Aleksa Šantić

Snivao sam...
Aleksa Šantić

Snivao sam... Sanka krila
Nosila me božjem raju,
Al' u tvome zagrljaju
Tek raj nađoh, zoro mila.

Snivao sam... Sanak lepi
U dvore me vinu majske,
Al k o dahom duše t' rajske
Bolne grudi ne okrepi...

Snivao sam... Sanak bajni
Odnio me zvjezda visu;
Al' mi oči vid'le nisu
Takih zv'jezda, tako sjajni'...

Snivao sam... Al' tek sanak
Nebesko mi pruža piće,
Kad odmorim mlado žiće
Na grudi ti - raja stanak.

Gori
Aleksa Šantić

Oj ti goro, čarna goro.
Što te volim tako?
Iz tvoga se ne bih nikad
Zagrljaja mako.

Tu bi mojoj mladoj duši
Najmilije bilo,
Kao čedu kad ga majka
Postavi na krilo.

Tu bi gledo surog orla
Sa sokolom sivim,
Kako klikću u slobodi,
Sa poletom živim.

Tu bi srce zaplamtilo
Sa tvojom milinom,
A pjesma bi horila se
Širom i daljinom.

Tu bi s grudi osnažile,
Napile se raja, -
Nestalo bi njima bola,
Nestalo bi vaja...

Oj ti goro, čarna goro!
Ja te volim jako!
Iz tvoga se ne bih nikad
Zagrljaja mako.

Volim knjigu
Aleksa Šantić

Volim knjigu, u njojzi mi nacrtane
stoje slike,
A u njima domovine vidiš borce, trudbenike.

Volim knjigu, knjiga uči da prihvata
bratac brata.
Volim knjigu, jer proklinje izdajicu svoga jata.

Volim knjigu, ona vodi na izvore
zlatne sreće,
Gdje sunašce ljepše blista, neuvelo miris cv'jeće.

Volim knjigu, ona priča pradjedova
patnje klete,
Što se biše i boriše za opstanak vjere svete.

Volim knjigu, ona vodi ka istini i
vrlini,
Ojača mi duh i razum, u čelik me sami čini.

Volim knjigu, moć božanstva u njojzi
mi krasno sije,
Prema čemu srce moje s poštovanjem žarkim bije.

Volim knjigu, jer mi ona pokazuje
svjetlost puta,
Po kome je u vijence sveta slava razasuta.

Volim knjigu, dobru knjigu, slogu
ljubi ko je štuje,
A za slogom srpska majka cvili, tuži, jadikuje.

Volim knjigu - okov teški sa robova
patnih skida;
Slabe diže, svjetlošću im one gorke rane vida.

Miti Popoviću
srpskom pjesniku
Aleksa Šantić

Nadasmo se, da će skoro,
Kroz mrakove, što te kruže,
Zasijati sunce sv'jetlo -
I procajetat tvoje ruže...

Nadasmo se, da ćeš naše
Suze gorke ublažiti,

I sa pjesmom srca tvoga
Našu dušu osnažiti.

Nadasmo se, da će opet
Oživiti tvoja vila,
I nad Srpstvom tvojim milim
Raširiti draga krila.

Nadasmo se, da ćeš opet
Pjevat' srpske slave zori; -
Od pjesama v'jence viti
Srb-junaku što se bori.

Al' nam nada evo pada -
Tebe nema više, Mito...
Pod zemlju je tvoje sada
U tuđini t'jelo skrito.

Panulo ti sunce sjajno,
Uvehnule tvoje ruže;
Gore, polja mirisava
I slavuji s njima tuže...

Al' te braća mila neće
Izgubiti iz pameti:
Dok se burno kolo kreće,
I dok srpska pjesma leti.

Tvoje će se ime znati
Dok je srpskog neba plava,
Na grobu ti braća klicat':
Oj, slava ti, Mito, slava!

Moru
Aleksa Šantić

Ala si divno, oj sinje more!
Pučini često šaljem ti gled.
U tebi tajne pjesme se hore,
A srcu mome svaka je med.

Još kada mila po tebi zora
Razvije tihi vjetrića pir,
I spusti na te sa čarnih gora
Svjež, mio, bujan taj cvjetni mir!

Ti mnogo sličiš srdašcu mome:
Sad mirno spavaš, a sad si lav!
Ne trpiš bure koje te lome,
Na njih se vineš razjaren sav.

Mnoga te lađa teretom tišti
A ti je trpiš, jer trpit znaš,
Al' kad ti srce srdžbom propišti
Jednim je mahom ponoru daš;

Probudiš tvoje gromovne vale,
A svJet se čudi sili ti toj,
Velike lađe i s njima male,
U stravi drhću gledeć' ti boj.

Pa zdravo da si, oj sinje more!
Rado ti gledam pučine lik,
U tebi tajne pjesme se hore -
Samo im mladost dočuje klik!...

Gledao sam
Aleksa Šantić

Gledao sam potok bistri
Kako skladno bruji,
A prate ga razdragani
Sa pjesmom slavuji.

Pa mi srce zadrhtalo
Od tog skladnog hora,
Zadrhtalo, a ja kliknuh
Kroz tišinu gora:

„Čuj me nebo, čuj me Bože,
Na prestolu gori!
Čuj, što srce mlađano ti
Srbinovo zbori:

„Daj i nama takog sklada,
Ka'no sklad slavuja,
Pa da s' onda ne bojimo
Nikakvih oluja!"

Noćna pjesma malijeh Srpkinja
Aleksa Šantić

Oj zvjezdice naše mile,
Što širite treptav sjaj!
Poigrajte lake, čile,
Držte bratski zagrljaj.

I mi ćemo zagrljeni,
Pjevat', širit' kola splet,
Nek se njiha premileni
Od pjesmice gorski cv'jet.

Pjesmom ćemo slavit' Boga,
Pozdravljati srpski rod,
I reći mu: „Samo t' sloga,
Obnoviće slavi hod.

„Zasjat" će ti sunce sreće,
Rasvijetlit' tavnu noć,
A sa svake strane - teć' će
Vrela, što će davat' moć.

„Pašće okov sred ponora,
Tvojoj muci doć' će kraj;
Pjevaće ti vila s gora,
Minuće je ljuti vaj.

„A soko će letit' sivi,
Udešavat burni klik,
Kad ti sloga, hoj oživi,
Kad cjelivaš njezin lik!"

Rodu ćemo tako reći,
Nas malenih čuće glas;
Zbližiće se slozi, sreći
Kucnuće im željni čas.

Ded zvjezdice bajne, mile,
Raširite kola splet,
I mi ćemo s vama, čile,
Igrat', pjevat', slavit' sv'jet!

Ponoći je...
Aleksa Šantić

Ponoći je mirno doba, svako spava,
Ja budan, svijeća mi sobu osvjetljava.

Za astalom na starome stocu sjedim,
Rastvorio knjige mnoge, pa ih gledim.

Evo jedne početak joj: „Pošten budi,
Bez poroka mirne će ti biti grudi"

Druga knjiga divno uči: „Vrlinaje
Suncu sestra, pa i ona vječno sjaje !

Treća opet govori mi: „Rodu služi!
To si dužan, pa se, brate, i oduži".

A četvrte slova vele: „Uni s, trudi,
U starosti da t' spokojstva zora rudi."

A sad petu knjigu čitam, oh milina!
U njojzi su pjesme same srpskog sina.

Al' vas volim, pjesme drage, kao cvjeće!
Ta pune ste svježe snage, pune sreće.

Ja vas nosim na srdašcu, vi ste moći,
Što tješite srpskog sina usred noći.

Ali evo u čiraku svijeće nema,
Izgorela, a i meni već se drema.

I u peći žeravice nestalo je,
Al' je toplo za spavanje mjesto moje!

Laku noć vam, pjesme moje, sveta moći!
Sad ću spavat, - Bože, bud mi u pomoći!

Sanak male Vide
Aleksa Šantić

Al' sam l'jepo, majko mila,
Noćas snila:
Međ cvjetići šarenkasti
Ja sam bila.

Oko njih je ljepuškasti
Leptir let'o
I krunice mirisave
Ljubeć' kreto.

Pružila se ruka moja
Da g' uhvati,
Ali zaman, brzo leti,
Mila mati!

I tičica divno jato
Skupilo se,
Pjesme im se preumilne
Svud raznose.

Kad na jednom, iza gore,
Majko mila,
U duvaku tananome
Leti vila.

A u ruci nosi v'jenac,
Oh milina!
U v'jencu je divnih ruža,
Divnih krina.

A na jednom krinu slova,
K'o od zlata,
Slova vele: „Neka ljubi
Bratac brata!

„Jer je ljubav temelj čvrsti
Svakoj sreći;
Gdje nje ima neće majci
Suza teći,

„Vrelo snaga, vrelo moći
Iz nje lije,
I sunašce nju zasjava
Najradije.

Ono diže kvoz mrakove
Do slobode!
Za to njeguj ljubav, slogu,
Srpski rode!"

Ja moradoh ove r'ječi
Triput štiti,
Moradoh ih i naizust
Naučiti.

„Kad s probudiš", vila reče,
„Da ih znadeš,
I kom treba pouk ovi,
Da ga dadeš".

I ja moram svakom pričat',
Što sam mala
Na vijencu 6'jele vile
Pročitala.

Pretprazničko veče
Aleksa Šantić

Sjutra je praznik. Svoju svjetlost meku
Kandilo baca i sobu mi zâri.
Sâm sam. Iz kuta bije sahat stari,
i gluhi časi neosjetno teku.

Napolju studen. Peć pucka i grije.
Ja ležim. Ruke pod glavom, pa ćutim,
I slušam kako granjem zamrznutim
U moja okna goli orah bije.

Tako na vrata sumornog mi srca
Sjećanje jedno udara i čeka
Kô drug i sabrat, kao duša neka
Što sa mnom plače i u bolu grca.

Negda u take noći, kada otka
Pomrlom granju zima pokrov ledan,
Ova je soba bila kô vrt jedan,
Gdje je potok tekla sreća krotka:

Kao i sada, pred ikonom sjaji
Kandila svjetlost. Iz ikonostasa
Suh bršljan viri. Lako se talasa
Izmirne pramen i blagoslov taji.

Sva okađena miriše kô nam soba.
Okolo žute lojane svijeće,
Mi, djeca, sjeli, kô kakvo vijeće,
Radosni što je već grudanju doba.

Pod tankim velom plavkastoga dima
U peći vatra plamti punim žarom,
I sjajne pruge po ćilimu starom
Veselo baca i treperi njima.

Uvrh, na meku šiljtu, otac sio,
Pružio čibuk, i dim se koluta;
Njegova misô nadaleko luta,
I pogled bludi sanjiv, blag i mio.

Uza nj, tek malko na šiljtetu niže,
Kô simvol sreće, naša majka bdije;
Za skori Božić košulje nam šije,
I katkad na nas blage oči diže.

U To bi halka zakucala. — "Petar!"
— Usklikne otac — "On je zacijelo!
On vazda voli govor i sijelo —
Otvorite mu!" ... I mi svi, kô vjetar,

Trči i vratâ prijevor izvuci.
I stari susjed, visok kao brijeg,
Tresući s ruha napanuli snijeg,
Javio bi se s fenjerom u ruci.

Svaki mu od nas u zagrljaj hita,
Majka ga krotko susreta i gleda,
A on se javlja, pa do oca sjeda,
I brišuć čelo za zdravlje ga pita.

Sva novom srećom ograne nam soba!
Na svakom licu sveto, sjajno nešto.
Sučući brke, stari susjed vješto
Počô bi priču iz dalekog doba.

I dokle prozor hladna drma ciča,
Mi svaku riječ gutamo nijemi;
Srca nam dršću u radosnoj tremi
Sve dogod ne bi dovršio čiča.

Zatim bi otac, kô vedar sjaj dana,
Uzeo gusle u žilave ruke,
I glasno počô, uz ganjive zvuke,
Lijepu pjesmu Strahinjića Bana...

Meni je bilo kô da pjesme ove
Svaki stih posta pun behar u rosi,
Pa trepti, sjaje, i meni po kosi
Prosipa meke pahuljice nove...

O mili časi, kako ste daleko!
Vi, draga lica, iščezla steko'... ste davno!
Pusta je soba... moje srce tavno...
I bez vas više ja sreće ne steko'...

Kandilo i sad pred ikonom tinja,
I sad je pozno predbožićnje doba;
Al' gluha jama sad je moja soba,
A ja list sveo pod bjelinom inja.

Uzalud čekam... U nijemoj sjeni
Nikoga nema... Sam, kô kamen, ćutim.
Samo što orah granjem zamrznutim
U okna bije i javlja se meni...

No dok mi mutni boli srce kose,
Kô studen travku uvrh krša gola, —
Iz mojih knjiga, sa prašljiva stola,
Ja čujem šušanj kô viline kose.

Gle! Sad se redom rasklapaju same
Sve knjige stare, snovi čežnje duge —
Miču se, trepte jedna pokraj druge,
I njihov šumor kô da pada na me.

Sanjam li? Il' bi ova java bila?
Iz rastvorenih listova i strana
Prhnuše lake tice, kô sa grana,
I po sobi mi svud razviše krila.

Sve se svijetle!... Sve u blijesku stoje!...
Jedna okolo kandila se vije,
A neka bolno, kô da suze lije,
Pred slikom dršće mrtve majke moje.

Neke bijele kao ljiljan prvi,
Samo im zlatno meko perje grudi;
Neke sve plave, tek im grlo rudi,
Kao da kanu kap zorine krvi.

Neke mi pale tu na srce svelo,
Pa kril'ma trepte i šušte kô svila;
A jedna lako, vrhom svoga krila,
S cvrkutom toplim dodirnu mi čelo,

Kô da bi htjela zbrisati sjen tuge...
I slušaj! Redom zapjevaše one!...
I glasi dršću, tresu se, i zvone,
Mili i sjajni ko luk mlade duge:

"Ne tuži! S bolom kuda ćeš i gdje bi?!
Mi pjesme tvoje, i drugova sviju
Što svoje duše na zvjezdama griju, —
Sveta smo živa porodica tebi!

Mi kao rosa na samotne biljke
Padamo tiho na sva srca bona,
I u noć hladnu mnogih miliona
Snosimo tople božije svjetiljke.

Mi združujemo duše ljudi svije'!
Mrtve sa živim vežu naše niti:
I s nama vazda uza te će biti
I oni koje davno trava krije!

Prigrli ova jata blagodatna!
I kada jednom dođe smrti doba,
Naša će suza na kam tvoga groba
Kanuti toplo ko kap sunca zlatna"...

I akord zvoni... Sve u sjaju jačem
Kandilo trepti i sobu mi zâri...
Iz kuta muklo bije sahat stari.
Ja sklapam oči i od sreće plačem...

Ono što Šantića odlikuje od starijih i obicnih patriotskih pesnika naših, je to što je njegov patriotizam na realnome osnovu i pozitivne sadržine, što on ne voli narod-naciju kao jednu apstrakciju, vec narod-puk, žive ljude, seljaka.
Jovan Skerlić

Jedino se još njegove (Šantićeve) rodoljubive pesme čitaju!
Miloš Crnjanski

Ono najbolje što je on dao je zbilja izvorno, njegovo do maksimuma, bogato na citavoj skali osećanja. Jer, Šantić nije intelektualan i dubok; njegove su pesme najčešce mali detalji, male lirske teme, svakodnevne, bez trunke bizarnosti. Pogotovu tamo gde se potpuno oslobadaju tragovi romantizma, gde je svaki balast bivao odbačen.
Zoran Gavrilović

Zato ćeš u oblasti "intimne" lirike - iako svaka reč za sebe ima starinski zvuk i svako osjećanje ostavlja utisak nečega bezbroj puta doživljenog i banalnog - pesma u cjelini se osjeća kao novo, originalno treperenje. Takvo je "Pretprazničko veče" sa majčinim radom i pogledom, očevom pesmom, susedovom pričom i dečijim uzbuđenjem.
Vojislav Đurić

Osjećanje u ovom stihovima zato nije umjetničko, što nije jako. I zato što nije dosta jako, ono ne nosi svoj oblik već samo sobom, ono oblik pozajmljuje, dobiva ga u školi literarne kritike i teorije, u školi kod drugih pesnika.
Vasa Stajić

Izvesno je: to je drugačiji, razumniji, stvarniji, iskreniji, dublji i bolji patriotizam no što je onaj prazni verbalizam, sva ona emfaza i retorika, sa kojom smo se navikli sretati u bezbrojnim patriorskim pjesmama našim.
Jovan Skerlić

To je poezija gdje covjek osjeca ne samo da je on dio zemlje i naroda vec da su i zemlja i narod djelom njegove široke duše, prava, iskrena lirika ...
Tin Ujević

Jednostavnost izraza Šantićeve pesme ne odiše samo jednostavnošcu nadahnjuća sadržine već i nesposobnošću snažnih osjećanja da nadu kitnjastiju formu.
Jovan Skerli

Moja noći
Aleksa Šantić

Moja noći, kada ćeš mi proći?
— Nikad!
Moja zoro, kada ćeš mi doći?
— Nikad!
Moja srećo, kad ćeš mi se javiіt?
— Nikad!
Moje nebo, kad ćeš Mi zaplavit?
— Nikad!
Moja draga, kad će naši svati?
Nikad!
Moja suzo, kada ćeš mi stati?
— Nikad!

Pošlje mnogo ljeta...
Aleksa Šantić

Pošlje mnogo leta ovdje opet stojim;
Lepenica teče isto kao prije,
Nad njom stara vrba još jednako bdije
I Visoko šumi vrhovima svojim.

Gdje si? Da l' se sjećaš ispod grana tije'
Kad gledasmo julsku noć i mjesec sjajni,
Kad nam t'jelo prože slatki oganj tajni
Pa dršćasmo Dugo kao breze dvije?

Bog zna gdje si sada i da l' živiš jošte!
Ali dragi spomen negdanje milošte
Kao mlado sunce svu mu dušu grije,

I ja snova čujem zveket tvojih grivna,
Po licu me tiče tvoja kosa divna,
Dok mjesec kroz vrbu čisto srebro lije...

Badnja veče
Aleksa Šantić

Večeri sveta, hoću li te i ja
Slaviti pjesmom radosti i sreće?
U mome oku, evo, suza sija,
I moje rane postaju sve veće.

Tvoj zlatni pohod i ubogu godi,
I vidi Boga u časima ovim;
Nada mnom samo mrak studeni brodi,
I dušu bije nemirima novim.

U pustoj sobi sam, kô sjenka bona,
U sebi slušam zvuk pogrebnih zvona
I stiskam srce jadno i kukavno.

Večeri sveta, dođi! Tiho, tiše!
Jer ovdje niko ne čeka te više —
Svi moji mili zaspali su davno.

Naš stari dome
Aleksa Šantić

Naš stari dome, kako si oronô!
Kapije tvoje niko ne otvara,
Po njima mirno crv dube i šara —
Grize, kô čežnja jedno srce bono.

Evo mi sobe! O duvaru jošte
Ikona visi, prašljiva i sama,
I u me gleda i šapće iz rama
o do6u sreće, djetinjstva, milošte.

Ovdje sam prve stihove napisô,
Ovdje je s dušom poletila misô
Visoko, tamo gdje se istok žari.

Ovdje mi negda bješe raj... A sada?
Na moje srce grobna zemlja pada,
I ja se rušim kô ti, dome stari...

Gospođici
Aleksa Šantić

Nekada sam i vas na kolenu cupkô
I donosio vam slatke šećerleme,
I ljubio dugo vaše plavo tjeme,
I čelo, i lice nevino i ljupko.

No dani su prošli kô rijeka nagla,
Kô trenutni snovi, kao puste varke:
Sad na vašem licu sjaj mladosti žarke,
A na mome jesen i turobna magla.

Ja znam: vaše srce sada vatrom gori,
Moje hladna zima okiva i mori;
Vaše oči sjaju kô dva neba plava,

A moje su mutne kao magle sinje...
Mladost, ljubav, oganj, sve u grobu spava,
Po kosama mojim popanulo inje...

Jesen
Aleksa Šantić

Prošla je bura, stišale se strasti,
i ljubav s njima sve je bliže kraju;
Drukčije sada tvoje oči sjaju —
U njima nema ni sile ni vlasti.

Ja čujem: naša srca biju tiše,
Tvoj stisak ruke nije onaj prvi;
Hladan, bez duše, bez vatre i krvi,
Kô da mi zbori: nema ljeta više!

Za društvo nekad ne bješe nam stalo,
O sebi samo govorismo dugo;
No danas, draga, sve je, sve je drugo:
Sada smo mudri i zborimo malo...

Prošlo je ljeto! Mutna jesen vlada.
U srcu našem nijednog slavulja;
Tu hladan vjetar svele ruže ljulja,
I mrtvo lišće po humkama pada...

Vodenica
Aleksa Šantić

Staro mjesto moje! Pod sjenkama grana
Radobolja mrmlja, vere se i prska;
Mrke hridi streme visoko sa strana
Pune gustih zova, smokava i trska.

Sve je isto, staro... Samo, kao prije,
Ne čuje se hitri točak da udara;
Kô bol jedan što se u dnu duše krije,
Ostavljena ćuti vodenica stara...

Kroz vidnjaču malu, gdje u suhoj travi
Samo studen gušter polagano šušne,
Ne javlja se mlinar sa šalom na glavi,
Niti vidim one oči prostodušne.

Mnogo li sam puta ja ovdje, u hladu,
U večeri letne na odmoru bio,
I, dižući oči na mlinarku mladu,
Iz vedrice, žedan, hladne vode pio!

Bog zna gdje je sada?!... Radobolja mrmlja
Puna grmjelica, srebra, adiđara...
I dok zlatno veče pada povrh grmlja,
Nakrivljena ćuti vodenica stara