Nemoj

nikom nemoj tako
ponuditi usne
koje mirisu na jesen
jer osetice neko
kako moji poljupci jos traju
i kako ti rukama struji
ova jesen i zima
nikome nemoj tako ponuditi usne
jer znas da te u meni ima
za pet stoleca
i pet nedosanjanih proleca

nemoj ni to malo sjaja u ocima
potrositi s nekim u nocima
kad moja senka zaluta
iznad oblaka
pa ti na jastuk padne kao suza
neka kap kise
i ne reci nikad vise
jer Bog ce znati
i mozda hteti
da me se zauvek tvoje srce seti.

SVE ŠTO MI OSTAJE


Sve što mi ostaje to je moje srce,
veliko kao nebo
i duboko kao more.
Zamisli,
to je sve što ostaje,
a ja sam mislio da će
mnogo više toga biti.
Cak ni svoju zvijezdu nemam,
rijeka mi je davno protekla,
ali ipak imam jedno veliko srce
i u njemu beskraj tuge,
bijelu zoru predivnu na dlanu,
imam zaista mnogo...
Vjeruj mi ne žalim
za mnom sjaj ne blijedi.

Da li će me nekad tvoje ruke prepoznati

Da li će me nekad tvoje ruke prepoznati
kad u nama bude
već mnogo jeseni i zima
kad mi sjaj u oku izblijedi od kiša
i kad me možda više neće biti

Da li ćeš ponekad zaplakati noću
kad te sjeti davna zaboravljena pjesma
na sve ulice i restorane
sva ona mjesta koja ćeš pamtiti
po našoj nježnosti
i ljubavi u kristalnim prozorima
plavim maglama

Da li ćeš ponekad zaplakati
u prvi sumrak novog proljeća
u toj jedinoj preostaloj zraci
razbijenog sunca
kad osjetiš još jednom dodir moga dlana
kad me više možda neće biti

A sve će biti kao prije
i ona rijeka plava
i prozori tvoje sobe okrenuti daljinama
u koje smo htjeli

Da li ćeš me ipak zaboraviti
u predahu dviju ljubavi
a znaš da nam usne od istog poljupca boluju
i da nas ista tuga progoni stoljećima

Kako bih volio znati
izgledas li sretno
gospodjice moja
kad te jesen zanjise na rukama
kad u oku oblaka vidis odsjaj
i prestanes se muciti
s jednadzbama zivota

Kako bih ja gospodjice moja
rado s tobom otvorio vrata
i otisao
zaboravio na zivot
na ljubav
na potonule brodove
kako bih ja gospodjice
tugo moja
skinuo sve brojeve godina
izbrisao datume
da nasa ljubav
bude primjer djeci koja dolaze

(Z. Krznaric)

ljubila je
smijala se
kurvinski zagledavala u oci
djecje izmicala

da bi jednom pala

ne sluteci na dobro
nije bilo lose
godina kao i svaka druga
govorila je jasno
prizivala slike
pravdala se da je svemu kriva
neka tuga
neki zanos
sto li
a ljubila je
boze moj
kao da je nekakvo divlje stvorenje
podbadala nogom pod stolom
o seksu mislila sve s nekim bolom
i nekim osjecajem strave
pusila cigaretu za cigaretom
vani je bila zima
a u tijelu vatra
hiljadu stupnjeva strasti
od koje se ludi
i htjela ne htjela


znala je da mora pasti

a kad se pada nek se pada slavno
nek se zavijore zastave
od haljine i rublja
sve sto je sporedno postalo je glavno

pa ljubila je

usnom od vinjaka mokrom
smijala se
zubima cvokotala
pod nekim ustima tudjim
kurvinski u zjene strpala sebe cijelu
i tepala malim andjelima
pijanim vragovima
ostavljala pecat na tragovima

i nije bilo lose

godina kao svaka sto se nize
zima bez snijega
i smrt neka blize

a ona se smijala
sretno se ljubila
malo se tako protegla i grijala
i u malo magle
na minus deset

polako se negdje izgubila

sve ovo

u ovoj boci prepunoj tjeskobe
moje ruke na tvom ramenu
ova muzika tvojih prstiju
sve je to sadasnjost
u kojoj tutnje proslosti
nekih drugih ljudi
koje smo voljeli
koje smo voljeli
i nikad ih nismo razumjeli
a njihovi snovi
isto tako i nasi leze negdje
pod slapovima zutog lisca

nismo nikad izdrzali
napade podmuklih jeseni

i zato ove veceri
skriven od svih
umotan u agnus dei
malog Mozarta
osjecam bol praznine u mojim zjenama
nepodnosljivu bol za tobom

sve ovo

ove stanice koje su ostale
u dubokim snjegovima
bogatih zima
nasih nevjera
usana priljepljenih uz zamrznuta stakla
veceri u kojima smo se lomili dusama
i pozivali prijatelje
oprastali neprijateljima

ljubavi moja
u cemu smo grijesili
koga smo tjesili
kad je i nama bilo tesko

kazem ti
sve ovo sto nam se nakupilo u srcu
kao gorka *****
u zadimljenim kaficima
kao stihovi koji su se topili
na plamenu svijeca

sve je to moja bol vecerasnja

sve su to usne koje sam ljubio
i koje sapucu i danas
slatke primamljive tajne

sve sam to ljubavi ubio
krstareci sjeverom
gubeci sve vrijedno i dobro

gubeci i tebe

Zeljko Krznaric

odlazis

kazes zauvijek
uzimas cak i onaj stari kaput
koji je u ormaru visio
iz ciste sentimentalnosti
i rukavice izmedju ostalog
koje si nosila one hladne zime
kad su ti samo oci bile tople
ljubavi

ova godina mora da je lose pocela

ima u tome nesto
sto necemo nikad razumijeti
ima tako nekih tuga
koje ne osjetis
i koje te zateknu pri budjenju

i sad ti odlazis

nervozno palis cigaretu
okreni se jos jednom
i pogledaj me u oci
pogledaj u buducnost
koja gori negdje daleko
i reci
posteno od srca

znas i sama da takvih ljubavi
nema na svijetu

i sad kad ides
izadji tiho na prstima
predji tih par koraka
iz sadasnjosti

zaustavi vjetar

poneku sitnicu namjerno zaboravi
da se mozes vratiti
kad prodju godine
i kad srce zbroji sve dobro i lose

odlazis

cak i to cinis na svoj profinjeni nacin
u sobi tisina
samo neka pjesma na radiju
dopola izgorjela svijeca
vani prve pahulje snijega

kraj kakav sam vec negdje citao u romanima

blesav i nepotreban

ubitacan



kraj koji ostavlja tragove





godina ce biti losa

pijemo viski s ledom

i kavu s okusom tebe

i meni se tako pricini odjednom

kako me tvoje koljeno dodiruje

i to mi je dovoljan razlog

da zaboravim knjige

iz kojih sam dosta naucio

dvije fotelje nama su u tom trenutku

kao dva svemirska broda

i letimo daleko

iza nas ostaje jutro

ostaje rijeka i ova soba

nas dvoje mijenjamo doba

i mijenjamo sve obicne stvari

odlazimo nekud gdje se ljubi i nikad

ne stari

sad smo ljubavno sretni

svoj svemir imamo

i imamo sve

pijemo viski

pristaje nam i lijepo nam je

njezne su ti usne

tako njezne kad me poljube

ti znas tako lijepo zatvoriti oci

i otkrila si tajnu zatvorenog pogleda

zoves me da dodjem

pa tvoja hrabrost nema granica

puna si ljubavi

njezna si

dok pijemo viski pusimo i prebiremo

po proslosti

gramofon svira u nedogled

i to je divno

nas dvoje smo prvi ako nisi znala

prvi smo u dusu sagledali

i zaplakali od srece

od cvijeta si njeznija

od trave meksa

i tesko nam je nebo oblacno

drzati na obrazima

pijemo viski s ledom

i kavu s okusom tebe

dosta nam je svega sto nije kao ovo

da nam je zauvijek tako

od ljepote bi mozda umrli

kao zvijezde

Bilo je neceg tajanstvenog
u tom plamenu vasih pogleda
u toj neprestanoj borbi
cvijetova i nesigurnih rijeci
taj mali rat ljubavi izmedju dvije tuge
vino izmjesano u casama
muzika poslije ponocnih vijesti na uzglavlju
u toplini vaseg tijela
i vjerujte
ja danas strepim nad svakim budjenjem
za mene je opasnost taj zrak mirisnih naranci

i bilo je neceg

znam da je bilo malo ljubavnog
u toj kratkoj epizodi
koja je zivjela na vasim usnama

predivna gospodjo
vi ste taj ulazak u ozbiljno neozbiljno shvatili
a meni su se otvarali vidici
meni su u ocima planule zore lomeci mi srce
na beskrajnim zvucima
vasa lomna bojazljivost u velovima snova

i vjerujte
ja danas strepim nad svakim budjenjem
za mene je opasnost svaki vlak
koji donosi mirise juga
u ovu mirnu sliku davnine
i nema vise toga kao nekad
ovo je druga mladost
ovo vise nisu hrabri vulkani
i ne govori se kao nekad

predivna jasnoca mojih retrospektivnih lutanja
ocajnickih pokusaja bjekstva

noc

i eine kleine nacht musik
kao zvono nad celom
kao luna nabrekla nad povrsinom oceana koji umiru
i jos ima neotvorenih strana
i tajanstvenosti u pogledima
kao da nismo oboje porazeni
u tom malom ratu ljubavi
izmedju dvije tuge

kad si ljubila istinski
onako kako zelis
znas kako
svijece vino vecera

kad si ljubila

mozes li se sjetiti
koji je mene snijeg pokrivao

sad mi je smijesno
casna rijec
nezamislivo mi je

a ima takvih ljubavi
koje treba dobro protresti
prije svake upotrebe

proslo je mjesec dana
od tvog rodjendana
zao ti je sto ti nisam cestitao
ali nisam stigao vjeruj
znas da je uvijek neka guzva

veceras sjedim sam
znam da te cudi ali sam sam
cini mi se da pada snijeg
i brinem o nekim bezveznim stvarima

a ljubio bih te nocas
pozelim to

nedostaje mi ponekad neka ludost
nesto izmedju bola i srece
muzika s kasetofona

i sjecas li se samo
kako smo iskljucili telefon i zvono
a bilo te je sram u pocetku
ugrizla si mi usnu
iscjedila dva limuna u caj
i prolila kavu na cistu bijelu plahtu

znam tvoj broj
i mogao bih te nazvati



ali nema smisla



mozda si vec zaspala
a mozda radis i neke druge stvari

mozda si sada i bolje izabrala

nisi vise onako neozbiljna
ne slusas valjda samo neke gluposti

i znam da si govorila kako bi voljela
da razumijes Zaratrustu
da gledas Shakespearea
zapravo ti si nadarena
ti to mozes kad hoces

a ljubio bih te nocas



znam da je nemoguce



i kazem to tek tako
da shvatis kako mi nije svejedno

zbog onih zvijezda nad gradom
zbog vjetra nad rijekom
i zbog jos puno sitnica
koje zivot zaboravlja
a one ostaju i lebde u zraku
i oko tebe i oko mene

kad se sretnemo
volio bih da imas onu istu haljinu
cini mi se da je bila plava
zguzvali smo je bar deset puta

i nikad nemoj reci nesto
sto bi nas moglo zaboljeti

vrijeme je na tvojoj strani
i to si mi uzela

sad cu otvoriti prozor
i viknuti volim te



grad spava

a snijeg pada



volim te