Vesna Parun (Zlarin, 10. travnja 1922. − Stubičke Toplice, 25. listopada 2010.), hrvatska pjesnikinja.

Vesna Parun pripada među najpoznatije suvremene hrvatske pjesnike. Ona je i najistaknutija hrvatska pjesnikinja druge polovice 20. stoljeća. To mjesto u hrvatskoj književnosti zauzela je zahvaljujući raskošnosti pjesničkog izraza, bogatstvu tema i motiva i stvaralačkoj plodnosti. Poezija je prava domena Vesne Parun, no već je poslije druge knjige pjesama počela pisati prozu i drame. Objavljeno joj je preko 60 knjiga poezije i proze i uprizorena su četiri njezina dramska djela. Ona stvara dulje od pedeset godina i već pripada književnoj povijesti. Za svoj pjesnički rad dobila je značajne i brojne nagrade i priznanja. Za zbirku "Pjesme" (1948.) dobila je Nagradu Matice hrvatske, za zbirku "Crna maslina" (1955.) dobila je Nagradu grada Zagreba, za stihovani dječji roman "Mačak Džingiskan i Miki Trasi" (1968.) dobila je Nagradu Grigor Vitez, 1972. dobila je kao najuspješniji dječji pjesnik Zmajevu Nagradu Matice srpske u Novom Sadu, a 1970. u Parizu je dobila Diplomu za poeziju. Njena zbirka "Zore i vihori" (1947.) po mnogo čemu označava važan datum u razvojnom tijeku novije hrvatske poezije.

Vesna Parun rođena je 10. travnja 1922. na otoku Zlarinu blizu Šibenika, gdje joj je otac radio kao općinski činovnik koji je često bio premještan i ostajao bez posla, zbog čega je brojna obitelj (četvero djece) živjela u prilično teškim uvjetima. Zato je Vesna dobar dio djetinjstva i mladosti provela kod tete i tetka u Splitu, u Biogradu na Moru i u Šibeniku. Otac Ante rodom je s otoka Prvića, a majka Antica sa Šolte. Osnovnu školu je završila na Visu, a gimnaziju je pohađala u Šibeniku i Splitu gdje je 1940. maturirala. Bila je odličan učenik i već se od 14. godine uzdržavala podučavanjem. U jesen 1940. upisala je studij romanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Onda je došao rat, bježanje u Split, povratak u Zagreb (1942.). Tada su živjeli u Sesvetama kod Zagreba gdje joj je otac radio u općini. Odatle joj je brat otišao u partizane i ubrzo poginuo. U to vrijeme često je obolijevala. Poslije završetka rata nastavila je studij na Filozofskom fakultetu, ali je tada upisala čistu filozofiju. 1947. radila je na pruzi Šamac - Sarajevo, oboljela je od tifusa, a u isto je vrijeme doživljavala krize zbog nesretne ljubavi koja je trajala od 1938. Sve su to bili razlozi prekida studija. Od 1962. do 1967. boravila je u Bugarskoj gdje se udala, razvela i doživjela novi niz nedaća. Od tada je živjela uglavnom u Zagrebu i radila kao slobodni književnik. No nakon pola stoljeća u Studentskom gradu, u zagrebačkoj Dubravi, u Badelovoj ulici 15 (danas Vile Velebita), Vesna Parun svoj je skromni dom 2000., iz nevolje, zauvijek napustila i, vjerujući da je riječ o privremenom smještaju iz zdravstvenih razloga, smjestila se u Stubičkim Toplicama. Ondje je još krajem 70-ih upoznala svoju najveću životnu učiteljicu, prosjakinju Magdicu. U Stubičkim Toplicama proslavila je zadnjih nekoliko rođendana i napisala nekoliko knjiga. Samoću i "otpadništvo" od sadašnje kulture izabrala je sama, ne želeći se nikome klanjati. Neizvjesna i nesigurna sudbina velike poetese u 80-om godinama života sigurno nam ne služi na čast. Možda bismo odgovor na takvu nepravdu mogli pronaći u Vesninoj tvrdnji da se "u školi moglo naučiti mnogo, i u osnovnoj i, kasnije, u srednjoj, i o gramatici i o prirodopisu; manje o povijesti i o zvijezdama na nebu, a o čovjeku i životu - gotovo ništa". Sve u svemu, po njenim vlastitim riječima, provela je vrlo težak život, od djetinjstva nadalje, te je okušala više patnje i stradanja nego radosti. Vesna Parun potpuno se predala književnom radu postavši prva žena u hrvatskoj književnosti koja živi isključivo od književnosti i za književnost. Umrla je 25. listopada 2010. u Stubičkim Toplicama u 88. godini života.

Bibliografija

Vesna Parun počela je pisati vrlo rano, svoju prvu pjesmu "Pramaljeće", napisanu na otoku Visu, objavila je već s deset godina (1932.) u listu "Anđeo čuvar". Slijedi pjesma "Zov" objavljena 1938. godine u časopisu "Sjeme", glasilu muške klasične gimnazije kojem su urednici bili Jure Kaštelan i Živko Jeličić. Već ta pjesma nosi u sebi dah temeljne ideje vodilje: himnu životu, radu i hrabrosti. Osim poezije, piše dječje i satiričke pjesme, prozu i drame. Njezina su djela prevođena na mnoge jezike.

Njene pjesme je na poljski prevela Łucja Danielewska u antologiji i u knjizi Morska roza: wiersze, 1998. godine.

Poezija

"Zore i vihori", 1947.,
"Pjesme", 1948.,
"Crna maslina", 1955., hrvatska skladateljica Ivana Lang je uglazbila ciklus od 5 pjesama.
"Vidrama vjerna", 1957.,
"Ropstvo", 1957.,
"Pusti da otpočinem", 1958.,
"Ti i nikad", 1959.,
"Koralj vraćen moru", 1959.,
"Konjanik", 1961.,
"Jao jutro", 1963.,
"Bila sam dječak", 1963.,
"Vjetar Trakije", 1964.,
"Pjesme", 1964.,
"Gong", 1966.,
"Otvorena vrata", 1968.,
"Ukleti dažd", 1969.,
"Tragom Magde Isanos", 1971.,
"Sto soneta", 1972.,
"I prolazim životom", 1972.,
"Stid me je umrijeti", 1974.,
"Olovni golub", 1975.,
"Apokaliptičke basne", 1976.,
"Ljubav bijela kost", 1978.,
"Čitač snova", 1978.,
"Izabrane pjesme", 1979.,
"Mapa Magdica", 1979.,
"Šum krila, šum vode", 1981.,
"Salto mortale", 1981.,
"Izabrana djela", 1982.,
"Grad na Durmitoru", 1988.,
"Kasfalpirova zemlja", 1989.,
"Indigo grad", 1990.,
"Sonetni vijenci", 1991.,
"Tronožac koji hoda", 1993.,
"Začarana čarobnica", 1993.,
"Izbor iz djela", 1995.,
"Ptica vremena", 1996.,
"Smijeh od smrti jači", 1997.,
"Pelin basne", 1998.,
"Spužvica i spužva", 1999.,
"Političko Valentinovo", 2000.,
"Grijeh smrti",2000..

Proza

"Pod muškim kišobranom", 1987.,
"Krv svjedoka", 1988.,
"Hrvatska kraljica", 1999.,
"Noć za pakost – moj život u 40 vreća", 2001.

Dječja poezija

"Patka Zlatka", 1957.,
"Tuga i radost šume", 1958.,
"Zec mudrijan", 1958.,
"Kornjačin oklop", 1958.,
"Mačak Džingiskan i Miki Trasi", 1968.,
"Mačak na mjesecu", 1969.,
"Miki Trasi i baka Pim Bako", 1968.,
"Miki slavni kapetan", 1970.,
"Karneval u Kukljici", 1974.,
"Poznanstvo s danima malog Maksima", 1974.,
"Igre pred oluju", 1979.,
"Dvanaest slikovnica o psima", 1983.,
"Hoću ljutić, neću mak", 1983.,
"Roda u školi", 1988.,
"Pokraj Kupe kad se vrapci skupe", 1989.,
"Moj prijatelj šišmiš", 1990.,
"Uspavanka za poljubac", 1995.,
"Kroz prozorčić zime", 1995.,
"Pčela, duga i mlin", 1997.,
"Tri morske pustolovke", 2000.,
"Morska kočijica", 2001.

Dramska djela (izvedena)

"Marija i mornar",
"Apsirt",
"Magareći otok, oliti homo homini asinus",
"Škola za skitnice".

Nagrade i priznanja

Maslinov vijenac i titula poeta oliveatus nakon ovjenčanja na manifestaciji "Croatia rediviva: Ča, Kaj, Što - baštinski dani" 1995. u Selcima na otoku Braču;
nagrada "Tin Ujević" 2003., za zbirku soneta "Suze putuju";
"nagrada Vladimir Nazor",
1959. godišnja nagrada,
1982. za životno djelo;
povelja Visoka žuta žita 2002. na Pjesničkim susretima u Drenovcima za sveukupni književni opus i trajni prinos hrvatskoj književnosti;
2010. Europska književna nagrada (KOV).



wikipedija

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih


Ti koja imaš ruke nevinije od mojih

i koja si mudra kao bezbrižnost.

Ti koja umiješ s njegova čela čitati

bolje od mene njegovu samoću,

i koja otklanjaš spore sjenke

kolebanja s njegova lica

kao što proljetni vjetar otklanja

sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce

i tvoja bedra zaustavljaju bol,

ako je tvoje ime počinak

njegovim mislima, i tvoje grlo

hladovina njegovu ležaju,

i noć tvojega glasa voćnjak

još nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega

i budi pobožnija od sviju

koje su ga ljubile prije tebe.

Boj se jeka što se približuju

nedužnim posteljama ljubavi.

I blaga budi njegovu snu,

pod nevidljivom planinom

na rubu mora koje huči.

Šeći njegovim žalom. Neka te susreću

ožalošćene pliskavice.

Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri

neće ti učiniti zla.

I žedne zmije koje ja ukrotih

pred tobom biti će ponizne.

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah

u noćima oštrih mrazova.

Neka te miluje dječak kojega zaštitih

od uhoda na pustom drumu.

Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah

svojim suzama.

Ja ne dočekah naljepše doba

njegove muškosti. Njegovu plodnost

ne primih u svoja njedra

koja su pustošili pogledi

goniča stoke na sajmovima

i pohlepnih razbojnika.

Ja neću nikad voditi za ruku

njegovu djecu. I priče

koje za njih davno pripremih

možda ću ispričati plačući

malim ubogim medvjedima

ostavljenoj crnoj šumi.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,

budi blaga njegovu snu

koji je ostao bezazlen.

Ali mi dopusti da vidim

njegovo lice dok na njega budu

silazile nepoznate godine.

I reci mi katkad nešto o njemu,

da ne moram pitati strance

koji mi se čude, i susjede

koji žale moju strpljivost.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,

ostani kraj njegova uzglavlja

i budi blaga njegovu snu!


Vesna Parun

Čežnja
Čovjek kojeg progoni vatra
Da si blizu
Dom na cesti
Dosada ili tko zna kakav dan
Elegija
Gong
Lice u sjeni
Manifest ljubavi
Mati čovjekova
Ne pitaj više
Nismo se mogli sjetiti
Rasanjeni
Rijeka i more
Stablo
Stari obred pred kojim blijedim
Ti koja imaš nevinije ruke
Ushit
Za sve su kriva djetinjstva naša
Zahvalnost
Zavjet

DA SI BLIZU

Da si blizu, naslonila bih čelo
na tvoj štap i nasmiješena
ovila bih ruke oko tvojih koljena.
Ali nisi blizu i moja ljubav za tobom nespokojna
ne može da usne ni u noćnoj travi
ni na valu morskom, ni na ljiljanima.
Da si blizu. Da si barem tako nestalno blizu
kao kišni oblak nad izgubljenom kućom u dolini.
Kao nad morem surim krik galeba što odlijeće
pred dolazak oluje u večer punu briga.
O da si barem tako tužno blizu
kao cvijet što spava zatvorenih očiju
pod bijelim pokrovom snijega u tišini
kamenih šuma, čekajući proljeće.
Da si blizu, o moj hladni cvijete.
Samo jednom kretnjom da si blizu
neveselim vrtovima mojim
što već sahnu, klonuli od bdijenja.
Ali, noć je i svijet je daleko
a ja ne znam mir tvoj. Ptice moje
s tvojih su grana sašle. I sjaj zore
iz mojih zjena odlazi zauvijek
u uvrijeđenu zemlju zaborava
u kojoj je neznano ime ljubavi.

MANIFEST LJUBAVI

Prostrimo bijele kosti, prostrimo blještave kosti
Nemamo druge zastave: krv je oslijepila sunce.
Stare trublje proljeća, mlada zvona slobode
Zvonite, zovite ljubav, neka se u njoj smiri
Crna misao čovjeka, metalna duša svijeta.

Ja sam ljubav i molim: prostrimo bijedne kosti
Ja sam ljubav i vičem: prostrimo sunčane kosti
Ja sam kostur, i kosti mojih kostiju su jutro
Ja sam ljubav i kosti mojih kostiju su ljubav
Ja sam ljubav, i ne znam gdje je počinak ljubavi.

Kad ptica prestane voljeti

Kad ptica prestane voljeti drugu pticu, ona joj ne kaže:
“Odleti sada tisuću milja daleko, da ne bi gledala
kako se gomila ravnodušnost u mojim zjenicama!”
Jer ptica nije troma kao čovjek; daljina je za nju
lepršanje slatke svjetlosti koja raspiruje ljubav.
Ne kaže joj: “Sada se sakrij tisuću
stopa duboko ispod zemlje,
da ne čuješ kako pjevam u predvečerje
nježnu uspavanku drugoj dragani,
koja leži s kljunom u mome krilu!”
Jer ptica nije površna kao čovjek;
ona zna da se otkucaji srca
pod zemljom propinju još snažnije,
i umjesto umirujućih zvukova
uspavanke cijela bi šuma morala slušati
tutnjavu podzemlja koju je izbacila bol.
Zato kad ptica prestane voljeti drugu pticu,
ostane pokraj nje da tu umre, u samoći.
A čovjek kad prestane voljeti drugog čovjeka,
od stida i pomutnje ne zna što bi i,
bježeći sve to dalje od njega,
ugnijezdi zauvijek u svome srcu njegovu tugu.
Nema malih boli. Ljudi vole male boli.
One su lijepe, a ne bole mnogo.
Izgube li ih, priskrbit će sebi lako druge,
još manje skupe i manje bolne -
jer bol iskustvom otupljuje,
a premnogo iskustva nudi se na vašaru u bescijenje.
Ljudi vole kratke susrete, kratka pisma,
male doživljaje za koje ne treba tražiti
smisao daleko u zvijezdama ni u odviše opasnim,
nepoznatim predjelima duše.
Ali te male boli uvlače se neopazice
u naše meso izvrgnuto oštrici dosade,
one postaju u njemu naša smrt.
I zbog tog bezbroja malih lešina -
što se nečujno u nama raspadaju -
zavijaju cijelog života oko naših kuća strvinari,
a oko našeg čela izranjenog od mnoštva
malih jauka igraju se mravi.
Tako neće imati što da propadne
u nama kad nas potresu iznenadno velike boli,
proizašle iz velikih stjecišta razloga,
netaknutih opomenom.
Gledat ćemo bezbrižno mrave kako se
približuju i golema jata bjeloglavih
lešinara kako kruže u sve to nižem
luku iznad naših pragova i šaputati im:
“Nemate što tražiti ovdje, prijatelji.
Tu nema ničeg više osim slike
prašnog kostura ogrnuta sjećanjima,
a taj – budite sigurni – nije za vas!
Meso i krv i slatki voćnjak srca
pojedoše nam male boli,
mrvicu po mrvicu – one oglodaše sve do kosti,
do ove luknje u prostoru, zar ne vidite?”
Nema malih boli.


Nema malih boli pod ovim suncem.

Kad bi se moglo otputovati

Kad bi se moglo otputovati, kad bi se moglo sjesti na konja
i otići zauvijek, ili neku staru lađu
prevariti da nas odvede iz grada,
prijatelj bi ostavio prijatelja, mati bi ostavila djecu.
Kuće bi se raspukle od suza onih koji ostaju
planine bi zazelenile od pjesme onih koji odlaze.

Pa ne znam s kime bih htjela iščekati zoru
sa onima koji plaču, ili sa onima što pjevaju.
Jer koji plaču polako će se utješiti
a koji pjevaju umorit će se pjesme.

Ja nikad ne bih otputovala ni na konju ni na lađi
jer su mi i onako već daleko svi koje htjedoh zadržati blizu.
Jer nemam od koga da bježim. I zato jer se plašim povratka.

Ali kad bi se moglo otići zauvijek, i zaista otići s pjesmom
mislim da bih se rastajala dugo od mjesta na kojima sam plakala.
I nikad ne bih zaboravila one koji su zbog mene, bar jednom
bili malo radosni i praštali mi nasmiješeni.

Ne pitaj više

Ne pitaj više zašto te ljubim. Pitaj
zašto raste trava i zašto je nemirno more.
Pitaj otkud stiže vjetar proljetni
i bijelom lađom snova tko krmani
kad noć nad svijetom hladne prostre sjene.

Ne pitaj zašto te voli moje čudno srce.
Znaš li odakle koralj na dnu oceana?
Valovi pričaju o zaspaloj ljepoti
ali ti živiš daleko od glasa valova.
Tvoja je misao strma pećina
o koju se uzalud razbija moj život.

Ne pitaj zašto te ljubim.
Pristupi k meni! Tužno je moje srce.
Ti i mjesec: dva nedohvatna cvijeta
na visokoj planini zaborava.

Prva ljubav

U šuštavoj travi blizu raskršća
sjedim nemirna srca i čekam onog
kojemu noćas dadoh, bezazlena,
preplašenu pticu svoje ljubavi.

U žarko crvenoj mahovini brijega
već se zapliće jesen.
Zatišje jezera raste iz polusjena.

Što ću učiniti ako ne dođe onaj
kojemu dadoh svoje srce?
(A ja mu dadoh srce kao pticu
ne misleći ništa, začuđena.)

S tamnih polja dopire šapat noći.
O, srce moje! Ne slušaj šum trava.
U tugu će te odvesti.
Pogledaj:
voda je nestalna.

A ptice odlaze daleko preko brijega
za hladnim suncem.

Izrаsli smo sаmi kаo biljke.
I sаdа smo postаli istrаživаči
zаpuštenih predjelа mаšte
nenаvikli nа poslušnost zlu.

Iznikli smo pokrаj drumovа
i s nаmа zаjedno rаstаo je strаh nаš
od divljih kopitа kojа će nаs pregаziti
i od kаmenа međаšnih koji će rаzdvojiti nаšu mlаdost.

Nitko od nаs nemа dvije cijele ruke.
Dvа netаknutа okа. I srce u kojem se nije zаustаvio jаuk.

Svijet je u nаs ulаzio nesklаdno
i rаnjаvаo nаšа čelа zveketom svojih ubojitih istinа
i bukom zvijezdа zаkаšnjelih.

Stаrimo. A bаjke idu uz nаs
kаo stаdo zа ognjen u dаljini.
I pjesme su nаm tаkve kаo i mi
otežаle i tužne                                                                                                                            

Ležah u prašini kraj ceste.
Niti vidjeh njegovo lice
niti on vidje lice moje.

Zvijezde sišle su, i zrak bijaše plav.
Niti vidjeh njegove ruke
niti on vidje ruke moje.

Istok postade kao limun zelen.
Zbog ptice jedne otvorih oči.

Tada doznah koga sam ljubila
čitav život.
Tada on dozna kome je ruke
grlio uboge.

I uze čovjek zavežljaj, i krenu
plačući u svoj dom.
A dom je njegov prašina na cesti
kao i moj dom.                                                                                                                          

Zaboravih mu ime, ali znam da milo bješe pticama,
i da ljubav bješe osmjehom pamte moje oči.

I sada idu ljudi pristaništem; ja ne okrećem lice,
zadubena u šapat zaostalih oluja.

Nije li galeb zaboravio mrtva druga, zašto tužiš?
Hrid je svoju zaboravio galeb, ne zna ni jug ni sjever.

Još nisam zastrla prozor, još nije utišalo more.
Ne kori me, šumo, krošnjama; ne plaši me vodo dubinom!

Nisko na nebu večernja zvijezda sja.
Još žamor ljeta u dolini traje.
Noć je, a mi idemo pustim krajem
žar prolaznosti obasjava naš put.

Kako je šutljivo more u daljini!
Beskrajnost njegova je samotna.
Tu blizu negdje u travama pognutim
glas zrikavca tužit ne prestaje.

Noć je, a mi idemo golim krajem.
Mladost naša zalazi za planinu.
Gasne zvijezda. Planina rastuć sja.
U tišini nestaje naš put.                                                                                                                                

Nisko na nebu večernja zvijezda sja.
Još žamor ljeta u dolini traje.
Noć je, a mi idemo pustim krajem
žar prolaznosti obasjava naš put.

Kako je šutljivo more u daljini!
Beskrajnost njegova je samotna.
Tu blizu negdje u travama pognutim
glas zrikavca tužit ne prestaje.

Noć je, a mi idemo golim krajem.
Mladost naša zalazi za planinu.
Gasne zvijezda. Planina rastuć sja.
U tišini nestaje naš put.                                                                                                                

DOBROTA SJEĆANJA

Kad na onog pomislim koji je pošao livadom
i nije se više osvrnuo,
srce mi se nespokojno zatvori
kao cvijet večernji.

Kad na onog mislim koji luta
kroz maslinike,pijan od zvona smrti
i od gorčine mladosti,preplašim se
i prignem čci k zemlji postidjeno.

A kad mislim na onog koji me zove k sebi,
nasmiješim se i gledam laste u visini.
Tada zaželim biti sama
kao nebo, i umrijeti u travi
na podnožju planine.

Al ne rekoh sve o svom nemirnom srcu.

Ima netko na koga ne smijem misliti
nikada.Koga ne smijem spomenuti
ni pred svojom sjenkom,ni pred sjenkom
nekog stabla,ni pred sjenkom cvijeta
koji se zatvara u predvečerje.

Kada mjeseci i godine
izreknu njegovo izblijedjelo ime
moje se tijelo tiho skameni
u školjku,i bolno isčezne
u nepomičnoj tuzi.

Tada niz moje lice teku suze
koje vrijeme ne ispire.I po ustreniku
svojih suza ja se vraćam
na njihov davni izvor,i pijem
najbistriju kap života
radosno kao što piju košute.

Tada u mojem korijenu počinje da raste
jedan novi svijet,još začuđen
nečujnom prisutnošću dobrote.

Vesna Perun: ROPSTVO

Žena sam...
Moja ispovjest prastara i tužna
drhtala je neizgovorena
pred nepomičnom savješću planina.
Ostanite bezazleni
dok pjevam ovu himnu istinitu
o robinji i ženi i orlu
koji je uzletio u modrine.

Ljubila sam najljepše mladiće
u ovoj dolini i u svim dolinama
kojima protiču nečujne rjeke bezbrižnosti.
Da znate kako sam ih ljubila
vi bi plakali. Da znate kako sam bdjela uz njih
vi nikad ne bi spavali spokojno
pokraj žene ili pokraj šume
ni pokraj ognja skitnica.

Ljubila sam ih kao istraživač predio neznani
u koji se zaputi, ni od koga praćen.
Nema močvare koju ne pregazih
ni stabla pred kojim neklonuh
ni brda put kojeg ne dizah oči
tražeći spas.

Ljubav je bila jača od mene.
Moje tjelo je strepilo.
Dodirujuć sreću, cestu otkritu
koja izmiče u nedogled.
O, vi koji trošite suze za svaki rastanak,
za svaki cvjet
za svaki krug koji nedostaje na vodi,
vi, koji bedra svoja čuvate za najveću bol
i ostajete poniženi pred sudbinom;

Pomozite mi da izreknem ništavilo našeg sjaja
prašinu ljepote koja nas zasipa.
Breme ljubavi pod kojim smo se slomile
noseći ga predano, kao da nosimo neotklonivi plod
svoje crne utrobe.
Kao da nosimo zapaljenu buktinju života.
Ja nisam ništa mudrija od vas.

Moj put je isti put kao vodonoše
koji ne može izbjeći strminu izvora
i počinkom ne umanjuje jaram svoj.
Gledajte moja ramena.
Ožiljci na njima isti su kao i vaši.
I bore oko mojih usana
gorke su od godina strpljenja
i od pelina šutnje.

Ne zatvarajte prozore, djevojke!
Ovo je i vaš glas, ovaj glas preplašene noći
što je prezrela svoje ropstvo,
i hoće da postane orao.
Izađite na ulice i vidjet ćete
kako klečim na svakom pragu
na kojem je klečala Žena.

Nijedna od vas nije bila tako pokorna kao ja.
I nijedna od vas nije tako prkosno
i gnjevno uspravila svoje lice,
i pogledala nad vrhove smreka
gdje su orlovi
i gdje je Ljubav.

O, šta je meni da izgubim jedno krilo, jednu zjenu,
šta mi je da pregorim nekoliko proljeća
nekoliko izvora, i žetve najljepše
koje se neće vratiti nikada!
Šta je meni da prebolim travu svog djetinstva
i grad svoje mladosti.

Bila sam odana miru ljubavi.
I plakala sam kad bi vjetar zatresao
njene krošnje u nevrijeme.
Ljubav je bila jača od mene,
A muškarac je bio hram
s pročeljem zlatnim od mojih sanja
na stupovima moje smjernosti.

Dok je spavao, na prstima sam silazila
pred prag, i legla na kamen
pokrivši se mokrim zvjezdama.
A kad je ustajao, žalila sam njegove ruke
jednako umorne kad stišću hljeb
i kad nose oružje i stijegove.

Govorila sam da moju mladost
još nije dodirnula noć.
I skrivah suze da bi mi vjerovao.
I kad su prepoznali u mojim očima osmijeh
kojim žena sebe dariva zauvjek
onom s kim će podjeliti tajnu,
oni su odvrnuli svoje lice od mene
i gledali su nekuda u daljinu
ljubomorni na slobodu
visoko raskriljenih ptica,
što su odabrale pustoću vidika
i odrekle se ljupke doline
koje se oni nisu mogli odreći.

I grlili su me odsutno i mrzovoljno.
I svlačili me kao krivca, ne kao ženu.
I te noge su me gazile,
te ruke su me bičevale,
ta usta narugala su se cjelovima.
Ali ja sam se smješila i dalje
postojano i bezazleno.
Ja sam ih ljubila.

Govorila sam da su dobri i mudri
i skrivala suze, da bi mi vjerovali.
Zatim su me milovali
kao što kraljevi miluju robinju najdražu.
A ja sam se u njihovim rukama osjećala
usplamtjeli žar biča. I u njihovu glasu
zavijanje vukova u divljini.

Tako mi mladosti moje, evo, imam svjedoke,
prah ove ceste i ovaj zdenac
kome zazvah vodu duboku.
Kad ih pogleda, to bjehu vukovi.
To bješe zaista divljina i noć,
a ja tek plijen, pred pećinu domamljen
u brlog pohotnika, pred noge osvajača.

A oni su i dalje gledali spokojno
u neku zlatnu mrlju neba, koja se dizala uvis,
i za koju mislim da bijaše orao
što je kružio nad dolinama.
I kad su vec sasvim vjerovali
u moju blizinu i moju postojanost,
ja sam pogledala onam kud su gledali oni
u daljine modre i raskopane, u visine
put kojih se vinuše najsmjeliji.

I poželjeh da sam ja ta zlatna ptica,
raskriljeni orao nasred neba.
Tada stadoh da se smijem.
Otvarala sam vrata široka i smijala se, smijala
mimo trave i plastove pšenice,
do crne vjetrometne zemlje
kojom su mi snagu opasali.

I smjeh moj budio se u zoru
i prosipao do prvih zvijezda.
A onda sam zaspala umorna
kao od hoda kroz planinu.
Čudila sam se tom putniku podmuklom
koji je zaustvio konja pod ovim brdom,
na ovom pijesku.

I tražeći noćiste na pragu žene.
I želi da mu pjevam uspavanku
ja, koja ću prezreti nježnost
da bih dosegla svoju istinu.
Ja, koja svoju sutrašnju čežnju
već čitam u ljetu ptice izgubljene.

I odvrnula sam svoje lice
da želju na njegovu licu ne vidim.
I prestala se smijati.
I krišom plačući odoh.Odoh posve sigurno.
Odoh na put žalosnih da budem pjevac lutanja.

Ja više ne tražim. I ne vjerujem...
Ne vjerujem u vrlinu gospodara.
Pamtim kako ruke bičevi postaju,
i kako je zagrljaj muškarca strasan
kada se odmaraju osvajači
i kad se u njihovu zahvalnu glasu
opet čuje zavijnje vukova.

Zato, mladići iz moje doline,
ne vjerujte mi kad ležim pored vas u travi
krotka i pokorna kao srna.

Ni kad vas napajam i tetošim,
ni kad ištem vašu vjernost
u zamjenu za proljetni oblk u visini,
za oluje mog promjenljivog srca.

Jer, jao onom ko mi povjeruje
i ko dovede svoje stado pred moj šator, da ga othranim.
Ja ću ga napustiti
u čas kad tama obavije polja.

Uspravit ću svoje lice
i stresti cvijeće kojim ste me okitili.
I drhtat ću, jer je stablo u daljini veličanstveno,
a vasa ljubav ništavna.
I vaši ognjevi pred ognjem zore krzljavi i turobni.
Idite svojim putem zaljubljeni!

Moja svirka nije za vase uho!
Ljubav je bila jača od mene.
Ali pjesma postade orao i napušta svoju dolinu.
Put modrih gora lete orlovi i ne okreću se.
To je ispovjest žene i robinje.
Himna ponižene ljubavi.
To je pjesma o mojoj istini
što je istina ostavljenih...

Danas ću ti dati, kada veče padne,
u svjetlosti skromnoj kandila i svijeća,
u čistoti duše moje, nekad jadne,
čitavu bujicu proljetnog cvijeća...

U sobi će biti sumrak, blag k'o tvoje
srce, sumrak stvoren da se dugo sanja.
Na oknima svijetlim zablještat će boje,
u taj svježi trenut prvog saznanja...

Sve će biti ljepše, sve draže i više,
noć koja se spušta, svijet što mirno spava,
dugo, mrtvo polje na kome miriše
kržljava i rijetka na busenju trava...

I tako kraj cvijeća ostat ćemo sami...
Proliće se tada, kao bujne kiše,
stidljivi šapat u blaženoj tami,
i riječi iz kojih proljeće miriše...

Molim za sunce u tvojim
očima,
za dodir koji budi
treptaj života,
za tebe jedina ljubavi
moja.


Molim da ruže ne venu
kao sećanje,
da nijednu suzu ne
puste više.


Molim za tvoje reči
satkane od želje,
za naše duše obojene
tugom.


Molim da samoća ne boli
više,
da dođeš u moj svet,
da svaka nada postane
stvarnost,
da svaki tren sa tobom
bude večnost.


Molim da tvoje ruke
otope led moga života,
da vreme izbriše boli,
da srce zakuca još jače.

Molim da ne živim od
sećanja koja se gase,
da nikada postane zauvek.
Molim,molim za ljubav.

Vesna Parun: Kad nevinije ruke odnesu ljubav

Žena posebne dubine, izražaja i književne obojenosti kakva je bila Vesna Parun, bacila je šaku najtananijih stihova ostavljene ženske duše:

“Ali mi dopusti da vidim

njegovo lice, dok na njega budu

silazile nepoznate godine.

I reci mi katkad nešto o njemu,

da ne moram pitati strance

koji mi se čude, i susede

koji žale moju strpljivost.”

Kožom odjekuje bol spoznaje koju nosi pesma “Ti koja imaš ruke nevinije”. Vesna Parun svesna da ljubav koju je veličanstveno nosila u sebi prema jednom muškarcu nije moguća, posvećuje mu ove stihove. Primarno to je bilo pismo, koje igrom nervoze i razočaranja završava u kanti za smeće koje gazdarica stana u kome je Vesna živela kao podstanar spasava od uništenja. To je istorija jedne od najlepših ljubavnih pesama.


Vesna je pisala srcem ljubavi koja umire
Živela je u ubeđenju da joj je ljubav prema tom muškarcu otela sve najlepše – mladost, lepotu, slobodu, zdravlje i pamet, i da joj je tako “podarena moć fanatične nezemaljske ljubavi kojoj se daje cela, a niti traži niti dobija bilo šta”. Njena velika ljubav imala je šifru Pjer. Uspela je da ga zaštiti od ratnog stradanja, da mu pomogne u profilisanju u profesionalnim vodama i kada je rat utihnuo Pjer je nestao, kao doktorant, sa članstvom u Advokatskoj komori. Ona je svoje studije prekinula zbog ljubavi, a kasnije i bolesti i jednog dana stigao je glas od njenog voljenog: “Ja sam se oženio nemaš me više za šta tražiti”.

“Neka ti pevaju ptice koje ja ogrejah

u noćima oštrih mrazova.

Neka te miluje dečak kojeg zaštitih

od uhoda na pustom drumu.

Neka ti miriše cveće koje ja zalivah

svojim suzama.”

Lepota koju je Vesna Parun posedovala bila je posebna i očaravajuća, a onda je naprosto ugušena rukama očaja. Govorili su da je izobličena, pa čak i smešna postala.

Ljubav bez srećnog kraja kao da je bila prišivena za njeno srce uz gubitak jedne velike ljubavi čiji je vek trajanja bio čak 17 godina. Nakon ove ljubavne tragedije uplovila je u brak sa malo prizvuka radosti, udala se za čoveka iz Bugarske s kojim je bila svega pet godina, govorila je da joj je zviždukom dočaravao operske arije dok ju je nosio kroz šume, po njenim rečima tek je s njim osetila nešto malo od života.

Vesna Parun bila je biće pisanja, ona je od njega živela, ali i živela da bi pisala. Pronađeni su i zapisi koje je o sebi pisala u trećem licu:

“Nikada nije obavljala nikakvu funkciju, nije završila studije, niti osnovala vlastiti dom, ni u zavičaju nikoga nema i ništa ne posjeduje. Gotovo sve svoje zbirke napisala je po bolničkim posteljama.”

Po njoj se mudrost nije učila u školi već se skupljala od života i ljudi. Odrastala je u okovima siromaštva, bila prinuđena da kao dete savlada očev odlazak u partizane i da sve to primi kao odrastao čovek. Celokupna životna kolotečina u velikoj meri određuje njeno društveno i političko delovanje u kasnijim godinama života. Previše talentovana za književnu profesiju, a potpuno nesposobna u pravljenju novca od svog pisanog izuma, nije umela da se muva po elitnim krugovima i da se otkači od prikolice siromaštva.

Do kraja svog života bila je buntovna, svojeglava, okrenuta avangardi, zabranjivana i zaboravljana, a imala je dar kakav se ne sreće. U svom usamljeničkom čekanju besmrtnosti, oterala je mnoge koji su želeli da joj se približe, u svemu je kao po pravilu nanjušila prevaru i verovala je da je često iskorišćavana.

Stihovi Vesnine besmrtne duše i dalje se provlače kroz pukotinu, teraju na promišljanje i vrisak pobune.

“Izrasli smo sami kao biljke.

I sada smo postali istraživači

zapuštenih predela mašte

nenavikli na poslušnost zlu.”

Jelena Pavlović wannabe

O, vi koji trosite suze
za svaki rastanak, za svaki cvijet
za svaki krug koji nestaje na vodi.
Vi, koje bedra svoja cuvate za najvecu bol
i ostajete ponizene pred sudbinom.

Pomozite mi da izreknem nistavilo naseg sjaja
prasinu ljepote koja nas zasipa.
Breme ljubavi pod kojim smo se slomile noseci ga predano,
kao da nosimo neotklonivi plod svoje crne utrobe.
Kao da nosimo zapaljenu buktinju zivota.

Ja nisam nista mudrija od vas.
Moj put isti je kao put vodonose
koji ne moze izbjeci strminu izvora
i pocinkom ne umanjuje jaram svoj.
Gledajte moja ramena.
Oziljci na njima isti su kao i vasi.
I bore oko mojih usana
gorke su od godina strpljenja
i od pelina sutnje.

Ropstvo - nastavak


Bila sam odana miru ljubavi.
I plakala sam kada bi vjetar
zatresao njene krosnje u nevrijeme.

Ljubav je bila jaca od mene,
A muskarac je bio hram
s proceljem zlatnim od mojih sanja
na stupovima moje smjernosti.

Dok je spavao, na prstima sam silazila pred prag,
i legla na kamen pokrivsi se mokrim zvjezdama.
A kad je ustajao, zalila sam njegove ruke
jednako umorne kad stiscu hljeb
i kad nose oruzje i stjegove.

Govorila sam da moju mladost
jos nije dodirnula noc.
I skrivah suze da bi mi vjerovao.

Ropstvo - kraj


Idite svojim putem, zaljubljeni!
Moja svirka nije za vase uho!
Ljubav je bila jaca od mene.
Ali pjesma postade orao
i napusta svoju dolinu.

Put modrih gora lete orlovi
i ne okrecu se.

To je ispovjest zene i robinje.
Himna ponizene ljubavi.
To je pjesma o mojoj istini
sto je istina ostavljenih…

Molitva

Molim za Sunce u tvojim ocima,
za dodir koji budi treptaj zivota,
za tebe jedina ljubavi moja.

Molim da ruze ne uvenu kao secanja,
da nijednu suzu ne puste vise.
Molim za tvoje reci satkane od zelje,
Za nase duse obojene tugom.

Molim da samoca ne boli vise,
da dodjes u moj svet,
da svaka nada postane stvarnost,
da svaki tren sa tobom bude vecnost.

Molim da tvoje ruke,
Otope led moga zivota,
da vreme izbrise boli,
da srce zakuca jos jace.

Molim da ne zivim od secanja koja se gase,
Da nikada – postane ZAUVEK.
Molim,molim za LJUBAV.

OKUPAJ ROSOM

Okupaj rosom oci snene,
i vatrom zvijezda celo umij.
Ljubis li noc, il´ljubis mene?
U tamnoj noci suma sumi.
U tamnoj noci vjetrovi viju,
tvoj konj je mlad i zjene mu gore.
Sad neba zlatni dazdevi liju,
dazdevi zlatni grud mi more.
Jesi li bunar, jesi li jeka,
da su ti kapci kise puni?
Dize se oblak izdaleka,
dunje i pahulje potiho runi.
I da mi taknes budnu granu,
srce bi prslo od gustoce.
Prisloni uho da ti sanu
usne moje rijec kao voce