Sutra je Dan mladosti: Galerija jugonostalgije

"PIONIRI maleni mi smo vojska prava, svakog dana rastemo ko' zelena trava",
pjevali su u neka druga vremena Titovi pioniri.

No, kad se prisjećamo tih "drugih vremena" ne može se ne postaviti pitanje radi
li se tek o klasičnom žaljenju za danima mladosti ili bijegu od loše stvarnosti.
Prema mišljenju mnogih, kvaliteta života tad je bila viša, stopa kriminala niža, a
mladi su imali budućnost; i onu poslovnu, i onu privatnu. Drugi o tim vremenima
nemaju pozitivno mišljenje.




Ipak, i danas, nakon više od 30 godina od njegove smrti Tito je i dalje ostao prisutan
- on ima čak i klub obožavatelja te Facebook stranicu posvećenu njegovom liku i djelu.

Međutim, Tito je ovdje više kao izgovor ili "portal" koji će one sklonije nostalgiji transportirati
u neka jednostavnija vremena. Za sve ostale, ovo će biti zabavan podsjetnik na to kako se
nekad živjelo, a na ovom fan pageu možete pronaći i "Album naših uspomena" koji je pravo
vrelo nostalgičnog sadržaja kao što su naslovnica magazina "Sam svoj majstor", Ilustrirana
dječja enciklopedija, metalne kutije za slatkiše, početnica za 1. razred osnovne škole Ede
Vajnahta i još cijeli niz podjednako zanimljvih fotografija koje bude sjećanja.




( index.hr )















































Cega se vi secate a vezano za bivsu nam zemlju?
Pitanje se odnosi za one koji su se rodili u toj zemlji i koji se secaju zivota u njoj.

Sećam se da smo izlazili na ulice i mahali zastavicama kada je Tito prolazio ...Polagala sam pionirsku zakletvu u hali "Pinki" i bila ponosna što sam postala Titov Pionir ..naravno, sećam se i da sam ja učestvovala na sletu, ali to je bilo nakon njegove smrti ..Žao mi je što ne mogu nigde da nađem taj snimak ali...

Imam sada puno više nego onda. I puno bolje živim. Materijalno. Imam ustvari i više no što mi treba. Ali bi se odmah vratio, da mogu.
Žalim za dvije stvari.

Jedna je subjektivna. Mladost. Bem ju i mladost. Alaj je dobra bila. Isto bi želio proživjeti. Ni detalj ne bi promijenio. Da ne bude predobro. Onaj zanos rocka i Novog vala da me nosi ponovo. I meni dosta.



Druga su ljudi. Onda su ljudi bili ljudi. Družili se, poštovali, uvažavali, pomagali, suosjećali. Živjeli zajedno. Jedni za druge. Dobro, bilo je i onda govana. Ali u što su se ljudi danas pretvorili, radije ne bi. Gadi mi se trošiti riječi.

Ljudi, jeli to moguce!

Živio život:  Pogledajte kako se živjelo u Jugoslaviji



Reportaža iz Beograda, gdje je u nekadašnjoj robnoj kući otvorena ova izložba

Dok su žene kratile kosu, muškarci su je puštali. Preferirala se vlažna frizura s puno briljantina jer gela nije bilo. U ženskim ormarima bezuvjetno je morao visjeti barem jedan komplet Coco Chanel. Suvremenija ulična moda, u fazi odrastanja svakoga klinca bivše Jugoslavije, nalagala je da se posjeduje i barem jedan par legendarnih bijelih borovskih startasica koje se “nikako nisu smjele miješati s kineskim šangajkama”.
Za društvo iz kraja
Kuhinje su mirisale po “omraženom” zagorjelom mlijeku, a kinodvorane, plesnjake i partijske sastanke ispunjavao je opori miris srebrnog bora zapakiran u zelenu bočicu istoga oblika. Pojava legendarnog Pina Silvestra 80-ih označila je “konačni raskid s balkanskom zaostalošću”. S ekskurzija su se slale razglednice: “Draga kevo, javljam ti se s izleta. Inače, danas je nedjelja pa smo se prošetali do partizanske bolnice Franja koja se nalazi iznad gradića Cerkno... Toliko. Primite puno pozdrava. Zdravo”.
To je samo djelić izložbe “Živio život”, postavljene u središtu Beograda, u nekadašnjoj Robnoj kući na dva kata, koja najmanje dvije generacije stanovnika bivše Jugoslavije vraća kroz mirise, okuse i druga osjetila u bezbrižan život od 1950-ih do 1990-ih.
– Ovo je izložba za društvo iz kraja – u šali je najkraće opisuje njezin autor, Beograđanin Živko Maletković.
Ni u jedan direktorski ili službenički ured s drvenim ormarima do stropa nije se moglo zakoračiti, a da u njemu nije visjela Titova slika. Za glomazni drveni stol sjedalo se u smeđu spužvastu, na rukohvatima uvijek pohabanu fotelju. Dok je službenicima prvi dnevni “zadatak” bio popiti kavu, direktor je u uvjetima radničke samouprave imao više glavobolje nego privilegija – morao je balansirati između Komiteta i Radničkog saveza.
 U svakoj smjeni vjenčanje
Omladinci su tada odlazili na ORA-e – omladinske radne akcije. Spavali su u zelenim šatorima, nosili prepoznatljive majice bez rukava uz natpise poput “ORA Sava 1960”. Grupe su se izmjenjivale svakih 28 dana kako bi raščišćavale ruševine, obnavljale pruge, putove, nasipe... Redovito se jelo četiri puta na dan, a na meniju međuobroka bio je nezaobilazni Mesni doručak.
Iako su brigade na samom početku brojile više muškaraca nego žena, godinama se omjer podebljao u žensku korist. Druženja su potom prerastala i u brakove. Svjedoče o tome i novinski napisi, poput jednog iz Večernjaka “U svakoj smjeni – jedno vjenčanje”. ORA je uvijek završavala proglašenjem najboljeg omladinca kojemu je dodijeljena značka “Udarnik”.
 – Taj je sistem imao pripadnost. Sa sedam godina si postajao pionir, poslije omladinac pa student. Sa svakim novim korakom u životu nekamo si pripadao – prisjeća se autor.
Revolucija je u to vrijeme stigla otvaranjem prvih supermarketa. Kupci su u njima slobodno mogli prošetati između polica, sami izabrati ono što žele kupiti i to odložiti u žičane košarice s crvenom drškom. Građani svoje oduševljenje nisu mogli skriti, ali su tada i komentirali: “Narod će sve ovo pokrasti! Pa, roba je na izvol’te! Biraj!” Na policama nije bilo stranih proizvoda. Kupovalo se samo “domaće”. Mlijeko u tetrapaku plave boje u obliku piramide, u smeđoj bočici losion poslije brijanja Brion koji je koristio “ozbiljan radni čovjek, uvijek umjereno zabrinut zbog situacije”, Solea, krema za svako doba. Jele su se Kraševe napolitanke Novela i keks Bambi Plazma. S Bambijeve prve ambalaže kupcu se poručivalo: “Kvalitetan keks je zamjena za meso.” S dupkom punim košaricama odlazilo se potom do velikih crvenih metalnih blagajni s ispupčenim brojevima po kojima je prodavačica udarala iz sve snage da bi se natiskao račun i otvorio pretinac s novcem. Svaki dodir s tipkama svojim je zvukom parao uši.
– Jao, mama, vidi ovo! Zdenka sir. Nisam ga voljela, a mlijeko u tetrapaku si mi svaki dan donosila s posla – oduševljeno je uskliknula 37-godišnja Jelena iz Beograda koja je zajedno sa svoje dvoje djece, sedmogodišnjom Majom i petogodišnjim Danilom, te 64-godišnjom majkom Desankom ugledala prostor nekadašnjeg supermarketa.
Umjesto današnjih kafića odlazilo se tada sjesti u gradsku kavanu ili predahnuti “nakratko” u obližnju krčmu otvorenu na prvom uličnom uglu. Stolovi su se ondje prekrivali uobičajenim kariranim stolnjacima. Uglovi su se često popunjavali šareno osvijetljenim džuboksima s ponudom “trendovskih” pjesama. Izbor je tih godina često “padao” na legendarnog Ivu Robića i njegovu “Samo jednom se ljubi, sve je ostalo varka...” uz čije su se taktove na plesnjacima isključivo mogli otplesati “stiskavci”. No, dinari su se ubacivali i kako bi se čulo poznato zviždanje iz filma “Most na rijeci Kwai”.
Trosjed i fotelje s čupavcima
– Nekome je potrebno dvije litre votke da uđe u depresiju, a nekome su dovoljne dvije Cockte pa da uđu u nostalgiju – rezimirao je pogledavši ovu izložbu jedan posjetitelj.
 Dok u susjedstvo nisu stigli prvi crno-bijeli televizori marke EI koji su zauzimali počasno mjesto na regalima kombiniranih soba u kojima je glavna pozicija pripadala trosjedu i dvjema foteljama prekrivenim najčešće bijelim čupavcima, sjedilo se uz radioprijamnike, slušalo prijenose i navijalo “za svoje”. Nije u to vrijeme prošla nijedna nogometna utakmica, a da svi nisu poskočili kada je komentator Mladen Delić uzviknuo: “Ljudi, je l’ to moguće? Moguće, moguće.” Zadovoljstvo se nije skrivalo ni kada je koševe tricama punio Dražen Petrović, a direktom ili krošeom protivnike na pod obarao boksač Mate Parlov.
– Sviđa mi se ideja. Donio sam bijeli šal Ćire Blaževića koji ga je zbog toga izvadio iz sefa, boksačke rukavice Mate Parlova, dres Dražena Petrovića, kapicu vaterpolista Ratka Rudića s Olimpijskih igara iz Moskve 1980. godine. Goran Bregović dao mi je svoje cipele koje će, također, biti izložene – kaže hrvatski glumac i redatelj Dejan Aćimović, koautor izložbe “Živio život”.
Eksponate je obogatio i statuom koju je dobio Zdravko Čolić kada je prodao svoju milijuntu ploču.
Dok su mladići popodneva provodili gurkajući se uz svjetleće i bučne flipere slušajući Idole, Plavi orkestar, Disciplinu kičme, Nenu Belana i njegove Đavole... Davorin Popović uglazbio je svoju “priču o velikoj ljubavi prema anonimnoj djevojci iz Sarajeva” u “Bacila je sve niz rijeku”. Školsko zvono prekidalo je mir u učionici poredanoj s drvenim klupama čiji su đaci ne trepćući zurili u veliku katedru s globusom iza koje je na zidu visjela zelena ploča. Po njoj su se matematički računi i prva slova redovito učila pisati škripavim kredama. Ispod stolova su se “dodavali” i ispunjavali učenički leksikoni s već klasičnim pitanjima: “Imaš li simpatiju?”, “Koja ti je boja najdraža...?”
– Ovo je međunarodna izložba jer su sve republike sada samostalne države. Izbjegli smo političku konotaciju i pokazali ono što je upečatljivo po nama. Uspjeli smo kod ljudi izazvati emocije i osvojiti sve generacije posjetitelja. Ostalo nam je eksponata za još 1000 kvadrata prostora koji sada nisu stali – opisao je Živko iza kojega je ekipa s od oko stotinu asistenata koja je više od godinu dana neumorno skupljala i tragala za stvarima “iz toga doba”.
 Nastavak na jesen
 Točan broj izloženih predmeta još je nepoznat jer se oni tek sada popisuju. No, Robnom kućom Beograd u samo dva tjedna od njezina “novoga” otvorenja prošetali su se posjetitelji iz svih krajeva nekadašnje Jugoslavije. Ovakav postav “Živio život” zadržat će se do kraja srpnja, dok se za jesen priprema nastavak. Materijala ne nedostaje. Kroz njega će se obuhvatiti još jedno područje “boljega života” – gospodarstvo.
 – Došli smo do nekih frapantnih informacija pregledavajući reklamne filmove pojedinih firmi u tome razdoblju. Tako smo došli do podatka da je, primjerice, “14. oktobar” iz Kruševca 1988. godine izvezao bagera i rovokopača u vrijednosti 280 milijuna američkih dolara – iznio je autor prikupljene činjenice napominjući kako su, zbog velikog interesa publike, već počeli i s pregovorima da prvi dio izložbe “Živio život” krene na “turneju”. Jedna od mogućih postaja do kraja godine bio bi Zagreb, a interes su pokazali i Slovenci, pa čak i Austrijanci, Nijemci... Neumorni su i kolekcionari koji im se svakodnevno javljaju, kao i građani donoseći stvari kako bi se dopunila izložba sa svim detaljima “bezbrižnog života običnog čovjeka”.

(Večernji.hr)

Kako smo popušili domaće cigarete
zoran majdin

Otkako postoji, tržište cigareta na Balkanu razvijalo se u tridesetogodišnjem taktu: tridesetih godina prošlog veka započeto je sa industrijskom proizvodnjom, šezdesetih je procvetalo, devedesetih ga je požnjeo organizovani kriminal: takt još nije otkucao, a tržištem cigareta ovladale su multinacionalne kompanije

U početku behu reke – "Drina", "Morava", "Drava", "Ibar", "Zeta", "Vardar", zatim su došli brojevi – "57", "100", "101", "150", "160", "06", pa besmisleni dvoslovni nazivi – "LD", "PP", "FM", "CD", "MC", zatim ženska imena – "Una" (ako nije reka), "Biljana", "Lara", "Eva", pa razni "reliji", "superi", "alfe", "amori", "sedefi", "partneri", "pointi", "jugoslavije", "croatije" i "srbije", da bi se sve završilo sa "westovima", "bestovima", "fastovima" i tako time, pored neizbežnih "marlbora", "astora", "kentova", "winstona", "lakija"... Od onih početnih brendova, koji su se proizvodili u svih 14 duvanskih/tutunskih kombinata, tobačnim tovarnama i tvornicama/fabrikama duhana/duvana pretekla je u Srbiji "Drina", u Bosni "Drina" i "Morava", a u Makedoniji "Drava" i "Vardar", ali samo u nazivima: nije to onaj kvalitet, ni prineti.

PRAISTORIJA:



Bez obzira na to što na pakovanjima cigareta ispod proizvođačkog grba pisalo, ili i sad piše ako postoje, da su osnovane hiljadu osamsto i neke, to ne odgovara istini. Istina je da su preteče tih fabrika/tvornica zaista tada osnovane, ali kao otkupne stanice, gde su službenici državnih monopola drali kožu s leđa proizvođačima, ofrlje im određujući kategoriju duvana koji su predavali. Otkupne stanice su kasnije prerastale u manufakture za rezanje i pakovanje duvana koji su isporučivani trgovcima, a ovi ga krčmili na kantar. Cigarete su se u to vreme, ne samo u ovom delu sveta, motale ručno – prstima ili mašinicom, istom onakvom koja je "na ovim prostorima" dobila na popularnosti tokom devedesetih godina prošlog veka.

S vremenom je u otkupnim stanicama organizovana manufakturna proizvodnja cigareta, ali industrijska proizvodnja cigareta u Kraljevini Jugoslaviji započela je tek tridesetih godina prošlog veka. Tada su i nastali oni "rečni" brendovi, "Vardar" čak i u varijanti bez nikotina, ali i "Karađorđe", "Šumadija", "Kosovo", "Strumica", "Hercegovina", "Dvorske", dostupne u pakovanjima od 20 i 100 komada. Ove druge, namenjene domaćinima, trgovci su krčmili na komad: za tu priliku fabrike duvana pravile su i papirne kesice u koje je moglo knap da stane pet cigareta, sa natpisima tipa "********* je najveće zadovoljstvo".

Cigarete nisu bile jeftine, naprotiv, pa je u regularnoj prodaji bio i rezani duvan, a sve pod kontrolom Državnog monopola, koji je za sebe otkidao polovinu od prodajne cene, pa je podosta duvana bilo i u švercu, zbog koga su i glave padale, ne baš kao "devedesetih", ali tako nekako.

Jugoslovenski duvan je zbog svog kvaliteta bio cenjen u Evropi, a cigarete u luksuznim pakovanjima sa prefiksom "eksport", ali i sa dodatno "podebljanim" papirom na onoj strani cigarete koja se u usta stavlja, slično današnjem filteru, bile su znatno skuplje od onih namenjenih domaćem tržištu.

U letku koji je štampao "Putnik" – prva turistička agencija na Balkanu – a koji je deljen u vozu za Budimpeštu, pisalo je da "putnici koji izlaze iz naše države mogu kupiti odlične jugoslovenske export cigarete, po znatno sniženoj ceni", uz opasku da "kupovina eksportnih cigareta i cigara sa naše strane je istina neograničeno dopuštena, ali smatramo za potrebno da izletnike upozorimo da mađarske carinske vlasti dozvoljavaju putnicima uvoz od najviše 3 kutije (60 komada) po osobi", kao i da će cigarete i cigare moći da se kupe u vozu, tako da "nije potrebno da izletnici radi toga izlaze iz svojih kupea".

OBNOVA I IZGRADNJA:



Posle Drugog svetskog rata, u paleti proizvoda skoro svih fabrika/tvornica/tovarna duvana našle su se cigarete sa skoro svim imenima reka "od pre rata", izuzev zadarske, zagrebačke i banjalučke, koje su proizvodile "Jadran", "Opatiju" i "Hercegovinu". Svi drugi nazivi, iz ovog ili onog razloga, ali u svakom slučaju političko-ideološkog, nisu više bili u opticaju.

Nazivi reka su bili oznaka kvaliteta: na vrhu je bila "Drina", ispod nje "Morava" i "Vardar" pa "Zeta", a pri dnu su se gurale "Drava" i "Ibar", koje su od "drina" bile dvostruko jeftinije. Niška "Drina" je nazivana i "ambasadorskom", sarajevska "direktorskom", niška "Morava" je bila "doktorska", one drugih proizvođača "službeničke", a sve ostale radničke. "Opatija" je bila u rangu "Drine", "Hercegovina" u rangu "Morave", dok je "Jadran" bio namenjen ribarima i radnicima u "škverovima".



Sve cigarete, o "starim" brendovima je reč, pakovane su u kartonske kutije "na preklop", slične tabakerama, osim niških koje su pakovane u "slajd", ili "fioka" kutije, jer samo je ona imala u to vreme najmoderniju pakericu marke "Škoda", kupljenu 1927. godine. Na toj istoj mašini i danas se pakuje "Drina" bez filtera, sada već najstarijoj, u internom slengu nazvanoj "ručna". Godinu za godinom, fabrika po fabrika je dobijala nove mašine i već šezdesetih sve cigarete su dobile novo pakovanje, osim "Hercegovine" koja je svoju prastaru mašinu rabila sve do kraja osamdesetih, kada je ova cigareta produžena na "long sajz" i dobila novo, meko pakovanje.

HILJADE CVETOVA:


Početkom šezdesetih za sve tvornice/tovarne/fabrike kupljene su linije za proizvodnju cigareta sa filterom, jer takvi su bili svetski trendovi, a Jugoslavija je tada bila svet više nego svi ovi iz nje nastali patrljci zajedno.

Elem, u svega nekoliko godina, "drine", "morave", "drave" i sve ostale reke dobile su filtere, mada se sa proizvodnjom onih "bez gaća" nije prestajalo, ali je tržište obogaćeno i novim brendovima sa prefiksom "filter": "Beograd", "57" i "100", "Lovćen", "DIV", "Virginia"... Vremenom su postajale "king sajz", "long sajz", pa "ekstra long" – 100’s, 120’s, pa sve to još "ekstra", "spešl", "lajt" ili već nekakav "blend", prvo u mekima, kasnije i u tvrdim pakovanjima.



Međutim, nijedan od tih takoreći brendova nije poživeo, osim "pedesetsedmice" i "Lovćena", mada ni oni, poput preživelih "rečnih" brendova, na one inicijalne podsećaju samo imenom, bleda su senka onoga od onomad.

SVETSKO, A DOMAĆE:

U isto vreme, u skladu sa tadašnjom politikom otvaranja prema svetu, verovatno i uslovljeno nekim tamo kreditima, u domaćim fabrikama/tvornicama/tovarnama započeto je sa proizvodnjom licencnih cigareta, po sistemu duvan naš – aditivi njihovi: u svega nekoliko godina u trafikama su se pojavili domaći "Kent", "Danhil", "HB", "Česterfild", "Astor", "Milde Sorte", svi redom skuplji od domaćih brendova, ali bilo je tada para, moglo se. Iskreno rečeno, te licencne cigarete i nisu bile bog-zna-šta, sem što su bile blago aromatizovane, osim sarajevskog "Marlbora" koji je bio bolji od svakog drugog "Marlbora" gde god da je proizveden. Neka ostane zabeleženo.



Paralelno sa "Marlborom", sarajevska fabrika duvana lansirala je "Drinu" sa filterom, sa prefiksom "specijal", za koju se tvrdilo da je pravljena od iste mešavine duvana kao i "Marlboro", samo da u nju nisu stavljani aditivi. Pored toga što je zaista bila izvrsna cigareta, bila je specijalna po još nečemu: grafičkom rešenju pakovanja, na kome su se, uprkos osnovnim načelima grafičkog dizajna, našla čak četiri oblika slova, ili "fonta" kako se to danas kaže. Emir Geljo, čuveni jugoslovenski scenograf, autor ovog dizajnerskog "bisera", svojevremeno je ovom novinaru rekao da je to uradio namerno, tek da vidi da li će iko primetiti. "Nije niko", zaključio je. "Ti možda jesi?" Ne, niko to nije primetio.

RAT BRENDOVA: Zbog svoje različitosti – "kontra" pakovanja, broja umesto slovnog naziva, intrigantnog dizajnerskog rešenja i Prešernovih stihova o Urški, koji su i Slovencima teško razumljivi, "57" je oberučke prihvatila buntovna omladina s kraja šezdesetih, onda i oni koji su "mislili svojom glavom", i uopšte uzev: u kratkom roku osvojio je dobar deo tržišta, čak se našao u tada standardnoj kafanskoj "drina-kent" ponudi.

Kao odgovor na ovaj nasrtaj na tržište, niška fabrika duvana lansirala je novi brend – "?", iliti "znak pitanja", oficijelnog naziva "LD". Onaj znak pitanja na pakovanju trebalo je da asocira na "tajnu mešavinu trava", koju je otkrio već neki travar i ustupio ovom proizvođaču cigareta, a koja čini da pušači ne kašlju.

Istovremeno, puštena je buva da se u "57" stavlja nešto što izaziva takvu zavisnost da jedino "57" može da je utaži. Malo zatim, u nedeljniku "Čik" objavljena je reportaža o hašišu na beogradskim ulicama: kao, dve devojke, "upalih očiju sa velikim podočnjacima" upravo su kod "Konja" kupile hašiš, u ulazu pozorišta "Boško Buha" ga spremaju za *********, a usput ćaskaju sa reporterom. Pa kaže: "Drhtavim rukama u lulu bez kamiša izmrvila je polovinu cigarete ‘57’, preko nje stavila hašiš koji je potom zatrpala drugom polovinom cigarete, paleći sa dve šibice žudno je povukla dim i lulu dodala svojoj koleginici". U nastavku je i objašnjenje zašto "57": kao, hašiš umešan sa duvanom te cigarete ima "jače dejstvo". Ergo, u "pedeset sedmici" ima droge.

Postignut je, međutim, suprotan efekat, bar kad je o buntovnoj omladini i svim slobodomislećima, pa i onima koji to nisu bili: "57" u džepu/ruci postao je svojevrsna identifikacija.



Nije prošlo mnogo, a na udaru se našao "LD": travar koji je navodno svoju recepturu ustupio niškoj fabrici zatražio je honorar, beše tu i neki sudski proces na kome je dokazano da tih trava u cigaretama nema, pa je i priča o (ne)kašljanju pala u vodu. Ipak, sve ovo nije nešto naštetila niškom proizvođaču cigareta među sredovečnim gospođama sklonim tajnovitostima: "LD" je našao sigurnu klijentelu.

PARFEM I KRDŽA:

Sa sve obimnijom ponudom novih marki cigareta srednje klase, a i zbog porasta standarda, u ponudi je bilo sve manje "ibrova" i "drava". Sa druge strane, zbog ograničene proizvodnje domaćeg duvana i vrlo restriktivnog uvoza stranog, pojavio se ozbiljan problem: šta sa tim najlošijim duvanom, sa "krdžom" kako se tada nazivao duvan koji grebe grlo i štipa oči, koji tadašnja tehnologija nije bila kadra da "upristoji" prema zahtevima tadašnjeg tržišta.

Rešenje je pronađeno u duvanskim parfemima. Zar nisu, uostalom, sve one uvozne i licencne cigarete "domirisane", nisu li one zbog toga popularne? Zar se i duvani za lule ne parfimišu, a ********* na lulu je tako gospodski? Kako god, lansirana je sva silesija parfimisanih cigareta u "ekstra king" i "super king" formatu: prvi među njima bio je "Zodiak", biser nad biserima, koji je tako smrdeo da su nokti plaveli i zubi se klatili. Ipak, potrajaše parfimisane krdže celu deceniju, jer bile su jeftine, dugačke, a u pakovanjima nalik na uvozne brendove, ali samo dok nije dobavljena tehnologija kadra da od govneta napravi pitu, od babe devojku, od krdže fini duvan.

LABUDOVA PESMA:

Ta nova tehnologija dala je nova krila domaćoj duvanskoj industriji, voljnoj da svetskim brendovima stane na crtu: lansirani su novi brendovi – "Ronhil", "Best", "Partner, "Point", inovirani stari – "Lovćen", "Drina", "Morava", "Hercegovina" koja je dobila i filter varijantu, i uopšte uzev, bašta je, naizgled, dobila baštovana koji zna šta radi, šta je to tržište i kako zaista funkcioniše, šta zapravo znače 3K – kvalitet, kvantitet i kontinuitet.

Ali, ‘oćeš: zabusalo se u grudi, zalupalo se u doboše, zapevalo se o nacionalnom, junačkom, svetom i nebeskom, pa je onda bojkotovana slovenačka roba te je iz trafika nestao "57", onda više nije bilo hrvatske robe, pa nestade "Ronhil", pa se ocepi Makedonija i nestade kumanovske "Drave", pa sarajevske "Morave", da bi, na kraju, u trafikama nestalo cigareta uopšte uzev, koje su se, opet, pojavile kod uličnih preprodavaca, a već zaboravljena "škija", što je bio sinonim za rezani nefermentisani duvan, pojavila se na pijacama, ali ne u kutijama za košulje, suva kao barut, kao što je red, već u džakovima i mokra da se na blagi pritisak cedila voda i koja se, kao na početku ove priče, krčmila na kantar.

Pored domaćih "brendova" – "Morave", "Drine", "Besta"... – koji to zapravo više nisu bili jer sve je pravljeno od najlošijeg duvana, sa primenom najprimitivnije tehnologije, pojavili su se i novi – "Vek" i "Vikend", u stvari "krdža" sa filterom, uz razne "lakije", "elemove", "memfise" i "montekarloe", restlovi iz proizvodnje namenjene švercu u organizaciji države.

Onda su došle "demokratske promene", pa je u skladu sa tim promenama duvanska industrija privatizovana: bratski su je podelili "Filip Moris", "Britiš Ameriken Tobako" i "Japan Tobako". Istina, ima još jedna fabrika cigareta, grinfild investicija domaćeg privatnog kapitala koja, kao, ima svoj brend, ali bez obzira na to, u ovu priču o brendovima se ne uklapa.

I tako, od svih originalnih brendova – cigareta sa imenima domaćih reka, ostala je samo "Drina", kojoj je količina nikotina, zbog koga se duvan inače *****, za svega 10 godina prepolovljena, a ako bi se poredila sa onom iz zlatnog doba, svedena je na trećinu. U teoriji, postoji još i "Morava", ona "zelena", bez filtera, po orijentalnoj aromi jedinstvena cigareta ali, kako su svojevremeno na zvanični upit iz "Filipa Morisa" odgovorili, ova cigareta kao brend i dalje postoji, ali se slabo naručuje, pa se u skladu sa narudžbama i proizvodi. Ako se nešto u međuvremenu nije promenilo.



Ako je za utehu, mada nije, ni "Žitan", ni "Goloaz" nisu ono što su negda bili, ni po snazi, ni po aromi. Jedino "Marlboro" jeste. Za neupućene: vo vremja kad je lansiran, pre Drugog svetskog rata, reklamiran je kao "cigareta za dame", blaga dakle.

Tajna kontra pakovanja



Nema sumnje, "57" je jedina cigareta u svetu koja je naopako pakovana, sa filterom nadole. Pitanje je, međutim, zbog čega je tako. Jedno od objašnjenja je da je reč o "higijenskom" pakovanju, da se rukom, koja je mož’ bit prljava, ne dodiruje filter koji se u usta stavlja, pa je zbog toga "57" proglašavan "radničkom" cigaretom, mada po ceni nije spadao u tu kategoriju: bio je u rangu sa "Drinom" i "Opatijom", a skuplji od "Morava". Istina, priča o higijeni se primila, pa su mnogi pušači "Morave", koja se proizvodila u nekoliko fabrika u istom pakovanju i po ceni prihvatljivoj radničkoj klasi, otvarali pakovanja sa donje strane. Neka bude ovde rečeno, mada ne spada: "Morava" u originalnom pakovanju proizvodi se u Fabrici duvana AD, Banja Luka.

Kako je svojevremeno ovom novinaru, dok novinar još nije bio, a iskazivao žal za "cigaretom svoje mladosti", objasnio već tada bivši šef proizvodnje u nije-važno-kojoj fabrici duvana, reč je o neusaglašenosti mašina na liniji proizvodnje. Postoje, uprošćeno rečeno, "leve" i "desne" mašine, i sve mašine jednog proizvođača ili su ove, ili one, a linija za proizvodnju "pedesetsedmice" je skrpljena od više proizvođača, pa se potkrala kontra pakerica, a sve je ustanovljeno tek kad je linija puštena u rad. I onda, šta je, tu je. To bi bila "teorija zabune".

Po "teoriji" zavere, nije "kontra" pakerica kupljena slučajno, već namerno: broj "57" označava godinu kada su sve republike po tada inoviranom ustavu dobile državne prerogative, "pravo samoopredeljenja do ocepljenja", ona fleka iznad broja koja je po objašnjenju dizajnera stilizovan "Zmajček", simbol Ljubljane, a po teoretičarima zavere predstavlja granice Slovenije bez Jugoslavije i sve tako to. I kakve sad to veze ima sa "kontra" pakericom. Pa ima: kontra pakovane cigarete nisu se uklapale u tadašnji Jugoslovenski standard, što je na svakoj paklici i pisalo – "ni po JUS-u". U tome je, veli teorija zavere.

Facebook mapa: Šta se sve nekada proizvodilo u SFRJ

Na društvenoj mreži Facebook kruži mapa na kojoj se nalazi popis mnogih firmi i brendova koji su se nekada proizvodili na teritoriji bivše Jugoslavije.



Neke firme i proizvodi i dalje postoje, a nekih više nema, kao i države čiji su oni ponos bili.

Zbog toga je urađena mapa kako bi se posjetioci Facebook-a podsjetili šta se nekada proizvodilo u SFRJ.

Mnogi sa žaljenjem na mreži utvrđuju da se nekada više radilo i bolje živjelo nego danas.

U vrijeme kad su Gavrilović paštete bile statusni simbol, a “Levisice” privilegija odabranih, kad nam je bio dostupan jedan brend jednog proizvoda i kad se na došljake iz Austrije ili Njemačke gledalo kao na Djeda Mrazove koji su se smilovali da mimo rasporeda posjete naše domove, postojalo je nekoliko artikala koji će vam sigurno izmamiti osmijeh na lica kad ih se prisjetite.

Pogotovo ako ste u osamdesetim bili djeca, ukusi koji su tad bili dostupni vjerojatno sad više ne bi odgovarali našim razmaženim nepcima, ali s obzirom na to da ih više nema, dozvoljeno nam je da ih se prisjećamo kao nečeg najboljeg što smo ikad probali.

Ali, ima tu i nešto za starije - posebna odjeća i automobili bili su neizostavni dio oskudne, ali nama drage ponude.

Pipi

Nijedna lista koja se tiče bivše države ne može proći bez Pipi i Ane Sasso. Ova orandžada sama po sebi možda nije bila tako zanimljiva kupcima, ali u kombinaciji s vrhunskom reklamom, u doba kad erotika još nije bila dostupna na svakom ćošku, ušla je u legendu i zauvijek će ostati ono čega se sjećamo.

Pekabela i Ledolina

Najbolji i najraznovrsniji sladoledi, san svakog klinca koji je uspeo skupiti koji dinar za hladnu poslasticu posle škole, bili su oni Pekabelini, a deci su najzanimljiviji bili zbog raznih oblika i boja. Osim toga, sa setom ćete se verovatno prisetiti i legendarne Ledove Ledoline ili Bajke.

Eurocrem

Jedan od svojevremeno najpopularnijih proizvoda ljubitelja slatkog bio je Eurocrem i pripadajući Eurocrem blok.

Ovaj je takovački bestseler, realno gledajući, ukusan samo u našem sjećanju. Kupite li ga danas (doduše, kod nas je moguće pronaći uglavnom Eurocrem blok) samo će vas teži slučaj nostalgije natjerati da zanemarite prilično loš okus.