Enes Kišević

Prisutan kao svjetlost bez glasa

Samo da se uz tebe budim,
meni na svijetu ne treba više.
Da svaku tvoju mijenu slutim,
da zrak tvoj u blizini dišem.

Samo da tiho uz tebe šutim
prisutan kao svjetlost bez glasa.
I da ti oči očima ćutim,
Kao da ću te izgubiti,
Sad,
Ovoga časa.

Profesor povijesti

Tražeći metaforu za zlodjela
počinjena u ratu,
profesor povijesti nikako nije mogao
pronaći riječ
kojom bi opisao zlo.
- Zvijeri! – dobacivali su učenici -
To su bile zvijeri!
- Ne, djeco. To su bili ljudi.
Zvijeri to nikada učinile ne bi.
To su bili ljudi.
Ljudi su to bili…
Dugo je sa stidom ponavljao u sebi.

Poslije kruga

Da sam te sreo poslije kruga
kad sam se vraćao tebi
bio bih tvoj vjerni sluga
ništa se mijenjalo ne bi.

Al ja sam bio radoznao
htio sam spoznati krug
letjet još nisam znao
a put je bio predug.

I letio sam kao pčela
omamljen mirisom cvijeta
duša mi je pobjeći htjela
od tijela i od svijeta.

I padajući naučio sam
kako se podiže sam
uzdižući se padao sam
pa sad i koračati znam.

Al još mi duša mira nema
još kružim navikom kruga
još uvijek pjesmom pripradam svima
al’ samo orla imam za druga…

Snijeg u očima

Ne kloni mi, moja glavo,
to nisam ti ja propao:
u očima mojim tužnim
svijet je pao,
svijet je pao.
Ne tazi me, vino žarko,
da ti budem vedar kao:
u očima mojim suhim
svijet je pao,
svijet je pao.
Ne nosi me, moj očaju,
ti nada mnom nemaš vlasti,
toliko sam ja letio
da ne stignem nikad pasti.
I kada mi dušu sruše,
što ni u snu lako nije,
moje će me staro srce
još da grije,
još da grije.
Ne smiješi se, moja glavo,
što sam sam na sebe spao,
u očima mojim slanim,
snijeg je pao,
snijeg je pao.

Sijeda djeca

Sve to što čovjek stvori
to još se sagraditi može,
ali oni ruše i ono
što Ti si stvorio, Bože.
Podijelili su i Tebe
da lakše vladaju s nama.
O, kad bi mogli i zrak bi
sapeli s granicama.
Kako je čovjek mali,
kako zarasto u mržnji,
a grana ruža miriši
i ruci koja je skrši
Kako plakao ne bih,
ta puklo bi srce i svecu
kad vidim da Majke na svijet
rađaju sijedu djecu.
Za kakav mir mi je ginut
kad mir oduvijek postoji
On bi se i sada čuo
da ne zveckate oružjem svojim.
Za koju mi zemlju je pasti
kad ja sav pripadam zemlji
I sve nedužne žrtve
sahranjene su u meni.

Smrtne ruže

Bokori ruža mirisom žubore
Oko tvoga čela blijeda, zamišljena.
Kroz zatvoren prozor zore svijećom gore.
Na krevetu ležiš od sna ispijena.
Pijana od ruža. U smrt zaljubljena.
Vani trešnja miri prvim pahuljama
Moje misli k tebi pčelama se roje.
Ti smiješiš se mrtva u bijelim haljinama,
Dok pred kućom svati smrznuti -
Propeti konji ukopani stoje.
Spavaš poput cvijeta u knjizi,
Pritješnjena između smrti i života.
I kao da nisi žena.
Sva si u snu ljepota.

Samome sebi

Sve što niže padam
sve više svijet se veseli
u padu se masovno dopadam
svatko me gazit poželi.

Slobodno gazite onako svojski
bez milosti bez dobrote
ja padam madam za vašu sreću
za kulisu vaše ljepote.

Samo bez nježnosti molim
ne snježite gazite jače
stvarno me ništa ne boli
probajte čizmom dapače.

Bez bojazni krzneni zimzeleni
divljač je na banketu
zdušnije zdušnije ingeniozni
do guše mi zarijte petu.

Nešto premeko gazite krhki
u padu vrlo smo bliski
učeni blistavim primjerom mojim
i sami bivate skliski.

Ne libite se gazite jače
koliko srce vam voli
u ime čiste duše što plače
ja pozdravljam sve ljudske boli.

Zdravo gradski čistači jave
ne lopatom sam ću se dići
već oblak bijelom gestom zove
bez traga ću smrtnog otići.

Starinski mirisi

Naša soba miriše po tamjanu,
Po starom vinu,
I svijeća plače suzama bijelim.
Krevet se naseli pun zrikavaca
od poljubaca koje s tobom dijelim.

Kroz šuštave modre zastore zore
Slute se obrisi tijela što gore.

Ti pišeš

Ti pišeš:
kako se treba igrati i igrati,
a meni kažeš:
-Sakupljaj te igračke! -
Ti pišeš:
kako treba maštati i maštati,
a ne vidis od nosa
ni bijele mačke.
Ti pišeš
o nekoj slobodnoj slobodi,
a meni:
-Mir! Tišina!’ – vičeš.
Ti pišeš
kako sunce dan u šetnju vodi,
a vani najobicnija noć je,
pjesniče.
Ti pišeš
o nekoj tamo sreći,
o nekoj ljubavi,
i nekom miru…
A ja i noćas sam moram leći.
Laku ti noć , pjesmo na papiru!

Točka izvan kruga se ruga

Od jedan se uvijek broji
Od jedan sve drugo postoji
I prije početka
Jedan bi
Jedan će doći i poslije svih
Jedan što sve drugo sadrži
Kako da se tog jednog
Riješimo
Množine je dug
Uhvatimo početaki beskraj
I vežimo
Dobili smo krug
I evo metaforosfera:
Vasiona je bezbroj krugova
U rukama nevidljivog žonglera
Koji hita i hvata
Svaki od nas
Osim kruga u kojem se okreće
Ima i krug u kojem se kreće
I svaki vapi
Ište
Kruga središte
A samo poneko od nas sanja
Iskočiti iz kruga
I ostati na nogama
S navitkom kretanja
Jedan je protiv sviju
Svi protiv jednog se biju
A ne smiju
A ne smiju
Ni jedan
Da budu svi
Ko jedan
Vaseljena pod svodom
Na jedan svedena
Smije se jedinstvena
Točka izvan kruga se ruga.

I NIŠTA TE KAO NE BOLI

I ništa te kao ne boli
Dan je kao sunčan.
Ti si kao veseo.
Prolaziš, kao ne vide te.  

Svima je kao lijepo.
Svima je kao dobro.
Svima je kao ludo.  

I ti si kao sretan.

Živi se kao u miru.
Ptice su kao slobodne.
Budućnost kao na dlanu.

Savjest je kao čista.
I suncu je kao jasno.
O, srce, kao pjevaj.

Svi kao brinu o svima.
Svatko je prijatelj kao.
Svima je kao stalo do tebe
i do svijeta.                                          
                                                 
I dan kao ode.
I ti se kao smiješiš!
I ništa te kao ne boli.

IZGUBLJENI BISER


Jucer, jos se srecom osmjehivao dan.
Danas, izgubih biser u travi.
I zalud mi ga je traziti, znam
Ali ja isto tako znam
da ce sutra doci netko drugi
i naci moj biser,
dosnivati izgubljeni san.

Korijen s krilima


Dugo sam letio u prazno.
Treba na zemlju stati.
Uspravno iz nje rasti.
Uspravno umirati.
Ptice su šumi krila,
a šuma pticama korijen.
List ne leti od sebe,
on biva olujom gonjen.
Pod zemljom i u zraku
u isti mah drvece živi.
Drvo je most što diše
izmedju mrtvih i živih.
I kada ogole grane,
cvrkut ih zazeleni.
Ja ništa rekao nisam:
to jasen šumi u meni.

Noćno kupanje

Dišu dva otoka
Potopljena
U svili haljine njene.
Dvije lune od pjene
Pod morem.
Dvije polulune
Na valu.
Jedna je luna nebeska.
Na stijeni mokre sjene.
Nečije grimizne šake
Od slanih suza kristala.
I kaplje med od smole
U mlijeko raspukle smokve -
I vino u tijelima pjeva:
Zbog nas je more slano.

Znaš li što ću ja postati
    kad odrastem,

     za tvoju ljepotu, svijete?
 
     Ja kada odrastem
     jako veliki,
     ja ću postati dijete.
 
     Najljepše je kad odrasteš,
     a ostaneš dječji stvor,
     pa svi misle da si velik
     zato što si profesor.
 
     Što si doktor od imena,
     stručnjak za rakete -
     a ne znaju da si velik
     zato što si dijete.
 
     Možeš biti pilot, rudar...
     slavni pisac knjiga -
     djetetu je svaki pos'o
     lagan kao igra.
 
     Ma nosio ja u glavi
     i sve fakultete,
     kad odrastem jako velik,
     ja ću ostat' dijete.
 
      Enes Kišević

Sonata od sna

Od čega žive oči tvoje
Kad stalno iz njih isijava san?
O što bi dragulj dragane moje
dao da tako bar načas sja.
Tvoje su oči u meni zasle.
Taj sjaj nije od ljudi.
Svakoga jutra moje se lice
s tvojim očima budi.
Ko snijeg si koji pao nije,
satkana sva si od sna,
latico sniježna zgusnuta svjetla,
sva si ko cvijeta prah.
- Ne sklanjaj pogled. Čega se bojiš?
Ljubavi, zar te je strah?
Zacijeli riječi cjelovima,
s usana strgni mi dah.
Čemu se smiješiš?
Obujmi me jače,
sva krvi nek mi utrne!
Kad zagrlim te ovako,
znaš što ja vidim:
Dva križa koja se grle.
A međ' njima diše
još nerođen Bog,
prikovan poljupcima...
A što ako boginja neka
pod mojom usnom sniva?
Pod tvojom usnom sni violina
u violini pjesma, u pjesmi plod.
O kad me dodirnu usta tvoja:
harfa se boja prospe u svod.
Prsti su tvoji vidre vedre
što se u igri tope.
A ćutiš li kako iz moga struka
iskaču antilope.
O kad bi moglo uho čuti
tvoj dodir, glazbo nijema,
napisao bih ti od sna sonatu,
al klavir tih dirki nema.
Povedi me u kut svijeta
neki tih.
Da te ćutim. Da te dišem.
Da te snim.
Što je život? Oka treptaj.
Tajna tajne.
Između dva otkucaja
srca stane.

Neki stid

Na zlo sam odavno vec okornjačio,
još jedino dobrota čista mene gane.
O pete sam zavist okačio.
Cvijetom moje zarasle su rane.

Svaka himba meni je daleka.
Drugima sam kao samom sebi.
Mržnje sve, od ovoga svijeta,
ljubav moju potopile ne bi.

Pa ipak se katkad ćutim slabim,
kad od srca um mi se otima.
Sam pred sobom ja oborim glavu
ne znajući kud bih sa očima.

za mene, jedna od najlepsih ljubavnih pesama


PRISUTAN KAO SVJETLOST BEZ GLASA 

Samo da se uz tebe budim, 
meni na svijetu ne treba vise. 
Da svaku tvoju mijenu slutim, 
da zrak u tvojoj blizini disem. 

Samo da tiho uz tebe sutim 
prisutan kao svjetlost bez glasa. 
I da ti oci ocima cutim, 
kao da cu te izgubiti, sada, ovoga casa.

Izmedju dva krika

Covjek sam, i nista neznam.
Mozda bih ti vise mogao reci.
Da sam svjetlo sto se gnjezdi
U ocima tvojim.
Jer da sam i jelen, i jesen u planini,
Zbog tebe bih sisao medju ljude,
Zbog tebe bih pozelio imati ovo tijelo,
Koje sve manje nosim na teret.
Dobro je sto nisam niknuo
U nekom poljupcu prije,
Ili poslije tvoga daha.
Dobro je sto sam se zadesio
U istom svijetu sa tobom.
Ovaj kratki izlet na zemlji
U meni vec prerasta
U jedno sveopce vidjenje s tobom.
Ma gdje bila na svijetu
Dobro je znati da jesi.
Krikom me moja roditeljka
K tebi donijela,
I krikom cu nebo prepoloviti
Kad se budem odkidao od ociju tvojih.