Enes Kišević

Noćno kupanje


Dišu dva otoka
Potopljena
U svili haljine njene.
Dvije lune od pjene
Pod morem.
Dvije polulune
Na valu.
Jedna je luna nebeska.
Na stijeni mokre sjene.
Nečije grimizne šake
Od slanih suza kristala.
I kaplje med od smole
U mlijeko raspukle smokve -
I vino u tijelima pjeva:
Zbog nas je more slano.

Otvoren kavez


Nešto se divno dešava s nama,
osjećaš li to i sama?
U nama se pomiču neke granice
što su nas stezale godinama.
I naša ljubav,
ko ptica u kavezu
kad joj otvoriš vrata,
ustreptala gleda u beskrajnu plavet,
i od ljepote strah je hvata.
Već sama pomisao da je slobodna,
da može zaparati visine modre,
kavez joj čini većim od svemira,
većim od njene slobode.

San bez snivača


Iza mene neće ostati
čak ni tuga.
Osmijeh će ko duga
nadvit se iznad plača.
Iza mene će ostati
samo san
koji se neće moći sjetiti
Ni svog snivača.

Neki Stid
Na zlo sam odavno već okornjačio,
još jedino dobrota čista mene gane.
O pete sam zavist okačio.
Cvijetom moje zarasle su rane.

Svaka himna meni je daleka.
Drugima sam kao samom sebi.
Mržnje sve, od ovoga svijeta,
ljubav moju potopile ne bi.

Pa ipak se katkad činim slabim,
kad od srca um mi se otima.
Sam pred sobom ja oborim glavu
ne znajući kud bih sa očima.

ČUVAR PARKA


Neki je čuvar parka,
iz čiste osvete prave,
umjesto NE GAZI TRAVU
napisao: NE GAZI MRAVE!

I sva su djeca išla
po stazi sagnute glave.
Mravu je suza sišla
niz lice zelene trave.

Odletješe ptice iz parka,
iz gnijezda prhnu jaje,
nestade mravinjaka,
nestade dječije graje.

I lišće poletje s grana.
Travnjak se u tugu savi.
Na klupi čuvar sanja
da s djecom se juri po travi.

SAV SVIJET JE TEBI DOM

I kiša i vjetar i snijeg
i bura i munja i grom,
sve ti se čini lijepo
kad znaš da imaš svoj dom.

Pod strehom cvrkuću ptice.
Na krovu glasa se roda.
A dimnjak odbija dim
u oko plavoga

U prozoru mama sjedi.
U peći vatra guče.
A vani mećava briše,
o vrata udara, tuče…

O svijet je mio i drag
gledan u svjetlu tom,
i kad prekoračiš prag,
sav svijet je tebi dom.

Brzo se sakrij u mene.
Ja ću se u tebe skriti,
Da ne znam tko sam ja,
Da ne znaš tko si ti.

Sva se u mene zavuci,
Vani se zima sprema,
To smrt nas naša traži,
I vidi da nas nema.

Ti pišeš
kako se treba igrati i igrati,
a meni kažeš:
Sakupljaj te igračke!

Ti pišeš
kako treba maštati i maštati,
a ne vidis od nosa ni bijele mačke.

Ti pišeš
o nekoj slobodnoj slobodi,
a meni:
-Mir! Tišina!' - vičeš.

Ti pišeš
kako sunce dan u šetnju vodi,
a vani najobicnija noć je,
pjesniče.

Ti pišeš
o nekoj tamo sreći,
o nekoj ljubavi,
i nekom miru...
A ja i noćas sam moram leći.
Laku ti noć , pjesmo na papiru!

U Nama Su Samo Oči Žive
Nismo mi to što naša tijela hoće,
i što se sada u jednom grču lome,
mi ljubavi smo samo dvije samoće
u životu ovom providnome.

Ko oka dva što zajedno gledaju,
a jedno drugo nikada ne vide.
Ko oka dva što sjaj prelijevaju,
i plaču, i snivaju stvari posve vidne.

Ona
Iza njena čela šumi vasiona,
sijaset svjetova iz ponora sja se,
dva sunca joj resi kruna misaona,
pred ljepotom njenom svemiri se gase.

Baš ta

Ti. Koji sad ovo čitaš. Tko si ti? Poznajemo li se? Ili lakše – poznaješ li ti sebe? Hajde, opiši se malo, upoznajmo se, dođi i ti u moju priču. Nabroji mi prvih pet osobina kojima se opisuješ. (Ili kojima bi te opisali starci kad ih spopadnu slične želje za darivanjem.) Sve krasno, jel’ da?
* * * * *
Strašni smo – ti i ja.
Mi, veliki, divni, plemeniti ljudi. Znam, nismo uvijek, ali trudimo se. Tako nas barem On uči.
I opet mi se misli vraćaju na Luciju. Na sve one Lucije koje prođu našim brzim životima, a da ih ne stignemo bolje ni pogledati. Ili čak i pogledamo, ali, Bože moj, kamo bismo došli kada bismo se oko svakoga trudili? Pa mi smo ipak civilizirani ljudi i ne možemo sad baš biti društveni sa svima. Bližnji? Ma sve je to O.K., zapovijed ljubavi itd. – no, i pojam bližnjega ima svoje granice. Zar ne? Svakako. Dok nas tragedija ne pouči drukčijem.
Trebaju li nam doista Lucije da bismo konačno počeli primjećivati ljude oko sebe, prilaziti im naprosto zato što smo baš njih i baš sada zamijetili u gomili? Ili zato što nam se učinilo da smo im baš sada potrebni? Trebaju li umirati Lucije da bismo mi oživjeli neposrednost?
Još uvijek mislimo – ima vremena, već ću nekako svrnuti oko na toga i toga, već ću jednom progovoriti koju s njim, već ću mu jednom oprostiti, možda mu jednom kažem što iskreno mislim o njemu… I stalno odgađamo. A vrijeme lijepo neprestano prolazi još nam se smije onako usput misleći: ”Mogli ste me i bolje iskoristiti!”
Doista, koliko vremena potrošimo u praznom hodu kada se bojimo ili jednostavno odbijamo upoznati dušu čovjeka pored sebe. A zaboravljamo da svak’ nosi nešto od Dobroga u sebi. Netko možda i ne previše, ono je u njemu sasvim nezamjetljivo ispod naslaga zloče ili plahosti, no ipak – tu je. Prihvaćanjem i ljubavlju ta mala duboko zakopana klica dobiva poticaj za rast. A tek upornim i pažljivim uzgojem… Dobro, koje je u početku bilo skriveno, polako prilazi površini i postaje vidljivo. Svijet dobiva novu svjetiljku koja možda na nekom drugom ponovi postupak svoga rađanja. I tako se sve širi dalje. I mi mijenjamo svijet. Zvuči li vam previše idealno? Naivno? Može biti. No, na sreću, postoji jedan dio svijeta koji sasvim sigurno možemo promijeniti. Sebe same. A, to je već jako puno.
Pa krenimo onda u potragu za Dobrim. Možda prvo baš u tom svijetu koji jedva čeka da ga otkrijemo ljudima. Neka barem naše vlastito Dobro postane vidljivo. Baš onim ljudima koji su nas baš danas onako uspješno izludili. Nadam se da to nisam bila ja. No, ako i jesam, baš vam opraštam što vam idem na živce. I baš mi je drago što ste ovo štivo pročitali do kraja. I baš … ma baš je Dobro!

Brzo se sakrij u mene

Brzo se sakrij u mene.
Ja ću se u tebe skriti,
Da neznam tko sam ja,
Da ne znaš tko si ti.
Sva se u mene zavuci,
Vani se zima sprema,
To smrt nas naša traži,
I vidi da nas nema.

Bijeli sni

Crkavica.
Snijeg se kezi.
Cvokoće.
Skrguta.
Škripi.
Prosinac bjelac
Krošnje brezi
Zapliće,
Zasipa,
Sipi.

U guste pletenice vijavica
Uvijen svaki je put.
U glasu ptice zacakli se
Cvrkut zamrznut.

Sve više sniježi,
I sniježi,
Nebo se pred očima bjelasa
U ranjenoj zvijeri što bjezi
Cijepa se lavež pasa.

A negdje
U drvenoj izbi
Gdje vjetar – vepar vije,
Gdje vučije oči žežu,
Ljubav se moja krije.

Oko nje vampiri kruže.
Krhki leptiri lete.
Padaju sniježne ruže.
Mećava zavija.
Mete.

Dok cjelac uz prozor rže,
I glogovo drvo pucketa,
Ona na medvjeđem krznu
Cvili u svili ljeta.

U njoj još more romori,
Valovlje u njoj još diše,
Suncem cjelova gori,
Sjećanjem sva miriše.

Na nekoj divljoj plaži
Još za njom uzdišu vali,
More je obalom traži,
Zovu je daleki žali.

Sve više sniježi,
I sniježi,
I vjetar – vepar vije…
U nekoj drvenoj izbi
Sad moja ljubav bdije.

A nad njom mjesec laje
Ko bijesan pas bez lanca
Ko luđak u kožulje vezan
Vrišti na leđima vranca.

Ona uz okno sjeda.
Duhova ledi se dah.
Od njene kose krijese
Pauka hvata strah.

Upire pogled daleko.
Dok planina prahom se ruši,
More se pahulja ljulja
U njenoj samotnoj duši.

Buđenje

Da l’ to moja glava sviće
na ramena tvoga ruži?
Ili ja to sebe sama
u rukama tvojim držim?

Da li se to moje srce
u dnu tvoga srca čuje,
il pod slapom kose tvoje
ježe pasom slatke struje?

Ustao bih, ali ne znam
kojom nogom?
Ko bršljan se uz tebe svijam
bijelim logom.

U prozoru zimsko sunce
kroz san sije,
zavlači se između nas
da se zgrije.

Gradski akvarel

Stari park sjene zmijulje
Iz oka žarulje kaplje mrak
Usahlo jezero u riblje škrge
Nad gradom kašlje zrak.

Drveće tako teško diše
Iz pluća lišća sapinje dah
Uz hrast se breza savija stišće
Kroz struk joj struji samrtan strah.

U krošnjama oblaci hriplju
Krvavi mjesec niz granje plače
sipljiva zora u gnijezdu neona
Ulicom zeleni ispljuvak skače.

Između dva krika

Čovjek sam, i ništa ne znam.
Možda bih ti više mogao reći
Da sam svjetlo što se gnijezdi
U očima tvojim
Jer da sam i jelen, i jasen u planini
Zbog tebe bih sišao među ljude
Zbog tebe bih poželio imati ovo tijelo
Koje sve manje nosim kao teret
Dobro je što nisam niknuo
U nekom poljupcu prije,
Ili poslije tvoga daha.
Dobro je što sam se zadesio
U istom svijetu sa tobom.
Ovaj kratki izlet na zemlji
U meni već prerasta
U jedno sveopće viđenje s tobom
Ma gdje bila na svijetu
Dobro je znati da jesi.
Krikom me moja roditeljka
K tebi donijela,
I krikom ću nebo prepoloviti
Kad se budem otkidao od očiju tvojih

Jabuka

Jabuka jedna neobrana
još se drži na grani.
Tako je zrela, tako je sočna,
da oči naprosto mami.
Nitko ne gleda opalo voće,
nogama gaze po njemu.
I svi se upinju, svi imat hoće
tu sladost osamljenu.
Palo je lišće, pale su kiše
i snijeg već po njoj pada.
A ona blista u goloj krošnji
k’o sunce iznad grada.
O što li misli u svojoj ljepoti,
ta zavisti crvena meta?
Možda se njena nebeska rumen
doziva utrobe cvijeta?
Penju se djeca, klipaju starci,
vjetru se rose zubi.
Još nitko ne prođe a da se na nju,
kamenom ne baci grubim.
I svijet se kupi, rukave suče,
“Tresite!”-naređuju vlasti.
A ona stoji, žarom boji,
niti ne misli pasti.
Padoše sjekire, padoše riječi,
uz krik se stropošta deblo.
I gle, sve oči padoše k zemlji,
a jabuka padne u Nebo

Jutarnja molitva

Blagosiljam Te
što si me i ovo jutro probudio.
Znam da to mnogima,
koji sinoć usnuše sa mnom,
jutros već nije dano.

Samo da gledam u Tvoju svjetlost,
u izvor očiju mojih,
meni je najveći dar
koji se pružiti može.
Ono što vidim
prevelika je radost za mene.
Prevelika
da samo u meni ostane.

Sve što si mi darovao
primio sam od srca.
Primio sam ovo tijelo
ko što se prima cvijet;
jer na koga bi pala,
koga obasjala Tvoja svjetlost
da nisi stvorio svijet.

Naviko si me na noći.
Naviko na dane.
Naviko na zemlju.
Na nebesa sviko.
S vatrom sam u rodu,
sa zrakom sam u rodu;
ko da sam iz vode,
iz svjetlosti niko.
A sve i bez mene
bit će ko i prije
Ni sjena se na me
naviknula nije.

Blagosiljam Te
što si mi sina moja dva darovao
Snagu si moju i zdravlje
ponos i uzdanje
kroz njih mi vratio.
Život si moj do vrha
radošću ispunio.
Dužnost sam roditelja
među oči stavio
i nosit ću je dok i Ti mene nosiš.
Pod krilima ću svojim gnijezdo saviti
da sina moja dva
do Dobrote Tvoje dovinem.
Da mi obraz pred Tobom osvjetlaju
i onda kada me ne bude ovdje.
Sina moja dva: dva blizanca Sunca.
Aureola dva oko moga srca.

Sve što je sebe u Tebi našlo
zanijemilo je pred Tobom.
drveće nema riječi:
u plodovima Te opijeva.
Voda nema riječi:
u bilju Te zeleni.
Zemlja nema riječi:
u cvijetu Ti se smiješi.
I usta moja,
te rane otvorene,
već polako
svjetlost Tvoja zarasta.

Kao da je munja sinula kroz Sunce,
razmaknuvši sljepilo sjaja,
ukazala mi se Tvoja providnost;
Tvoj put do tebe u meni.
Sad znam,
kao što voda zna,
da sam samo Tvoja suza
izvirila iz sna
koja se ponovo vraća očima svojim.

Korijen s krilima

Dugo sam letio u prazno.
Treba na zemlju stati.
Uspravno iz nje rasti.
Uspravno umirati.
Ptice su šumi krila,
a šuma pticama korijen.
List ne leti od sebe,
on biva olujom gonjen.
Pod zemljom i u zraku
u isti mah drvece živi.
Drvo je most što diše
izmedju mrtvih i živih.
I kada ogole grane,
cvrkut ih zazeleni.
Ja ništa rekao nisam:
to jasen šumi u meni.

Na zlo sam odavno već okornjačio,
još jedino dobrota čista mene gane.
O pete sam zavist okačio.
Cvijetom moje zarasle su rane.
Svaka himba meni je daleka.
Drugima sam kao samom sebi.
Mržnje sve, od ovoga svijeta,
ljubav moju potopile ne bi.
Pa ipak se katkad ćutim slabim,
kad od srca um mi se otima.
Sam pred sobom ja oborim glavu
ne znajući kud bih sa očima.

Koliko bi se
riznica kraljevskih
ljepotom tvojom
okititi htjelo.

Kolike bi se vile
u svile pretvorile
samo da ti dodirnu tijelo.

O koliko bisera
na dnu mora
o vratu tvome sniva.

Al ruke se moje
kao dvije zmije,
sklupčane gnijezde
oko tvoga krila.