Zagrljaj

Što šapću tvoje oči brzim pticama
s dalekih obala?
Nevidljiva u djetelini
na tvojim usnama treperi večer zvjezdana.

Pitaš me zašto rukom pokazujem na zapad.
Ja drhtim prozirna u ljepoti sumraka
i samo jasnim odronom koraka na nizbrdici
prikrivam tjeskobu golog cvijeta.

Ti me tješiš osmjehom
što blješteći baca tamnozelenu sjenku
na ostavljeno jezero.

Večer je crvenozlatna i tako bliska javi.
Ptice prelijeću nad nama
zamišljeno.
Dan se blagim žalima produljuje u nepoznato

Kasni sjaj

Tražim te
kao što naglo valovi prispjeli
sa mračnih mora, i već sasvim umorni
od huka noći,ištu uvalu
zasjenjenu modrim klisurama
počinka.

Ljubim te
mirno kao šuma večernja
svoje košute, i kao zemlja
svoju snagu i svoj kasni sjaj,
zabrinuta pred tišinom voćnjaka
i pred polaganim odlaskom ruža.

DA SI BLIZU

Da si blizu, naslonila bih celo na tvoj stap i, nasmijesena
ovila bih ruke oko tvojih koljena.
Ali nisi blizu, i moja ljubav za tobom nespokojna
ne moze da usne ni u nocnoj travi
ni na valu morskom, ni na ljiljanima.

Da si blizu. Da si barem tako
nestalno blizu kao kisni oblak
nad izgubljenom kucom u dolini.
kao nad morem surim krik galeba sto odlijece
pred dolazak oluje u vecer punu briga.

O da si barem tako tuzno blizu
kao cvijet sto spava zatvorenih ociju
pod bijelim krovom snijega u tisini
kamenih suma, cekajuci proljece.

Da si blizu, o moj hladni cvijete.
Samo jednom kretnjom da si blizu
neveselim vrtovima mojim
sto vec sahnu klonuti od bdijenja.

Ali noc je, i svijet je daleko.
A ja ne znam mir tvoj. Ptice tvoje
s mojih su grana sasle. I sjaj zore
iz mojih zjena odlazi zauvijek
u uvrijedjenu zemlju zaborava
u kojoj je neznano ime ljubavi.

rijeka i more

on je rijeka a ja sam more.
njegov je nemir naglost voda
koje raspasuju travu. ja ih slusam
kako huce u tijesnom koritu
probijajuc se kroz duboki kanjon
snagom od koje sustaje moja blagost.

ja sam nestrpljivo more. on je rijeka.
njegove ladje nisu moje ladje.
njegove ptice nisu moje ptice.
ali njegovim ladjama ja sam sidriste
gjde je dopusteno sjesti uz vatru
i smijesiti se jednoj prici
zbog koje se zaboravlja smionost.
njegovim pticama ja sam klisura
koja ih sakriva u svoje stijene
misleci da ih otimlje oceanu.

on je prispjela rijeka. ja sam more.
moje obale postaju njegove obale.
moje oluje postaju njegovo uzglavlje.
moja beskrajnost postaje njegov mir.

KAD BI SE MOGLO OTPUTOVATI


Kad bi se moglo otputovati, kad bi se moglo sjesti na konja
i otići zauvijek, ili neku staru lađu
prevariti da nas odvede iz grada,
prijatelj bi ostavio prijatelja, mati bi ostavila djecu.
Kuće bi se raspukle od suza onih koji ostaju
planine bi zazelenile od pjesme onih koji odlaze.

Pa ne znam s kime bih htjela iščekati zoru
sa onima koji plaču, ili sa onima što pjevaju.
Jer koji plaču polako će se utješiti
a koji pjevaju umorit će se pjesme.

Ja nikad ne bih otputovala ni na konju ni na lađi
jer su mi i onako već daleko svi koje htjedoh zadržati blizu.
Jer nemam od koga da bježim. I zato jer se plašim povratka.

Ali kad bi se moglo otići zauvijek, i zaista otići s pjesmom
mislim da bih se rastajala dugo od mjesta na kojima sam plakala.
I nikad ne bih zaboravila one koji su zbog mene, bar jednom
bili malo radosni i praštali mi nasmiješeni.

DOM NA CESTI


Ležah u prašini kraj ceste.
Niti vidjeh njegovo lice
niti on vidje lice moje.

Zvijezde sišle su, i zrak bijaše plav.
Niti vidjeh njegove ruke
niti on vidje ruke moje.

Istok postade kao limun zelen.
Zbog ptice jedne otvorih oči.

Tada doznah koga sam ljubila
čitav život.
Tada on dozna kome je ruke
grlio uboge.

I uze čovjek zavežljaj, i krenu
plačući u svoj dom.
A dom je njegov prašina na cesti
kao i moj dom.

ANDJEO LJETA


Dugo je, dugo sazrijevalo u krošnjama, u dušama
to bijelo podne svijeta, plod glasova i tmine.
Taj sjaj povrh svega, zrcaljen u ružama što
osluškuju slasti pehara iz davnine

i disanje, i strast zelenih pcela noci
zabrujalih u tijelu vrelog suncokreta...
Dok dan nevin tka u putenoj samoci tananih prividjenja klas,
andjeo ljeta

zastavši na zlatnim ljestvama od pruca,
u san i oblak zaljubljen,
još traži u tajnoj kuli prostora
nezasicen val.

Na dnu moje jave kristal nadahnuca
blješti kao uštap oznojen, u raži.
A uzlijece iz ruku cežnja,
crni ždral.

CAROLIJO JUTRA


Čarolijo jutra, oblaci šetači,
putnici beskrajni slobodnih visina!
Sad smo mi delije, a vi promatrači,
vi ste male bure, mi smo olujina!

Putujte, čergari, ždrali zavičajni!
Pozdravljamo tihu vožnju vašeg leta.
Plovite neznani u daleke ravni,
iznad žitnih polja, iznad suncokreta!

Probudite ptice, oči, vodenice,
krilom čegrtaljke, zviždaljkom o pasu!
Budite glasnici zemlje krasotice,
kojoj sunce zori u svakome klasu.

Pričajte o nama, plahi skoroteče,
širom glasna svijeta, diljem oceana!
Pjevajte o zemlji koja juri, teče,
u mir svojih dana, bijela, rascvijetana.

VESELE KOČIJICE

Ostavih srce u škrapama blizu mora,
neka ga paze smeđi rakovi
na zidiću ljušturastog dvorca
sa smaragdno zelenim terasama
u odsjevu zalazećeg sunca.
Pohranih ga u krunu mrkog čempresa
koju posjećuje jedan
vrlo muzikalni slavuj, čije mi
kasno i zvonko pjevanje u slavu
večernjoj zvijezdi toliko nedostaje.
Ostavih sebe na svim mjestima
na kojima cvate i miriše bilje
što ga ti svojim korakom prepoznaješ,
a ono što nisam ja
krenulo je duž nasipa zloćudnih
rijeka po plandištima, čije
užarene predjele ne kupaju slane
plime i ne rashlađuje vjetar s mora.
Kažem, nisam ja - jer ne vidim i
ne čujem ono što je preda mnom,
nego slušam i gledam što je u meni.
A u meni je slavuj, čempres
i vrijeme. U meni si ti, dragi moj,
lijep kao starinski suncobran
izgubljen u gradu mjesečevu.
Kočijice s modrim i crvenim
patuljcima kotrljaju se, veselo
poskakujući k moru. Ali ja ne
smijem onamo, jer je ondje ostalo
moje vrlo trijezno starinsko
srce, kojemu sam na odlasku
obećala četrdeset smiješnih
djetinjstava i četrdeset
i četiri zlatna oraha.
Dajte slavuju u mrkozelenoj krošnji
znak da otpjeva svečan
hvalopoj večernoj zvijezdi u
svom srcu, na kositrenom poklopcu neba.
Kotrljajte se vesele kočijice k moru!
Zbogom, dragi moj!
Doviđenja moja rasanjena dušo!

NA RASKRŠĆU

Na raskršću slučajno biram put
i dospijem uvijek onamo gdje me očekuju.
Volim ljeto.
Kao ruke mladića koji ozdravlja
i polako ustaje iz žute sjete soba -
ruke ljeta za suncem ispružene,
nudeći mu zanesene obrise našeg tijela,
libido ptica i med hladovine.
I jesen volim.
Ima dobrote u gustom sjaju rujanskih
perivoja, u brončanoj vazi listopada dok
se puni crvenom zvonjavom ve?eri i boja.
I zima katkad posjeduje mekoću prve ljubavi
u dugoj tajni trulog dječjeg sna,
sa zebnjom bjeline koja sve oprašta
i sve je kadra da započne iznova.
Ali, mašta bilja bila je okrutna
kada je dodala jedno godišnje doba koje živi
samo od prozračnog rasula snijega,
od nježne smrti sviju početaka.
Daljino puna nesporazuma!
Blizino lišena slatke groznice čekanja!
Paučino poljupca, prag srca si mi oplela.
Proljeće, kako si u svemu što
nam nudiš nemilosrdno!
Na raskršću slučajno biram put
i dospijem uvijek onamo
gdje je upravo izdahnulo proljeće
na usnama žednih ljubičica.

STIJENA O KOJOJ BI TREBALO ZAPISATI BALADU

Neka se zna da nismo oduvijek nesretni:
ima čas kad ljubav i život postanu jedno.
U crnom kamenu može se pročitati san zemlje.
U kapi kiše na listu mrke smokve
svečanost ljeta trajala bi stoljeća
i sunce nikad ne bi silazilo
iza golih smežuranih brda.
U jednom jedinom imenu kao u staroj molitvi
skriva se neveseli i mirni smisao svijeta.
S njegovim blijeđenjem i mir je zašao,
srce ga ne može graditi iznova.
I misao je nemoćna da ga traži
u mržnji stvari što jedna drugu poriču.
Vrijeme, zašto puštaš da te mjerimo
našim čelom koje je prestalo žudjeti.
Ljubavi, i tebe smo izmjerili
lažnom mjerom poljuljanog svijeta.

DA SI BLIZU

Da si blizu, naslonila bih čelo
na tvoj štap i nasmiješena
ovila bih ruke oko tvojih koljena.
Ali nisi blizu i moja ljubav za tobom nespokojna
ne može da usne ni u noćnoj travi
ni na valu morskom, ni na ljiljanima.
Da si blizu. Da si barem tako nestalno blizu
kao kišni oblak nad izgubljenom kućom u dolini.
Kao nad morem surim krik galeba što odlijeće
pred dolazak oluje u večer punu briga.
O, da si barem tako tužno blizu
kao cvijet što spava zatvorenih očiju
pod bijelim pokrovom snijega u tišini
kamenih šuma, čekajući proljeće.
Da si blizu, o moj hladni cvijete.
Samo jednom kretnjom da si blizu
neveselim vrtovima mojim
što već sahnu, klonuli od bdijenja.
Ali, noć je i svijet je daleko
a ja ne znam mir tvoj. Ptice moje
s tvojih su grana sašle. I sjaj zore
iz mojih zjena odlazi zauvijek
u uvrijeđenu zemlju zaborava
u kojoj je neznano ime ljubavi.

Pred morem, kao pred smrću, nemam tajne

Ako tražiš put u moju dušu
odvedi me moru olujnom.

Ondje ćeš vidjeti otkrit život moj
kao razvaljen hram; moju mladost
smokvama ograđenu visoravan.
Moja bedra: drevnu tužaljku
radi koje poganski bogovi
kleče na koljenima.

Pred morem, kao pred smrću, nemam tajne.
Zemlja i mjesec postaju moje tijelo.
Ljubav presađuje moje misli
u vrtove vječnosti.

---

Vesna Parun

Mati čovjekova

Bolje da si rodila zimu crnu, o mati moja, nego mene.
Da si rodila medvjeda u brlogu, zmiju na logu.
I da si poljubila kamen, bolje nego lice moje,
Vimenom da me je dojila zvijerka, bolje bi bilo nego žena.

I da si porodila pticu, o mati moja, bila bi mati.
Bila bi sretna, krilom bi ogrijala pticu.
Da si porodila drvo, drvo bi oživjelo na proljeće.
Procvala bi lipa, zazelenio šaš od pjesme tvoje.

Do nogu bi ti počivalo janje, da si mati janjetu.
Da tepaš i da plačeš, razumjelo bi tebe milo blašće.
Ovako sama stojiš i sama dijeliš muk svoj s grobovima,
Gorko je čovjek biti, dok nož se s čovjekom brati.

Prijateljska žalost

Kome je stalo da imaš dvadeset godina
i djetinjastu ljubav, što tepa noćnoj kiši?
Oblaci osamljeni i uvijek malo nujni
možda će donijeti zemlji za krilo tišu svakidašnjicu.

Kad upalim svjetiljku vidim: čudno je živjeti.
Ljudi prolaze zabrinuti (kao da su tu oduvijek).
I nitko ne zna zašto je nesretan onaj drugi
i kako su sve tuge slične i svi zanosi isti.

A djeca razumiju sve. Plava su srca djetinja.
Kroz čarobne šume ptičji glas ih vodi.
Ah, pričat ću im kako polagano umiru
stari parobrodi.

Večernja zvijezda

Nisko na nebu večernja zvijezda sja.
Još žamor ljeta u dolini traje.
Noć je, a mi idemo pustim krajem
žar prolaznosti obasjava naš put.

Kako je šutljivo more u daljini!
Beskrajnost njegova je samotna.
Tu blizu negdje u travama pognutim
glas zrikavca tužit ne prestaje.

Noć je, a mi idemo golim krajem.
Mladost naša zalazi za planinu.
Gasne zvijezda. Planina rastuć sja.
U tišini nestaje naš put.

Obasjane ruke

I najzad, svejedno
jesmo li razumjeli ili nismo
drvo koje nas dozivaše.
Ako ono zna neku riječ
i ako mi znamo neku riječ
koja je jedina ostala visoka
u toj poplavi, jedina pošteđena
u zlu svakidašnjem.
Vjetar će štititi drvo,
a drvo sačuvati riječ
da nam je preda jednoga dana,
da nam je vrati
čistu i visoku zauvijek. . .

Vesna Parun

Stablo


Rekao si: budi stablo.
I bijah stablo.

Rekao si:
budi plaha.

I neusudih se
zatrepariti lišćem.

Rekao si: budi vjerna
I ja čekah.

Onda si ušutio.
A stablo je još tu.

I ne usudi se
zatreperiti lišćem

Vesna Parun: „Mladost moja bila je otvorena pećina nad morem.“



„Ako je život rijeka što teče, ljubav je zlato nataloženo.“

„Bijah stijena koju ispiru kiše, jedro kojim se vihor igra, stablo o koje se gromovi otimlju, šuma gdje tumaraju lovci...“

„Mladost moja bila je otvorena pećina nad morem...“

„O, zašto ste načinili od mene stijenu u kojoj će neko tamno i slijepo more izdupsti sebi školjku, i ne znajući šta bi s njom...“

„Ti koja imaš ruke nevinije od mojih, budi blaga njegovu snu koji je ostao bezazlen...“

„Ali mi dopusti da vidim njegovo lice, dok na njega budu silazile nepoznate godine.“

„Moje su ruke koliba od pruća usred brze vode.“

„Kad ptica prestane voljeti drugu pticu, ona joj ne kaže: „Odleti sada hiljadu milja daleko da ne bi gledala ravnodušnost kako se gomila u mojim zjenicama…!“

Jer ptica nije troma kao čovjek (…) daljina je za nju lepršanje slatke svjetlosti koja raspiruje ljubav…

Ne kaže joj: “Sad se sakrij hiljadu stopa duboko ispod zemlje, da ne čuješ kako pjevam u predvečerje nježnu uspavanku drugoj dragani koja leži sa kljunom u mome krilu…!”

Jer ptica nije površna kao čovjek (…) ona zna da se otkucaji srca pod zemljom propinju još snažnije, i umjesto umirujućih zvukova uspavanke cijela bi šuma morala slušati tutnjavu podzemlja koju je izbacio bol…

Zato ptica kad prestane voljeti drugu pticu, ona ostane pokraj nje da tu umre u samoći.

…A čovjek kad prestane voljeti drugog čovjeka, od stida i pomutnje ne zna što bi, i bježeći sve dalje od njega, ugnijezdi u svom srcu njegovu tugu… “

Stotinjak kutija i vreća te nekoliko kovčega, zatvorenih i zapečatiranih, svjedoče o postojanju i življenju jedne od naših najvećih pjesnikinja, Vesne Parun. Najosebujnija umjetnica poslije Drugog svjetskog rata, rodila se 10. travnja 1922. godine, na Zlarinu, otoku koji posjeduje iznimnu ljepotu svuda kuda nam seže pogled. Nasuprot toj prirodnoj čaroliji u kojoj je stasala, njezin život je bio toliko opor, grub i nesretan, da je velika pjesnička heroina iz njega iznjedrila samo blijede uspomene i stihove. Razgalila nam je svoje srce i intimu s potpunim povjerenjem, čisto i nevino poput djevojčice. Ganutljivo i iskreno, pisala je o svojim najdubljim tajnama - odbačenosti, razočaranosti, nemajčinstvu i gubicima. Ona je pjesnikinja profinjene i suptilne senzualnosti s blagim prizvukom erotike u čijim se stihovima, poput ptičica, skrivamo onda kad osjećamo i živimo isto. Tada se poistovjećujemo sa stihovima, s tugom i čežnjom zbog ljubavnog bola, a ostajemo posramljeni i zadivljeni nad njezinim altruizmom, ganutljivom odricanju u ime ljubavi. O ovom najljepšem i božanskom dijelu čovjeka koji nečujno prebiva u svakome od nas, ona je napisala na tisuće stihova. Nikad tendenciozna u svom izričaju, Vesna Parun dopuštala je da to sjeme koje je s majčinskom ljubavlju sadila nikne onda kada nam se sunce iznenada ugasi, dok u suzama čekamo prvi drhtaj zore ili pak dok osjećamo miris voljene osobe još dugo nakon njenog odlaska. Tada nam se čini kako je pjesma živi entitet i mi je grlimo svojom ljubavlju, ushićeni njezinim mirisom, opijeni trenutkom u kojem se kupamo u osobnoj boli.

Najveći i najpravedniji učitelj je naša proživljena bol. Ona nas oblikuje i priprema za velika djela, za sućut, za odricanje i bezuvjetnu ljubav. Ona, koju nisu dovoljno voljeli, priznavali i isticali, pokazala je, makar svojim stvaralaštvom kojeg uvijek nastojimo odvojiti od autora, da je opraštanje temelj života. Na tome smo joj neizmjerno zahvalni. U svom privatnom životu znala je biti vrlo ogorčena, ratoborna i svadljiva. Sa svojim najbližima razišla se odmah po maminoj smrti. Bolest ju je sve više udaljavala od ljudi, povlačila se i davala do znanja kako je svoja, neukrotiva i nepotkupljiva. Prestrašena, već u najranijem djetinjstvu vidjela je zlo i ratna zgarišta, osjetila nadnaravni entuzijazam poratnog perioda u slobodnoj ali opustošenoj zemlji, davala sebe bezrezervno u gradnji novih pruga što će spajati mnoga srca i svo vrijeme zanosno pjevala. Zbirka „Zore i vihori“ (1947.) njen je prvijenac s kojim je zaokrenula smjer novijeg hrvatskog pjesništva i od tada, nažalost, datira nerazumijevanje kritike i javnosti. U tom, uglavnom muškom i surovom društvu u kojem je stasala, njezina razotkrivena i nadasve iskrena poezija nailazila je na porugu i prijekor. Odisala je mirisom puti i razbludom onima koji se nisu usudili o osjećajima govoriti. Zbirku „Pjesme“ (1948.) napisao je jedan dio nje da bi zatim, nezadovoljno, zašutjela narednih sedam godina. Provalilo je njezino biće svom snagom i čistoćom, 1955. godine, s „Crnom maslinom“, „Pusti da otpočinem“ (1956.), „Vidrama vjerna“ (1957.), „Koralj vraćen moru“ (1959.) i mnogim drugim snažnim i moćnim knjigama. U svom plodnom i bujnom opusu mjesto su našle i brojne zbirke pjesama za djecu („Patka Zlatka“, „Tuga i radost šuma“...), četiri drame („Marija i mornar“, „Apsirt“...) kao i prozna djela „Pod muškim kišobranom“ (1987.) ili „Noć za pakost - moj život u 40 vreća“ (2001.).

Od 1962. do 1967. godine boravila je u Bugarskoj gdje se udala, razvela i doživjela novi niz poraza. Od tada je živjela uglavnom u Zagrebu i radila kao slobodni književnik u Studentskom gradu, u Dubravi, u Badelovoj ulici broj 15 (danas Vile Velebita), sve do 2000. godine. U Stubičke Toplice došla je najviše zbog zdravlja, ali napuštena i sama umrla je 25. listopada 2010. godine. Za života, Vesna Parun primila je brojne nagrade i priznanja među kojima se ističu: nagrada „Tin Ujević“ iz 2003. godine za zbirku soneta „Suze putuju“ i Europska književna nagrada 2010.godine.

Zanimljivo:

- svoju najslavniju pjesmu “Ti koja imaš ruke nevinije od mojih”, Vesna je navodno posvetila kolegi pjesniku Juri Kaštelanu, odnosno, njegovoj supruzi i glumačkoj divi Nadi Subotić

- život u Zagrebu provela je u skromnom stanu u Studentskom gradu u Dubravi, koji je često bio bez vode i grijanja

- iako je bila dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Parun se buntovno i otvoreno sukobljavala s konvencionalnim strujama koje vladaju tom institucijom

- u jednom od najpoznatijih intervjua, onom koji je dala novinarki Nadi Mirković, prije više od desetljeća, pjesnikinja je grad Zagreb okarakterizirala kao svog “mrtvozornika”, dok je isto tako izjavila kako mrzi kada ju nazivaju “poetesom”.