Enes Kišević

U ljudskom telu nista lepše od mene
nikada se nije rodilo,
A ja te volim, volim i sav sam tvoj
Moja je mladost večita, moja lepota sa njom,
moja će koža zauvek biti glatka i zategnuta,
moje lice meko, moje oči bistre
moja kosa crna i sve to ljubavi moja
sve to pripada tebi - zauvek
Daču ti večitu mladost beskrajno duge zore
Ali ti neče biti dosadno niti če biti patnje
u našem savršenom svetu
Niko ne može da da nežnost
koju sam spremio za tebe,
niti sigurnost
koju pružaju grudi i ruke moje
sklopljene oko tebe u zagrljaju
volim te ljubavi moja!
Budi večno samnom!
Moj je pogled zanos, moj je osmeh ludilo
za žene koje ih gledaju
a sada će biti samo tvoji
U mom ćes naručju leteti
preko snežnobelih planina
ja ću te tada grejati
svojim zagrljajem i toplim dahom
plesaćemo zajedno na netaknutim zelenim poljima
samo srne i košute smeće da nas vide
pruziću ti sreću kakvu nisi ni sanjala
videćeš skrivene hramove podignute meni u čast
netaknute za hiljadu godina, skrivene od ljudskog pogleda
U mom dvoru, u palati od ljudi skrivenoj,
bićeš služena kao boginja
Volim te ljubavi moja
i čekam tvoj odgovor.

PRISUTAN KAO SVJETLOST BEZ GLASA

Samo da se uz tebe budim,
meni na svijetu ne treba više.
Da svaku tvoju mijenu slutim,
da zrak u tvojoj blizini dišem.


Samo da tiho uz tebe šutim
prisutan kao svjetlost bez glasa.
I da ti oči očima ćutim,
kao da ću te izgubiti, sada, ovoga časa

NEKI STID

Na zlo sam odavno već okornjačio,
još jedino dobrota čista mene gane.
O pete sam zavist okačio.
Cvijetom moje zarasle su rane.

Svaka himba meni je daleka.
Drugima sam kao samom sebi.
Mržnje sve, od ovoga svijeta,
ljubav moju potopile ne bi.

Pa ipak se katkad ćutim slabim,
kad od srca um mi se otima.
Sam pred sobom ja oborim glavu
ne znajući kud bih sa očima.

Izgubljeni biser



Jučer, još se srećom osmjehivo dan.
Danas, izgubih biser u travi.
I zalud mi ga je tražiti, znam.
Ali ja isto tako znam
da će sutra doći netko drugi
i naći moj biser,
dosnivati izgubljeni san.

POSLIJE KRUGA



Da sam te sreo poslije kruga
Kad sam se vraćao tebi
Bio bih tvoj vjerni sluga
Ništa se mijenjalo ne bi


Al ja sam bio radoznao
Htio sam spoznati krug
Letjet još nisam znao
A put je bio predug


I letio sam kao pčela
Omamljen mirisom cvijeta
Duša mi je pobjeći htjela
Od tijela i od svijeta


I padajući naučio sam
kako se podiže sam
Uzdižući se padao sam
Pa sad i koračati znam


Al još mi duša mira nema
Još kružim navikom kruga
Još uvijek pjesmom pripadam svima
Al samo orla imam za druga.

SVE JE KAO...

Dan je kao sunčan
Ti si, kao veseo
Prolaziš, kao, ne vide te

Svima je jako lijepo
Svima je, kao dobro
Svima je, kao ludo..

I ti si, kao sretan!

Živi se, kao u moru
Ptice su, kao slobodne
Budućnost, kao na dlanu

Savjest je, kao čista
I sunce je, kao jasno
O srce, kao pjevaj

Svi, kao brinu o svima
Svako je prijatelj, kao
Svima je kao stalo do tebe
I do svijeta...

I dan, kao ode
I ti se, kao smiješiš
I ništa te, kao ne boli....

PA TO JE KRASNO


Vani su padali pijanci
umjesto snijega.
Bio je siječanj, ili januar?
Ne sjećam se više.
Pozvan u tuđi stan
sjedim u njezinoj sobi bez svjetla,
ona u opasnoj dobi,
a ja poput pijetla,
pričam joj pjesme.
Ona se divila:
bedrima, dojkama, kukovima...
Svim svojim sokovima,
ona se divila mojim stihekima,
a ja sam pio vinjak.
I jedino što je znala reći:
- Pa to je krasno.
I meni je sve bilo jasno.
I užasno. I strašno. I žao.
I sva bih blaga dao
da mi se vrate riječi
što sam joj reko,
ali bilo je već kasno.
Ona je ležala pored kamina,
i kao da se kaje,
rumena od vatre vina
plakala je.
I ne hoteći, griješila je
milujući jastuk,
misleći pritom da sam vuk
koji će skočiti,
a ja sam bio pozvan,
ako se ne varam,
u ovaj stan tek nešto popiti.
I sjedio sam potpuno miran.
Dosada je glodala tišinu.
Vatra se jarcala u kaminu...
A ona je pričala o svojoj mački,
i o ludnici u diskiću,
i o nekom crnom mladiću
koji ima kola i deset milijuna na knjižici...

I meni je sad stvarno
sve bilo jasno,
i rekao sam djevojčici:
- Pa to je krasno.
To je, zaista, krasno.

I otišao sam padajući
sa snijegom po ulici.

A to je, zaista, krasno!

Ti pišeš

Ti pišeš:
kako se treba igrati i igrati,
a meni kažeš:
-Sakupljaj te igračke! -
Ti pišeš:
kako treba maštati i maštati,
a ne vidis od nosa
ni bijele mačke.
Ti pišeš
o nekoj slobodnoj slobodi,
a meni:
-Mir! Tišina!' - vičeš.
Ti pišeš
kako sunce dan u šetnju vodi,
a vani najobicnija noć je,
pjesniče.
Ti pišeš
o nekoj tamo sreći,
o nekoj ljubavi,
i nekom miru...
A ja i noćas sam moram leći.
Laku ti noć , pjesmo na papiru!

ZEMLJA IZ OČIJU

Mi ni suza više nemamo.
Kad netko od nas
u tuđini ode,
nama umjesto suza
zemlja na oči navrije.

I dok na lijesu čitamo
konačnu adresu boravka,
čini nam se
da cijelu domovinu
lopatama nabacamo,
ne možemo muke svoje
zatrpati -
Tolika se neka praznina
u nama provali.

DAZD RIJECI

Svaki bih ton ponoviti mogo
Od dazda tvojih rijeci,
Al da me pitas za njihov smiso? ... Visa mer
Ni slova ne znam reci.
Evo, ko dijete u tebe gledam
Koje govoru uce,
Gledam kako iz tvojih usta
Moj glas u tebi guce.

Enes Kisevic

Ove su rijeci
Preko ulice
Upucene k tebi,
Ljubavi.
I stid me je,
Ne od njih,
Vec zbog svijeta.
Mozda nije trenutak pravi.
Mozda sam trebao,
U ovo vrijeme
Bijede i izobilja,
Umjesto ljubavi,
Preko ulice
Dobaciti rijeci nasilja.
Mozda sam morao
U ovo vrijeme
Sto se osjeta gnusa
Izaci na trgove
I zavijati
U pustinje ljudskih dusa.
Mozda je moja ljudska duznost
Morala u ovo vrijeme
Okomiti se na lesinare,
Zagristi u hijene.
Al da mi u ovom tuznom svijetu
Ne sija radost tvoga lica,
Ni vjetar se usudio ne bi
proci kroz ovu sumu bez ptica...

BIJELI SNI

Crkavica.
Snijeg se kezi.
Cvokoće.
Škrguta.
Škripi.
Prosinac
bjelac
Krošnje brezi
Zapliće,
Zasipa,
Sipi.

U guste
pletenice vijavica
Uvijen svaki je put.
U glasu ptice zacakli se
Cvrkut
zamrznut.

Sve više sniježi,
I sniježi,
Nebo se pred očima
bjelasa
U ranjenoj zvijeri što bježi
Cijepa se lavež pasa.

A
negdje
U drvenoj izbi
Gdje vjetar - vepar vije,
Gdje vučije
oči žežu,
Ljubav se moja krije.

Oko nje vampiri kruže.
Krhki
leptiri lete.
Padaju sniježne ruže.
Mećava zavija.
Mete.

Dok
cjelac uz prozor rže,
I glogovo drvo pucketa,
Ona na medvjeđem
krznu
Cvili u svili ljeta.

U njoj još more romori,
Valovlje
u njoj još diše,
Suncem cjelova gori,
Sjećanjem sva miriše.

Na
nekoj divljoj plaži
Još za njom uzdišu vali,
More je obalom
traži,
Zovu je daleki žali.

Sve više sniježi,
I sniježi,
I
vjetar - vepar vije...
U nekoj drvenoj izbi
Sad moja ljubav
bdije.

A nad njom mjesec laje
Ko bijesan pas bez lanca
Ko
luđak u košulje vezan
Vrišti na leđima vranca.

Ona uz okno
sjeda.
Duhova ledi se dah.
Od njene kose krijese
Pauka hvata
strah.

Upire pogled daleko.
Dok planina prahom se ruši,
More
se pahulja ljulja
U njenoj samotnoj duši.

PROFESOR POVIJESTI

Tražeći metaforu za zlodjela
počinjena u ratu,
profesor povijesti nikako nije mogao
pronaći riječ
kojom bi opisao zlo.
- Zvijeri! – dobacivali su učenici -
To su bile zvijeri!
- Ne, djeco. To su bili ljudi.
Zvijeri to nikada učinile ne bi.
To su bili ljudi.
Ljudi su to bili…
Dugo je sa stidom ponavljao u sebi.

Jutarnja molitva

Blagosiljam Te
sto si me i ovo jutro probudio.
Znam da to mnogima,
koji sinoc usnuse sa mnom,
jutros vec nije dano.

Samo da gledam u Tvoju svjetlost,
u izvor ociju mojih,
meni je najveci dar
koji se pruziti moze.
Ono sto vidim
prevelika je radost za mene.
Prevelika
da samo u meni ostane.

Sve sto si mi darovao
primio sam od srca.
Primio sam ovo tijelo
ko sto se prima cvijet;
jer na koga bi pala,
koga obasjala Tvoja svjetlost
da nisi stvorio svijet.

Naviko si me na noci.
Naviko na dane.
Naviko na zemlju.
Na nebesa sviko.
S vatrom sam u rodu,
sa zrakom sam u rodu;
ko da sam iz vode,
iz svjetlosti niko.
A sve i bez mene
bit ce ko i prije
Ni sjena se na me
naviknula nije.

Blagosiljam Te
sto si mi sina moja dva darovao
Snagu si moju i zdravlje
ponos i uzdanje
kroz njih mi vratio.
Zivot si moj do vrha
radoscu ispunio.
Duznost sam roditelja
medju oci stavio
i nosit cu je dok i Ti mene nosis.
Pod krilima cu svojim gnijezdo saviti
da sina moja dva
do Dobrote Tvoje dovinem.
Da mi obraz pred Tobom osvjetlaju
i onda kada me ne bude ovdje.
Sina moja dva: dva blizanca Sunca.
Aureola dva oko moga srca.

Sve sto je sebe u Tebi naslo
zanijemilo je pred Tobom.
drvece nema rijeci:
u plodovima Te opijeva.
Voda nema rijeci:
u bilju Te zeleni.
Zemlja nema rijeci:
u cvijetu Ti se smijesi.
I usta moja,
te rane otvorene,
vec polako
svjetlost Tvoja zarasta.

Kao da je munja sinula kroz Sunce,
razmaknuvsi sljepilo sjaja,
ukazala mi se Tvoja providnost;
Tvoj put do tebe u meni.
Sad znam,
kao sto voda zna,
da sam samo Tvoja suza
izvirila iz sna
koja se ponovo vraca ocima svojim.

Valcer kiše - Enes Kišević

Žureć pred kišom, pod krošnje lipe
u hitnji smo na časak stali.

Nad nama su se kroz cvjetno lišće
oblaci bijeli okretali.

Zadihani, osmjehnusmo se.
Lipa je mrijela.

Srce se čulo u svakom kutu
naših tijela.

Možda sam mogao u tom trenutku
ljubavi nešto zauvijek reći,

al' valcer poče...

I ljetna kiša
dodirnu u grlu
drhtave riječi.

*Između dva krika*

Čovjek sam, i ništa ne znam.
Možda bih ti više mogao reći
Da sam svjetlo što se gnijezdi
U očima tvojim
Jer da sam i jelen, i jasen u planini
Zbog tebe bih sišao među ljude
Zbog tebe bih poželio imati ovo tijelo
Koje sve manje nosim na teret
Dobro je što nisam niknuo
U nekom poljupcu prije,
Ili poslije tvoga daha.
Dobro je što sam se zadesio
U istom svijetu sa tobom.
Ovaj kratki izlet na zemlji
U meni već prerasta
U jedno sveopće viđenje s tobom
Ma gdje bila na svijetu
Dobro je znati da jesi.
Krikom me moja roditeljka
K tebi donijela,
I krikom ću nebo prepoloviti
Kad se budem otkidao od očiju tvojih

U BUDIMPESTI

- I kosaru zelite?
- I kosaru dakako.
Zajedno s djurdjicama.
Zofiku, ipak - sapnuh u sebi -
ne vidjas svakoga dana.

Zakoracih u kisu.
Djurdjice disu.
Kad o rame kucnu me glas:
- Please, sir,
what is the price?

- Nothing - izustim.
I cvijece pruzim.
A osmjeh ljepotici sinu:
zrak se zavitla u piruetu,
ulica u balerinu.

Naidjoh na staricu.
Trotoar mete.
Pridjoh bez rijeci. Kiticu dam.
I isti osmjeh one dame,
Isti prepoznah plam.

Igra se zavuce u moje srce,
svim prolaznicima
prilazih redom.
Djurdjice sitne svima darivah -
svi lice imahu jedno.

Zofiki zurim.
Oci mi gucu.
Budimpesta pod kisom
se stidi.

O, kad bi Pariz imao noge,
pjeske bi dosao da je vidi.

Gospode, evo, na sedzdu ti padam,
Pred vjecnom tvojom klanjam se dobrotom
I molitve ti u stihove skladam,
Prosec: "Oh, daj mi smisao za ljepotom !"
Gospode, evo, na sedzdu ti padam.

Ti znas da bijah nevin poput rose
I poput lijera u proljecu ranom;
Al' ljudi, med sto pod jezikom nose,
Otrov mi dadose u bokalu p'janom,
Mada sam bio nevin poput rose.

I tada s Tvoga skrenuo sam puta
i zasrtao kroz pustos i tamu.
Ah, strast mi razum okova i sputa
da robski dvorim je u crnom plamu,
i s Tvoga ja sam zabasao puta.

Vjeru i nadu i srce izgubih
i moju ljubav pomrc'o je grijeh,
postado sarhos osori i grubi
sav ideal k'o sto je vinski mjeh.
Ah, svoju vjeru i nadu izgubih.


I slavih Bakha kao sveto bice,
Veneri pete jezikom sam lizo -
Vlastitim zubom ja sam svoje zice
Komad po komad kao zvijer grizo
Slavec Bakha ko bozansko bice.

Svaciji prezir pratio je mene,
Od sjene moje druzi mi bjezahu,
I sve me ciste klonile se zene ...
Vaj, tesko je bilo meni siromahu,
Jer ljudski prezir pratio je mene.

Ja sada bjezim pod okrilje tvoje
I tvog Kur'ana, tvoje vjecne rijeci;
Gospode, grijehe odrijesi moje
I bolesnu mi dusu izlijeci -
Ta ja se sklanjam pod okrilje tvoje.

Gospode, razum prosvijetli mi sada
I daj mi snage, daj mi volju jaku,
Demone sve sto moze da savlada ...
Nek tvoja milost svijetli mi u mraku,
Gospode, razum prosvijetli mi sada !

Raspiri moje stare vjere plamen,
Vrati mi ljubav i sve stare dare,
Da tresnem casom o ledeni kamen
I noktom zgrebem Venerine care -
O raspiri, mi stare vjere plamen! ...

Gospode, evo na sedzdu ti padam,
I kajem grijehe pod tvojom dobrotom -
I molitvu ti u stihove skladam,
Prosec: "Ah, daj mi smisao za ljepotom!" -
Gospode, evo, na sedzdu ti padam! ..

Gospode, evo, na sedzdu ti padam,
Pred vjecnom tvojom klanjam se dobrotom
I molitve ti u stihove skladam,
Prosec: "Oh, daj mi smisao za ljepotom !"
Gospode, evo, na sedzdu ti padam.

Ti znas da bijah nevin poput rose
I poput lijera u proljecu ranom;
Al' ljudi, med sto pod jezikom nose,
Otrov mi dadose u bokalu p'janom,
Mada sam bio nevin poput rose.

I tada s Tvoga skrenuo sam puta
i zasrtao kroz pustos i tamu.
Ah, strast mi razum okova i sputa
da robski dvorim je u crnom plamu,
i s Tvoga ja sam zabasao puta.

Vjeru i nadu i srce izgubih
i moju ljubav pomrc'o je grijeh,
postado sarhos osori i grubi
sav ideal k'o sto je vinski mjeh.
Ah, svoju vjeru i nadu izgubih.


I slavih Bakha kao sveto bice,
Veneri pete jezikom sam lizo -
Vlastitim zubom ja sam svoje zice
Komad po komad kao zvijer grizo
Slavec Bakha ko bozansko bice.

Svaciji prezir pratio je mene,
Od sjene moje druzi mi bjezahu,
I sve me ciste klonile se zene ...
Vaj, tesko je bilo meni siromahu,
Jer ljudski prezir pratio je mene.

Ja sada bjezim pod okrilje tvoje
I tvog Kur'ana, tvoje vjecne rijeci;
Gospode, grijehe odrijesi moje
I bolesnu mi dusu izlijeci -
Ta ja se sklanjam pod okrilje tvoje.

Gospode, razum prosvijetli mi sada
I daj mi snage, daj mi volju jaku,
Demone sve sto moze da savlada ...
Nek tvoja milost svijetli mi u mraku,
Gospode, razum prosvijetli mi sada !

Raspiri moje stare vjere plamen,
Vrati mi ljubav i sve stare dare,
Da tresnem casom o ledeni kamen
I noktom zgrebem Venerine care -
O raspiri, mi stare vjere plamen! ...

Gospode, evo na sedzdu ti padam,
I kajem grijehe pod tvojom dobrotom -
I molitvu ti u stihove skladam,
Prosec: "Ah, daj mi smisao za ljepotom!" -
Gospode, evo, na sedzdu ti padam! ..

"Ode moj hubertus",
Naglasih značajno.
"Što je to za jednog kralja".
"Ode moja ogrlica",
Ti uzdahnu nježno -
I poprska krv koralja.

"Ode moj opasač"
"Ode moj pas".
U snu se osmijehnuše breze.
I haljina tvoja u slapu skliznu:
Dva uštapa prekriše zvijezde

Strepeći da ne vrisneš:
"Ode moje tijelo",
Povukoh te put kućnog dima.
Za nama snijeg je tragove meo..

O, ode naša ludost divna.

Korijen s krilima

Dugo sam letio u prazno.
Treba na zemlju stati.
Uspravno iz nje rasti.
Uspravno umirati.

Ptice su šumi krila,
a šuma pticama korijen.
List ne leti od sebe,
on biva olujom gonjen.

Pod zemljom i u zraku
u isti mah drvece živi.
Drvo je most što diše
izmedju mrtvih i živih.

I kada ogole grane,
cvrkut ih zazeleni.
Ja ništa rekao nisam:
to jasen šumi u meni.

Samome sebi

Sve sto nize padam
sve vise svijet se veseli
u padu se masovno dopadam
svatko me gazit pozeli.

Slobodno gazite onako svojski
bez milosti bez dobrote
ja padam madam za vasu srecu
za kulisu vase ljepote.

Samo bez njeznosti molim
ne snjezite gazite jace
stvarno me nista ne boli
probajte cizmom dapace.

Bez bojazni krzneni zimzeleni
divljac je na banketu
zdusnije zdusnije ingeniozni
do guse mi zarijte petu.

Nesto premeko gazite krhki
u padu vrlo smo bliski
uceni blistavim primjerom mojim
i sami bivate skliski.

Ne libite se gazite jace
koliko srce vam voli
u ime ciste duse sto place
ja pozdravljam sve ljudske boli.

Zdravo gradski cistaci jave
ne lopatom sam cu se dici
vec oblak bijelom gestom zove
bez traga cu smrtnog otici.

Baš ta


Ti. Koji sad ovo čitaš. Tko si ti? Poznajemo li se? Ili lakše – poznaješ li ti sebe? Hajde, opiši se malo, upoznajmo se, dođi i ti u moju priču. Nabroji mi prvih pet osobina kojima se opisuješ. (Ili kojima bi te opisali starci kad ih spopadnu slične želje za darivanjem.) Sve krasno, jel’ da?

Strašni smo – ti i ja.
Mi, veliki, divni, plemeniti ljudi. Znam, nismo uvijek, ali trudimo se. Tako nas barem On uči.
I opet mi se misli vraćaju na Luciju. Na sve one Lucije koje prođu našim brzim životima, a da ih ne stignemo bolje ni pogledati. Ili čak i pogledamo, ali, Bože moj, kamo bismo došli kada bismo se oko svakoga trudili? Pa mi smo ipak civilizirani ljudi i ne možemo sad baš biti društveni sa svima. Bližnji? Ma sve je to O.K., zapovijed ljubavi itd. – no, i pojam bližnjega ima svoje granice. Zar ne? Svakako. Dok nas tragedija ne pouči drukčijem.
Trebaju li nam doista Lucije da bismo konačno počeli primjećivati ljude oko sebe, prilaziti im naprosto zato što smo baš njih i baš sada zamijetili u gomili? Ili zato što nam se učinilo da smo im baš sada potrebni? Trebaju li umirati Lucije da bismo mi oživjeli neposrednost?
Još uvijek mislimo – ima vremena, već ću nekako svrnuti oko na toga i toga, već ću jednom progovoriti koju s njim, već ću mu jednom oprostiti, možda mu jednom kažem što iskreno mislim o njemu… I stalno odgađamo. A vrijeme lijepo neprestano prolazi još nam se smije onako usput misleći: ”Mogli ste me i bolje iskoristiti!”
Doista, koliko vremena potrošimo u praznom hodu kada se bojimo ili jednostavno odbijamo upoznati dušu čovjeka pored sebe. A zaboravljamo da svak’ nosi nešto od Dobroga u sebi. Netko možda i ne previše, ono je u njemu sasvim nezamjetljivo ispod naslaga zloče ili plahosti, no ipak – tu je. Prihvaćanjem i ljubavlju ta mala duboko zakopana klica dobiva poticaj za rast. A tek upornim i pažljivim uzgojem… Dobro, koje je u početku bilo skriveno, polako prilazi površini i postaje vidljivo. Svijet dobiva novu svjetiljku koja možda na nekom drugom ponovi postupak svoga rađanja. I tako se sve širi dalje. I mi mijenjamo svijet. Zvuči li vam previše idealno? Naivno? Može biti. No, na sreću, postoji jedan dio svijeta koji sasvim sigurno možemo promijeniti. Sebe same. A, to je već jako puno.
Pa krenimo onda u potragu za Dobrim. Možda prvo baš u tom svijetu koji jedva čeka da ga otkrijemo ljudima. Neka barem naše vlastito Dobro postane vidljivo. Baš onim ljudima koji su nas baš danas onako uspješno izludili. Nadam se da to nisam bila ja. No, ako i jesam, baš vam opraštam što vam idem na živce. I baš mi je drago što ste ovo štivo pročitali do kraja. I baš … ma baš je Dobro!

Buđenje


Da l’ to moja glava sviće
na ramena tvoga ruži?
Ili ja to sebe sama
u rukama tvojim držim?
Da li se to moje srce
u dnu tvoga srca čuje,
il pod slapom kose tvoje
ježe pasom slatke struje?
Ustao bih, ali ne znam
kojom nogom?
Ko bršljan se uz tebe svijam
bijelim logom.
U prozoru zimsko sunce
kroz san sije,
zavlači se između nas
da se zgrije.

Gradski akvarel


Stari park sjene zmijulje
Iz oka žarulje kaplje mrak
Usahlo jezero u riblje škrge
Nad gradom kašlje zrak.
Drveće tako teško diše
Iz pluća lišća sapinje dah
Uz hrast se breza savija stišće
Kroz struk joj struji samrtan strah.
U krošnjama oblaci hriplju
Krvavi mjesec niz granje plače
sipljiva zora u gnijezdu neona
Ulicom zeleni ispljuvak skače.

Jabuka


Jabuka jedna neobrana
još se drži na grani.
Tako je zrela, tako je sočna,
da oči naprosto mami.
Nitko ne gleda opalo voće,
nogama gaze po njemu.
I svi se upinju, svi imat hoće
tu sladost osamljenu.
Palo je lišće, pale su kiše
i snijeg već po njoj pada.
A ona blista u goloj krošnji
k’o sunce iznad grada.
O što li misli u svojoj ljepoti,
ta zavisti crvena meta?
Možda se njena nebeska rumen
doziva utrobe cvijeta?
Penju se djeca, klipaju starci,
vjetru se rose zubi.
Još nitko ne prođe a da se na nju,
kamenom ne baci grubim.
I svijet se kupi, rukave suče,
“Tresite!”-naređuju vlasti.
A ona stoji, žarom boji,
niti ne misli pasti.
Padoše sjekire, padoše riječi,
uz krik se stropošta deblo.
I gle, sve oči padoše k zemlji,
a jabuka padne u Nebo