Ja još se mučim tugom čežnja,
još tebi stremim dušom svom
i u sumraku uspomena
još ljubav dajem liku tvom.
Tvoj mili lik, nezaboravan,
uvijek i svuda nosim ja,
lik nedostižan, miran, stalan,
ko zvijezda što na nebu sja.
Posljednja ljubav
O, na zalazu naših dana
ljubav je tiša i praznovjerna.
Sijaj, svjetlosti oproštajna,
ljubavi zadnja, luči večernja!
Pola je neba palo u sjenu,
još na zapadu sjaj se žari,
pričekaj malo, sutonski trenu,
potraj, potraj, predivna čari!
Pusti da krv u žilama sni,
u srcu žara sve je manje.
O posljednja ljubavi, ti
jesi blaženstvo i očajanje.

Posljednja ljubav

O, na zalazu naših dana
ljubav je tiša i praznovjerna…
Sijaj, svjetlosti oproštajna,
ljubavi zadnja, luči večernja!

Pola je neba palo u sjenu,
još na zapadu sjaj se žari, -
pričekaj malo, sutonski trenu,
potraj, potraj, predivna čari!

Pusti da krv u žilama sni,
u srcu žara sve je manje…
O posljednja ljubavi, ti
jesi blaženstvo i očajanje.

Fjodor Ivanovič Tjutčev

Blizanci

Dva blizanca, uz to naša
Božanstva: smrt i san – prija
Ta sličnost brata i sestre: plaši -
On blaži, ona turobnija.

No ima drugi par, i nije
Mu ravnog, sličan se ne rodi,
I nema čari užasnije
Što ovim blizancima vodi:

U krvnoj vezi, ne slučajnoj,
A s nama samo onih dana
Kad svojom nerazrešnom tajnom
Opčinjuju nas sve do rana -

I ko još, oseti kad linu,
Kad stine krv il kipti, davi,
Kraj vaših iskušenja minu -
Samoubistvo i ljubavi?!

* * *

Oluja je prošla. Još pušeći se, ležao je
Visoki hrast oboren Perunom
I plavičasti njihov dim s grana vijugao se
Po zelenilu osvježenom jakom kišom
A već odavno nije glasnije i potpunije
Ptičiji pijev po gaju se razlio,
I duga svojim krajem
U zelene vrhove se uprla.

Bože, utehu onom dadni

Bože, utehu onom dadni
Koga pripeke muči plam,
Koji k’o prosjak goli, jadni,
Kraj tuđih vrata luta sam.
On u prolazu samo kreće
Preko ograda pogled svoj,
Na hladovinu i drveće -
Raskoš letnji u šumi toj.
Za njega neće lisne grane
Gostoiljubivi spremit’ sag;
Na njega neće ni fontane
Rasuti rose biser blag…
Pećina plava i duboka
Zalud ga mami kraju svom…
Ni prah sa rosnog vodoskoka
Osvežit neće glavu tom!
Bože, utehu onom dadni
Koga na životni put kreće jad,
Te kao prosjak bedni, jadni,
Kraj tuđih vrata luta sad.

Ja znadoh oči

Ja znadoh oči- o te oči!
Kako ih ljubljah, sam bog zna!
Od njenih čarnih, strasnih noći
Ne mogoh otkinut dušu ja.
U ponorima tog pogleda,
što život do dna razotkriva,
Takav se u njem bol ogleda,
Takva dubina strasti skriva!
U trepavici sjeni tada
Disaše tužan i čudesan,
On sav umoran, k’o naslada,
I, kao patnja, sav udesan.
I nijednom se to ne zbude
U trenucima divnim onim
Da me susretom ne uzbude
I da bez suza u njih ronim.

Ja još se mučim

Ja još se mučim tugom čežnja,
još tebi stremim dušom svom -
i u sumraku uspomena
još ljubav dajem liku tvom.
Tvoj mili lik, nezaboravan,
uvijek i svuda nosim ja,
lik nedostižan, miran, stalan,
ko zvijezda što na nebu sja.
Posljednja ljubav
O, na zalazu naših dana
ljubav je tiša i praznovjerna…
Sijaj, svjetlosti oproštajna,
ljubavi zadnja, luči večernja!
Pola je neba palo u sjenu,
još na zapadu sjaj se žari, -
pričekaj malo, sutonski trenu,
potraj, potraj, predivna čari!
Pusti da krv u žilama sni,
u srcu žara sve je manje…
O posljednja ljubavi, ti
jesi blaženstvo i očajanje.

Kob

Ah, ljubav, ljubav – riječi drevne –
savez je duša rođenih –
njihovo stapanje i sjedinjenje,
i sudbinsko im kalemljenje,
i… dvoboj njihov sudbinski…

I čim je od njih nježnje jedno
u nejednakoj borbi srca dva,
tim stvarnije i neizbježno,
dok ljubi, pati, klone nježno,
iznemogne i tu je kraj….

Noć

Pijesak gazim do kolena…
Poslednji je dana znak…
Već je tamom pokrivena
Gora – borje… Svud je mrak.

Kroz ta crna i duboka,
Tužna mjesta – ko će proć?
Odsvud, kao zvijer stooka,
Na nas motri pusta noć.

Posljednja ljubav

O, na zalazu naših dana
ljubav je tiša i praznovjerna…
Sijaj, svjetlosti oproštajna,
ljubavi zadnja, luči večernja!

Pola je neba palo u sjenu,
još na zapadu sjaj se žari, -
pričekaj malo, sutonski trenu,
potraj, potraj, predivna čari!

Pusti da krv u žilama sni,
u srcu žara sve je manje…
O posljednja ljubavi, ti
jesi blaženstvo i očajanje.

Rusija

Rusija nije pojmljiva umu,
aršinom nećeš mjeru joj znati.
Ona je nešto posebno -
u nju možeš jedino vjerovati.

Silentium!

Ćuti i skrivaj od svetla dana
I misli svoje i osećanja -
Neka se u dubini duše
Podižu, rastu i nek se ruše
Bešumno, kao zvezdani puti, -
Divi se njima – i ćuti.
Kako srcu sebe kazati?
Kako će tebe drugi da shvati?
Zašto ti živis, da l on pojmi?
Kazana misao ko laž se dojmi.
Uzburkan se istočnik muti:
Hrani se njima – i ćuti.
U samom sebi život produži -
Ceo je svet u tvojoj duši,
Čarobne misli roje se tu -
A zagluši ih spoljni šum, -
Svetlost dana ih goni i muti -
Shvati njihovu pesmu – i ćuti!
Dva blizanca, uz to naša
Božanstva: smrt i san – prija
Ta sličnost brata i sestre: plaši -
On blaži, ona turobnija.
No ima drugi par, i nije

Zemlja ruskog naroda

Seoca bijedna, zapuštena…
Oskudna sva priroda…
O zemljo moja napaćena!
Zemljo ruskoga naroda.
Još gordi pogled stranca jednog
Ni osjetio nije:
Sjaj koji ispod golog, bijednog
Lika se tvoga krije.
Majko nasušnog nam hljeba,
Pod krestom tvoga doba,
Blagosiljo te vladar neba,
Videć te kao roba.

Posljednja ljubav
O, na zalazu naših dana
ljubav je tiša i praznovjerna…
Sijaj, svjetlosti oproštajna,
ljubavi zadnja, luči večernja!
Pola je neba palo u sjenu,
još na zapadu sjaj se žari, -
pričekaj malo, sutonski trenu,
potraj, potraj, predivna čari!
Pusti da krv u žilama sni,
u srcu žara sve je manje…
O posljednja ljubavi, ti
jesi blaženstvo i očajanje.

Dva blizanca, uz to naša
Božanstva: smrt i san – prija
Ta sličnost brata i sestre: plaši -
On blaži, ona turobnija.

No ima drugi par, i nije
Mu ravnog, sličan se ne rodi,
I nema čari užasnije
Što ovim blizancima vodi:

U krvnoj vezi, ne slučajnoj,
A s nama samo onih dana
Kad svojom nerazrešnom tajnom
Opčinjuju nas sve do rana -

I ko još, oseti kad linu,
Kad stine krv il kipti, davi,
Kraj vaših iskušenja minu -
Samoubistvo i ljubavi?!

* * *

Oluja je prošla. Još pušeći se, ležao je
Visoki hrast oboren Perunom
I plavičasti njihov dim s grana vijugao se
Po zelenilu osvježenom jakom kišom
A već odavno nije glasnije i potpunije
Ptičiji pijev po gaju se razlio,
I duga svojim krajem
U zelene vrhove se uprla.

Bože, utehu onom dadni

Bože, utehu onom dadni
Koga pripeke muči plam,
Koji k’o prosjak goli, jadni,
Kraj tuđih vrata luta sam.
On u prolazu samo kreće
Preko ograda pogled svoj,
Na hladovinu i drveće -
Raskoš letnji u šumi toj.
Za njega neće lisne grane
Gostoiljubivi spremit’ sag;
Na njega neće ni fontane
Rasuti rose biser blag…
Pećina plava i duboka
Zalud ga mami kraju svom…
Ni prah sa rosnog vodoskoka
Osvežit neće glavu tom!
Bože, utehu onom dadni
Koga na životni put kreće jad,
Te kao prosjak bedni, jadni,
Kraj tuđih vrata luta sad.

Ja znadoh oči

Ja znadoh oči- o te oči!
Kako ih ljubljah, sam bog zna!
Od njenih čarnih, strasnih noći
Ne mogoh otkinut dušu ja.
U ponorima tog pogleda,
što život do dna razotkriva,
Takav se u njem bol ogleda,
Takva dubina strasti skriva!
U trepavici sjeni tada
Disaše tužan i čudesan,
On sav umoran, k’o naslada,
I, kao patnja, sav udesan.
I nijednom se to ne zbude
U trenucima divnim onim
Da me susretom ne uzbude
I da bez suza u njih ronim.

Ja još se mučim

Ja još se mučim tugom čežnja,
još tebi stremim dušom svom -
i u sumraku uspomena
još ljubav dajem liku tvom.
Tvoj mili lik, nezaboravan,
uvijek i svuda nosim ja,
lik nedostižan, miran, stalan,
ko zvijezda što na nebu sja.
Posljednja ljubav
O, na zalazu naših dana
ljubav je tiša i praznovjerna…
Sijaj, svjetlosti oproštajna,
ljubavi zadnja, luči večernja!
Pola je neba palo u sjenu,
još na zapadu sjaj se žari, -
pričekaj malo, sutonski trenu,
potraj, potraj, predivna čari!
Pusti da krv u žilama sni,
u srcu žara sve je manje…
O posljednja ljubavi, ti
jesi blaženstvo i očajanje.

Kob

Ah, ljubav, ljubav – riječi drevne –
savez je duša rođenih –
njihovo stapanje i sjedinjenje,
i sudbinsko im kalemljenje,
i… dvoboj njihov sudbinski…

I čim je od njih nježnje jedno
u nejednakoj borbi srca dva,
tim stvarnije i neizbježno,
dok ljubi, pati, klone nježno,
iznemogne i tu je kraj….

Noć

Pijesak gazim do kolena…
Poslednji je dana znak…
Već je tamom pokrivena
Gora – borje… Svud je mrak.

Kroz ta crna i duboka,
Tužna mjesta – ko će proć?
Odsvud, kao zvijer stooka,
Na nas motri pusta noć.

Posljednja ljubav

O, na zalazu naših dana
ljubav je tiša i praznovjerna…
Sijaj, svjetlosti oproštajna,
ljubavi zadnja, luči večernja!

Pola je neba palo u sjenu,
još na zapadu sjaj se žari, -
pričekaj malo, sutonski trenu,
potraj, potraj, predivna čari!

Pusti da krv u žilama sni,
u srcu žara sve je manje…
O posljednja ljubavi, ti
jesi blaženstvo i očajanje.

Rusija

Rusija nije pojmljiva umu,
aršinom nećeš mjeru joj znati.
Ona je nešto posebno -
u nju možeš jedino vjerovati

Silentium!

Ćuti i skrivaj od svetla dana
I misli svoje i osećanja -
Neka se u dubini duše
Podižu, rastu i nek se ruše
Bešumno, kao zvezdani puti, -
Divi se njima – i ćuti.
Kako srcu sebe kazati?
Kako će tebe drugi da shvati?
Zašto ti živis, da l on pojmi?
Kazana misao ko laž se dojmi.
Uzburkan se istočnik muti:
Hrani se njima – i ćuti.
U samom sebi život produži -
Ceo je svet u tvojoj duši,
Čarobne misli roje se tu -
A zagluši ih spoljni šum, -
Svetlost dana ih goni i muti -
Shvati njihovu pesmu – i ćuti!
Dva blizanca, uz to naša
Božanstva: smrt i san – prija
Ta sličnost brata i sestre: plaši -
On blaži, ona turobnija.
No ima drugi par, i nije

Zemlja ruskog naroda

Seoca bijedna, zapuštena…
Oskudna sva priroda…
O zemljo moja napaćena!
Zemljo ruskoga naroda.
Još gordi pogled stranca jednog
Ni osjetio nije:
Sjaj koji ispod golog, bijednog
Lika se tvoga krije.
Majko nasušnog nam hljeba,
Pod krestom tvoga doba,
Blagosiljo te vladar neba,
Videć te kao roba.

ВЕЧЕР

Как тихо веет над долиной
Далекий колокольный звон,
Как шум от стаи журавлиной,-
И в звучных листьях замер он.
Как море вешнее в разливе,

Светлея, не колыхнет день,-
И торопливей, молчаливей
Ложится по долине тень.

Veče, Fjodor Ivanovič Tjutčev

Rusija je umom neshvatljiva. (Fjodor Ivanovič Tjutčev)

Suti i taji, skrivaj,
Svu mastu i sav osjecaj,
Neka u dubini duse
Ustaju i tu se guse
Bez rijeci, kao zvijezde sjaj,
Ti divi se - i ne pricaj!

Moze l' srce sve kazati?
Kako drugi da te shvati?
Samu bit da prozre bas?
Izrecena je miso laz.
Naklapanjem se izvor muti
Napojen njime - ti zasuti!

U sebi samom zivjet uci
Jer citav svijet u tebi huci;
Misao skrivena i visa
Uz vanjski sum ce biti tisa
Danju nestaju joj puti.
Slusaj joj pjesmu - i zasuti!...

Speak not, lie hidden, and conceal
the way you dream, the things you feel.
Deep in your spirit let them rise
akin to stars in crystal skies
that set before the night is blurred:
delight in them and speak no word.

How can a heart expression find?
How should another know your mind?
Will he discern what quickens you?
A thought once uttered is untrue.
Dimmed is the fountainhead when stirred:
drink at the source and speak no word.

Live in your inner self alone
within your soul a world has grown,
the magic of veiled thoughts that might
be blinded by the outer light,
drowned in the noise of day, unheard...
take in their song and speak no word.

Verschweige, dämpfe und verhüll'
All deine Träume, dein Gefühl, –
Wenn sich die Seelentiefe regt
Und wortlos auf- und untergeht,
So wie ein Stern, den Nacht uns zeigt, –
Erfreue dich daran – und schweig.

Kann sich das Herz im Wort ergehn?
Wie soll ein andrer dich verstehn?
Begreift er deines Daseins Flug?
Gedanke, den man sagt, wird Trug.
Du trübst die Quellen, quatschst du rum,
Nähr dich an ihnen – und bleib stumm.

Lern ganz nur in dir selbst zu sein –
Gedanken – zauberisch-geheim –
Sind eine ganze Welt in dir,
Die äußres Lärmen nur verdirbt;
Das Taglicht sie vertreiben will, –
Lausch ihrem Singen – und sei still!...

Taci, nasconditi ed occulta
i propri sogni e sentimenti;
che nel profondo dell'anima tua
sorgano e volgano a tramonto
silenti, come nella notte
gli astri: contemplali tu e taci.

Puň palesarsi il cuore mai?
Un altro potrŕ mai capirti?
Intenderŕ di che tu vivi?
Pensiero espresso e giŕ menzogna.
Torba diviene la sommossa
fonte: tu ad essa bevi e taci.

Sappi in te stesso vivere soltanto.
Dentro te celi tutto un mondo
d'arcani, magici pensieri,
quali il fragore esterno introna,
quali il diurno raggio sperde:
ascolta il loro canto e taci!...


Федор Иванович Тютчев
Fedor Ivanovich Tutchev
Fjodor Ivanovic Tjutcev
Fyodor Ivanovich Tyutchev
Fyodor Ivanovich Tiutchev

(1803 - 1873)

[Rusija - Россия - Russia - Rossiya]



prijevod: Drazen Dragovic



[ Fjodor Ivanovic Tjutcev ]

Back Next

| PAGE 1 (Poezija - Poetry) | PAGE 2 (Poezija - Poetry) | PAGE 3 (Poezija - Poetry) | PAGE 4 (Poezija - Poetry) |

| PAGE 5 (Poezija - Poetry) | PAGE 6 (Poezija - Poetry) | PAGE 7 (Poezija - Poetry) |



| Index: A - I (Poezija - Poetry) | Index: J - Q (Poezija - Poetry) | Index: R - Z (Poezija - Poetry) |

| Poets & Poems - pjesnici i pjesme [ abecedni popis pjesnika (djelomican popis) ] |



| Please Sign My GuestBook | View My Old GuestBook | Sto je novo...? - What's New...? | Logo | Home | Exit |





Fjodor Ivanovič Tjutčev
Be silent, hide yourself, keep in
Your feelings and your sacred dream —
And let them, quiet, rise and set,
Soundlessly — in your heart's depth,
Like stars do on the nightly rut:
Admire them, but just be mute.

How could your heart express its view?
Could any other feel like you?
Will he discern your base of life?
The word, pronounced, is a lie;
While stirring springs, you'll cloud flood:
Drink their water, but be mute.

Within yourself, keep life in hold:
Your soul is a whole world
Of thoughts of mystery and charm,
They will be sunk in daily hum,
And scattered by the sun's rays, rude:
Hark to their song, and just be mute.





[ translated by Yevgeny Bonver 2000. ]