SAN

Neka te ne uznemiri , neobican pocetak pjesme ,
pricati cu ti mila , o snu , koji , u meni nocu , seta .
Vatri , sto me jutrom budi i miru koji osjecam ,
dok , u svakom koraku stiha , idem prema tebi .
Taman , kad se mjesec usece u sobu , prilazi mi san ,
a ti se , nevidljiva zamaknes iza prozirne zavjese .
Uz hladan zid proseces , nosis sunce , na ramenu
i pazis , da me , obris tvog pokreta , ne uznemiri..
U tom trenu , ispod krova , moga uspavanog tijela ,
s misli , samim rubom umornog oka , krisom legnes .
Ozarena lica , prekrijes moj osmjeh i poljupcima tiho ,
otjeras maglu , sa mojih , nemirnih ravnica .
Onda , starom mislju , primaknes se mome tijelu
i sa rijekom osjecaja , spustis prema uscu strasti .
Tu me tvoja ruka , k sebi , poput sutona , primi
i u odsjaju pijeska , skoljku bjelinom ponudi .
Kad vrt procvjeta , ti podamnom , dolinu otvoris ,
pa me njenim poljima i proplancima mamis .
Kako se vidicima slasti , primicem sve blize ,
to se san , kao vjetar , u meni , pokrece i mijenja .
Nista ne osjecam tada , osim tvoga , mekog tijela
i mojih uzavrelih dodira , preko njeznih proplanaka .
Odjednom shvatim , da sam sa snom , u tvome bicu
i da to, moja rastopljena dusa , u tvom tijelu sanja .
Presretnog i blazenog me budis , odlazis sa jutrom ,
ja se dizem i sa javom , na pocinak , s mirom spremam .
Vatra koju ostavljas , u sobi gori , ispod mojih vjedja ,
a svaki ugasli plam , u meni tad , novu zelju radja...

Mekoćom tvoje kože klizim


Mekoća tvoje kože mojim prstima klizi
i svakim dodirom u meni drhtanje budi .
Opijena mirisnom strašcu njihovih uzdaha ,
mjesečina na ramenu prebire dragulje ,
pa ih preko tvojih grudi u ogrlicu slaze .

Njeni se meki poljupci tvom stomaku nude ,
svlače obris tvog tijela i podamnom lijezu .
Pod kupolom mojih bedara širiš proplanke
i njima potoke uživanja s izvora pripravljaš ,
kao srebrne ih niti vezeš i meni u ruke daješ .

Kristalnom se noći kitiš i pokazuješ ljepotu ,
da te uzdrhtalu visinama strasti ponesem .
Kao svemir , tvojom dušom struji moja duša ,
miluje toplim utočistem tvoje umorne snove ,
jer zna , u njima odavno istinska ljubav čeka .

Ima te u toj odsutnosti, prisutna si bolom

Ima te u toj odsutnosti, prisutna si bolom,
ima te u ljubavi, prisutna si tugom
i san u kojem te sanjam, prisutan je tamom,
jer kao da očekujem daleko djetinjstvo,
noć s kojom lutam, prisutna je sama.
Ima te negdje, prisutna si daljinom
i očima sličnim odrazu vode,
prisutna mjesečinom.
Ima te i mora te biti, poslije toliko godina
poput skrivenog mjesta, prisutna si krišom.
Kao uspomena, ima te u mirisu ubranog cvijeća,
u čežnji na dlanovima te ima,
prisutna si nepomična.
Svugdje te ima i u koloni otkucaja,
gdje si oduvijek prisutna.
U sve težim jutrima
i kiši što tiho pada,
na čelu svake ptice,
u dugim dnevnim drhtanjima,
ima te, zauvijek si prisutna.
Imaju te moje misli, prisutna si nestankom
ima te moj pogled, prisutno si čekanje,
i u zagrljaju kojim te grlim, prisutna tišina,
jer kao da nebo odjednom prestaje,
osjećam u zraku prisutnu prazninu.
Imam te u noći, prisutna si uzdahom
i u poljupcima nemirnih suza,
prisutna si slanim tragom.
Imam te ljubavi, prisutna si s tugom,
imam u odsutnosti, prisutna si bolom.
S mirisom lipe, svu širinu moga tijela podsjećaš
na dodire s kojima se svako jutro nestrpljivo budi.
I dok ga tako mekoćom mjesečine oblažeš,
jezikom izazovno hodaš izvorom njegovih strasti
i u njima se mojim uzdasima otvorena širiš.

JEDNO OBEĆANJE, JEDNA MOLITVA


Jedno obećanje, jedna molitva jedne noći
i dodirnuo sam nebeske bisere tvoga tijela.
Ali zar je uopće potrebno spominjati hrabrost!?
Buduća se svjetlost kao voda ljeskala u meni,
i poput lahora sam putovao preko tvojih usana,
a ploveći tobom sve se otvaralo poda mnom,
u tvom mirisnom tijelu bio sam bliže svemu.
Ispunjen toplom bjelinom blistave utrobe,
posebno pamtim kako sam od snova rastao
dok si mi u nedjelju slijetala grudima na obraze.

I mogao bih redati zvijezde koje tad upoznah,
mogao bih iz tvojih prepona poslagati iskre,
ali snažno nastavljam rukama rubom tvoga bića
i šećući po mekoći što treperi mojim prstima,
širim tako uzdahe kroz obilje ustreptale čežnje.
Pjena tvog obrisa još je u meni i nebeski buja,
pa se jedva suzdržavam u prostranstvu dodira,
koristim noć provedenu s tobom kao postelju
a tvoja znatiželja u mojoj sve jače podrhtava
i naručje naše postaje dom ljubavnih zagrljaja.

Jedno obećanje, jedna molitva jedne noći,
dovoljni protiv svih probdjevenih iluzija sna.
Različito usamljeni hodamo plavim jutrima
i s ostalima ne hvatamo tanke sjene istine,
već od tvojih očiju do mog pogleda ležimo,
a jesen spaja naše daleke poljupce u cvijeće,
i hoće zaživjeti isti zrak ispod naših vjeđa,
ali prvo moramo srcem neba tiho zadrhtati
i zajednički se otisnuti kroz usjeke horizonta,
tek toliko da s pticama uspavamo daljinu oblaka.

Ljubavno drhtanje  -Zal Kopp

Ljubavno moja, slatko je tvoje drhtanje
dok se kao meki suton uvlacim u tebe
i crvenim usnama zauzimam tvoj dah,
a osmjehom tijela kroz tvoju krv strujim.

Ne pitas tada jesam li zauvijek stigao,
vec mijenjas velicinu svojih zagrljaja
i prepustena mojim modrim visoravnima
prisvajas svu njihovu glatku cvrstocu.

Dovoljno poznajes nacin mojih prstiju
da ih kao prsten oko svoga boka primis
i kad po tvome tijelu raznose mjesecinu
ljubis tisinu dodira s kojom se naslanjaju.

Dajes im poljupce ovjencane toplinom,
a ruke, natopljene mirisnom snagom strasti,
u vatrometu bezbrojnih pokreta hvatas
i polako spustas medju probudjena koljena.

Mirisna gustoca tvoga raznobojnog cvijeca
ispletena u vrele vijence njeznih obronaka,
ljubavnim drhtanjem grli uzdahe moga tijela
sto se kao meki suton uvlaci u tebe.

LICE SRCA


Tebi sapucem, moja ljubavi.
Tiho te zovem imenom,
dok me svlacis usnama.
Ti, cija se gipkost,
kroz moje prste provlaci,
kao nitko prije tebe,
po mom tijelu rasipas zvijezde.
Slascu u meni vristis,
a ti tvoji prsti,
ti tvoji prsti sami dolaze
i otvaraju moje srce.
Svu moju krv,
dodiruju plodna ljeta
i u moru tvojih zagrljaja
zauvijek klasjem postajem.
Tebi govorim, moja ljubavi.
Tebe gledam,
poput sna cistu,
kako se smijesis.
I tu, u licu srca,
gdje si sama,
predajem svoje rijeci.
Odmori se.
One su medeni pokrivac
u lezaju mojih poljubaca.
Tebi pjevam, moja ljubavi.

Zal Kopp

Kad pored mene prolaziš, u oku mi se prozor otvori,
napnu me strasti i nezadrživo, tijelom protutnje.
Poslije toliko godina, proljeće u meni naraste,
sjene nestanu i poput oluje, muškarac iz mene progovori,
tad Ti napokon, iz tijesnog mraka i podmukle šutnje,
spokojno mogu prići i povesti u horizonte plavičaste.

Tamo, pod oblacima tišine, da nas ljubav ne bi mimoišla,
prostrijet pored srebrnog mora i s mirisima okupati .
Milovati, dok Ti još slaba krila za toplinom visine žude,
primiti za ruke i kad, u odsjaje kasnih večeri budeš ušla,
primaknuti sebi, zagrliti, a svoje tijelo i svoj život predati .
Osjetiti ćeš tog trenutka, kako nam se, prostor i vrijeme nude.

Moja ljubav i odjeci njeni, parkovi, polja i ravnica čista,
zgusnute želje, tokovi rijeka i šume razgrananih krošnji,
obale Tvoje s krikom galeba, u tragovima Alpa i njihovih voda,
sve ce se to, poput poteza sudbine i njenog maestralnog kista,
predati zauvijek nama, u prvoj od vječnih jutarnjih košnji,
kad se budemo izvijali u zanosu slasti, ispod modrog svoda.

Zal Kopp

Čvrsti dah velike čežnje

Stigla si bezbrojna u krhotine moga sna
i sad se svojim brižnim dodirima,
u zanosu vrućih poljubaca razbuktavaš.
Nikako slučajno, već ponosno s mirisima
i čvrstim dahom velike čežnje,
ljubiš moje krhke obrise.
Bezglasno i pažljivo,
polažeš u moje zjenice osmjeh
i dok šutljivo prilaziš mojim usnama,
ispunjavaš me neprimjetno svojim tijelom.
Postajemo čudesan plod
nepregledne ravnice osjećaja
i kao rijetki sretnici uspijevamo ući
u tek probuđene krošnje mjesečine
i zaboravu prepustiti nemir.
Plamtiš privijena strašću
u mom krvotoku.
Znaš me prepoznati.
Iako je moj glas,
još uvijek bojažljiv,
nježno iz mene uklanjaš prošle snove
i tako ranjive, neponovljivo tiho smiruješ.
Pitaš otkud toliko nebeskog veličanja
u našim zagrljajima
i kako to da smo uspjeli,
zauvijek izaći nepovrijeđeni?
Moram ti reći, možda ustvari i slutiš,
ove smo noći započeli ljubavlju cvjetati
i nikada se više nećemo usamljeni svlačiti,
jer su se tvoji zlatni prsti puni sunca,
zapleli u moju kosu,
a moje su usne postale
užareni izvori tvojih uzdaha.

NASA MLADA JESEN

Osjecam ljepotu ljubavi
kako slijedi njeznu bjelinu duse
i tvoje lice pretvara
u izvor njenih predivnih pejzaza.
Podsjecas na kolijevku sna,
na sum lisca u mojim rukama,
na jedno jezero
sto se kao cijelo sunce,
niz moje usne spusta.
U vremenu u kojem si sa mnom,
moje zjenice ne spavaju,
vec te zlatnim nitima osjecaja
kroz pjesmu vode
i s tvojih obraza
skidaju patinu drhtavih osmjeha.
Pomislim na davno zaboravljeni san,
san u kojem smo sami
prolazili prostorima svoga srca
i slagali rijeci iz njegovih otkucaja.
Jedna mi sjena zari pokrete dok sutim.
Slusam samo tvoje disanje.
Trazis obrise izgubljenog djetinjstva
i polako seces krajolicima mladosti
u vremenu, koje se tako lako poigralo s tobom.
Proljece je tek nedavno proslo
i sada s osmjehom nase mlade jeseni
ispracamo nabore samoce.
Prima nas u svoje milosrdje
i dok spavamo u poljupcima suncokreta,
opija nas cistom vodom smirenja.
U vremenu, koje se jednostavno poigrava s nama,
ona lijeze na usce nasih ruku
i ostaje usidrena u nasim zivotima.
Osjecam kako sretni ulazimo u njene zagrljaje. . .

Zal Kopp

Govorim poljupcem

Sjeo sam na ono isto mjesto odakle se pogledom u nebeski mir razvlačim, dohvatio sazviježđe i u njemu raskošne puteve tvoje beskonačnosti zadržao, zaručio te riječima i na ispružene dlanove položio tvoje zlatne obraze. Počinjem stizati prvo snen iz dubine svoje duše i svojim grlom vječnosti, a zatim mirisan i strastven, vješt i razigran, bezbrojan i ljepotom optočen. Sve ti donosim, uvale na žlici praskozorja, ravnicu u pojasu tvog struka, pregršt zaboravljenih osmjeha, vrelinu izraslu pod svodom preplanulih bedara i plave oči svih tvojih maštanja kao neviđene vrhove naših noćnih postajanja.

Nježno ti govorim poljupcima, ne šutim, stalno se smijem i pričam, u zagrljajima duge otvaram netaknute snove, vodim te laganim drhtajima, trčim jezikom između proplanaka uzdaha i vješto s milovanjima želja stižem. Promatraš me svakom svojom rječju, svakim dodirom i pokretom očaravaš, u mjesto svojih izvora unosiš, iznad mekih brežuljaka slasti zanosno izvijaš, nadmoćno upijaš trzanjem i pratiš velikim mjesečevim ulaskom u pučinu tijela. Plovim tvojom bjelinom, zaoravam tvoj sjaj, hodam tvojim drvoredima, letim nebeskom mekoćom tvojih krošnji i uzbuđen tonem u tvoja prostranstva.

Mirišiš, Bože, kako si samo zamirisala, kakvom me zaljubljenošću isplela, bojama suncokreta nahranila, stopila ženstvenom vatrom utrobe, biserom oka posvetila i dovela u sebe, po tko zna koji puta šapatom crvenih trešanja zavela. Zamamno me ispunjavaš svojom iskrenom sigurnošću i dok te opijam gutljajima velikih i nepresušnih zagrljaja, oblažeš me sokovima strasti onako kako samo ti znaš, ljubavnički i bez prestanka, iskonskom potrebom za svojim ljubavnikom. Ponesen veličanstvenim plesom tankih prstiju, klizim rubom postelje prema svemiru, gdje susrećem obris istinske melodije s kojom si me ne tako davno, u sebe unijela.

Osjećam kako se akordima na vene prislanjaš, kako se tonovima uspinješ krvotokom. Slušam te u predivnoj glazbi srca i pretačem kroz pore taj slavujev pjev. Ne pamtim ljepšu sliku istkanu u ljubavi niti pronalazim bogatije misli od tvoje zrelosti, ne vidim ništa izvan neprocjenjivog toka tvojih obala, izvan usjeka u kojima nestajem. Uživam što me polagano prekrivaš harmonijom grudi i njihovim snom gasiš moje čežnje, što lakoćom svog uzdisanja pripremaš mir za mene i rukama tiho budiš moja čula. Uživam kad me primaš, kad primaš moje latice i poput leptirovih krila nježno rasanjuješ. Tada samo tvojim dodirima vjerujem i jedino se usuđujem s tobom u blaženstvo smjestiti.

PRVI GUTLJAJ JUTRA


Osjećaš li, najdraža moja,
kako se ova blažena noć
polako približava kraju,
a mi bez straha vodimo ljubav,
jer naši vrući dodiri
ne odlaze u zaborav.
Naša postelja, mila,
i dalje nijemo gori,
i poljupci što u nama sjaje,
ne žele nikamo otići.
Zato slobodno kucaj srcem,
i ne traži u osmjehu
škrte tragove sjetnih svitanja.
Nema više slijepe magle
i ne guši tvoj san.
Nikakva opora i hladna tuga
u tvoje zagrljaje neće ući.


Znam, teško je pronaći
tišinu u šuštanju lišća,
ali vjeruj svome tijelu,
duboko udahni zoru
i sa moga željenog tijela
ispij prve gutljaje jutra,
usne će ti napuniti suncem.
Raširi me pod sobom,
pod topla bedra smjesti,
u vlažne uzdahe primi.
Sa plavetnih visina
svojom mirnom dušom uzmi
i s njom me zauvijek veži.
Ne boj se, jedina moja,
samo se prepusti meni,
jer na tvojim obrazima
i poslije mjesečine postojim.

Plameni suncokreti tvojih dodira


Ljubavi moja, jesam li već rekao zašto u meni dišeš?
Jesam li ti pokazao kako magla teče jutrom
i zbog čega voditi ljubav znači biti spojen u jedno?
Jesam li te povrijedio prekidajući tvoj odmor pod kestenom?

Ljubavi moja, nisam smio otkriti koliko me malo ima za tebe,
niti sakriti svu raskoš rastopljene mjesečine.
Trebao sam sjekirom posjeći sve korijenje pod sobom,
lopatom očistiti snijeg i posuti laticama put.

To sam trebao ljubavi moja, a nisam se usudio učiniti,
nisam htio probuditi usnule kapi kiše u tvojoj kosi,
promijeniti smjer osmjeha na tvom prekrasnom licu
i nisam se usudio razdaniti noć, ljubavi moja.

Ljubavi moja, zašto drhtiš dok ovo govorim?
Jesam li ti ovim riječima zaledio obraze, izmamio jecaje?
Pogledaj moje ruke, čeznu za tobom, nemaju ničeg izmišljenog,
na njima te čeka moj veliki san, ljubavi moja.

Krik u kojem stojim velik je poput praznine,
i dok šećem s prizorima ulica i parkova u sebi
pokušavam u ravnicu pretočiti plave obrise neba,
jer nadjačali su plameni suncokreti tvojih dodira.

Želim te, ljubavi moja, želim te u naranči osjetiti,
usnama približiti i vrhovima prstiju sanjati,
sve to želim i još više, na primjer, uzeti u pjesmama
i dok se ne umoriš od kretanja po oblacima optakati stihovima.

Ljubavi moja...
molim te, primakni se prozoru i uzdahni.
Pogledaj, nije li ova ptica zbog tebe sjela na tu zlatnu granu mladosti
i nije li njen pjev uskovitlao tvoje tiho srce?

Prigrli svojim mirisom tek iznikle pupoljke ljubavi,
i plodove strasti prostri u svoj vrt,
nahrani one misli s kojima se loše osjećaš,
učini to, ljubavi moja, učini, pa se onda malo odmori.

Nemoj samo zaplakati, nemoj šutjeti i nemoj odustati,
glasno zapjevaj i kristalnim pogledom ispred neba zaiskri,
uvuci se u hrast ili lipu, svejedno, ljubavi moja, diši,
pokidaj oklop čekanja i kao opomena zvijezdama ususret pođi.

Ljubavi moja…
kako samo prolaziš mojim osjećajima, kako sladiš i opraštaš,
poput prepelice uzdižeš i u oko svijeta stavljaš,
ljubavi moja mila, uzmi tračak nade i pokraj mene stani.

Neću spavati, ali se neću sna odreći, ni tvoja krila neću opteretiti,
uzet ću te, udisati punim plućima i ustati srcem,
osjećati tvoje drhtanje i prozirnost tvoju grliti,
ljubavi moja, samo me u sebe zauvijek stavi...

Noćas vodimo ljubav, ti na meni i ja u tebi.
Širimo po nama mjesečinu i zvijezde,
njihov se odsjaj sladi uzdasima naših tijela.
Mila, držim te za struk i pratim toplinom pokreta,
ulazim i topim se u tvojom bedrima,
a moje usne preuzimaju tvoje grudi
i jezikom maze nabrekle bradavice.
Noćas vodimo ljubav, ti poda mnom i ja na tebi.
Ispod naših tijela vri noć
i putanjom milovanja uspavljuje pjev ptica.
Svaki prst utiskujem kožom i ćutim mekoću,
a prepone mi među tvojima gore,
pa me zanose i poput rijeke tečem.
Uzimaš me snagom mora.
Noćas vodimo ljubav, ti do mene i ja kraj tebe.
Uskovitlani zrak pomiče zidove,
sve smo bliže zori koja otkucajima stiže.
Pomiješani sa suncokretima
osjećamo kako se ritam u nama ne smiruje,
postaje žešći i oslobađa strasti naših trbuha.
Jutrom nam liježe ravnica u dlanove.
Šutim i želim te kraj sebe
svom snagom muškarca.
Slušam kako u meni
besprijekornom ljepotom žene,
bujaš.
Žudim za tobom
zlatno nasmijanom,
jer si nježna
i moje tijelo iznutra ljubiš.
U meni,
u mom tijelu uzdišeš,
kao žena,
koju oduvijek sanjam.
Lijepo i zanosno.
Požudno.
Dva mi srca donosiš.
Ostavljaš ih
iza mojih bijelih grudi.
Sva ponosna,
kao slavuj
sretna,
s jednim srcem pjevaš,
a s drugim,
na svoje me usne polažeš
u svom zagrljaju čuvaš.
Ti si moj spokoj
i volim te snom dotaknuti,
ali ipak, najviše te
kao vatru uživam.
Tvoj korak,
tvoj oblik,
tvoj miris,
i blagost tvoga bića,
to su moja vatra,
moja voda,
moj zrak
i moja zemlja.
I takvu te iskrenu,
dok me u svoje tijelo
naga primaš,
svake noći u sebi volim
i svom snagom muškarca
želim.

Modra tresnja

Pored mog prozora, svaku vecer, mjesec zastane
i sto zatekne tada na ulici, ponudi mom pogledu,
zatim dovede vijetar, a s njim i plavetnilo primakne
i u toj slici, kakvu samo srebro napraviti moze,
neprestano titra moja zelja da te ugledam u noci.

Gledamo se, mjesecinom optoceni, moja ljubav i ja,
cekamo i neslutimo buru sto dolazi s vjetrovima,
ne cutimo u toj nagomilanoj tisini, pozar samoce,
vec uz jecaje i ritam srca, prislanjamo najdrazu bol,
da u klecanju koljena ne bi otkrila slomljenu dusu.

Onda odjednom, ispod misli, modra tresnja zadrhti,
sjaj vise nije trom, i vrhovi se neba poloze na cigle,
tamne sjene nestanu i tracak ceznje uplovi u sobu,
tijelo postane mijesto dogadjaja, snaga dahom uzleti
i splanina ravnicom procvijetaju tvojeprozirne latice.

Voda sto tece mojim venama poput plamena zaigra,
izvori njenih tokova isprepletu tanke niti njeznosti,
mreza radosti razapne se dolinom kojom kapi rastu,
a ti, prostrujis zrakom i vatrom, zemljom i vodom
i svakom kutku moga tijela, dodas osmijeh zvijezda.

Nitko me, kad si u meni ne dira svojim osjecajima,
nicije me ruke, dok se rastapas mojom dusom, ne traze,
ali nemir se ipak porama javlja, jer zedj u raju postoji,
kao kad, natopljeni suncem, nizinom zasjednu oblaci
i umjesto kisom, prstom tuge dotaknu njihovosjecanja.

Kamo,kamo si otisla nocas, moja draga prepelice,
kad si nestala u jednom trenu i utekla u krilo mraka?
Zar sebojis mirisa modre tresnje i obrisa njenog zrelog,
pa u meni ostavljas uzaludna cekanja kao melem placu?
Kamo, kamo si se sakrila,po ovom suhom vremenu?

Htio bi se, prstenom, zauvijek oko tebe okruziti,
posjetiti, mila moja, jutra u kojima tvoja njedra disu,
zalaskom dana, protrcati radosnim proplancima srece
i s tobom usred tople postelje docekati mjesecinu,
da umore smirimo zagrljajima nasih vreli usana.

Nemoj nestati uz obalu mora, niti vrhovima planina otici,
vec sa zlatnom skoljkom danas podji i moju ljubav potrazi,
a u okusu modre tresnje, sve ce tvoje strepnje nestati
i ti ces opet kao nekada, pitomim horizontom poletjeti,
umjesto rumene magle, tvojim ce se ocima spokoj siriti.



Ja bih trenutak, u zeleni list uvio
i takav biser, kao zavjet, poklonio Tebi.
Onda mislju obgrlio Tvoje ime,
a hod Tvoj, ostavio pored vremena.
Na blagom vijetru, kosu Ti raspleo,
pa uvio strucak osjecaja usred dodira.

S mirisom jutra, ruku primio,
puno njeznosti, u pogled Tvoj donio.
Daleko od tuge i nemira saptao,
izmedju bedara, sliku blazenstva upijao.
Pod poljupcima, Tvoje snove uzimao
i setao, po Tvojim slatkim odmoristima.

Sve bih to, nebrojno puta ucinio,
milovanjima i uzdasima potvrdjivao.
Sasvim tiho, beskonacnost pokazivao
i bogatim darovima nagradjivao.
Neprimjeno, na daleka putovanja vodio,
a svoju veliku ljubav, samo Tebi davao.

Ja bih trenutak, u plavo nebo utkao
i taj dragulj, na Tvoja njedra stavio.
Priljubio Tvoju dusu, uz moju,
pa s Tobom ispratio vrijeme i zapjevao.
Bez ijedne rijeci, uz Tebe pristao,
jer u TEBI, na sebe bih naisao.