|
| |
Autor | Poruka |
---|
lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Zvonimir Golob Pon 3 Feb - 0:56 | |
| Ti si vatra
Ti si vatra u kojoj drhte prsti, nož hladan i oštar u preponi mjeseca, riječ koje nema, i smrt, igra žalosna koju još nismo naučili. Ne mislim više na očajnu travu, ni krikove kamena užasnih poljubaca, još jednom se plašim da ne zatvore vrata tisućama konja koji se plaše sna. Svi koji su zaboravljeni u mraku traže svoje ruke u utrobi hijena i samo jedan prekrasan pastir naći će stado izgubljenih mravi. Jedna žena plače u kutu. Tko će staviti zemlju na njena usta? Tko sklopiti oči opreznim školjkama rukom od stakla, pijeska i cesera? |
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Zvonimir Golob Pon 3 Feb - 0:57 | |
| Tijelo žene
Cuerpo de mujer, blancas colinas, muslos blancos … (Pablo Neruda) Tijelo žene, skrovito čudo nepoznato u tebi, ima li veće nježnosti nego što je moja dok spavaš ljupka u sjeni svoje svjetlosti? Silazeći u tebe kao u ponornicu ponavljam imena cvijeća da bih te objasnio: perunija, azaleja, robinija hispida. Dok spavaš ti se igraš, rijeko u koju uranjam svoje ruke, rastužena i vječna, sa svojim šljunkom od sedefa i spaljene mahovine. Na tebi sve prepoznajem i svemu se čudim: tu je ponor iz koga dolazim i kome se vraćam, i slana me žeđ obilazi dok umireš, slatka patnjo. Evo koliko te tražim: kao jeka svoj glas, kao glas svoju jeku sto ne prestaje i gori u mojoj krvi, u mojoj glavi bez svjetla. Evo koliko te želim: kao pusta površina vode svoj vir da je uznemiri i da sustane tamo gdje sve počinje, i odakle smrt ne silazi. Ima li ljepše od tvoje kovine, od tvog voća koje se nudi? Ja sam brod što tone i što se ljulja između tvojih obala. Evo te, pobijeđene i gole, ali tko će proći ispod slavoluka sa vijencem gorka lovora? U tvom snu i ja sam izgubljen zauvijek. Zagledan u beskrajne prostore otvaram dio po dio tvog tijela što se ne razlikuje više od mene u meni, jednako i jednako samo. Tu je i nevidljiva pjesma koja preobražava sva tvoja čuda u jedno, uzdrhtalo na kiši, i prokleto nebo što ranjava plače iza tvojih vjeđa. |
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Zvonimir Golob Pon 3 Feb - 0:57 | |
| Tako pada sjekira
Govori se da dolazi vrijeme studeni, praznine i samoće, stiže vjetar obilazeći dvostruku šumu i gusta kiša dira svojim hladnim jezikom čelo zemlje. Budi tu, pored mene, kao moja ruka, otvorena, da bih tobom primio ono što me očekuje. Dati i uzeti, ista riječ u koju ulazi ljubav kao u postelju. Kome pripada čovjek ako ne tebi, nježnosti, kome ljubav ako ne onima koji podižu lomaču na kojoj gori još uvijek srce zemlje? Kao da nisam rođen, kao da sam već umro skriven u nekoj ruži, u snu koji drugi sanja, u groznici bilja, u vodi ili zraku koji ćeš ti udahnuti prije nego odeš. Govori se da stiže vrijeme studeni, ali sudbina sviju samo je moja sudbina, a bol sviju ne postaje veća. Smrt za sve samo je smrt za mene i stoga hoću da postojim da bi postojalo sve što vidim: mravi sa svojim primjerom koga se plašim, zvonjava, hljeb, miris žene, nago voće bez posljedica, neka znanost, nesreća, bol ili zvuk trube u blatu, da bi postojao svijet, historija ili poljubac i ti, konačno, moja ljubavi, moje promuklo zvono, moje područje ograđeno žicom uz koju se uspinje talas neba. Govori se da stiže studen, vrijeme praznine, ali ja ne očekujem ništa, jer ono što dolazi ja već imam boreći se, da bih pao jednoga dana tiši nego dok sam govorio riječi koje jedino ti nisi čula. Tako se ruši stablo drvosječa. Tako pada sjekira. Tako snijeg koji čekam! |
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Zvonimir Golob Pon 3 Feb - 0:58 | |
| Tvoj dio zraka
Što će se izmijeniti poslije tebe, pjesmo? U zajednickom krvotoku isti jauk, isti stup sramote, isti lanci na dnu broda koji nekamo plovi. Najprije povjerenje, pa sumnja, tri, četiri ljubavi, ako je to dovoljno, želja da živis i želja da umreš, i zatim sve ostaje kao što je bilo. Postelja, naga žena, i što poslije? Prozirno korijenje čije kucanje govori da si manji, a voda raste i netko se okrenuo umjesto tebe. Što će se izmijeniti? Ništa. Ako vidiš ono što zaista vidiš. Drugi će htjeti sve sto si odbacio, udahnuti tvoj dio zraka, i zaspati. |
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Zvonimir Golob Pon 3 Feb - 0:58 | |
| Zamagljeno staklo
Nježnosti moja, koliko je godina bez tebe prošlo i jedva da te prepoznajem. Ptica koju još pamtim ponovo maše krilima silazeći s davnog neba, nekadašnje zvijezde opet će progristi tamnu ponjavu neba i zaslijepljen gledam njegovo staro lice. Ako sam kralj, ja sam i prosjak koji okreće tebi svoje gladne oči. Naslanjam usne na zamagljeno staklo i slušam riječi koje jedna duša govori drugoj. |
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Zvonimir Golob Pon 3 Feb - 1:01 | |
| |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Zvonimir Golob Sub 6 Dec - 20:58 | |
| Dvoje Stavi ruku na moja usta, na njima već je tvoja ruka. Nasloni obraz na moj obraz. Naslonit ćes ga na svoje lice. Na mome ramenu budeš li me ljubila već su tvoje usne. Ako si moja već si bila moja. Poljubi me. Već si me poljubila. Zatvori oči,vidjet ćeš kako ih zatvaram kako se zatvaraju. Ispod sive krošnje usnula naći ćeš sebe kako spavaš. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Zvonimir Golob Sub 6 Dec - 20:59 | |
| Da bih rekao što želim Da bih rekao što želim dosta je jedna riječ, ali tu su i ostale da bi nastanile tišinu. Da bih rekao što želim dosta je jedna ruža, jedan plamen za moje vlažne prste. Nedostaju mi ruke, nedostaje mi žito i zubi da bih te primio i da bih te zaboravio. Vjetar podiže iz pijeska moje ime i ono kaplje na mene poput žedne kiše. Postoje dani u kojima je sve zapisano, postoje godine i prazno lišće jeseni. O tebi znam samo da si bila,samo da živiš, i pamtim samo ono čega se ti ne sjećaš. Naga, ti se stidiš svoje sanjive nježnosti kao stablo koje vjetar pokriva lišćem. Daleko je djetinjstvo koje zaboravljam ti ostavljaš svoj život kao da ti ne pripada. I sada sniježi po njemu gusta kiša i ja koji stojim kraj prozora nekog vlaka koji bez mene odlazi. Da bih rekao što mi nedostaje, izmišljam riječi kao što su: nekad, i zauvijek, i nikada više. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Zvonimir Golob Sub 6 Dec - 20:59 | |
| Pismo Kad razmišljam o tebi obuzima me nježnost veća nego što mogu podnijeti, ponekad, i zato šutim promatrajući te dok me ne vidiš i, kao da je kraj godine, bilježim svakoga dana od čega se sastojiš, uplašen da nešto nedostaje: najprije ti čitava i meni okrenuta licem na kome su usne, čelo, obrazi i tragovi poljubaca, dva oka ispod nemirne kose i to bi bilo dovoljno da nema tvojih ruku koje me grle, zatim vrat, ramena, grudi i struk djevojčice koja plače, oblina trbuha poput hljeba toploga dok zastajem na obali jezera koje već skriva sjena. Ali ja zatvaram oči jer ti se stidiš i poželim da te čuvam kad padne veče, daleko od stvari koje te bez mene poznaju. Na satu kazaljka pokriva jedna drugu i ptica na tvome prozoru ne uzima više zrno iz nepoznate ruke. Ugasi svjetlo, u tami ne mogu te odvojiti od sebe sama. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Zvonimir Golob Sub 6 Dec - 20:59 | |
| Ruža Ogolio sam te kao ružu da bih ti vidio dušu a nisam je našao. Ali sve uokolo obzorje, zemlja i more, sve do beskraja, ispunilo se mirisom, neizmjernim i živim. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Zvonimir Golob Sub 6 Dec - 21:00 | |
| Ti si vatra Ti si vatra u kojoj drhte prsti, nož hladan i oštar u preponi mjeseca, riječ koje nema, i smrt, igra žalosna koju još nismo naučili. Ne mislim više na očajnu travu, ni krikove kamena užasnih poljubaca, još jednom se plašim da ne zatvore vrata tisućama konja koji se plaše sna. Svi koji su zaboravljeni u mraku traže svoje ruke u utrobi hijena i samo jedan prekrasan pastir naći će stado izgubljenih mravi. Jedna žena plače u kutu. Tko će staviti zemlju na njena usta? Tko sklopiti oči opreznim školjkama rukom od stakla, pijeska i cesera? |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Zvonimir Golob Sub 6 Dec - 21:01 | |
| Sadržaj romana Počinje, naravno, kao i svaka druga knjiga ljubavi: on dječak, ona djevojčica i tako se vole, ponekad. Na prvim stranicama još se uspinju, još rastu, još izmišljaju jedno drugo i srcem dodiruju vlastite snove. Na dvadesetoj drže se za ruke, na četrdesetoj još mu dopušta da crta njezino lice na površini vode, još ne vidi kamen koji će podići mulj sa dna i ispuniti njena usta suhim lišćem. Ljubav samoći ne dopušta da se u njoj ne nastanjuje. Kasnije, na neparnim stranicama, prve kapi kiše, na kraju svakog poglavlja raste korov. Neke rečenice nedostaju, neke se riječi ponavljaju vlastitom voljom. Ali da su cvijećem prostrli livadu jedne nedelje ujutro, da su razumjeli što pišem na dlanu velikim slovima da su govorili zemlja zemlji na kojoj su stajali, da su sklopili ruke zajedno, kao u molitvi, osluškujući vlastita zvona, u daljini, da su svoj ležaj ogradili zastavama i usnuli ispod druge krošnje…. Kako su mogli znati da onaj koji se budi ne pamti uvijek snove koje sanja i da se zlo izgovara samo, iz svoga grla? Dijalozi? Nema ih više, samo opis prirode koja se opire, nebo je tamno, ne više modro. Zlu je potrebna jeka da bi trajalo, ljubav pruža loš primjer životu. Možda onaj koji o njima piše ne želi, ne zna, ne pristaje na radost koja je njemu uskraćena, možda je bilo snijega za njegovim stolom, svjetiljka ugušena i neka su slova dolutala iz rječnika nekog nepoznatog jezika. Možda je slagar pogriješio prepisujući sa margina opake riječi, uvjeren da jedino zle vijesti neće izazvati zavist čitalaca. Jesu li kasnije čitali istu knjigu, njih dvoje ? Amabam amare ( Sv. Augustin ) jesu li voljeli ljubav, ili jedno drugo? Ne, nisu dopustili ni sebi samima onu boju rumenila prije nego svane, pamtili su što se zaboravlja, ne svoja sjećanja, gubili tuđe bitke i zbrajali, ne svoje mrtve. Ako nema planine, sagradit će je, ako postoji most, srušit će ga, ako svane, odmah je večer. A mogli su doseći zvijezde njih dvoje, čelom, stajati uspravni tamo gdje je tišina, već gotovo da su bili s druge strane, na drugoj obali mogli su rasti iz istog korijena, u istom grlu i već do koljena jedno drugome, mogli su, konačno, i to su mogli, izaći iz te knjige i potražiti drugu. Na polici stoji još uvijek prazna kočija ispunjena ružama i njena su vrata otvorena. Nekoliko poglavlja prije kraja sumnja je svakog dana bila na trpezi, nada pokrivena mrvicama kruha i samo pored njegove čaše: Prolaznici su bacali vlastite riječi u njihova usta, čuli su kako ih dozivaju i to je odlučilo, karte su bile obilježene i podijeljene za drugim stolom, u mraku, u ponoć, na raskrižju ispod vješala. Mreža se uvijek sastoji od užeta i praznine uhvaćene u zamku. Ovako, bio je mrtav mnogo ranije, na prvoj trećini knjige, to što je hodalo bio je netko drugi, to što je disalo jedva da bi moglo ugrijati prozeble prste, uveče. Knjiga o ljubavi – piše na koricama u crnom okviru, između redaka. O ljubavi? Ipak, ne poznajem ljepše kakva je mogla biti, ni tužnije kakva jeste. mnogi su njeni listovi slijepljeni gustim kapljama krvi. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Zvonimir Golob Sub 6 Dec - 21:02 | |
| IMA IH KOJI SU UMRLI LJUBEĆI SE Ima ih koji umiru, ali smrt ne prepoznaju i to se ponavlja svakoga dana postajuci neprimjetno, zaboravljeno, izgubljeno. Ima ih koje je smrt zatekla kako se smiju, kako se smiju do suza, ali smijeh se skupio u neodlucnu boru na obali usana i ostala je samo voda, topla i vlazna. Ima ih koji umiru samo za sebe, u njima svi zive, u njima svi traze svoju smrt i nalaze je u svemu sto im pripada. Ima ih koji umiru samo za druge, u njima umiru svi, sve u njima umire do njih samih. U kutu svoga tijela oni disu i placu. Ima ih koji su samo uzdahnuli poput zvona u kome svaki udarac srca odjekuje kao udarac groma. Ima ih koji se oprastaju, ne znajuci kamo idu, ni kome pruzaju ruku. Njihova se sudbina ostvaruje ispisujuci magicne znakove na krilu ptice. Ima ih koje je smrt zatekla ljubeci se. O njima bih mogao govoriti da su rijeci prazne kao koza gusjenice iz koje se radja prekrasan leptir. Ima ih koji su umrli grleci se. Zar ima ljepse smrti od plamena koji svoje ostre zube odmara na grlu koje jeca? Ima ih koji su smrt docekali kao zenu, kao ljubavnici spremni da vladaju, da budu pobijedjeni, i ne znaju gdje pocinje poraz i gdje pobjeda prestaje. Ima ih koji su umrli, ali ni to nije bilo dovoljno i oni su ponavljali svoju smrt kao dijete koje ponavlja stihove. Ima nespretnih, zbunjenih, uplasenih i uznemirenih. O njima vjetar pjeva dok valja svoje tesko tijelo u sporom koritu mora. Ima i onih koji su umiruci psovali zivot rijecima u kojima bijase gorcine poput trnja sto jeca iza svake ruze. I konacno, ima ih koji su umrli odjednom, baceni poput kamena visoko u nebo. Ni smrt ih nije zaustavila u letu koji jos traje. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Zvonimir Golob Sub 6 Dec - 21:02 | |
| LUTKA Zamišljam te nagu, sa tijelom dječaka u kome je žena, usnula i spava… Ne budim te više, puno ožiljaka, moje srce, kao zemlja podrhtava Zamišljam te nagu, anđele bez krila, ostala su negdje, poslje zagrljaja na olovnom nebu, sjena duge spaja ono što već jesi, s onim što si bila Zamišljam te nagu, Jedino u svoju nježnost odjevenu I kraj tebe ležim Pokrivam te srcem u krvi i znoju Raste moja čežnja, ljeto je i snježi Zamišljam te nagu, janje moje malo Hostija i čaša, puna tople kiše A polje je plavo i vrijeme je stalo Na nekom zvoniku i nema ga više Zamišljam te nagu, više se ne stidiš ruže u svom vrtu, ako je procvala… Jesi li još ondje i da li još vidiš zvijezdu iznad mene ili je već pala? Ljeto koje pamtim, srušila je zima sjekirom od leda a samo to imam… |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Zvonimir Golob Sub 6 Dec - 21:03 | |
| Zvonimir Golob - OBICNE STVARI Ponekad mi se čini da sam umoran, umoran od života, od tolikih stvari kojih nema, jer tebe nema. Ponekad mi se čini da je tamno i hladno oko mene i da samo ti čuvaš nešto nalik toplini. Toliko sam zbunjen i ne razlikujem više šećer od soli, i smijem se kad ne treba. Čudnovato je kako čovjek može biti bespomoćan, ako je ostavljen. Neki dan hodao sam ulicom, ali nisam stigao kamo sam pošao. Pozdravljao sam nepoznate ljude i govorio gluposti kojih se stidim. Ponekad mi se čini da te nalazim pošto sam izgubio gotovo sve što je bilo važno, mislim, za mene. To su obične stvari, ali one, te obične stvari, ja živim s njima svakoga dana i one me nalaze. Mogu da budem neobrijan i bez kravate, i da šutim satima, kao drvo. O čemu? Ne znam. Djetinjaste misli o ljubavi. I o tome da me ti voliš. To će proći, znam. Uvijek prolazi! rekao je prijatelj, i zaplakao. I on ima svoju nevolju, jednako običnu, ni on ne razlikuje više šećer od soli. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Zvonimir Golob Pon 26 Jan - 20:30 | |
| Prvi je o tebi, ali neodređen. Ono čega nema ostaje i peče.
Drugi je o tebi. Jabuke i voda drhte u daljini dok uza me hodaš.
Treći je o tebi. Ne poznam ga više. Samo svjetlo munje, vedro crne kiše.
Četvrti je o tebi. Ne vidim ti oči. Tragovi u blatu, koraci u noći.
Peti je o tebi, a ti si daleko do mrtvoga mora otišla si rijekom.
Šesti je o tebi, kao da te ima, kao da si ovdje. Veče je, i zima.
Sedmi je o tebi, jedva da ga čujem. Pod grlom u mesu skriva se. I ruje.
Osmi je o tebi. Govori i ćuti. Ponavlja ga ptica. Ti ga nećeš čuti.
Zvonimir Golob |
| | | katarina MODERATOR
Poruka : 74915
Učlanjen : 06.06.2011
| | | | katarina MODERATOR
Poruka : 74915
Učlanjen : 06.06.2011
| | | | katarina MODERATOR
Poruka : 74915
Učlanjen : 06.06.2011
| Naslov: Re: Zvonimir Golob Pon 9 Feb - 19:07 | |
| Da bih rekao što želim
Da bih rekao što želim dosta je jedna riječ, ali tu su i ostale da bi nastanile tišinu. Da bih rekao što želim dosta je jedna ruža, jedan plamen za moje vlažne prste. Nedostaju mi ruke, nedostaje mi žito i zubi da bih te primio i da bih te zaboravio. Vjetar podiže iz pijeska moje ime i ono kaplje na mene poput žedne kiše. Postoje dani u kojima je sve zapisano, postoje godine i prazno lišće jeseni. O tebi znam samo da si bila,samo da živiš, i pamtim samo ono čega se ti ne sjećaš. Naga, ti se stidiš svoje sanjive nježnosti kao stablo koje vjetar pokriva lišćem. Daleko je djetinjstvo koje zaboravljam ti ostavljaš svoj život kao da ti ne pripada. I sada sniježi po njemu gusta kiša i ja koji stojim kraj prozora nekog vlaka koji bez mene odlazi. Da bih rekao što mi nedostaje, izmišljam riječi kao što su: nekad, i zauvijek, i nikada više. Razmisli dva puta pre nego što otvoriš usta |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Zvonimir Golob Uto 10 Feb - 15:43 | |
| PTICA
Ljubav je kavez, ne ptica. Između noža i poljubaca malo vode i zrno žita. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Zvonimir Golob Pet 27 Feb - 8:11 | |
| POGLEDAJ PATKE DRAGA
Ti si me ostavila, bože, kako je to smiješno. Šta ćeš sada bez mene tako sama? Svi idu u dvoje, ali ti i ja, svako svojim putem. Pogledaj patke, draga, nekamo lete. Svugdje parovi, svugdje on i ona i ptice kao i ljudi drže se za ruke, samo ti i ja stojimo bez riječi kao dva broda u magli, ispod tuđih zastava. Ti si me ostavila, bože, kako je to smiješno, šta ću sada bez tebe u toj šumi? Svi nekamo žure, ali ti i ja, na koju ćemo stranu? Teška si odviše, ne mogu da te nosim. Nisam te volio, sada mogu reći. Dok si kraj mene ležala, gdje sam tada bio? sada ti i ja stojimo bez riječi kao stablo i sjena koja mu više ne pripada. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Zvonimir Golob Pet 15 Maj - 8:53 | |
| Ruža
Ogolio sam te kao ružu da bih ti vidio dušu a nisam je našao. Ali sve uokolo obzorje, zemlja i more, sve do beskraja, ispunilo se mirisom, neizmjernim i živim. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Zvonimir Golob Pet 15 Maj - 8:54 | |
| Tvoj dio zraka
Što će se izmijeniti poslije tebe, pjesmo? U zajednickom krvotoku isti jauk, isti stup sramote, isti lanci na dnu broda koji nekamo plovi.
Najprije povjerenje, pa sumnja, tri, četiri ljubavi, ako je to dovoljno, želja da živis i želja da umreš, i zatim sve ostaje kao što je bilo.
Postelja, naga žena, i što poslije? Prozirno korijenje čije kucanje govori da si manji, a voda raste i netko se okrenuo umjesto tebe.
Što će se izmijeniti? Ništa. Ako vidiš ono što zaista vidiš. Drugi će htjeti sve sto si odbacio, udahnuti tvoj dio zraka, i zaspati. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Zvonimir Golob Pet 15 Maj - 8:55 | |
| Između mnogih prolaznika
Žalim te, smrti, koja ćeš po mene doći jednoga dana. Što ćeš zateći, što naći u ovoj odjeci, koju vijest o događaju već davno zaboravljenom, u ovoj sobi zidova odviše visokih koju napusti dječak da bi bacio svoj ognjeni kolut na grlić boce nekog sajma? Nepomičnu prazninu ti ćeš ispuniti svojom, ali ako meni nije bilo dovoljno što će tebi ovo što je preostalo? Hladna koža guštera koju ću ostaviti mirnu da leži, poslije svega, na ulicama svoga grada. Ako ja odbacujem ono što ti prihvaćaš, hoće li to biti gubitak ili časna trgovina kad već danas znam koliko je preostalo? Žalim te, smrti, jer ćeš biti prevarena i bit će potrebno da se ponovo nađe što sam izgubio idući prema tebi. Već vidim kako oklijevaš ponavljajući da si u pravu, vidim onaj neodlučni pokret rukom koja drži sječivo noža i preostaje mi samo da se nasmiješim znajući da ću ja dobiti ako ti izgubiš. Žalim te, jer mnogo sam obećao što ne mogu ispuniti izgovarajući svako tvoje ime na stotinu načina jednako stvarnih. I ti ćeš saznati što znači nada svakoga dana. Ostat će samo sjena pognuta u mraku do nogu onih koji ti već umirući domahuju, meso i krv u kojima ćeš ti živjeti poslije mene. Žalim te, smrti, jer već sada mogu da vidim tvoje djetinje lice između mnogih prolaznika na vratima Stanice i srdžbu na koju ja nisam imao pravo, dok nestrpljivom rukom prevrćeš ono sto je preostalo: nekoliko nesuvislih riječi koje su stajale poput zida između svijeta i mene, malo prašine i mrvica duhana, mapu nekog izmisljenog grada, sliku žene koja spava na jutarnjem suncu, mrlje tinte na noktima koji jos rastu i postelju sa koje silazim, smijući se, dok tragaš za srcem o kome ne znam ništa i nalaziš samo prazan prostor u kome još uvijek odjekuje udarac groma. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Zvonimir Golob Pet 15 Maj - 8:56 | |
| Ponekad mi se čini da sam umoran, umoran od života, od tolikih stvari kojih nema, jer tebe nema.
Ponekad mi se čini da je tamno i hladno oko mene i da samo ti čuvas nešto nalik toplini. Toliko sam zbunjen i ne razlikujem više šecer od soli, smejem se kad ne treba. Čudnovato je kako covek moće biti bespomoćan, ako je ostavljen. Neki dan hodao sam ulicom, ali nisam stigao kamo sam pošao. Pozdravljao sam nepoznate ljude i govorio gluposti kojih se stidim. Ponekad mi se čini da te nalazim pošto sam izgubio gotovo sve što je bilo važno, mislim, za mene. To su obične stvari, ali ne one, te obične stvari, ja živim s njima svakog dana i one me nalaze. Mogu da budem neobrijan i bez kravate, i da ćutim satima, kao drvo. O čemu? Ne znam. Detinjaste misli o ljubavi. I o tome da me ti voliš. To će proći, znam. Uvek prolazi; rekao je prijatelj, i zaplakao. I on ima svoju nevolju, jednako običnu, ni on ne razlikuje šećer od soli. |
| | | Sponsored content
| Naslov: Re: Zvonimir Golob | |
| |
| | | |
Similar topics | |
|
Strana 2 od 5 | Idi na stranu : 1, 2, 3, 4, 5 | |
| Dozvole ovog foruma: | Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
| |
| |
Ko je trenutno na forumuImamo 157 korisnika na forumu: 0 Registrovanih, 0 Skrivenih i 157 Gosta :: 3 Provajderi Nema Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 930 dana Pet 27 Sep - 15:38 Dvorana slavnih
Naj Avatar Haossa !
Kreja
Poslanici naj aktivniji nedelje |
Danas u 1:35 od Emelie
» Uz ovo kuliram
Danas u 1:29 od Emelie
» Jedna stara stvar
Juče u 23:17 od Emelie
» Uživo...
Juče u 22:44 od Emelie
» A malo bluesa?
Juče u 22:38 od Emelie
» Šta slušate dok kuckate na Haossu?
Juče u 22:35 od Emelie
» Šta trenutno slušate?
Juče u 22:27 od Emelie
» Pozdrav Haossu
Juče u 22:22 od Emelie
» Leonardo da Vinči
Sre 30 Okt - 12:57 od budan
» Edvard Hoper
Sre 30 Okt - 12:54 od budan
» Salvador Dali
Sre 30 Okt - 12:53 od budan
» Pablo Picasso
Sre 30 Okt - 12:51 od budan
» Claude Monet
Sre 30 Okt - 12:50 od budan
» Edvard Munch
Sre 30 Okt - 12:49 od budan
» Pesma za moju dušu
Pon 28 Okt - 1:54 od Emelie
» Pusti nešto osobi iznad
Pon 28 Okt - 0:11 od Emelie
» Joseph Lorusso
Sub 26 Okt - 10:16 od budan
» Johanes Vermer
Sub 26 Okt - 10:12 od budan
» Završava se na TOR
Pet 25 Okt - 14:39 od EROTIC MAN
» Kaladont na drugu reč
Pet 25 Okt - 14:37 od EROTIC MAN