Aleksa Šantić

Ej Konjicu

Ej konjicu vjerni, ej ti moje krilo,
gdje je doba ono, gdje su dani oni
kad je srce puno rahatluka bilo?!

Kao laki vjetar što oblake goni,
nosio si dugo svoga gospodara
jutrom i večerom kad se sunce kloni...

Svud sam brao đule i grozde behara,
mojoj sreći nigdje ravne bilo nije -
sve od Banje Luke pa čak do Mostara!

Znaš li čase one?... Pozno sunce grije,
vrhovi munara kao vatra gore,
a svuda iz bašte miris đula vije.

Mi se povraćamo iz lova, iz gore,
a ona na demir-pendžerima stoji
ljepša od večeri i od sabah-zore...

Na me čeka... Gleda, i časove broji
kad ću proći... A ja, kad bih blizu bio,
slao bih joj pozdrav kuburlija svoji'...

A ona s pendžera đul i behar mio
prosula bi hitro, i kô snijeg na me
pahuljice meke padale su ti'o,

Kao da su sevdah ćutile i same...
o, kako je onda puno sunca bilo!...
A sad?... Svuda mutni oblaci i tame...

Ej konjicu vjerni, ej ti moje krilo!...

O, da mi je nešto pa da budem reka,
Pa da tečem ispred tvoje kuće male;
Pevajući tebi da razbijem vale
O pragove gde ti staje noga meka.

Pa kad niz pragove siđeš sa ibrikom
Da zahvatiš vode, da ti zgrabim ruke,
Prigrlim te sebi u svoje klobuke,
I da tebe, draga, više ne dam nikom.

Na dušeku trava i mojih smaragda,
Kao nimfa moja, da počivaš svagda,
I da niko ne zna tvoje mesto gde je.

Samo moje oči da gledaju u te,
Samo moje sve dubine i sve kute
Da lepota tvoja osiplje i greje.

Još i sad, sveto, na duše oltaru,
Kô rajski cvijetak, kao zvijezda sjajna,
U ljupkom milju, nježnosti i čaru,
Još i sad blista tvoja slika bajna.

Osjećam miris tvoga mekog prama
I gledam oči koje život dijele,
Osjećam poljub pun nebeskog plama
I vrući stisak tvoje ruke bijele.

Kroz moju dušu tvoja rječca zvoni
Kô sveti zvuci nadzemnoga svijeta;
I kad sam srećan i kad bol me goni,
Svuda me bljesak tvoga lica sreta.

Na krilu snova, što ih ljubav kreće,
Ja dižem tebe nebesnome hramu,
Kao da ne znam da se vijenac sreće
Sa moga čela rasuo u tamu;

Kao da ne znam da ledenim mačem
Od tebe sudba rastavi me mlada,
Kao da ne znam da cvilim i plačem
Na mrtvom grobu porušenih nada.

Sjutra je praznik. Svoju svjetlost meku
Kandilo baca i sobu mi zâri.
Sâm sam. Iz kuta bije sahat stari,
I gluhi časi neosjetno teku.

Napolju studen. Peć pucka i grije.
Ja ležim. Ruke pod glavom, pa ćutim,
I slušam kako granjem zamrznutim
U moja okna goli orah bije.

Tako na vrata sumornog mi srca
Sjećanje jedno udara i čeka
Kô drug i sabrat, kao duša neka
Što sa mnom plače i u bolu grca.

Negda u take noći, kada otka
Pomrlom granju zima pokrov ledan,
Ova je soba bila kô vrt jedan,
Gdje je kô potok tekla sreća krotka:

Kao i sada, pred ikonom sjaji
Kandila svjetlost. Iz ikonostasa
Suh bršljan viri. Lako se talasa
Izmirne pramen i blagoslov taji.

Sva okađena miriše nam soba.
Okolo žute lojane svijeće,
Mi, djeca, sjeli, kô kakvo vijeće,
Radosni što je već grudanju doba.

Pod tankim velom plavkastoga dima
U peći vatra plamti punim žarom,
I sjajne pruge po ćilimu starom
Veselo baca i treperi njima.

Uvrh, na meku šiljtu, otac sio,
Pružio čibuk i dim se koluta;
Njegova misô nadaleko luta,
I pogled bludi sanjiv, blag i mio.

Uza nj, tek malko na šiljtetu niže
Kô simbol sreće, naša majka bdije;
Za skori Božić košulje nam šije,
I katkad na nas blage oči diže.

U to bi halka zakucala. – „Petar!“
– Usklikne otac – „On je zacijelo!
On vazda voli govor i sijelo –
Otvorite mu!“… – I mi svi, kô vjetar,
Trči i vratâ prijevor izvuci.
I stari susjed, visok kao brijeg,
Tresući s ruha napanuli snijeg,
Javio bi se s fenjerom u ruci.

Svaki mu od nas u zagrljaj hita,
Majka ga krotko susreta i gleda,
A on se javlja, pa do oca sjeda,
I brišuć čelo za zdravlje ga pita.

Sva novom srećom ograne nam soba!
Na svakom licu sveto, sjajno nešto.
Sučući brke, stari susjed vješto
Počô bi priču iz dalekog doba.

I dokle prozor hladna drma ciča,
Mi svaku riječ gutamo nijemi;
Srca nam dršću u radosnoj tremi
Sve dogod ne bi dovršio čiča.

Zatim bi otac, vedar kô sjaj dana,
Uzeo gusle u žilave ruke,
I glasno počô, uz ganjive zvuke,
Lijepu pjesmu Strahinjića Bana…
Meni je bilo kô da pjesme ove
Svaki stih posta pun behar u rosi,
Pa trepti, sjaje, i meni po kosi
Prosipa meke pahuljice nove…

O mili časi, kako ste daleko!
Vi, draga lica, iščezla ste davno!
Pusta je soba… moje srce tavno…
I bez vas više ja sreće ne steko’…

Kandilo i sad pred ikonom tinja,
I sad je pozno predbožićnje doba;
Al’ gluha jama sad je moja soba,
A ja list sveo pod bjelinom inja.

Uzalud čekam… U nijemoj sjeni
Nikoga nema… Sam, kô kamen ćutim.
Samo što orah granjem zamrznutim
U okna bije i javlja se meni…
No dok mi mutni boli srce kose,
Kô studen travku uvrh krša gola –
Iz mojih knjiga, sa prašnjava stola,
Ja čujem šušanj kô viline kose.

Gle! Sad se redom rasklapaju same
Sve knjige stare, snovi čežnje duge –
Miču se, trepte jedna pokraj druge,
I njihov šumor kô da pada na me.

Sanjam li? Il’ bi ovo java bila?
Iz rastvorenih listova i strana
Prhnuše lake tice, kô sa grana,
I po sobi mi svud razviše krila.

Sve se svijetle!… Sve u blijesku stoje!…
Jedna okolo kandila se vije,
A neka bolno, Kô da suze lije,
Pred slikom dršće mrtve majke moje.
Neke bijele kao ljiljan prvi,
Samo im zlatno meko perje grudi;
Neke sve plave, tek im grlo rudi,
Kao da kanu kap zorine krvi.

Neke mi pale tu na srce svelo,
Pa kril’ma trepte i šušte kô svila;
A jedna lako, vrhom svoga krila,
S cvrkutom toplim dodirnu mi čelo,

Kô da bi htjela zbrisat sjen tuge…
I slušaj! Redom zapjevaše one!…
I glasi dršću, tresu se, i zvone,
Mili i sjajni kô luk mlade duge:

„Ne tuži! S bolom kuda ćeš i gdje bi?!
Mi pjesme tvoje, i drugova sviju
Što svoje duše na zvjezdama griju –
Sveta smo živa porodica tebi!
Mi kao rosa na samotne biljke
Padamo tiho na sva srca bona,
I u noć hladnu mnogih miliona
Snosimo tople božije svjetiljke.

Mi združujemo duše ljudi svije’!
Mrtve sa živim vežu naše niti:
I s nama vazda uza te će biti
I oni koje davno trava krije!

Prigrli ova jata blagodatna!
I kada jednom dođe smrti doba,
Naša će suza na kam tvoga groba
Kanuti toplo kô kap sunca zlatna“…

I akord zvoni… Sve u sjaju jačem
Kandilo trepti i sobu mi zari…
Iz kuta muklo bije sahat stari.
Ja sklapam oči i od sreće plačem…

Putniče, stani! Ovde leže oni!
Gomile ove prah kraljeva kriju.
S kapom u ruci njima se pokloni,
I redom tako ižljubi ih sviju!

Iz ovih humka, iz hrnjage kama,
Gde truba svesti srca jaka svrsta,
Praznici slave granuli su nama
I mučenike skinuli sa krsta.

Ovde su večni, što vatrama žrtve
I bilom srca probudiše mrtve –
Srbine, stani! Ovde leže oni!

Ovo su naše lavre i oltari;
Njihovim svetlim sjajem se ozari,
I čelo svoje molitvom prikloni!

Ne plačem samo s bolom svoga srca
Rad` zemlje ove uboge i gole;
Mene sve rane moga roda bole,
I moja duša s njim pati i grca.

Ovdje, u bolu srca istrzana,
Ja nosim kletve svih patnji i muka,
I krv što kapa sa dušmanskih ruka
To je krv moja iz mojijeh rana.

U meni cvile duše miliona –
Moj svaki uzdah, svaka suza bona,
Njihovim bolom vapije i ište.

I svuda gdje je srpska duša koja,
Tamo je meni otadžbina moja,
Moj dom i moje rođeno ognjište.

O klasje moje ispod golih brda,
Moj crni hljebe, krvlju poštrapani,
Ko mi te štedi, ko li mi te brani
Od gladnih tica, moja muko tvrda?

Skoro će žetva… Jedro zrnje zrije…
U suncu trepti moje rodno selo.
No mutni oblak pritiska mi čelo,
I u dno duše grom pada i bije.

Sjutra, kad oštri zablistaju srpi
I snop do snopa kao zlato pane,
Snova će teći krv iz moje rane –
I snova pati, seljače, i trpi…

Svu muku tvoju, napor crnog roba,
Poješće silni pri gozbi i piru…
A tebi samo, kô psu u sindžiru…
Baciće mrve… O, sram i grdoba!…

I niko neće čuti jad ni vapaj –
Niti će ganuti bol pjanu gospodu…
Seljače, goljo, ti si prah na podu,
Tegli i vuci, i u jarmu skapaj!
O klasje moje ispod golih brda,
Moj crni hljebe, krvlju poštrapani,
Ko mi te štedi, ko li mi te brani
Od gladnih tica, moja muko tvrda?!

Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kad se šeće i plećima kreće…
– Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!…

Ja joj nazvah selam. Al’ moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;

S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko’!…