Večito nestajanje



Rasiren svojim sjecanjem uspio sam se uvuci nebeskim svodom u tvoje uzdahe ,
primaknuti te pokretom crvenih usana i zatitrati u tebi htijenjem mirisne pozude .
Citavu te noc uzimam s dodirima srebrnog sna i pokrivam bljestavilom tijela ,
ustajem i nosim preko svih obzira ponasanja , a ti pristajes i slatko me uvlacis
mjesecevim pogledom i razvlacis paznju po svim nasim uzavrelim proplancima .


Ulazimo u period strasti , harmonijom zagrljaja ispitujemo izdrzljivost prepona ,
vristimo prstima iznad pora i u svakoj prepoznajemo dodirnu tocku poljubaca ,
pronalazimo ih kao propustene prilike i svaki slazemo na najprikladnije mjesto ,
obilazimo osmjehom utrobu i vrhom jezika utiskujemo razigrana polja makova ,
nasmjesenim crvenilom izvlacimo horizontom usjeke kojima neprestano tecemo .


Nismo se jos dovoljno izmjesali , ali vec znamo kako se iz suncokreta napiti sunca
i ne odustajemo iako ne umijemo koracima optrcati velika dostignuca nase zrelosti ,
jedrimo dusama ne sumnjajuci u velicinu procvjetalih latica i njihovih zamaha ,
znamo da se slijevamo poput pjesme srca u vjecitom pjevu naraslog praskozorja
i noseni mislju slavuja postajemo dio sjemena koji beskonacno oplodjuje vrijeme .


Rijeka smo i val u jednom dahu , idemo izvorom svemira , nase ruke poniru u bedra ,
grudima pretacemo njeznosti i visoko iznad noci snagom samog klijanja dozrijevamo ,
pa se naletima vjetra nizemo u ritmove beskrajnog nudjenja , ti izvijena i ja oko tebe ,
znojem presvlacimo postelju , slusamo kako jastuci pod nama prepoznaju meke oblike ,
bjelinom dlanova tocimo usne i opijeni melodijom stenjanja sluzimo ubrzano disanje .


Sa isklijanom strascu milujemo jedno drugo i plodne krvotoke pustamo da nas natapaju ,
sa toplom miloscu tazimo zedj nasih vrtova i stalno pristajemo kisom zvjezdanih kapi ,
na putenim vrhovima krosnji nasih tijela udisemo slasti nepokosenog klasja svih ravnica ,
mi smo u bagremu i koralju , u prestanku zrikanja i prvom drhtaju rose , stranama svijeta ,
poput paucine mi smo satkani izmedju noci i dana , neprekidna zelja vjecnih ljubavnika .


Sad kad zajedno postojimo u oblacima i dubinama mora , a postajemo i vrelinom vulkana ,
u nama beskonacnost prima svaku vlat trave zelene mladosti sa kojom oduvijek zapocinjemo
uznosimo se i dajemo svakoj namjeri znacenje vodjenja ljubavi , jer u tome i jesmo najbolji ,
neodoljivi i vjesti , sa smislom leptira u vatrenom letu i ponovno priljubljeni cvjetamo mirisom ,
trazimo sazvijezdja u nasim zjenicama i polazemo pravo da u njima ne spavamo , vec sjajimo


Volimo se preplanulo i zavodljivo , u jarkim bojama zanosa ljubimo i izranjamo dunjom ,
u svemu uzivamo , kao da smo perje , na obale slabina lijezemo natopljeni dahom zraka ,
djetinjasto , samo ti i ja , mekocom uzglavlja pristajemo i mazimo se u kapima nase iskrenosti ,
drhtimo uzvisenom snagom lisca i sumimo nasred polja narasli ljepotom buduceg sna ,
imamo sve dodire nasih tijela i postali smo njihovo vjecno bilo , njihov nemirni otkucaj .


U nama srca plamte , utapamo se krajolicima uzitaka , vrelinom izvora dio pejsaza pijemo ,
uzimamo i nemilice djelimo strasti , hocemo zauvijek ovaj prostor zauzeti , zavladati njime ,
ali nestajemo , mi koji smo vjecni , vjecito nestajemo , po tko zna koji put , u redu cekamo ,
sve se manje trudimo , odlazimo i bezlicno posustajemo , u slatkom zagrljaju tonemo , izdisemo ,
jer ljepota vodjenja ljubavi vise nije dovoljna , strahom smo je utisali i nemiru predali .

Moj zaljubljeni pogled

Zauvijek si moje tijelo natopila zvijezdama
i ritam moga golog disanja preuzela srcem,
pa te sada svojom nagošću neumorno grlim.

Otkad sam primljen u naručje tvojih usana,
strašću zrele ljubavnice moje bokove budiš
i sluh vječnog vremena u tebi trajno ćutim.

Ništa više ne trebam, za zemljom ne čeznem,
stalno se uzdižem dodirima požude u tebi
i pokretima plavetnila, tiho kroz tebe plovim.

Ovdje, ljubavi, na obroncima zlatne postelje
gdje vrlim poljupcima neprekidno kipiš,
darujem ti svoj veličanstveni osmjeh sunca.

A bujne brežuljke tvoga prekrasnog tijela,
tu drhtavu prisutnost mog nemirnog sna,
prema izvoru blaženstva, prstima vodim.

Kad te u vrelo naručje svojih usana primim,
i moj pogled tvoju nagost zaljubljeno prekrije,
najviše se sladim ritmom tvoga golog disanja.

Tada više ništa ne trebam i zemljom ne hodam,
već poput mjesečine, srebrnim sjajem se izvijem
i staništa nebeskih ptica, šutnjom oblaka slijedim.

Kao nijednu vodu, tvoje grudi istinski ispijam,
kao nijednoj vatri, tvom struku se prepuštam,
kao nijedno svjetlo, tvoj dah u meni uzdiše.

Nestajem kao kap između titranja i tišine,
i sam u zagrljajima tvoga prelijepog tijela,
ispunjen tvojim životom, presretan sanjam.

Kao nijedan zrak, uzlijećem s tvojih obrisa,
kao nijednog dana, moj san se opija tvoga mirisa,
kao nijedna misao, tvoja me ljubav u sebi rađa.

U BLIZINI NEBA


U blizini neba,
ljubavi moja jedina,
postoji beskrajna čežnja.
Pod tim nebeskim svodom,
neprekidno čeznem za tobom
i najtiše što mogu,
lutam dubinom svemira
tražeći obale tvojih prepona.
U blizini tog neba,
ljubavi moja jedina,
kao nigdje u svemiru
moje misli pripadaju tebi.
Tu si sva prisutna u meni,
prelijepa moja ljubavi,
a tvoji su poljupci
zlatnim osmjehom omotani.

U blizini neba,
ljubavi moja jedina,
pripadaš jedino mojim mislima,
i bliže nego bilo gdje u svemiru
moje ruke, tiho,
kao vreli suncokreti
izranjaju na tvojim grudima.
One su taj buket vatre
što beskrajem tvog trbuha
razlijevaju plamen,
i tvoji su plameni dodiri
u njihovim drhtavim prstima.
Kad god stignu, ljubavi
u gustoj kiši znoja,
uvijek te blago uzmu
i sa tebe ispijaju zreli miris.

U blizini neba,
ljubavi moja jedina,
beskrajna si moja želja.
U tom praskozorju
neprekidno te želim,
i bliže sam nego bilo gdje
dubini tvog svemira.
Nad obalama tvojih prepona,
prelijepa moja ljubavi,
u sazviježđu mekog tijela
kao slap guste kiše znoja
slijevam se po tebi.
Imaš me tada u svim porama,
ljubavi moja prelijepa,
imaš u peharu strasnih zagrljaja.
Tvoju vječnost ljubim u sebi.

Po važnosti ljubavi jedino tebe želim


Već neko vrijeme šećem tvojim mirisom
a tišina lišća šapuće, čini mi se o tome
kako sam te sinoć, dok si naga ležala,
zanosno osvajao toplinom svojih usana.

Eto, s tim mirisom noći i usprkos danu
nastavljaš u meni, ne odmičeš ni tren,
a zvijezde, iako su se rastale od neba,
u srcu mene stalno šume kako ploviš.

U kapima tvog neprocjenjivog tijela
još držim čvrsto svoj užareni osmjeh,
i nabrekao u mekoći svih tvojih dodira
nježno slažem vlažan okus uzdaha.

Kad si zablistala sinoć poda mnom
i kao sretna žena primila u sebe tiho,
za mene je sve tvoje postalo moje
i sve moje pristiglo u tebe ostalo tvoje.

Mila moja, kakva si samo ljepota!
Po važnosti ljubavi jedino tebe želim,
jer kad rukama dotaknem tvoj struk,
tako se umilno pružaš mojim žilama.

Taj ljubavni sjaj tvog lica ljubim očima,
i poljupci s kojima te uvlačim u oganj
prelaze s mojih prstiju na tvoje grudi,
uvijek nestaju u naručju tvojih prepona.

Kad me oko sebe osmjehom saviješ
tvoju prisutnost osjećam u svom tijelu
i slušajući nezasitnu svoju krv kako vri
nijemo ulazim donoseći ti svoje srce.

Mirisna moja zvijezdo, izgovorena riječi,
noćima koje hodaju po žeravici postelje
zauvijek si me natopila svojim uzdasima.
Kako tebi mom anđelu, ne pokloniti dušu?

Veliki plan noći

Veliki plan noći tajnovitom je snagom
razlio mirise tvoga blistavog tijela,
iznjedrio vatru požudne boje mjesečine
i upleo moje tijelo u mrežu nadražaja.
A kakvo je ustvari tvoje tijelo?
Čezne za uzdasima u vodama krvotoka
i mirisnim svijetlom teče mojim rubovima,
a ti tako nježna smiješiš se osjećajima,
jer dok ljubavlju prstiju drhtim na tebi
spremaš moj dolazak tiho u svoju dušu,
i sklanjajući me u žensko lice svoga srca,
uvijek miluješ kristalnim otkucajima.
A kakvo je ustvari tvoje srce?
Ono potpuno tiho moli i uspinjući me
kupa moje dodire u strasti tvoga života,
tvoje srce neumorno teče mojim mislima
ili leti kao draga ptica živim ognjem sna,
a kako tvoje srce mome srcu okus duše daje,
najbolje shvaćam koliko me očima ljubiš.
A kakve su ustvari tvoje oči?
Svemir je u njima vidljiva naslada,
i kroz tvoje odvažne oči upoznajem zvijezde,
šapućem nebom u smirenom dahu oblaka,
jer moje oči, mila, na tvoje usne liježu.
A kakve su ustvari tvoje usne?
Otkad sam nastanjen u tvome tijelu
razumijem tisuće okusa tvojih usana.

Aroma tvoje vidljivosti

Po crvenim drhtajima mojih usana
prolijeva se opojni miris tvojih grudi,
i raskošna aroma tvoje vidljivosti
odzvanja gutljajima mojih poljubaca.

S jedne strane tvoriš strast vjetra,
a s druge strane, užarena sred tišine,
nosiš me šapatom prema svom tijelu,
i na dolasku sunca kupiš moje sjeme.

Sva tajna tvojih čistih prepona
modri je obris uzdaha u mojoj krvi,
a svijet kojim poda mnom sijevaš
kapima boje neba omamljuje kožu.

Jedno smo biće među zagrljajima,
i jedan beskraj vječne priče vremena,
a dodamo li slatki osmjeh požude,
ljubavlju se stapamo u jedno srce.

Sretan što tečeš pod mojim rukama
slijedim duboki san naših poljubaca,
i prateći vlažne dodire bijelih bokova
prepuštam se otkucajima tvoje krvi.

Udišem te usnama, tako se nastavljam,
a zanosom cjelova kojim sam te sreo
i koji čuvaš u mirisu svojih milovanja,
hraniš me nježnošću bezglasnog uzdaha.

Tvoji hitri prsti oblikuju strast ognja,
tvoje su blistave noge užitak oko mene,
zvijezde u tvom njihanju postaju ptice,
i snovi moga tijela u tebi imaju dušu.

Ljubavnica si koju ne zapostavljam,
a sricati ljepotu u osmjehu tvoga tijela
i kušati u tvome voljenom tijelu zrak,
mila moja, samo to i želim zauvijek!

Miris poljubaca

Kakvu samo nježnost rasprostireš pod mojim tijelom
dok se kao slatka silueta natapaš mirisom moga znoja,
čas narančasto vruća, čas plava i smirena, uzimaš me
i namjenjuješ mi ljubav ostavljajući neograničen mir.


Oh, srećo, po tko zna koji puta vriš u krvi moga tijela,
i slično mjesečini što češlja krošnje kliziš posteljom,
a čežnja mojih prsa slijeće na dvije tvoje bijele grlice,
i toplinom uzdaha, mila, preuzima tvoju uzdrhtalost.

Pa mi godi na tebi ljubiti čistu ljepotu krhkog neba,
i te nježne dodire osjećam kao osmjehe tvoga srca,
jer ti darovi uzvikuju krvotokom i uznose moju dušu
i razlog su što te imam i trajno sanjam na usnama.

A imati tebe ženu, mila, usred nagosti vlastitog tijela,
i sanjati kako grljenjem plijeniš strast muške vatre,
nemoguće je, a ne biti u svitanju tvoje ženstvenosti,
i tvoju rasplamsanu put, dušo, smjestiti oko struka.

Tada udaljenost zvijezda postaje potpuno nevažna,
a snovi u korijenu tvojih bokova postaju čisto svjetlo,
jer slava ljubavi je tamo gdje radost tijela počinje,
u tišini zagrljaja, uzdahu dodira i mirisu poljubaca.

Vatrena ćud buđenja

Nemam kud s licem u sklopljenim dlanovima,
jer moje čelo nije na tvojim uzavrelim grudima,
i dok kušam sunce jutra, mila moja, snivam tebe
kako me ponovno kupaš požudnim mirisom žene
i strašću svojih poljubaca razvlačiš preko sebe.

Od pješčanih tragova noći prazni su pokreti ruku,
preostala im je tek zamagljeno drhtanje zvijezda,
ali još su sinoćnji dodiri natopljeni tvojim obrisom,
kao uvijek nježno te grlim tankim odjecima topline
i duboko se zavlačim u dah raspršene mjesečine.

Očekujem svakog trenutka tvoj dah na prstima,
i čuveno isparavanje tvoje kože nestrpljivo čekam,
a kad u svitanje izroniš zanosnom ljepotom žene,
povest ću te pokretima kroz krajolik nježnih boja,
i nahraniti ritmom uzbuđenog srca tvoje otkucaje.

Tihi nemir mojih prepona ćuti šum tvojih bokova,
i znoj već izaziva u meni vatrenu ćud buđenja,
naučen sam na tvoju mekoću i navikao na slasti,
pa sad u nadolazećem jutru tražim crveno utočište
i nanoseći uzdahe iznad postelje, milujem zrak.

Ravnici moga tijela treba svaki oblik tvoga tijela,
ravnica moje duše sve u obliku tvoga bića želi,
i hoću u svitanje rose da našom posteljom hodaš,
jer na tvojim sam usnama ucrtao stazu svog sna
i tišinu zagrljaja usadio u pramen tvojih uzdaha.

Kad bi čovek





Kad bi čovek mogao reći ono što voli,
kad bi čovek mogao uzdići svoju ljubav do neba,
kao što je oblak uzdignut u svetlosti;
kad bi poput zidova što se ruše
da bi bila pozdravljena istina uzdignuta u središtu,
kad bi čovek mogao razoriti svoje telo,
ostavljajući samo istinu svoje ljubavi,
istinu samoga sebe,
koje se ne zove slava, sreća ili ambicija,
nego ljubav ili želja,
ja bih konačno bio onaj,
kako sam se zamišljao,
onaj što svojim jezikom,
svojim očima i rukama
objavljuje pred ljudima nepoznatu istinu,
istinu svoje istinske ljubavi.
Ne poznajem slobodu,
osim slobode da budem zarobljen u nekome,
čije ime ne mogu čuti bez uzbuđenja,
zbog koga zaboravljam sebe u tom jadnom postojanju,
za koga sam danju i noću ono što želi,
a moj duh i tijelo plove u njegovu duhu i tijelu,
kao izgubljeno drvlje što ga more diže ili topi,
slobodno, sa slobodom ljubavi,
jedinom slobodom koja me ushićuje,
jedinom slobodom za koju umirem.
Ti opravdavaš moje postojanje,
Da te ne poznam ne bih živio,
da umirem neznajući te,
ne bih umro, jer nisam živio.

Zrno našeg vječnog trajanja


Dolazim, jer pocinju divljati vjetrovi,
a uzburkani valovi trgaju srebrnu mjesecinu
i ti se ranjiva i nemocna, kao camac krhka,
na bisernim kapima propinjes.
Drhtis i vodenim stazama
bojazljivo plovis,
ali dubinom duse slutis,
da njenom,
tek probudjenom izvoru,
s radosnom svjetloscu duge stizem.
Osjecas, kako upornoscu srca dolazim
i sa tihih obronaka sjajnih zjenica
vrhove mojih obrva pratis.
Jednom rukom, sive oblake sklanjam,
a s drugom, polako tvoje lice slijedim.
Ako me koji puta,
uspori obris tvoga pogleda
i na trenutak, utonem u boju nemira,
ne zastajem, vec idem dalje
i sve raskosnije tvojim nebom pjevam.
Polako, s njega skidam ogrtac straha.

Tvojom sutljivom dusom
odnedavno lutam,
ali svaki tvoj zagrljaj pamtim.
Dobro poznajem proslost tvojih vremena,
iz njih citam misli.
Njihovu samocu tako prepustam zaboravu,
a tvoju starost,
zauvijek primicem visini zvijezda.
Oduvijek ispocetka i nikada do kraja,
stalno u tebi njezan plovim
i govorim glasno,
a ti spokoj mojih rijeci slusas.
Nijednoj ne zamjeras,
samo moj prvi pogled spominjes
i sve se iskrenije, u mom tijelu molis.
Neprestano ispunjavam tvoj neostvareni san
i prilazim mu dragocjenim uzdasima.
Pricam o rodjenju ljubavi
i kao da ne postoji razlika,
izmedju tvoga i moga sna,
jednakim poljupcima, nasa srca slazem.

Boljih od nas nema.
Samo prkos izgubljenih.
Vjecnost osim nase,
potpuno je nepoznata.
Zato i prislanjam svoje ime, u tvoje snove
i slobodno te s njim, u beskraj vodim.
Ako zelis, tako me do ponoci mozes imati,
a od ponoci cu zauvijek biti tvoj.
Primam te u obje svoje duse,
onom zaljubljenom, njezno grlim,
a u voljenu, polazem i kao radosnu ljubav,
s kapima sunca opijam.
Osjecas li u sebi suncokrete?
Osjecas li kako te njihovo zlato sladi?
Dok kusas mirisnu ravnicu moga tijela,
sirim te, poput ptice, u svom nebu.
Mozes bez straha, s mojim dodirima poletjeti,
jer ti pruzaju utociste
i imaju tople sigurnosti za tebe.
Neces zbog nevremena i oluja,
nikada u njima, zakasniti sa snovima.

Neka te u toj vjecnosti,
ne zbune neobicna godisnja doba.
Tu nas pogledi u srcu spajaju
i to su sva nasa proljeca.
Tu se nase usne,
kao dva leptira,
u savrsenom letu
i na mekom vratu ljeta,
sjaje jesenjom tisinom,
a poljupci, za zimu pripremaju tijela.
Ima ta vjecnost dovoljno vatre u sebi,
da nas lagano, poput dana,
podigne horizontom i milostivo zagrli.
Ima u njoj besmrtne smirenosti
i kapi mora u njenom nebu.
U nasoj vjecnosti, nema noci,
ona je zvijezda u svemiru
i svemir u zvijezdama.
I kad se u njenom osmjehu probudimo,
postati ce miris,
u zrnu naseg vjecnog trajanja.

Cvrsti dah velike ceznje

Stigla si bezbrojna u krhotine moga sna
i sad se svojim brižnim dodirima,
u zanosu vrućih poljubaca razbuktavaš.... Visa mer
Nikako slučajno, već ponosno s mirisima
i čvrstim dahom velike čežnje,
ljubiš moje krhke obrise.
Bezglasno i pažljivo,
polažeš u moje zjenice osmjeh
i dok šutljivo prilaziš mojim usnama,
ispunjavaš me neprimjetno svojim tijelom.
Postajemo čudesan plod
nepregledne ravnice osjećaja
i kao rijetki sretnici uspijevamo ući
u tek probuđene krošnje mjesečine
i zaboravu prepustiti nemir.
Plamtiš privijena strašću
u mom krvotoku.
Znaš me prepoznati.
Iako je moj glas,
još uvijek bojažljiv,
nježno iz mene uklanjaš prošle snove
i tako ranjive, neponovljivo tiho smiruješ.
Pitaš otkud toliko nebeskog veličanja
u našim zagrljajima
i kako to da smo uspjeli,
zauvijek izaći nepovrijeđeni?
Moram ti reći, možda ustvari i slutiš,
ove smo noći započeli ljubavlju cvjetati
i nikada se više nećemo usamljeni svlačiti,
jer su se tvoji zlatni prsti puni sunca,
zapleli u moju kosu,
a moje su usne postale
užareni izvori tvojih uzdaha.

Poslije toliko godina
Kad pored mene prolaziš, u oku mi se prozor otvori,
napnu me strasti i nezadrživo, tijelom protutnje.
Poslije toliko godina, proljeće u meni naraste,
sjene nestanu i poput oluje, muškarac iz mene progovori,
tad Ti napokon, iz tijesnog mraka i podmukle šutnje,
spokojno mogu prići i povesti u horizonte plavičaste.

Tamo, pod oblacima tišine, da nas ljubav ne bi mimoišla,
prostrijet pored srebrnog mora i s mirisima okupati .
Milovati, dok Ti još slaba krila za toplinom visine žude,
primiti za ruke i kad, u odsjaje kasnih večeri budeš ušla,
primaknuti sebi, zagrliti, a svoje tijelo i svoj život predati .
Osjetiti ćeš tog trenutka, kako nam se, prostor i vrijeme nude.

Moja ljubav i odjeci njeni, parkovi, polja i ravnica čista,
zgusnute želje, tokovi rijeka i šume razgrananih krošnji,
obale Tvoje s krikom galeba, u tragovima Alpa i njihovih voda,
sve ce se to, poput poteza sudbine i njenog maestralnog kista,
predati zauvijek nama, u prvoj od vječnih jutarnjih košnji,
kad se budemo izvijali u zanosu slasti, ispod modrog svoda

U blizini neba,
ljubavi moja jedina,
postoji beskrajna čežnja.
Pod tim nebeskim svodom,
neprekidno čeznem za tobom
i najtiše što mogu,
lutam dubinom svemira
tražeći obale tvojih prepona.
U blizini tog neba,
ljubavi moja jedina,
kao nigdje u svemiru
moje misli pripadaju tebi.
Tu si sva prisutna u meni,
prelijepa moja ljubavi,
a tvoji su poljupci
zlatnim osmjehom omotani.

U blizini neba,
ljubavi moja jedina,
pripadaš jedino mojim mislima,
i bliže nego bilo gdje u svemiru
moje ruke, tiho,
kao vreli suncokreti
izranjaju na tvojim grudima.
One su taj buket vatre
što beskrajem tvog trbuha
razlijevaju plamen,
i tvoji su plameni dodiri
u njihovim drhtavim prstima.
Kad god stignu, ljubavi
u gustoj kiši znoja,
uvijek te blago uzmu
i sa tebe ispijaju zreli miris.

U blizini neba,
ljubavi moja jedina,
beskrajna si moja želja.
U tom praskozorju
neprekidno te želim,
i bliže sam nego bilo gdje
dubini tvog svemira.
Nad obalama tvojih prepona,
prelijepa moja ljubavi,
u sazviježđu mekog tijela
kao slap guste kiše znoja
slijevam se po tebi.
Imaš me tada u svim porama,
ljubavi moja prelijepa,
imaš u peharu strasnih zagrljaja.
Tvoju vječnost ljubim u sebi.

Vrstu mira s kojim te raspoređujem u sebi
nalazim u pogledu hrasta i šapatu krošnji,
iskonskoj stoljetnoj priči plodnih ravnica.
Ne preispitujem njegov početak, već odsjaje
svih kiša i huk svih vjetrova istinski sanjam
kako tvojom utrobom nižu predivne bisere.
Moram priznati, neiscrpne su visine misli,
neuhvatljive dubine srca iz kojih sada izlazim
i neiskorištena snaga mjesečine kojom klizim.
Sve bogatstvo što me pretače u divne osjećaje
i bezbrojni titraji nastali u pomaku vremena,
izvlače na moje dlanove najhrabrije pokušaje.
Ne uspijevam uvijek potpuno stići tvoje tijelo,
već krugovima plamenog prstena obuhvaćam
tvoj struk što se izvija neponovljivim žarom.
Prstima pomalo udišem toplinu mirisne kože,
oprezno skupljam svaku kap sjajnih uzvisina
i povremeno se vraćam, nudeći nove drhtaje.
Otkrivam, poru po poru, kako rađaš vatru,
kako pred moje dodire trčiš beskrajno zagrljena
i dočekuješ me optočena slatkim strpljenjem.
Uzdišeš preplanula i požudom izvijaš poljupce,
bojom strasti prekrivaš svako moje milovanje
i dušu obogaćuješ neponovljivim sazviježđem.
Kad me tako ovjenčaš ljepotom i skupiš u sebe,
pa ispod mojih vjeđa prisloniš nježni osmjeh,
izmislim način i postelju pretvorim u sanjalište.
Zakoračim pogledom hrasta tvojim obrazima,
dovedem šapat krošnji točno iznad naših pokreta
i zauvijek naše otkucaje srca pretočim u ljubav...

Značenje žudnje

Negdje u međuvremenu, uvečer obično,
kad moje ruke postanu pune tinte,
nastaje pjesma na strasnoj bjelini papira.
Tada na velikoj ravnici sjećanja
počinje razgovor s rijekom pamćenja
i svaka riječ za sebe ponavlja ljubav,
istu onu što izvire iz duše neba.
Moje su te ruke tamo prvi puta i dotakle
i puno je tvog neba koje pamte,
jer su i prohodale u plavetnoj dobroti,
u njoj je tako započela njihova radost.
Puno tvog neba odzvanja vrhom jagodica,
njihovi su rubovi ispunjeni osmjehom,
galameći u modrom pejzažu bez kraja
šaraju bezbrižno po tom malom nebu,
a zalijevajući oblake mjesečinom,
vrište između mog tijela i nijemosti sna.
Značenje žudnje trajno si unijela u mene.

Negdje u točki neba, uvečer obično,
moje misli ispunjava čežnja riječi.
Započinje potraga za događajima dana.
Jedino tako, u strasnoj tišini mraka,
dok među krošnjama neba lebdi svemir,
potpuno sam siguran i smiren,
jer ćutim tebe pticu jedinu u moru želja,
i sanjam kako vjetrom metem hladnoću,
da ti, o ljubavi, opstaneš u mojim venama.
I dok se mjesec vere sladunjavim sjajem,
u meni plovi zagonetno stvoreni umor,
ali odan gordosti tvojih toplih obraza,
ostajem vjeran kao slavonski tihi mraz,
i čekam te u staništu zvijezda, o ljubavi!
Malo pomalo, osvajam beskraj lica,
prelazim iz svijeta prolaznosti u blizinu tebe,
ispirem čekanje vatrom tvoga pogleda
i zaustavljam te nasred svoga tijela.

Negdje u struji zraka, uvečer obično,
moje usne zalaze u duboke mirise,
šapuću i nadlijeću predjele uzdaha.
Teško je prepoznati mladost kratkog daha,
i zelenilo lišća jedva dodiruje listopad,
ali dani leda mogu biti izdašni,
ukratko, čak i rumenilo horizonta,
tj. putovanja u kojima nikada nisam pust,
mudrost su kojoj sam toliko posvećen,
jer dok kušam crvenilo tvojih grudi
dostižem skrivena mjesta međunožja,
a uživajući plamenu istinitost okusa,
rastem u gibanju srebrnog njihanja,
i gustom bujicom otječem niz obale.
Eto i tvoji bokovi napokon dobiše ime;
Neodoljivi! Za ljubavni obred nježnosti,
težnja su duše u vječnoj slavi srca,
i konačno trajni motiv mene ljubavnika.

Negdje u svili tvoje kose, uvečer obično,
kad moje oči osmjehom krase tvoje oči,
i san tvog pogleda san je mom pogledu,
zalijevam te dragocjenom tišinom dodira,
a ti se priklanjaš tijelom i kličeš stasom,
drhtiš, grliš me i život mi opkoračuješ.
O ljubavi, ova tvoja koža puna kristala,
puna bisera, ispunjena mojim poljupcima,
ova tvoja koža pritišće moju muževnost,
a ja se priklanjam tijelom i kličem stasom,
o ljubavi, o moj znoju i moja pomamo,
u sokovima tvojim, moje znanje neuko,
naspram tebe okupanoj mlijekom sunca,
moje znanje bezvrijedno i neuko,
osjeća kako bubriš užarena i mirisna,
i posred vrele pučine mog ulaska u tebe
te tvoje butine, tvoja bedra, bokovi tvoji,
o ljubavi, nose me u središte matice...

Jednostavne misli

Gledam te kako niz zelenu padinu rasipaš korake.
Zavidim svoj toj travi po kojoj gaziš i po njoj hodaš,
promatram te oblake dok ih osmjesima posjećuješ
i krivo mi je što se u tvom pogledu izvijaju i maze.

Ovo je tek dio jednostavnih misli koje kroz mene teku.
Između sna i jave ćutim kako ljepotom sladiš svijet
i zamišljam koliko se more trudi uljepšati svoje blago,
što ravnica čini da se suncokreti stalno tebi okreću.

Otvaram svoje srce ptici što na nebu nepomično stoji,
pomjeram njen red iz očiju i nudim joj veliku zvijezdu.
Pokrivena sjajnim kapima kiše slijeće u moje obrve,
poklanja mi smisao tankih vidika i svoje srebrno perje.

Kažem naglas, pa što ako čeznem i ne mogu bez tebe?
Zar se moraju nad mojom glavom skupljati noć i dan
i zašto šutnjom zlatnog kljuna krijemo prastara znanja?
Kad možemo sjediti i mjesečinu sa svijetom podijeliti.

Polako me u kandže stavi i ponese iznad oštrih visoravni,
a između njenog tijela i mene prostruje daleki vjetrovi.
Mimoišli smo velike gradove i njihova zagađena mjesta,
preletjeli putnike i na kraju stigli usred otoka u vremenu.

Tu smo reče i pusti me da hodam zgusnutim zrakom sna.
Sad je i sjenka njenog kljuna zatreperila mojim likom,
uhvaćena milinom svih proteklih uzdaha mojih drhtaja.
Izvadi školjku iz pijeska i bez riječi na zeleni kamen stavi.

Znam, u dodiru kamena i školjke krije se tajna koju želim znati,
jer zagrljaj istinske ljepote nije u letu niti dubini mora,
on se čuva tamo gdje se ne skuplja mrak, gdje nema svjedoka,
u zadnjoj niti srca i na izvoru duše, samo u nama samima.

Blagostanje vreline

Jedva dočekah cvrkut tvojih poljubaca
i tvoj šapat zbog kojeg zauvijek zavoljeh
sve te ptice s kojima si se ugnijezdila u meni.

Volim na tvojim grudima ljubiti nebo,
a dok prolazim kroz dodir tvojih prstiju,
volim šetati tankim horizontom bokova.

Nemaš kraja, jer od srca prema svemiru
pružaju se nepregledna polja tvoga sjaja,
a od struka naniže, blagostanje je vreline.

Svako malo zalijevaš me mirisom oblina
uz čiju se svesrdnu pomoć sretan žarim
i kao uzdah sunca tonem u klasje znoja.

Imaš vrijeme u kojem ne postoji samoća,
imaš pravo, jer između mene i tebe je san,
pretvoren u cvijet miriše na boju meda.

Katkada, cijelog me uvučeš u svoju dušu,
pa se presvučem u drhtanje tvojih zjenica
i završim poput najljepše misli na usnama.

Tad mi tvoj beskraj potekne dužinom leđa
i disanjem se ubrzano sručim dolinom užitka,
u zagrljaje jarkih valova ognjene rijeke.

Katkada, tvoje ruke kao jato ptica divljaju,
izranjajući iz vatre požude lepršave ruke,
postaju sve više ljubavnice mome tijelu.

A kad čujem kako liježu u moje krilo,
prekrijem ih jednom jedinom kapi tišine,
i krećem u susret tvojim sklopljenim očima.

U njima te uživam pogledom zvijezda
i osjećam kao vječni ukras moje duše,
u njima slušam cvrkut tvojih poljubaca...

Kako osloviti mjesto gdje svijet nastaje?


Odlučih se pokloniti tvojim bijelim prsima,
pa uzajamnim naslanjanjem nježnih pokreta
samo slijedim način kojim plešu moje usne,
jer dok u tišini lelujam dužinom tvog trbuha
i osluškujem glatkoću rascvjetanih prepona,
pomažu mi osvojiti intimnu ljepotu latica.
Kad god očima popratim dva cvjetna čuda,
u žezi podneva, u sjaju tek pristigle mjesečine,
u dodiru naših sjena, u vrtlogu tople postelje,
pitam se; kako osloviti mjesto gdje svijet nastaje?
Tobom, jer zapravo u tebi žeđ oduvijek nestaje,
i jesen nikada ne pokušava ući kroz tvoj osmjeh,
ili kao što iz tvog glasa stalno izlijeću jata ptica,
a s tobom zauvijek prevladavaju prizori sunca,
tako i na tvojim grudima silina neba odjekuje.

I vlastitim čuđenjem svjedočim tajni požude,
jer na valovima uzdaha, nježna moja ljubavi,
pod oblacima zanosa plovim u lađi zagrljaja.
Razbacuješ me po usnama, a ja, okružen tobom,
na visoravni svemira, sa tvojih bradavica
navaljujem vrelim slapom plavetnih zvijezda,
i pružam se u pogled sjajnog svijeta, tvoga srca.
I zato, kako osloviti mjesto gdje svijet nastaje,
kad i otkucaji postaju uzburkano središte sna,
a vatra što nam struji preko vlažnih obraza,
čelom se izvija u mirisu svih naših nježnosti
i nastavljamo drhtati oko izmiješanih tijela.
Šapnut ću ti, u svakoj pori zapisana je čežnja,
u svakoj mojoj čežnji, crveni su tvoji poljupci,
u svakom tvom poljupcu, utkan je moj smisao...

Poput uspavanke tihog zanosa


Skoro smo stigli u svemir prepun osmjeha.
Oh, draga moja ljubavi, jedina moja ljubavi,
izgovaram te poput uspavanke tihog zanosa,
a ti stižeš zagrljajem u odjeći sjajnog pogleda.
Iako si krhka, daješ se izobiljem strasti,
poda mnom stenješ drskim uzmicanjem,
i zasluženo me ljubiš predivnim grudima,
ti, draga moja ljubavi, jedina moja ljubavi,
ti si berba mojih prstiju i ljetina na usnama.
Pokazuješ mi slatko drhtanje naših sjena,
otkrivaš nježnu raspjevanost svojih uzdaha,
kao koritom rijeke iznosiš na vrelo bedara
i svakim trenutkom postaješ žubor daha.
Iz korijena neba širiš miris poljubaca,
i slušam beskrajni napjev tvojih prstiju,
slijedim njihovo kotrljanje mojom kožom.
Slijepljen sam u očima tvog postojanja,
klečim u milosti tvojih razigranih koljena,
lebdim iznad tebe, draga moja ljubavi,
i jedina moja ljubavi, mom disanju si zrak.
Skoro smo ušli u svemir prepun osmjeha.
Kolovoz je, i noći su samo s nama prisne,
legnimo i kušajmo tajni okus zvijezda,
jer su toliko lijepe u jasnoći tvoje kose
da se iz njih rađaju biserni cvrkuti ptica.
Zlatni leptiri tek doletjeli iz modrog sna
siloviti u beskrajnom šumu dodira
uzbuđeno oplahuju vrelu postelju
i upliću u naše zamršene i čvrste pokrete.
Kišom ljubavnih napjeva koju donose,
obasjavaju tebe ženu i mene muškarca,
a naše isprepletene ruke slade požudom,
draga moja ljubavi, jedina moja ljubavi,
pozdravljaju u nama zrelost i trajnost.
Sad smo jedno, nismo više razdijeljeni,
a naša podatna tijela tanane niti svjetla
nošena naletima mjesečevih krijesnica,
istovremeno postaju dnevna i noćna,
izgarajući poput uspavanke tihim zanosom...

A tvoja kosa...

Ljubljena moja, mekoćom mirisnih usana
započinješ drhtavu strast plamene ruže,
i dok razlijevam prste bridovima bokova
liježeš putena u vrtlog mojih toplih cjelova.

Uvijenu u vlažne uzdahe moga tijela,
zalijevam te zvjezdanim okusom zjenica,
a znoj kaplje kao modre kapi svjetlosti
i slijeva se u valove zanosnih milovanja.

Gleda nas nebo, istinski smo ljubavnici,
i sve više mirišemo na strasti ljetne oluje,
ljubljena moja ženo, nebo uzdiše u nama,
gleda kako plovimo njegovom visinom.

I zakoračivši u čarobni šum mjesečine,
čiji korijeni započinju u dubini zagrljaja,
potpuno raspolažemo beskrajem kože,
a sva naša žarka htijenja su okrunjena.

Ljubljena moja, ljubim vatru tvoga čela,
i biserne tvoje oči u meni bude svitanja,
zrijem divljim poljupcima slatkih pora,
ljuljam se i plešem u nježnom šaputanju.

Zemaljskom vrelinom ulazim u tvoje srce,
u stanište tvog dahtanja, u drhtanje krvi,
a tvoja kosa zlatom obasjava moje lice
i sjaje beskrajne poljane tvog crvenila.

Gusti su tvoji zagrljaji, hitre su tvoje ruke,
bijele se tvoje grudi na ušću mog osmjeha,
i moja muškost prelazi cijeli svemir tebe,
uživa silnu požudu u tvom slatkom ognju...

Platno vječnosti

Jednom ćemo se u obilju vremenu i mirisu pogleda naći,
grliti pučinom u sjajnom zanosu sna i svemirom rasti,
ali prije toga, velikim maštanjima moramo tiho proći,
zaustaviti treptaje i zakoračiti obzirom u otkucaje srca.

Kada u mislima svih naših uzdaha osjetimo milost mira,
kad se na tihim proplancima modrih vjetrova odmorimo,
i slike čekanja iskustvom stoljetnih hrastova prihvatimo,
tada ćemo smjeti vještinu nježnih latica na usne staviti.

Sve dok u drhtanju vrelih kapi mjesečine sami postojimo
i zlatni ples suncokreta beskrajnom posteljom snivamo,
ne smijemo plavetnilo duše glasno iznad duge razbacivati,
već sa palete ljubavi na platno vječnosti sebe slagati...

Moje disanje u tebi

Nema te i ne spavam,
ali cijelu noć tkam u sebi požudu
i pripremam niz izazovnih dodira
kako bih te uronio u miris svoga sna.
U njemu je stjecište nebeskih zagrljaja,
i slijedom vatre što se u meni odigrava,
tražim ravnicu tvog zanosnog struka,
jer omamljen tišinom i mukom ove noći,
plamenom nemira uranjam u svoje srce.

Umivam se tvojim lijepim tijelom,
i klizeći u crvenilo tvojih latica
slažem poljupce visinom prepona,
a glazba uzdaha što teče zrakom,
bliskošću nas prelama u prstima,
vrela i bistra, lahor je drhtave strasti,
zagonetna rijeka među bedrima,
živi oganj moga disanja u tebi
užitak ljepote koji u mene donosiš.

Evo što mi se trenutno događa,
sjajiš kao dunja u mojim dlanovima,
a kad zasjedneš na okna mojih zjenica,
tad će tvoj dolazak slatkom svjetlošću
jedinstvenim šapatom sresti moje ruke,
izazivati krik života u mojoj utrobi
i sve više vezati udove dodirima neba,
rumenilom zanosa i drhtanjem puti
ljubiti me odnekud pristiglim zvijezdama.

Dođi, pomiluj mi čelo mirisom kose,
polako siđi na našu postelju,
lepršavo uroni zavodljivost tople žene,
svuci se u meni, pa otvori ruke,
provuci me kroz crvenilo usana,
uzdahni čežnjom svojih bijelih breza,
a ja ću mudrošću hrasta i blagošću oraha,
propet se u tebi poput vitkog jablana,
i sve što je u meni lijepo dovesti u tebe...

Vodom te oblačim


Na drugoj obali,
-iznad mog pogleda,
--dozrijeva mirisna naranča.
---Šutiš u njezinoj kori.
----Nadlijećem te bojom suncokreta.
-----Plamtiš kao biser koštice,
------plod si uzdaha vjetra.

--------Prije izlaska sunca,
---------otvaram pjesmu klasja
----------i spremam u nju mjesečinu.
-----------Iza svake riječi naslanjam osmjeh.
------------Zastajem u krošnjama neba
-------------i vodom te oblačim.

---------------U samo praskozorje
----------------uz oštar brid potoka
-----------------naslanjaš pjenu.
------------------Iznad kamenih sjena,
-------------------uvala te pretače.
--------------------Dunjom postaješ.
---------------------Ispod sjene bagrema
----------------------dunjom ostaješ.

Plameni suncokreti tvojih dodira


Ljubavi moja, jesam li već rekao zašto u meni dišeš?
Jesam li ti pokazao kako magla teče jutrom
i zbog čega voditi ljubav znači biti spojen u jedno?
Jesam li te povrijedio prekidajući tvoj odmor pod kestenom?

Ljubavi moja, nisam smio otkriti koliko me malo ima za tebe,
niti sakriti svu raskoš rastopljene mjesečine.
Trebao sam sjekirom posjeći sve korijenje pod sobom,
lopatom očistiti snijeg i posuti laticama put.

To sam trebao ljubavi moja, a nisam se usudio učiniti,
nisam htio probuditi usnule kapi kiše u tvojoj kosi,
promijeniti smjer osmjeha na tvom prekrasnom licu
i nisam se usudio razdaniti noć, ljubavi moja.

Ljubavi moja, zašto drhtiš dok ovo govorim?
Jesam li ti ovim riječima zaledio obraze, izmamio jecaje?
Pogledaj moje ruke, čeznu za tobom, nemaju ničeg izmišljenog,
na njima te čeka moj veliki san, ljubavi moja.

Krik u kojem stojim velik je poput praznine,
i dok šećem s prizorima ulica i parkova u sebi
pokušavam u ravnicu pretočiti plave obrise neba,
jer nadjačali su plameni suncokreti tvojih dodira.

Želim te, ljubavi moja, želim te u naranči osjetiti,
usnama približiti i vrhovima prstiju sanjati,
sve to želim i još više, na primjer, uzeti u pjesmama
i dok se ne umoriš od kretanja po oblacima optakati stihovima.

Ljubavi moja...
molim te, primakni se prozoru i uzdahni.
Pogledaj, nije li ova ptica zbog tebe sjela na tu zlatnu granu mladosti
i nije li njen pjev uskovitlao tvoje tiho srce?

Prigrli svojim mirisom tek iznikle pupoljke ljubavi,
i plodove strasti prostri u svoj vrt,
nahrani one misli s kojima se loše osjećaš,
učini to, ljubavi moja, učini, pa se onda malo odmori.

Nemoj samo zaplakati, nemoj šutjeti i nemoj odustati,
glasno zapjevaj i kristalnim pogledom ispred neba zaiskri,
uvuci se u hrast ili lipu, svejedno, ljubavi moja, diši,
pokidaj oklop čekanja i kao opomena zvijezdama ususret pođi.

Ljubavi moja…
kako samo prolaziš mojim osjećajima, kako sladiš i opraštaš,
poput prepelice uzdižeš i u oko svijeta stavljaš,
ljubavi moja mila, uzmi tračak nade i pokraj mene stani.

Neću spavati, ali se neću sna odreći, ni tvoja krila neću opteretiti,
uzet ću te, udisati punim plućima i ustati srcem,
osjećati tvoje drhtanje i prozirnost tvoju grliti,
ljubavi moja, samo me u sebe zauvijek stavi...

Aroma tvoje vidljivosti

Po crvenim drhtajima mojih usana
prolijeva se opojni miris tvojih grudi,
i raskošna aroma tvoje vidljivosti
odzvanja gutljajima mojih poljubaca.

S jedne strane tvoriš strast vjetra,
a s druge strane, užarena sred tišine,
nosiš me šapatom prema svom tijelu,
i na dolasku sunca kupiš moje sjeme.

Sva tajna tvojih čistih prepona
modri je obris uzdaha u mojoj krvi,
a svijet kojim poda mnom sijevaš
kapima boje neba omamljuje kožu.

Jedno smo biće među zagrljajima,
i jedan beskraj vječne priče vremena,
a dodamo li slatki osmjeh požude,
ljubavlju se stapamo u jedno srce.

Sretan što tečeš pod mojim rukama
slijedim duboki san naših poljubaca,
i prateći vlažne dodire bijelih bokova
prepuštam se otkucajima tvoje krvi.

Udišem te usnama, tako se nastavljam,
a zanosom cjelova kojim sam te sreo
i koji čuvaš u mirisu svojih milovanja,
hraniš me nježnošću bezglasnog uzdaha.

Tvoji hitri prsti oblikuju strast ognja,
tvoje su blistave noge užitak oko mene,
zvijezde u tvom njihanju postaju ptice,
i snovi moga tijela u tebi imaju dušu.

Ljubavnica si koju ne zapostavljam,
a sricati ljepotu u osmjehu tvoga tijela
i kušati u tvome voljenom tijelu zrak,
mila moja, samo to i želim zauvijek!