Enes Kišević

Brzo se sakrij u mene



Brzo se sakrij u mene.

Ja ću se u tebe skriti,

Da neznam tko sam ja,

Da ne znaš tko si ti.



Sva se u mene zavuci,

Vani se zima sprema,

To smrt nas naša traži,

I vidi da nas nema.

U nama su samo oči žive



Nismo mi to

Što naša tijela hoće,

I što se sada

U jednom grču lome,

Mi ljubavi smo

Samo dvije samoće

U životu ovom providnome.



Ko oka dva

Što zajedno gledaju,

A jedno drugo

Nikada ne vide.

Ko oka dva

Što sjaj prelijevaju,

I plaču,

I snivaju

Stvari posve vidne.

Točka izvan kruga se ruga



Od jedan se uvijek broji

Od jedan sve drugo postoji

I prije početka

Jedan bi

Jedan će doći i poslije svih

Jedan što sve drugo sadrži

Kako da se tog jednog

Riješimo

Množine je dug

Uhvatimo početaki beskraj

I vežimo

Dobili smo krug

I evo metaforosfera:

Vasiona je bezbroj krugova

U rukama nevidljivog žonglera

Koji hita i hvata

Svaki od nas

Osim kruga u kojem se okreće

Ima i krug u kojem se kreće

I svaki vapi

Ište

Kruga središte

A samo poneko od nas sanja

Iskočiti iz kruga

I ostati na nogama

S navitkom kretanja

Jedan je protiv sviju

Svi protiv jednog se biju

A ne smiju

A ne smiju

Ni jedan

Da budu svi

Ko jedan

Vaseljena pod svodom

Na jedan svedena

Smije se jedinstvena

Točka izvan kruga se ruga.

---

---

Mi smo se ipak negdje sreli

Izvan života izvan kruga

Iako sami još nas veže

Od misli most od suza duga.

Snijeg u očima



Ne kloni mi, moja glavo,

to nisam ti ja propao:

u očima mojim tužnim

svijet je pao,

svijet je pao.



Ne tazi me, vino žarko,

da ti budem vedar kao:

u očima mojim suhim

svijet je pao,

svijet je pao.



Ne nosi me, moj očaju,

ti nada mnom nemaš vlasti,

toliko sam ja letio

da ne stignem nikad pasti.



I kada mi dušu sruše,

što ni u snu lako nije,

moje će me staro srce

još da grije,

još da grije.



Ne smiješi se, moja glavo,

što sam sam na sebe spao,

u očima mojim slanim,

snijeg je pao,

snijeg je pao.

San bez snivača



Iza mene neće ostati

čak ni tuga.

Osmijeh će ko duga

nadvit se iznad plača.

Iza mene će ostati

samo san

koji se neće moći sjetiti

Ni svog snivača.

PAHULJE, PAHULJE, PA HULJE





Sve sto nize padam

sve vise svijet se veseli.

U padu se masovno dopadam.

Svatko me gazit pozeli.



Slobodno gazite, onako svojski,

bez milosti, bez dobrote.

Ja padam, madam, za vasu srecu.

Za kulisu vase ljepote.



Samo bez njeznosti, molim,

ne snijezite, gazite jace!

Stvarno me nista ne boli,

probajte cizmom, dapace.



Bez bojazni, krzneni zimzeleni,

divljac je na banketu.

Zduznije, zduznije, ingeniozni,

do guse mi zarijte petu.



Nesto premeko gazite krhki.

U padu vrlo smo bliski.

Uceni blistavim primjerom mojim

i sami bivate skliski.



Ne libite se, gazite jace,

koliko srce vam voli.

U ime ciste duse sto place

ja pozdravljam sve ljudske boli.



Zdravo, gradski cistaci jave!

Ne lopatom, sad cu se dici.

Vec oblak bijelom gestom zove -

bez traga cu, bez traga, otici.

OTVOREN KAVEZ





Nesto se divno desava s nama,

osjecas li to i sama?

U nama se pomicu neke granice

sto su nas stezale godinama.



I nasa ljubav,

ko ptica u kavezu

kad joj otvoris vrata,

ustreptala gleda u beskrajnu plavet,

i od ljepote strah je hvata.



Vec sama pomisao da je slobodna,

da moze zaparati visine modre,

kavez joj cini vecim od svemira,

vecim od njene slobode.

Ode naša ludost divna



Kao da neko guske čerupa -

Nebo se zaperja

Ne znam što mi bi,

Podigoh ruku

I rekoh:

"Ode moj šal!"



"Ode moj šešir"

Ti prihvati igru,

I zakači šešir u zrak.

"Ode moja knjiga",

Uzvratih mirno.

Prestrašen graknu mrak.



"Ode moja tišina",

Ti radosno ciknu

"Adieux mon sher rochar!"

"Ode moja šubara"

Učtivo viknuh

"Moj kroljik daragoj,

Prašćaj!"



"Ode moj ogrtač",

Ti šapnu stidno,

Plešući valcer divljinom.



"Ode", zanijemih.

Gle, noć se gluha ogrnu pelerinom.



"Ode moj hubertus",

Naglasih značajno.

"Što je to za jednog kralja".

"Ode moja ogrlica",

Ti uzdahnu nježno -

I poprska krv koralja.



"Ode moj opasač"

"Ode moj pas".

U snu se osmijehnuše breze.

I haljina tvoja u slapu skliznu:

Dva uštapa prekriše zvijezde



Strepeći da ne vrisneš:

"Ode moje tijelo",

Povukoh te put kućnog dima.

Za nama snijeg je tragove meo..



O, ode naša ludost divna.

SMRTNE RUZE



Bokori ruza mirisom zubore

Oko tvoga cela blijeda, zamisljena.

Kroz zatvoren prozor zore svijecom gore.

Na krevetu lezis od sna ispijena.

Pijana od ruza. U smrt zaljubljena.



Vani tresnja miri prvim pahuljama

Moje misli k tebi pcelama se roje.

Ti smijesis se mrtva u bijelim haljinama,

Dok pred kucom svati smrznuti -

Propeti konji ukopani stoje.



Spavas poput cvijeta u knjizi,

Pritjesnjena izmedju smrti i zivota.

I kao da nisi zena.

Sva si u snu ljepota.

NEKI STID



Na zlo sam odavno vec okornjacio,

jos jedino dobrota cista mene gane.

O pete sam zavist okacio.

Cvijetom moje zarasle su rane.



Svaka himba meni je daleka.

Drugima sam kao samom sebi.

Mrznje sve, od ovoga svijeta,

ljubav moju potopile ne bi.



Pa ipak se katkad cutim slabim,

kad od srca um mi se otima.

Sam pred sobom ja oborim glavu

ne znajuci kud bih sa ocima.

ZAŠTO SE DJECA NE SMIJU



To što prolaze starci zamišljeni,

Što misli im o smrti obraze piju,

To još razumijem, al' ne znam zašto,

Zašto se djeca ne smiju?



I to što pored zrelih žena

Prolazi svijet umornih očiju -

I na to sam se navik'o, al' ne znam zašto,

Zašto se djeca ne smiju?



To što se u metrou ni riječ ne čuje,

Što parovi ruke u džepovima kriju -

To je već normalno, al' mene plaši,

Zašto se djeca ne smiju?



To da um služi jedino za to:

da o novcu sanja i plod u embriju -

I to sam prošao, al' ne znam zašto,

Zašto se djeca ne smiju?

ISKONSKI NAGON STVARANJA



Bjezeci od smrti,

U pjesme,

Ili u tebe,

Ja sam na istom -

U biti.



Jer sve dok smrtnika bude -

I besmrtnih ce biti.

BIJELI SNI



Crkavica.

Snijeg se kezi.

Cvokoce.

Skrguta.

Skripi.

Prosinac bjelac

Krosnje brezi

Zaplice,

Zasipa,

Sipi.



U guste pletenice vijavica

Uvijen svaki je put.

U glasu ptice zacakli se

Cvrkut zamrznut.



Sve vise snijezi,

I snijezi,

Nebo se pred ocima bjelasa

U ranjenoj zvijeri sto bjezi

Cijepa se lavez pasa.



A negdje

U drvenoj izbi

Gdje vjetar - vepar vije,

Gdje vucije oci zezu,

Ljubav se moja krije.



Oko nje vampiri kruze.

Krhki leptiri lete.

Padaju snijezne ruze.

Mecava zavija.

Mete.



Dok cjelac uz prozor rze,

I glogovo drvo pucketa,

Ona na medvjedjem krznu

Cvili u svili ljeta.



U njoj jos more romori,

Valovlje u njoj jos dise,

Suncem cjelova gori,

Sjecanjem sva mirise.



Na nekoj divljoj plazi

Jos za njom uzdisu vali,

More je obalom trazi,

Zovu je daleki zali.



Sve vise snijezi,

I snijezi,

I vjetar - vepar vije...

U nekoj drvenoj izbi

Sad moja ljubav bdije.



A nad njom mjesec laje

Ko bijesan pas bez lanca

Ko ludjak u kosulje vezan

Vristi na ledjima vranca.



Ona uz okno sjeda.

Duhova ledi se dah.

Od njene kose krijese

Pauka hvata strah.



Upire pogled daleko.

Dok planina prahom se rusi,

More se pahulja ljulja

U njenoj samotnoj dusi.

Velik kao dijete



Znas li sto cu ja postati

kada odrastem,

za tvoju ljepotu, svijete?



Ja kada odrastem

jako veliki,

ja cu postati dijete.



Najljepse je kad odrastes,

a ostanes djecji stvor,

pa svi misle da si velik

zato sto si profesor.



Sto si doktor od imena,

strucnjak za rakete -

a ne znaju da si velik

zato sto si dijete.



Mozes biti pilot, rudar...

slavni pisac knjiga -

djetetu je svaki pos'o

lagan kao igra.



Ma nosio ja u glavi

i sve fakultete,

kad odrastem jako velik,

ja cu ostat' dijete.

SONATA OD SNA



Od cega zive oci tvoje

Kad stalno iz njih isijava san?

O sto bi dragulj dragane moje

dao da tako bar nacas sja.



Tvoje su oci u meni zasle.

Taj sjaj nije od ljudi.

Svakoga jutra moje se lice

s tvojim ocima budi.



Ko snijeg si koji pao nije,

satkana sva si od sna,

latico snijezna zgusnuta svjetla,

sva si ko cvijeta prah.



- Ne sklanjaj pogled. Cega se bojis?

Ljubavi zar te je strah?

Zacijeli rijeci cjelovima,

s usana strgni mi dah.



Cemu se smijesis?

Obujmi me jace,

sva krvi nek mi utrne!



Kad zagrlim te ovako,

znas sto ja vidim:

Dva kriza koja se grle.



A medj njima dise

jos nerodjen Bog,

prikovan poljupcima...



A sto ako boginja neka

pod mojom usnom sniva?



Pod tvojom usnom sni violina,

u violini pjesma, u pjesmi plod.

O kad me dodirnu usta tvoja:

harfa se boja prospe u svod.



Prsti su tvoji vidre vedre

sto se u igri tope.

Cutis li kako iz moga struka

iskacu antilope.



O kad bi moglo uho cuti

tvoj dodir, glazbo nijema,

napisao bih ti od sna sonatu,

al klavir tih dirki nema.



Povedi me u kut svijeta

neki tih.

Da te cutim. Da te disem.

Da te snim.



Sto je zivot? Oka treptaj.

Tajna tajne.

Izmedju dva otkucaja

srca stane.

Za života

Za života
naseljavaj oči prijateljima-
veseli srce svoje.
Ne razmišljaj o njima,
nego im dođi dok još možeš
na nogama svojim stajati,
jer bit će, nažalost,
i suviše vremena
kada ćemo se sve više
iz očiju u misli preseljavati-
kada ćemo se još jedino
mislima moći posjećivati.

Prisutan kao svjetlost bez glasa


Samo da se uz tebe budim,
meni na svijetu ne treba više.
Da svaku tvoju mijenu slutim,
da zrak u tvojoj blizini dišem.

Samo da tiho uz tebe šutim
prisutan kao svjetlost bez glasa.
I da ti oči očima ćutim
Kao da ću te izgubiti, sada, ovog časa.

BUDI SUNCE POEZIJE
Budi vječni valcer vir... Vtrlog vjetra nek te vije
Budi glazbe dubok mir...Budi sunce poezije

Budi sve što ja ne mogu...Što mi drugi zgazi, uze
Vrati u ljubav vjeru Bogu... Vrati vatri iskru suze

Budi takva kakva jesi... Ne mijenjaj se za sva blaga
Uvijek nek te miso resi...Ona tiha patnja draga

Ma koliko bila žena... Uvijek više tajna budi
Budi šutnja, al' iskrena...nek te vječno slute ljudi

I daj duši svojoj strepnju...Neka čezne, ljubi, pati
Daj ljepoti smrti zebnju...I u ljubav vjeru vrati

Budi suza na dnu mora... Što je osmijeh oka krije
Budi žubor sa izvora... Budi sunce poezije.

VALCER KISE

Zurec pred kisom,
pod krosnje lipe
u hitnji smo na casak stali.

Nad nama su se
kroz cvjetno lisce
oblaci bijeli okretali.

Zadihani,
osmjehnusmo se.
Lipa je mrijela.

Srce se culo
u svakom kutu
nasih tijela.

Mozda sam mogao
u tom trenutku
ljubavi nesto zauvijek reci,

al valcer poce...

I ljetna kisa
dodirnu u grlu
drhtave rijeci.

Dan je kao sunčan.

Ti si kao veseo.

Prolaziš, kao ne vide te.



Svima je kao lijepo.

Svima je kao dobro.

Svima je kao ludo.



I ti si kao sretan.



Živi se kao u miru.

Ptice su kao slobodne.

Budućnost kao na dlanu.



Savjest je kao čista.

I suncu je kao jasno.

O, srce, kao pjevaj.



Svi kao brinu o svima.

Svako je prijatelj kao.

Svima je kao stalo do tebe

i do svijeta.



I dan kao ode.

I ti se kao smiješiš!

I ništa te kao ne boli.

Korijen s krilima

Dugo sam letio u prazno.
Treba na zemlju stati.
Uspravno iz nje rasti.
Uspravno umirati.

Ptice su šumi krila,
a šuma pticama korijen.
List ne leti od sebe,
on biva olujom gonjen.

Pod zemljom i u zraku
u isti mah drvece živi.
Drvo je most što diše
izmedju mrtvih i živih.

I kada ogole grane,
cvrkut ih zazeleni.
Ja ništa rekao nisam:
to jasen šumi u meni.

Blago pada noć
Roje se zvezde u nebeska jata
svitci u tami traže svoga brata...
Eno i zrikavaca
što kroz svirku
iskazuju nemoć.
Zanima me
zašto u tami tražiš sabrata
A dan je tako lep..


Dobro nam došla Brezo...

Jutarnja molitva

Blagosiljam Te
sto si me i ovo jutro probudio.
Znam da to mnogima,
koji sinoc usnuse sa mnom,
jutros vec nije dano.

Samo da gledam u Tvoju svjetlost,
u izvor ociju mojih,
meni je najveci dar
koji se pruziti moze.
Ono sto vidim
prevelika je radost za mene.
Prevelika
da samo u meni ostane.

Sve sto si mi darovao
primio sam od srca.
Primio sam ovo tijelo
ko sto se prima cvijet;
jer na koga bi pala,
koga obasjala Tvoja svjetlost
da nisi stvorio svijet.

Naviko si me na noci.
Naviko na dane.
Naviko na zemlju.
Na nebesa sviko.
S vatrom sam u rodu,
sa zrakom sam u rodu;
ko da sam iz vode,
iz svjetlosti niko.
A sve i bez mene
bit ce ko i prije
Ni sjena se na me
naviknula nije.

Blagosiljam Te
sto si mi sina moja dva darovao
Snagu si moju i zdravlje
ponos i uzdanje
kroz njih mi vratio.
Zivot si moj do vrha
radoscu ispunio.
Duznost sam roditelja
medju oci stavio
i nosit cu je dok i Ti mene nosis.
Pod krilima cu svojim gnijezdo saviti
da sina moja dva
do Dobrote Tvoje dovinem.
Da mi obraz pred Tobom osvjetlaju
i onda kada me ne bude ovdje.
Sina moja dva: dva blizanca Sunca.
Aureola dva oko moga srca.

Sve sto je sebe u Tebi naslo
zanijemilo je pred Tobom.
drvece nema rijeci:
u plodovima Te opijeva.
Voda nema rijeci:
u bilju Te zeleni.
Zemlja nema rijeci:
u cvijetu Ti se smijesi.
I usta moja,
te rane otvorene,
vec polako
svjetlost Tvoja zarasta.

Kao da je munja sinula kroz Sunce,
razmaknuvsi sljepilo sjaja,
ukazala mi se Tvoja providnost;
Tvoj put do tebe u meni.
Sad znam,
kao sto voda zna,
da sam samo Tvoja suza
izvirila iz sna
koja se ponovo vraca ocima svojim.