Jedan od najistaknutijih hrvatskih pjesnika modernizma, zaslužan za sve veću raširenost slobodnog stiha i novih kompozicijskih načela, zasigurno je Antun Branko Šimić koji je najveći doprinos novoj hrvatskoj književnosti, a prije svega pjesništvu dao svojom kratkom zbirkom pjesama poznatijoj kao “Preobraženja”.Velik dio stručnjaka u koje slobodno možemo ubrojiti književne kritičare, smatraju Antuna Branka Šimića najboljim hrvatskim pjesnikom.

Naš najveći pjesnik rodio se u Drinovcima kod Gruda u Hercegovini, 18. studenog 1898. godine u obitelji Vide i Martina Šimića, gdje akademski život započinje u pučkoj školi u rodnim Grudama, nakon čega tri razreda franjevačke klasične gimnazije završava u Širokom Brijegu. Četvrti razred upisuje u Vinkovcima nakon čega školovanje nastavlja u zagrebačkoj donjogradskoj gimnaziji, gdje u osmom razredu napušta školovanje zbog objavljivanja književnog časopisa Vijavica 1917. godine.

Nakon što je prekinuo svoje školovanje, pokreće književni časopis Juriš pod utjecajem ekspresionističkog lista Der Sturm. Godine 1923. pokreće i treći časopis poznatiji kao Književnik. 

Možemo reći kako je svoju karijeru odlučio posvetiti kreativnom i umjetničkom izražavanju što je pokazao pored časopisa i svojim brojnim djelima.
Prvu zbirku pjesama pod nazivom “Zimska pjesma”, objavio je 1913. godine u časopisu Luč. U Vinkovcima je napisao zbirku pjesama “Cibaliana”. Napisao je brojne eseje, književne i likovne kritike, polemike o novom pjesništvu, nekoliko kraćih proza, dnevnik, autobiografiju, nekoliko dramskih fragmenata te je uz to započeo roman “Dvostruko lice”. Puno kasnije obajvljena su djela kao “Tijelo i mi”, Croatica i Vinkovci.

Godine 1920.g. objavio je svoju jedinu kratku zbirku pjesama „Preobraženja“. Upravo time daje najveći doprinos novoj hrvatskoj književnosti, posebno pjesništvu. Sastoji se od 48, uglavnom kratkih pjesama. Neke su objavljene prethodnih godina, ali ih je Šimić preradio pa se „Preobraženja“ smatraju zasebnom („kanonskom“) fazom. Pjesme u knjizi odlikuju se posebnim grafičkim aranžmanom (tzv. središnja os), što ga je Šimić preuzeo od njemačkog pjesnika A. Holza (Phantasus, 1898.-1899.), a i u ostalim slojevima zbirke simetrija je temeljno organizacijsko načelo. 


Uvodeći velike teme kao što su „Bog“, „ljubav“, „smrt“ (tijelo) i „poezija“ (umjetnost), Šimić ih koncentriranim i pomno dotjeranim diskursom uklapa u sliku svijeta koji prolazi bezbrojne preobrazbe u različitim tipskim personama (bolesnik, zavodnik, zavedena, mjesečar, mučenik) ili pojavama, da bi se onkraj vremena i prostora sve životne forme na kraju vratile panteistički zamišljenu apsolutnu („Otkupljenje“, „Budući“). Depatetizirani izlaz, stilizirana (nemimetička) uporaba kolorita, vizualnost pjesničkoga znaka, dubinska eufonija i funkcionalno upošljavanje praznine (bjeline) samo su neke od inovacija koje su postale trajnjim naslijeđem hrvatske moderne lirike. 


Poezija nakon „Preobraženja“ označuje novi zaokret u smjeru „neoklasičnog“ izraza, pa slobodni stih katkad ustupa mjesto obnovljenoj strofičkoj formi i vezanomu stihu. U okviru kasne Šimićeve poezije daju se uočiti i tekstovi koji u Baudelaireovu duhu osciliraju između odsutne transendencije i unutrašnjeg ideala („Prazno nebo“ i „Nađeni bog“), a u pjesmi „Smrt i ja“ („Smrt nije izvan mene. Ona je u meni/od najprvog početka: sa mnom raste/u svakome času“) Šimić se poput R.M.Rilkea, približava shvaćanjima o nerazlučivom jedinstvu života i smrti. Približivši se i poetici „nove stvarnosti“ (Neue Sachlichkeit), spjevao je cijenjeni ciklus Siromasi.

Potrebno je spomenuti kako je velik dio djela ostao neobjavljen do 1950-ih i 1960-ih, među koje treba ubrojiti i nekoliko dramskih fragmenata te započeti roman “Dvostruko lice”, kada su mu objavljena “Sabrana djela”, 1960. godine. Uz Tina Ujevića smatra se najistaknutijim hrvatskim pjesnikom modernizma. Njemu u čast pokrenuta je kulturna manifestacija pod nazivom Šimićevi susreti, prvi put održana 30. i 31. svibnja 1970. godine, u Grudama i Drinovcima.

Svoj život završio je od teške bolesti tuberkuloze u Zagrebu 2. svibnja 1925. godine.

PJESNICI

Pjesnici su čuđenje u svijetu

Oni idu zemljom i njihove oči
velike i nijeme rastu pored stvari

Naslonivši uho
na ćutanje što ih okružuje i muči
pjesnici su vječno treptanje u svijetu

Bilo je nesto lijepo pa proslo
- Il tek je sanja to bila -
Ljepse od zvijezda, ljepse od ruza
I smijeska planinskih vila.

Bile su noci mjesecne, lijepe
I pune radosti vrele.
Bile su basce mirisa pune,
I ruze cvale su bijele.

Bilo je smijeha, pogleda dugih
Sto sve no izeci znaju,
Bilo je srece, uzdaha sjetnih,
I himna carobnom maju.

Bila je dusa prepuna sunaca

Mi smo se sreli na ovoj zvijezdi što se zove Zemlja.
Naš put kroz vrijeme u ovaj čas (čas svijetli kao cilj)
stoji za nama dalek, gotovo beskrajan,
da smo već zaboravili naš početak odakle smo pošli.
Sada stoji ruka u ruci, pogled u pogledu.
Kroz naše ruke, i kroz naše poglede zagrlile su se naše duše.
O kada se opet rastanemo i pođemo na naše
tajne puteve kroz beskraj,
na kojoj ćemo se opet sresti zvijezdi?
I hoće li pri novom susretu opet naše duše zadrhtati
u tamnom sjećanju da bijasmo nekada ljudi
koji su se nekada ljubili na nekoj zvijezdi
što se zove Zemlja?

Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!

Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!

Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajao od zvijezda!

Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde.

I poslije toga
na koljenima izmeđ razbacanih jastuka
misliš
na smrt

O, dijete!
Ja ne ću da te novim poljupcima smirim
u zaborav
Puštam da ti blijedim licem suze teku

Sutra
smirit će se tvoje srce
koje sada očajalo tuče

Sutra
kad stupiš među svoje mlade druge
s dvije tamne sjenke ispod očiju
začudit će se tvoje mlade druge
Al nijedna ne će moći da otkrije
skrivenu udno tvojih oči

Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne noći
iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro
i pogledima plivam preko livada i voda.

Ja pjevam sebe koji umrem na dan bezbroj puta
i bezbroj puta uskrsnem.

O, Bože, daj me umorna od mijena
preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu
što s dalekog će neba noću sjati
u crne muke noćnih očajnika.

Pjesnici su čuđenje u svijetu

Oni idu zemljom i njihove oči
velike i nijeme rastu pored stvari

Naslonivši uho
na ćutanje što ih okružuje i muči
pjesnici su vječno treptanje u svijetu

Utjeha očiju

Draga, ovaj grad što žut i sivkast tutnji,
Pije svakog dana krv iz moga tijela,
I ja sahnem, sahnem, u zloj nekoj slutnji
Da se bliži starost krezuba i bijela.

Draga, ovdje mene često žudnja svlada
Za veselim mirom livada i voda,
Za šumama punim sjenaka i hlada
I za tromim letom oblaka i roda.

Onda tražim tvojih očiju dubljine
što k'o plav i zelen bezdan mirno sjaju:
U njima su nebo, rijeke i nizine,
Vrtovi i kuće, ko u junskom kraju.

U njima je hlad i svježina vrbika;
Pod granama sjenke počivaju, duge;
Kroz granje se vere satir moga lika,
Malko sulud i pun zagonetne tuge.

Povrh žita što se suncem zapaljena
žute i crljene, lete ptice neke;
Lete, ko odrazi drugog svijeta snena,
Na obale neke svijetle i daleke.

Draga, sve to jedna vizija mi biva,
Iz očiju svet i čudan predjel sijeva.
Onda tonu stvari, jedan svijet se skriva...
Mirno, u dnu junsko veče dogorijeva!

Antun Branko Šimić

Zvučnost i ritam pjesme ostvarene su aliteracijama: slog -la (tijela, stabla, krila) u drugoj strofi, ponavljanje glasova l, š, ž kroz cijelu pjesmu. Osim toga govorimo i o anafori (Vani šume oblaci i stabla / Vani lete bijela teška krila), a i o epifori (kroz noć zavijore, zavijore). Rima koja je ostvarena u završnoj strofi stihovima “kose moje drage duboko šumore / kao more” na melodiozan način zaokružuje ciljanu pjesničku sliku dvaju ljubavnika koji u okrilju noći konzumiraju svoju strast, te se ne čuje ništa osim šumova iz prirode i kose njegove drage. Osim što dvoje zaljubljenih postaje jedno, kao da i priroda postaje jedno s čovjekom i ponaša se u ritmu čovjekovih pokreta, čime je sinkretizam “Ljubavi” ostvaren na više razina.

Ljubav

Ah, evo opet dođoh u naš kraj,
U naše mile, bregovite strane,
Gdje žarko sunce jače sipi je sjaj
Na njive, vode i usjeve rane.

Gdje dom moj stoji uz široki drum
I pred njim stara murva što je davno
Slušala bijesnih turskih konja šum
I zveket mača u sumračje tavno …

Dođoh… i moja smirila se duša
Što plakala je u jesenji dan,
Kad svuda bješe – vjetar, kiša – tmuša…

Što snivo sam ga jedne noći zlate.
A sada? … Ljupki pogledi me prate
I čini mi se ovo sve ko san.