Bojni čekić (Bojno kladivo) – (lat. malleus, eng. knocker, fra. marteau d'armes, nje. Streithammer, tal. martello d'arme) pripada skupini hladnih oružja, podskupini individualnih oružja, a prema namjeni je udarno – ubodno oružje, koje rabe pješaci kopljanici u trenutku kada nastupi bliska borba ('prsa o prsa'), pa je poradi blizine protivnika nemoguće više rabiti koplje.

Sastoji se od metalne glave (čekić) i drške. Glava (čekić), u zavisnosti od perioda uporabe, razlikuje se u materijalu izrade, pa tako može biti kameni, drveni, olovni, brončani, željezni ili čelični. Glava (čekić) s jedne strane ima nazubljenu površinu, a na drugoj strani pak je kljun ili sjekira. Neki od bojnih čekića na vrhu mogu imati i koplje ili pak bodež. Drška je drvena, ali može biti i metalna, a nosi se za pojasom kod pješaka, ili pak pričvršćen za sedlo kod konjanika.Bojni čekić javlja se već prije dvije tisuće godina, ali pravu uporabu u borbi doživljava tek u 14. i 15. stoljeću. Kao masovno i temeljno oružje pojavljuje se u 14. stoljeću kada su njima bili naoružani 'Mlatioci švapskih vitezova' (Schläglerbund) ustanici protiv centralne carske vlasti. Sredinom 14. stoljeća njime su naoružani i francuski pješaci, a bojni čekić kod njih naziva se 'picois'. Gotovo istodobno pojavljuje se i lucerinski bojni čekić koji ima dugu dršku, ravni bočni šiljak i nešto kraći bodež. Kako bi se pojačala efikasnost helebarde na njezinu dršku može se nasaditi i bojni čekić.

Jačanjem oklopa, bojnim čekićem naoružavaju se i konjanici, pa se konjanički bojni čekić razlikuje od pješačkog po tomu što ima nešto kraću dršku i sjekira ima oblik kljuna (papagaja, gavrana ili sokola). U početku vitezovi s podsmjehom doživljavaju bojni čekić i odbijaju ga nositi s obrazloženjem da je to oružje seljaka, građana i poreznih obveznika, ali kasnije ga uvidjevši njegovu ubojitost prihvaćaju šutke. Taj bojni čekić koji su prihvatili vitezovi naziva se viteški bojni čekić i dužine je 50 cm.

Bojni čekić pod nazivom 'maca' (najvjerojatnije od talijanskog mazza) rabio se i u Dubrovačkoj republici. Pojavom vatrenog oružja bojni čekić postepeno nestaje dok napokon u 18. stoljeću definitivno ne izlazi iz opreme vojnika. No, Mongoli i američki starosjedioci (Indijanci) uspješno ga rabe sve do 20. stoljeća.

Izvori: W. Boeheim, Waffenkunde, Leipzig 1890. i A. Demmin, Die Kriegswaffen, Leipzig 1893.

Mitraljez MG 42


Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije

[You must be registered and logged in to see this image.]


МG 42 je njemački mitraljez opće namjene iz perioda Drugog svjetskog rata kojeg je koristio Wehrmacht. Sa svojom velikom brzinom paljbe, snažnim metkom i prepoznatljivim zvukom postao je jedan od najboljih mitraljeza tokom rata. Saveznički vojnici su zbog reskog zvuka ispaljivanja mitraljezu dodijelili nadimak cijepač čaršafa .


Razvoj i opis
Početkom tridesetih godina 20. vijeka, čuveni njemački konzorcij pristupa razvoju novog pješadijskog oružja - univerzalnog mitraljeza. Koncipiran da podrži doktrinu "munjevitog rata", legendarni "šarac" MG 34 je prvi, stvarno uspješan puškomitraljez. Ipak, uz sve prednosti i dobre strane, ni on nije bio odličan. Već tokom prve godine rata, njemačka vojska shvata da joj je potreban mitraljez veće vatrene moći, manje mase, pouzdaniji i jeftiniji za proizvodnju. Konstruktori Gruner i Horn ponudili su rešenje koje je Wermacht objeručke prihvatio pod oznakom MG 42. Princip rada zasnovan je na odloženom trzaju uz korištenje Vorgrimler brave sa dva valjčića. Relativno tanka cijev se jednostavno i brzo menja kroz vratanca na desnoj strani oružja i na taj način omogućava ispaljivanje većeg broja metaka bez kritičnog pregrijavanja. Puni se redenikom koji se uvodi sa lijeve strane, može da se opremi dobošem u koji se smješta redenik kapaciteta 50 metaka. Tako oružje može da se koristi bez prevođenja iz marševskog u borbeni poredak. Bio je lakši, kraći, spretniji za upotrebu i manje osjetljiv na blato i snijeg, nego stari MG 34. Zbog kraće nišanske linije, velike brzine paljbe i vibracija, imao je lošiju preciznost od starijih modela, naročito kada se uporedi sa Maxim MG 08. Zbog izuzetno visoke kadence, dobio je nadimak Hitlerova testera. Radi samo na automatskom režimu paljbe.

Posmatrajući MG 42 brzo postaje jasno da su njegov koncept i kostrukcija aktuelni i danas. Niska silueta ne traži od rukovaoca da se neprijateljskoj vatri izlaže više nego što je neophodno, a kundak i rukohvat pružaju udoban položaj nišandžiji. Okidanje je pristojno, ali Browningovom rješenju je teško parirati. MG 42 puca iz otvorenog zatvarača, pa ovaj oko 500 g težak komad čelika, potiskivan snažnom oprugom jurne unapred prije opaljenja svakog metka, mjenjajući balans oružja u trenutku samog opaljenja.

Historija oružja
Upotreba
U službi 1942 - do danas
Korišten od Flag of the German Reich (1935–1945).svg Treći rajh
Ratovi Drugi svjetski rat
Proizvodnja
Proizvođač Mauser Werke AG
Wilhelm-Gustloff-Stiftung
Steyr-Daimler-Puch
Broj proizvedenih primjeraka 400.000
Varijante MG 45/MG 42V, MG 1, MG 2, Rheinmetall MG 3, M53, MG 74
Opis oružja
Težina 11,57 kg
Dužina 1120 mm
Dužina cijevi 533 mm
Kalibar 7.92×57mm Mauser
Domet 1.000 m
Spremnik municije 50, 250 metaka
Brzina paljbe 1.200 metaka u minuti
Brzina zrna 860 m/s

Puškomitraljez Zastava M53 (Šarac, Garonja)

Wikipedija


[You must be registered and logged in to see this image.]


Zastava M53 je jugoslavenski puškomitraljez opće namjene kojeg je proizvodila kragujevačka tvrtka Zastava Arms. M53 poznat je i pod nadimkom "Garonja". Nastao je na temelju obrnutog inženjeringa njemačke strojnice MG 42 te je zadržano streljivo kalibra 7.92×57mm Mauser. Zadržane su i ostale značajke njemačkog originala čime je M53 postao njegova identična kopija.

Karakteristike

Zastava M53 može se montirati na postolje koje se počelo proizvoditi godinu dana prije samog oružja a bilo je predviđeno za njemački MG 42 kojeg je JNA zarobila tijekom 2. svjetskog rata ili dobila od Sovjetskog Saveza. Pri uporabi puškomitraljeza montiranog na postolje, strijelac mora imati dva pomoćnika. Jedan je zadužen za pridržavanje redenika na putu od kutije do uvodnika (budući da se s postolja obično gađa dužim rafalima nego s nožica) a drugi je zadužen za punjenje ispražnjenih redenika i dopremu streljiva (u slučaju da posadi nije dodijeljen donositelj streljiva odnosno treći pomoćnik).

Istorijat

U službi 1953. – danas
U upotrebi:
Ratovi Iransko-irački rat
Zaljevski rat
Drugi zaljevski rat

Istorija proizvodnje

Proizvođač Zastava Arms


Svojstva
Dužina 1220 mm
Masa 11,5 kg
Streljivo 7.92×57mm Mauser
Dužina cijevi 535 mm
Brzina gađanja 800–1050 m/s
Domet 1200 m (učinkoviti domet)
Kapacitet spremnika 50 metaka u redeniku
250 metaka u kutiji
Nišan čelični nišan