Ovdje sam ljubav sahranio svoju - u ovo more plavo i prozirno, gdje školjke leže. Ona sada mirno počiva na dnu... U tihu pokoju
Granama svojim ljube je i grle korali rudi... Njezin se grob svagda preliva sjajem čistoga smaragda, i šumi glasom čežnje neumrle.
Gle zraci jutra kako njojzi rone! I svaki dršće, prodire i tone, i rasipa se kô rubin, kô duga...
Dok ovdje gori, više njena groba, trepti i kruži bono, svako doba, sam jedan crni leptir - moja tuga.
....My heart beats only for you....
neno
MODERATOR
Poruka : 35951
Učlanjen : 09.02.2014
Raspoloženje : ~~~
Naslov: Re: Aleksa Šantić Čet 23 Maj - 21:32
Rob
U tvrdom stegu lanca obje mu ruke stoje; U gusti mrak je bačen, ne vidi svjetlosti zraka, Okolo njega guje i akrepi se roje, Memla ga bije jaka.
Ali mu ipak licem po koja radost sine: U nebo pogled šalje, molitvu bogu pjeva, Sred ovog crnog mraka, sred ove mrske tmine U nadi srce zgrijeva.
Nadaj se, patniče, nadaj, i sanjaj sanak sveti! U tvrdoj vjeri nade tješit se, krijepit znaj, Ta bog će čuti molbu, puknuće lanac kleti I ropstvu biće kraj
Aleksa Šantić
Maza
Član
Poruka : 239
Učlanjen : 31.05.2019
Naslov: Re: Aleksa Šantić Pon 3 Jun - 22:12
Ej Konjicu
Ej konjicu vjerni, ej ti moje krilo, gdje je doba ono, gdje su dani oni kad je srce puno rahatluka bilo?!
Kao laki vjetar što oblake goni, nosio si dugo svoga gospodara jutrom i večerom kad se sunce kloni...
Svud sam brao đule i grozde behara, mojoj sreći nigdje ravne bilo nije - sve od Banje Luke pa čak do Mostara!
Znaš li čase one?... Pozno sunce grije, vrhovi munara kao vatra gore, a svuda iz bašte miris đula vije.
Mi se povraćamo iz lova, iz gore, a ona na demir-pendžerima stoji ljepša od večeri i od sabah-zore...
Na me čeka... Gleda, i časove broji kad ću proći... A ja, kad bih blizu bio, slao bih joj pozdrav kuburlija svoji'...
A ona s pendžera đul i behar mio prosula bi hitro, i kô snijeg na me pahuljice meke padale su ti'o,
Kao da su sevdah ćutile i same... o, kako je onda puno sunca bilo!... A sad?... Svuda mutni oblaci i tame...
Ej konjicu vjerni, ej ti moje krilo!...
Gost
Gost
Naslov: Re: Aleksa Šantić Pet 12 Jul - 10:17
O, da mi je nešto pa da budem reka, Pa da tečem ispred tvoje kuće male; Pevajući tebi da razbijem vale O pragove gde ti staje noga meka.
Pa kad niz pragove siđeš sa ibrikom Da zahvatiš vode, da ti zgrabim ruke, Prigrlim te sebi u svoje klobuke, I da tebe, draga, više ne dam nikom.
Na dušeku trava i mojih smaragda, Kao nimfa moja, da počivaš svagda, I da niko ne zna tvoje mesto gde je.
Samo moje oči da gledaju u te, Samo moje sve dubine i sve kute Da lepota tvoja osiplje i greje.
Gost
Gost
Naslov: Re: Aleksa Šantić Sre 31 Jul - 10:02
Još i sad, sveto, na duše oltaru, Kô rajski cvijetak, kao zvijezda sjajna, U ljupkom milju, nježnosti i čaru, Još i sad blista tvoja slika bajna.
Osjećam miris tvoga mekog prama I gledam oči koje život dijele, Osjećam poljub pun nebeskog plama I vrući stisak tvoje ruke bijele.
Kroz moju dušu tvoja rječca zvoni Kô sveti zvuci nadzemnoga svijeta; I kad sam srećan i kad bol me goni, Svuda me bljesak tvoga lica sreta.
Na krilu snova, što ih ljubav kreće, Ja dižem tebe nebesnome hramu, Kao da ne znam da se vijenac sreće Sa moga čela rasuo u tamu;
Kao da ne znam da ledenim mačem Od tebe sudba rastavi me mlada, Kao da ne znam da cvilim i plačem Na mrtvom grobu porušenih nada.
Gost
Gost
Naslov: Re: Aleksa Šantić Sre 31 Jul - 10:04
Sjutra je praznik. Svoju svjetlost meku Kandilo baca i sobu mi zâri. Sâm sam. Iz kuta bije sahat stari, I gluhi časi neosjetno teku.
Napolju studen. Peć pucka i grije. Ja ležim. Ruke pod glavom, pa ćutim, I slušam kako granjem zamrznutim U moja okna goli orah bije.
Tako na vrata sumornog mi srca Sjećanje jedno udara i čeka Kô drug i sabrat, kao duša neka Što sa mnom plače i u bolu grca.
Negda u take noći, kada otka Pomrlom granju zima pokrov ledan, Ova je soba bila kô vrt jedan, Gdje je kô potok tekla sreća krotka:
Kao i sada, pred ikonom sjaji Kandila svjetlost. Iz ikonostasa Suh bršljan viri. Lako se talasa Izmirne pramen i blagoslov taji.
Sva okađena miriše nam soba. Okolo žute lojane svijeće, Mi, djeca, sjeli, kô kakvo vijeće, Radosni što je već grudanju doba.
Pod tankim velom plavkastoga dima U peći vatra plamti punim žarom, I sjajne pruge po ćilimu starom Veselo baca i treperi njima.
Uvrh, na meku šiljtu, otac sio, Pružio čibuk i dim se koluta; Njegova misô nadaleko luta, I pogled bludi sanjiv, blag i mio.
Uza nj, tek malko na šiljtetu niže Kô simbol sreće, naša majka bdije; Za skori Božić košulje nam šije, I katkad na nas blage oči diže.
U to bi halka zakucala. – „Petar!“ – Usklikne otac – „On je zacijelo! On vazda voli govor i sijelo – Otvorite mu!“… – I mi svi, kô vjetar, Trči i vratâ prijevor izvuci. I stari susjed, visok kao brijeg, Tresući s ruha napanuli snijeg, Javio bi se s fenjerom u ruci.
Svaki mu od nas u zagrljaj hita, Majka ga krotko susreta i gleda, A on se javlja, pa do oca sjeda, I brišuć čelo za zdravlje ga pita.
Sva novom srećom ograne nam soba! Na svakom licu sveto, sjajno nešto. Sučući brke, stari susjed vješto Počô bi priču iz dalekog doba.
I dokle prozor hladna drma ciča, Mi svaku riječ gutamo nijemi; Srca nam dršću u radosnoj tremi Sve dogod ne bi dovršio čiča.
Zatim bi otac, vedar kô sjaj dana, Uzeo gusle u žilave ruke, I glasno počô, uz ganjive zvuke, Lijepu pjesmu Strahinjića Bana… Meni je bilo kô da pjesme ove Svaki stih posta pun behar u rosi, Pa trepti, sjaje, i meni po kosi Prosipa meke pahuljice nove…
O mili časi, kako ste daleko! Vi, draga lica, iščezla ste davno! Pusta je soba… moje srce tavno… I bez vas više ja sreće ne steko’…
Kandilo i sad pred ikonom tinja, I sad je pozno predbožićnje doba; Al’ gluha jama sad je moja soba, A ja list sveo pod bjelinom inja.
Uzalud čekam… U nijemoj sjeni Nikoga nema… Sam, kô kamen ćutim. Samo što orah granjem zamrznutim U okna bije i javlja se meni… No dok mi mutni boli srce kose, Kô studen travku uvrh krša gola – Iz mojih knjiga, sa prašnjava stola, Ja čujem šušanj kô viline kose.
Gle! Sad se redom rasklapaju same Sve knjige stare, snovi čežnje duge – Miču se, trepte jedna pokraj druge, I njihov šumor kô da pada na me.
Sanjam li? Il’ bi ovo java bila? Iz rastvorenih listova i strana Prhnuše lake tice, kô sa grana, I po sobi mi svud razviše krila.
Sve se svijetle!… Sve u blijesku stoje!… Jedna okolo kandila se vije, A neka bolno, Kô da suze lije, Pred slikom dršće mrtve majke moje. Neke bijele kao ljiljan prvi, Samo im zlatno meko perje grudi; Neke sve plave, tek im grlo rudi, Kao da kanu kap zorine krvi.
Neke mi pale tu na srce svelo, Pa kril’ma trepte i šušte kô svila; A jedna lako, vrhom svoga krila, S cvrkutom toplim dodirnu mi čelo,
Kô da bi htjela zbrisat sjen tuge… I slušaj! Redom zapjevaše one!… I glasi dršću, tresu se, i zvone, Mili i sjajni kô luk mlade duge:
„Ne tuži! S bolom kuda ćeš i gdje bi?! Mi pjesme tvoje, i drugova sviju Što svoje duše na zvjezdama griju – Sveta smo živa porodica tebi! Mi kao rosa na samotne biljke Padamo tiho na sva srca bona, I u noć hladnu mnogih miliona Snosimo tople božije svjetiljke.
Mi združujemo duše ljudi svije’! Mrtve sa živim vežu naše niti: I s nama vazda uza te će biti I oni koje davno trava krije!
Prigrli ova jata blagodatna! I kada jednom dođe smrti doba, Naša će suza na kam tvoga groba Kanuti toplo kô kap sunca zlatna“…
I akord zvoni… Sve u sjaju jačem Kandilo trepti i sobu mi zari… Iz kuta muklo bije sahat stari. Ja sklapam oči i od sreće plačem…
Gost
Gost
Naslov: Re: Aleksa Šantić Sre 31 Jul - 10:08
Putniče, stani! Ovde leže oni! Gomile ove prah kraljeva kriju. S kapom u ruci njima se pokloni, I redom tako ižljubi ih sviju!
Iz ovih humka, iz hrnjage kama, Gde truba svesti srca jaka svrsta, Praznici slave granuli su nama I mučenike skinuli sa krsta.
Ovde su večni, što vatrama žrtve I bilom srca probudiše mrtve – Srbine, stani! Ovde leže oni!
Ovo su naše lavre i oltari; Njihovim svetlim sjajem se ozari, I čelo svoje molitvom prikloni!
Gost
Gost
Naslov: Re: Aleksa Šantić Sre 31 Jul - 10:09
Ne plačem samo s bolom svoga srca Rad` zemlje ove uboge i gole; Mene sve rane moga roda bole, I moja duša s njim pati i grca.
Ovdje, u bolu srca istrzana, Ja nosim kletve svih patnji i muka, I krv što kapa sa dušmanskih ruka To je krv moja iz mojijeh rana.
U meni cvile duše miliona – Moj svaki uzdah, svaka suza bona, Njihovim bolom vapije i ište.
I svuda gdje je srpska duša koja, Tamo je meni otadžbina moja, Moj dom i moje rođeno ognjište.
Gost
Gost
Naslov: Re: Aleksa Šantić Sre 31 Jul - 10:09
O klasje moje ispod golih brda, Moj crni hljebe, krvlju poštrapani, Ko mi te štedi, ko li mi te brani Od gladnih tica, moja muko tvrda?
Skoro će žetva… Jedro zrnje zrije… U suncu trepti moje rodno selo. No mutni oblak pritiska mi čelo, I u dno duše grom pada i bije.
Sjutra, kad oštri zablistaju srpi I snop do snopa kao zlato pane, Snova će teći krv iz moje rane – I snova pati, seljače, i trpi…
Svu muku tvoju, napor crnog roba, Poješće silni pri gozbi i piru… A tebi samo, kô psu u sindžiru… Baciće mrve… O, sram i grdoba!…
I niko neće čuti jad ni vapaj – Niti će ganuti bol pjanu gospodu… Seljače, goljo, ti si prah na podu, Tegli i vuci, i u jarmu skapaj! O klasje moje ispod golih brda, Moj crni hljebe, krvlju poštrapani, Ko mi te štedi, ko li mi te brani Od gladnih tica, moja muko tvrda?!
Gost
Gost
Naslov: Re: Aleksa Šantić Sre 31 Jul - 10:11
Sinoć, kad se vratih iz topla hamama, Prođoh pokraj bašte staroga imama; Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina, S ibrikom u ruci stajaše Emina.
Ja kakva je, pusta! Tako mi imana, Stid je ne bi bilo da je kod sultana! Pa još kad se šeće i plećima kreće… – Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!…
Ja joj nazvah selam. Al’ moga mi dina, Ne šće ni da čuje lijepa Emina, No u srebren ibrik zahitila vode Pa po bašti đule zalivati ode;
S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste Rasplete joj one pletenice guste, Zamirisa kosa ko zumbuli plavi, A meni se krenu bururet u glavi!
Malo ne posrnuh, mojega mi dina, No meni ne dođe lijepa Emina. Samo me je jednom pogledala mrko, Niti haje, alčak, što za njome crko’!…
kreja
Master
Poruka : 5870
Lokacija : prva lijevo
Učlanjen : 18.12.2021
Raspoloženje : super
Naslov: Re: Aleksa Šantić Pon 11 Jul - 8:52
Ko je bila Emina, slavna mostarska ljepotica
Naime, blizu kuće imama Sefića živjeli su Šantićeva sestra i zet. Aleksa je neobično volio svoju sestru kojoj se ispovijedao i često je posjećivao njen dom – Tako je jednog dana u komšiluku sreo imamovu kćer. Emina Sefić tek se “zacurila”, a priče o njoj kružile su po cijeloj čaršiji. Mladići su govorili da Sefićeva kćer nije žensko, već “dženetska hurija” – ljepotica iz raja. “Po sokacima i mahalama krenu priča o hafizovoj šćeri, ljepotici. Kako joj bujna kosa spletena u teške zlatnosmeđe pletenice igra po leđima; kako su joj oči od žežene kadife, usne – zrele trešnje, alice; dva reda zuba – dvi niske bisera; kako joj je Alah podario lice zarudjele breskve; kako joj pod bijelom košuljom zakopčanom sedef – pucetom do pod vrat i pod svilenim, cvjetnim dimijama igra jedro, zdravo tijelo, tanko u struku, mamno u hodu”, pričalo se tad o Emini.
Brat se naljutio na Aleksu, ali ga je Emina dovijeka pamtila
Tako je te čarobne noći 1903. godine nastala jedna od najljepših pjesama srpske ljubavne poezije. Brat Pero naljutio se na Aleksu zbog “Emine”. Glava kuće Šantića smatrao je da je njegov mlađi brat žestoko zabrljao time što je “po novinama telalio” o kćerki imama Sefića. Plašio se da će ovaj potez mladog pjesnika otjerati mušterije iz radnje i da će Šantići morati maltene da bježe iz Mostara. Međutim, imam Salih Sefić ostao je mušterija u “magazi” Šantića, a Mostar nije zamjerio na pjesmi ispjevanoj, a “anđelu na zemlji”. Šta više, sve glasnije se pjevalo sokacima ovog hercegovačkog grada.
Mlada Emina doveka je ostala Šantićeva čežnja
Udala se sa 16 godina za jednako lijepog Avdagu Koludara i rodila mu je četrnaestoro djece. Kako je i sama pričala svojoj djeci, sa Aleksom Šantićem nikada ni riječ nije razmijenila, ali sjećala ga se do kraja života. Njega i njegovih uglancanih cipela i pantalona tako opeglanih da se o njih čovjek mogao posijeći. Sjećala se žalovitog glasa kojim je pjevao u avliji, kao i da mu muslimani Mostara nikad neće zaboraviti činjenicu da je poštujući njihova vjerska pravila zazidao prozore svoje nove kuće jer su u komšiluku bila ženska djeca.
Nastanak sevdalinke
Koluder Emina preminula je 1967. odine. Po predanju, kada je poznati bosanski pevač sevdalinki Himzo Polovina čuo da je Emina preminula otišao je kod Sevde Katice iz Donje mahale, koja je bila poznata po usmenom kazivanju narodnih pesama. Tako i tada nastala je poslednja strofa sevdalinke o Emini.
Umro stari pjesnik, umrla Emina, Ostala je pusta bašča od jasmina, Salomljen je ibrik, uvelo je cvijeće, Pjesma o Emini nikad umrijet neće…
Praunuka lijepe Emine je ništa manje lijepa Alma Ferović-Fazlić, magistar londonske Kraljevske muzičke akademije, koja je nastupala i sa Eltonom Džonom. Prije dvije godine snimila je “Eminu”, pjesmu posvećenu njenoj prabaki.
Više poslušajte i pogledajte u priloženom videu:
kreja
Master
Poruka : 5870
Lokacija : prva lijevo
Učlanjen : 18.12.2021
Raspoloženje : super
Naslov: Re: Aleksa Šantić Pon 11 Jul - 9:02
Šantić je svojim stvaralaštvom ostavio traga u bosanskohercegovačkoj, odnosno srpskoj književnosti. Šantić je u časopisu “Zora” čiji je bio suosnivač objavio pjesmu posvećenu Bošnjacima, koji su masovno napuštali Bosnu i Hercegovinu dolaskom Austro-Ugarske i odlazili u Tursku. Šantić je ovom pjesmom jasno poručio za šta se opredjeljuje, Šantić je bio za ideju “bosanstva” pri čemu je svoju domovinu jednako smatrao i domovinom Bošnjaka.
OSTAJTE OVDJE Ostajte ovdje!… Sunce tuđeg neba Neće vas grijat k’o što ovo grije; Grki su tamo zalogaji hljeba Gdje svoga nema i gdje brata nije. Od svoje majke ko će naći bolju?! A majka vaša zemlja vam je ova; Bacite pogled po kršu i polju, Svuda su groblja vaših pradjedova. Za ovu zemlju oni bjehu divi, Uzori svijetli, što je branit znaše. U ovoj zemlji ostanite i vi, I za nju dajte vrelo krvi vaše. K’o pusta grana, kad jesenja krila Trgnu joj lisje i pokose ledom, Bez vas bi majka domovina bila; A majka plače za svojijem čedom. Ne dajte suzi da joj s oka leti, Vrat’te se njojzi u naručja sveta; Živite zato da možete mrijeti Na nijemom polju gdje vas slava sreta! Ovdje vas svako poznaje i voli, A tamo niko poznati vas neće; Bolji su svoji krševi i goli No cvijetna polja kud se tuđin kreće. Ovdje vam svako bratski ruku steže – U tuđem svijetu za vas pelen cvjeta; Za ove krše sve vas, sve vas veže: Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta. Ostajte ovdje!… Sunce tuđeg neba Neće vas grijat k’o što ovo grije, – Grki su tamo zalogaji hljeba Gdje svoga nema i gdje brata nije…
Danas u 1:35 od Emelie
» Uz ovo kuliram
Danas u 1:29 od Emelie
» Jedna stara stvar
Juče u 23:17 od Emelie
» Uživo...
Juče u 22:44 od Emelie
» A malo bluesa?
Juče u 22:38 od Emelie
» Šta slušate dok kuckate na Haossu?
Juče u 22:35 od Emelie
» Šta trenutno slušate?
Juče u 22:27 od Emelie
» Pozdrav Haossu
Juče u 22:22 od Emelie
» Leonardo da Vinči
Sre 30 Okt - 12:57 od budan
» Edvard Hoper
Sre 30 Okt - 12:54 od budan
» Salvador Dali
Sre 30 Okt - 12:53 od budan
» Pablo Picasso
Sre 30 Okt - 12:51 od budan
» Claude Monet
Sre 30 Okt - 12:50 od budan
» Edvard Munch
Sre 30 Okt - 12:49 od budan
» Pesma za moju dušu
Pon 28 Okt - 1:54 od Emelie
» Pusti nešto osobi iznad
Pon 28 Okt - 0:11 od Emelie
» Joseph Lorusso
Sub 26 Okt - 10:16 od budan
» Johanes Vermer
Sub 26 Okt - 10:12 od budan
» Završava se na TOR
Pet 25 Okt - 14:39 od EROTIC MAN
» Kaladont na drugu reč
Pet 25 Okt - 14:37 od EROTIC MAN