Budući da volim Tebe (volim Te, dakle, ti koja teško shvataš, i kao što more
voli sićušan oblutak na svom dnu, upravo tako i moja ljubav preplavljuje tebe
- pa neka sam opet kod Tebe oblutak ako to nebesa dopuštaju), volim i celi
svet kojem pripada i Tvoje levo rame, ne, najpre je bilo desno i zato ga ljubim
kada mi se prohte (i kad si Ti toliko dobra da smakneš bluzu s njega),
i kojem pripada i levo rame, i Tvoje lice nada mnom u šumi, i mirovanje na
Tvojim gotovo obnaženim grudima. I zato imaš pravo kad kažeš da smo
već bili jedno, i ja se uopšte toga ne bojim, štaviše, to je moja jedina sreća
i moj jedini ponos, i ja to nipošto ne ograničujem na šumu.

Kad je Franc Kafka umro, u njegovom pisaćem stolu pronađeno
je ovo pisamce naslovljeno na njegovog dugogodišnjeg prijatelja
Maksa Broda:

Dragi Makse, moja poslednja želja: sve što ostavljam za sobom
(dakle, u ormaru za knjige, u komodi, u pisaćem stolu, kod kuće i u uredu,
ili je bilo gde odneseno pa ti nađeš), dnevnike, rukopise, pisma, tuđa
moja, beleške i tako dalje, neka se sve odreda spali nepročitano,
a isto tako i svi moji spisi ili zapisi koji se nađu kod Tebe ili kod drugih,
od kojih ih zatraži u moje ime. Pisma koja Ti ne budu hteli dati neka bar
sami pošteno spale...

Tvoj Franc Kafka.

Kafka je neprestano težio ženidbi i braku.
U 'Pismu ocu', pismu koje nikada nije poslao, napisao je:

Oženiti se, osnovati porodicu, uzeti svu decu koja dođu, održati ih
u ovom nesigurnom svetu, i čak još malo voditi, najviše je, po mom
mišljenju, što uopšte može uspeti nekom čoveku. Što to prividno
lako uspeva mnogima nije nikakav protivdokaz, jer, prvo, uspeva
to stvarno malobrojnima i, drugo, većinom ti malobrojni ne 'izvode'
to, nego se to s njima naprosto događa; to nije, doduše, ono najviše,
ali još uvek je vrlo veliko i vrlo časno (pogotovo što se ono 'izvoditi'
i 'događati se' ne može se potpuno razdvojiti jedno od drugog).
I konačno, ne radi se o tom najvišem, nego samo o nekakvom dalekom,
ali pristojnom približavanju; nije ipak potrebno odleteti nekuda ravno
do sunca, ali je svejedno potrebno dopuzati do nekog čistog
mestanca na zemlji, koje katkada obasjava sunce i gde se čovek
može malo ogrejati..

On razume svoje likove,ali se u njih ne uzivljuje.Kafka prezentira svoga Georga Samsu i Jozefa K.,cini sebe interpretatorom svih nada i razocarenja umetnika u gladovanju,no nigde ne pokusava da sam,kao prepovedac ,razume ove akcije i iluzije.On nekako stoji po strani i ceka da citalac donese svoj sud.....Ja mislim da ga ta njegova odlika cini genijem i za mene jednog od najboljih pisaca svih vremena.

Jedan filozof se uvek motao onuda gde se igraju deca.
I čim bi video nekog dečaka sa čigrom počeo bi vrebati.
Samo što bi se čigra zavrtela filozof bi krenuo za njom
da je uhvati. Nije hajao za to što deca galame i trude
se da mu prepreče put do svoje igračke; čim bi uhvatio
čigru da se još vrti, obuzela bi ga sreća, ali samo za trenutak:
onda bi je bacio na zemlju i odlazio.
On je, naime, verovao da je saznanje bilo koje sitnice
– pa tako, na primer, i čigre koja se vrti – dovoljno za
sananje opšteg. Stoga se on nije bavio velikim problemima,
to mu se činilo neekonomičnim. Ako se najsitnija sitnica
zaista spozna, sve će biti spoznato. I on se zato bavio samo
čigrom koja se vrti. I kad god bi se vršile pripreme da se
čigra zavrti, i kad bi se čigra zavrtela, u njemu bi se tokom
zadihanog trčanja ka njoj ova nada pretvorila u izvesnost,
ali kad bi nakon toga uzeo u ruke taj glupi komad drveta
smučilo bi mu se, i dečija vika koju dotad nije čuo i koja mu
je sada iznenada probijala uši, oterala bi ga odatle,
i on bi se teturao kao čigra pod neveštim bičem.

Knjiga mora biti sekira za smrznuto more unutar nas."

Prometej

O Prometeju pričaju četiri predanja: prema prvome, pošto je bogove izdao ljudima,
prikovali su ga za Kavkaz, i bogovi su poslali orlove koji su proždirali njegovu jetru
što je neprestano iznova rasla.

Prema drugome, Prometej se od bola što mu ga je nanosilo kljuvanje sve više
utiskuvao u stenu, dok nije postao jedno s njom.

Prema trećem, tokom hiljada godina zaboravljena je njegova izdaja, zaboravili su
bogovi, orlovi, on sam.

Prema četvrtom, zamorili su ga se kada je za njegovo postojanje nestalo razloga.
Umorili su se bogovi, umorili orlovi, rana se umorno zatvorila.

Ostala je neobjašnjiva stenovita planina. - Predanje pokušava da objasni neobjašnjivo.
Pošto proističe iz istinite podloge, mora u neobjašnjivom i okončati.

Jastreb

Bio jedan jastreb, koji mi je kljuvao noge. Cipele i čarape je već raskidao,
i sad je kljuvao i sama stopala. Neprestano je udarao, zatim bi me nemirno
obleteo nekoliko puta, i onda bi nastavio svoj posao. Naiđe neki gospodin,
stade neko vreme posmatrati, pa ta zapita zašto trpim jastreba.
"Pa bespomoćan sam", rekoh, "došao je i počeo da kljuje, i ja sam, naravno,
hteo da ga oteram, čak sam pokušao da ga zadavim, ali takva ptica raspolaže
ogromnom snagom, pa mi je već htela nasrnuti na lice, i ja sam onda radije
žrtvovao stopala. Sad su već gotovo raskomadana."
"Ama zašto dopuštate da vas toliko muči", reče gospodin;
"jedan metak, i jastreb je gotov."
"Zaista?", upitah; "i hoćete li vi da se pobrinete oko toga?"
"Rado", reče gospodin, "moram samo otići do kuće i doneti pušku.
Možete li pričekati još pola sata?"
"Ne znam, odgovorih, i za trenutak se ukočih od bola, a onda rekoh:
"Molim vas, pokušajte za svaki slučaj." "Dobro", odvrati gospodin, "pohitaću".
Jastreb je mirno slušao naš razgovor i okretao pogled čas ka meni čas ka
gospodinu. Sad sam video da je sve razumeo: uzleteo je, sav se zavalio da
dobije dovoljno zamaha, pa je onda, poput bacača koplja, zario kljun kroz
moja usta duboko u mene. Rušeći se na zemlju, sa olakšanjem sam osećao
kako se on, ne mogući više da se spase, davi u mojoj krvi što je ispunjavala
sve bezdane i prelivala se preko svih obala.

Mala basna

"Ah", reče mis, "svet se svakog dana sve više sužava. Isprva je bio toliko širok,
da me je bilo strah; trčao sam i trčao, i osetio se srećan kad sam najzad desno
i levo u daljini video zidove; ali ti dugački zidovi toliko brzo hitaju jedan ka drugom
da se ja nalazim već u poslednjoj sobi, a onde u uglu čeka klopka u koju ću utrčati"

"Treba samo da promenis pravac trcanja", reče mačka i pojede ga.

KAFKIN SIN

Postoje veoma ozbiljne indicije da je veliki pisac, tako nezgrapan i neuspešan u udvaranju,
birajući uz sve to još i najnepogodniji način osvajanja žene — prepisku, ono što nije uspeo
da ostvari sa Milenom i Felis, opuštajući se od napete i frustrirajujćje prepiske, gotovo
i ne primećujući postigao sa njihovom prijateljicom Gretom Bloh.

U biografiji posvećenoj Francu Kafki, pod nazivom „Greta", francuski germanista Klod David,
nije uspeo da razjasni da li je slavni pisac iz Praga imao sina. Klod David je odlučno protiv
ove hipoteze „iz vazduha". „Treba zamisliti šta bi za Kafku značilo rođenje deteta: možemo
biti sigurni da bi ovaj događaj ostavio traga u njegovim pismima i Dnevniku".

Iz religijskih, etičkih, socijalnih, porodičnih razloga, očinstvo bi za Kafku bilo izuzetno
osetljiva tačka, izuzetno duboka rana.

Činjenica je da se Kafka godinu dana, od oktobra 1913, do oktobra 1914, dopisivao
sa Gretom Bloh, dvadeset jednogodišnjom prijateljicom svoje verenice Felis Bauer,
berlinskom Jevrejkom, koja je radila kao stenograf i komercijalna sekretarica u Beču
i bila posrednik između njega i Felis. Iz 85 preostalih pisama (Gretina pisma nikada
nisu pronađena, mada se zna da ih je Kafka izvesno vreme čuvao), jasno se vidi
da je između Kafke i Blohove vladao dvosmislen, ponekad grčevit odnos, verovatno
intenzivniji od odnosa koji je pisac imao sa verenicom.

Elias Kaneti, autor opsežne studije o piscu, tvrdi da su „tri najznačajnije žene u
Kafkinom životu bile: Felis, Greta Bloh i Milena".
Dalje piše: „Ako se čitaju pisma koja je pisac u jednom danu pisao Greti i Felis,
nema sumnje koju od njih dve više voli. Reči ljubavi u pismima Felisi imaju izveštačen
i malo verovatan prizvuk, dok se u pismima Greti ljubavne izjave čitaju između redova."

Zaključci Kloda Davida se ne poklapaju sa Kanetijem. U „slučaju Bloh", centralnu
vrednost ima dokument koji je prvi obelodanio Maks Brod. Klod David ga pominje samo
da bi negirao njegovu vrednost.

Priznanje u pismu

U prvom delu pisma Grete Bloh, poslatom iz Firence u Tel Aviv, prijatelju berlinskog
muzičaru Volfgangu piše: „Ti si bio prvi u Pragu video moj duboki strah, predosećajući
predstojeće užase. I tada mi je od velike pomoći bila tvoja muzika, u neurednoj sobi
tvojih prijatejlja, i kratke šetnje po čarobnom gradu, koji sam Mile I a više nego
što si mogao da pomisliš. — Tada sam posetila grob i ćoveka koji mi je toliko značio
(umro je 1924), a čije se majstorsko delo još uvek slavi.! — On je bio otac mog
deteta; koje ja iznenada umrlo u Mirihenu, sa skoro sedam godina, daleko od
mene i oca. Od njega (oca) sam morala da se rastanem za vreme rata i više ga
nisam videla — osim na nekoliko sati — pošto je podlegao! smrtnoj bolesti,
u svojoj domovini, daleko od nas. — Mislim da je prvi put da ovo kažem.
Moja porodica i moji prijatelji ovome nisu pridavali veći značaj, jedino je moj
budući direktor bio izuzetno dobar i I korektan prema meni. Zato sam njegovom
smrću 1936J godine izgubila sve (reč je o Juliusu Goldšmitu, direktoru firme
za koju je Blokova radila. — Kada sam te videla 1935. sve je počelo da se ruši.
U Jerusalimu sam bila na ivici da ti sve priznam, kada je u sobu ušao naš veliki
Kro (misli selna zajedničkog prijatelja Gustava Krojankera). Možda je ovako bolje . . ."

Zbunjuje činjenica da je, premai Davidovim recima, ,,izraelski korespondent“ jedini
Kafki pripisao očinstvo.

Po svemu sudeći, Volfgang Šoken je u jasnim rečima Blohove, koja je iz bezbednosnih
razloga (pisala je iz zemlje u ratu sa rasističkim zakonima) izostavila Kafkino ime,
pročitao ono što je Blohova želela da pročita, a isto je učinio i Maks Brod. Ovaj
dokument se danas nalazi u arhivi Leo Bek Instituta u Njujorku i na raspolaganju
je svakoga ko želi da ga proučava.

Klod David sa svoje strane tvrdi da se radi o „apsurdnoj, mada upornoj legendi".
Zato se moramo vratiti argumentima. Blohova u pismu kaže da je njen sin, sa
nepunih sedam godina, umro u Minhenu. Zbog komplikovane administracije u
ovoj oblasti, nije lako pokrenuti istragu koja bi dovela do identifikacije dečaka,
sa nepoznatim imenom i prezimenom. Ako je verovati Blohovoj, dečakovo
rođenje se dogodilo u drugoj polovini 1914. godine. U tom periodu se ne zna
za prepisku između Kafke i Grete, koja se u međuvremenu iz Beča preselila u Berlin.
Pomenute činjenice ne deluju neverovatno.

Muškarac iz Minhena

Ali, dosta toga deluje mutno na osnovu pisama koja je Kafka poslao devojci između
februara i aprila 1914. Na kraju jednog dugačkog i mučnog pisma, koje je Kafka
Blohovoj poslao 7. februara te godine, piše: „Ali, hoćete li mi reći ko je čovek iz
Minhena? Ne vidi i ne čuje? Koliki je vaš značaj za njega i njegov za vas? Zar jednom
prilikom niste rekli da sledeće godine nameravate da uđete u njegovu bavarsku filijalu?
A šta znači onaj pasus u vašem pismu u kome pominjete „fundamentalni značaj braka",
koji ja ne ruzumem. Pada mi na pamet nešto što sa ovim nema nikakve veze.
Jednom ste napisali da vam je soba mračna i da ne možete sebi da priuštite ništa bolje.
Kako to, kad imate sasvim solidnu plato?"

Kafka je Gretu Bloh sreo u Pragu, u hotelu „Crni konj", 1. a potom i 2. novembra.
Do sledeća dva susreta je došlo u Berlinu 1, i 12. jula, u prisustvu verenice Felis.
A sada se vratimo podacima iz prethodnog pisma. Blohova je u jednom od prethodnih
pisama govorila o:
1) jednom muškarcu; 2) koji živi u Minhenu; 3) koji ne vidi i ne čuje; 4) Blohova znači
tom čoveku i on njoj; 5) Blohova ispoljdva nameru da se sledeće godine preseli u Minhen,
zbog suštinskog značaja braka; 6) bez naročite veze sa gore navedenim, Kafka kaže
da ga je začudila izvesna štednja kojoj se Blohova izlaže iako ima solidnu platu.
Na ovaj način Kafka ispoljava sumnju da Blohova šalje novac u Minhen.

Gretin odgovor na takvo pismo mogao je da donese razrešenje misterije. Ali, u pismima
od 8, 9, 11. i 19. februara ništa ne ukazuje na to da je devojka odgovorila.
Prosto je neverovatno da je u skoro svakodnevnoj prepisci Kafkino pismo ostalo
bez odgovora. Moguće je da je neko pismo zagubljeno ili uništeno. Da bi se pronašla
neka nova aluzija na Minhen, treba stići do 2. marta.

Na margini jednog pisma naknadno je dodato: „Pismo za Minhen je poslato, mada ne
bez brige." Zašto Kafka ovo piše? U kojoj meri je upućen u događaje? I koja je njegova
uloga u svemu tome? Zašto Blohova iz Praga šalje pismo za Minhen. dok jc ona sama u Beču?

Sledećeg dana. Kafka ponovo piše o pomenutom pismu. „Odmah sam poslao pismo
za Minhen, mada ni sada ne znam da li sam dobro postupio. Ali, pošto o tome ne mogu
da sudim, ja sam poslušao. O odnosu koji je postojao između vas, devojke i muškarca,
razmišljam, a da ništa ne mogu da zaključim. Da li se to desilo u Berlinu?"

Ovo je možda najočiglednija i istovremeno najopskurnija činjenica u celoj stvari.
Pominjanje minhenskog „trija" u sastavu Blohove, „devojke" i „muškarca" podseća
na trio koji se istovremeno napravio između Beča, Praga i Berlina.

Još jedna opaska vezana za pomenute događaje nalazi se u oštećenom pismu od 3. ili 4.
aprila 1914. Verovatno se deo pisma koji nedostaje odnosi na čoveka u Minhenu,
jer se u nastavku pominje „pošta koja se prosleduje iz Minheha" i nastavlja se pitanjem
pod navodnicima: „Zar nije moguće da on dođe u Prag?"

Kafkina pisma i slike plavokosog dečaka

Kakva je bila Felisina uloga u svemu tome? Da li je bila upućena u specifičan odnos
Blohove i Kafke? Blohova joj je '35, godine u Ženevi ostavila veći deo svojih pisama
upućenih Kafki i bilo bi logično da joj je bar tom prilikom poverila celu priču. Možda
bi se u Felisinoj zaostavštini deci mogli pronaći neki elementi rešenja ove situacije,
ali njena deca ne žele ni da čuju za Kalku.

U Berlinu je pronađen deo pisama koja je Kafka slao Blohovoj i uz odobrenje njihovog
vlasnika, profesora Ernsta Hajnea, kome ih je Blohova ostavila, pisma su objavljena
u časopisu „Paragoni" („Poređenja").

Malo kasnije italijanski hroničar Đonio Kampa je na pijaci antikviteta u Kopenhagenu
pronašao Kafkine dragocenosti, nađene među stvarima Blohove. Između ostalog,
tu je bila jedna fotografija mlade žene sa plavokosim dečakoni, od tri-četiri godine
i još jedna fotografija sa đečakom kako sedi na velikom krevetu, sa glavom u zavoju
i izrazom patnje na podnadulom licu.

A dečak iz Minhena? Kao pretpostavka se ne isključuje, ali se ne može tvrditi ništa više.
Činjenica da su fotografije sačuvane zajedno sa knjigama koje je Kafka posvetio Blohovoj,
sa razglednicama i telegramima pisca, sama po sebi potvrđuje da je Kafka bio najznačajniji
muškarac u životu Blohove. U Njujorku su, u Leo Bek Institutu, pronađena još neka
dokumenta vezana za ovaj događaj; neka poreklom iz San Donato Val di Komino,
mesta u kome je Blohova boravila između '40. i '44. godine.

Prave potvrde za postojanje Kafkinog sina nema, ali pravo na sumnju ostaje.

Michael Löwy

Subverzivni judaizam Franza Kafke

Iz Lamed, broj 3, 2011

Pred zakonom stoji vratar. Ovom vrataru dolazi čovjek sa sela i moli ga da ga pusti u zakon. Ali vratar mu veli da mu sada ne može dopustiti ući. Čovjek premišlja, a potom ga upita hoće li, dakle, poslije smjeti ući. «Možda», veli vratar, «ali sada ne». Budući da su vrata što vode do zakona kao uvijek otvorena, a vratar stao u stranu, čovjek se sagne da kroz vrata pogleda u unutrašnjost. Kada vratar to opazi, smije se i veli: »Ako te to toliko mami, a ti pokušaj otići onamo i protiv moje zabrane. Ali upamti: ja sam moćan. A ja sam samo posljednji po činu. No ispred svake dvorane stoji po deset vratara, jedan moćniji od drugoga. Već sam pogled na trećega čak ni ja ne mogu izdržati». Takve poteškoće čovjek sa sela nije očekivao; ta zakon, kažu, morao bi svakom i svagda biti pristupačan, po-misli, ali kada malko pozornije pogleda vratara u bundi, njegov šiljasti nos, dugu, prorijetku, crnu tatarsku bradu, odluči ipak radije pričekati dok mu ne dopusti ući. Vratar mu daje klupicu te mu naredi da sjedne kraj vrata. Sjedeći ondje, provodi dane i godine. Poduzima mnogo pokušaja da uđe, dosađujući vrataru svojim molbama. Vratar ga često saslušava, ispituje ga o njegovoj domovini i još o mnogo čemu drugom, no to su ravnodušna pitanja kakva postavljaju velika gospoda, a najposlije uvijek veli da ga još ne može pripustiti. Čovjek koji se izdašno bio pripremio za put, upotrebljava sve, ma kako sku-pocjeno bilo, ne bi li tako podmitio vratara. Ovaj, doduše, sve prima, ali pri tom kaže: »Ja to uzimam samo zato da ne bi rekao da si štogod propustio». Za tih mnogih godina, taj čovjek gotovo netremice promatra vratara. Zaboravlja na druge vratare, a ovaj ovdje, čini mu se, jedina je prepreka za ulazak u zakon. Proklinje svoj nesretni udes, prvih godina bezobzirno i u sav glas, poslije, kada ostari, samo još gunđa u bradu. Postaje djetinjast, i jer je dugogodišnjim promatranjem vratara upoznao i buhe u njegovu krznenom ovratniku, moli njih da mu pomognu skloniti vratara. Najposlije mu oslabi vid, i on ne zna postaje li doista sve mračnije oko njega, ili ga samo oči varaju. Ali ipak, sada razabire u mraku neki sjaj što neugasivo izbija kroz vrata zakona. Potom su mu dani izbrojani. Pred samu smrt, u glavi mu se sva iskustva tih dugih godina slože u jedno pitanje, koje dosada još nije postavio vrataru. Rukom mu dade znak da se približi, jer nije više mogao uspraviti tijelo što mu je bivalo sve ukočenije. Vratar se mora sagnuti duboko k njemu, jer razlika u visini se uvelike promijenila na štetu toga čovjeka. «A što bi sada još htio znati?» upita vratar, «ti si nezasitan.» «Ta svi streme k zakonu», reče čovjek, «pa kako onda da za tih mnogih godina nitko osim mene nije tražio da uđe?»Vratar shvati da je čovjek već na izdisaju, i da bi dopro do njegova sluha koji se već gubio, izdere se na nj:»Ovdje nitko drugi nije mogao biti pripušten, jer ovaj ulaz bijaše za tebe određen. A sada idem da ga zatvorim.»

Franz Kafka: Pred Zakonom

Parabola Vor dem Gesetz (Pred Zakonom) jedan je od najpoznatijih Kafkinih tekstova i jedan od rijetkih objavljenih za njegovog života. Taj dio iz nezavršenog romana Proces također je bio jedan od njegovih njemu najdražih tekstova, kojeg je volio čitati svojim prija-teljima i svojoj zaručnici Felice. U svom Dnevniku on ga opisuje kao «legendu», a u romanu jednostavno kao “pripovijest”. Ali, izraz parabola (Gleichniss), koji koristi često da bi govorio o toj vrsti kratkih tekstova, punih paradoksa, razasutih kao blistavo drago kamenje u njegovim bilježnicama i u njegovom Dnevniku, možda je najviše usvojen. Taj višeznačni i zagonetni tekst, očitog vjerskog nadahnuća, izgleda da je sažeo u nekoliko točaka bit kafkijanske duhovnosti: on snažno rasvjetljava ne samo Proces, nego cjelovito djelo praškog pisca. Radi se o neobičnom tekstu, istovremeno nježnom i okrut-nom, jednostavnom i strahovito složenom, providnom i potpuno zamućenom, svijetlom i tamnom. On pred-stavlja Kafkinu umjetnost u svoj svojoj moći, i ne treba se čuditi da nije već gotovo čitavo stoljeće prestao privlačiti pozornost više naraštaja čitatelja i kritičara.

Poznajemo sadržaj parabole, koju je Jozefu K. ispripovjedio jedan svećenik za vrijeme njegovog posjeta katedrali: neki čovjek sa sela traži da mu se dade dopuštenje da pristupi Zakonu; ali, stražar na vratima Zakona mu tumači da mu ne može dati dopuštenje za ulazak. On sâm je tek prvi od čuvara, a drugi, koji se nalaze unutra, oni su još moćniji od njega. Čovjek se uzaludno nada dopuštenju. Sjedeći na klupici čeka dugi niz godina. U trenutku smrti, vratar mu šapne na uho: «Nitko osim tebe nije ovdje imao pravo ući, jer je taj ulaz napravljen samo za tebe, a sada zatvaram i odlazim.»

Svojom prirodom «kanonskog », gotovo biblijskog spisa, pripovijest izaziva tumačenja, pokušaje odgone-tavanja, objašnjavanja i protuobjašnjavanja, delirije tumačenja, učenih sukoba i kontroverzija. I sâm Kafka se prepušta rado toj vježbi, pišući nakon te parabole jednu dugačku teološku i hermeneutičku raspravu između Jozefa K. i svećenika o značenju pripovijesti - raspravu, koja ne dovodi ni do kakvog zaključka i ostavlja neriješenima sva pitanja. Dok Jozef K. čvrsto vjeruje kako je čovjeka prevario čuvar, svećenik mu odgovara klasičnim argumentom svećenstva: «Sumnjati u čuvarevo dostojanstvo bilo bi sumnjati u Zakon.» Ugled čuvara je iznad istine: «Nismo dužni vjerovati svemu što kaže, dovoljno je da to držimo nužnim.» Takvo obrambeno i spontano razmišljanje, koje odbacuje Jozef K., a koje on označava u jednoj izvanredno snažnoj rečenici kao znak svjetskog propadanja: «Tužno raz-mišljanje… ono bi uzdiglo laž na visinu svjetskog poretka.» (die Lüge wird zur Weltordnung gemacht).

Što dakle znači ta parabola? Neki su učeni čitatelji izgleda otkrili nesporazum: one (parabole) prolaze pored bitnog. To je posebno slučaj Maxa Broda, piščevog biografa i prijatelja, koji uspoređuje parabolu, kako je napisana i po duhu, s Knjigom o Jobu: «Božja volja otkriva pred našim očima nelogično, ili pak groteskno suprostavljeno stajalište našoj ljudskoj logici. U Jobovoj knjizi Bog se na isti način upušta u djela koja čovjeku izgledaju apsurdna i nepravedna. Ali to je samo njihov privid gledajući ljudskim očima i posljednji je zaključak, kod Joba, kao i kod Kafke, da mjere kojima se služi čovjek nisu iste kao one kojima se mjeri svijet Apso-lutnog.» Nezgoda s tim prilično naivnim tumačenjem – koje se primjenjuje, prema Brodu, ne samo kod parabole, nego i u velikim romanima, Procesu i Zamku – je u tomu što ništa ne upućuje u Kafkinim tekstovima na taj «posljednji zaključak». Isti se skepticizam može primijeniti pri čitanju Hartmuta Bindera, koji poslije dvjesto stranica tumačenja stiže do zaključka da je parabola autobiografski tekst koji prikazuje «apsurd takvim kakav jest» u nekim ljudskim odnosima, kao i u odnosu Kafke prema ocu ili prema zaručnici Felice. Napokon, Giuliano Baioni, čija je knjiga puna zanimljivih opažanja, kreće krivim putom pišući da je funkcija parabole u romanu «izvanredno estetična»: ona predstavlja «savršenstvo jasnih svojstava» ili još, «nuž-nost oblika nasuprot samovolje kaosa». Ono čega nema u toj vrsti tumačenja, to je kritička, političko-vjerska i duboko subverzivna dimenzija teksta. Ne radi se, naravno, o bilo kojoj «poruci» ili o nekoj doktrini, koju treba širiti, nego o piščevom stanju duha.

Ne možemo shvatiti taj tekst a da ga ne smjestimo u širi kontekst Kafkine duhovnosti, njegovih etičko-društvenih uvjerenja i, posebno, antiautoritarizma - anarhističkog nadahnuća - zbog kojega je zalazio u godinama od 1909 - 1912. u anarhističke sredine Praga. Taj anarhistički Stimmung presijeca kao neka crvena vrpca cijelo njegovo djelo od Pisma ocu do Zamka. Ako se u prvom tekstu još i radi o osobnoj vlasti jednog tiranina: «Ti u mojim očima imaš zagonetni karakter, koji imaju tirani» (pismo nije nikad odposlano); tada se u dvama velikim nezavršenim romanima i u noveli iz 1914. godine, Kažnjenička kolonija, više radi o biro-kratskoj vlasti, anonimnoj, hijerarhijskoj, okrutnoj i dalekoj, koja preuzima oblik nekog stroja, nekakvog bezličnog mehanizma.

Kako se taj antiautoritarizam – egzistencijalni stav, Sitz im Leben, više nego politički izbor - ne bi mogao prenijeti na vjerski teren? On tada zauzima odbijajuće držanje pred svakom vlasti koja teži da se prikaže kao božanstvo i da nametne u svoje ime dogme, doktrine, zabrane. Nije osporavan toliko autoritet Boga koliko vjerskih institucija, svećenika i drugih čuvara Zakona. Kafkina vjera, zavisi u kojoj se mjeri može koristiti taj izraz, bila bi neka vrsta vjere slobode, u najjačem i najapsolutnijem smislu izraza, krivovjernog židovskog nadahnuća.

Ne treba tražiti izvore te vjerske senzibilnosti u dale-kim i tajnovitim ezoterijskim doktrinama - kao što je gnoseologija, koju su često navodili istraživači, a da nitko nije mogao pokazati da ju je Kafka poznavao - ali se prije mogu tražiti u tekstovima nekih njegovih najbližih praških židovskih prijatelja: Huga Bergmanna i Felixa Weltscha. Kafkin prijatelj iz djetinjstva i drug iz gimnazije Bergmann objavljuje, 1913. godine, u praškoj zbirci Vom Judentum (koju je Kafka poznavao jer se nalazila u njegovoj knjižnici), jedan esej pod naslovom Posvećivanje imena (Kiduš Hašem). Prema Henriju Bergmannu, ono što u židovstvu razlikuje ljudsko biće od predmeta je upravo sloboda, slobodna odluka, sposobnost oslobađanja od mreže uvjetovanja, niječni odgovor prisilama. Židovsko gledanje je da je ljudsko biće istovremeno stvorenje i stvoritelj. On je stvorenje samo onda kad to mora biti, kao stvar, pokrenuta nekom vanjskom silom; a stvoritelj kada se, oslabađajući se lanca tuđih nužnosti, slobodno uzvisi do etičkog djelo-vanja. «Kao moralno biće, ljudsko je biće svoj vlastiti tvorac (Selbstschopfer), kako nas jasno uči Talmud (Sanhedrin 99b). I evo - na jeziku Zohara (I, 9b, 10a) – zadatka ljudskog bića: ne biti više cisterna, jednostavna posuda za stranu vodu, nego postati izvor iz kojeg izvire vlastita voda.»

Što se tiče Weltscha, jednog od najbližih Kafkinih prijatelja od 1912. godine, u njegovoj knjizi Gnade und Freiheit (Milost i sloboda), iz 1920. godine, nalazimo slavljenje židovstva kao «religije slobode», koja vjeruje u metafizičku mogućnost, štoviše «magičnu», te posredovanja slobodne volje u svijetu. Prema Weltschu, u hebrejskoj tradiciji nalazimo također «vjeru milosti», ali to je «vjera slobode», koja prevladava u kabali i hasidizmu, sa svojim nastavcima također u njemačkoj misli (Schelling, Fichte) i u suvremenom židovstvu (Buber). Dok vjera u milost vodi u kvijetizam, vjera u slobodu vodi prema borbenosti i prema etici slobodnog djelovanja, koja ju procjenjuje kao takvu, neovisno o njezinom uspjehu ili propasti. U jednom pismu F. Weltschu, Kafka je pokazao vrlo veliko zanimanje za tu knjigu i, posebno, za njezino posljednje poglavlje naslovljeno «Schopferische Freiheit als religioses Prinzip » (Stvaralačka sloboda kao vjerski princip).

Razumije se samo po sebi da se Kafka nije nužno slagao sa svim idejama svojih prijatelja i da ne bismo mogli objasniti njegovu duhovnost s bilo čijim «utjecajem». Osim toga, njegov način izražavanja, nje-gova književnost, je nužno nesvedljiva na svu filozofiju, teologiju ili neku drugu vrstu teoretske rasprave. Nije nemoguće da ne postoji među radovima H. Bergmanna i F. Weltscha, s jedne strane, i nekih vjerski obojenih Kafkinih tekstova, s druge strane, stanovita bliskost, «prisnost». Slučaj Maxa Broda je drugačiji, jer je on daleko više sklon oklijevanju i eklektici od svoja dva prijatelja. On je u prvom redu pristalica uskog deter-minizma šopenhauerske vrste, on pristaje, istovremeno pod utjecajem i H. Bergmanna i F. Weltscha, uz vjeru slobode, čiji najuspješniji književni izraz je njegov roman Tyho Brahes Weg zu Gott (1915) - djelo autobiografskog nadahnuća, koje slavi slobodnu moć odluke ljudskog bića. Autor je knjigu posvetio Kafki. Međutim, nekoliko godina kasnije, poslije jedne osobne krize, Max Brod se udaljava od te djelatne koncepcije religije, koja je osnovana na ideji da sâm Bog ovisi o ljudskoj djelatnosti; da bi postao, u Heidentumu, Christentumu, Judentumu (1920) apologet jedne teo-logije božanskog milosti (Gnade) i ljudske nemoći. Koliko god se Kafka divio prvom djelu svog prijatelja, toliko je bio suzdržan prema drugom. U jednom pismu Maxu Brodu, od 7. kolovoza 1920, on kritizira njegovo predstavljanje poganstva, koje mu izgleda nepravedno: grčki vjerski svijet «je bio manje dubok od židovskog Zakona, ali možda demokratičniji (nije imao nikakvog vođu ni vjerskog osnivača), možda slobodniji (sadržavao je ono nešto, ne znam što…) ». Ono što mi izgleda važno u ovom odjeljku nije toliko pohvala - pomalo pro-vokativna - grčkom poganstvu, nego idealizirana slika jedne slobodne i «demokratske» vjere, bez vođa i autoriteta.

Ta kafkijanska «religija slobode» i njegova kritika vjerskih vlasti pronalaze svoj najčišći izraz u zbunjujućoj paraboli Pred Zakonom. Među mnogim školama tuma-čenja koje je tijekom proteklog stoljeća potakao ovaj tajanstveni i čaroban tekst, najumjesnija mi izgleda ona koja vidi u čuvaru Zakona predstavnika ne nedokučive božanske pravde – pred kojom se čovjek sa sela, kao Job, osjeća bespomoćno – nego prije predstavnika tog Weltordnunga (Svjetskog poretka) utemeljenog na laži o kojoj govori Jozef K. Prvi koji je čitao taj tekst bio je nitko drugi do vječni prijatelj, F. Weltsch, koji, vjeran svojoj filozofiji slobode, ističe u jednom članku objavljenom 1927. godine: čovjek sa sela je propao zato jer se nije htio uputiti prema Zakonu prolazeći kroz ta vrata bez dopuštenja.

Drugim riječima, čovjek sa sela je dopustio sebi da ga uplaše: nije sila ta koja ga sprječava u ulasku, nego strah, manjak samopouzdanja, licemjerna poslušnost vlasti, podložna pasivnost. Ako je izgubljen, to je zato «jer se on ne usudi donijeti vlastiti zakon, iznad kolektivnih tabua čijih je čuvar utjelovljenje tiranije». Po nekim mišljenjima, čuvar vrata je jedna supermoćna očinska slika, koja sprječava sina da uđe u vlastiti neovisni život. Duboki razlog zbog kojeg čovjek nije prešao granicu prema Zakonu i prema životu je strah, oklijevanje, nedostatak hrabrosti. Angst onoga koji moli dopuštenje za ulazak je točno ono što daje snagu čuvaru da mu prepriječi put.

Glede vjerske vlasti, svećenik – u stvari tamnički kapelan - koji, svojom prividno istinitom teološkom argumentacijom, pokušava opravdati držanje čuvara kao «ne istinito, nego nužno », ono predstavlja, prema mišljenju Hannah Arendt, «tajnu teologiju i intimno vjerovanje birokratima, kao vjerovanje u nužnost za sebe samu, jer su birokrati u posljednjoj analizi dužnosnika nužnosti ». « Nužnost, na koju se poziva svećenik, dakle nije nužnost Zakona, nego zakona korumpiranog i pro-palog svijeta koji sprječavaju dostupnost istini. To je tumačenje, izgleda, jedino, koje bi se moglo povezati s protu-autoritarnim osjećajem, koji zrači, da tako kažemo iznutra, čitavim Kafkinim djelom.

Parabola Pred Zakonom se često, zbog njezinog stila i duha, uspoređivala s talmudskim tekstovima, midrašima, hagadama, ili pak s hasidskim pripovijestima. Mnogi su tumači inzistirali na sličnosti s jednom od hasidskih legendi Nahmana iz Braclava, koju je prenio Martin Buber u Die Gescichten des Rabbi Nachman (1906) a naslovljena je «Rabin i njegov jedini sin». Radi se o pripovijesti o jednom rabinu, čiji sin, vrlo nadaren mladić, žarko želi posjetiti jednog Cadika, koji živi na udaljenosti od nekoliko dana puta od njihovog sela. Otac, zakleti neprijatelj hasidizma, protivi se tom putovanju i nastoji svim mogućim argumentima i zaprekama spriječiti sina da izvrši naum. Napokon, očajan što ne može ostvariti svoju želju, sin umire, a otac, koji je sada pun kajanja i žalosti, poduzima puto-vanje prema velikom Cadiku. Naravno, možemo pretpostaviti da je Kafka, kao većina židovskih inte-lektualaca njemačke kulture njegova naraštaja, pročitao tu knjigu, ali izgleda mi nemoguće pronaći i najmanju bitnu sličnost između te legende i parabole Pred Zakonom, osim, formalno, vrlo općenite sličnosti: zapreke koje sprječavaju osobu da postigne svoj cilj, sve do smrti.

Umjesto toga, možemo biti samo zapanjeni začu-đujućom sličnosti - koju je nedavno iznio jedan njemački istraživač - između kafkijanske legende i jedne priče iz Midraša, Pesihta Rabbati, o penjanju Mojsija na nebo, za vrijeme njegova boravka na brdu Sinaj. Kad je stigao do nebeskih vrata, Mojsije vidi da mu put priječi jedan anđeo čuvar, Kemuel, i brani mu ulazak u prostor Najvišega. Bez oklijevanja prorok ga umlati i nastavi svoj put prema nebu. Uskoro se sukobljava s drugim, zatim i s trećim anđelom čuvarom, obojicom puno jačim od prvoga: drugi je šestotina puta veći od prvoga, ali se ne usuđuje približiti trećem, jer bi ga njegova vatra spalila. To nas podsjeća gotovo doslovno na čuvarovu tvrdnju u Kafkinom tekstu: «Treći je čuvar moćan, kao i ja sâm, ne mogu podnijeti pogled na njega. » U Midrašu, Mojsije napokon dolazi do Svemoćnog, koji mu pomaže pri prolazu pored anđela čuvara.

Ono što je zanimljivo, ako usporedimo dvije pripovijesti, je da sličnost postoji – štoviše, iako ne postoji nikakav dokaz da je Kafka poznavao taj Midraš - ali također i razlika: suprotno čovjeku sa sela, židovski prorok nije obeshrabren čuvarom na pragu i, zahvaljujući smjelom djelovanju, on sebi otvara put prema Zakonu.

Kafka nikad nije skrivao svoje divljenje za ljude koji imaju hrabrosti slijediti vlastiti put, prelazeći preko konvencionalnih zabrana. U jednom pismu E. Minzeu, iz studenog 1920. godine, nalazi se odjeljak koji nalikuje na tumačenje legende iz 1915. godine: pisac preporuča svojem prijatelju da pročita Memoare jednog socijalista od Lily Braun, jedne divne žene koja «je mnogo propatila zbog morala svoje klase (takav je moral na svaki način lažan, ali s druge strane počinje tama savjesti), ali ona je išla svojim putom boreći se kao anđeo ratnik. »Dok se čovjek sa sela pokorio lažnoj naredbi svijeta, zastrašen prijetnjom strašnih anđela čuvara Zakona, socijalistička je žena odbila lažni moral svoje klase (buržoazije) i usudila se poći naprijed, «bo-reći se kao anđeo ratnik.»

U vrijeme kad je pisao Proces, 1914-1915. (dakle i parabolu Pred Zakonom), Kafka otkriva knjigu L. Braun; on šalje jedan primjerak svojoj zaručnici Felice Bauer (u travnju 1915), a isto tako, nešto kasnije, i nekolicini prijatelja: «Nedavno sam poslao Memoare Maxu (Brodu), a uskoro ću ih darovati Ottli, ja ih dijelim lijevo i desno.» (pismo Felice od 11. rujna 1916). Zašto toliki polet? U mnogo pogleda, ideje te žene socijalistkinje su bliske «vjeri slobode» praškog pisca: «Sagradila sam polagano, skupljajući marljivo kamen po kamen, Crkvu moje religije. Kad sam vidjela svoje djelo završeno, preplavio me osjećaj sreće, i zauzela sam odlučan stav da ne prihvatim da mi itko nameće ikakvo uvjerenje koje nije moje vlastito.»

Slijedeći Shelleyjeve pouke - «Zar se upozorenje ‘Queen Mab’ ne odnosi na mene? ‘Ne boj se! Povedi rat protiv nadmoći i laži!’ i Nietzscheovo – ‘Slušaj samoga sebe!’», L. Braun osuđuje «podložnost, poniženje, prepuštanje sudbini i neposluh prema samome sebi, u korist poslušnosti nadređenima.» Napokon, ona suprot-stavlja «volju za djelovanjem » slobodnog bića «osje-ćaju rezignirane nemoći. »

Nikako se ne radi o tomu da se nameće bilo kakav «utjecaj» Memoara L. Braun na Kafku. Jednostavno, njegovo zanimanje i podrška knjizi svjedoče o simpatiji i bliskosti s osjećajima koje je izrazila ta žena za slobodni i nepodložni duh. Ova simpatija bljesnula je neočekivanim svjetlom, tekstom parabole iz 1915. godine. Dvoumljenje, strah/nepodložnost nasuprot čuvarima Zakona, pojavljuje se i u jednoj drugoj paraboli, O problemu zakona gdje se radi o narodu, kojim vlada mala skupina uzvišenih, koja čuva zakonske tajne i proglašava sebe iznad zakona. Zaključak je istovremeno paradoksalan i ironičan: «Stranka koja bi istovremeno, uz vjerovanje u Zakone, odbacila uzvišenost, ta stranka bi odmah imala sav narod iza sebe, ali ta stranka ne bi znala postojati i to iz jedinog razloga, što se nitko ne usuđuje odbaciti uzvišenost!»

Bilo bi zanimljivo napraviti paralelu između čovjeka sa sela i Jozefa K., junaka Procesa. Ovaj zadnji nije toliko pasivan kao prvi, ali u dva odlučujuća trenutka pripovijesti i on se prepušta strahu. Najprije je, u početku romana, u trenutku kad su ga uhitili, imao intuiciju da bi «jednostavno rješenje za sve to» bilo rugati se čuvarima, otvoriti «vrata slijedeće sobe i možda vrata predvorja » i tako stići na slobodu. Uznemiren mogućom reakcijom inspektora, on se rezignira «i čeka manje nesigurno rješenje, koje će prirodni tijek stvari nužno dovesti. » Dakle, taj rezultat «nužnog» od «prirodnog tijeka stvari», znamo kakav je: to je egzekucija nad Jozefom K. na kraju njegovog puta kroz labirinte sudskog postupka. To je drugi i posljednji trenutak rezignacije: radije nego da se suprotstavi svojim krvnicima, on se predaje «susretljivo» (Entgegenkomen) njihovom groznom zadatku i sve završava smrću «kao pas.»

«Pas» sačinjava kod Kafke jednu etičku kategoriju - ako ne i metafizičku: tako je opisan onaj tko se servilno

podvrgava vlastima, bilo koje one bile. Trgovac Block, na koljenima pred odvjetnikom je tipični primjer: «To više nije bio klijent, to je bio odvjetnikov pas. Da mu je ovaj naredio da se zavuče pod krevet i odozdol zalaje, kao iz neke pasje kućice, on bi to sa zadovoljstvom učinio». Sram koji je morao ostati u Jozefu K. (po-sljednja riječ iz Procesa) je upravo taj što je umro kao pas, podvrgavajući se susretljivo svojim krvnicima. Čovjek sa sela iz parabole nije jasno opisan kao pas, ali tu sliku snažno sugerira degradacija njegovog ponašanja: on više ne govori, on mrmlja; više se ne obraća čuvaru nego buhama na ovratniku njegove bunde.

Čuvar vrata, kao sudci iz Procesa, službenici iz Zamka ili zapovjednici Kažnjeničke kolonije u Kafkinim očima ne predstavljaju nipošto božanstvo (ili njegove sluge, anđele, tekliče itd.). Oni su točno predstavnici svijeta neslobode, neiskupljenja, nesnosnog svijeta odakle se Bog povukao. Nasuprot njihovoj samovoljnoj vlasti, tvrdoj i nepravednoj, jedini put prema spasu bio bi slijediti vlastiti individualni zakon, odbijajući podložnost i prelazeći zabranjene prepreke. Samo se tako može doći do božanskog Zakona, čiju svjetlost skrivaju vrata.

Dolazak Mesije izgleda da je izravno povezan, po Kafki, uz individualističku koncepciju religije, te «vjeru slobode». U jednom neobičnom aforizmu (datiranog 30. studenog 1917), on piše: «Mesija će doći onog trenutka kad najneobuzdaniji individualnizam bude moguć u vjeri (der zugelloseste Individualismus des Glaubens) – kad se ne bude mogao naći nitko da bi razorio tu mogućnost i nitko tko bi tolerirao to razaranje, to jest kad se grobovi otvore.» Taj začuđujući vjerski anarhizam – da upo-trijebimo koncept tako drag Gershomu Scholemu - prožima također jednu drugu mesijansku zabilješku (od 4. prosinca 1917): «Mesija će doći samo kad više ne bude potrebno, on će doći samo jedan dan poslije svog dolaska, ne će doći posljednji, nego posljednji od posljednjeg dana».

Ako usporedimo ta dva aforizma, možemo oblikovati slijedeću pretpostavku: za Kafku, mesijanska će otkupljenje biti djelo samih ljudskih bića, i to u trenutku kad, slijedeći svoj unutarnji zakon, uspiju srušiti vanjske prisile i autoritete; dolazak Mesije bila bi samo vjerska kazna za ljudsko samootkupljenje – ili bi ono barem bila priprava, preduvjet mesijanskog doba apsolutne slobode. Takvo mišljenje, naravno vrlo udaljeno od ortodoksnog židovstva, ima bliskosti s mišljenjima Bubera, Benja-mina ili Rosenzweiga, o dijalektici ljudske emancipacije i mesijanske objave.

Prema Martinu Buberu, na primjer, «središnja židov-ska teologumena, neoblikovana, nedogmatska, nego pozadinska i koheziji sa čitavom doktrinom i pro-roštvom, je vjerovanje u sudjelovanje ljudskog djelo-vanja u iskupiteljskom djelu svijeta.» Ljudskim se naraštajima dopušta jedna «kooperativna snaga», jedna djelatna mesijanska snaga (messianische Kraft). Što se tiče Franza Rozenzweiga, on ističe, u «Zvijezdi otkup-ljenja», činjenicu da «velika djela oslobođenja» nadah-nuta željom za slobodom, jednakošću i bratstvom, sačinjavaju «nužni uvjet» pojave Božjeg Kraljevstva».

Za shvaćanje Kafkine duhovnosti, onakve kakvu on iskazuje na paradoksalan, ali izvanredan način, u paraboli Pred Zakonom, trebalo bi također uzeti u obzir opći okvir «krize tradicije» srednjeeuropskog judaizma. G. Scholem nam otvara zanimljiv put pišući, povodom analiza koje je napravio Walter Benjamin o praškom piscu: «Benjamin je znao da se kod Kafke nalazi negativna teologija jednog židovstva koje je izgubilo pozitivni smisao Objave, ali koje nije izgubilo ništa od svoje snage». A taj jaki i negativni element, u čemu se on temelji ako ne u etičko-vjerskom odbijanju svijeta? Trebalo bi govoriti ne toliko o «sekularizaciji» u strogom smislu riječi, nego čini mi se, više o interiorizaciji vjerske etike. Kao što to ističe M. Weber u svojoj studiji o oblicima odbijanja religija svijeta, «što je vjera sistematičnija i interiorizirana u smislu jedne ‘etike uvjerenja’, napetost koju ona održava sa stvarnošću je dublja». Naprotiv, sve dok vjera ostaje obredna i zakonska, ta se napetost malo pokazuje.

Kod Kafke – kao i kod drugih židovskih intelektualaca Srednje Europe, udaljenih od obreda i zakona, ali unutar židovske vjerske kulture - odbijanje svijeta u ime neke «etike uvjerenja», apsolutne slobode, je oblik vjerske interiorizirane osjetljivosti.

Michael Löwy je objavio studiju o Walteru Benjaminu, a trenutno radi na djelu Franza Kafke.

Michael Löwy

Franz Kafka

i slobodarski socijalizam

Samo se po sebi razumije da se Kafkino djelo ne može svesti na jednu političku doktrinu, kakva god ona bila. Kafka ne stvara govore, nego oblikuje pojedince i situacije, i u svojem djelu izražava mišljenja, stavove, atmosferu. Simbolički književni svijet nesvodljiv je na pojmovni svijet ideologija: književno djelo nije apstrakt-ni konceptualni sustav, na primjeru filozofskih ili poli-tičkih doktrina, nego je tvorevina jednog konkretno za-mišljenog svijeta osoba i stvari. Ipak, to ne sprječava da se istražuju prolazi, mostići, podzemni hodnici između njegovog antiautoritarnog duha, njegove slobodarske tankoćutnosti, njegovih simpatija za anarhizam s jedne strane i njegovih glavnih djela s druge strane. Ovi prolazi nam otvaraju povlašten pristup onome što bismo mogli nazvati unutrašnjim krajolikom Kafkinog djela. Kafkine socijalističke sklonosti pokazale su se vrlo brzo: prema mišljenju njegovog prijatelja iz mladosti i gimnazijskog druga Huga Bergmanna, čije se prijateljstvo malo ohla-dilo za vrijeme prve školske godine (1900 – 1901), jer su „njegov socijalizam i moj cionizam bili previše jaki“. O kakvom se socijalizmu radi?

Tri svjedočenja čeških suvremenika potvrđuju simpatiju koju je praški pisac imao za češke slobodarske socijaliste te njegovo sudjelovanje u nekim od njihovih aktivnosti. Početkom 30. godina XX stoljeća, tijekom njegovih istraživanja uoči uređivanja romana Stefan Rott (1931), Max Brod je skupio obavještenja od jednog od osnivača češkog anarhističkog pokreta, Mihala Kaha. Ona se tiču Kafkine nazočnost na sastancima kluba Klub Mladych slobodarske, antimilitarističke i antiklerikalne organizacije, koji su posjećivali mnogi češki pisci ( S. Neumann, Mares, Hašek). Skupivši ova obavještenja – koja su mu bila „potvrđena i s drugih strana„ – Brod piše u svojem romanu da je Kafka „često u ‘tišini’ prisus-tvovao sjednicama kružoka“. Mihalu Kahi je bio simpa-tičan i zvao ga je „Klidas“ što znači „tihi“, ili točnije prema češkom žargonu „div tišine“, a Max Brod nije nikad posumnjao u istinitost ovog svjedočanstva, koje će ponovno navoditi u svojoj biografiji o Kafki.

Drugo je svjedočanstvo pisca anarhista Mihala Maresa, koji je upoznao Kafku na ulici (stanovali su blizu jedan od drugoga). Prema Maresu - čiji je spis objavio Klaus Wagenbach 1958, - Kafka je na njegov poziv došao na jedan prosvjed protiv smaknuća Francisca Ferrera, španjolskog slobodarskog odgajatelja, u listopadu 1909. Tijekom godina 1910 – 12, sudjelovao je na anarhističkim predavanjima o slobodnoj ljubavi, o Pariškoj Komuni, o miru, protiv smaknuća pariškog militanta Liabeuf, koje su organizirali Klub Mladeži, udruženje „Vilem Körber“ (antiklerikalno i antimili-tarističko) i češki Anarhistički pokret. Također je u raznim prilikama platio po pet kruna jamčevine da se oslobodi njegov prijatelj iz tamnice. Mares uporno tvrdi, na sličan način kao i Kaha, na Kafkinoj šutljivosti: “Koliko ja znam, Kafka nije pripadao niti jednoj od ovih anarhističkih organizacija, ali je za njih gajio jake simpatije čovjeka osjetljivog i otvorenog za društvene probleme. Ipak, usprkos zanimanju koje je pokazivao za te sastanke (s obzirom na njegovu ustrajnost), nikad nije sudjelovao u diskusijama.“

Ovo će se zanimanje očitovati i u izboru čitanja – Zapisi jednog revolucionara od Kropotkina (dar samoga Maresa), isto tako i djela braće Reclus, Bakunjina i Jeana Gravea – te u njegovim osobnim simpatijama: “Sudbina anarhista Ravahola ili tragedija Emme Goldmann koja je objavila Mother Eart posebno su ga potresli…“. Ovo se svjedočanstvo pojavilo u jednim češkom časopisu 1946. u malo drugačijoj inačici, a da nije privuklo pozornost. Ali poslije, objava te inačice u dodatku jedne poznate knjige Klausa Wagenbacha o Kafkinoj mladosti (1958) – prvo djelo koje je otkrilo poveznice pisca s krugovima praških slobodara – proizvest će niz polemika koje će dovoditi u sumnju njezinu vjerodostojnost.

Treći je dokument Razgovori s Kafkom Gustava Januha, koji se pojavio u prvom izdanju 1951. i u drugom, značajno proširenom, 1968. Ovo svjedočanstvo, koje se poziva na razmjenu misli s praškim piscem posljednjih godina njegovog života (od 1920), navodi na to da je Kafka sačuvao simpatiju za slobodare. Ne samo da ocjenjuje češke anarhiste kao ljude „vrlo ljubazne i vesele“, toliko „ljubazne i prijateljski nastrojene da se smatrao obveznim vjerovati u svaku njihovu riječ“, nego političke i društvene misli koje iznosi tijekom tih razgovora ostaju vrlo obojane slobodarskom misli. Na primjer, njegova definicija kapitalizma kao „sustava odnosa ovisnosti“ u kojemu je “sve hijerarhizirano, sve je ulančeno” je tipično anarhistička, zbog njegovog ustrajanja na svojstvu autoritarnosti tog sustava – a ne na gospodarskom izrabljivanju kao što to kaže marksizam. Također njegov sumnjičav odnos prema organiziranom radničkom pokretu izgleda da je pod utjecajem slobodar-skog nepovjerenja prema strankama i političkim institu-cijama: iza radnika koji idu u koloni „već napreduju sekretari, birokrati, profesionalni političari, svi moderni sultani od kojih se neki pripravljaju za dolazak na vlast… Revolucija hlapi, ostaje onda samo talog nove bi-rokracije. Lanci izmučenog čovječanstva su u ministar-skoj iskaznici”.

Zadržano u njezinom drugom izdanju (1968), iznosi potpunu inačicu njegovih bilješki, koje su bile izgubljene poslije rata i pronađene kasnije. Januh donosi slijedeći razgovor s Kafkom: “Jeste li proučili Ravaholov život? Da! I ne samo Ravaholov, nego također i život raznih drugih anarhista. Bacio sam se na biografije i uronio u Godwinove, Proudhonove, Stirnerove, Bakunjinove, Kropotikinove, Tuckerove i Tolstojeve ideje; posjećivao sam razne skupine, bio nazočan sastancima, ukratko, u to sam uložio puno vremena i novca. Sudjelovao sam 1910. na sastancima koje su držali češki anarhisti u jednoj gostionici koja se zvala „Zum Kanonenkreuz“, u kojoj se sastajao krug anarhista nazvanih Kružok mladih… Na te sastanke puno puta pratio me je Max Brod, no oni mu se u stvari nisu previše sviđali, […] Prema mojemu mišljenju, radilo se o vrlo ozbiljnoj stvari. Išao sam Ravaholovim tragom. On me odveo zatim do Ericha Mühsama, pa do Arthura Holitschera i do bečkog anarhiste Rudolfa Grosmana. Svi su nastojali ostvariti ljudsku sreću bez Božje milosti. Razumio sam ih. Ipak, […] nisam mogao dugo nastaviti hodati uz njih”.

Prema vrlo raširenim mišljenjima komentatora, ova druga inačica je manje vjerojatna od prve, naročito zbog svog tajanstvenog porijekla (bilješke izgubljene pa promađene). Potrebno je nadodati, u ovom posebnom slučaju koji nas zanima, jednu očitu grešku: Max Brod, prema njegovu vlastitu priznanju ne samo da nije nikad pratio svog prijatelja na sastanke kluba anarhista, nego nije ništa znao o njegovom sudjelovanju u aktivnostima praških slobodaraca. Hipoteza na koju navode ovi dokumenti – Kafkino zanimanje anarhističke ideje - potvrđena je iz nekih napomena u njegovim intimnim spisima.

Na primjer, u njegovom dnevniku nalazimo ovakav kategorički imperativ: “Ne zaboravi Kropotkina!“, a u jednom pismu Maxu Brodu u studenom 1917. iskazuje svoje oduševljenje za jedan projekt časopisa (List borbe protiv volje moćnika) kojeg je predložio frojdijanski anarhist Otto Gross. Ne treba zaboravti slobodarski duh koji je izgleda nadahnuo neke od njegovih izjava; na primjer, malena zajedljiva primjedba koju je jednog dana rekao Maxu Brodu, a odnosila se na njegovo radno mjesto, Ured za socijalno osiguranje (gdje su dolazili radnici žrtve nesreća tražiti svoja prava): “Kako su ponizni ovi ljudi… Dolaze moliti. Umjesto da zauzmu zgradu napadom i sve unište, oni dolaze moliti".

Vrlo je vjerojatno da ova različita tumačenja – naro-čito dva posljednja - sadržavaju netočnosti i pretjeri-vanja. Klaus Wagenbach i sam priznaje (povodom Maresa) da su „neki detalji možda lažni“ ili barem „pretjerani“. Na isti način, prema Maxu Brodu, Mares, kao i mnogi drugi svjedoci koji su poznavali Kafku, „nastoji pretjerivati“, naročito glede raširenosti njegovih prijateljskih veza s piscem. Glede Januša, ako prva verzija njegovih sjećanja daje dojam „autentičnosti i vjerodostojnosti“, jer ona „donose jasne znakove stila kojim se Kafka izražavao“, druga inačica mu izgleda puno manje dostojna povjerenja.

Ali, jedna je stvar utvrditi kontradikcije ili pretjeri-vanja u ovim dokumentima, a druga je stvar cjelokupno ih odbiti, označavajući kao „čistu legendu“ obavijesti o vezama između Kafke i čeških anarhista. To je stajalište nekih specijalista, među kojima su Eduard Goldstücker, Hartmut Binder, Ritchie Robertson i Ernest Pawel – prvi od njih je češki komunistički književni kritičar, a ostala trojica su autori Kafkinih biografija kojima se ne može nijekati vrijednost. Njihovo nastojanje da prikažu anar-hističku epizodu u Kafkinu životu zaslužuje da bude raspravljeno do u detalje, u toj mjeri u kojoj ono ima očite političke implikacije. Prema mišljenju E. Gold-stückera – jako poznat zbog svojih nastojanja s ciljem da „rehabilitiraju“ Kafku u Čehoslovačkoj 60. godina XX. stoljeća – sjećanja Maresa, koje je ponovno objavio Wagenbach, „pripadaju kraljevstvu fikcije“. Njegov središnji argument je da nije shvatljivo da bi revo-lucionari, anarho–komunisti primili na svojim sastan-cima „jednog čovjeka kojeg nisu poznavali“ i koji je, štoviše, uvijek šutio (prema Kahi i Maresu).

Dakle, ono što izgleda čudno je da Goldstücker zabo-ravlja da Kafka nije bio netko „nepoznat“, nego, napro-tiv, da su ga osobno poznavala dva glavna organizatora tih sastanaka: Mihal Kaha i Mihal Mares (a isto tako i drugi sudionici, kao Rudolf Illovy, njegov stari prijatelj iz gimnazije). Ipak – na pomalo proturječan način s onim što je rečeno ranije – Goldstücker završava tako da dopušta da je Kafka sudjelovao u anrhističkim djelova-njima, tvrdeći jednostavno da to sudjelovanje nije tra-jalo nekoliko godina, kao što tvrdi Mares, nego je njegova nazočnost bila ograničena na „nekoliko sas-tanaka“. Budući da sâm Mares izričito navodi samo pet sastanaka, ne vidi se dobro iz kojeg razloga Goldstücker kategorički odbija također i njegovo svjedočenje. Hartmut Binder, autor jedne vrlo detaljne i eruditske Kafkine biografije, je taj koji razvija na vrlo energičan način tezu prema kojoj su veze između Kafke i praških anarhističkih krugova „legenda“ koja pripada „kraljev-stvu mašte“. Klausa Wagenbacha su optužili da je koris-tio izvore „koji su bili u skladu s njegovom ideologijom“ (Kaha, Mares i Januš), ali kojim “manjka vjerodostojnost ili su još i namjerne krivotvorine".

Prvi problem s ovakovom vrstom rasuđivanja je slijedeći: zašto se tri svjedočenja koja se smatraju „malo vjerodostojnima“ poklapaju s tvrdnjom o vezama između Kafke i slobodarskih socijalista? Zašto ne pronalazimo „tobožnja“ svjedočanstva o čestom sudjelovanju Kafke na cionističkim, komunističkim ili socijaldemokratskim sastancima? Teško je razumjeti – osim ako ćemo zamis-liti jednu anrhističku urotu – zašto bi postojale jedino „krivotvorine“ točno u tom pravcu. Ali, proučimo izbliže Binderove argumente – žučljiva rasprava protiv Wagen-bacha nije pošteđena „ideoloških“ motiva.

Prema njegovu mišljenju, jednostavna činjenica da je Brod saznao za te navodne aktivnosti samo nekoliko godina nakon Kafkine smrti, i to od strane Mihala Kahe, starog člana ovoga anarhističkog pokreta […] svjedoči protiv vjerodostojnosti te informacije. Zato je “gotovo nezamislivo da Brod, koji je u tom razdoblju išao na dva putovanja za praznike s Kafkom i s kojim se svako-dnevno susretao […] mogao ne biti upoznat sa zanima-njem svog najboljeg prijatelja za anarhistički pokret”. Dakle, ako je to „ gotovo nezamislivo“ (utvrdimo ipak da izraz „ gotovo“ ostavlja tračak sumnje), kako to da je glavni zainteresirani, to jest sâm Max Brod, smatrao tu informaciju kao potpuno pouzdanu, jer ju je uporabio također i u romanu Stefan Rott kao i u biografiji svojega prijatelja? Ista stvar važi za jedno drugo Binderovo obrazloženje: “slušati u zadimljenoj pivnici političke razgovore jedne skupine koja je djelovala izvan zakona… ta je situacija nezamisliva za Kafkinu osob-nost“. Pa ipak, ova situacija nije bila nipošto čudna u očima Maxa Broda, koji je ipak poznavao nešto od Kafkine osobnosti. Bilo kako bilo, ništa u Kafkinom djelu ne daje nam naslutiti da je on imao tako prazno-vjerno štovanje za legalnost!

Da bi se jednom zauvijek pokušao osloboditi svjedočenja Mihala Maresa, Binder se uporno poziva na jedno Kafkino pismo Mileni, u kojemu Maresa opisuje kao „nekog kojega je sreo na ulici“. On razvija slijedeće razmišljanje: Kafka izričito podcrtava da je njegov odnos s Maresom samo jedan od onih Gassenbekanntschaft (znanac s ulice). Ovo je najjasniji pokazatelj da Kafka nije nikad sudjelovao na nekom anarhističkom sastan-ku". Najmanje što se može reći je da između premise i zaključka postoji jedan očiti non sequitur! Sve ono što se može izvući iz Kafkinog pisma Mileni je da je Mares u svojemu svjedočenju iz 1946. vjerojatno pretjerao prijateljske veze između sebe i Kafke, ali nema nikakvog proturječja u njihovim sporednim odnosima i Kafkinom sudjelovanju na anarhističkim sastancima gdje se na-lazio, između ostalih, i mladi Mares.

Premda se njihovo poznanstvo ograničavalo na susrete na ulici (Kafkina kuća je bila blizu mjesta gdje je Mares radio), to ne bi spriječilo Maresa da mu doda letke i pozive za sastanke i manifestacije, da potvrdi njegovu prisutnost u nekim od njegovih aktivnosti i također da mu oda štovanje, kad je prigoda, s jednim primjerkom Kropotkinove knjige. Mares posjeduje, kao materijalni dokaz svojih veza s Kafkom, jednu poštansku dopisnicu koju mu je poslao pisac s nadnevkom od 9. prosinca 1910. On tvrdi – ali tu je tvrdnju nemoguće provjeriti – da je primio više pisama od svog prijatelja „koja su nestala za vrijeme mnogobrojnih pretresa u mojoj kući u tom razdoblju“. Binder daje na znanje postojanje tog dokumenta, ali polazeći od činjenice da je dopisnica bila adresirana na „Josepha Maresa“ (a ne na Mihala) i misli da ima nov dokaz „izmišljanja“ svjedočanstva: bilo bi potpuno nevjerojatno da godinu dana nakon što je upoznao Maresa i sudjelovao zajedno s njim na raznim večernjim sijelima Kluba Mladih, Kafka „ne zna njegovo ime“. Dakle, taj argument ne vrijedi iz jednog jedno-stavnog razloga: prema njemačkim izdavačima dopisi-vanja između Kafke i Milene, pravo ime Maresa nije bilo Mihal nego…Joseph.

Glede Januša, ako Binder odbacuje kao čistu izmišljo-tinu verziju iz 1968. njegovih sjećanja, izviješće o anar-histima iz 1951. izgleda mu da „može biti utemeljeno na pravom sjećanju“. Ali, nastoji ga svesti na nešto bezna-čajno, pretvarajući ga na pasus spomenut u pismu Mileni: poznanstvo „na ulici“ pjesnika Mihala Maresa. Dakle, u razgovoru koji prenosi Januš govori se o „anarhistima“ u množini, „tako ljubaznim i prijaznim“, što pretpostavlja da je Mares daleko od toga da bude tek slobodarski borac kojeg susreće Kafka. Zajedno s disku-sijom Hartmuta Bindera u ovom naumu ostaje mučan dojam odlučnog i sustavnog pokušaja – koji od svake travke radi snop – uklanjanja iz Kafkinog lika crne mrlje koja bi bila – sa stanovišta konzervativne politike – nje-govo sudjelovanje na sastancima koje su organizirali praški slobodari.

Nekoliko godina poslije, u svojoj biografiji o Kafki – djelu vrijednom pozornosti - Ernst Pawel brani na očit način iste Binderove teze: radi se o tomu „da se pokopa jedan od velikih mitova“ vezanih uz Kafkinu osobu, to jest „legenda o Kafki kao urotniku u krilu češke anar-hističke skupine Klub Mladih“. Ovu legendu dugujemo „plodnim sjećanjima bivšeg anarhista M. Maresa koji u svojim sjećanjima, pomalo fantastičnim a objavljenim 1946, opisuje Kafku kao prijatelja i druga koji je sudjelovao na sastancima i u anarhističkim manifes-tacijama“. „Maresova pripovijest, koju je kasnije i Januš iskitio, nalazi se u raznim biografijama o Kafki, koje nam ga prikazuju kao mladog urotnika i kao suputnika češkog slobodarskog pokreta. Ova pripovijest je, dakle, potpuno smetnula s uma sve što znamo o njegovu životu, o njegovim prijateljima i o njegovu karakteru. Vrlo malo vjerojatan kao urotnik, kako bi on mogao, i čak i htio, skrivati svoj angažman bliskim prijateljima koje je viđao svaki dan? ".

„Legendu“ je utoliko lakše opovrgnuti ako ne odgo-vara ni jednom od izvora koji su u pitanju: niti Kaha (Pawel ga ne spominje), niti Mares ili Januš – a još manje Wagenbach – nisu nikada mislili da je Kafka bio „urotnik u krilu anarhističke skupine“. Mares izričito ustraje na činjenici da Kafka nije bio član nikakve orga-nizacije. Osim toga, ne radi se o „zavjeri“ nego o sudje-lovanju na sastancima koji su bili, u najvećem broju slu-čajeva, otvoreni za javnost. Glede „skrivanja od bliskih prijatelja“, to jest Maxa Broda, već smo pokazali uzalud-nost tog argumenta. Ernst Pawel nam daje jedan dodatni razlog kao potvrdu svoje teze: „nepojmljivo„ je da je „netko tko je imao gotovo položaj službenika“ izbjegao pozornosti policijskih doušnika. Dakle, dokumenti pra-ške policije „ne sadrže niti najmanju aluziju na Kafku“. Primjedba je zanimljiva, ali odsutstvo jednog imena u arhivama policije nije nikad bio po sebi dovoljan dokaz nesudjelovanja. Osim toga, malo je vjerojatno da policija raspolaže imenima svih onih koji su prisustvovali javnim sastancima koje su organizirali razni anarhistički klu-bovi: ona se zanimala za „agitatore“, za vođe tih društa-va, radije nego za osobe koje su bile prisutne u tišini…

Ipak, Pawel se razlikuje od Bindera svojom sprem-nosti da prizna vrijednost činjenica koje su sugerirane ovim svjedočanstvima u jednoj ublaženoj verziji: “Istina je puno prozaičnija. Kafka je stvarno poznavao Maresa […] i bez sumnje je mogao biti prisutan na javnim sas-tancima ili na manifestacijama, u ulozi zainteresiranog promatrača. Njegove socijalističke sklonosti su potvrdili Bergmann i Brod […]. U godinama koje su slijedile, izgleda da se interesirao za filozofski i nenasilni anar-hizam Kropotkina i Alexandra Herzena".

Nismo puno udaljeni od Wagenbachovih zaključaka… Istražimo sada gledište Ritchija Robertsona, autora značajne studije o životu i djelu praškog židovskog pisca. Prema njegovu mišljenju, informacije koje su dali Kaha i Mares moraju se „gledati sa skepticizmom“. Njegovi su glavni argumenti u toj stvari preuzeti od Goldstückera i od Bindera: kako se može dogoditi da bi jedna skupina, koja se sastaje tajno, mogla primiti u svoj krug jednog tihog posjetitelja „koji je, zato jer su malo znali o njemu, mogao biti špijun“? Kako je moguće da Brod nije znao ništa o sudjelovanju svog prijatelja tim sastancima? Kakvu važnost možemo dati Maresovom svjedočanstvu, smatrajući ga da je bio tek Kafkin Gas-senbekanntschaft? Ukratko, „zbog svih ovih razloga, prisutstvo na anarhističkim sastancima izgleda da je upravo obična legenda”. Beskorisno je vraćati se na te prigovore, za koje sam već prije pokazao da su od male vrijednosti. Ono što je potpuno novo i zanimljivo u Ro-bertsonovoj knjizi je pokušaj predlaganja alternativnog tumačenja Kafkinih političkih ideja, koje ne bi bile, po njemu, niti socijalističke, niti anarhističke, nego roman-tičarske. Onakav antikapitalistički romantizam koji ne bi bio ni na desnoj ni na lijevoj strani. Dakle, ako je roman-tičarski antikapitalizam zajednička matica nekom obliku konzervativnih i revolucionarnih misli - i na taj se način izdiže iznad tradicionalne podjele na desno i lijevo - to nipošto ne smeta samim piscima romantizma da se svr-staju jasno na jedan ili drugi kraj takve vizije svijeta: reakcionarnom i revolucionarnom romantizmu.

Zapravo, anarhizam, slobodarski socijalizam, anarho-sindikalizam paradigmatski su primjer „lijevog roman-tičarskog antikapitalizma“. Kao posljedicu toga, defini-rati Kafkinu misao kao romantičarsku - što mi izgleda potpuno prikladno – ne znači u stvari da nije „ljevi-čarska“, konkretno sklona romantičarskom socijalizmu sa slobodarskom težnjom. Kao kod svih romantičara, njegova kritika suvremene civilizacije je mješavina nos-talgije za prošlošću, predstavljene u njegovim očima jidiš kulturom židovskih zajednica Istočne Europe. S značajnom intuicijom, André Breton je pisao: “Iako vre-menski usklađena, (Kafkina misao) simbolično okreće unatrag kazaljke sata na praškoj sinagogi". Zanimanje za anarhističku epizodu u Kafkinoj biografiji (1909 – 1912), jest u tomu što nam ona nudi jedan od ključeva koji rasvjetljavaju čitanje njegova djela – posebno djela napisana nakon 1912. Kažem, jedan od ključeva, jer draž ovog djela dolazi također iz njegovog osobito više-značnog karaktera, nesvodljivog na jednoznačno tuma-čenje. Slobodarsko ćudoređe se izražava u različitim situacijama koje su u srcu njegovih glavnih literarnih tekstova, ali iznad svega u radikalno kritičnom načinu u kojem je opsesivno i zastrašujuće lice neslobode: auto-ritet. Kao što je dobro rekao André Breton, „nijedno djelo se ne bori toliko protiv prihvaćanja jednog vrhov-nog principa, stranog onome koji misli".

Jedna antiautoritarnost slobodarskog nadahnuća pro-vlači se kroz čitavo Kafkino romaneskno djelo u kretanju od „depersonalizacije“ i rastućeg otuđenja: od očevog i osobnog autoriteta prema admistrativnom i anonimnom autoritetu. Još jednom, ne radi se o bilo kakvoj političkoj doktrini, nego o stanju duše i o jednoj kritičkoj senzi-bilnosti – čije je glavno oružje ironija, humorizam, onaj crni humor koji je, prema Andreu Bretonu „uzvišena pobuna duha“. Ovo stajalište ima intimne i osobne kori-jene u njegovom odnosu s ocem. Despotski autoritet pater familiasa je za pisca sâm arhetip političke tiranije. U svojem Pismu ocu iz 1919. godine Kafka se sjeća: “Poprimili ste u mojim očima zagonetni karakter koji imaju tirani čije se pravo ne temelji na razmišljanju nego na njihovoj osobi”. Suočen s brutalnim ponašanjem, nepravednim i samovoljnim prema zaposlenicima svojeg oca, osjećao se solidaran s žrtvama: “To mi je učinilo dućan nepodnošljivim, previše me je podsjećao na vlas-titu situaciju u odnosu na tebe… i zato sam neizbježno stajao na stranu osoblja…”.

Glavna svojstva autoritarizma u Kafkinim djelima su: 1) samovolja: odluke su nametnute odozgo, bez ikakvog opravdanja – moralnog, razumnog, ljudskog – često postavljajući neumjerene i apsurdne zahtjeve prema žrtvi; 2) nepravda: krivnja se smatra – krivo, kao očita, koja se podrazumijeva sama od sebe, bez nužnosti dokaza i kazne su potpuno prevelike „krivnji“ (nepostojeća ili banalna). U svojem prvom važnom djelu, Osuda, iz 1912, Kafka postavlja u prizor jedino očinski autoritet; i to je, također, jedno od njegovih rijetkih djela u kojem se junak (Georg Bendemann) podvrgava potpuno i bez otpora na samovoljnu osudu: naređenje koje je otac dao samovoljno svojem sinu, da se baci u rijeku! Uspoređujući ovu pripovijest s Procesom, Milan Kundera primjećuje: “Sličnost između dvije op-tužbe, krivnje i egzekucije odaju stalnost koja povezuje bliski obiteljski „totalitarizam“ s onim velikih Kafkinih vizija". U njegovim dvama velikim romanima Procesu i Zamku radi se ,naprotiv, o „totalitarnoj“ moći, savršeno anonimnoj i nevidljivoj.

Roman Amerika, iz 1913–14, sačinjava u tom smislu nešto između ta dva romana: samovoljne su osobe ponekad očinske figure (otac Karla Rossmanna i stric Jacob), ponekad su visoki rukovoditelji Hotela (Šef osoblja i Portir). I ovi posljednji imaju izgled osobne tiranije, kojem se pridružuje birokratska hladnoća s pojedinačnim, kukavnim i okrutnim despotizmom. Simbol ove kažnjavajuće samovolje izvire već iz prve stranice knjige: demistifikacija američke demokracije, predstavljene slavnim kipom Slobode na ulazu u newyoršku luku, gdje Kafka zamjenjuje u njegovoj ruci baklju sabljom… U jednom svijetu bez pravde, gole snage, samovoljna moć neograničeno kraljuje. Simpatije junaka su na strani žrtava tog društva: kao što je vozač automobila u prvom poglavlju primjer „patnje siro-mašnog čovjeka podčinjenog moćnima“, ili Terezine majke, gurnute u samoubojstvo zbog gladi i siromaštva. Pronalazi prijatelje i saveznike među siromašnima: samu Terezu, studenta, stanovnike pučke četvrti koji ga odbijaju predati policiji – jer, piše Kafka u jednom komentaru koji puno otkriva: “radnici nisu na strani autoriteta".

S gledišta onoga što nas zanima, veliki preokret u Kafkinom djelu je pripovijest U kažnjeničkoj koloniji, napisana malo poslije Amerike. Malo je tekstova u svjetskoj književnosti koji prikazuju lice autoriteta tako nepravednim i zločinačkim. Ne radi se o moći pojedinca – Zapovjednici (stari i novi) igraju drugorazrednu ulogu u pripovijesti – nego o jednom bezličnom mehanizmu. Okvir pripovijesti je kolonijalizam… francuski. Službe-nici i zapovjednici kolonije su Francuzi, dok su skromni vojnici, istovarivači u luci, žrtve koje moraju biti osuđene su „domoroci“ koji „ne razumiju ni riječi francuskog“. Jednog „domorodačkog“ vojnika su časnici osudili na smrt, a njihova je pravna doktrina sažeta u malo riječi, samovolja: “Krivnju nikad ne treba stavljati u sumnju!“ Njegova egzekucija se mora izvesti jednim strojem za mučenje, koji polagano piše na njegovom tijelu s iglama koje ga probadaju: „Poštuj svoje nadre-đene“. Središnji lik pripovijesti nije putnik koji gleda događaje s nijemim neprijateljstvom, niti zatvorenik koji uopće ne reagira, niti časnik koji vodi egzekuciju, niti Zapovjednik kolonije. To je sâm Stroj. Čitava se pripo-vijest vrti oko tog zlokobnog stroja (Aparat), koji izgleda da je sve više svrha sam sebi, prema rečima časnika koji vrlo detaljno za vreme njegovog delovanja daje obja-šnjenja putniku. Aparat nije tu da kazni čovjeka, nego je upravo čovjek taj koji je tu zbog Aparata, da bi ga opskrbio tijelom na kojem on može pisati svoje estetsko remek–djelo, svoj krvavi natpis ukrašen „mnogim iza-branim pjesmama i uljepšanjima“. I sâm je časnik samo sluga Stroja i na kraju se i sâm žrtvuje tom nezasitnom Molohu.

Na kakav konkretan „Stroj moći“, na kakav „Aparat samovolje“, kojemu su žrtvovali živote, je mislio Kafka? Pripovijest U kažnjeničkoj koloniji napisana je u listo-padu 1914, tri mjeseca poslije izbijanja Prvog svjetskog rata…U Procesu i u Zamku ponovno nalazimo samo-volju kao hijerarhizirani „aparat“, apstraktan, bezličan: birokrati, koliko je god njihov karakter kukavan i bru-talan ili prljav, oni su samo zupčanici tog stroja. Kao što oštroumno primjećuje Walter Benjamin, Kafka piše s gledišta „modernog građanina koji zna da je izručen jednom birokratskom nedostupnom aparatu čiji rad kontroliraju instance koje ostaju u sjeni također i svojim izvršnim organima, najviše zbog onih kojima on manipulira”.

Kafkino djelo je u isto vrijeme duboko ukorijenjeno u praško okružje – kako to primjećuje André Breton, „ujedinjuje sve ljepote, i čarolije Praga – i savšeno univerzalno. Suprotno od onoga što se često misli, njegova dva velika romana nisu kritika stare carske austro-ugarske Države, nego državnog aparata ukoliko je i moderniji: njegov anonimni bezlični karakter što se tiče otuđenog birokratskog aparata, „postvarenog”, autonom-nog, preobraženog na kraju u sebe samog. Jedan od-omak iz Zamka posebno razjašnjava takvo gledište: on je malo remek-djelo crnog humora u kojem gradonačelnik sela opisuje službeni aparat kao jedan samostalan stroj koji izgleda radi „za sebe sama“: “Reklo bi se da administrativni organizam ne podnosi napetost, nervozu koja je trajala godinama zbog iste stvari, možda nedo-stojne po svojoj prirodi, tako da i ona sama može izreći kaznu bez pomoći funkcionara". Ova duboka intuicija o birokratskom stroju kao slijepom zupčaniku u kojem odnosi među pojedincima postaju stvar, neovisan pred-met, je jedan od modernijih, aktualnijih, lucidnijih vidova Kafkina djela. Slobodarsko nadahnuće inspisano je u srcu Kafkinih romana, koji govori o Državi – bilo da je u obliku „administracije“ ili „pravde“ – kao o sustavu bezličnog nadzora koji gnječi, guši ili ubija pojedince. Taj je jedan tjeskoban, mračan, nerazumljiv svijet, u ko-jem kraljuje nesloboda.

Često se Proces prikazivao kao proročansko djelo: autor je predvidio svojom vizionarskom maštom pravo-suđe totalitarnih država, nacističke ili staljinističke procese. Bertold Brecht, pristaša SSSR-a, osvrnuo se, u jednom razgovoru s Walterom Benjaminom, na Kafku 1934. (prije procesa u Moskvi): “Kafka ima samo jedan problem, a to je organizacija. Ono što ga je zgrabilo je strah pred Državom, mravinjakom, pred načinom na koji se sami ljudi otuđuju kroz oblike njihovog zajedničkog života. I predvidjeo je razne oblike te otuđenosti, kao na primjer metode GPU-a“. Ne dovodeći u sumnju prikladnost ovoga poštivanja pronicljivosti praškoga pisca, treba se ipak podsjetiti da Kafka ne opisuje u svojim romanima države „izuzetke“: jedna od naj-važnijih misli – čije je srodstvo s anarhizmom očito – koju njegovo djelo sugerira, je otuđena i ugnjetavalačka priroda „normalne“ Države, zakonite i ustavne. Već od prvih redaka Procesa rečeno je jasno: “K. je živio u jednoj Državi prava (Rechtstaat), svuda je vladao mir, svi su zakoni bili na snazi, tko se dakle usudio napasti ga u njegovoj kući?".

Kao i njegovi praški prijatelji anarhisti, izgleda da je smatrao svaki oblik Države, Državu kao takvu, kao samovoljnu hijerarhiju koja ukida slobodu. Država i njezino pravosuđe su također, zbog svoje same prirode, lažni sustavi. Ništa to ne ocrtava bolje od razgovora, u Procesu, između K. i opata povodom tumačenja para-bole o čuvaru zakona. Za opata, „sumnjati u čuvarovo dostojanstvo bilo bi sumnjati u Zakon“ – klasičan argument svih predstavnika reda. K. nadodaje da ako se prihvati to mišljenje „treba vjerovati sve ono što kaže čuvar“, što mu izgleda nemoguće: “Ne, kaže opat, nismo obvezni vjerovati da je istina sve što kaže, dovoljno je da se zadrži nužno. Žalosno mišljenje, kaže K., ono će podignuti laž na visinu svjetskog pravila“. Kao što vrlo točno primjećuje Hannah Arendt u svojem članku o Kafki, razgovor s opatom otkriva „tajnu teologiju i intimno vjerovanje birokratima kao vjerovanje u nužnost po sebi, s obzirom na to da su birokrati u posljednjoj analizi službenici nužnosti“.

Napokon, Država i Suci manje upravljaju vršenjem pravde koliko lovom na žrtve. U jednoj slici, koja se može usporediti s onom iz romana Amerika kada mijenja baklju sa sabljom na Kipu Slobode, u Procesu vidimo sliku slikara Titorellija koja – pretpostavlja se - da predstavlja božicu Pravde, ali kada je djelo dobro osvijetljeno, božica Pravde se pretvara u božicu Lova. Birokratska i pravosudna hijerarhija čine jednu ogromnu organizaciju koja prema Jozefu K., žrtvi u Procesu,“ ne samo da koristi potkupljive čuvare, inspektore i glupave istražne suce … nego još i drži čitavu sudsku vlast na visokom položaju s njihovom neizbježnom pratnjom slugu, pisara, žandara i drugih pomoćnika, možda čak i krvnike, ne povlačeći se pred riječju“. Drugim riječima: autoritet Države ubija. Joseph K. će se susresti s krvni-cima u posljednjem poglavlju knjige, kada ga dva službenika ubijaju „kao psa“. „Pas“ sačinjava za Kafku etičku kategoriju – ako ne i metafizičku: tako je opisan onaj tko se servilno podčinjava autoritetima, bilo koji da su oni. Trgovac Block na koljenima kraj nogu odvjetnika je tipični primjer: “Sada nije više bio klijent, bio je odvjetnikov pas. Da mu je ovaj naredio da se uvuče pod krevet puzeći i lajući, kao iz dna neke jazbine, napravio bi to sa zadovoljstvom“. Sram koji mora proživjeti Joseph K. (posljednje riječi Procesa) je onaj da je umro „kao pas“, podčinjavajući se bez otpora svojim krvni-cima. Isti je slučaj s zatvorenikom iz pripovijesti U kažnjeničkoj koloniji koji niti ne pokušava pobjeći i ponaša se s „pasjom“ podložnošću (hündisch).

Mladi Karl Rossmann, u romanu Amerika, je primjer nekoga tko se pokušava – a da nikad ne uspije – odu-prijeti „autoritetima“. U njegovim očima postaju psi samo oni „koji to hoće biti“. Odbijanje da se podčini i da puzi kao pas pojavljuje se tako kao prvi korak prema hodanju uspravno, prema slobodi. Ali Kafkini romani nemaju „junake“, niti buduće utopije: ono o čemu se radi je da se pokaže s ironijom i lucidnosti licemjerno lice naše epohe. Nije slučajno ako je riječ „kafkijanski“ ušla u govorni jezik: ona pokazuje jedan vid društvene stvarnosti koje sociologija ili politička znanost nastoje ignorirati, ali kojeg je Kafkina slobodarska osjećajnost zadivljujuće uspjela uhvatiti: tlačiteljska i apsurdna priroda birokratske more, neprovidnost, neprobojni i nerazumljivi karakter pravila državne hijerarhije, tako kako su oni bili življeni odozdo i izvana – suprotno društvenoj znanosti koja se ograničila općenito istraži-vati birokratski stroj „iznutra“ ili u odnosu s onima „ odozgo“ (Država, autoriteti, institucije): njegov „djelo-tvorni“ ili „nedjelotvorni“, „racionalni“ ili „unaprijed racionalan“ karakter.

Društvena znanost još nije proučila koncept za taj „tlačiteljski efekt“ birokratskog otuđenog sustava, koji sačinjava bez sumnje jedan od najkarakterističnijih fenomena modernog društva, kojeg svakodnevno proživljavaju milijuni muškaraca i žena. Čekajući, ova bitna dimenzija društvene stvarnosti nastavit će biti opisivana pozivajući se na Kafkino djelo.

___

Michael Löwy je voditelj istraživanja u CNRS (Pariz) i nastavnik na Visokoj školi društvenih znanosti. Autor je mnogobrojnih djela prevedenih na više od dvadeset jezika, upravo je objavio studiju o Walteru Benjaminu. Predaje na temu «O konceptu povijesti» i trenutno radi na djelu Franza Kafke.

PočaljiNaslov: Re: Franc Kafka 24/10/2013, 9:21 pm
Nedovršenost

".. Stoga u vremenu u kojemu nam je dano biti nisu potrebni ni strah niti hrabrost.
Treba nam neustrašivost, neustrašivost o kojoj je Kafka zapisao:

"Strah (Furcht) je nesreća, ali ni hrabrost (Mut) nije sreća, nego neustrašivost
(Furchtlosigkeit: odsustvo straha), ne hrabrost, koja možda još i više hoće, nego
snaga (u mom su razredu bila samo dva hrabra Židova i obojica su se ustrijelili još
u gimnaziji ili kratko vrijeme nakon toga), dakle ne hrabrost, nego neustrašivost,
smirena, otvorena pogleda, koja sve podnosi"”.

(iz Dnevnika)

Kafka - Lemer


KAFKA

Žerar Žorž Lemer

Napisana sa strašću i nesumnjivom upućenošću, ova biografija izvanrednog pisca
može biti čitana i kao znalački uvod u Kafkino pisanje. Komponovana i tematski i
hronološki, uverljiva, životopisno verodostojna, opisom života, ocrtavanem dilema
i oklevanja, ona nam dočarava ne samo portret pisca nego i unutrašnji tlocrt
njegovog dela. Uključujući u biografsku građu i elemente monografskog proučavanja,
Žerar-Žorž Lemer nam je podario korisnu knjigu.

Ne samo da više možemo znati o Kafkinom životu nego je i sam Kafka takoreći živ
pred nama, svakako dočaran kakav bi mogao biti. Zbog toga ste, štaviše, ma i da
ništa ne znate o Kafki i njegovom književnom delu, kadri da ovu knjigu volite, i
volećete je. Podsticaće vas da još više saznate kako o njenom subjektu tako i onome
što je sam Kafka pisao.

Milenino pismo Kafki:


Koliko malo znaš o meni! Razmišljam, sve što osjećam, dišem, lebdi ka
Tebi. Da li ćeš to ikada shvatiti?

Ja sam vatreni znak.

Pozvala sam te da budeš vječni gost u mom domu - Suncu.

Ja
sam u njemu jedina. Zapravo, Sunce jedino u meni nalazi utočište i zato
sam te pitala: hoćeš li zauvjek da ostaneš u mojoj duši? Ti već to
jesi. Uskoro ću napuniti dvadeset četiri godine. Kako vrijeme prolazi!
Ponekad, kada slučajno pogledam u izlogu i ugledam na staklu svoje
lice, uplaši me i iznenadi što više nisam mlada djevojka. Zato žalim za
svakim danom što nismo zajedno. Pamtim Vaš svaki korak u Folksgartenu,
svaki Tvoj pogled, kako mi ruku prebacuješ preko ramena, ne mogu da
vjerujem da je sve prošlo.



Nisi mi dogovorio da li pristaješ da budem tvoje Sunce?

Ne zaboravi!

Lavica mnogo traži od života.

Biografija


(3. jul 1883 - 3. jun 1924)

Kao što je Van Gog postao sinonim za neshvaćenu likovnu genijalnost koju otkrivaju tek generacije nakon autorove smrti, isti je slučaj i sa Kafkom u svetu književnosti. Gotovo sva njegova dela objavljena su posthumno i to zahvaljujući njegovom najboljem prijatelju, Maksu Brodu, koji ih je objavio, suprotno želji samog tvorca, koji je želeo da ona budu spaljena.

„Strasnim verovanjem u nešto što ne postoji, mi to stvaramo. Ne postoji samo ono što se nedovoljno želi." (Franc Kafka)

Franc Kafka se rodio 3. jula 1883. godine u Pragu, od oca Hermana i majke Julije. Herman je bio oholi trgovac, sebična i dominantna ličnost. Na Kafkinu žalost, ni majka mu nije pružala neophodnu ljubav, tako da je Franc odrastao u atmosferi zapostavljenosti. Njega i njegove sestre (dva mlađa brata su umrla rano u detinjstvu) odgajale su guvernante. Herman se bavio trgovinom muške i ženske garderobe, a Julija mu je svesrdno u tome pomagala. Ni jedno ni drugo nisu shvatali svog sina, niti su imali razumevanje za njegovo zanimanje za književnost, koju su smatrali neprofitabilnom, a život pisca nazivali „životom nalik snu". Oba roditelja su stajala čvrsto sa nogama u materijalnosti i jedino se cenio onaj uspeh koji se mogao izbrojati novčanicama. Za logo svoje firme Herman je uzeo čavku, jer kafka na češkom upravo to znači.

„Čovek akcije silom ubačen u državu misli biće nesrećan sve dok ne pobegne iz nje." (Franc Kafka)

Kafka se osećao bližim precima po majci zbog njihovog zanimanja za duhovno, intelektualnih odlika, pobožnosti, ali i ekscentričnosti i delikatne konstitucije. U dečakovoj mašti otac, tupi i naduveni vlasnik dućana, koji je cenio samo materijalni uspeh i društveni napredak, pripadao je rasi divova i izgledao kao strašni, odvratni tiranin. U Kafkinom najozbiljnijem pokušaju autobiografije „Pisma ocu" (1919), Franc pripisuje svoju nesposobnost da živi, da se oslobodi roditeljskih veza i zasnuje brak i porodicu upravo svom ocu, koji mu je usadio osećaj inferiornosti. Osećao se kao da ga je otac slomio. O ovom unutrašnjem sukobu (jer u stvarnosti nikada nije imao direktnih sukoba sa ocem) pisao je direktno u pripovetci „Sud" (1916), koja je poslužila kao skica za njegov čuveni roman „Proces" (1925), u kojem prikazuje uzaludnost borbe pojedinca sa silama koje su jače od njega i pored sve besmislenosti argumenata sa kojima se suočava.

„Nesreća Don Kihota nije njegova mašta, već Sančo Pasa." (Franc Kafka)

Kafka je govorio nemački jezik kao maternji, ali je tečno govorio i češki, da bi kasnije naučio i francuski. Od 1889. do 1893. godine pohađao je osnovnu školu. U Starogradskoj nemačkoj gimnaziji maturirao je 1901. godine i upisao se na nemački univerzitet Čarls-Ferdinand gde je prvo počeo da studira hemiju, ali se posle dve nedelje prebacio na prava, po želji svog oca. Prava su zahtevala duže studiranje, što je Kafki omogućilo da po svojoj želji ide i na časove nemačke književnosti i istorije umetnosti. Na univerzitetu se pridružio studentskom klubu, koji je organizvao književne i čitalačke večeri, gde je upoznao i Maksa Broda, sa kojim će ostati prijatelj do kraja života, a koji će se kasnije istaći kao promoter, spasilac i tumač Kafkinih spisa i njegov najuticajniji biograf. Kafka je stekao stepen doktora prava 18. juna 1906. godine i proveo je obaveznu godinu neplaćene službe kao advokatski pripravnik u građanskom i okružnom sudu.

Kafka se celoga života osećao uskraćenim za prave odnose sa ljudima. Bio je plašljivo, pokorno dete, koje je neprestano nosilo u sebi osećanje krivice.

„Moj „strah" je moja suština i verovatno najbolji deo mene." (Franc Kafka)

Kao odličnog đaka od osnovne škole do kraja školovanja, predavači su ga voleli, ali on je u duši bio protiv autoritativnih institucija i dehumanizovanog nastavnog programa, koje je isticalo učenje na pamet. Ova buntovna crta njegovog karaktera biće uočljivija kada kao adolescent bude izjavio da je socijalista i ateista.

„Svaka revolucija iščezava i iza sebe ostavlja mulj nove birokratije." (Franc Kafka)

1. novembra 1907. godine zaposlio se u velikoj italijanskoj osiguravajućoj komapniji „Assicurazioni Generali", u kojoj provodi oko godinu dana, neprekidno se žaleći da mu radno vreme ni malo ne odgovara, jer mu ostaje malo slobodnog vremena za pisanje. Vodio je neku vrstu dvostrukog života: s jedne strane bio je uzoran, vredan i nagrađivan radnik, a sa druge strane usamljeni pisac, koji se bori sa sopstvenim rukopisima, neprestano ih spaljujući.

„Preuzimajući na sebe preveliku odgovornost čovek se uništava." (Franc Kafka)

15. jula 1908, dao je otkaz, i za dve nedelje našao je posao u Radničkom osiguravajućem društvu Kraljevine Bohemije. Svoje poslove je često nazivao „poslovi za stan i hranu", aludirajući da se njima bavi samo radi novca. Ipak, nije ih zbog toga samo „odrađivao", baš naprotiv, a malo je poznato i da je upravo on izmislio zaštitni šlem za radnike, za koji je dobio i medalju 1912. godine, jer je njime umanjeno povređivanje na radu za 25%.

1912. godine u kući Maksa Broda upoznao je Felisu Bauer, predstavnicu diktafonske kompanije. Njih dvoje su imali bogatu korespodenciju, dva puta su se verili, ali im je veza definitivno okončana 1917. godine. Iste godine oboleo je od tuberkuloze.

Uprkos strahu da ga doživljavaju i fizički i mentalno antipatičnim, impresionirao je druge svojim dečačkim, urednim i isposničko dobrim izgledom, tihim i uzdržanim ponašanjem, očiglednom inteligencijom i smislom za humor.

„Sebe najiskrenije osećam samo kada sam najočajniji." (Franc Kafka)

Početkom 1920-tih razvio je veoma intezivnu vezu sa češkom novinarkom Milenom Jesenskom. I sa njom će održavati izuzetno bogatu korespodneciju, a testamentom će joj ostaviti i svoje Dnevnike.

„Bio sam ukočen i hladan.

Bio sam most,

raspet nad bezdanom." (Franc Kafka)

1923. godine se preselio u Berlin kako bi se malo udaljio od porodice i posvetio pisanju. Tamo je upoznao Doru Dijamant, dvadesetpetogodišnju učiteljicu, koja je poticala iz ortodoksne jevrejske porodice. Ona ga je zainteresovala za Talmud.

Kafka je patio od kliničke depresije i straha od društva tokom celog života. Patio je i od migrena, insomnije, zatvora, čireva i drugih oboljenja uobičajeno povezanih sa prekomernim stresom i osetljivim živcima. Pokušavao je da se leči različitim dijetama, često uvrnutim, kao i konzumiranjem nepasterizovanog mleka u velikim količinama.

„Prvi znak početka razumevanja je želja da se umre." (Franc Kafka)

Uskoro se Kafkino zdravlje pogoršalo i morao je da se vrati u Prag, da bi se lečio u lečilištu „Dr Hofman". Tuberkuloza je uznapredovala. Bol u grlu je bio preveliki, tako da je izbegavao da jede i na kraju, 3. juna 1924. godine umro od gladi.

Ali na mestu gde prestaje njegov, počinje život njegovih dela. Maks Brod je sukcesivno objavljivao Kafkina dela, koja su nailazila na dobar prijem i kritike i publike. U periodu između 1925. i 1927. godine objavio je tri Kafkina romana: „Proces", „Zamak" i „Amerika", a 1931. godine objavljuje i zbirku pripovedaka „Veliki kineski zid".

„Nije neophodno da izađeš iz kuće. Ostani za svojim stolom i slušaj. Ne moraš čak ni da slušaš, samo čekaj. Ne moraš čak ni da čekaš, samo sedi sam. Pred tobom će se pojaviti svet bez maski, kao nikome drugom, i u ekstazi se grčiti pred tvojim nogama." (Franc Kafka)

Kafkini glavni likovi su osobeni po tome što ne uspevaju da komuniciraju sa svojim okruženjem, slede sopstvenu, unutrašnju logiku i podsmevaju se logici mase, svetu koji je groteskan i nasilan. Heroj je samo glas napaćene ličnosti, koja uzalud traži informacije, koja želi da razume svet, ali i traži razumevanje sveta. On pati i u duhu i u telu, očajnički traži, ali uvek iznutra, smisao, sigurnost, ličnu vrednost i osećaj svrhe. Ostali likovi su često samo skicirani, samo u službi radnje. Sam Kafka je svoja dela smatrao nekom vrstom „otkupa", „molitve" pomoću koje se miri sa svetom ili nadmašuje negativna iskustva u njemu.

„Moji parnjaci sebi pronalaze društvo pomoću alkohola, on ih čini društvenim. Ja, pak, ne mogu da koristim droge da bih prevario svoju samoću - ona je sve što imam - a kada prođe dejtsvo droga i alkohola i moji parnjaci imaće to isto." (Franc Kafka)

Kafka je kombinovao obično i fantastično, često predstavljajući stvarnost kao bolesno patološko stanje, koristeći metafore ozbiljno i bukvalno. Tako u „Metamorfozama" agent osiguranja (gle čuda! baš kao on) budi se kao odvratni, džinovski insekt, kojeg porodica odbacuje i koji je prepušten umiranju u samoći.

„Počni sa onim što je istinito a ne što je prihvatljivo." (Franc Kafka)

U romanu „Amerika", porodica šalje dečaka u Ameriku. On tamo traži utočište kod brojnih očinskih figura. Njegovu nevinost i jednostavnost koriste gde god mogu, a poslednje poglavlje slika njegovo pristupanje svetu snova. U „Procesu", Jozef K, prihvata optužnicu, iako mu je niko ne saopštava, iako ne zna od čega treba da se odbrani, iako na svakom koraku nailazi na zlo, nemoral i razvratnost, želeći upravo da dokaže svu apsurdnost optužbe, dopušta tako da upravo on bude uvučen u opšti vrtlog besmisla. U želji da dokaže da je optužba nonsens, on se sukobljava sa nepoznatom silom, koja je jača tim što je misterioznija. („Ne, reče sveštenik, ne mora se sve smatrati kao istina, dovoljno je da se smatra kao potreba." - „Proces"). On želi da se oslobodi, ali oslobođenje je nemoguće, jer kako da se oslobodi onaj ko ne zna ni za šta je kriv. („Ipak su od svega najvažnije advokatske veze i one su, uglavnom, vrednost odbrane." - „Proces"). Ceo svet, iako je apsurdan, groteskan, smešan, živi po svojim pravilima, kreira stvarnost u kojoj nema mesta za nekoga ko se razlikuje, i zato Jozef izgleda kao usamljeni čudak, čija borba je tim besmislenija što on odbija da prihvati pravila koja taj svet nameće. („Pretrpeo je poraz samo zato što je tražio bitku." - „Proces").

„Zamak" je njegovo poslednje delo, a dešava se u selu kojim dominira zamak. Vreme kao da je stalo u ovom zimskom krajoliku i gotovo sve scene se dešavaju u mraku.

Kafkina dela imaju bogata tumačenja. Egzistencijalisti vide Kafkino očajanje kao temelj na kojem se gradi autentično postojanje, drugi prepoznaju neuroze nastale usled sukoba sa ocem, a treći ističu društvenu kritiku, prikazivanje neljudskosti moćnih državnih agenata, nasilja i varvarstva koje vrebaju ispod površine normalnosti, dok se nadrealisti dive stalnom nametanju apsurda. Ovo samo pokazuje koliko su njegova dela „otvorene parabole" čija značenja su podložna različitim tumačenjima a ipak ostaju večito neotkrivena. Treba znati da je Kafka govorio da su dela Sjerena Kjerkegora na njega izvršila veliki uticaj, pa je verovatno stoga i pokušavao da stvara po ugledu na ideal ovog danskog filozofa - delo treba da naliči na ogledalo u kojem se ogleda sam čitalac. Koliko je čitalaca toliko je i tumačenja, svako je ispravno i ni jedno nije, a sve zavisi od ugla posmatranja. Ovo nije samo zanimljivo oruđe, novina u stvaranju, već ima svoj duboki smisao da je istina uvek individualna, subjektivna i da je niko ne može otkriti za nas. To je posao za svakog pojedinca.

„Na to će jedan reći: „Zašto se branite? Kad biste slušali parabole i postupali kako one kažu, i sami biste postali parabole, pa se već sami tim oslobodili svakodnevnih muka".

Drugi reče: „Kladim se da je i to parabola".

Prvi reče: „Dobio si".

Drugi reče: „Ali, na žalost, samo u paraboli".

Prvi reče: „Ne, u stvarnosti; u paraboli si igubio". (Franc Kafka - „O parabolama")

U vreme kada je umro, njegova dela su cenili mali literarni krugovi, jer je za života objavio tek nekoliko pripovetki u različitim časopisima. Njegovo ime i dela nikada ne bi preživeli da je Maks Brod ispoštovao njegov testamnet. Rodio se u Pragu, koji se tada nalazio u sastavu Austro-Ugarske, poticao je iz češke, jevrejske porodice, a celoga života je pisao na nemačkom jeziku. Kao što je i red, danas se sve ove nacije otimaju o njegovo nasleđe, ali je on uvek bio i ostao samo svoj.

„Najbolje što čovek može da učini s domovinom jeste da je se odrekne." (Franc Kafka)

Autor: Feliks Gatari, Žil Delez



Kako ući u Kafkino delo? Ono je rizim, jazbina. Zamak ima “mnogo ulaza”, a ne znamo
najbolje kako da se njima služimo, niti kako su raspoređeni. Hotel iz Amerike ima
bezbroj vrata, na kojima bdi isto toliko portira, a tu su i ulazi i izlazi bez vrata. Čini
se, ipak, da jazbina iz istoimene pripovetke ima samo jedan ulaz; životinja tek
razmatra mogućnost drugog, koji bi služio samo za osmatranje. Ali to je zamka
koju postavlja životinja, koju postavlja sam Kafka; čitav opis jazbine napravljen je
tako da se zavara neprijatelj. Ući ćemo tako s bilo kog kraja, nijedan ulaz nije bolji
od drugih, nijedan nema nikakvih prednosti, čak i kad je posredi ćorsokak, uska cev,
sifon, itd.

Prvi put

Kafka prvi put izdan na češkom

Kafka je živio u rodnom gradu u Pragu, ali je njegov materinji jezik bio njemački, na kojem je i pisao.

Sabrana djela Franza Kafke 83 godine nakon piščeve smrti po prvi put su u potpunosti objavljena na češkom jeziku.

Kafka (1883.-1924.) rođen je i živio u Pragu, ali je njegov materinski jezik bio njemački. Na njemačkom su napisana i njegova književna djela.

Izlaskom iz tiska 13. sveska, projekt Kafkinih sabranih djela na češkom jeziku napokon je dovršen, priopćilo je u petak u Pragu Društvo Franz Kafka.

Kafka, sin židovskog trgovca, napisao je niz novela, kratkih pripovjedaka i romana na njemačkom jeziku. Prijevod njegovih djela na češki bilo je nemoguće ostvariti prije 1990., jer je komunistički režim u Čehoslovačkoj Kafkine vizije smatrao 'previše reakcionarnima'.

Prije toga, Kafkina djela bila su nepoželjna i u očima nacionalsocijalističkih vlasti.

Nakon političkih promjena početkom 90-ih godina, Društvo Franz Kafka u Pragu pokrenulo je projekt prevođenja čija je cijena 360.000 eura. Na čelu projekta bio je germanist Kurt Krolopa, jedan od vodećih specijalista za prašku književnost na njemačkom jeziku.

Najveći broj od ukupno 13 svezaka nije nikad ranije bio preveden na češki, a ranije prevođena dijela ponovno su prevedena u okviru projekta.

Citat o Kafki

Milena, žena koju je on voleo, a pre svega i cenio i kojoj je uputio mnoštvo
pisama koja se danas ubrajaju u jedna od najlepših ljubavnih pisama,
za Kafku je rekla:

”On stoji među ljudima i u čudu ih gleda. Nikad se nije sklonio ni u kakvo
utočište. Zato je izložen svemu od čega smo mi zaštićeni. On je gol među
obučenima.”

Amerika


Rukopis Franza Kafke ne nosi nikakav naslov. U razgovoru ga je on obično nazivao svojim «američkim romanom», a poslije, prema zasebno objavljenom prvom poglavlju (1913) jednostavno «Ložačem». Na tom je djelu radio s beskrajnim užitkom, većinom navečer i do kasno u noć. Na stranicama rukopisa ima, začudo, vrlo malo ispravaka i križanja. Kafka je dobro poznavao sebe i u razgovoru je često isticao da je taj njegov roman puniji nade i »svjetliji« od svega ostalog što je napisao.

Potpuno neočekivano Kafka je iznenada prestao raditi na ovom romanu. Ostao je nedovršen. Iz razgovora s njim znam da je nedovršeno posljednje poglavlje o »prirodnom kazalištu u Oklahomi«, čiji mu je početak bio posebno drag pa ga je ganutljivo lijepo i čitao, trebalo biti završno poglavlje u Knjizi i da je trebalo zvučati pomirljivo.. Smiješeći se, Kafka je zagonetnim riječima nagovješćivao da će njegov mladi junak u tom »gotovo beskrajnom« kazalištu, kao nekom rajskom čarolijom, ponovo pronaći zvanje, slobodu, oslonac, pa čak i svoj zavičaj i roditelje.

Jasno je da je ovaj roman u unutarnjoj vezi s «Procesom» i «Dvorcem» kojima (kronološki) prethodi. To je «trilogija o osamljenosti» koju nam je Kafka namro. Osnovna je tema otuđenost, izoliranost među ljudima. Situacija optuženika u «Procesu» - status nezvanog gosta i tuđinca u «Dvorcu» - bespomoćnost neiskusna mlaca u raspomamljenoj «Americi» - to su tri osnovne činjenice, čije tajanstveno zajedništvo izbija Kafkinom umjetnošću jasno i simbolično na vidjelo, ali uvijek bez ikakvog uobičajenog jezika simbola i u najjednostavnijem izrazu zbilje.

I tako ta tri romana postaju uzajamno razumljivi, upućuju na jedno te isto srce. U sva tri romana riječ je o uklapanju pojedinca u ljudsku zajednicu, a budući da se radi i o najvišoj pravdi, istodobno je riječ i o uklapanju pojedinca u kraljevstvo Božje.
Max Brod, 1927.

Čita se stari novi Kafka

Otvaraju se Kafkini sefovi u Švicarskoj i Izraelu. Spise proučavaju njemački stručnjaci - vjerojatno prvi čitatelji od njihova nastanka. Skoro sa stopostotnom sigurnošću se zna da se u ostavštini nalaze nove Kafkine ilustracije i možda rukopis nikad završenog romana »Vjenčanje na selu«

Izraelski je sud odlučio da se trebaju objaviti više od 40 godina stari i do sad nepoznati spisi Franza Kafke oko kojih se vodila oštra borba za vlasništvo. Navodno je među papirima, uz korespondencij , i nikad objavljen rukopis. Presuda je stigla tek nekoliko dana nakon što je izraelski vrhovni sud odlučio da šest sefova treba - pet ih je u Izraelu, jedan u Zürichu - otvoriti i omogućiti privremeni pristup barem odvjetnicima i stručnjacima za rukopise. Sadržaj sefova je inače već dvije godine jabuka spora između izraelske nacionalne knjižnice i obitelji Hoffe, izvještava The Independent.

Kao što je znano, Max Brod se u povijest upisao kao prijatelj, mentor i biograf Franza Kafke, te ujedno njemu pripadaju i zasluge za Kafkinu slavu - tek nakon što je Brod u dvadesetim godinama 20. stoljeća posmrtno objavio romane »Proces« i »Dvorac« svijet je shvatio kakvog je genija s Kafkom izgubio. Kafka je pobolijevao od niza psihičkih i tjelesnih boljetica, a prije negoli je 1924. godine umro uslijed komplikacija nastalih zbog tuberkoloze Brodu je isporučio svoje rukopise s napomenom da do tad neobjavljene radove nakon njegove smrti spali. Srećom Brod prijateljevu posljednju želju nije poštovao. Kada su 1939. u Čehoslovačku umarširali nacisti papire je pospremio u aktovku i pobjegao u Tel Aviv u kojem je ostao sve do svoje smrti 1968 godine. Rukopise je ostavio svojoj tajnici, neki tvrde i ljubavnici, Ester Hoffe. U stanu koji je Ester dijelila s više od deset posve razmaženih mačaka dragocjeni su spisi pod težinom vlage i prašine pretvorili u neuglednu hrpu papira. Priča u ovom dijelu poprima kafkijanske razmjere. Nakon što je i Ester umrla prije tri godine u sto i prvoj godini života, zbirku su naslijedile njezine kćeri Eva Hoffe i Ruth Wiesler, odnosno barem su one tako mislike. Sve preostale rukopise su namjeravale prodati njemačkome književnom arhivu u Marbachu misleći kako će tamo sve biti bolje očuvano. Izrael, koji na Kafkove dokumente gleda kao na kulturno naslijeđe i ključ do tek sporadično ispričanog života europskih Židova prije holokausta, tom viješću je bio neugodno iznenađen. Ujedno su postavili i legitimno pitanje - da li može literarna ostavština Broda, židovskog intelektualca koji je bježao pred nacistima, zaista završiti u Njemačkoj.

Izraelska narodna knjižnica je još dok je Ester Hoffe bila živa pokušala kupiti Kafkinu/Brodovu ostavštinu, lani pak je sudskim nalčogom spriječila izvršenje njezine oporuke. U svojem je zahtjevu knjižnica čak tvrdila kako je Hoffe Brodu ukrala papire i dio njh nezakonito prodala u inozemstvo. Meir Heller, odvjetnica koja je zastupala interese knjižnice pozivala se i na piščev dnevnik iz kojeg je razvidno da je Kafka učio hebrejski jezik, ali i razmišljao o emigraciji u Palestinu. »Sanjao je o tome da preseli u Tel Aviv i otvori restoran. Htio je biti konobar. Kafka je bio poseban čovjek«, izjavila je Heller.

Kako god već bilo, naivno je misliti kako se radi tek o književnosti -u igri je velik novac, a tu su i dan danas krhki njemačko-izraelski odnosi. Nije jasno ni zašto je točno Ester Hoffe Brodov arhiv nakon njegove smrti tako nevjerojatno ljubomorno čuvala samo za sebe - pokazala ga nije skoro nikome čak ni pravim stručnjacima. Možda se bojala da će ju netko pokrasti ili pak je htjela misterioznošću rukopisima povisiti cijenu. Dosta je rukopisa zaista i prodala - Kafkini su se dokumenti posljednjih desetljeća redovito pojavljivali na dražbama - primjerice 22 Kafkinih pisama Brodu 1974. za 46 tisuća eura ili pak piščevo pismo zaručnici Felice Bauer. Prije nego je 1988. godine za 1,8 milijuna dolara na dražbi prodala rukopis »Procesa«, propali su planovi za izložbu Kafkinih rukopisa u Parizu jer je Hoffova za posudbu htjela sumanutu svotu i osobnu zamolbu francuskog predsjednika. Godine 1988. je čak ubrala peteroznamenksasti iznos za objavu Kafkinih dnevnika i potom ih nikad nije ispustila iz ruku.

Pitanje je da li se u Brodovim privatnim zapisima i dnevnicima nalaze još kakve nove informacije o velikome Kafki. Skoro sa stopostotnom sigurnošću se zna da se u ostavštini nalaze nove Kafkine ilustracije i možda rukopis nikad završenog romana »Vjenčanje na selu«.

Čak i ako među papirima nema ničeg posebnog stručnjacima bi zasigurno bio koristan piščev rukopis, a već je i prvi otvoren sef otkrio do sad nepoznatu kratku priču. Spise trenutno proučavaju njemački povjesničari i - po svoj vjerojatnosti i prvi čitatelji od njihova nastanka prije više od 80 godina.

Franz Kafka, Moritz Schnitzer, vegetarijanstvo i IVU

Napis koji slijedi - iz pera dr. Jana Stastnya - sažeti je prikaz života Franza Kafke, njegovog vegetarijanstva i suradnje s Međunarodnim vegetarijanskim društvom (International Vegetarian Union, dalje u napisu IVU), te veze s Moritzom Schnitzerom. Moritz Schnitzer je bio vegetarijanac židovskog porijekla iz Češke, član IVU i organizator kongresa IVU 1929. te 15 godina urednik časopisa Reformblatt. Kafka je sreo Schnitzera 1911., a on ga je upoznao sa zdravim načinom života. Izvori podataka su Kafkini rukopisi i dnevnici, koje preporučamo za čitanje svima koji misle da je Kafka dosadan i teško čitljiv pisac. Njegovo putovanje kroz život, njegovi osjećaji i ispovijedi mnogo govore o njegovoj odluci da postane vegetarijanac.

'Kafka je postao vegetarijanac iz zdravstvenih i etičkih razloga. Imao je malo vjere u službenu medicinu, ali se je zanimao za pozitivne učinke svježe prehrane. Bio je među aktivistima koji su se zauzimali za zabranu vivisekcije (seciranja) nad živim bićima.' (Richard Schwartz)

Franz Kafka rođen je 3. srpnja 1883. u Pragu u Češkoj, koji je tada bio dio Austro-Ugarske monarhije. Rođen je u obitelji koja je govorila njemački kao prvorođeni od šestoro djece. Nakon srednje škole studirao je pravo na sveučilištu u Pragu, završio je školovanje kao doktor pravnih znanosti i zaposlio se u osiguravajućem društvu. Budući da ga je zanimala književnost, počeo je pisati knjige i objavljivati članke i tako je postao jedan od vodećih suvremenih pisaca s pričama kao što su Preobrazba, Proces i Zamak.

Njegov otac potjecao je iz židovske obitelji, a po zanimanju je bio, kao i njegovi preci, mesar (to je bio uzrok brojnih Franzovih teškoća). Kafka je bolovao od tuberkuloze i umro 1924. u 41. godini.

Postoje mnoge priče i glasine o Kafki, o čemu svjedoči više od 100 knjiga, koje opisuju njegov život i na osnovu kojih čitatelj dobiva dojam da se bez korištenja izvornih Kafkinih zapisa ponavljaju i prepisuju. Jedna od takvih tvrdnji iz tih knjiga je da je Kafka bio nepoznati pisac, koji je stvarao još 60-ih godina.

Velika je istina vezana uz Kafkin život da je bio poznat samo kao pisac, a ne i kao vegetarijanac. U praškom časopisu Prager Tagblatt u lipnju 1918. Kafka je bio spomenut triput u dva različita članka, a u jednom od njih je zapisano:

'Franz Kafka, koji je zaslužio književnu nagradu nazvanu 'Nagrada fontane' za njegove priče Preobrazba i Vuk, kupio je imanje u blizini Deutschböhmena, u namjeri povezivanja s prirodom na vegetarijanski način.'

Postoje i druge tvrdnje, kao primjerice da je volio Prag, da je bio sramežljiv, posebno pred ženama i da nije mario za svoj posao. Pažljivi čitatelji njegovih rukopisa i opisa iz njegova vremena znaju da je nadasve želio posjećivati Prag, da je volio putovanja po Europi, da je imao više žena nego što je u to vrijeme za Europu bilo uobičajeno, te da je bio jako dobar pravnik. Njegov poslodavac ga je kao dobrog radnika zaštitio od vojne službe tijekom 1. svjetskog rata.

Kafkin slavni navod

Tijekom promatranja riba u akvariju primijetio je:

'Sada vas mogu mirno gledati u oči jer vas više ne jedem.'

Ovu rečenicu navode mnogi ljudi, premda ih malo zna za njezin izvor. Prvi put je ta rečenica navedena u Kafkinom životopisu, kojega je napisao njegov najbolji prijatelj Max Brod. Brod tvrdi da ju je Kafka rekao svojoj djevojci tijekom posjeta akvariju u Berlinu, a nakon tog događaja i sam Brod je postao istinski vegetarijanac. Kafka je vegetarijance uspoređivao s ranim kršćanima ... vegetarijance su progonili i ismijavali u prljavim, javnim blagovaonicama.

Kafka - vegetarijanac

Nije točno poznato kada je Kafka postao vegetarijanac, no gotovo sigurno je to bilo između 1909. i 1910. godine. U prosincu 1910. je napisao u dnevnik: 'Razmišljao sam o vegetarijanskoj večeri i ustvrdio da sam bio zadovoljan sa svojom probavom.' Veliki utjecaj na Kafku je vjerojatno imao njegov stric Siegfried Löwy, koji je bio liječnik. Kafka je bio oduševljen knjigom 'Moj sustav', koju je napisao Jorgen Peder Müller (1866-1938.), danski sportaš i vegetarijanac, koji je održao predavanje u vegetarijanskom restoranu u Pragu 1906. Nadahnuo ga je također Horace Fletcher (1849-1919), koji je promicao da je važno da hranu dobro i dugo žvačemo. Kafkinom ocu trebalo je nekoliko mjeseci da prihvati njegov novi način žvakanja hrane tijekom obiteljskih obroka.

Godine 1911. Kafka je susreo Moritza Schnitzera, koji mu je predložio vegetarijansku prehranu, svjež zrak, spavanje uz otvoreni prozor i rad u vrtu. Kafka je prihvatio njegove savjete, uključujući i onaj o radu u vrtu. Nakon posla pridružio bi se praškim vrtlarima i pomagao im uređivati parkove.

Kafka je postao vegetarijanac iz zdravstvenih razloga. No, kasnije se pokazalo da je ostao vegetarijancem zbog etičkih načela. Sa svojom sestrom Ottlo dogovorio se je da će ona postati vegetarijanka umjesto njega, u slučaju da ga liječnici zbog zdravstvenih razloga prisile jesti meso. Na taj način tražio je da se sačuvaju životi životinja. Sestra Ottle držala se obećanja do Kafkine smrti i sve do kraja njezina života u koncentracijskom logoru u Drugom svjetskom ratu.

Postoji jedna zanimljiva činjenica. Kafka je puno pisao o životinjama. Godine 1917. napisao je kratki članak pod naslovom 'Ein Bericht für eine Akademie' ('Izvještaj za Akademiju'), u kojem je opisao odnos između čovjeka i životinje. U svojim pričama opisuje majmune, kao ljudima najsličnije životinje, konje, pse, mačke, krte, goveda... U tim pričama opisuje surove i krvave prizore vezane uz meso. Prijepis iz rukopisa:

'Mesar je jednog jutra dovezao žive krave. Sat vremena sam u grču ležao na tvrdom podu sa stražnje strane mojeg ureda, s jastukom i svom odjećom što sam je pronašao na ušima. Htio sam utišati glasanje krava, koje me je okruživalo sa svih strana. Osjećao sam se kao jadnici koji okruže govedo i još mu toplo tijelo trgaju zubima. Nakon nekoliko trenutaka tišine odlučio sam izaći. U dvorištu su ležala trupla goveda kao pijanci oko šanka...'

U knjigama različnih pisaca o Kafki zapisano je da je Moritz Schnitzer bio fanatik i pristaša sekte. Moritz Schnitzer je bio uspješan židovski poslovni čovjek i vlasnik tekstilne tvornice u Warnsdorfu na sjeveru Češke. Nakon dugotrajne bolesti počeo se je zanimati za vegetarijansku prehranu i zdrav način življenja i počeo pomagati drugima. Godine 1894. osnovao je društvo pod imenom Naturheilverein (Društvo za prirodno liječenje) i počeo izdavati časopis 'Reformblatt für Gesundheitspflege' ('Podloga za zdravstvene reforme'). Ubrzo je okupio brojna društva koja su promicala slogan 'Povratak prirodi' u savez društava.

Schnitzer je ljudima davao savjete o zdravoj prehrani i naglašavao važnost tjelesnih aktivnosti, pomagao je također u ozdravljenju onih koji si nisu mogli priuštiti (bolničko) liječenje. Godine 1906. kupio je imanje i pozvao ljude da si na njemu uređuju zelene vrtove, što se je pokazalo dobrim rješenjem u vrijeme Prvog svjetskog rata, kada je vladala glad. Kasnije je kupio i dodatno imanje s jednakom namjenom, na kojem je izgradio javni bazen. Vrtovi su još i danas dio toga imanja. Tijekom Prvog svjetskog rata mijenjao je svoje tvorničke proizvode za vegetarijansku hranu, koju je s pomoću praških vegetarijanaca razdjeljivao gladnima. Često je bio optuživan da pomaže ozdravljivati bez potrebnog obrazovanja, premda je na suđenjima uvijek bivao oslobađan uslijed neutemeljenih optužbi. U časopisu 'Vegetarian Messenger' ('Vegetarijanski glasnik') u rujnu 1935. zapisano je:

'Gospodin M. Schnitzer (Čehoslovačka Republika) govorio je na temu 'Etička primjena vegetarijanstva', pri čemu je naglasio da je vegetarijanac iz moralnih razloga, da bi čovjek trebao djelovati u skladu s mogućnošću izbora po vlastitoj savjesti i u skladu sa svojim osjetilima vida, mirisa, sluha i okusa. Naša osjetila su se stoljećima krivo koristila, te su mogućnosti našeg mozga smanjene. G. Schnitzer je postao vegetarijanac zbog otpora kojeg je osjećao pri prizorima klanja životinja na selu. Jedno jutro uočio je tele privezano za stablo lipe u vrijeme cvjetanja. Uslijedio je dolazak mesara koji je udario bespomoćnu životinju sjekirom i potom joj prerezao grlo. Prizor ubiranja zrelih plodova u voćnjaku se razlikuje od mesarskog čina po svojim posljedicama.'

Godine 1923. su Moritz Schnitzer i njegov sin Adalbert prisustvovali međunarodnom kongresu IVU-a u Stockholmu, na kojemu je IVU postao dio Društva za prirodno liječenje. Također su prisustvovali drugim skupovima IVU-a. Njegovi prijatelji, Bernhard O. Dürr i Hans Erwin Feix bili su aktivni članovi IVU-a i zajednički su organizirali kongres 1929. u Steinschönau. Sve je teklo glatko do 1938., kada ih je pritisnulo političko pitanje u vezi Minhenskog sporazuma i priključenja rubnih područja Čehoslovačke, gdje je Schnitzer živio. Schnitzer je bio porijeklom Židov, stoga na Skupštini Društva za prirodno liječenje nakon 44 godine predsjedanja nije čak bio predložen za predsjednika, niti je ponovno biran. Njegovo mjesto preuzeo je njegov stari prijatelj Bernhard O. Dürr, predsjednik IVU-a.

Ovaj događaj je bio goruća tema rasprave u češkom vegetarijanskom časopisu "Prirodni liječnik", gdje su opisan kao znak rastuće nacističke moći i rasnog čišćenja. Kao glavni krivac za to da nije došlo do ponovnog izbora Schnitzera za predsjednika IVU-a spominjan je Hans Erwin Feix, koji je tada bio tajnik IVU-a. Događaj je malogdje zabilježen, ali je po pričanju mnogih bio posljednji i, nažalost, neuspješan pokušaj spašavanja Društva za prirodno liječenje. Društvo je tada nakratko postalo dijelom jednog drugog udruženja, koje je radilo pod nacistima, da bi uskoro prestalo djelovati. Schnitzer je umro u svom domu u veljači 1939., u dobi od 78 godina, malo prije nego li su njegove rođake odveli u koncentracijske logore. Bernhard O. Dürr umro je u ratu, a sudbina Hansa Erwina Feixa ostala je nepoznata.

Schnitzerovo Društvo za prirodno liječenje postalo je dijelom IVU kongresa, kada je 1923. bio u Stockholmu. Kafka je bio urednik lista Reformblatt od 1911. do smrti. Urednici tih časopisa su obično bili i članovi Društva za prirodno liječenje, koje je imalo više od 10.000 članova i bilo je jedno od vodećih, ako ne i najveće društvo na području Europe.

Unatoč činjenici da nema dokaza da je Kafka bio član toga društva, sigurno je da je bio urednik časopisa punih 15 godina i i da je podržavao Schnitzerovo zauzimanje protiv cijepljenja. U lipnju 1911. je bio u Schnitzerovom časopisu Reformblatt objavljen popis potpisnika koji su bili protiv cijepljenja. Na toj listi je Franz Kafka iz Praga naveden kao dvostruki krovni donator kampanje protiv cijepljenja.

U to vrijeme cijepljenje je bilo na stupnju 'testiranja na ljudima' pomoću nečistih tvari napravljenih na račun postupaka u kojima su mučene i ubijane životinje, što je imalo užasne posljedice na ljudsko zdravlje, pa čak i život djece. Austrijska vlada je pokušala cijepljenje ozakoniti kao obavezno, Schnitzer je međutim tražio da tome ne bude tako. Schnitzerov časopis pisao je o dokazanim nuspojavama i oboljenjima uslijed cijepljenja, što je dovelo do zapljene njegovog časopisa. Schnitzer je bio vrlo prodoran sa svojim idejama i brzo je promijenio ime časopisa, te je ponovo počeo objavljivati članke o zdravim životnim navikama. Njegovu borbu su podržali pojedini zastupnici u parlamentu, koji su mu pružili potporu i na području slobode objavljivanja tiskanih glasila.

Vratimo se Franzu Kafki. Kao što je već navedeno, 1910. je u svoj dnevnik napisao: 'Razmišljao sam o vegetarijanskoj večeri i ustvrdio da sam bio zadovoljan sa svojom probavom.' Uzrok izlječenja probavnog sustava nije bila samo zdrava prehrana, već i tjelesne vježbe, koje su mu pomogle da osnaži svoje tijelo u tolikoj mjeri da je ponosan išao plivati u javno kupalište samo pola godine nakon što ga je bilo stid pokazati svoje koščato tijelo.

Zahvaljujući Kafkinim dnevnicima možemo saznati da je na silvestersku noć 1911. za večeru jeo crni korijen (latinski naziv Scorzonera) uz špinat i četvrt litre soka Ceres. O hrani koju je uživao također je često pisao svojoj obitelji, kao 1911. u pismu sestri Elli:

'Evo, pijem mlijeko iz brusnice, jedem herkulo (vrsta krumpira), punjeni kupus, vrtne juhe i ostale dobre namirnice, na kojima mi ni ne možete zavidjeti.'

Schnitzerov sustav ga je toliko oduševio da je u ožujku 1912. u dnevnik napisao: 'Želim si da imam toliko snage da osnujem Društvo za prirodno liječenje.'

Kafka je za svoj odmor odabrao samo naselja i restorane gdje je mogao dobiti vegetarijansku prehranu, koja je bila lijek za njegove zdravstvene poteškoće. Zbog svojeg načina prehrane je nemalo puta imao teškoća sa svojom obitelji, osobito s ocem, koji njegov način života zapravo nikada nije prihvatio. Podupirali su ga njegovi prijatelji, koji su vidjeli dobre strane njegovog zdravog načina života.

U pismu svojoj djevojci Felice 1912. Kafka je napisao:

'Moj način življenja, kojeg je pozdravio moj želudac, može ti se činiti glup i neprihvatljiv. Moj otac se je mjesecima tijekom dužih obroka skrivao iza novina, dok nije prihvatio moj način prehrane. Naravno, moram naglasiti da ne pijem alkohol, kavu i čaj, i da u pravilu ne jedem čokoladu.'

Nekoliko dana kasnije Kafkina majka potajno je pisala njegovoj djevojci Felice:

'Molimo te da upotrijebiš svoju moć kako bi promijenila njegov način življenja. Za to ćemo ti biti uistinu zahvalni.'

Kafka je nakon toga bio prisiljen objasniti Felice kakvu hranu jede, zašto su tako hrani, a onda je dodao: '.... za mene ne postoji nijedna druga hrana koja bi me mogla zanimati kao ova u kojoj uživam.'

Podršku mu je ponudio prijatelj Max Brod, koji je Felice napisao:

'Franz je nakon mnogo godina pronašao pravu hranu za sebe i to je vegetarijanska prehrana. S tom hranom si je izliječio želudac i sada izgleda vrlo zdravo i krepko ... Na žalost, sada roditelji stavljaju pritisak na njega da iznova počne jesti meso.'

Felice je priznala da sama uživa meso i kako je molila Kafku da ga počne jesti i on. Kafka je odgovorio: 'Dopustiti kobasice, mljeveno meso i druga nepcu ugodna mesna jela, značilo bi isto što i prihvatiti činjenicu da veće količine čaja, posebice ako ga se često pije, dovode do trovanja, a ti, poput ostalih braniš svoje stajalište na otrov, na koji ste navikli.'

Felice ga je pohvalila da dobro kuha, ali joj je Kafka odgovorio:

'To je beskorisno za naše domaćinstvo, osim ako se ti ne naučiš kuhati stvari poput... Nadam se, da će naše domaćinstvo biti vegetarijansko?'

Uz to pismo je poslao Felice knjigu J. P. Mullera, pod nazivom 'Moj sustav za žene'.

Kasnije je Kafka pisao drugim prijateljima, uključujući i Grete Bloch, koja je živjela u Beču. Pritom je promicao vegetarijanstvo i ljude je upoznavao s dobrim učincima takve prehrane na njihovo zdravstveno stanje.

'Draga gospođo Bloch! Kao sljedbenik prirodnog liječenja nisam iznenađen da imate česte glavobolje. Kao vaš prijatelj, osjećam se zabrinut! Ne biste li učinili jednu jednostavnu promjenu u vašem životu – ne biste li počeli jesti vegetarijansku hranu? Meso uništava vaše jako iscrpljeno tijelo. U vašoj blizini, u Opolzerskoj ulici blizu kazališta Hofburg, je vegetarijanski restoran, najbolji koji sam ikada posjetio. Restoran je čist, ugodan, vodi ga prijazna obitelj. Čini mi se da je bliže vašem poslu nego li stanu. Siguran sam da je hrana u Thalysiji (ime restorana) jeftinija od ove koju sada uživate, što je važno za vas, zar ne? Znam da ćete tamo jesti jako dobru hranu i da ćete u njoj uistinu uživati i da (možda nećete osjećati tako odmah prvog dana) ćete primijetiti da ćete se osjećati slobodno i snažno, dobro ćete spavati i buditi se svježi. Priželjkujem da barem probate.'

Nekoliko dana kasnije Kafka je napisao:

'Ništa mi ne pišite kako vaše glavobolje. Znači li to da su konačno glavobolje prestale zbog vegetarijanske prehrane? S takvom prehranom dat ćete primjer svakome da može izliječiti glavobolje s prirodnim pristupom liječenju.'

U drugom pismu mu je gospođa Bloch pisala o nepodnošljivim zuboboljama uzrokovanim hladnim vjetrom. Kafka je odgovorio:

'Moram vam reći da puhanje vjetra ne može biti uzrok vašoj zubobolji. Dapače! Zubima je ugodno ako puše vjetar. Uzrok slabim zubima je vjerojatno loša zubna higijena – kao što sam i sam iskusio – prouzročena mesnom prehranom. Ljudi jedu, smiju se i razgovaraju istovremeno, dok se mala vlakna mesa uvlače u prostor između zuba, gdje se raspadaju i trunu poput ranjenika zarobljenih između dva kamena. Jedino meso ima takvo svojstvo, da onemogućuje jednostavno čišćenje zubi. Kada bi čovjek bio stvoren za potrošnju mesa, imao bi zube takvih oblika kao grabežljivci - oštre i razmaknute - za kidanje mesa. Ne znam što da vam još napišem kao pripomoć. Zacijelo još niste bili u restoranu u Opolzerskoj ulici. Kako to da ne idete tamo čak i sada, kada je sezona svježeg povrća?'

Kafka se oštrim riječima obraćao ljudima da postanu vegetarijanci. Na svojim putovanjima često je morao braniti vegetarijanstvo (pred drugačijim stavovima mesojeda i pivopija), kao nešto što je dobro za ljudski um.

Evo nekih mjesta u kojima je Kafka ručao tijekom svojih putovanja:

Thalysia Reichenberg/Liberec

Thalysia je jedan od prvih vegetarijanskih restorana u Češkoj, koji je otvoren krajem 19. stoljeća. Otvorila ga je gospođa Amalia Gebhardt, rajhenberška aktivistica za ženska prava. U restoranu su bili dobrodošli vegetarijanci, žene i svi oni koji su bili u potrazi za zdravijim življenjem, uz iznimku pušača, mesojedaca i alkoholičara. Bilo je šaljivih pjesama i priča o tom restoranu, zbog njega je došlo i do nekoliko uličnih tuča. U Thalysiji su imali na raspolaganju 20 jelovnika, bezalkoholna pića, salate, čajeve, svježe voće i sokove... Restoran je bio otvoren od 7 sati ujutro do 10 sati navečer. Pod pritiskom ostalih restorana Amalia Gebhardt morala je zatvoriti restoran 1912. Kafka je restoran posjetio tijekom poslovnog putovanja u Reichenberg, odakle je poslao svojoj sestri razglednicu sa slikom restorana i hrane koju je jeo u njemu.

Warnsdorf - Reformspeisehaus David Zimmer

David Zimmer’s Reformspeisehaus (Drugačije svratište) u Warnsdorfu bio je prvi vegetarijanski restoran u Češkoj. Vlasnik Zimmer je bio dobar prijatelj Moritza Schnitzera i također vrlo aktivan u Schnitzerovom Društvu. U ovom restoranu je bila knjižnica Saveza za zdravo življenje. Kafka je u ovom restoranu 1911. sreo Schnitzera. Od tuda je također poslao razglednicu svojoj obitelji.

Berlin - restoran u Friedrichstrasse

U berlinskoj ulici Friedrichstrasse bila su barem dva vegetarijanska restorana. Otkako je Kafka redovito posjećivao Berlin, vjerojatno je također bio redoviti gost svih vegetarijanskih restorana u Berlinu. U listopadu 1923. napisao je prijatelju Maxu Brodu: 'Jeli smo kajganu od jaja s krumpirom (odlično uz dodatak dobrog maslaca), vegetarijanski odrezak, tjesteninu s pireom od jabuke, kompot od šljiva i salatu od paradajza.'

Trinaest godina prije Kafka je pisao Brodu:

'Ništa nije tako dobro kao hrana u tom restoranu. Umjesto običnog kruha imaju grahamov kruh. Upravo čekam pšenični puding, malinov sirup, zelenu salatu s preljevom od vina od ogrozda. Čaj od lišća jagoda odlično odgovara opisu savršene hrane.'

Pored ovih restorana, Kafka je vrlo dobro poznavao slična mjesta, primjerice u Beču, Pragu, Švicarskoj i drugdje. Poznato je gdje je u Pragu kupovao vegetarijansku hranu, te da je imao dosta vegetarijanskih kuharica. Često je govorio da se kuhati može lako naučiti.

Postoji još jedno nagađanje o Kafki i o tome da je njegov način života oslabio njegovo zdravstveno stanje. Statistički podaci bolesnika s TBC-om (tuberkulozom) bili su sljedeći: 40% pacijenata umrlo je unutar prvih godinu dana nakon otkrića simptoma zbog povraćanja krvi (tako su umrli Kafkin prijatelj John Keats iz Engleske i češki pjesnik Jiří Wölker), a preostalih 50-60% pacijenata umrlo je do pete godine nakon otkrića simptoma TBC-a. Kafka je živio sedam godina nakon otkrića bolesti.

Postoji još jedna neobična okolnost. U listopadu 1918. Kafka se zarazio tzv. španjolskom gripom, epidemičnim oblikom gripe, uslijed koje je umrlo gotovo 100 milijuna ljudi diljem svijeta tijekom Prvog svjetskog rata. Tisuće potpuno zdravih ljudi u Kafkinoj okolini umro je zbog ove opasne gripe, Kafka se, međutim, i pored smrtonosne tuberkuloze vrlo brzo oporavio.

Liječnici mu nisu mogli pomoći pobijediti tuberkulozu, ali su Schnitzerovi savjeti u vezi vegetarijanske i zdrave prehrane, kao i tjelesne vježbe, Kafki za nekoliko godina produžili život. Na fotografiji iz 1921., u dobi od 38 godina, unatoč borbi protiv TBC-a, izgleda kao zdrav i mlad čovjek. Kafka nije imao veliko povjerenje u liječnike službene medicine, iako je redovito išao na savjetovanja u vezi sa svojom bolešću. Godine 1916., kada je njegovo tijelo već bio načeo TBC, liječnik mu je savjetovao: 'Što manje pušenja, bez alkohola – možda samo povremeno, više povrća nego mesa, bez mesa za večeru, plivanje...'. Kafka nije bio pušač, nije uživao alkohol, nije jeo meso, nego samo voće i povrće, a uz to je svakodnevno išao plivati. Nije čudno da je izgubio povjerenje u službenu medicinu.

Godine 1920. pisao je svojoj sestri: 'Ne želim ići u toplice! Zašto? Zato što će me liječnik zgrabiti i gurnuti mi mesne odreske u grlo sa svojim od dezinfekcijskih sredstava smrdljivim prstima.' Za svoje liječenje odabrao je samo naselja gdje su mu pri liječenju mogli ponuditi vegetarijansku prehranu. Iste godine, kada je bio u lječilištu u gorju Tatre, nisu imali sluha za njegovu želju već su mu kao dio terapije propisali prehranu ribom. Kafka je napisao svojoj sestri:

'Večeras sam bio vrlo žalostan jer sam jeo sardine. Inače, dobro su ih pripremili, s majonezom i pireom od krumpira, ali bili su to sardine. Još nekoliko dana potom sam imao želju za mesom i kažem ti, bila je to za mene ozbiljna pouka. Žalostan kao hijena hodao sam kroz šumu. Žalostan kao hijena sam proveo noć. Zamišljao sam hijenu koja je usred šume pronašla zatvorenu konzervu sardina, koju je tamo izgubio turist, i koju sada pokušava otvoriti zubima da bi došla do hrane. Koja je razlika između čovjeka i hijene? Ona ima potrebu, koju mora zadovoljiti, nama je ne treba, ali je ipak želimo. Liječnik me je tješio, tvrdeći da ne trebam biti tužan. Rekao sam mu da sam ja pojeo sardine, a ne one mene.'

Iako je Kafkin način života doprinio njegovom biću, zdravstveno stanje mu se pogoršalo 1924. i 3. lipnja te godine umro je u lječilištu u blizini Beča odbijajući bilo kakvu hranu.

Kafka je bio živahan vegetarijanski aktivist, a Moritz Schnitzer važna osoba u povijesti IVU. Moritz Schnitzer nije bio član sekte, već humanist i filantrop, koji je zajedno sa svojim istomišljenicima razvijao IVU tijekom 20-ih i 30-ih godina 20. stoljeća.

Kafkina životna želja je bila da ode u Izrael i otvori vegetarijanski restoran u Tel Avivu sa svojom posljednjom djevojkom Dorom, gdje bi radio kao konobar.

DVA ŽIVOTA JEDNE KNJIGE

Još jednom o prepisci Milene Jesenske i Franca Kafke

Milica Nikolić

Prošlo je nešto više od pedeset godina otkako je Maks Brod, životni prijatelj Franca Kafke i najbolji poznavalac njegove literature, posthumno objavio sabrana dela jednog od najvećih pisaca XX veka. Gotovo istovremeno, ili nešto pre toga, štampana su Kafkina Pisma Mileni, u redakciji Vilija Hasa, dugogodišnjeg prijatelja novinarke i prevodioca, Milene Jesenske, koja je nakon ulaska Nemaca u Prag predala Hasu pisma koja joj je Kafka upućivao dvadesetih. Bežeći iz okupiranog grada, Has je pisma ostavio rođacima, da bi ih preuzeo 1945. Jesenske više nije bilo, a on u pogovoru kaže kako je sasvim siguran da Milena ne bi bila protiv objavljivanja, a i da je dobio ,,testamentarno odobrenje" od njenog muža. No pre svega priređivač štedro zahvaljuje Maksu Brodu što mu je širokogrudo prepustio da pisma prvi štampa. U predgovoru i pogovoru Has široko i detaljno opisuje istorijat prepiske i svoj višegodišnji rad na pripremi zbirke (,,vremenska kvalifikacija" inače nedatiranih pisama, redigovanje koje je podrazumevalo različite intervencije, pogotovu strogo vođenje računa o živim ličnostima koje se u pismima spominju i, naravno, izostavljanje svega što je Jesenska svojom rukom precrtala; Has naglašava da će, u nekom budućem kritičkom izdanju, postupak sigurno biti drugačiji).

Koliko mi je poznato, u svetu su se tada pisma prevodila prema Hasovom izdanju, pa su se tako pojavila i na srpskom, u uvek otkrivalačkim ,,Metamorfozama" Vaska Pope, u prevodu Zdenke Brkić.

Može se pretpostaviti da je tada mlada beogradska novinarka Ana Šomlo, koja se upravo u to vreme suočavala sa vlastitom spisateljskom vokacijom, doživela trenutak prosvetljenja - ne samo prepoznavanja nego i identifikacije.

Najveća prepreka je bilo odsustvo pouzdanih podataka iz života osobe u čije bi ime govorila - naravno, pored onih koje su Kafkina pisma nudila. Ali hrabrosti i odlučnosti Šomlovoj nije nedostajalo. Osnovna ideja je bila da sačini romanesknu rekonstrukciju o ,,pronađenim" pismima Jesenske, sa uvodnom fiktivnom prolegomenom. Kafkinih pisama tu nije bilo. Pod naslovom Milenina pisma Kafki knjigu je objavila Književna zajednica Novog Sada, 1988.

Danas, nakon dve decenije, pojavila se ista i jednovremeno potpuno drugačija knjiga pod naslovom-citatom Bila sam tvoje more (Pešić i sinovi, 2005), koja neslućeno nadmašuje prvi pokušaj. Dobili smo pravi, dvostrani, epistolarni roman, bez uvodne storije, u kome su sučeljena Kafkina i Milenina pisma (105 Kafkinih i 86 Mileninih), uz kratak Predgovor autora, kojim nas spisateljica upoznaje sa istorijatom svojih traganja. Upoznaje i istovremeno ostavlja da žalimo što ovo uzbudljivo svedočenje nije artikulisano kao proza koja bi pre koju deceniju bila nazvana ,,fantastikom realnosti" a danas odličnim postmodernističkim rezultatom. Tragajući za čvrstim tlom na kome se, ispisujući Milenine epistole, mogla osetiti sigurnijom, Ana Šomlo nas je obavestila o mnogim skoro neverovatnim okolnostima sa kojima se suočavala: preprekama, ometanjima, maltene imaginarnim protivničkim barikadama, kao i iznenadnim iskrsnućima sa-učesnika, pomagača, prijatelja-pomoćnika i dobrih vila. Žalimo što smo lišeni detaljnijih opisa svih ovih zbivanja, sve do urednih bibliografskih podataka i preciznih obaveštenja o doprinosu živih saradnika ili neočekivanih pojava knjiga koje su olakšavale kretanje u zadatom krugu. Dobili bismo dopunu klasičnih epistolarnih formi u znaku savremenih hibridnih postupaka visoke žanrovske i prozne stilizacije, decentan uzorak sa dvostrukim dejstvom. No i bez toga transformacija je neočekivano postignuta. I upravo to je razlog s kojeg ispisujem ovu belešku o knjizi za koju verujem da će u našoj savremenoj književnosti zauzeti mesto koje zaslužuje.

Ono što današnjem izdanju prepiske daje pojačanu fabulativnu delotvornost nije bilo šta dopisano, jer toga nema, već - kako bi se dramaturškim jezikom reklo: nova postavka, poput rediteljskih otkrivalačkih čitanja starih dramskih tekstova. Milenina obraćanja i odgovori sučeljeni su sa Kafkinim kako ih je naša spisateljica pročitala sa nepogrešivim osećanjem za njihovu dramsku tenziju, iako su obe zbirke, one u kojoj su se nalazila samo pisma Jesenske, odnosno samo Kafkina, bile dovoljne da privuku svojim romanesknim potencijalom. Međutim, novim potezom, ukrštanjem epistola, odnosno nastojanjem da se one povežu prema autorkinom osećanju za dramsku formu, uspostavila se nova ravan od prvorazrednog značaja. U prepisku započetu obraćanjem prevodioca piscu radi razjašnjenja profesionalnih nedoumica, uneo je prvo Kafka nešto više od uobičajene komunikacije te vrste, iznenađen tananim prodorima Jesenske u tekst, da bi relativno brzo sve preraslo u strasnu vezu sudeonika složene ljubavne jednačine u ritmu istorijskog vremena, otkrivajući ono što se vidljivo i nevidljivo zbivalo sa protagonistima.

Za tumača je uvek izazovna imaginarna vaga koja funkcioniše nezavisno od svesnih nastojanja autora. Za to mi se sa pojavom druge knjige Ane Šomlo otvorio izazovan pretekst: vrednosni plan koji se jedva može precizno definisati. Jer u novoj organizaciji nisu primarni, uslovno rečeno, ni složeniji siže, ni razuđenija fabula, ni zaoštravanje kontroverzi (što je uvek dobrodošlo), već ono jedva vidljivo ili pre nevidljivo tkanje koje se samo od sebe konstituiše i daje celini gustinu i višeslojnost.

Gustinu? Milenine lepe ljubavne ispovesti bile su i u prvi mah višeslojne, ne osporavajući ni u čemu čistotu epistolarnog žanra. Ali, u potezu Ane Šomlo došla je do izražaja druga vrsta nastojanja, naizgled protivrečnog. Ona je, uza sva podstrekivanja imaginacije u razuđivanju ljubavne priče, morala da se povinuje jednom uslovljavanju - nepobitnostima Kafkinih pisama - te je dopustila da sam sled epistola obezbedi neku vrstu unutrašnjeg prostora od znatnog uticaja na percepciju. Posle pristojnog građanskog obraćanja a i neke vrste Kafkine potresenosti Mileninom kontemplacijom, stvorena je nevidljiva zona u koju je Ana Šomlo znala tanano da pronikne, povinujući se zakonitostima ljubavnog funkcionisanja i lucidno kreirajući njihovo samorodno dejstvo. I tu se dogodilo ono najvrednije: Kafka i Milena su potpuno drugačijim putevima postali ravnopravni u svojim različitostima, i to upravo u spoju koji se ukazuje iz perspektive Ane Šomlo. I ne samo to. Samim sučeljavajućim efektom, bez ikakve tekstualne intervencije, dopunjen je Kafkin portret u ključu Milene Jesenske, izuzetno delotvoran i visoko pozicioniran u celini dvostrukog epistolarnog zbira. Sama postavka je u mnogo čemu preciznije, čak i potpunije odredila karaktere adresata i adresanta. ,,Da su duvali neki drugi vetrovi", kaže Ana Šomlo u svojoj uvodnoj reči, i time sugeriše mogućnost drugačijih zbivanja, pa samim tim i drugačijih poteza junaka, dajući nam slobodu da ih projektujemo prema vlastitom izboru. Možda su se ,,drugačiji vetrovi" upravo osnažili ukrštajima naše spisateljice, otkrivajući likove ponekad drugačije usmerene no što smo ih mogli videti u pismima samo jedne strane, iako su, naravno, i Kafka i Milena Jesenska ostali netaknuti.

Drugačiji a isti Kafka? Reč je o složenom, često kontroverznom duhovnom spektru osobe sa teško čitljivom unutrašnjom ukrštenicom. Kafkin odnos prema Jesenskoj, njegova pisma pogotovu, puni su protivrečnih pretpostavki, posebno kada je trebalo doneti odluku ili ostvariti namere i želje, uvek ugrožene strahom i nesigurnošću. To bi se moglo navesti kao dokaz Kafkine trajne psihičke nestabilnosti koja je nesumnjivo uslovljavala literaturu kakvu je upravo tih godina ispisivao. Jesensku je, pak, Ana Šomlo s punom uverljivošću portretisala kao osobu daleko jednostavniju, ,,realniju", u ljubavi jednosmerniju, za aktivnosti ljubavi kadriju. Mada ovde nemamo nikakvih podataka o dve decenije života Jesenske ,,posle Kafke", kao ni o svega tri godine Kafkinog života ,,posle Milene" - pre svega o Dori Dijamant, koja će se naći uz njegovu samrtnu postelju - pristajemo na uverenost Ane Šomlo da je ljubavna veza Kafke i Jesenske bila presudna za njihove živote.

Velika Kafkina sputanost, u svemu pa i u njihovom ljubavnom trouglu, i Milenina apsolutna nesputanost u svemu a pogotovu u ljubavi, osnova su najznačajnije komponente romana koja se pred Anom Šomlo neupitno otvorila sugerišući joj da od ove različitosti načini epicentar priče i upravo time presudno doprinese narativnoj i romanotvornoj snazi knjige. Verujem da će dobri poznavaoci Kafkinog dela razuđenije ući u ovu korelaciju. Kafkina veza sa Jesenskom i ,,dokazi" koji će proisteći ne samo iz njegovih pisama nego i iz imaginarnih odgovora druge strane konceptualizovanih rukom Ane Šomlo postaće, možda, nova građa za tumače. Makar i alternativno. I to pre svega na ravni ,,svemogućeg boga detalja", osvetljavajući unutrašnji odnos adresanta i adresata. Ako je zamisao bila da lik Jesenske bude polifono različit od drugog učesnika ljubavne formule - to je realizovano izuzetno suptilno. Tome moramo dodati još jednu bitnu okolnost: Kafkini epistolarni iskazi pisani su bez primisli da bi jednog dana mogli postati ,,literatura", dok su Milenina pisma nastala iz literarnih pobuda, i to proznom veštinom izuzetnom i za visoko rangiranog pisca. Očigledno je da se Ana Šomlo kretala dvema trasama, onom na kojoj ju je druga strana podsticala, i, paralelno, onom gde ju je itekako ograničavala. Moglo bi se čak reći da se u ovoj na prvi pogled isključujućoj dvojnosti nalazila prednost spisateljice, upravo zato što je gradila lik apsolutno slobodne, ničim ograničene ličnosti, u svoj njenoj autarhičnosti, ali ipak i u osvetljenju druge epistolarne strane. I ne samo to: u knjizi Bila sam tvoje more pred nama je delotvorniji Kafin lik, jer se u njemu objavilo nešto što nismo mogli videti u Pismima Mileni.

Jedna druga vrsta analize, koja bi bila zasnovana na detaljnom poređenju tekstova i njihovih tokova, dobro bi došla i potpisnici ove beleške u nekom prethodnom periodu. Danas - preostaje mi samo nada da će knjiga Bila sam tvoje more provocirati poznavaoce Kafkinog dela kod nas ili u svetu da joj se akribično posvete, kada se pre ili kasnije pojavi u prevodu na neki od ,,svetskih" jezika i zauzme zasluženo mesto na globalnom literarnom polju. Letopis MS

Eva Kuriluk Franc Kafka i Bruno Šulc Bubašvabe i krokodili

- Šta bi predložila ljubiteljima savremene književnosti, ako bi trebalo da izabereš jednu poljsku knjigu? - upitao me je nedavno poznanik Amerikanac. - Krokodilsku ulicu Bruna Šulca - odgovorila sam -zbirku priča prozaiste ravnog Kafki.- Kafki? -promrmljao je ne verujući. - Da malo ne preteruješ? -Ni najmanje. Franc Kafka i Bruno Šulc su dvojica istaknutih stanovnika Republike snova, da upotrebim lepu Šulcovu metaforu. Obojica su umeli da pronicljivu opservaciju pretvore u proročanstvo, opisujući snove i košmare tako precizno, kao da su životne činjenice. Obojica su rasvetljavali čovekovu prirodu i bili vizionari istorije, dopunjujući se na zanimljiv i smislen način.

Franc Kafka (1883-1924) i Bruno Šulc (1892-1942) poticali su iz asimilovanih jevrejskih porodica koje su živele u multikulturnom i multijezičkom austrougarskom carstvu. Kafka je bio sin imućne nemačko-jezičke porodice iz Praga, Šulc - iz skromne poljskojezičke porodice iz Drohobiča. Kafkin nemački je uživao poštovanje zbog svoje hladne discipli-novanosti, jer je vodio poreklo od Pragerdeutscha, izvrsnog postklasičnog nemačkog, kojim se u Pragu služila obrazovana jevrejska elita. Za Kafku i njegove književne namere predstavljao je savršen medijum. Zaposlen u međunarodnom osiguravajućem društvu video je izbliza da se birokratija rukovođena kapialističkim načelom uspešnosti koje se, delujući u moralnoj pustoši, lako može pretvoriti u totalitarnu mašinu smrti. Bruno Šulc je s istom pronicljivošću, mada s drugog mesta video kako Evropa podleže kvarenju i kriminalu. Kao talentovan slikar i crtač zarađivao je za život predajući u nižoj gimnaziji ručni rad, a posle nastave je ilustrovao svoje pripovetke, slikao autoportrete ili portrete prijatelja, otiskujući ih sa staklenih fotografskih ploča u cliche verre, retkoj grafičkoj tehnici. Bruno Šulc koji je bio fasciniran ljudskim bestijalstvom bio je majstor groteske, u čemu se nadovezivao na Goju, Obrija Berdslija i druge evropske majstore iz doba fin de siecla, inspiriš uć i se Leopoldom fon Zaher-Masohom - Austrijancem iz Lavova - a pre svega njegovim poznatim romanom Venera u bundi (1870), svojevrsnom biblijom mazohista.

Za razliku od Kafke, kosmopolite i putnika, Šulc je retko napuštao provincijski Drohobič koji je bio povezan s međ unarodnim naftnim biznisom koji je u tom regionu eksploatisao naftu. Šulcova poetska proza je ukorenjena u galicijskom poljskom, na koji je uticao činovnički austrijski nemački, izazivajući oduševljenje razuđenim rečenicama i arhaično zvučnim latinizmima, mada se u toj prozi odražavaju i druge tradicije: jevrejska dosetka, bajkovite pripovesti hasida, osetljivost na melodičnost ukrajinskog jezika, kojim su govorila okolna sela. Šulc je dobro upoznat ne samo sa poljskim modernistima iz Varšave, Krakova ili Lavova već i s nemačkom avangardom Beča, Berlina i Praga. Čitao je Kafku i na poljski preveo Proces.

U središtu Kafkinog i Šulcovog pisanja su Otac i Sin, simbolični duo koji evocira staru i novu vlast i odnose obojice pisaca s vlastitim očevima. Kafkin otac, krepak i veoma uspešan čovek bio je kućni tiranin koji je prezirao kulturu i duhovne vrednosti, zaključno sa judaizmom i sinovljevim književnim stvaralaštvom. Jakub Šulc, simpatični ekscentrik, slabog zdravlja i loše sreće, obožavao je životinje. Obožavao ih je i Bruno, kao pre njega i Kafka, autor priče o majmunu koji je pametniji od čoveka i pevačici Jozefini, mišici koja je junakinja njegove poslednje priče - koja je postala inspiracija za strip o Miki Mausu. Obojica pisaca identifikovala su se sa pretučenim psom i oduševljavala nevinom «mrvicom života», kako je Šulc nazivao psetance Nemroda, upotrebivši ironično ime tog ratnika i lovca iz Starog zaveta.

Jakub Šulc je više voleo da sanja na javi nego da se bavi trgovinom ili da sprovodi roditeljsku vlast. Manufakturna radnja na Trgu, koja se nalazila u vlastitoj kući i vodila se na ženu, izgorela je ubrzo posle izbijanja Prvog svetskog rata. Jakov koji je tada bio prikovan za postelju i o kome su brinuli žena i najmlađi sin Bruno, živeo je posle požara samo nekoliko meseci. Postao je junak više priča, od kojih je posebno značajna priča o transformaciji Oca u pticu: ekvivalent Kafkinom Preobražaju.

Žrtva Preobražaja je Sin - dobri sin i hranilac porodice Gregor Samsa, pretvoren u bubašvabu, koga je porodica ubila. Kod Šulca žrtva je Otac. Ismevan i u bolesti napušten od svih, pokušava da u agoniji pobegne od ljudi i svoje degradacije, pretvarajući se u pticu. Naravno, stvar je osuđena na neuspeh, međutim pisac će upamtiti oca kao pticu: «Čak ruke, s nabreklim žilama, očeve duge, mršave šake, s ispupčenim noktima, imale su analogon u kondorovim kandžama. Nisam se mogao oteti utisku, videći ga onako pospanog, da pred sobom imam mumiju osušenu i umanjenu mumiju moga oca. Smatram da ta neobična sličnost nije izmakla ni majčinoj pažnji, premda nikada nismo doticali tu temu. Karakteristično je i to da je kondor koristio istu noćnu posudu kao i moj otac». Neuspeo pokušaj metamorfoze nije kafkijanski užasan, međutim Šulcov osramoćeni Otac je isto tako žrtva kao i Gregor Samsa, Sin zgažen poput bubašvabe. Dva preobražaja govore o sudbini dveju generacija i odražavaju dva momenta istorije. Iskustvo s vlastitim ocem izoštrilo je Kafkinu viziju patrijarhalne tiranije i masovnih posledica, masovan pokolj Sinova poslatih u rat od strane generacije Očeva, starih imperatora, kraljeva i careva. Bruno Šulc, devet godina mlađi od Kafke, bio je svedok propasti imperije Očeva i preuzimanja vlasti od strane Sinova: Staljina, Hitlera… Očevi, koje kod Šulca predstavlja stari «lisac» Franc Jozef pretvoren u voštanu figuru iz nekog kabineta, prikazani su u blažem svetlu. Kao da ne spadaju u generaciju oca Jakuba, spavajućeg kondora i čoveka «Knjige», kako se kod Šulca zove Stari zavet. Nakon odlaska Očeva scena je otvorena za Sina Krokodila i njegove žrtve, Sina prebijenog psa i mazohistu.

«Krokodilska ulica» je stvarno postojala. Tako je Šulc nazvao glavnu ulicu u Drohobiču, kada je postala trgovački centar, mada je za današnja shvatanja bio skroman i diskretan, pretrpan boflom i pornografijom koje prodaju ljudi bez skrupula, željni zarade po svaku cenu. Oni uvećavaju iskušenja, nove strategije, mame kupce marifetlucima i fantastičnim promenama. Ono što u Krokodilskoj ulici počinje kupovinom, završava se konfuzijom i korupcijom: «Međutim, ispostavljalo se da je prodavnica konfekcije bila samo fasada, iza koje se krila antikvarnica, zbirka veoma dvoznačnih izdanja i privatnog štampanog materijala. Uslužni prodavac otvarao je dalja skladišta, ispunjena do plafona knjigama, gravirama i fotografijama. Te vinjete, te gravire sto puta su prevazilaze naše naj-smelije snove. Nismo nikada mogli pretpostaviti da postoje takve kulminacije pokvarenosti i neobične raspusnosti».

Time se, međutim metamorfoze ne završavaju. Antikvarnica se pretvara u neku vrstu peep-show-a, u kome prodavci i mlade prodavačice zabavljaju kupce, demonstrirajući «figure i poze na gravirama sa omota». Okrenute leđima prema njima, «priljubljivale su se u elegantnom kontrapostu, oslanjajući se čas na jednu čas na drugu nogu, igrajući se koketno obućom, izvodeći od glave do pete, celim vitkim telom zmijoliku igru udova, napadajući njom i svojom ovlašnom neodgovornošću napaljenog posmatrača, koga su u biti ignorisale. Povlačeći se, uvlačeći ga proračunato sve dublje, otvarajući time slobodan prostor za aktivnosti mušterija». U Krokodilskoj ulici već deluje savremena reklamna mašinerija, mami kupce fantazmima, uzbuđuje seksualno, igra se infantilnim apetitima i neza-sitošću odraslih, uvlači ih u veštačku novu stvarnost, «tanku poput papira» i očaravajuću poput ekrana koji prekriva stvarnost. U «krokodilskoj ulici» ne obavezuju nikakva načela, odvija se neprestana «nivelacija granica i hijerarhija», zahvaljujući čemu se možemo do mile volje zagnjurivati «u plitko blato zajedništva, lake intimnosti, prljave pometnje». Kakav raj za «krokodile» koji nas vrebaju.

U Kažnjeničkoj koloniji Kafka opisuje savremeno čudovište. Izvestan čovek zaposlen u koncentracionom logoru toliko se zaljubio u mašinu za ubijanje koju opslužuje, da će pre sam sebe likvidirati nego što će napustiti taj posao. Kod Šulca Sanatorijumom pod Klepsidrom, u koji je dospeo Otac, upravlja dr Gotard, od nemačkog Gott, «Bog», prethodnik Beketovog Godoa.

- U Drohobiču svaki gestapovac je imao svog Jevrejina - rekao mi je Alfred Šrejer, muzičar i učenik Bruna Šulca, poslednji Jevrejin u gradu, u kome je juna 1941. godine živelo 40% Jevreja. - Jevrejin je živeo dok je bio od koristi - nastavio je on.- Jedan rob je bio zubar, a drugi rob krojač. Kada su zubi bili sređeni, a odelo sašiveno, vlasnik koji je za doručkom ćaskao s robom, pred ručak bi uzeo revolver i pucao u roba. Tako je poginuo Bruno Šulc. Bio je vlasništvo Feliksa Landaua, bečkog oficira Gestapoa, ponosnog što mu pravi umetnik slika bajkovite freske za decu na zidovima njihove sobe. Ubio je zubara, roba oficira Karla Gintera, koji je iz osvete 19. novembra 1942. godine hicem u glavu ubio Bruna Šulca. Gospodin Šrejer je tada imao dvanaest godina i upamtio je taj dan, tokom koga je iznenada počeo besan lov na Jevreje, njihov Crni četvrtak. Mali Alfred je živeo u blizini mesta gde je poginuo Bruno Šulc - preživevši tako što ga majka nije pustila iz kuće.

Poljska književna avangarda divila se Brunu Šulcu. Veoma ga je cenila i levičarska inteligencija, između ostalih i moj otac Karol Kuriluk, urednik lavovskih «Signala» (1934-39), sa kojima je Bruno Šulc sara-đivao. Za vreme hitlerovske okupacije otac je radio u ilegali, pomažući progonjene Jevreje. Pokušalo se i sa pomoći Brunu Šulcu, koju je inicirala Zofja Nalkovska. Pripremljeno je njegovo bekstvo iz Dro-hobiča i pronađeno mu je sklonište u Lavovu, odakle je trebalo da se prebaci u Varšavu. Pomenutog Crnog četvrtka Bruno Šulc je imao kod sebe «arijske papire» i veknu hleba.

Hitlerovci su zauzeli Drohobič bez borbe. Uselili su se u jevrejske kuće, imali robove za rad. Planirali su da u njemu ostanu duže, stoga nisu uništili grad. Najveća sinagoga Galicije, koja je u sovjetsko vreme pretvorena u magacin, kompletno ruinirana i dalje stoji blizu Trga, a u Florijanjskoj ulici broj 10 još postoji prizemna kuća, koja kao da je preneta s bečke periferije, u kojoj je do dolaska Nemaca stanovao Šulc s porodicom obudovele sestre.

Drohobič, sada u Ukrajini, ponovo lako osvojiv kao i uoči Drugog svetskog rata, predstavlja novi cilj putovanja na književnoj mapi Evrope. U njemu se svakog maja održava međunarodni festival Bruna Šulca, na koji se okupljaju njegovi proučavaoci i ljubitelji iz celog sveta. Šulcova proza koja je dostupna na svim jezicima, izuzetno dobro se čita na engleskom u prevodu Celine Vjenjevske. Prevo-diteljka je bila svesna da se Šulcovi galicizmi ne mogu preneti na savremeni engleski te se odrekla jednog dela latinizama i mestimično pojednostavila rečenice. U epohi, u kojoj na engleskom čita pola sveta, niko više nije doprineo međunarodnoj slavi Šulca od Vjenjevske, čiji se prevod Šulcovih sabranih priča prvi put pojavio 1963. godine, pod naslovom The Street of Crocodiles, u malom izdavačkom preduzeću Walker&Co. Prevod Vjenjevske 1977. godine je preuzelo izdavačko preduzeće Penguin i otad ga redovno obnavlja, poslednji put ove godine, u svojoj jeftinoj i popularnoj seriji književne klasike, što smatram veoma ispravnim, jer se na raznim jezicima pojavljuju «izdajnici» Šulca, rđavi i pretenciozni prevodioci, koji otežavaju ili čak onemogućavaju kontakt sa tom prozom. Međutim u Vjenjevskoj on ima pokroviteljicu koja je postigla majstorstvo originala i univerzalnost poruke, omogućujući na taj način otkrivanje pisca koji je ravan Kafki.

Eva Kuriluk (Ewa Kuryluk), poljska književnica i likovna umetnica rođena je 1946. godine u Krakovu. Studirala je likovnu akademiju u Varšavi. Bavi se crtežom, grafikom, instalacijama i na tom planu, s obzirom na brojne izložbe, veoma je poznata u svetu. Istovremeno predaje istoriju i teoriju umetnosti i piše, između ostalog i eseje. Živi između Njujorka i Pariza. Glavna dela: Bečka apokalipsa, Salome ili o uživanju, Obris, Hiperrealizam - Novi realizam, Putovanje do granica umetnosti, Grand Hotel Oriental, Enciklo-pedierotik, 21 vek i dr. S poljskog prevela Biserka Rajčić Zeszyty Literackie, 2008

Milena Jesenska 01

NIJE DOBRO OČEKIVATI NEŠTO

Da li vam je ikada palo na pamet da u stvari ne radimo ništa drugo već čitav život provodimo u radosnom iščekivanju nečega i da ne možemo da živimo ako ništa ne iščekujemo? Zimi iščekujemo proleće, opevamo lepotu toplih večeri i letnjeg sunca na obali. Leti planiramo zimski odlazak na skijanje, sa prijatnom radošću i skrivenim zadovoljstvom zamišljamo toplotu naložene peći, stonu lampu i drage knjige, razna zimska uživanja na snegu i magiju sivog neba, punog magle. Iščekujemo haljinu koju ćemo dobiti, koncert koji ćemo slušati, grad koji ćemo videti i susret koji je pred nama. Kada sam bila devojčurak, s radošću sam iščekivala život. Očekivala sam da će odjednom, naglo da se nešto otvori i život počne. Da se otvori, na primer, zavesa i život dođe. Nije došlo ništa, odnosno došla je gomila stvari, ali to nije bilo to. Nekako to nije bio život. Nisam ni primetila da više nisam devojčica, ali da još uvek s radošću iščekujem život, da i dalje čekam da on dođe. Odavno je sve to bio život. Bio je to život, stvari i događaji koje sam sa radošću iščekivala, a koji su prolazili jedan za drugim a da nikada nisu bili ni blizu lepoti radosnog iščekivanja postajali su divni tek u sećanju na njih i iščekivanju da se ponove.

Nekada mi izgleda da čovek živi na ivici provalije u koju se survava sadašnjost. Tačno znamo prošlost i uzalud se bavimo njom, u nemogućnosti da je promenimo. Znamo i budućnost i njom se bavimo uzalud u nemogućnosti da je pretpostavimo i njom ovladamo. Jedino o čemu ništa ne znamo jeste sadašnjost, danas popodne, ono u čemu smo sada. Štedimo prošlost i pravimo planove za budućnost, ali trošimo sadašnjost na tako nesrećan način da skoro ne shvatamo da je ona život i to jedini život. Kuvamo, na primer, čaj i izgleda nam da je to tek tako, kao intermeco između nečega što je bilo i što će biti. U stvari, to nije tek tako, upravo to je život. Ništa drugo nije život. Neslavan je, običan i pun razočarenja, mada, u stvari, postoji samo jedno veliko razočarenje to je večno sedenje u čekaonici, čekanje brzog voza koji nikada neće doći. Ali ovaj proplanak, pun vresova, peska i jadnih borova sa svetlošću u riđim krošnjama, čudnovato je lep, a ti, blesavo, glupo srce ne misli na muškarca koji te suviše ili premalo voli, ne misli na novi kaput sa postavom od prošle godine, na obaveznu prijavu poreza, već samo na proplanak. Misli na njega apsolutno, obuhvati ga celovito, sve ostalo izbriši osim pogleda na njega, ne budi tužno, ni srećno, ni puno želja, to su sve besmislice, budi prisutno, današnje i uči, bože moj, uči da vidiš samo ovaj trenutak i iscedi iz njega sve što u njemu postoji. Nauči da prekineš lanac tog ljudskog ređanja događaja u kojima su strah, nesigurnost, bol, nezadovoljstvo, želja, već jednostavno: budi! Nikada ti niko neće nadoknaditi to što ti je pobeglo iz ruku, a današnjem bolu ćeš se sutra smejati. Nikada još nisi živelo nešto što sutra ne bi videlo u drugačijem sve tlu, a prekosutra u još drugačijem; osloni se na to da sve što izgleda strašno ozbiljno, u stvari, nije tako. A zbog te strašne ozbiljnosti sa kojom shvataš svoje lične brige, lakomisleno zaboravljaš na trenutak koji je upravo sada i jedino je on strašno ozbiljna, nepovratno izgubljena i nezamenljivo uništena stvar u tvom životu.

Milena Jesenska

Narodne novine, 22. avgust 1926.