Hitskin.com

**Učlanjen** : 04.01.2012

Antun Augustinčić
(1900. - 1979.)

Antun Augustinčić 220px-Augustincic-u-ateljeu-tose-dabac-872-x-1251

Antun Augustinčić (Klanjec, 4. maj 1900 – Zagreb, 10. maj 1979), hrvatski je kipar, likovni pedagog, i akademik. Uz Ivana Meštrovića i Franu Kršinića svakako najznačajniji hrvatski kipar 20. vijeka. Svjetski poznat po spomenicima izvedenim širom svijeta, poput; Rudara iz Ženeve (ispred zgrade Međunarodnog ureda rada), Spomenika mira – ispred zgrade Ujedinjenih naroda u New Yorku, Spomenika žrtvama fašizma u Adis Abebi te Spomenika seljačkoj buni u Stubici.

Biografija

Augustinčić je učio kiparstvo od 1918 godine na tadašnjoj Visokoj školi za umjetnost i obrt u Zagrebu kod Rudolfa Valdeca i Roberta Frangeša, a kada je ona 1922 pretvorena u Kraljevsku akademiju za umjetnost i obrt, nastavlja studij kod Ivana Meštrovića. Nakon diplome 1924 odlazi u Pariz, kao stipendist francuske vlade i dalje se usavršava na Ecole des Arts decoratifs i na Academie des Beaux-Arts. U kiparstvu, njegovi trajni uzori ostat će klasični kipari; Donatello, Michelangelo i Bourdell. U Parizu počinje izlagati; prvi put 1925. na Salonu francuskih umjetnika, te drugi put 1926 na Salonu nezavisnih.
Po povratku u Zagreb crta i izlože grafike (1926 u Zagrebu te 1927 u Lavovu i Zagrebu). Prvi put samostalno izlaže svoje skulpture u Salonu Galić u Splitu. Augustinčić je jedan od osnivača likovne grupe Grupe Zemlja-1929, bio je potpredsjednik jedno vrijeme. Sa Grupom Zemlja izlaže 1929, 1931 i 1932 u Zagrebu, te 1931 u Parizu, iz grupe istupa 1933 godine. Istovremeno izlaže u Barceloni (1929), Londonu i Beogradu (1930 godine).

Od 1930-ih godina Augustinčić se počinje baviti tada vrlo usnosnim javnim spomenicima, sudjeluje i često pobjeđuje na brojnim javnim natječajima za spomenike širom svijeta, stječe ugled provjerenog majstora konjaničkih figura. Već prije rata, Augustičić je stekao status državnog kipara, u očima svojih kolega i likovne javnosti, – s jedne strane to mu je donijelo materijalne koristi, ali je istovremeno postao subjekt zavisti i ogovaranja. Tako će već 1940 godine postati dopisnim članom JAZU (redovni član postao je 1949). Za rata izlaže s tadašnjom hrvatskom reprezentacijom (Bruno Bulić, Josip Crnobori, Jozo Kljaković,Slavko Kopač, Miroslav Kraljević, Ivan Meštrović, Antun Mezdjić, Antun Motika, Juraj Plančić, Josip Račić, Ivo Režek, Slavko Šohaj, Emanuel Vidović) na posljednjem ratnom Venecijanskom bijenalu-1942
Njegov odnos prema ljevičarima prije i za Drugog svjetskog rata, i danas je predmet brojnih spekulacija. U svakom slučaju on ih je materijalno pomagao, iako se libio poduzeti nešto radikalnije od toga. Nakon rata bio je i ostao jedan od Titovih najintimnijih prijatelja.
Odmah po završetku rata – 1949, dobija mjesto profesora na ALU (bio je i rektor ) i vodi Majstorsku radionicu za kiparstvo (nešto kao poslijediplomski studij), kao Majstor kipar.
Darovnim ugovorom iz 1970 sva svoja poklonio je rodnom Klanjcu, u kojem je 1976 godine otvorena Galerija Antuna Augustinčića.

Izbor najpoznatijih djela

1929. – Sarkofag blažene Ozane Kotorske, Kotor, Katedrala sv. Tripuna
1930. – Tuga, spomenik na groblju obitelji Vajda, Zagreb, Mirogoj
1932. – Spomenik Petru Kočiću, (u suradnji s Vanjom Radaušem), Banja Luka
1932. – Mojsije, spomenik na grobu obitelji Gluck, Zagreb, Mirogoj,
(spomenik je 1952. godine premješten i postavljen u sklopu novog spomenika
posvećenog Židovima, žrtvama drugog svjetskog rata.
1937. – Spomenik oslobodiocima Niša, Niš
1937. – Spomenik kralju Petru i kralju Aleksandru,
Skoplje (srušen tokom Drugoga svjetskog rata)
1938. – Spomenik Stjepanu Radiću, Selca na Braču
1936. – 1939 – Spomenik Šleskom ustanku
(izvedena je samo središnja konjanička figura Josefa Pilsudskog,
postavljena 1991 godine u Katowicama, Poljska
1939. – Rudar, Geneva, Švicarska
1947. – Spomenik zahvalnosti Crvenoj armiji, Batina
1948. – Maršal Tito, Kumrovec
1954. – Moša Pijade, Zagreb i Sisak
1954. – Mir (Jahačica), New York, Sjedinjene Američke Države
1955. – Spomenik žrtvama fašizma - Yekatit 12, Adis Abeba, Etiopija
(poklon predsjednika Tita Etiopskom narodu)[2]
1959. – Spomenik etiopskom partizanu, Holleta, Etiopija
1959. – Spomenik rasu Makonnenu, Harar, Etiopija,
1967. – Bista Zlatka Balokovića, grobnica obitelji Baloković, Zagreb, Mirogoj
1973. – Spomenik Seljačkoj buni, Gornja Stubica
1983. – Nošenje ranjenika, Zagreb, Medicinski fakultet