Fulkaneli: Misterija katedrala ( pasus o ‘crnim devicama’)



kripta katedrale u Vinčesteru, skulptura Anthony Gromley (instalacija), 1986.



kripta katedrale u Vinčesteru, skulptura Anthony Gromley (instalacija)

Kao što je ljudska duša s tajnim prevojima, tako i katedrala ima svoje skrivene hodnike. Raprostirući se ispod crkvenog poda, oni formiraju kriptu ( od grčke reči kriptos – skriveno).

U tom podrumskom prostoru, vlažnom i hladnom, posmatrača obuzima posebno čuvstvo koje ga uništava: to osećanje snage sjedinjene sa tamom. Tu smo u skloništu mrtvih, kao u bazilici Sen-Deni, nekropoli uglednika, kao u rimskim katakombama, groblju hrišćana. Kamene ploče, mermerni mauzoleji, kovčezi, krhotine istorije,odlomci prošlosti. Sumorna i teška tišina ispunjava nadsvođene prostorije. Hiljade spoljašnjih šumova, ta zaludna jeka sveta, više ne dopiru do nas. Jesmo li to u pećinskim staništima kiklopa? Jesmo li na pragu danteovskog pakla, ili u podzemnim galerijama, tako širokogrudnim, tako gostoljubivim prema prvim mučenicima?

Oko nas su mnogobrojni, ogromni stubovi, debeli, ponekad u parovima, podignuti na svojim širokim osnovicama. Mišići nabrekli, zgrčeni pod naporom, i koji, ne klonuvši, dele divni teret celokupnog zdanja. Noćna volja, nema, čvrsta, napregnuta u večnom opiranju rušenju.

Nekada su podzemne odaje u hramovima služile kao boravište Izidinim kipovima koji, od uvođenja hrišćanstva u Galiju, postadoše one Crne device koje narod okružuje naročitim štovanjem. Uostalom, njihova je simbolika istovetna; i jedne i druge na svojim postoljima pokazuju slavni natpis: Virgini purituarae, Devici koja će biti obremenjena. Izida u oči začeća je u astrološkoj teogoniji atribut Device koju mnogi spomenici pre hrišćanstva označavaju imenom Virgo partitura, to jest zemlja uoči oplođenja, i koju će sunčevi zraci ubrzo oživeti.

U hermetičnoj simbolici, crne device predstavljaju i provorodnu zemlju, zemlju koju umetnik mora da izabere za sadržinu svog velikog rada. To je prvobitna materija u mineralnom stanju, takva kakva iskrsava iz metalonosnih naslaga, duboko zakopanih ispod stenovite mase. To je, kažu nam tekstovi, crna supstanca, teška , lomljiva, trošna sa izgledom kamena i može se drobiti u sitne komade kao kamen.



St. Etienne, Crna Devica, fotografija: Ch.Neis

U naše vreme, Crne device su sve ređe. Navešćemo katedralu u Šartru, ima ih dve: prva, u kripti, sa izražajnim nazivom, Bogorodica Podzemna, sedi na tronu na čijem postolju već spominjani naziv Virgini puriturae. Druga, napolju, zvana Bogorodicom od Stuba, zauzima središte niše ispunjene eksvotovima u obliku rasplamsanih srca. Potonja je predmet obožavanja velikog broja hodočasnika, ‘kameni stub koji joj služi kao oslonac bio je izlizan jezikom i zubima njenih vatrenih obožavatelja, poput stpala Svetog Petra u Rimu ili kolena Herkula koga su pagani obožavali na Siciliji.’ Sa svojom podzemnom Devicom, Šartr važi za najstarije od svih mesta hodočašćenja.

Što se tiče Izidinih stuatueta, one su još ređe nego Crne device. Možda bi razlog tome valjalo tražiti u poznoj antici tih ikona. Vitkovski opisuje jednu koja je bila udomljena u katedrali Svetog Etjena u Mecu: ‘Ta kamena Izidina figura, visoka 43 cm, glave prekrivene velom. Dve suve dojke visile su s njenih grudi poput dojki kod Dijana iz Efesa. Koža joj eje bila obojena u crveno, a plašt koji ju je omotavao – crno…Slične statue postojale su u Svetom Germanu Livadskom i Svetom Etjenu u Lionu.’



Crna devica iz katedrale u Šartru

Ipak, ono što ostaje za nas jeste da je kult Izide, egipatske Cerere, bio veoma misteriozan. Znamo samo da se boginja slavila svečano svake godine i da joj je bio žrtvovan bik. Posle žrtvovanja, desetine hiljada muškaraca i žena lupalo se u grudi.. Grci kao i Egipćani, zavetovani su na apsolutno ćutanje o misterijama Cererinog kulta, i istoričari nisu mogli ništa više da saznaju.

Ranije smo rekli da je kamen iz Dija, predstavnik Izide, ukazivao na nju kao na majku bogova. Isti epitet korišćen je i za Kibelu. Obe boginje su, takoreći po srodstvu, bliske i mi smo skloni da ih smatramo kao različite izraze jednog istog načela. G.Šarl Vensans potvrđuje to mišljenje u svom opisu reljefa koji prikazuje Kibelu, gledanu tokom niza vekova na spoljnom zidu parohijske crkve u Penu, s natpisom: Matri Deum.U tome postoji jedna posebna analogija, Kibela je bila štovana u Pesinontu, u Frigiji, u vidu jednog crnog kamena za koji se govorilo da je pao s neba. Fidija prikazuje boginju koja sedi na prestolu između dva lava, a na glavi joj je muralna kruna s koje pada veo. Ponekad je predstavljana s ključem u rukama, i kao da uklanja svoj veo. Izida, Derera, Kibela, tri su glave pod istim velom.



stuatua boginje Kibele



statua boginje Kibele, NY
Metropolitan Museum of Art



Statua boginje Ceres
National Museum of Roman Art of Mérida

Fulkaneli, Misterija katedrala, Beograd, ‘Rad’, 2007

originalni naslov: Fulcanelli – Le Mystere des Cathedrales, knjiga je prvi put objavljena 1922. godine

‘Priroda ne otvara vrata svetilišta svima bez razlike.

Niko ne može očekivati da će zadobiti veliku Tajnu ako svoju egzistenciju ne uskladi s rasponom preduzetih istraživanja.


wordpress.

Koje sve tajne krije dubrovačka Katedrala?




Ova godina u znaku je obilježavanja 300. obljetnice dubrovačke stolne crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije ili kako je Dubrovčani jednostavno nazivaju Katedrala.


Ona je biskupovo sjedište i kao takva s pravom nazvana majkom svih crkava u Dubrovačkoj biskupiji, a treći je crkveni građevni objekt izgrađen na istom položaju. Građena je 1672.-1713. na ostacima prijašnje romaničke katedrale. U sebi čuva brojne vrijednosti, riznicu i naravno, arheloško nalazište ranije Katedrale.

KATEDRALA ISPOD KATEDRALE

Za postojanje druge romaničke katedrale znalo se na osnovi starih slika i reljefnih modela Dubrovnika, a nastala je između 1131. i 1157. godine. Za nju se veže legenda o zavjetu engleskog kralja Rikarda Lavljeg Srca. On se, vraćajući se iz III. križarskog rata 1192. godine i jedva spasivši glavu u brodolomu ispred otoka Lokrum, zavjetovao pokloniti gradu, u kojemu kroči na čvrsto tlo, dukate za izgradnju velike crkve. Zna se da je upravo romanička katedrala sa svojim remek – djelima u kamenu, s pet raskošnih portala na fasadi i velikom kupolom ubrajana među najljepše i najbogatije europske crkve svog vremena, a bila je srušena u Velikoj trešnji 6. travnja 1667. godine.


Idejni tvorac gradnje sadašnje katedrale bio je ugledni povjesničar, filozof, pjesnik, diplomat i Dubrovčanin opat Stjepan Gradić čiju 400. obljetnicu rođenja također obilježavamo ove godine i kojeg s ponosom nazivamo Ocem domovine. On je radeći u Vatikanu kao kustos, kasnije i rektor Vatikanske knjižnice, počeo prikupljati pomoć za svoj rodni grad. Glavni arhitekt Katedrale bio je Andrea Buffalini iz Urbina, a u gradnji su sudjelovali Paolo Andreotti, arhitekt iz Genove, Pier Antonio Bazzi i fra Tommaso Napoli. Završne radove priveo je kraju domaći graditelj Ilija Katičić. Svečano otvorenje doživjela je za Božić 1713., a građena je pod utjecajem rimskog baroka u obliku latinskog križa, s tri uzdužna broda i s jednim poprečnim.

I današnja barokna Katedrala doživjela je sličnu sudbinu one romaničke. Potres koji je 15. travnja 1979. pogodio Dubrovnik, znatno ju je oštetio, pa je bila potrebna njena sanacija. Naime, opasno oštećenje bilo je odvajanje njezina istočnog pročelja od ostale mase objekta, stradala je temeljna kostrukcija, izvanjski zidovi, posebice kupola, dok je zidno platno napuklo na više mjesta. Nakon toga potresa obavljena su u Katedrali arheološka istraživanja da bi se pod baroknom crkvom ispitala veličina, oblik, sačuvanost i vrijednost ostataka prijašnje, romaničke katedrale, srušene 1667. godine. Tako se došlo do vrijednog otkrića. Na početku travnja 1981. profesor Josip Stošić sondom je prodro u apsidu dotad potpuno nepoznata sakralna objekta, treće, mnogo starije katedrale bizantskog stila, iz sedmog ili osmog stoljeća, o kojoj inače nije bilo spomena u povijesnim dokumentima. Njeno datiranje u ranija stoljeća upućuje na podatak da je Dubrovnik već tada bio izgrađena urbana cjelina, te pomiče vrijeme postanka grada. Novootkrivena crkva po značajkama je bizantska, a pripada kasnoj antici. Bila je trobrodna bazilika s tri apside, dok je središnja apsida iznutra polukružna, a izvana trpezasta. Zanimljiva je i velika površina te bazilike, koja seže više od 30 metara u duljinu i više od 15 metara u širinu.

BOGATSTVO I VRIJEDNOST


Dubrovačka Katedrala je ukrašena baroknim oltarima i brojnim vrijednim umjetničkim slikama, među kojima ima najviše talijanskih, ali ima i domaćih i flamanskih majstora. Posebno se ističe umjetničkom vrijednošću veliki poliptih Uznesenja Marijino (16. st.) iznad glavnog oltara, djelo velikog mletačkog slikara Tiziana i njegove radionice, zatim prekrasna Madonna della Seggiola (16. st.) koja se pripisuje Raffaellu i njegovoj školi. Bogatstvo njene riznice svjedoči o ugledu i bogatstvu dubrovačkog zlatarstva. Svoje bogatstvo pohranjeno u Katedrali mudri Dubrovčani su vješto čuvali trima ključevima. Jednoga je čuvao knez, drugog biskup, a trećeg tajnik Republike, no samo su se na istovremeni okretaj svih ključeva otvarala vrata riznice.


dulist

Damanhur: Ogromni podzemni hram izgrađen u tajnosti, Italija



Poznat kao osmo svjetsko čudo, Damanhur je impresivni podzemni hram koji se nalazi ispod jedne kuće u sjevernoj Italiji, a koji je izgradila grupa ljudi koji su tokom 15 godina radili non-stop – i to u potpunoj tajnosti.



Oberto Airaudi, danas poznat kao “Falco”, je započeo izgradnju golemog podzemnog hrama u augustu 1978. godine, ispod jedne kuće udaljene oko 50 km od Torina. Airaudi je odlučio raditi u strogoj tajnosti, a svoju je viziju prenio na par ljudi za koje je smatrao da će ga razumjeti. Prvobitna skupina je brojala 24 člana koji su radili u četverosatnim smjenama, a nakon gotovo 25 godina ovaj broj se popeo na više od 1000 volontera.



Falco je tvrdio da je doživio paranormalne vizije iz “prošlog života” nevjerojatno zamršenih hramova kada je imao samo 10 godina, a u 28-oj godini života je odlučio i da ih pretvori u stvarnost.



Projekt ove veličine je bilo teško ‘vječno’ kriti od vlade, pa je tako nakon skoro 15 godina kopanja policija došla (1992. godine) na vrata kuće i zahtjevala da istraži glasine o ogromnom podzemnom hramu. Kada su tri policajca i državni advokat konačno uspjeli ući u masivni kompleks, ostali su bez teksta.



Pred njima se pružao petospratni prostor od 8.500 kubičnih metara, sa mnoštvom prostorija povezanih stotinama metara koridora. Prema glavnom tvorcu Airaudiju, samo je 10% kompleksa bilo završeno. Vlada je zabranila dalje kopanje (zbog straha od urušavanja) ali je Falcu i njegovim volonterima dozvolila da nastave sa uređenjem već iskopanih prostorija.



Nevjerovatni podzemni kompleks sadrži niz prostorija: neke su sa stropovima visokim preko 7 metara, jedna je četverostrana piramida prekrivena ogledalima i sa staklenom kupolom na vrhu, druga prekrivena zlatom, a zidovi i hodnici hrama u potpunosti su prekriveni freskama i skulpturama.



Prema tvorcu hrama, on predstavlja “duboko putovanje unutar sebe.”



Danas Sljedbenici Damanhura, “Hrama Čovječanstva”, žive i rade u i oko kompleksa, a slijede mješavinu new-age i paganskih rituala, s Falcom kao duhovnim vođom. Prema njihovim tvdnjama, “hramovi su veliki laboratoriji u kojima su umjetnost i nauka, tehnologija i duhovnost ujedinjeni u istraživanju novih smjerova za razvoj čovječanstva.





pixelizam.

Nikada čuo do sada za Damanhur.
Čovjek uči dok je živ. 


Evo i nacrta te čudesne građevine.