Čovek stari onako kako je živeo.

Uzmite šaku svežeg pepela ili bilo čega što je prošlo i videćete da je to još uvek vatra ili da to može biti.

Branko Miljković

Što ne boli- to nije život, što ne prolazi- to nije sreća.

Ivo Andrić

"Postoje problemi koji proizilaze iz naših iluzija i koji s vremenom postanu imaginacija naše duše. Kada se to dogodi, prestajemo da živimo u stvarnosti i ulazimo u svijet mašte i borbu sa vjetrenjačama...Načini na koje ćemo da savladamo te vjetrenjače su: disciplina, tjelesne i duhovne vjezbe, kvalitetna samoća i koncetracija na trenutak u sadasnjosti koji jedino zaista i postoji."

Ivana Kuzmanović - Lemurova ljubav

"Zar lukavstvo može zamijeniti znanje?
Iskusan čovjek bi upitao: zar znanje može zamijeniti lukavstvo?
Lukavstvo je nepošteno. Nije uvijek ni nepošteno, zato sto je neophodno. Neko to zove mudrošću.
Šta bi ti savjetovao čovjeku kome želiš dobro?
Da se svojim mišljenjem ne izdvaja medju ljudima s' kojima živi, zato što će se onemogućiti prije nego išta učini.
Drugi moj savjet čovjeku kome želim dobro bio bi: ne govori uvijek ono što misliš."

Meša Selimović - "Tvrđava"

''Često se vrtimo kao vjetrokaz i ne možemo da odredimo svoj položaj, izbezumljeni nesigurnošću. Vrtimo se između očajanja i želje za smirenjem i ne znamo šta je naše. Zaustaviti se u jednoj tački, okrenuti se prema jednoj strani, to je ono što treba, a što je teško učiniti. Ma kakva odluka, osim one koja će uznemiravati našu savjest, bolja je od izgubljenosti kojom nas daruje nerješenost.''

Meša Selimović - "Derviš i smrt"

"Toliko puta je došla kada sam bio zabrinut i nemiran. Primijetio bih je onda kada bih se smirio. Toliko puta sam sretao ljude, krijući u sebi pobunu protiv onog što mi se ne dopada u njima, ali bi se oluja pretvorila u nebesku pjesmu uvek kada bi među njima ugledao njen lik. Toliko puta sam sjedio usamljen, s mačem životne boli u srcu, s lancima zagonetki postojanja oko vrata. Osvrtao bih se i vidio je zagledanu u mene sa svijetlom u očima. Oblaci su se razilazili, srce zablistalo, život izgledao prepun radosti!"

Khalil Gibran- "Brod u magli"

"Svjestan sam da je za nas ljubavni čin bio samo mali dio cjelovite slike koju je projektovala duševna prisnost, što je svakodnevno bujala i granala oko nas. Dok smo razgovarali neosjetno bismo se približili jedno drugom, sve dok se ne bismo uhvatili za ruke ili skoro pali jedno drugom u zagrljaj: ne iz uobičajene čulnosti koja muči ljubavnike, nego kao da je tjelesni dodir mogao da ublaži bol istraživanja po sopstvenoj duši."

Lawrence Durrell - "Aleksandrijski kvartet "

"Najvažnije stvari je najteže reći. To su stvari kojih se sramimo jer ih riječi umanjuju, a kad ih izgovorimo, stvari koje su se činile neograničenima dok su bile u našoj glavi, stisnu se na običnu, životnu veličinu. Ali ima tu još nešto, zar ne? Najvažnije stvari su preblizu mjestu gdje je zakopano naše tajno srce, kao putokazi prema blagu koje bi neprijatelji rado ukrali. I dogodi se da s naporom otkrijemo neku tajnu, a da nas ljudi čudno gledaju, ne shvatajući što smo uopće rekli ni zašto smo mislili da je tako važno da smo bili na rubu suza dok smo govorili. Mislim da je to najgore. Kad tajna ostane zaključana, ne zato što nije ispričana, nego zato što je nitko nije razumio."


Stephen King: - "Jesen izgubljene nevinosti"

Svoje misli uvijek izrazavamo riječima koje su nam pri ruci. Ili – da izrazim svoju potpunu sumnju: mi u svakom trenutku imamo upravo onu misao za koju su nam pri ruci riječi koje su moćne da je otprilike izraze.
Zavidni ljudi istančanijim njuhom pokušavaju da svoga protivnika ne upoznaju bolje, kako bi mogli da se osjećaju nadmoćni prema njemu.
Najsigurnije ćemo upropastiti nekog čovjeka ako ga navodimo da istomišljenika cijeni više od onoga ko misli drugačije.

Friedrich Nietzsche - "Zora"

"Sve što upravo proživljavaš samo je jedna od milion mogućih staza kojima putuješ. Zbog toga moraš uvijek imati na umu da je staza samo staza; ako ti osjećaji kažu da po njoj ne smiješ putovati, ne smiješ na toj stazi ostati ni po koju cijenu. Da bi imao pravilnu jasnost moraš živjeti discipliniranim životom. Samo tada ćeš znati da je svaka staza samo staza i da nije uvreda ni za tebe ni za druge da je napustiš ako ti tako tvoje srce nalaže. Pritom tvoja odluka da ostaneš na stazi ili da je napustiš mora biti oslobođena od straha ili ambicije.

Upozoravam te. Provjeri svaku stazu temeljito i promišljeno. Provjeri toliko puta koliko misliš da je potrebno."


Carlos Castaneda - "Staza srca"

Naša sutrašnjica...to je u stvari zaustavljeno vreme. Vrh puževih rogova ispruženih do krajnjih mogućnosti. A baš to "sada" jedini je zajednički imenitelj svega živoga. I jedini časak života od iskoni do kraja vremena, jer sve ostalo, obe večnosti što se prostiru pre i posle našeg "sada", u najdubljem su mrtvilu. Dakle, sadašnjica je onaj deo vremena što se zaustvaio. Život i ne može da opstane u vremenu koje teče i dokle ono teče. Život opstaje samo u sadašnjici u kojoj vreme stoji. Hoćeš li dokaz? Evo ga: moja sadašnjica nije ničija sutrašnjica. Prošlost se sastoji dakle, od trenutaka u kojima se vreme zaustavilo, a budućnost od trenutaka u kojima će se vreme zaustaviti.
A smrt, dragi moj majore, ma šta rekao Ajnštajn, smrt je delić našeg vremena koji je izgubio moć da se zaustavi. Jer, količina vremena koja stoji zaustavljeno u svemiru je stalna, višak otiče. Zato se smrti moraju dešavati. Pokoravajući se toj opštoj neminovnosti, svačije vreme prestane ranije ili kasnije da se zaustavlja, i oteče zauvek. Kad tvoj deo vremena bude izgubio tu moć da se zaustavlja i ti ćeš biti mrtav, jer, upamti, u vremenu dok je god ono u pokretu, nema, nije bilo i neće biti života...ono mora da nas očekne da bismo opstali."

Milorad Pavić - " Predeo slikan čajem"

"Kad god sam popio gorku čašu, imala je talog meda. Kad god sam savladao neku šumovitu prepreku, dospio sam u zelenu ravnicu. Kad god sam izgubio prijatelja u nebeskoj izmaglici, našao sam ga u osvitu jutra.

Koliko puta sam svoj bol i jad pokrivao trpeljivošću nadajući se da za to slijedi nagrada! Ali, kad bih ih otkrio, vidio bih da se bol u radost preobrazio i da je jad bodrost postao. Koliko puta sam sa prijateljem prolazio pojavnim svijetom, misleći da je glup i nerazuman, ali sam uvijek u tajnome svijetu sebe smatrao tiraninom i nasilnikom, a njega mudrim i pronicljivim.

Koliko puta sam, opijen nektarom vlastite duše, sebe i svoga sagovornika smatrao jagnjetom i vukom, a kada bih došao k sebi vidio bih da smo obojica ljudi. I ja i vi, ljudi, očarani smo onim što se iz nas javno ispoljava, a preuveličavamo suštinu u nama skrivenu. Ako neko od nas posrne, kažemo da pada; ako polako ide, kažemo da je slabić koji propada; ako zamuca, kažemo da je nijem; ako uzdahne, kažemo da je u samrtnom ropcu i da umire.

Khalil Gibran - "Mirisni plodovi duše"

"Ja vam, gospodine, nisam zao, premda bih imao dovoljno razloga da budem takav. Svi mi smrtnici imamo istu kožu kad se rodimo, a ipak, kako rastemo, sudbina nas mijenja i oblikuje kojekako, baš kao da smo od voska, i vodi nas različitim putevima, istom cilju: smrti. Ima ljudi kojima je staza posuta cvijećem, dok drugi moraju gaziti po čičku i trnju. Oni prvi imaju vedar pogled i nedužno im se lice smiješi od sreće i blaženstva što ga udišu; drugi se muče pod žestokim suncem na pustopoljini i mršte čelo, uvijek spremni da se brane, baš kao zvijeri. Jedno je ukrašavati tijelo purpurom i mirisnom vodicom, a sasvim drugo nagrđivati se tetoviranjem koje se poslije ničim ne da istrti..."

Camilo Jose Cela - "Pascual Duarte i njegovi zločini"

"U trenutku kada volja miruje, javlja se posmatranje, čisto viđenje i predanost, sve postaje drugačije. Čovjek prestaje da bude koristan ili opasan, interesantan ili dosadan, prijatan ili neobrazovan, jak ili slab. On postaje priroda, postaje lijep i neobičan kao i sve ka čemu se okreće čist pogled. Jer pogled nije istraživanje ili kritika, on nije ništa osim ljubavi. On je najviše i najpoželjnije stanje naše duše: bespožudna ljubav.
Ukoliko smo postigli to stanje, makar i na nekoliko minuta, sati ili dana (zadržati ga zauvijek u sebi bila bi potpuna duhovnost), tada ljudi izgledaju drugačije nego inače. Oni nisu više ogledala ili djelići naše volje, oni ponovo postaju priroda. Lijepi ili ružni, stari ili mladi, dobri ili loši, otvoreni ili zatvoreni, čvrsti ili meki, nisu više suprotnosti, nisu više mjera. Svi su lijepi, značajni, niko više ne može biti potcijenjen, omražen ili neshvaćen.
Sa stanovišta mirnog pogleda priroda je samo promjenljiv oblik uvijek prisutnog, besmrtnog života. Tako je i čovjekov najvažniji zadatak i dužnost da razvije dušu. Beskorisno je raspravljati da li je duša nešto ljudsko, ne nalazi li se i u životinjama, u biljkama! Duša je sigurno svuda, svuda je moguća, svuda pripremljena, svuda naslućivana i poželjna. Ali, kao što ne smatramo da je kamen izraz pokreta, iako je i kamen pokret, život, stvaranje, propadanje, tako dušu tražimo prije svega kod čovjeka. Tražimo je tu gdje se najsigurnije nalazi, boluje, postoji."

Hermann Hesse - "Moja vjera"

Baš kao što je postojao prvi trenutak kada je neko protrljao dva komada drveta i napravio varnicu, postojao je i prvi trenutak kada se osjetila radost, i prvi put tuga. Neko vrijeme, nova osjećanja stalno su se stvarala. Želja je nastala rano, kao i kajanje. Kada se tvrdoglavost prvi put osjetila, proizvela je lančanu reakciju, stvarajući osjećanje ozlojeđenosti sa jedne, i otuđenost i usamljenost sa druge strane. Moguće da je izvjesno vrckanje bokovima označilo rađanje ekstaze; munja je izazvala prvi osjećaj straha. Suprotno logici, osjećaj iznenađenja nije odmah rođen. Nastao je tek kada su ljudi imali dovoljno vremena da se naviknu na stvari kakve jesu. Moguće da je najstariji osjećaj na svijetu, osjećaj ganutosti. Kada su jednom počeli da osjećaju, ljudi su željeli da osjete još više, dublje, uprkos tome koliko je nekad boljelo. Ljudi su postali zavisni od osjećanja. Izmišljene su nove vrste radosti, zajedno sa novim vrstama tuge: vječno razočarenje u život kao takav, olakšanje zbog neočekivanog spasa, strah od umiranja. Čak i sada, sva moguća osjećanja još ne postoje.

Nikol Kraus - "Istorija ljubavi"

Vrh izgleda kao da para nebo,a put
koji vodi do vrha nazvan je
istrajnoscu.
(Darvin)

Nemoguće je u životu ne biti slab,nemoguće se uvijek održati na nogama,ne proplakati,ne osjetiti samosažaljenje i ne upasti u depresiju.nemoguće je ne naljutiti se,ponekad ne baciti koplje u trnje,ne doživjeti mračne trenutke,kad ti se učini da su ti mnogi oko tebe neprijatelji i da život nema više smisla.

Borhes.