Košulja

Ljeto, miris ulja
u kapljama kiše.
Otišla si. Vjetar
dlanovima maznim
na užetu mokru
košulju ti njiše.

Zagrli me barem
rukavima praznim.

Ljubavi moja

Ljubavi moja. Tražim te ponovo
tamo gdje sve prestaje: u jednom trenu
između snijega što pada i vatre umirućeg
na tvome licu, ispod tvoje haljine,
u zraku koji izgovaraš.
Amor mio. Nema imena koje ti ne pripada:
tu je kišno ljeto, godina, grana trešnje,
tu je tvoje tijelo od voska na kome je more
ostavilo svoj sjenoviti križ. Gorčina,
prazno nebo, tjeskoba, lude riječi
na koje ne pristajem dok silazim
između tvojih ruku i tražim
nagi plač što ispunjava moja usta.
Ljubavi moja, uzdrhtala na kiši, ona
koja spava na mojoj postelji, prekrivena
mojom rukom, ona koja ne razlikuje više
to što sam stvorio i to što me napušta.
I moju žeđ sa tragovima bezumne soli.

Obična pjesma

Sve je neobično ako te volim,
vrtuljak što se okreće igračke i djeca.
Veče koje silazi spava u mojoj duši.
Znam, veče koje silazi, stepenice, vjetar,
sve same obične stvari što se ne mogu ponoviti,
jer smrt se ne ponavlja, ni ti se ne ponavljaš u meni.
Sve je neobično ako te volim:
more skida i svlači svoje plašljivo tijelo,
zatvorenih očiju i vlažno od poljubaca.
Ja više nisam isti, slušajuć’ glas
na nekoj samotnoj stanici dok me obilazi kiša
mijenjam te u sebi. Samo ruže što tonu.
Tjeskoba, obična pjesma, plač ponovo
dok svoje teške vijeđe zaboravljaš u snu
poput marame na licu koje bdije.
Sve je neobično ako te volim,
ako te volim. Zagledana u nebo
ti postojiš kao svjetlo pregaženo u tmini.

Osam izgubljenih stihova

Prvi je o tebi, ali neodređen.
Ono čega nema ostaje i peče.

Drugi je o tebi. Jabuke i voda
drhte u daljini dok uza me hodaš.

Treći je o tebi. Ne poznam ga više.
Samo svjetlo munje, vedro crne kiše.

Četvrti je o tebi. Ne vidim ti oči.
Tragovi u blatu, koraci u noći.

Peti je o tebi, a ti si daleko
do mrtvoga mora otišla si rijekom.

Šesti je o tebi, kao da te ima,
kao da si ovdje. Veče je, i zima.

Sedmi je o tebi, jedva da ga čujem.
Pod grlom u mesu skriva se. I ruje.

Osmi je o tebi. Govori i ćuti.
Ponavlja ga ptica. Ti ga nećeš čuti.

Obične stvari

Ponekad mi se čini da sam umoran,
umoran od života,
od tolikih stvari kojih nema,
jer tebe nema.

Ponekad mi se čini da je tamno
i hladno oko mene
i da samo ti čuvaš nešto
nalik toplini.

Toliko sam zbunjen i ne razlikujem više
šećer od soli, smijem se kad ne treba.
Čudnovato je kako čovjek može biti
bespomoćan, ako je ostavljen.

Neki dan hodao sam ulicom,
ali nisam stigao kamo sam pošao.
Pozdravljao sam nepoznate ljude
i govorio gluposti kojih se stidim.

Ponekad mi se čini da te nalazim
pošto sam izgubio
gotovo sve što je bilo važno,
mislim, za mene.
To su obične stvari, ali ne one,
te običe stvari,
ja živim s njima svakog dana
i one me nalaze.

Mogu da budem neobrijan i bez kravate,
i da šutim satima, kao drvo.
O čemu? Ne znam. Djetinjaste misli
o ljubavi. I o tome da me ti voliš.

To će proći, znam. Uvijek prolazi;
rekao je prijatelj, i zaplakao.
I on ima svoju nevolju, jednako običnu,
ni on ne razlikuje šećer od soli.

Pismo

Kad razmišljam o tebi obuzima me nježnost
veća nego što mogu podnijeti, ponekad,
i zato šutim promatrajući te dok me ne vidiš
i, kao da je kraj godine, bilježim svakoga dana
od čega se sastojiš, uplašen da nešto nedostaje:
najprije ti čitava i meni okrenuta licem
na kome su usne, čelo, obrazi i tragovi poljubaca,
dva oka ispod nemirne kose i to bi bilo dovoljno
da nema tvojih ruku koje me grle, zatim vrat,
ramena, grudi i struk djevojčice koja plače,
oblina trbuha poput hljeba toploga
dok zastajem na obali jezera
koje već skriva sjena. Ali ja zatvaram oči
jer ti se stidiš i poželim da te čuvam
kad padne veče, daleko od stvari
koje te bez mene poznaju.
Na satu kazaljka pokriva jedna drugu
i ptica na tvome prozoru
ne uzima više zrno
iz nepoznate ruke.
Ugasi svjetlo, u tami
ne mogu te odvojiti
od sebe sama.

Pogledaj patke, draga

Ti si me ostavila, bože,
kako je to smiješno.
Šta ćeš sada bez mene tako sama?
Svi idu u dvoje, ali ti i ja,
svako svojim putem.
Pogledaj patke, draga, nekamo lete.

Svugdje parovi, svugdje on i ona
i ptice kao i ljudi drže se za ruke,
samo ti i ja stojimo bez riječi
kao dva broda u magli, ispod tuđih zastava.

Ti si me ostavila, bože,
kako je to smiješno,
šta ću sada bez tebe u toj šumi?
Svi nekamo žure, ali ti i ja,
na koju ćemo stranu?
Teška si odviše, ne mogu da te nosim.

Nisam te volio, sada mogu reći.
Dok si kraj mene ležala, gdje sam tada bio?
sada ti i ja stojimo bez riječi
kao stablo i sjena koja mu više ne pripada.

Prve kapi kiše

Ne postojim, ni ti ne postojiš,
možda si me sanjala,
možda sam te stvorio
od modrog kamenja,
od zvijezda koje ne vidiš,
od mesa obilježenog tvojim noktima,
od krvi koja te traži
dok napušta moje srce,
od ptica i njihova perja
visoko iznad zvonika,
od izmišljenih ruža bez imena,
od ljekovitih trava na kojima se odmaraju
tvoj plamen, tvoja košulja
i tvoje gusle,
od tebe same okupane u riječi
koja izvire iz moga grla,
od godišnjih doba koja podiže
ruža vjetrova, od snijega
koji će pasti gdje ti staneš,
od svega što nemam, miješajući sve to
sa onim što sam imao
ili sam vjerovao da imam.

Možda sam mijenjao skretnice
očekujuci vlakove koji ne stižu
skupljajući ono što si odbacila,
možda sam učio napamet
stare molitve
i tvoj hljeb i tvoje vino
još su kraj moje postelje.
Nedjelja je svaki dan
ako još znam da postojiš,
naše se riječi sudaraju
i uspinju visoko na nebo,
držeći se za ruke.

Možda sam te posadio duboko u zemlju
čekajući da nikneš kad dođe vrijeme,
možda sam želio samo da me sanjaš,
ali ti spavaš zatvorenih očiju,
gledajući kroz prozor
prve kapi kiše.

Slika

Na zidu slika: stol, igračke,
nekoliko jabuka
i prazan tanjur.
Jabuke se kotrljaju,
padaju u vrt,
uspinju se na stablo
i ponovo rastu.
Prozor je otvoren,
noć kao kiša
kaplje u prazan tanjur.
Za stolom sjedi dijete,
promatra me
i skriva ruke
iza jastuka.
Plaši se,
ne prepoznaje me,
mislim da me ne voli.
Jedno je oko plavo,
drugo sivo.
- Što si učinio od mog života?
reče dijete, a usta mu zatvorena.
- Ne znam, odgovorih – oprosti,
ne sjećam se,
zaboravio sam.
Mislio sam da je to moj život.

Srce

Ispruži ruku i što dotičeš?
reče malo srce velikom srcu.

Ništa, ne dotičem ništa,
ako je ovo sve što ostaje,
reče veliko srce.

Modrine treba, i zelenila,
jarbol i zastava. A ti, što imaš?
reče malo srce velikom srcu.

Samo želju da imam, samo to,
i ruke da podignu zastavu,
reče veliko srce.

Toliko si blizu, ali ja te ne vidim,
reče malo srce velikom srcu.

Stani na moje mjesto, odavde vidim
kako se zatvaraju velika vrata neba
i ruka koja ih zatvara,
reče veliko srce.

Što to u tebi još kuca toliko glasno?
upita malo srce veliko srce.

Ništa, ne kuca ništa,
reče veliko srce.
Žuna udara kljunom o koru drveta.

Moja je kutija za tebe odviše mala,
reče malo srce velikom srcu.
Na dno studene vode lezi i spavaj.

Tamo već leži netko pokriven lišćem.
Uđi u mene budno i zatvori oči,
reče veliko srce malom srcu.

ima još dovoljno mjesta između kamenja.

Sadržaj romana

Počinje, naravno,
kao i svaka druga
knjiga ljubavi:
on dječak, ona djevojčica
i tako se vole, ponekad.

Na prvim stranicama
još se uspinju,
još rastu,
još izmišljaju jedno drugo
i srcem dodiruju vlastite snove.

Na dvadesetoj drže se za ruke,
na četrdesetoj još mu dopušta
da crta njezino lice
na površini vode,
još ne vidi kamen koji će podići
mulj sa dna i ispuniti njena usta
suhim lišćem.
Ljubav samoći ne dopušta
da se u njoj ne nastanjuje.

Kasnije, na neparnim stranicama,
prve kapi kiše,
na kraju svakog poglavlja
raste korov.
Neke rečenice nedostaju,
neke se riječi ponavljaju
vlastitom voljom.

Ali da su cvijećem prostrli livadu
jedne nedelje ujutro,
da su razumjeli što pišem na dlanu
velikim slovima
da su govorili zemlja zemlji na kojoj su stajali,
da su sklopili ruke zajedno, kao u molitvi,
osluškujući vlastita zvona, u daljini,
da su svoj ležaj ogradili zastavama
i usnuli ispod druge krošnje….

Kako su mogli znati da onaj koji se budi
ne pamti uvijek
snove koje sanja
i da se zlo izgovara samo,
iz svoga grla?

Dijalozi? Nema ih više, samo opis prirode
koja se opire, nebo je tamno,
ne više modro.
Zlu je potrebna jeka da bi trajalo,
ljubav pruža loš primjer
životu.

Možda onaj koji o njima piše
ne želi, ne zna, ne pristaje
na radost koja je njemu uskraćena,
možda je bilo snijega za njegovim stolom,
svjetiljka ugušena i neka su slova dolutala
iz rječnika nekog nepoznatog jezika.
Možda je slagar pogriješio
prepisujući sa margina opake riječi,
uvjeren da jedino zle vijesti
neće izazvati
zavist čitalaca.

Jesu li kasnije čitali istu knjigu, njih dvoje ?
Amabam amare ( Sv. Augustin )
jesu li voljeli ljubav,
ili jedno drugo?
Ne, nisu dopustili ni sebi samima
onu boju rumenila prije nego svane,
pamtili su što se zaboravlja, ne svoja sjećanja,
gubili tuđe bitke i zbrajali,
ne svoje mrtve.
Ako nema planine, sagradit će je,
ako postoji most, srušit će ga,
ako svane, odmah je večer.

A mogli su doseći zvijezde njih dvoje, čelom,
stajati uspravni tamo gdje je tišina,
već gotovo da su bili s druge strane,
na drugoj obali mogli su rasti
iz istog korijena,
u istom grlu i već do koljena
jedno drugome,
mogli su, konačno, i to su mogli,
izaći iz te knjige i potražiti drugu.
Na polici stoji još uvijek prazna kočija
ispunjena ružama
i njena su vrata otvorena.

Nekoliko poglavlja prije kraja
sumnja je svakog dana bila na trpezi,
nada pokrivena mrvicama kruha
i samo pored njegove čaše:
Prolaznici su bacali vlastite riječi
u njihova usta,
čuli su kako ih dozivaju
i to je odlučilo,
karte su bile obilježene i podijeljene
za drugim stolom, u mraku, u ponoć,
na raskrižju ispod vješala.

Mreža se uvijek sastoji
od užeta i praznine
uhvaćene u zamku.

Ovako, bio je mrtav mnogo ranije,
na prvoj trećini knjige,
to što je hodalo bio je netko drugi,
to što je disalo
jedva da bi moglo ugrijati
prozeble prste, uveče.

Knjiga o ljubavi – piše na koricama
u crnom okviru, između redaka.
O ljubavi?
Ipak, ne poznajem ljepše kakva je mogla biti,
ni tužnije kakva jeste.

mnogi su njeni listovi
slijepljeni gustim
kapljama krvi.

Ti si vatra

Ti si vatra u kojoj drhte prsti,
nož hladan i oštar u preponi mjeseca,
riječ koje nema, i smrt,
igra žalosna koju još nismo naučili.

Ne mislim više na očajnu travu,
ni krikove kamena užasnih poljubaca,
još jednom se plašim da ne zatvore vrata
tisućama konja koji se plaše sna.

Svi koji su zaboravljeni u mraku
traže svoje ruke u utrobi hijena
i samo jedan prekrasan pastir
naći će stado izgubljenih mravi.

Jedna žena plače u kutu.
Tko će staviti zemlju na njena usta?
Tko sklopiti oči opreznim školjkama
rukom od stakla, pijeska i cesera?

SJENA KRIŽA

Onaj koji će zatvoriti vrata odlazeći.

Ona koja je prostor zatvoren vratima.

Onaj koji više ne govori.

Ona koja to ne primjećuje.

Onaj koji se ne sjeća da je zaboravio.

Ona koja zaboravlja da mu to kaže.

Onaj koji će odbaciti

koljena, šaku i prste

i naviku da ih ima.

Ona koja će skupiti sve to da bi ponovo

sastavila sjenu križa.

Onaj koji umjesto kamena kleše vlastito srce.

Ona koja je nož, čekić i dlijeto.

Onaj koji će zajedno s košuljom

skinuti dio ramena, zglobove, slijepe oči.

Ona koja je postelja neke druge sobe.

Onaj kome studen zatvara usta.

Ona koja će zbuniti lastavice pokazajući sjever

kao da je jug.

OBIČNA PJESMA

Sve je neobično ako te volim,

vrtuljak što se okreće igračke i djeca.

Veče koje silazi spava u mojoj duši.

Znam, veče koje silazi, stepenice, vjetar,

sve same obične stvari što se ne mogu ponoviti,

jer smrt se ne ponavlja, ni ti se ne ponavljaš u meni.

Sve je neobično ako te volim:more skida i svlači svoje plašljivo tijelo,

zatvorenih očiju i vlažno od poljubaca.

Ja više nisam isti, slušajuć’ glas

na nekoj samotnoj stanici dok me obilazi kiša

mijenjam te u sebi. Samo ruže što tonu.

Tjeskoba, obična pjesma, plači ponovo

dok svoje teške vjeđe zaboravljaš u snu

poput marame na licu koje bdije.

Sve je neobično ako te volim,

ako te volim. Zagledana u nebo

ti postojiš kao svjetlo pregaženo u tmini

Ponekad mi se čini da sam umoran,
umoran od života,
od tolikih stvari kojih nema,
jer tebe nema.


Ponekad mi se čini da je tamno
i hladno oko mene
i da samo ti čuvas nešto
nalik toplini.
Toliko sam zbunjen i ne razlikujem više
šecer od soli, smejem se kad ne treba.
Čudnovato je kako covek moće biti
bespomoćan, ako je ostavljen.
Neki dan hodao sam ulicom,
ali nisam stigao kamo sam pošao.
Pozdravljao sam nepoznate ljude
i govorio gluposti kojih se stidim.
Ponekad mi se čini da te nalazim
pošto sam izgubio
gotovo sve što je bilo važno,
mislim, za mene.
To su obične stvari, ali ne one,
te obične stvari,
ja živim s njima svakog dana
i one me nalaze.
Mogu da budem neobrijan i bez kravate,
i da ćutim satima, kao drvo.
O čemu? Ne znam. Detinjaste misli
o ljubavi. I o tome da me ti voliš.
To će proći, znam. Uvek prolazi;
rekao je prijatelj, i zaplakao.
I on ima svoju nevolju, jednako običnu,
ni on ne razlikuje šećer od soli.

Hoćeš li beskrajne prostore neba,
sve ruže svijeta, sve što ti treba?
Hoćeš li mora, jezera, vulkane,
sve moje noći i sve dane?
Hoćeš li sve što moje nije,
Hoćeš li dugu mokru od kiše,
Da opet bude kao prije,
da voliš jednom i nikad više?

Hoćeš li srce zauvijek, i sreću?
Hoćeš li ljubav moju? Neću!

Hoćeš li bol što svuda stiže
do kraja srca i do dna mesa,
hoćeš li ruku što se diže
dok vičeš sam i do nebesa?
Hoćeš li pisma kojih nema i
prazne riječi što te traže,
I laž i ponor koji drijema u
svemu što ti ona kaže?

Hoćeš li mokar jastuk noću?
Hoću li ljubav tvoju? HOĆU!

Pismo

Kad razmišljam o tebi obuzima me nježnost
veća nego što mogu podnijeti, ponekad,
i zato šutim promatrajući te dok me ne vidiš
i, kao da je kraj godine, bilježim svakoga dana
od čega se sastojiš, uplašen da nešto nedostaje:
najprije ti čitava i meni okrenuta licem
na kome su usne, čelo, obrazi i tragovi poljubaca,
dva oka ispod nemirne kose i to bi bilo dovoljno
da nema tvojih ruku koje me grle, zatim vrat,
ramena, grudi i struk djevojčice koja plače,
oblina trbuha poput hljeba toploga
dok zastajem na obali jezera
koje već skriva sjena. Ali ja zatvaram oči
jer ti se stidiš i poželim da te čuvam
kad padne veče, daleko od stvari
koje te bez mene poznaju.
Na satu kazaljka pokriva jedna drugu
i ptica na tvome prozoru
ne uzima više zrno
iz nepoznate ruke.
Ugasi svjetlo, u tami
ne mogu te odvojiti
od sebe sama.

Ruža



Ogolio sam te kao ružu
da bih ti vidio dušu
a nisam je našao.
Ali sve uokolo
obzorje, zemlja i more,
sve do beskraja,
ispunilo se mirisom,
neizmjernim i živim.

Tako pada sjekira



Govori se da dolazi vrijeme studeni,
praznine i samoće, stiže vjetar obilazeći
dvostruku šumu i gusta kiša
dira svojim hladnim jezikom
čelo zemlje. Budi tu, pored mene,
kao moja ruka, otvorena, da bih tobom primio
ono što me očekuje. Dati i uzeti,
ista riječ u koju ulazi ljubav
kao u postelju.
Kome pripada čovjek ako ne tebi, nježnosti,
kome ljubav ako ne onima
koji podižu lomaču na kojoj gori još uvijek
srce zemlje?
Kao da nisam rođen, kao da sam već umro
skriven u nekoj ruži, u snu koji drugi sanja,
u groznici bilja, u vodi ili zraku
koji ćeš ti udahnuti prije nego odeš.
Govori se da stiže vrijeme studeni,
ali sudbina sviju samo je moja sudbina,
a bol sviju ne postaje veća. Smrt za sve
samo je smrt za mene i stoga hoću da postojim
da bi postojalo sve što vidim:
mravi sa svojim primjerom koga se plašim,
zvonjava, hljeb, miris žene,
nago voće bez posljedica, neka znanost,
nesreća, bol ili zvuk trube u blatu,
da bi postojao svijet, historija ili poljubac
i ti, konačno, moja ljubavi, moje promuklo
zvono, moje područje ograđeno žicom
uz koju se uspinje
talas neba.
Govori se da stiže studen, vrijeme praznine,
ali ja ne očekujem ništa, jer ono što dolazi
ja već imam boreći se, da bih pao jednoga dana
tiši nego dok sam govorio
riječi koje jedino ti nisi čula.
Tako se ruši stablo drvosječa.
Tako pada sjekira.
Tako snijeg koji čekam!

Tvoj dio zraka



Što će se izmijeniti poslije tebe, pjesmo?
U zajednickom krvotoku isti jauk,
isti stup sramote, isti lanci
na dnu broda koji nekamo plovi.

Najprije povjerenje, pa sumnja,
tri, četiri ljubavi, ako je to dovoljno,
želja da živis i želja da umreš,
i zatim sve ostaje kao što je bilo.

Postelja, naga žena, i što poslije?
Prozirno korijenje čije kucanje
govori da si manji, a voda raste
i netko se okrenuo umjesto tebe.

Što će se izmijeniti? Ništa.
Ako vidiš ono što zaista vidiš.
Drugi će htjeti sve sto si odbacio,
udahnuti tvoj dio zraka, i zaspati.

Tijelo žene


Cuerpo de mujer, blancas colinas, muslos blancos ...
(Pablo Neruda)

Tijelo žene, skrovito čudo nepoznato u tebi,
ima li veće nježnosti nego što je moja
dok spavaš ljupka u sjeni svoje svjetlosti?

Silazeći u tebe kao u ponornicu
ponavljam imena cvijeća da bih te objasnio:
perunija, azaleja, robinija hispida.

Dok spavaš ti se igraš, rijeko u koju uranjam
svoje ruke, rastužena i vječna,
sa svojim šljunkom od sedefa i spaljene mahovine.

Na tebi sve prepoznajem i svemu se čudim:
tu je ponor iz koga dolazim i kome se vraćam,
i slana me žeđ obilazi dok umireš, slatka patnjo.

Evo koliko te tražim: kao jeka svoj glas,
kao glas svoju jeku sto ne prestaje
i gori u mojoj krvi, u mojoj glavi bez svjetla.

Evo koliko te želim: kao pusta površina vode
svoj vir da je uznemiri i da sustane tamo
gdje sve počinje, i odakle smrt ne silazi.

Ima li ljepše od tvoje kovine,
od tvog voća koje se nudi? Ja sam brod
što tone i što se ljulja između tvojih obala.

Evo te, pobijeđene i gole, ali tko će proći
ispod slavoluka sa vijencem gorka lovora?
U tvom snu i ja sam izgubljen zauvijek.

Zagledan u beskrajne prostore otvaram
dio po dio tvog tijela što se ne razlikuje više
od mene u meni, jednako i jednako samo.

Tu je i nevidljiva pjesma koja preobražava
sva tvoja čuda u jedno, uzdrhtalo na kiši,
i prokleto nebo što ranjava plače iza tvojih vjeđa.

Između mnogih prolaznika



Žalim te, smrti, koja ćeš po mene doći
jednoga dana. Što ćeš zateći,
što naći u ovoj odjeci, koju vijest
o događaju već davno zaboravljenom, u ovoj sobi
zidova odviše visokih koju napusti dječak
da bi bacio svoj ognjeni kolut
na grlić boce nekog sajma? Nepomičnu prazninu
ti ćeš ispuniti svojom, ali ako meni
nije bilo dovoljno što će tebi
ovo što je preostalo? Hladna koža guštera
koju ću ostaviti mirnu da leži, poslije svega,
na ulicama svoga grada. Ako ja odbacujem
ono što ti prihvaćaš, hoće li to biti
gubitak ili časna trgovina kad već danas znam
koliko je preostalo? Žalim te, smrti,
jer ćeš biti prevarena i bit će potrebno
da se ponovo nađe što sam izgubio
idući prema tebi. Već vidim
kako oklijevaš ponavljajući da si u pravu, vidim
onaj neodlučni pokret rukom
koja drži sječivo noža i preostaje mi
samo da se nasmiješim znajući
da ću ja dobiti ako ti izgubiš. Žalim te,
jer mnogo sam obećao što ne mogu ispuniti
izgovarajući svako tvoje ime na stotinu načina
jednako stvarnih. I ti ćeš
saznati što znači nada svakoga dana.
Ostat će samo sjena pognuta u mraku
do nogu onih koji ti već umirući domahuju,
meso i krv u kojima ćeš ti živjeti
poslije mene. Žalim te, smrti,
jer već sada mogu da vidim tvoje djetinje lice
između mnogih prolaznika na vratima Stanice
i srdžbu na koju ja nisam imao pravo,
dok nestrpljivom rukom prevrćeš
ono sto je preostalo:
nekoliko nesuvislih riječi koje su stajale
poput zida
između svijeta i mene, malo
prašine i mrvica duhana, mapu
nekog izmisljenog grada, sliku žene
koja spava na jutarnjem suncu, mrlje
tinte na noktima koji jos rastu
i postelju sa koje silazim, smijući se,
dok tragaš za srcem o kome ne znam ništa
i nalaziš
samo prazan prostor
u kome još uvijek
odjekuje udarac groma.