Mitologija Mezopotamije

Uvod

[You must be registered and logged in to see this image.]


Tokom 2000 godina drevni mezopotamski mitovi bili su gotovo posve zaboravljeni. Sacuvano je nekoliko njihovih iskrivljenih prikaza sto su ih napisali klasicni pisci na grckom i latinskom, a nekoliko ih se puta usputno spominje u Bibliji; no predajom su se pripovijesti bespovratno pobrkale. Prvi su ih put zabiljezili izvorni mezopotamski pisari, pisuci na gilnenim plocicama na sumerskom ili akadskom jeziku, a oba su se jezika sluzila slozenim, takozvanim klinastim pismom (u obliku klina). To je pismo izaslo iz upotrebe tokom posljednjih stoljeca p.n.e., pa sumerska i akadska knjizevnost nisu bile otkrivene sve dok evropski naucnici nisu u 19. vijeku desifrovali klinasto pismo.[/font][/justify]

Stvaranje i potop

Najrasireniji poznati mezopotamski mit odnosi se na potop kojeg su poslali bogovi kako bi unistili svekoliki zivot na zemlji. Mezopotamska verzija je veoma slicna biblijskoj pripovjijesti , ali je napisanan u stihu a ne u prozi. Cetvero bogova sudjelovalo je u pripremanu potopa, i svi nose sumerska imena: Anua se opisuje kao "oca", Enilila kao "savjetnika, Ninurtu, Enilova sina, kao "nositelja prijestolja", a Ennugia kao "nadzornika kanala". Peti bog, poznat pod imenom Ea, otkrio je tajni plan covjeku zvanom Utnapistim i kazao mu da igradi brod kako bi se spasio.

Utnapistim je izgradio brod strogo se pridrzavajuci mjera koje mu je dao bog. Snadbjeo ga je sivm vrstama zaliha, ukljucujuci srebro i zlato, i smjestio unj svoju porodicu i nekoliko zvijeri. Tada je nastupila strasna oluja koja je cak zastrasila i bogove na nebu. "Bogovi su se skutrili poput pasa, scucurivsi se uz vanjske zidine.".

Potop je trajao sedam dana i noci. Kad je zavrsio i brod se zaustavio na nekoj planini, Utnapistim prvo oslobodi golubicu, potom lastavicu i tada gavrana. Prvo dvoje mu se vratilo, ali gavran nije, sto je znacilo da se voda povukla. Utnapistim je prinio zrtvu i na obred pozvao sve bogove izuzev Enlila, jer je on bio najodgovorniji da je doslo do potopa. Enlil bijase ljutit da je bilo ko prezivio, ali je ipak pristao da posveti Utnapistima i njegovu zenu rekavsi da ce postati ravni bogovima. Nakraju, Utnapistim je odveden da zivi na udaljenu mjestu "na uscu rijeka".

Daljnje obavijesti o bogovima spomenutim u tom mitu poticu iz drugih izvora, a posebno iz mita o stvaranju. U njemu se Anua opisuje kao potomak drugih dvaju bogova, Ansara i Kisara, a kao Nudimmudova oca koji se zove i Ea. Svi su oni opisani kao "veliki bogovi", jer predstavljaju prvu grupu potomaka prabogova Apsua i Tiamatu. U tome dvojstvu, Apsu predstavlja masu svjeze vode za koju se vjerovalo da nalazi ispod zemlje i iz koje isticu izvori i rijeke, a Tiamat masu morske vode oko zemlje.

Veci dio pripovijesti toga mita ne govori mnogo o stvaranju svijeta, vec naglasava postojece neprijateljstvo medju razlicitim skupinama bogova. Opisane su dvije bitke. U prvoj Ea porazava Ansara, a u drugoj, o kojoj zavisi cjelokupna pripovijest, Marduk ubija prazudoviste Tiamatu i od njezina tijela stvara svijet. Marduk je nacionalni bog Babilonije i nakon njegove pobjede podignuto je svetiste - "prebivaliste Marduka, Enilila i Ea". Ocigledno velicanje Marduka u mitu odrazava pohvalu za dostignuca Babilona kao drzave. Junackom je bogu dodijeljeno pedeset pocasnih naziva, Anilil mu je udijelio posljednji - "gospodar zemalja". kad je to bilo ucinjeno, Ea je progovorio u cast pobjednika.

On cije su ime proslavili njegovi oci

Zasigurno je postao poput mene; ime ce mu biti Ea.

On ce vrsiti sve moje raznovrsne obrede

I izvrsavati sve moje naredbe.

Kazivanje toga mita smatralo se patriotskim cinom, sto potvrdjuje druga plocica koja opisuje obred kojim su Babilonci proslavljali Novu godinu. Proslava je trajala jedanaest dana, i cetvrtoga dana svesteniku je propisano da kazuje taj dugi mit o stvaranju koji se sastojao od vise od hiljadu redaka teksta. Nije to jedini tekst koji je trebalo reci, ali se cini da je bio jedan od najvaznijih. Ocekivalo se da kralj pisustvuje obredu, a citanje mita o Mardukovu uspjehu trebalo je, cini se, izrazavati nadu o uspjesnu nadolazecu godinu. I, doista, ako iz nekih razloga kralj ne bi prisustvovao svecanosti, smatralo se to losim znakom za buducnost.

Pločice sudbine


Marduk je posjedovao "plocice sudbine" i to je bio jedan od simbola njegove moci i ugleda. Iako nije jasno sta su zapravo bile (mozda simbol kraljevskog ugleda), postiji pripovijest prema kojoj ih je navodno ukrala tajanstvena ptica zvana Zu. Plocice na kojima je zapisanan pripovijest o tome veoma su ostecene, ali je iz onoga sto je preostalo vidljivo da je ankon gubitka plocica sudbine medju bogovima zavladala krajnja pometnja.

Njihov savjetnik, otac Enilil ostao je bez rijeci,

Pojavila se zasljepljuca svjetlost, zavladala tisina,

Cijela skupina manjih bogova bila je uznemirena,

Sjaj je svetista potamnio.

Anu odluci stupiti u akciju i rece da ce ime bilo kojeg boga koji uspije ubiti Zu postati vecim od svih. Najprije su se obratili Adadu, bogu oluje, ali on se nije htio boriti sa strasnom pticom. Pozvali su Gibila, boga vatre, i Saru, "Istarinu prvorodjenicu", koja je takodje odbila da se sukobi sa pticom. Na tom je mjestu tekst toliko unisten da ga nije moguce sa sigurnoscu prevesti; stoga ne mozemo resi ko je nakraju bio izabran da se suprotstavi Zu. Na nekim se plocicama spominje Ninurtu. Prema nekim predanjima, Mardukovo se ime povezuje sa pobjedom nad Zu.

Posljednjeg izazivaca, ma ko on bio, govorom je ohrabirila boginja koja se ponekad naziva Makh, ili Nanse (sto moze biti drugo ime za Istar) ili Mammi:

"Nek' je tvoj zastrasujuci poklik svlada,

Nek' iskusi tamu, nek' joj se vid probrazi u najgore,

Nek' ne pobjegne kad te susretne, nek' joj snaga postane slabost,

Nek' sunce nad njom ne sije, nek' joj se dan preobrazi u tminu,

Unisti njezin zivot, ukroti Zu,

Neka je vjetar odnese na nepoznata mjesta."

Pripovijest je do tog dijela preuzeta iz najstarijih dostupnih rukopisa koji su napisani u starobabilonskom razdoblju, priblizno 2000 god. p.n.e. Medjutim, mnoga nasa znanja o staroj mitologiji poticu iz kasnijih rukopisa koje su prepisali pisari asirskog kralja Asurbanipala (7 vj. p.n.e) i pohranili u njegovoj kraljevskoj biblioteci u Ninivi. Ti rukopisi sadrze vise podataka o pocetku pripovijesti. Proizilazi da je bila Enlilova sluskinja i da je zbog posla cesto bila u prilici da vidi plocice sudbine. Polakomila se za njima i rekla:

"Uzecu bozanske plocice sudbimne.

Tako cu nadzirati odluke svih bogova."

Zu je cekala priliku i jednoga dana, dok se Enlil u zoru prao, odletje sa njima na neku udaljenu planinu. ZaprepSten, Enlil se posavjetovao sa drugim bogovima o tome ko ce ubiti Zu i vratiti plocice.

Nedavno su pronadjeni mnogi dijelovi plocia koji govore o tome mitu. Najduza plocica opisuje borbu sa Zu i toj je vrziji pobjednik Ninurta, a pomagao mu je bog oluje Adad koji je poslao oluje i bujice.

"Oblasi smrti poslali su kisu, bljeskovi munja parali su nebo poput strelica".

Ali nijedna strelica nije mogla doseci Zu dok je posjedovala plocice sudbine, i tako je Ea, nedgledajuci bitku zi daljine, izdao naredjenje da se pozove juzni vjetar da nadvlada pticu. Tada ce biti moguce "odrezati njezina krila i razbacati ih nadesno i nalijevo".

Pripovijest pokazuje kako se nase poznavanje mezopotamskih mitova nadogradjuje iz brojnih razlicitih rukopisa, od kojih se svaki znacajno razlikuje u pojedinostima; pokazuje kako su bogovi preuzimali uloge drugih osoba u mitoloskim pripovijetkama, shodno vremenu i mjestu zapisivanja mita. Takodje to primjer kako mit u mezopotamiji nije bio naprosto narodna pripovijest, vece se njime sluzilo u vjerskoj praksi. Postojao je poseban obred izrade i posvecenja novog bubnja u hramu. Kozu za bubanj trebalo je odrati sa crnog bika, i dok se bika ubijalo svecenik mu je morao bajati vradzbine u uho. U lijevo mu je uho kazao alpu illitu Zi attama, "Ti, o, bice, ti si potomak Zue". Nakon jos nekoliko vradzbina i formalnosti, bik je zaklan, a srce mu je zakopano ispred bubnja, no nije jasan razlog povezivanja odmetne Zu i svetog bika.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Ovaj otisak veoma detaljnog pecatnog cilindra prikazuje boga Ea okruzena vodom sa ribama koje plivaju oko njega. On drzi pticu (vjerovatno Zu), koja gleda u Samasa, sunce, sto se dize iza planine ispred krilata bozanstva. Sa lijeve strane stijelac cuva lava, dok je sa desne strane lik sa dva sunca.

Smrt i podzemlje

[You must be registered and logged in to see this image.]

Adapa

U stara su vremena mezopotamski mitovi bili poznati na sirokom podrucju. Dva vazna mita okrivena su za vrijeme iskapanja egipatskog grada Tell el Amarne. U jednome je rijec o junaku Adapa kojem se pruzila mogucnost da zadobije besmrtnost, ali ju je izgubio upravo u trenutku kad mu je bila nadomak ruke.
Adapa je zivio u gradu Eridu u juznoj Mezopotamiji. Bog Ea, "mudrac iz Erida", stvorio ga je na primjer ljudima kako bi trebali izgledati. Svakoga dana Adapa je camcem odlazio na bozije svetiste, ali ga jednom prilikom vjetar izbaci na more. Camac mu se prevrnuo i Adapa "sidje do kuce riba". Razljucen, on zaprijeti da ce juznome vjetru iscupati krilo i cim je to izustio, vjetru se krilo slomilo.
Nakon sedam dana, Anu, kralj bogova, cuo je sto se dogodilo i naredio da Adapa dovedu pred njega. Ea, koji je stvorio Adapa, ga upozori:

"Kad ti ponude kruh smrti, ne jedi ga.

Kad ti ponude vodu smrti, ne pij.

kat ti ponude halju, odjeni je.

kad ti ponude ulje, pomasti se."

Pa ipak, kad je Adapa dosao pred Anua, bog ga nije osudio, kao sto se moglo ocekivati vec je ukorio Ea.

"Zasto je Ea razotkrio plan neba i zemlje

Bezvrijednu ljudskom bicu?

Koliko je do nas, sto da ucinimo sa Adapom?

Ddaj mu kruha zivota da jede!"

Kad su mu donijeli kruh zivota, nije jeo.

Kad su mu odnijeli vodu zivota, nije pio.

Kad su mu donijeli halju, odjenuo se.

Kad su mu donijeli ulje, pomastio se.

Adapovo odbijanje da jede kruh i pije vodu zivota iznenadi Anua. Naredi da ga odvedu i vrate na zemlju. Adapa je propustio priliku da postane besmrtan.
Zavrsetak mita do danas nije poznat jer su plocice slomljene, ali cini se da je grad Eridu u ocima bogova uzivao izuzetan i povlasteni polozaj zbog toga sto je Adapa "isao na nebo". Ako je tome tako, mit objasnjava poseban polozaj sto ga je grad uzivao u vezi sa pitanjima gradske uprave.
Drugi mitoloski tekst nadjen u Tell el Armarni opisuje teskoce saobracanja izmedju neba, na kojem borave glavni bogovi, i podzemnog svijeta kojega nadzire gospodarica Ereshikigal.
Kad su bogovi pripremali svecni objed.Poslali su glasnika svojoj sestri Ereshkigal;

"Mi ne mozemo sici do tebe, a ti ne mozes doc k nama.

Stoga posalji nekoga da zume tvoj dio hrane"

Ereshkigal posalje svog glasonosu Namtara da obavi taj zadatak, ali ga jedan od bogova, Nergla, uvrijedi. kad je o tome izvijestio gospodaricu, ona ga posalje natrag sa rijecima:

"Boga koji nije usto pred mojim glasnikom -

Dovedi preda me da ga ubijem!"

Namtar nije mogao iznova pronaci Nergala jer je on otisao zatraziti pomoc u Ea, "svoga oca". Ea mu je obecao da ce poslati demone da zastite Nergala prilikom njegova susreta sa bijesnom Ereshkigal. Nergal sidje do vrata podezmenog svijeta i Ereshkigal mu naprasno priprijeti da ce ga ubiti. Na tom je mjestu plocica veoma ostecena, ali nekoliko redaka pri dnu pokazuju da je Nergal uspio savladati Ereshkigal.

Unutar kuce on uhvati Ereshkigal,

Vukuci je za kosu spusti je s prijestolja

Na zemlju da joj odsijece glavu.

dok je molila da joj spasi zivot, plakala je i kazala:

"Budi mojim muzem i ja cu ti biti zenom.

Osiguracu ti ugled u tom prostranom podz4emlju.

Polozicu u tvoje ruke plocicu mudrosti.

Ti ces biti gospodar, a ja gospodarica."

Nergal je polubi i utjesi kratkom, ali dirljivom recenicom: "Sto si od mene trazila tokom proslih mjesci, sada ce biti tvoje."

Silazak Istare

Podzemni svijet se spominje u mnogima mitovima, ali mozda najbolji opis nalazimo u pripovijesti poznatoj pod nazivom "Istarin silazak". U tom se teksu podzemlje naziva "zemljom bez povratka".

Za one koji ovdje udju vise nema svjetla.

jedu prasinu i ilovacu.

Odjeveni su poput ptica, opremljeni krilima.

Prasina pokriva vrata i zasune.

Istar, prekrasna bozica ljubavi, sisla je u podzemni svijet. Kraljica podzemlja Ereshkigal naredila je vrataru da se prema Istari ponasa "u skladu sa drevnim obicajima". To je znazilo da se bozici, dok bude prolazila kroz sedam vrata podzemlja, oduzima odjecu i ukrase, na prvim vratima joj se oduzima krunu, na drugima nausnice, potom ogrlice, prsni oklop, opassac, narukvice u ukrasne kolutove na gleznjevima te najposlije halju. Tada su je doveli nagu pred Ereshkigal koja je stavlja na "sezdeset muka", muceci svaki dio njezina tijela.

Posljedice Istarina zatocenistva osjetile su se na zemlji zivih bica jer je zemlja postala besplodna i kao, sto su bogovi objasnili "kralju" Eai:

"Otkad je Istar sisla u zemlju bez povratka,

Bik vise ne skace na kravu.

Magarac vise ne pokriva svoju zenku,

Covjek vise na putu ne prilazi djevojci."

Ea stvori eunuha i on od eda se susretne sa Ereshkigal. Kad ju je zamolio da pije iz kozate kese u kojoj je bila "voda zivota", ona ga prokune:

"Tvoja ce hrana biti u gradskom smetlistu,

Tvoja ce voda biti u gradskom odvodu,

Stajat ces u sjeni ispod zida,

Boraviti na stepenicamam ispred kucnih vrata

A pijani i zedni udarat ce te po obrazima."

Eunuh je, cini se, trebao posluziti ako zamjena za Istar, sto ironicki upucuje da se u podzemnom svijetu neplodnost moze zamijeniti za plodnost. Ereshkigal je naredila da se Istar poskropi vodom zivota i potom su je ispratili iz podzemlja. Dok je iznova prolazila kroz sedam vrata, vraceni su joj odjeca i nakit, i tada se, vjerovatno (iako je posljednjih nekoliko redaka narocito tesko iscitati), sve na zemlji vratilo u uobicajeno stanje.

Ta semitska verzija mita veoma je slicna sumerskoj, u kojoj bozica Inanna sliazi u podzemlje da oslobodi svog ljubavnika Dumuzija. Jos i vise, pripovijest je ociglendo naporedna prici o Orfeju u klasicnoj mitologiji i egipatskom ciklusu pripovijesti o Ozirisu. Zbog tih je paralela prirodno zapitati se da li su se ti mitovi govorili prilikom nekog mezopotamskog obreda plodnosti, ali do danas nema o tome dokaza. pronadjeni su hramovi po9sveceni Istari, ali se ne zna kakvi su se u njima obredi odrzavali.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Velika ekipa njemackih arheologa izvrsila je iskapanja u Babilonu prije drugog svjetskog rata i brojni su predmeti iz tog nalazista sacuvani u Istocnom Berlinu. Jedan od najznacajnijih izlozaka jeste rekonstrukcija jednih gradskih vrata, Istarinih vrata, prekrasno ukrasenih fajansansnim plocicama. Ovaj detalj sa vrata prikazuje jednog od glasovitih babilonskih lavova kao i dekorativni friz.

Ep o Gilgamesu

[You must be registered and logged in to see this image.]

Svi ti mitovi o bogovima bili su napisani u stihu, i zacijelo su se redovno govorili u svecanim prilikama. Jedan drugi mit, kojeg bi pravilnije bilo nazvati epom, usredotocuje se na djelovanje ljudskog junaka zvanog Gilgames. Njegove su pustolovine zapisane na 11 plocica sa dodatnim tekstom na dvanestoj. Prepisi su pronadjeni u rusevinama Asurbanipalove biblioteke u Ninivi te na mnogim drugim podrucjima na kojima su u staro doba postojale biblioteke. Gilgames je bio kralj grada Uruka, ali tesko je sa sigurnoscu reci u koje je vrijeme vladao. Spominje ga se u brojnim zapisima na zgradama, pa mora da je doista postojao, no u sluzbenim spisima vladara opisuje ga se kao "bozanskog Gilgamesa" koji je vladao 123 godina. Ocigledno je postao legendarnom licnoscu, nadljuskom, ali ne do kraja bozanskom.

"Njegove dvije trecine bile su bozanske, dok je jedna trecina bila ljudska" - tako se opisuje Gilgamesa na pocetku epa, gdje on dolazi u sukob sa Enkiduom, cudovistem koje su bogovi stvorili da bi provjerili Gilgamesovu moc u Uruku. Enkiduovo tijelo bijase pokriveno kudravom dlakom, kosa mu na glavi bila poput zenske, "uvojci mu bijahu poput zitnog polja". Pojava tog stvorenja izazvala je veliku pometnju u zemlji pa je Gilgames izasao da se sa njim bori.

Druga i treca plocica opisuju Gilgamesa kako izaziva nkidua kojega je nasao gdje se zabavlja sa bludnicom.

Uhvatili su se ukostac dograbivsi se poput bikova, Smirskali su dovratnike, zidovi su se tresli.

Ocigledno je medjutim, da nijedan nije pobijedio jer na trecoj plocici stoji: "Poljubili su se i sprijateljili."Potom su dva prijatelja posla u sumu sedrova u kojoj obitava div Humbaba, "koji zavija poput oluje, kojemu je oganj u ustima i izdise smrt". Potukli suHumbabu i pobjeda se, cini se svidjala bozici Istari jer na sestoj plocici ona poziva Gilgamesa da joj bude ljubavnikom i obecava mu brojna dobrocinstva. Prilicno zacudjujuce, junak je odbija i ukorava sa njezine nestalnosti.

"Kojeg si ljubavnika voljela zauvijek,

Koji ti se od tvojih pastira cijelo vrijeme svidjao?

Cak se i Tamuza, ljubavnika tvoje mladosti,

Oplakivalo svake godine po tvojoj naredbi."

Ljutita se Istar potuzi "svome ocu" Anuu i Antumi, "svojoj majci", te joj oni dozvolise da na Gilgamesa posalje "nebeskog bika". Uz Enkiduovu pomoc, Gilgames ga ubije.

Sedma plocica pocinje sa opisom Enkidua u zalosti nakon sto je u snu saznao da je Enilil odlucio kako on mora umrijeti. U svome jadu susretne bludnicu i proklinje je.

"Spavaces u pustinji,

Stajaces u sjeni zida,

Trn i kupina ranjavace ti noge,

Pijani i zedni udarat ce te po obrazima."

Zanimljivo je da slicnu kletvu izgovarala Ereshkigal eunuhu u "Istarinu silasku". Enkidua smiruje Samas, bog sunca, no on potom sanja o silasku u podzemni svijet koji je podrobno opisan kao i u "Istarinu silasku", a ima jos mnogo posve idneticnih recenica. kako koji dan prodje, Enkidu trpi sve vece boli i strah od smrti sve je veci. Osma plocica opisuje njegovu smrt i Gilgamesovu zalost.

Posljednji dio pripovijesti opisuje kako je i sam Gilgames pokusavao umaknuti smrti. najprije odlazi na "Planinu dusa", gdje susrece djevojku, "bozansku sluzbenicu", koja ga pita zasto junak koji je pobijedio Humbaba i zaklao bozanskg bika izgleda tako slab i star. On joj objasnjava da, poput svog prijatelja Enkidua, i sam mora umrijeti ukoliko mu Utnapistim ne razotkrije tajnu besmrtnosti koju posjeduje zahvaljujuci milosti bogova. On odlucuje da prijedje "more smrti" kako bi stigao u Utnapistimovo prebivaliste. Nakon sto je oborio "dva put po sezdeset stabala od sezdeset lakata svaki", koja su mu posluzila kao gradja za plosnat camac, uspjesno je presao preko opasnih voda i susreo se sa Utnapistimom. Gilgames ga upita kako je "usao u vijece bogova". Utnapistimov odgovor predstavlja pripovijest o potopu. Pripovijest je veoma duga kad ju je utnapistim dovrsio, Gilgames je vec spavao, sto pokazuje koliko je junak uistinu bio iznemogao. Kad se probudio, odluci pronaci tajnu biljku za koju mu je Utnapistim kazao da ce mu dati besmrtan zivot, a nalazi se na dnu mora.

On priveze tako kamenje za noge i ono ga povuce na dno mora.

Ugleda biljku i, iako je bila trnovita, uze je u ruku.

odreze spone kamenju i more ga izbaci natrag na obalu.

Tada Gilgames krenu natrag u Uruk, gdje je namjeravao pojesti biljku i "povratiti se u svoje mledenastvo". Ali se na putu zaustavi pokraj hladna izvora da se okupa. Zmija mu ukrade biljku, svukavsi kosuljicu dok je klizeci uzmicala. Tada Gilgames zaplace:

"Za koga sam prolijevao krv svog srca?

Nijedan dar nisam dobio za sebe,

Poklon sto sam ga dobio bio je namjenjen zmiji

I voda ce ga odnijeti dvadeset milaj odavde."

Taj pregled mezopotamske mitoloske knjizevnosti pokazuje koliko su izvori medjusobno povezani. Nije naprosto rijec o razlicitim mitovima kojima su zajednicki isti narativni motivi Cesto su im zajendicki isti poetski stihovi, ali to je prirodna posljedica bogate sumene predaje koja je morala postojati medju Semitma prije nego sto su Sumerani nastanili to podrucje, a mitovi su bili zapisani pod uticajem Sumerana.

Nadalje, to ukazuje na to kako su satre pripovijesti bile nasiroko rasprostranjene. Cesto nije moguce makar i priblizno povezati neki mit na temelju gragmenata nadjenih samo na jednom nalazistu; valja se posluziti sa mitovima iz drugih podrucja, iz Iraka, Sirije, Turske ili cak sa onima iz Egipta, kako bi se razjasnio neki tekst. Ponovno otkrice mezopotamske knjizevnosti, sa svojim paralelama u kasicnoj ili bibilijskoj knjizevnosti, pokazuje koliko je cvrsto bila utemeljena knjizevna traidcija Istoka tokom klasicnog razdoblja ranoistorijskog doba. Kada se klasicna Grcka javila kao prva medjunarodna sila ciji se civilizatoriski uticaj sirio po svijetu, mezopotamska knjizevnost, njeni pisari i biblioteke vec su svjetali barem 2000 godina.

Glavna božanstva


Anu - kralj bogova, bog neba
Enilil - savjetnik bogova, bog vjetrova, oluje i kise
Ninurta - "nosilac prijestola", Enlilov sin
Adad - semitski bog oluje i kise, pandan sumerskome Enlilu
Ea (Enki) - bog vode i mudrosti
Ninhursag - bozica zemlje, Eaova brazna druzica
Samas (UTu) - bog sunca
Sin (Nannar) - bog mjeseca
Istar (Inanna) - bozica plodnosti i ljubavi, i bozica rata
Tamuz (Dumuzi) - bog vegetacije, Istarin ljubavnik
Ereshkigal - kraljica podzemnog svijeta
Nergal - bog rata i kuge, Ereshkigalin suprug
Marduk - nacionalni bog Babilonaca
Nabu - babilonski bog govora i pisma, Mardukov sin
Asur - nacionalni bog Asirije

SUMER

Iako je poznato da su na širem području Mezopotamije kulture postojale devet tisuća godina prije Krista, još uvijek nije dovoljno rasvijetljeno podrijetlo Sumerana.

[You must be registered and logged in to see this image.]Lokacija drevne Sumerske državeDanas prevladava pretpostavka kako je pradomovina Sumerana područje oko Kavkaza ili Kaspijskog jezera i da pripadaju indoeuropskoj skupini naroda. Međutim, zanimljivo je da njihov jezik ne nalikuje niti jednom od izumrlih ili živih jezika. Sami Sumerani ili Crnoglavi narod, kako su sami sebe nazivali, govore da su tu od stvaranja svijeta, a njihovi mitovi i legende vezuju se podjednako uz močvarno podneblje, dolinu ispresijecanu rijekama kao i uz visoke planine.

Prvu zajedincu Sumerana o kojoj postoje potpuniji povijesni podaci činila je skupina od četrnaest gradova – država s jedinstvenom kulturom, religijom i pismom, povijesno smještena u tzv. ranodinastički period#. Značajna središta tog vremena bili su gradovi Eridu, Ur, s poznatim kraljevskim grobnicama, Uruk, u kojem je vladao Gilgameš, Nipur, gdje je pronađena najstarija velika biblioteka, pretpotopni grad Sipar, Kiš, Šurupak, Lagaš i drugi.

U ime božanstva gradom je upravljao ensi koji je mogao biti samostalan ili podložan lugalu#. Stanovnici su se udruživali u zajednice prema zanimanjima od kojih su najcjenjeniji bili pisari, svećenici, vojnici, umjetnici i pomorci.

Za Sumerane gradovi nisu pripadali ljudima nego bogovima, a glavna je građevina svakog grada bio hram – zigurat, posvećen jednom od bogova sumerskog panteona. Zigurat se sastojao od tri, četiri ili pak sedam terasa koje se uzdižu jedna iznad druge, sužavajući se prema vrhu. Terase su međusobno povezane spiralnim rampama ili vrlo strmim stubištem, a na najvišoj terasi zigurata nalazio se hram. Budući da u Mezopotamiji nije bilo većih nalazišta kamena za gradnju, ove su se velike građevine podizale od opeke. Unutarnji slojevi zidali su se od opeke sušene na suncu, dok su samo vidljivi, vanjski dijelovi bili od pečene opeke. Zigurat je bio kompaktna građevina, bez ikakvih prostorija, hodnika ili unutrašnjih komora.

Simbolizam zigurata izrazito je dubok i slojevit. Zigurat s četiri terase predodžba je manifestiranog svijeta pri čemu njegove četiri razine simboliziraju četiri elementa, četiri kozmičke sile – zemlju, vodu, zrak i vatru – iz kojih je nastao čitav Univerzum. Isti se princip, ali na drugačiji način, izražava i kod zigurata na sedam terasa. Sumeranima je sedam predstavljao sveti broj, i obilježavao je savršenstvo. Zigurat kao cjelina predodžba je kozmičke planine, koja predstavlja središte svijeta, nit koja povezuje nebo, zemlju i podzemni svijet i mjesto na kojem se čovjek može približiti metafizičkom svijetu bogova.

Oko hrama se dizao sveti dio grada s kompleksima građevina namijenjenih onima koji su se brinuli za potrebe božanske obitelji i pratnje. Oko tog kompleksa bio je smješten
utvrđeni dio grada za stanovanje, a van zidina prigradska naselja.

Društvena raslojenost u Sumeru postoji od samih početaka, a sve veća urbanizacija samo ju je dodatno povećavala. Vrh društvene piramide činio je dvor s vladarom na samom vrhu. Izvan gradova živjeli su niži slojevi, a tu su spadali zemljoradnici, stočari i ribari, dok su u gradovima živjeli srednji i viši slojevi, što je obuhvaćalo obrtnike, trgovce, pisare, umjetnike, učitelje, državne službenike, vojne zapovjednike, svećenstvo i pripadnike dvora.

Postojali su i neslobodni ljudi, odnosno robovi, a njihov izvor bio je u ratu i kupnji nesumerana. Međutim, i Sumerani su mogli postati robovima, i to uglavnom padom u dug, iako su i tada bili u boljem položaju od robova nesumerana.

Položaj žene u Sumeru bio je u mnogočemu ravnopravan položaju muškarca, pogotovo što se tiče odgoja djece i raspolaganja imovinom. Kod kuće su bile cijenjene i poštovane, a u javnom životu nisu bile samo tkalje, već i svećenice, a ponekad i vladarice, poput Kubabe.#

Vjera je Sumeranima bila iznimno važna. Njihova cjelokupna kultura temeljila se na vjeri. Štovali su iste bogove kojih je bilo beskrajno mnogo. Među njihovim bogovima postojala je hijerarhija, a najveći su bili tzv. „veliki Bogovi“ od kojih je opet bilo sedam glavnih.

Sumerani su vjerovali da su sve pojave bile djelo Bogova, a za svakodnevne životne probleme i hirovitost prirode „krivili“ su zle duhove.U prvom razdoblju, razdoblju Uruka, koje je trajalo do početka III. tisućljeća prije Krista, već je došlo do političkog i gospodarskog procvata gradova - država, obrta, graditeljstva, razvoja poljoprivrede, kao i već dobro razgranate trgovine.

[You must be registered and logged in to see this image.]Kupoprodajni ugovor pisan klinastim pismom na glinenoj pločici iz Sumera, oko 2600 pr.n.e. Drugo razdoblje ili Džemdat Nasr traje od 2800. – 2600. godine prije Krista, a značajno je po širenju Sumerana prema sjeveru, ali i rađanju novih gradova – država, što je rezultiralo još i većem produbljivanju društvenih razlika. Ovo razdoblje obilježava i prodor semita u Sumer, međutim oni će biti asimilirani.

Sredinom III. tisućljeća nastupa I. Urska dinastija, a u to vrijeme trgovački procvat doživljava Lagaš, čiji je vladar Lugalzaggesi pokušao oružjem ujediniti Sumeru opasnosti od Akađana, Guta, Elamita i drugih naroda.

Pad grada–države Ura, oko 2000. godine prije Krista, naznačio je i sam kraj sumerske civilizacije, dok je osnutak amorejske dinastije u gradu Isin, nešto sjevernije od Ura, označio početak babilonske.

Običaji i životne navike Sumerana nestaju, međutim njihova civilizacije nipošto ne umire. Pisari na dvorovima kasnijih vladara tog područja, u svetištima i učilištima skupljaju djela Sumerana. Na sad mrtvom sumerskom jeziku pišu se mitovi, pjesme, pouke i obavlja liturgija. Narodi koji će na području Mezopotamije stvarati države preuzeli su od Sumerana pismo i način brojenja, način gradnje, kulturno nasljeđe, bogove, kao i njihova znanja o Svemiru.

NAKON SUMERA

Bilo je to negdje oko 2500. godine prije Krista kad na mezopotamsku scenu stupa Sargon, najstariji povijesno zabilježeni veliki osvajač i osnivač Akadskog carstva koje će se proširiti od Sredozemnog sve do Perzijskog mora. Njegovo carstvo potrajat će tristotinjak godina, a taj semitski narod je u potpunosti preuzeo sumersku kulturu. Jedino što se promijenilo jesu imena bogova i prijestolnica koju premještaju u Akad. Ovo je doba daljnjeg razvoja kulture.

Otprilike 2200. godine prije Krista s istoka provaljuje divlji narod Guta i razaraju Akad do temelja. Guti vladaju Mezopotamijom oko stotinu godina, a njih ruši Uruk Utuhengal. Sumer tada proživljava svoje razdoblje renesanse. Obnavljaju se gradovi-države, umjetnost i književnost doživljavaju svoj procvat, razvija se trgovina, kao i mnoge druge grane. U tom su razdoblju zapisane mnoge sumerske himne i epovi, izgrađeni mnogi hramovi, palače, produbljene filozofske i metafizičke spoznaje... Jedan od prvih gradova koji se oporavio od naleta Guta bio je Lagaš u kojem je Gudea, ensi Lagaša, sagradio jedan od najljepših i najkulturnijih gradova svog vremena.

Nakon njega vladar Ura, Ur – Namu, iza kojeg je ostao i najstariji poznati pisani zakonik, osvaja sva područja Sumera i Akada, a njegov sin Šulgi vodi Sumer i Akad do vrhunca moći.

To razdoblje od nekih stotinjak godina predstavljalo je posljednji uzlet Sumera koji će postepeno nestati s pozornice svjetskih događanja, ali će njegova kultura nadživjeti vlastite graditelje.

BABILONIJA

Jedno od amorićanskih plemena osniva naselje u „struku“ Mezopotamije 1894. godine prije Krista, mjesto gdje su Eufrat i Tigris najbliže jedna drugoj. To naselje su Sumerani zvali Ka-dingir-ra, a Akađani Bab-ilim, što je na oba jezika u prijevodu značilo „Božanska vrata“. Stotinjak godina kasnije, njegov vladar Hamurabi stvara prvo babilonsko carstvo koje preko Akađana preuzima sumersku kulturu, ponovno mijenjajući imena bogova, a sumerski jezik postaje jezikom učenih.

Čini se da je najpotpunija sinteza stare sumerske i nove semitske kulture ostvarena za vrijeme Hamurabija koji je uspio ujediniti nekadašnje teritorije Sumera i Akada u jednu državu – Babiloniju.

Kralj Hamurabi najglasovitiji je predstavnik starobabilonske dinastije od jedanaest vladara koji su vladali otprilike između 2322. i 1933. godine prije Krista.Za vrijeme Hamurabija starobabilonsko razdoblje doživljava svoj vrhunac.

Hamurabi je bio šesti vladar iz svoje dinastije u Babilonu, a grad Babilon bio je tek jedna od grad-državica. Hamurabijevi prethodnici su prije njega već udarili dobre temelje koje je on itekako znao iskoristiti osvajajući druge države, osiguravši tako početak zlatnog doba Babilona.

[You must be registered and logged in to see this image.]Hamurabijev zakonikNakon političkog ujedinjenja i osiguranja granica Hamurabi se posvetio razvoju i uređenju države. Osim o ekonomskom razvoju, brinuo se o ustrojstvu državne uprave, pravu, socijalnoj pravdi, duhovnom i vjerskom životu. Različito običajno pravo ujedinjenih gradova – država, gospodarski i kulturni procvat zemlje te novi društveni odnosi stvorili su potrebu za jedinstvenim i suvremenijim pravnim sustavom. Na tu potrebu Hamurabi je odgovorio pisanim zakonikom koji za tadašnje prilike predstavlja obiman i sveobuhvatan kodeks prava. Međutim, Hamurabijev zakonik nije prvi pisani izvor prava na ovom području. Raniji zakonici poput Ur-Nammuovog i Libit-Ištarovog zakonika i drugih bili su Hamurabiju zvijezda vodilja prilikom stvaranja njegova Zakonika. Kroz odredbe svog zakonika Hamurabi je nastojao pomiriti sumersko pravo i praksu s gledištima i običajima semitskog naroda kojemu je i sam pripadao te uspostaviti pravedan poredak u zemlji, kao odraz božanske pravde.

Uz brojne tradicionalne elemente, koje su zajedničke narodima Prednje Azije, u Zakoniku se može naći i niz elemenata koji su svojstveni suvremenim zakonima. Odredbe Hamurabijevog zakonika počivaju na idejama da se pravo zasniva na moralu i da zbog toga iza njega stoji božanska sankcija, kao i da je zadaća države da putem zakona osigura red na svom području i ispravne odnose među svojim stanovnicima.

Hamurabijevo carstvo raspalo se nakon njegove smrti, međutim njegov ga je Zakonik nadživio i poslužio kao temelj mnogim kasnije donesenim zakonicima.

Hamurabijev sin i nasljednik Samsu-iluna uspio je održati vlast nad većinom teritorija što ga je naslijedio, no već tada se pojavljuju ozbiljni problemi i borbe za prevlast, u čemu su prednjačili Kasiti i Rim-Sin II. iz Larse. Upravo je to bio razlog postupnog slabljenja babilonske moći.

Kasiti do danas ostaju poprilično nepoznati, što se ponajviše odnosi na njihov jezik, njihovo porijeklo i kulturu. Zna se da su prihvatili babilonski jezik, kao i da su bili nepismeni nomadi koji su se najvjerojatnije probili u Mezopotamiju iz srednjoazijskih stepa.

Srednje babilonsko razdoblje traje do 1000. godine prije Krista. Bilo je to razdoblje dviju dinastija, Kasitske i druge isinske dinastije.

Krajem drugog tisućljeća prije Krista, Babilonija ulazi u svoje tamno razdoblje. Aramejske provale ograničile su njezinu moć i izazvale previranja unutar same države, a to jača Asiriju koja nadire preko babilonskih sjevernih granica. U 9. st. prije Krista Babilon i Asirija bili su u dobrim odnosima, čak je postojao i sporazum između babilonskog kralja Nabu-aplaidina i tadašnjeg vladara Asirije.

Nakon smrti babilonskog kralja Nabu-nasira, negdje oko 734. godine prije Krista vlast u zemlji žele preuzeti Kaldejska plemena, što prisiljava asirskog kralja Tiglat-Pilesera III. da upadne u Babiloniju i odvrati Kaldejce. Na kraju se Tiglat-Pilser kruni za kralja Babilonije, čime su po prvi puta Babilonija i Asirija združene pod jednim vladarom.

Babilonija ostaje pod asirskom vlašću sve do 626. godine prije Krista , međutim kroz čitavo to vrijeme u cijeloj je zemlji vladala nesigurnost, a upravo iz tog razloga ne postoje značajni ostaci materijalne kulture iz ovog perioda.

Iz praha i pepela koje su ostavili ratovi s Asirijom, uzdiže se nova dinastija u Babiloniji čiji je rodozačetnik Kaldejac Nabopolasar, koji je okrunjen kraljem Babilonije nakon pobjede nad Asirijom kod Nipura i Babilona.

Potisnuvši asirske snage sve do gornjeg toka Eufrata, budi se strah Egipćana koji Asircima šalju pomoć. Istovremeno, Medijci ulaze u savez s Babilonijom, uz čiju pomoć Babilonci potiskuju Asirce i Egipćane u Siriju.

Odlučujuća bitka odigrala se 605. godine prije Krista kod Kerkemiša u kojoj Nabopolasar i njegov sin Nabukodonozor II. donose konačnu pobjedu nad Egipćanima. Odmah nakon bitke i smrti svog oca, Nabukodonozor II. odlazi u Babilon i kruni se kraljem.

Nabukodonozor II. osvaja čitavo područje Asirije, Siriju te Jeruzalem gdje postavljaju svog kralja Sedekiju. Nasljednici Nabukodonozorovi nisu bili toliko moćni, iako su nastavili vladati carstvom, međutim daljnjih osvajanja nije bilo. Posljednji vladar novobabilonskog carstva bio je Nabonid kojeg pobjeđuju Perzijanci 539. godine prije Krista i ulaze u Babilon.

Od tog trenutka u Babiloniji neće više biti domaćih vladara.

KLINASTO PISMO

Smatra se da su Sumerani prvi počeli koristiti pismo jer su najstariji poznati zapisi nađeni u Sumeru. Poznato je da su svi drevni narodi vjerovali u božansko podrijetlo svog pisma. Tako je Egipćanima pismo donio Thot, a Grcima Hermes. Sumeranima je to bio En-ki (Ea) bog vode i gospodar mudrosti. Uz pismo, Ea im je predao i umijeće graditeljstva, poljodjelstva, znanosti i umjetnosti.

U svom najranijem obliku klinasto pismo je bilo piktografsko i ideogramsko i imalo je više od dvije tisuće znakova. Međutim, nikad se nije razvilo do čistog fonetskog pisma, pisma u kojem jednom glasu odgovara jedan grafički znak.

S vremenom se mijenjao i vanjski izgled pisma. Znakovi su prikazivani jednostavnije i konvencionalno, zadržavajući od svog prvotnog izgleda tek toliko da ih se moglo prepoznati.

Karakteristični klinoliki oblik pisam nastao je zbog same podloge i stilusa za pisanje. Podloga je bila pločica, prizma ili valjak od svježe gline, a za pisanje je služio vršak ravnog komada trske, korijena, kovine, drveta ili kosti. Pisalo se slijeva nadesno, a klinasti oblik poteza nastao je prirodnom neujednačenošću pritiska. Kad bi se glinena pločica ispekla, postala bi gotovo neuništiva, o čemu svjedoče i arheološka otkrića.

Ubrzo nakon svog nastanka, sumersko pismo postaje vrlo složeno. Dobiva znakove od četiri do pet sumerskih samoglasnika, što je pridonijelo njegovoj prilagodljivosti, ali budući da je sad pismo bilo djelomično fonetsko, dolazilo je do zbunjujućih nejasnoća. Kako bi uklonili nejasnoće, Sumerani su uveli determinative, već postojeće znakove u jeziku koje se sad koristilo ispred ili iza nejasne riječi za označavanje kategorije kojoj ra riječ pripada

Sumerani su razvili način pisanja kojim su se, nakon nestanka njihove civilizacije, služili i drugi narodi s ovog područja. Asirci i Babilonci, o kojima će biti riječ nešto kasnije, prihvatili su sumersko pismo i ono je danas svjedok njihova vremena.

Posljednji u nizu mnogih naroda koji su se koristili sumerskim pismom bili su Perzijanci, koji su ga prihvatili u VI. stoljeću i prilagodili svom jeziku. Klinastim pismom napisani tekstovi ispunjavali su zidove kraljevskih palača u monumentalnom Perzepolisu, središtu perzijskog carstva.

EP O GILGAMEŠU

Ep o Gilgamešu smatra se jedinstvenim književnim djelom jer se u njemu pripovjedačka ljepota isprepliće s brojnim filozofskim promišljanjima, među kojima je najistaknutije ono o smrtnosti čovjeka i besmrtnosti slave.

[You must be registered and logged in to see this image.]Gilgameš je hrabar, mudar i pravedan kralj Uruka. Dvjema trećinama je Bog, a samo jednom trećinom čovjek. S vremenom je njegova vladavina ljudima postala težak teret jer je od njih tražio savršenstvo u djelima i apsolutnu pravednost, što je njima, kao ljudima bilo nemoguće za ispuniti. Stoga oni zamole bogove da u Gilgameševo srce usade neke druge vrijednosti kojima će biti obuzet, a njihove molbe uslišao je bog neba – Anu, koji je naredio boginji stvoriteljici Aruru da iz gline napravi junaka njemu nalik, velikog ratnika Enkidua.

U isto vrijeme Gilgameš sanja Enkidua, svog dvojnika s kojim se mora boriti. On ga u snu pobjeđuje i bratimi se s njim nakon čega postaju nerazdvojni prijatelji.

Međutim, nakon što je Enkidu imao čudne snove u kojima ga božica podzemnog svijeta Irkalla odvodi u podzemlje, teško se razbolijeva i umire.

Gilgameš, shrvan boli nakon smrti svog prijatelja kreće u potragu za vječnim životom, odnosno besmrtnošću. Nakon dugog putovanja, iscrpljen mnogim iskušenjima koje je morao savladati, Gilgameš pronalazi Utnapištima# u Dilmanu, zemaljskom raju, gdje mu Utnapištim ispriča kako su ga bogovi nagradili besmrtnošću zato što ih je poslušao i čudesnom barkom spasio od potopa predstavnike svih živih bića, pa tako i čovjeka. Utnapištim Gilgamešu otkriva da tajna besmrtnosti leži u čarobnoj travi koja raste na dnu oceana, ali kad i odvraća od potrage za besmrtnosti objašnjavajući mu da sve ljudsko ima svoj kraj. Ipak, Gilgameš ne odustaje i odlazi na dno oceana te nalazi travu života, međutim zmija mu ju otima.

Gilgameš se očajan vraća u Uruk pokušavši nastaviti sa životom, ali ga ne uspijeva te odlazi u podzemni svijet ne bi li pronašao Enkidua i spoznao smrt. Zanemaruje savjete svojih najviših svećenika i ogriješuje se o zakone boga mrtvih, i više ne može spasiti svog prijatelja.

Prema babilonskoj verziji ovog mita, bogovi Gilgamešu ipak daruju besmrtnost i neko vrijeme on živi sretno. Međutim, tada je za Gilgameša počelo, a tko zna je li završilo, dugo putovanje kroz vrijeme popraćeno iznimnim patnjama: smrću dragih bića, rušenju gradova i civilizacija, nestanak svega što voli, sve se mijenjalo i prolazilo...osim njega.

Gilgameš predstavlja arhetipski model čovjeka koji je, s jedne strane, uvjetovan egzistencijom u pojavnom svijetu, a s druge strane je besmrtnik koji mora spoznati vlastitu besmrtnost. Enkidu i Gilgameš zapravo su jedno biće, Enkidu predstavlja smrtnu stranu čovjeka, dok je Gilgameš čovjekova duhovna, besmrtna strana.

Besmrtnost jest sudbina svakog čovjeka, ali ne njegova tijela već njegova duha. Sve forme, pa i one najljepše stare, umiru i pretvaraju se prah. Ono što ostaje je duh – Gilgameš.

OSTAVŠTINA

Naša civilizacija nastala je pod utjecajem Grčke i Rima, međutim potrebno je naglasiti da se njihovi pak izvori nalaze u dalekoj prošlosti Bliskog istoka.

Drevni Mezopotamci iza sebe su ostavili veliku ostavštinu koja je pomogla oblikovati današnji svijet u kojem živimo.

Upravo odatle dolaze prva poznata urbana naselja, utvrđeni gradovi, sustavi kanalizacije, temelji zakonodavstva, sustav poreza... Gradili su strateške putove, imali organiziranu poštu, stvorili su razgranat sustav navodnjavanja i plovne putove.

Njihove znanstvene spoznaje bile su temelj svim kasnijim tradicionalnim i modernim znanostima. Razvili su pismo, astronomiju, astrologiju, matematiku i numerologiju, medicinu, filozofiju, alkemiju, i magiju. Od njih potječe podjela neba na zviježđa, dvanaest znakova zodijaka, podjela na godine, mjesece, tjedne, dane, sate i minute. Drevni stanovnici Mezopotamije pisali su prve horoskope i sanjarice.

U filozofiji su ostavili prve pisane rasprave o smislu postojanja, pitanja o prolaznosti, besmrtnosti, i sudbini.

Pitanje je u kojem bi se pravcu svijet kretao i razvijao da nam drevni stanovnici Mezopotamije nisu utrli put. Postoji toliko toga što još nije otkriveno, a pitanje je hoće li ikada ni biti otkriveno. Deseci tisuća pločica s klinastim pismom još uvijek uredno čekaju da budu prevedena. Koliko još izgubljenih gradova čekaju da budu otkriveni?

Ali bitno je reći i to da Sumerani nikad nisu tvrdili da su sve to izmislili. Oni i Egipćani su za nas danas povijesno prvi samo zato što ne znamo za nekog starijeg. Sami su tvrdili da su sva znanja preuzeli od drugih, kao što su to činili i oni koji su njih naslijedili. Svaki od njih ostavio je svoj pečat na tom sporom putu evolucije.

Religija Mezopotamije

Mezopotamija














«Tada neka zakolje jarca, što je određen za narod kao žrtva za grijeh
i neka odnese krv njegovu iza zavjese i neka učini s krvlju njegovo isto
onako kao što je učinio s krvlju junčevom; neka poškropi pomirilište i pred pomirilište»[39]







Uvrijeđena Ištar na Gilgameša šalje nebeskog bika, ali ga Gilgameš uz Enkidinu pomoć ubija i njegovu glavu nose sa sobom kao trofej. Ljutiti bogovi odlučuju da zbog Gilgamešovih grijeha Enkidu mora umrijeti te mu šalju groznicu kojoj se nije mogao oduprijeti. Gilgameš potresen smrću svog prijatelja postaje konačno svjestan da se mora bojati smrti. Najveći junak na svijetu mogao je vladati svijetom ali ne i svojim srcem, pa je stoga bio osuđen na put kroz pakao u nadi da će oživjeti svog prijatelja, svoju smrtnu polovicu. Gilgameš je lutao svijetom tražeći Utnapištima jer su samo njega i njegovu ženu bogovi obdarili besmrtnošću. Putujući kroz «planinu izlazećeg sunca» [63]stiže do božjih vrtova, gdje nagovara brodara Uršanabija da ga preveze do Utnapištima. Na Gilgamešove molitve da mu oda tajnu besmrtnosti, no Utnapištim mu ne odaje tajnu besmrtnosti jer je to dozvoljeno samo bogovima. Utnapištim mu priča priču koja je zapanjujuće slična biblijskoj priči o Noinoj arci i daje mu biljku kojom će oživjeti Enkidua, no zmija mu krade biljku pa Gilgameš svoje posljednje dane provodi u samoći razmišljajući o tragediji života i smrti.[64]




Zaključak

Mezopotamijska mitologija je ispunjena mračnim silama, njen pogled na zagrobni život se uvelike razlikuje od pogleda ostalih religija. Život običnog čovjeka je bio obilježen mukotrpnim radom a religija mu nije davala nikakvu nadu u spas koji bi ga očekivao na kraju njegovog životnog puta. Razapet između podzemnih demonskih sila koje su mu prijetile na svakom koraku i udovoljavanju bogovima koji su svaki njegov pokret s nebeskih visina motrili širom otvorenih očiju, provodio je svoj život radeći u poniznosti znajući da ga nakon smrti očekuje beskonačno stajanje u mračnim hodnicima podzemnog svijeta. Uspoređujući elemente mezopotamijske i staroegipatske religije nailazimo na mnoge sličnosti koje su u nekim segmentima gotovo identične. Međusobno se prožimlju pa se lako da zaključiti da vuku zajedničko korijenje iz jedne «prareligije» ili su u toku svoje povijesti zbog geografske bliskosti postepeno elementi jedne prelazili u drugu. Što se pak tiče judaizma, kao najmlađe religije u odnosu na dvije spomenute, njegovo prakorijenje lako lociramo u mezopotamijskoj religiji te pratimo njegovu «doradu» u periodu židovskog boravka u Egiptu odakle ulaze u judaizam i brojni egipatski elementi. Za razliku od egipatske religije koja nam je dala nadu u vječni život i olakšanje od životnih muka koje možemo usporediti sa rajskim vrtom, mezopotamska religija nam je dala prikaze najdubljih ponora pakla, koji i dan danas žive u mnogim religijama, plašeći i držeći u poniznosti milijune vjernika diljem svijeta.

7 zlih vjetrova

Zovu se imbulu. Ima ih sedam, a to su: nepovoljan vjetar, vihor, uragan, četvorostruki vjetar, sedmostruki vjetar, ciklon i neuporedivi vjetar. Oni su poslužili da se savlada Tiamat prilikom prvobitne borbe. Kaže se da ih ima 7 na zemlji i 7 na nebu, to jest ukupno 14. Treba ih dovesti u vezu sa 7 zlih duhova. Prvi je južni vjetar, drugi zmaj čija vazda otvorena usta ne mogu da se izmjere, treći je leopard, četvrti je strašni Šibu, peti ljuti vuk, šesti Ludak koji napada bogove, a sedmi užasna oluja. Nisu ni muško ni žensko, nemaju par ni potomstvo, ne mogu se umilostiviti ni molitvom ni žrtvom. Dom im je pećina. Oni su prevashodno duhovi uništitelji.

Enki/Ea, mudrost

Ustroitelj života na zemlji Ea je onaj koji odlučuje o sudbini, daruje život, stvara društvo pomoću lukavstva, prevrtljivosti i mudrosti nalazi izlaz iz svih teškoća. Ea je pojavljuje na barci na dnu Persijskog zaliva. On se smješta duž močvara Tigra i Eufrata. Pripitomljuje mjesta i gradi hram sav od metala i dragog kamenja. Ea nije stvoritelj. On daruje život i uređuje svijet. Dolazi sa Dilmuna, zemlje odakle donosi bakar. Tu on spava pokraj žene djevice. Kasnije se on sjedinjuje sa svojom ženom, pa sa ćerkom i najzad sa unukom.On sam izvor je života. Pred poslednje spavanje supruga unuci predlaže da od boga zatraži plodove, te su od ovoga spajanja nastale biljke. Ea međutim biljkama zaboravlja da podari sudbinu i zadovoljava se da ih jede. To je besmislen potez u suprotnosti sa njegovom prirodom tvorca i od toga on onemoća. Njegova supruga mu tada uputi pogled života i tako ga izleči. Kao čarobnjak i gospodar vheština on vrijeme provodi ispravljajući nedostatke drugih bogova. Svaki njegov pokret i riječ donosi nešto civilizaciji. Na njegov poziv stoka i žitarice su izašli iz Svetog brda. Jednom prilikom Ninmah nudi Ei izazov tvrdeći da neće moći da nađe zaposlenje za neuspjele ljude izašle iz njegovog kalupa. Međutim Ea pronalazi zaposlenje za svakoga. Slabom biću koji ne trpi veliki teret daje ulogu carskog činovnika, slijepom ulogu pjesnika, jalovoj ženi ulogu prostitutke. On brani čovječanstvo koje Enlil želi da desetkuje od gladi, potopom. Pomaže Atrahazu da sagradi kovčeg. On pronalazi junaka za borbu protiv Anzua.

Sin, bog cikličnog poretka

Sin nosi na glavi polumjesec, vrhova okrenutih na gore nalik na čun. On brodi po vodama na nebeskom prostranstvu, svijetu donosi svjetlost, a bogovima i ljudima sudbinu. Sjedi na prestolu, a duga mu brada pada na grudi. U ruci drži sjekiru, skiptar i štap. Sin je Mjesec, otac je Šamaša boga sunca. Sinova svjetlost je blagotvorna. On je vodič karavanima. Mlad mjesec podsjeća na rogove te se Sin zato poredi sa mladim bikom čija se snaga povećava kako dani u mjesecu odmiču. Sin neprekidno vodi borbu protiv zlih ljudi. Sprečava njihovu aktivnost tako što noću osvjetljava svijet. Zato su demoni u sukobu sa njim. Jednom su uspeli da ga savladaju i Sin je nestao ali ga je Marduk odbranio i uspostavio pređašnji poredak. Sin ima dar predviđanja. Njegova proročanstva povezuju ljude i bogove. Pomračenje je najstrašnije Sinovo znamenje jer tako najavljuje katastrofu.

Šamaš, svjetlost

Šamaševa svjetlost obasjava nebo, zemlju i podzemni svijet. On sve vidi, čuje i sve razumije. On je zakonodavac i sudija. On je uticao na stvaranje Hamurabijevih zakonika. Šamaš je predstavljen kako sjedi, sa tijarom koja ima4 niza rogova, punđom, dugom bradom, obučen u dugačku haljinu. U desnoj ruci drži štap i krug. On je sin boga Mjeseca Sina, a sestra mu je Ištar (boginja ljubavi i rata). On daje svjetlost vaseljeni. Danju putuje po nebu, vidi i nadzire sve, otkriva i obelodanjuje tajne, pruža pomoć kad je potrebna, kažnjava one koji to zaslužuju i nagrađuje one koji su to zaslužili. Prvi zakonik za koji znamo, Hamurabijev zakonik, ustanovljen je pod njegovom nadležnošću. Kao bog pravde on nameće svoju volju. Zakletve se polažu u njegovo ime. On ne dopušta laž. Molitve koje mu se upućuju spadaju u domen između magije i religije. Pošto je on sveznajući bog u njega su se ljudi zaklinjali na suđenjima.

Ištar, boginja ljubavi

Kao jutarnja zvezda Ištar predstavlja rat. Kao večernja zvezda predstavlja ljubav i požudu. Ištar je uvjek djevica, ali ne iz apstinencije, već zato što s vremena na vrijeme obnavlja svoje devičanstvo kupajući se u jezeru. Stalno je u društvu svoje dvije sluškinje-muzičarke Ninate i Kulite. Ona je sestra i supruga Tamuza, koji svake godine umire i silazi u svijet mrtvih, a onda uskrsne i vrati se na zemlju, zajedno sa prolećnom vegetacijom. Ištar je strasno zaljubljena. On pjeva sa puno žara o ljubavi prema Tamauzu. Voli i Gilgameša koji je drsko odbija znajući kakav razutdan život ona vodi. Ona je boginja ljubavi i njeni hramovi su mjesta vezana za prostituciju. Kao dobročiniteljka pomaže kod seksualne nemoći. Ljudi je pozivaju u pomoć putem žrtvovanja ovaca, paljenja figurina od voska i drveta. Međutim ona je i surova ratnica. Ištar je okrutna i odlučna. Predstavljena sa lukom i tobolcem. Ona predvodi bitke.

Marduk, vavilonski bog

Potekao iz nove generacije bogova, Marduk postaje istovremeno prvak i univerzalni svedržitelj i nameće se svim ostalim bogovima, kao i čitavom svijetu. Sin Ea i Damkine, Marduk je na samom rođenju obdaren dvostrukom božanskom suštinom i četvorostrukim rasuđivanjem. Supruga mu je Zarpanitu, a sin Nabu bog pisara. Marduk je naistaknuti među bogovima nove generacije koji predstavljaju život, progres. Prvobitni bogovi su bili istinski haos, priroda bez poretka, brutalna snaga bez inteligencije. Marduk stvara vjetrove i stvara buru. Prvorođeni bogovi muče se na vjetru. U borbi sa Tiamat Marduk je ubija. On je hvata u mrežu i zavitlava na nju nepovoljan vjetar. Tiamat otvara gubicu da ga uvuče. Vjetar nadima njeno tijelo, stomak joj je naduven. Marduk tada odapinje strijelu koja joj cijepa utrobu i probija srce.

Stvaranje čovjeka

Marduk pregleda leš. Od jedne polovine gradi nebeski svod. Od druge polovine pravi zemlju. Na glavi taloži planine, iz očiju otvara Tigar i Eufrat, na grudi stavlja raskošne bregove gdje se grade svetilišta. Bogovi su zadivljeni ovim krasotama. Marduk će tada reći: "Hoću da napravim mrežu krvi, da sačinim kostur da bih proizveo jednu vrstu bića čije ime će biti čovjek". Uzima Kingua (koji je posvađao Tiamat i Marduka i učestvovao u ratu na strani Tiamata) preseca mu vene i od njegove krvi stvara ljudski rod. On je odgovoran za poredak svijeta. Kada Era bog smrti uspije da postigne da Marduk ustane i udalji se od svog prestola tad svijet biva izvrnut.

Mardukova slava

Mardukova slava priznati su od strane velikih bogova koji su mu dodjelili 50 titula od kojih svaka odgovara jednoj božanskoj privilegiji. On utvrđuje sudbinu i kada mu olujna ptica ukrade tablice sudbine on je hvata i ubija. Kada utukui uspijevaju da sakriju mjesečevu svjetlost on kreće u potjeru i vraća mjesečevu svjetlost. Kao vavilonski bog obitava u hramu Esagil.

Mezopotamijsko područje je doživjelo procvat u razdoblju od 4000. p.n.e. do 1000. p.n.e. Različiti narodi koji su se smjenjivali dalvali su značajne doprinose razvoju – na sjeveru su bili Sumeri, Akadi, Asirci, a na jugu Babilonci.
Drevna Mezopotamija je mjesto gdje su se pojavili prvi gradovi na svijetu, oko 4000 – 3500 godina p.n.e. Ovo je bio prvi put u istoriji da je čovječanstvo usmjerilo napore da zadovolji potrebe cijele jedne veće zajednice.
Sumerima iz drevne Mezopotamije se pripisuje i najraniji oblik pisanja koji se pojavio ca. 3500 p.n.e.  Ovo je bila jedna od glavnih prekretnica u razvoju zapadnih civilizacija jer je omogućila prenošenje informacija na udaljena mjeseta, a da se pri tome niko ne mora osljanjati na dobro ili loše pamćenje ljudi. Pismenost se u Mezopotamiji brzo razvijala, i ubrzo su se počeli praviti i kuporodajni ugovori, zapisivati zakoni, a čak su pravili i posebne zapise koji su služili za obrazovanje budućih pisara. Na kraju, ovo klinasto pismo je odgovorno i za neke od najvećih književnih djela u istoriji, kao što je na primjer “Ep o Gilgamešu” (2700 p.n.e.).

Jedrilice Mezopotamije
Prema istoričarima sa Univerziteta u Čikagu, U Mezopotamiji je izumljen točak (3500 p.n.e.). Ovaj izum je od vitalnog značaja za sve moderne civilizacije, jer točak koristimo za pokretanje svega – od automobila do najsitnijih satova.
Najznačajnija promjena u istoriji je pomak od nomadskog stila života prema prvim stalnim naseljima. Kako bi se brinuli o usjevima i stadima životinja, ljudi su morali živjeti na jednom mjestu. Ova promjena od lova i sakupljanja do sadnje i stočarstva se dešavala neovisno u mnogim krajevima svijeta, a u sjevernoj Mezopotamiji, proces se dogodio tokom razdoblja 10.000-6.000 prije nove ere. U području je padalo dovoljno kiše da rastu usjevi, a u regiji je bilo i dosta divljih biljaka i životinja koje su na kraju pripitomljene. Do 5.800-te godine prije nove ere, ljudi su živjeli u južnim ravnicama Tigrisa i Eufrata. Zemljište je bilo iznimno plodno, ali kiše nije bilo dovoljno da rastu usjevi. Tada je došlo do još jedne prekretnice u napretku civilizacije – izumljeno je navodnjavanje, i ovi problemi su riješeni.
Jedro je bilo još jedan od izuma koji danas shvatamo olako. Ovaj izum je bio jako važan za razvoj prvih gradova-država duž rijeka Tigrisa i Eufrata. Brodovi koji su koristili jedra mogli su prevoziti robu na drugo mjesto mnogo brže. Jedro je omogućilo procvat trgovine.
Jedan od najvećih tehnoloških napredaka pripisuje se jednom od tako jednostavnih izuma – plugu. Plug je uveo revoluciju u poljoprivredu tako što je omogućio da se dva jako teška zadatka obave istovremeno – sjetva i oranje. Zahvaljujući plugu, hrane je bilo u izobilju, a gdje ima dosta hrane, tu se automatski povećava i broj stanovnika.
Mezopotamija je bila dom mnogim izumima koji su značajno promijenili svijet. Oni su napredovali na svim poljima, od poljoprivrede, pa sve do medicine.

“Kraljica noći” (Ištar, sumeranski: Innana), 1792. – 1750. pne.
Prvi pisani trag o religiji dolazi upravo iz Mezopotamije. U to vrijeme se vjerovalo da je svijet ravan disk, okružen ogromnim praznim prostorom, a iznad njega se nalzio raj.
Ljudi su u drevnoj Mezopotamiji obožavali stotine bogova, svaki bog/božica je imao/la svoje ime i svoju sferu djelovanja. Svaki grad je imao svog boga ili božicu, a mnogi su bili povezani s raznim profesijama – poput pisara i graditelja. No, samo nekoliko bogova – oni koji kontrolišu glavna carstva svemira, kao što je nebo, sunce i zrak – su smatrani glavnim božanstavima. Anu je bio otac bogova i bog neba, Enlil je bio bog zraka, Utu bog sunca i gospodar istine i pravde, Nanna je bog Mjeseca, Inanna je božica ljubavi i rata; Ninhursag božica zemlje, a Enki je bio bog pitke vode, kao i gospodar mudrosti i magije.
Iako su svi generalno služili i cijenili ove velike bogove, većina ljudi nije osjećala posebnu konekciju s njima. Svi su imali svog osobnog Boga – neka vrsta anđela čuvara – koji je štitio pojedince i zalagao se za njih pred ‘glavnim bogovima’.
S druge strane, sveštenici su cijeli svoj život posvećivali obožavanju. Bogovi drevene Mezopotamije se nisu previše brinuli o ljudima, pa su sveštenici morali obavljati razne rituale i žrtvovanja kako bi im skrenuli pažnju i zamolili ih za pomoć. Pošto su bogovi bili vlasnici svega, sveštenici su bili njihovi predstavnici – a ovo ih je učinilo najmoćnijim ljudima na Zemlji – njihovo mišljenje i odluke su se cijenile više od bilo kojeg drugog čovjeka, uključujući ljekare, pa čak i kraljeve. Upravo se u Mezopotamiji razvila prva sveštenička klasa na svijetu (kakvu vidimo i danas).

Tablet iz Mezopotamije (ca. 3000 p.n.e.): sadrži izračune sirovina potrebnih za proizvodnju različitih proizvoda od žitarica, uključujući i različite vrste piva.
Tokom prvih godina pisane istorije, u drevnoj Mezopotamiji se eksperimentisalo sa načinima brojanja, mjerenja i rješavanjem matematičkih problema. Oni su bili prvi koji su dali brojevima vrijednost, a također su bili i prvi ljudi na svijetu koji su prepoznali i usvojili koncept nule.
Stanovnici drevne Mezopotamije nisu imali ekonomiju koja se bazira na novcu, pa su prvi razvili standardizirani sistem utega za obavljanje komercijalnih transakcija. Izvorno sredstvo razmjene bio je ječam. Poslije je ječam zamijenjen srebrom, ali se ono nije koristilo kao kovani novac, već u obliku malih komadića koji su imali istu težinu kao ječam.
U Mezopotamiji je prvi put sat podjeljen na 60 minuta, a dan na 24 sata. Sumeri su prvi napravili kalendar koji je imao sedam dana u sedmici, a Babilonci kalendar koji je imao 12 mjeseci u godini i dva godišnja doba: ljeto i zimu. Upravo iz ovog vremena datiraju korijeni moderne astronomije i astrologijie.