Aleksa Šantić

Na po puta


Ostale su za mnom bašte jorgovana,
Sjaj proleća moga, šum, pjesme i vrela...
Studena me jesen na po puta srela
I po meni pada suho lišće s grana.

Kô ranjena tica, što bi nebu htjela,
Otima se duša iz olovnih dana,
Ali kobni vjetar grabi je sa strana
Pa se natrag trgne premrzla i svela.

Moji vrti, više ne čekajte na me,
Vratiti se neću iz studene tame
Svog života... Sunce polagano gasne...

Hladni suton pada... Noć sve bliže ide...
Jednu crnu ruku moje oči vide —
I ja čujem samo udar tvrde krasne.

Jedna suza


Ponoć je. Ležim, a sve mislim na te. —
U tvojoj bašti ja te vidjeh juče,
Gdje bereš krupne raspukle granate.

Mila, kô zlatno nebo pošlje tuče,
U tihu hladu stare kruške one,
Sjede ti djeca i zadaću uče.

Nad šedrvanom leptiri se gone
I sjajne kapi, sa bezbroj rubina,
Rasipaju se, dok polako tone

Jesenje sunce...I, kô sa visina
Olovni oblak po duši mi pade,
Najcrnji pokrov bola i gorčina.

I kobna misô moriti me stade:
Što moja nisi, i što smiraj dana
Ne nosi meni zvijezde, no jade?

Što moje bašte ostaše bez grana
I slatka ploda, što rađa i zrije
Na vatri sunca?... Gdje su jorgovana

Vijenci plavi?... Gdi je kletva, gdi je?...
Vaj, vjetar huji... a ja mislim na te,
I sve te gledam, kroz suzu što lije,
Gdje bereš slatke, raspukle granate.

Pozni časovi


Kô kakva slika čarobna iz rama,
U tvoju baštu, gde šedrvan bije,
Ti mirno gledaš iz prozora, sama,

I naslonjena. Tiho miris vije,
Na tvoje leje mesečina pada
Topla i meka, i ruže ti mije

Srebrom... Ti ne znaš da preda mnom sada
Noć druga stoji, pusta, i u čami,
S razvalinama... Iznad gluha grada

Svud slepi miši kruže, i u tami
Buljina buče... I senke bez broja
Sokakom grnu, i svaka kuca mi

Rukom u prozor, kako prođe koja...
Ti ne znaš... Tvoju noć svetle dragulji,
Dokle iz tame sve u okna moja

Kô slepo oko pozni mesec bulji.

Moja ljubav


Ovdje sam ljubav sahranio svoju —
U ovo more plavo i prozirno,
Gdje školjke leže. Ona sada mirno
Počiva na dnu... U tihu pokoju

Granama svojim ljube je i grle
Korali rudi... Njezin se grob svagda
Preliva sjajem čistoga smaragda,
I šumi glasom čežnje neumrle.

Gle zraci jutra kako njojzi rone!
I svaki dršće, prodire i tone,
I rasipa se kô rubin, kô duga...

Dok ovdje gori, više njena groba,
Trepti i kruži bono, svako doba,
Sam jedan crni leptir — moja tuga.

Jeseni moja...


Jeseni moja, pozdravljam te!... Hodi,
I pođi sa mnom preko rodnih strana,
Po lijepijem mjestima me vodi,
Gdje šume čežnje mojih davnih dana.

Onamo ima ruža zavičajnih,
Što nisu svele od studena inja,
I vrela živih i putanja sjajnih,
Gdje duša ljuta još rudi i tinja.

Milo cvijeće otuda mi maše,
Njegove čiste i svilene čaše
Slatkim napitkom prepunjene stoje.

Jedan vijenac od njega ću sviti,
I s molitvom ga na grob položiti
Svog mrtvog ljeta i mladosti svoje.

O, da mi je nešto pa da budem reka,
Pa da tečem ispred tvoje kuće male;
Pevajući tebi, da razbijem vale
o pragove gde ti staje noga meka.

Pa kad niz pragove siđeš sa ibrikom
Da zahvatiš vode, da ti zgrabim ruke,
Prigrlim te sebi u svoje klobuke,
I da tebe, draga, više ne dam nikom.

Na dušeku trava i mojih smaragda,
Kao nimfa moja, da počivaš svagda,
I da niko ne zna tvoje mesto gde je.

Samo moje oči da gledaju u te,
Samo moje sve dubine i sve kute
Da lepota tvoja osiplje i greje.

Na po puta
Aleksa Šantić

Ostale su za mnom bašte jorgovana,
Sjaj proleća moga, šum, pjesme i vrela...
Studena me jesen na po puta srela
I po meni pada suho lišće s grana.

Kô ranjena tica, što bi nebu htjela,
Otima se duša iz olovnih dana,
Ali kobni vjetar grabi je sa strana
Pa se natrag trgne premrzla i svela.

Moji vrti, više ne čekajte na me,
Vratiti se neću iz studene tame
Svog života... Sunce polagano gasne...

Hladni suton pada... Noć sve bliže ide...
Jednu crnu ruku moje oči vide —
I ja čujem samo udar tvrde krasne.

MOJA SOBA

Jedan krevet, astal, knjige u ormaru,
U kutu bačene novine bez broja,
I lik majke moje visi o duvaru
Uz ikonu, — eto, to je soba moja.

Malena. No meni velika je bašta,
Gdje nad potocima tihim trepte jošte
Leptirice sjajne mojih snova, mašta,
Radosti i sreće, mira i milošte.

Ovdje mi je kao da sam gdje u strani
Visoko, pod svodom duga uzdrhtani'
U kojima rano proljeće se kupa...

Ovo je krletka topla duše moje
Kroz njen mali prozor ona leti, poje,
I sjaj zlatni pije iz nebeskih kupa.

PRIJATELJU

Prijatelju! Znadem da su ovi puti
Na našoj planeti trnje što nas bode,
Da je malo staza što u bašti vode
Gde bokori šume suncem ogrnuti.

No nijedna tvoja noć još nije bila
Bez zvezda, jer njih je samo oblak skrio,
Za oblakom trepti njihov blesak mio...
Poleti, i njima uzneće te krila!

Da, život je memla robijaške kuće,
I njegovo trnje sve te para ljuće,
I cvetova nema da se tebi jave...

No ti imaš ruke! Snagom ruka goli'
Ostruge razgrni i krvlju ih poli,
I naći ćeš tvoje ljubičice plave...

Ljubim li te, il' su glasi
Pjesme moje pusta varka?
Ja te ljubim, srpsko čedo,
Iz ljubavi ognja žarka.
Zori, kada jutrom sviće
I purpurni plašt svoj širi;
Lahoriću, kad nestašno
Kroz ružice male piri;
Zvjezdicama, tihom noći
Kad pojezde u visini;
Slavujiću, kada sjetan
Priželjkuje u tišini;
Potočiću, bistrom vrelu,
Neka gorom, doljom glasi;
Čistoj rosi, što krunicu
Mirišljavog cvijeća krasi;
I tičici, kad pjevuši
Vijući se lakim letom; ­
Svemu velim da te ljubim
Vjerne duše vatrom svetom.

VEČE NA ŠKOLJU

Pučina plava
Spava,
Prohladni pada mrak.
Vrh hridi crne
Trne
Zadnji rumeni zrak.

I jeca zvono
Bono,
Po kršu dršće zvuk;
S uzdahom tuge
Duge
Ubogi moli puk.

Kleče mršave
Glave
Pred likom boga svog-
Ištu. Al' tamo,
Samo
Ćuti raspeti bog.

I san sve bliže
Stiže,
Prohladni pada mrak,
Vrh hridi crne
Trne
Zadnji rumeni zrak.

1904.

AKO HOĆEŠ



Ako hoćeš da o zori
Pjevam tebi pjesme moje,
Oj, ne bježi sa prozora,
Da ja gledam lice tvoje!


Ako hoćeš da ti pjevam
O sunčanom toplom sjaju,
Oj, pogledni okom na me,
Divotanče, mili raju!


Ako hoćeš da ti pjevam
Onu tihu nojcu milu,
Razvij tvoju gustu kosu -
Mirisavu meku svilu!


Ako hoćeš da ti pjevam
Miris divnog pramaljeća,
Oj, razgrni njedra bijela -
Da udišem miris cvijeća!


Il' ako ćeš pjesmu moju
O izvoru slasti bujne,
Hodi, hodi na grudi mi,
Da ti ljubim usne rujne!...

ZORA


Golubovi prvi lete preko luka.
Ne znam šta je, srce s njima bi mi htelo!
Kao da me davnih dana jutro srelo,
Kad sam trčo majci raširenih ruka

I pado joj glavom u krilo i meku
Ljubio joj ruku... Sav treptim ko prutke
Jasike, i hodim putanjom uz reku,
I gledam na njene srebrne svijutke.

Jutros, kao i ti, lepa reko čista,
I moja sva duša žuvori i blista,
Razleva se, raste, i hučno koleba...


Gle, vrelo joj biva sve šire i veće,
I u njezinijem dubinama sreće.
Ogleda se zora i plav šator neba.

JESEN

Prošla je bura, tišale se strasti,
I ljubav s njima sve je bliže kraju;
Drukčije sada tvoje oči sjaju –
U njima nema ni sile ni vlasti.

Ja čujem: naša srca biju tiše,
Tvoj stisak ruke nije onaj prvi;
Hladan, bez duše, bez vatre i krvi,
Kô da mi zbori: nema ljeta više!

Za društvo nekad ne bješe nam stalo,
O sebi samo govorismo dugo;
No danas, draga, sve je, sve je drugo:
Sada smo mudri i zborimo malo…

Prošlo je ljeto! Mutna jesen vlada.
U srcu našem nijednog slavulja;
Tu hladan vjetar svele ruže ljulja,
I mrtvo lišće po humkama pada…

MOJA STAZA
Gle, ja opet stojim na toj stazi dragoj
Sa koje sam nekad, razdragan i čio,
Pozdravljao nebo u večeri blagoj,
Što je na me sjala kô njen prizrak mio.

I ja snova čujem one slatke zvuke
Što ih žarka sreća u samoći budi;
Ah, ja opet vidim one bijele ruke
Kako mene grle na prebujne grudi!

Ja osjećam plamen kako slatko gori
Kada njeni poljub moje usne krene…
Ona moje ime šapuće i zbori,
A ja žudno gledam u očice njene…

Oj, varljivi snovi!… Moja stazo pusta,
Ja po tebi više neću cvijeće brati,
Nit’ ću ikad više ljubit usta slatka,
Nit’ ću svoje blago svojim blagom zvati.
***
Napolju studen. Peć pucka i grije. Ja ležim.
Ruke pod glavom, pa ćutim,
I slušam kako granjem zamrznutim
U moja okna goli orah bije.
***
Ne plačem samo s bolom svoga srca
rad zemlje ove uboge i gole;
Mene sve rane moga roda bole,
i moja duša s njim pati i grca.