, kako se sunce i mjesec postavljaju na svoja mjesta, a nebo izvija u luk. Veinemoinen nije vjerovao u ta pretvaranja i otvoreno je nazvao Joukahainena lažljivcem. Razgnjevnjen, Joukahainen je izazvao Vainemoinena da se bori s njim, no umjesto borbe, Vainemoinen počne pjevati pjesmu takve snage i ljepote od čega se Joukahainenove sanjke raspadnu, a on se nađe do grla u živom pjesku. Kad je glupi izazivač vidio da mu je život u opasnosti, spasio se u posljednjem trenutku pristavši da mu se sestra uda za Vainemoinena. Aino nije nikako zanimala udaja, i zato nije željela da se uda za Vainemoinena, mnogo starijeg od sebe. U namjeri da pobjegne, otplivala je do obližnje stijene i utopila se kad se stijena pod njom smrvila, a ona je pala u pobješnjelo more.
Dok je tonula, krv joj se pretvorila u vodu, meso u ribu, rebra u vrbe, a kosa u morsku travu. Njena smrt je toliko ražalostila prirodu da je bilo teško odlučiti tko će obavijestiti njene roditelje o tom nesretnom događaju. Medvjed, vuk i lisica nisu htjeli da izvrše taj neprijatni zadatak, a kako su i ostali članovi životinjskog svijeta odbili da to učine, pristao je zec da odnese tu vijest, jer su mu kćeri mora zaprijetile da će ga živog ispeći ako ne posluša njihova naređenja. Kad je mati doznala za smrt svoje kćeri, iz očiju su joj potekla tri potoka suza i stvorila vodopade između kojih su se pojavile tri stjenovite planine. Na vrhovima tih planina nikle su breze, a na njima su se smjestile kukavice koje uvijek i vječno pjevaju o tuzi i ljubavi.

Pošto ga je Aino odbila, Vainemoinen otputuje u Pohjolu, hladnu sjevernu zemlju, da bi je zaboravio i da bi pronašao sebi drugu nevjestu. Joukahainen, lažljivi Laponac, pokuša ga ubiti otrovnom strijelom, no umjesto njega ubije mu konja. Mada Vainemoinen nije bio ranjen, ostao je u vodi osam godina dok ga nije spasio neki zahvalni orao. Kukavice, orlovi i ostali stanovnici ptičjeg carstva voljeli su Vainemoinena zato što nije obarao breze u šumi, govoreći da ptice moraju imati mjesto gdje će savijati svoja gnijezda. Vainemoinen je uzjahao orla koji ga je odnio u Pohjolu. Tamo ga je lijepo dočekala Louhi, ružna stara vještica, mati Djevojke sa Sjevera. Na zahtjev svoje kćeri, ona ga je pozvala u kuću i ugostila. Pristala je da mu da konja koji će ga odvesti kući i ruku svoje kćeri pod uslovom da joj napravi Sampo, čudotvorni mlin, iz kojeg će izlaziti bogatstvo i hrana u izobilju. Vainemoinen joj je odgovorio da ne može napraviti Sampo, ali joj obeća da će joj ga napraviti njegov brat Ilmarinen, veliki kovač. Louhi mu nabavi sanjke i konja i kaže mu da će bezbrižno putovati ako bude gledao samo ispred sebe.Na putu Vainemoinen zaboravi na upozorenje i pogleda u nebo da bi tamo vidio lijepu kćer Louhinu kako prede. Zamolio ju je da mu bude žena, ali ona mu zada neke teške zadatke da dokaže svoju čarobnu moć; tek poslije bi mogla da pomišlja o udaji za njega. Vainemoinen izvrši sve zadatke, ali Djevojka sa Sjevera ga opet odbije. Kad je stigao u Kalevalu, Vainemoinen natjera Ilmarinena da iskuje Sampo, obećavši mu ruku Djevojke sa Sjevera. Ilmarinen pristane i napravi čarobni mlin za četiri dana. Kad je završio posao, zahtjevao je ruku Louhine kćeri. Ali djevojka ga odbije i on se vrati sam. Lemminkainen je treći junak koji se htio oženiti sa djevojkom iz Pohjole. Louhi pristane, ali pod uvjetom da Lemminkainen ubije svog Labuda iz Tuonele samo jednom strijelom. Lemminkainen pođe i nađe labuda u podmuklim vodama Tuone, rijeke koja je tekla između zemlje živih i zemlje mrtvih. Baš kad je htio odapeti strijelu, jedan slijepi pastir kojem se Lemminkainen prije podsmjehivao baci vodenu zmiju na njega. Zmija ga ugrize i on padne u rijeku koja ga odnese u divlje vode Tuone, gdje je isječen na komadiće i bačen na dno rijeke. Kad je Lemminkainenova majka saznala za sudbinu svog sina, naručila je da joj Ilmarinen napravi grablje dugačke 947 kilometara. Njima je pročešljala rijeku da bi pronašla dijelove tijela svoga sina. Uspjela je sve pronaći i povratila je u život svog sina pjevanjem magijskih pjesama. Opet je Lemminkainen htio ubiti Labuda, no mati ga odvrati i on ode kući.
Ilmarinen ponovo ode u Pohjolu i ovoga puta uspije dobiti Djevojku sa Sjevera. Poveo ju je sa sobom u Kalevalu, ali se pokazalo da je ona okrutna i prevrtljiva. Jednom Ilmarineovom pastiru poslala je kruh u koji je stavila kamen. Kad ga je pokušao rasjeći, slomio je nož. Bijesan, on se pretvori u čopor divljih zvijeri i one je proždru.

Ilmarinen i Vainemoinen se sjete da je zemlja Pohjola sa čarobnim mlinom Sampom sretna i da bi trebala pripasti njima kako bi i Kalevala bila sretna. Zajedno sa Lemminkainenom krenu u Sjevernu zemlju da je pokore. Vainomoinen ubije putem divovsku štuku i od njenih kostiju napravi kantele, divnu harfu na kojoj je samo on mogao svirati, a dok je svirao, cijela priroda ga je slušala ushićeno. Kad je svirao, ljudi su plakali, pa i on sam. Njegove suze pale su u more i od njih su postali prvi biseri. Kantele su se pokazale korisnima u borbi za Sampo, jer je njegova svirka oduševila čak i Louhi i njezine ljude pasu ratnici iz Kalevale uspjeli uzeti Sampo. Louhi se pretvorila u orla i dala se u potjeru da uzme Sampo. Kad ga je otela, isklizne joj iz ruku i padne na dno mora gdje je i ostao. Vainemoinen primjeti kako dijelovi potrganog poklopca plivaju na površini k obali, pa je znao da će Kalevala imati neke koristi od Sampa.
Osvetoljubiva Louhi ukrade od Vainemoinena sunce, mjesec i vatru, i u svim kućama Kalevale zavlada zima i mrak. Iz svoje kuće na nebu Jumala Uko baci munje da vidi što se događa. Munja udari o zemlju, padne u more gdje je proguta gladna štuka. Čudno previjanje te štuke koja je imala vatrenu loptu u trbuhu privuče pažnju druge štuke i ona je proguta. Kad je Vainemoinen pronašao mjesto gdje je pala munja počne pažljivo pecati dok mu se prava štuka ne uhvati za udicu. On raspori štuku, šćepa munju i opekavši se dobro, zatvori je u jedan brijest. Tako je vatra vračena u zemlju. Kasnije je Vanmoinen, u obliku štuke, došao u Louhinu jazbinu, pobjedio njene sinove, našao sunce i mjesec i uništio gnijezdo zmija koje su ih čuvale. Kako su godine prolazile, Vainemoinen je sve više slabio i približavalo se vrijeme da ga zamjeni neki drugi junak. Dogodilo se jednog dana da je mlada djevojka Marjata pojela brusnicu, i ubrzo poslije toga rodila dijete. Njena gnjevna mati je izbaci iz kuće i Marjata se morala poroditi u štali. Vainemoinen je prorekao da će to dijete biti ratnik doba koje dolazi.Sagradio je sebi brod od bakra, otplovio na zapad pjevajući lijepe pjesme, i nitko ga više nije vidio.

Vuk


Vukovi zauzimaju važno mjesto u skandinavskoj mitologiji. Prema legendi Odin i njegova braća stvoriše svijet. Kako mu bijaše dosadno, za vrijeme svog putovanja, Odin stvori prve vukove. Odin im namijeni zadaću da ga prate na njegovim putovanjima i da mu pomažu u lovu. Nadjene im imena Geri i Freki.
Geri i Freki bijahu odani svom gospodaru Odinu te ga pratiše i čuvahu na njegovim putovanjima. Odin putova s njima po cijelom svijetu. /to objašnjava kako su vukovi rasprostranjeni po cijelom svijetu/ Na svojim putovanjima s Odinom, Geri i Freki ostavljahu svoju odraslu mladunčad koja tako nastaniše cijeli Novi svijet. Način na koji vukovi slavljahu život ispunjavao je Odina radošću.
Odin također stvori dva gavrana, namijenivši im službu izviđanja terena. Nadjene im imena Hugin i Munin. Hugin i Munin bijahu vrlo dobri u pronalaženju plijena, ali uvijek gladni.
Hugin i Munin nikako ne uspijevahu sami uloviti plijen, zato se udružiše sa Frekijem i Gerijem, i zajedničkim radom bijahu dobro hranjeni. / I dan danas vidjet ćete gavrane u društvu njihovih prijatelja vukova. Gavrani i dalje pronalaze plijen za vukove, koji im u znak zahvalnosti ostavljaju dio hrane/
Kad Odin stvori prve ljude, Emblu i Aska / od kojih potječu svi ljudi / naloži im da uče od svog prijatelja vuka. Vukovi ih naučiše kako da se brinu za svoju obitelj, kako da surađuju međusobno u potrazi za hranom, te kako da štite i brane svoju obitelj.
Vuk im je prenio mnogo mudrosti i poučio prve ljude mnogim vještinama, te je u stara vremena bio vrlo poštovan i cijenjen.

Norne


Norne (staronordijski norn, plural: nornir) su suđenice. Spominju se tri Urd ili Prošlost, Verdandi ili Sadašnjost i Skuld ili Budućnost. Skuld je ujedno i valkira.

Osim njih ima još puno drugih norne koje određuju sudbinu ljudi, ali i bogova. Neke su norne dobre, neke manje dobre, a neke su zle. One pletu niti sudbine svakoga, a o duljini niti ovisi trajanje nečijega života. Predestinacija je vrlo karakteristična za sve u nordijskoj mitologiji, pa tako norne upravljaju i sudbinama bogova, pri čemu im neće reći kakva je ona. Ipak, neki bogovi znaju kakva je sudbina, to su na primjer Odin, vrhovni bog i njegova supruga Frigg. Unatoč tome, niti jedno od njih je ne može promijeniti. Frigg je pokušala kada je umro njezin sin Baldr, ali joj na koncu nije uspjelo. Odin zna da je sudbina bogova da svoj kraj dočekaju u konačnom boju Ragnaroku gdje će gotovo svi izginuti.

Norne žive u dvorani u podnožju svjetskoga drveta, jasena Yggdrasila, kod vrela Urd. Tamo svakoga dana vodom i kalom iz vrela prskaju jasen da mu se grane ne osuše.

Navedene norne su, čini se, sestre i potiču od pradiva Ymira kojeg su ubili Odin i braća mu Ve i Vili i od njegova tijela načinili svijet.

Ostale norne potječu od različitih rodova, bilo bogova, vila ili patuljaka:

URD
Njezino ime znači Prošlost. Druge dvije se zovu Verdandi i Skuld. Nazvana je i disa smrti. I čini se da je smatrana najvažnijom od njih tri.

Njih tri žive u jednoj dvorani pokraj vrela Urd kraj jasena Yggdrasila. Neki tvrde da su sestre i potomci prvoga diva Ymira.

Ima još puno norni, dapače, svakom čovjeku dolaze pri rođenju da bi mu skrojile sudbinu. Nisu sve norne dobre, a neke su i zle.

VERANDI
Verdandi znači Sadašnjost.

Sve tri žive u jednoj dvorani pokraj svjetskoga drveta, jasena Yggdrasila, odmah kraj vrela Urd a čini se da su sestre i da potječu od pradiva Ymira.


Ima puno norni i nisu uvijek dobre. Svakome čovjeku one određuju sudbinu.

Neke potječu od bogova, neke od vile, neke od patuljaka, kako se govori u ovim stihovima:

(Fáfnismál, 13) (Fáfnismál, 13)
Sundrbornar miök Različitog porijekla
hygg ek at nornir sé, sjećam se da su Norne,
eigut þær ætt saman; iako su istovrsne;
sumar eru áskunnar, jedne su od roda Asa,
sumar eru álfkunnar druge su od vila,
sumar dœtr Dvalins a neke su kćeri Dvalinnove.

SKULD
Njezino ime znači Budućnost. Osim što je norna, ona je i valkira i dovodi pale ratnike u Odinov dvor Valhalu.

Zajedno s Urd i Verdandi živi u dvorani kraj vrela Urd pokraj svjetskoga drveta Yggdrasila, a smatra se da su sestre, a da im je predak prvi div Ymir od čijeg su tijela Odin i braća mu Ve i Vili načinili svijet.

Osim njih tri postoji još puno norni. Neke su dobre, neke nisu, a neke su zle. Svakome čovjeku pri rođenju kroje sudbinu.

Neke potječu od bogova, neke od vila, neke od patuljaka.