Gde se ljubi i nikad ne stari


pijemo viski s ledom

i kavu s okusom tebe

i meni se tako pricini odjednom

kako me tvoje koljeno dodiruje

i to mi je dovoljan razlog

da zaboravim knjige

iz kojih sam dosta naucio

dvije fotelje nama su u tom trenutku

kao dva svemirska broda

i letimo daleko

iza nas ostaje jutro

ostaje rijeka i ova soba

nas dvoje mijenjamo doba

i mijenjamo sve obicne stvari

odlazimo nekud gdje se ljubi i nikad

ne stari

sad smo ljubavno sretni

svoj svemir imamo

i imamo sve

pijemo viski

pristaje nam i lijepo nam je

njezne su ti usne

tako njezne kad me poljube

ti znas tako lijepo zatvoriti oci

i otkrila si tajnu zatvorenog pogleda

zoves me da dodjem

pa tvoja hrabrost nema granica

puna si ljubavi

njezna si

dok pijemo viski pusimo i prebiremo

po proslosti

gramofon svira u nedogled

i to je divno

nas dvoje smo prvi ako nisi znala

prvi smo u dusu sagledali

i zaplakali od srece

od cvijeta si njeznija

od trave meksa

i tesko nam je nebo oblacno

drzati na obrazima

pijemo viski s ledom

i kavu s okusom tebe

dosta nam je svega sto nije kao ovo

da nam je zauvijek tako

od ljepote bi mozda umrli

kao zvijezde

Noćas te tugujem

Noćas te tugujem, najdraže moje,
s nekim osjećajem daljine
Jer nema nikoga ovdje kraj mene,
i nitko da mi skine
tu suzu sa obraza.

Noćas te tugujem.

A u istom smo gradu
i iste brojimo minute.
Samo što usne ne ljube i šute,
samo što oči prosipaju sjaj
U nekim drugim sobama,
nekim drugim ljudima.

Noćas te tugujem i skitam.

Ne ljubim i pitam
Što je tamo iza jutra,
iza zagrebačke zime.
Postoji li tamo još tvoje ime,
kao što ti u meni postojiš
I ova noć što miriše,
po narančama s juga
govori mi što je tuga.

Nisi daleko.

A čini mi se kao sto godina
svjetlosti i tame,
kao da se ljubav tamo topi,
na plamenu svijeće.

I tugujem te noćas…
I tugujem…
I tugujem…

Najava rata


Najavljujem ti rat
po svim pravilima.

Evo
najprije ti šaljem protestnu notu
jer si uznemirila moj ljubavni prostor
i namjerno si ubacila te šarene balone
u moje vidokruge.

Zatim šaljem ti protest
jer si me mučki i bez ikakve najave
ranila toplim pogledom.

Najavljujem ti rat
bespoštedan
rat do posljednjeg poljupca
rat u kojem ćemo najvjerojatnije
oboje biti poraženi
i ove riječi su samo prethodnica
vojske pjesama koje će se boriti
na mojoj strani.

Najavljujem ti rat
totalan i iscrpljujući
bez primirja i zatišja
neće biti smrti ali bit će bola.

Zahtijevam da se poštuju
odredbe o ratovanju
da se oružje nosi na vidljivom mjestu
i bez lukavstava molim
bez ikakvih tajni.

To mora biti
najveličanstveniji rat u povijesti

Jedino kažem
smrti neće biti
ali bit će bola.

Nemoj

Nikome nemoj tako
ponuditi usne
koje mirisu na jesen
jer osjetit ce netko
kako moji poljupci još traju
i kako ti rukama struji
ova jesen i zima
nikome nemoj tako ponuditi usne
jer znaš da te u meni ima
za pet stoljeca
i pet nedosanjanih proljeca

nemoj ni to malo sjaja u ocima
potrositi s nekim u nocima
kad moja sjena zaluta
iznad oblaka
pa ti na jastuk padne kao suza
neka kap kise
i ne reci nikad vise
jer Bog ce znati
i možda htjeti
da me se zauvijek tvoje srce sjeti

Šta ti nedostaje noćas

Šta ti nedostaje noćas
mislim osim mene
jer drugo je sve u redu
drugo nije važno u ovoj noći
jer zvijezde će ionako padati
i ovdje
i na zapadnim i istočnim obalama
mene nešto drugo zanima
mene zanima što da učinim
s ovim depresivnim
magnetskim poljem
i kako da umaknem nepovoljnim
strujanjima vjetrova s juga
koji u tvom srcu stvaraju
zrakoprazne prostore
što ti nedostaje noćas
osim kucanja sata
mislim osim mene
jer sve drugo nije more koje se pjeni
nije to šlag na sve
posebno na ono što me dovodi
do ludila
pazi
jutra će svejedno dolaziti
bez obzira na naša stanja
ali mene nešto drugo zanima
meni to što me ubija
može biti slatko
i suzama razmazano lice
može i to
a to što ne možeš pogledati u oči
nikom
hajde molim te
ti baš kao neko dijete
uživaš u svemu što ne možeš promijeniti
ma priznaj
da ti ja najviše nedostajem...

Moje veliko slovo

Ti si jedno veliko slovo
u mom životu,
neoprostivo i nedužno,
namjerno i slučajno,
ti si sve.
I noćas ja se odjednom sjetim kiše
koja je pala tog popodneva.
Sjetim se tvojih očiju
iz kojih nisam izlazio
pet sati i nekoliko minuta
a za to vrijeme svijet se okretao
i ništa nije stajalo;
druga smjena je radila neumorno,
netko je u tom trenutku ljubio
i umiralo se u tih pet sati
i nekoliko minuta
a mi smo dijelili sudbinu ruže
ja s tvojim imenom na usni
i ti sa mnom.
Kiša je padala tog popodneva
znam to sigurno
jer na tvom licu je zasjala jedna kap
poput bisera
i trave su sanjale o nama.
Ti si jedno veliko slovo u mom životu
i samo sam tebe učio
kako se pobjedjuje ravnodušnost
govorio sam ti lijepo
a ustvari
ponekad sam pomislio kako bi bilo
raskopčati tvoju košulju
i ljubiti te dugo
tako dugo dok kiša ne prestane.
Ti si moje veliko slovo
veliko poglavlje jednog popodneva
i malo večernje tame.
Ti si zvijezda lutajuća
koja mi se seli iz oka u oko.
Pa sjetiš li se kako smo izašli
iz te kiše sretni,
moje veliko slovo?

Ne diraj moje godine

Ne diraj moje godine
ne igraj se mojim rukama
ostavi moje usne...
Najbolje bi bilo za tebe
da odeš
da otvoriš vrata
ostaviš tu kafu koju pijemo
zaklopiš knjigu i
pokupiš tih svojih deset sličica
iz raznih razdoblja tvoga života.
Zašto me gledaš tako bezobrazno
tako toplo i nemirno
tebi ću, evo, samo tebi ću
otkriti tajnu
jer te želim spasiti od sebe i tuge
ja sam rođen u godini
loše berbe
i što možeš od mene dobiti
samo suzu na kraju.
Zato ti kažem
pokupi sve te tvoje nežnosti
skini poljupce sa mojih usana
ne ostavljaj te mirise na jastuku
jer tako te volim
a rođen sam u godini loše berbe
i znam da će sve to
loše završiti...

Jednom zaboravi


Jednom zaboravi
Namjerno se ne sjeti
Da si prije mene voljela
Da si mi bila nevjerna
Makar me nisi znala

Ne sjeti se jednom
Kako je to bilo
Kako te je život učio
Kako si rasla
Iz pupoljka se u ružu pretvorila

Jednom zaboravi
Sva ona proljeća izbriši
Da napraviš mjesta
Ovom luđaku
Oboljelom od ljubavi
Na oblaku bijelom napiši
Da se ničeg ne sjećaš
Da od našeg prvog pogleda traješ
I pravi se kao da prvi puta poljubac daješ

Zadrhti malo
Kad ti dlan preko leđa krene
Izbaci sve uspomene
Da napraviš mjesta
Za ovu rijeku koja traži
Kuda će i kako

Jednom zaboravi
Ne sjeti se nikog
I voljet ću te lako.

UMRO SAM A TI MI OPROSTI


Umro sam a ti mi oprosti
što sam tako žureći
zaboravio ruku da ti stisnem
i poljubim te onako
kako sam to uvijek činio odlazeći

Oprosti mi što sam proljeće jedno
zauvijek u sebi odnio
ali sjeti se
ostale su pjesme
u desnoj ladici neuredno složene
snaći ćeš se
iz njih ljubav prosto izbija
te pjesme to sam ti sad ja

Oprosti mi
nije bilo vremena za opraštanje
suviše smo se voljeli
da bi mogli nešto drugo
tako žureći nisam ni pomislio
da ćeš biti tužna zbog svega
i sad mi je žao zbog te praznine
koja nas dijeli
zbog toga što će nas jednu vječnost
zvijezde razdvajati
i što neću moći usne da ti dodirnem

Hoću li ikada

Hoću li ikada
sakupljati mrvice jeseni s ulica
i skidati ti ljubav sa obraza
ja koji živim bez dokaza
i bez tvoje nježne riječi

hoću li ikada

tvoje jutro prepoznati rano
uz kavu
i misao o kojoj sam pisao
o kojoj sam sanjao još prije

hoću li ikada

nekada
u nekom gradu Europe
svejedno na sjeveru ili jugu
preboliti s tobom tugu koju nosim

jer duša je moja tebi data
iza nekih prozora od zlata
koji gledaju u tvoje snove

hoću li ikada

s tobom imati
tebi dati i od tebe primati

da mi budu sretni prijatelji
i ovo lišće da zazeleni
da mi počne život tamo
odakle si došla

i donijela mirise cesta
i mjesta gdje si me našla.

PRISTOJNO BEZOBRAZNA


Pristojno bezobrazna
Svoju blijedu kožu mojim prstima prepuštaš
Na milost i nemilost
Svoje srce boje tinte smiruješ uzalud
Jer ta tvoja milina
Nježnost koja se ne može iskorijeniti
Samo mene može zaplijeniti
Bezobrazno pristojna
Moja ljubav od sto tisuća poglavlja
U svakoj kapi strasti iznad našeg uzglavlja
Svakog jutra jedan cvijet
Polako ali sigurno mijenja svijet
Iza tvojih uvala mirnih i dobrih
Miruje ona tvoja strast
Koja se u trenu podiže poput gejzira
I uvijek me tvoja pristojno bezobrazna
I opipljiva nakana i u duši plodna dolina
Može odvući i slomiti me na sto načina

VEČERAS ĆE ZVONITI ZVONA


Večeras će zvoniti zvona
I sretni će biti svi
A tko će sine tebi
Poklon pod bor staviti

Badnjak je i vani sniježi
Večeras ljubav je zakon
Sjeti se mene sine
Kad Božić čestitaš nekom

Tvoj tata je sine tamo daleko
Gdje anđeo dobar i tebe brani
Tvoj tata ti sine želi dobro sve
I sretan ti Božić i tebi i mami

AKO POGLEDAŠ



Ako pogledaš malo bolje nebo
Jedne večeri kasne
Mnoge će ti stvari biti jasne
Pa kad vidiš da neka zvijezda zatreperi
I zasvijetli jače
I kad ti duša od te blagosti zadrhti
I nema tu šta da se pogađa
kad se toplina nebom rasprostre
Znaš da se negdje u svijetu jedna nova ljepota rađa

JER ŽIVOT NIJE



Nekome ćeš uvijek faliti
I tebi će uvijek netko faliti
I ti ćeš za nekim svijeće i zvijezde paliti
I topit ćeš mraz jutarnji svojim nadama
Jer život nije nikad onakav kakvog ga želimo
Ako sve sa nekim ne podijelimo
Pa bila to sreća ili tuga
I ne vrijedi žaliti
Jer uvijek će tebi
Ai ti ćeš uvijek nekom jako faliti

TUGOM POROBLJENO



Sve je naročito izgubljeno
Tugom porobljeno srce se oglasi
Ima li vjetra da rastjera mučninu
Ima li izgleda da se sve to spasi
Čini se da smo opet od ljubavi nemoguće tražili
I uvuklo se u zjene jugo
To su te životna poglavlja
Kad tražiš jedno a dođe ti drugo
I potom more se uznemiri
I zvijezde se pretvore u jato
A živjeti moramo čak i zato

AKVARELKO MOJA

Sasvim si me fino zamislila
Kao bolesno jutro
Naslonjeno na zatvorene oči
Kao izlog neke prodavaone kraj koje ćeš proći
U nedogled a u najmanju ruku do mosta
Ti si zaista neko nadareno dijete
S pojačanim nagonima slutnje
Ko tebe u mirisnoj glavi
I bijeloj kragni
Ako uopće nešto i znaš o ljubavi
Ne postoji happy end
I volim te istinski i vodeno
Akvarelko moja
Moja filozofijo mudra
Ka ćeš već jednom
Malo dublje posegnuti u život
Da popraviš prosjek
Generaciji svoji zaljubljenih ljubavorezaca

PIŠEM TI



Pišem ti iz ovog središta slike
Koja s raskošim baroknim okvirom
Visi kraj prozora
I ne čujem više snagu one rijeke
Ne osjećam drhtavu nježnost
Tek iznikle trave
Tamo je daleko i sve mi je nekako daleko
Tamo gdje se tvoji rođendani slave
U sjaju svijeća tvoje lice
I kako nas samo tako
Na razne strane odnesu životne bujice
I opet ti pišem iz ovog središta slike
A nisu to više neke nade velike
To se samo čekanje oteglo
Baš se oteglo

SVE STO MI OSTAJE

Sve sto mi ostaje to je moje srce,
veliko kao nebo
i duboko kao more.
Zamisli,
to je sve što ostaje,
a ja sam mislio da će
mnogo više toga biti.
Čak ni svoju zvijezdu nemam,
rijeka mi je davno protekla,
ali ipak imam jedno veliko srce
i u njemu beskraj tuge,
bijelu zoru predivnu na dlanu,
imam zaista mnogo...
Vjeruj mi ne žalim
za mnom sjaj ne blijedi.

OPITI SE LJUBAVLJU



Gradovi se ponavljaju
I oštar miris jeseni se zavlači u poglede
Truli lišće uz okus vanilije
Uz poznate krajolike koje smo oblikovali
Svojim jednostavnim prisustvom
Oči koje smo suzama isprali prečesto i gorko
Jeseni koje su nas obogatile iskustvom
Barokna težina podivljalo more
Raznosi vjetar uspomene
I sumrak u sobi i nepomične sjene
I postoji još neko mjesto odakle se krene
Do mjesta gdje nema smisla o smrti misliti
S oblacima se zbliži i opiti se ljubavlju
Tako da se nikad ne otrijeznimo

OČI TVOJE



Oči tvoje boje badema
U kojima se zvijezde roje
U tim očima vidim mene više nema
Mamuran se budim
I još me boli sve tvoje

Saznat ćeš jednom možda
Kako su me našli sa oblakom u zjeni
Okrenuta zidu i s osmjehom na usni
No ne treba ti suza ni riječi ni ništa
Tu večer samo s mojim imenom zaspi