"Ne...
Nismo mi bili ljubavnici...
Nikad...
Samo smo se ponekad malo gledali, kad nas nisu gledali...
I to je sve...


Oboje smo nosili na lančiću po polovinu jedne davno polomljene tajne, ali nismo pokušavali
da je sastavimo, ko zna zašto, i ta tajna lebdela je nad desetogodišnjim okeanom prošlog vremena kao
ukleta lađa...
Negde ovde daleko...
Negde tame blizu...
Ni na nebu, ni na zemlji...

Nikad mi nismo bili ljubavnici…Samo smo se ponekad, u noćima punog meseca malo tražili po dugim talasnim dužinama Čežnje…


I to je sve…



Jedan od onih života, Balašević

Vetar razvejava mesečinu,
noć se od mesečine dimi,
ti si nalik mladom vinu,
sa zvezdama si u rimi.

Ispod vatrenog nebeskog svoda
padaju crvene trešnje zrele,
u brdima blista voda,
zemlju probadaju bele strele.

Noćas je sve od moje usne,
stižu plodovi iz samog raja,
mesečina se u voću gusne,
noć je prva, noć je bez kraja.

Čas je Ljubavi! Čas je vatre!
Celim telom svojim je ložim,
al ona ne može da me satre,
jer ja se noćas u tebi množim.

Te usne koje divljački razvlače
pesnici i hulje, šoferi, matrozi,
kao vino su u vinovoj lozi,
al niko se jošte tog vina ne tače.

Te usne ljubavi odoleće svima,
kiši i kugi, vojničkoj zarazi,
one su same, ja vidim na njima
samo jednu zvezdu što se divno mazi.

Dodirne dušu skoro svaka stvar,
odasvud bruji spominjanja glas.
Poneki dan što prođe stran za nas
u budućnosti stigne tek k’o dar.

Ko mjeri naš doprinos? Da li ko
od prošlih, starih ljeta nas raspreda?
Šta od postanja saznasmo, sem to:
da sve se jedno u drugom ogleda?

Da se na nama ravnodušnost grije?
O, dome, travo, o, večernja sjeni,
dok se gledamo tako, obrgljeni,
najednom sve to kroz vas k nama vije.

Kroz sva se bića pruža prostor jedan:
suštinski svjetski prostor. Kroz nas laste
prolijeću tiho. Ja, rastanja žedan,
pogledah, i u meni drvo raste.

Ali ti si opšiv mojih nesanica,
Pena što rubi vrtlog od praznine,
Bezlična , znam ti svaku crtu lica
u mreži ostakljene paučine.

U naprslom ogledalu,tišina.
Mreška se kao skorup od tvog glasa
Iz druge sobe , gde je pomrčina
U kojoj treptiš ko praslika spasa.

Leptire sive ti šaljem, da mi kruže
Okolo lampe u krhkoj orbiti ,
Po slojevima nevidljive ruže,

A kad pred zoru usnem ,tada i ti
Utrneš , ko na okret prekidača
U ruci što je odsutna ,al jača.

Danas ću ti dati, kada veče padne,
u svjetlosti skromnoj kandila i svijeća,
u čistoti duše moje, nekad jadne,
čitavu bujicu proljetnog cvijeća...

U sobi će biti sumrak, blag k'o tvoje
srce, sumrak stvoren da se dugo sanja.
Na oknima svijetlim zablještat će boje,
u taj svježi trenut prvog saznanja...

Sve će biti ljepše, sve draže i više,
noć koja se spušta, svijet što mirno spava,
dugo, mrtvo polje na kome miriše
kržljava i rijetka na busenju trava...

I tako kraj cvijeća ostat ćemo sami...
Proliće se tada, kao bujne kiše,
stidljivi šapat u blaženoj tami,
i riječi iz kojih proljeće miriše...