Enes Kišević

Dišu dva otoka
Potopljena
U svili haljine njene.

Dvije lune od pjene
Pod morem.
Dvije polulune
Na valu.
Jedna je luna nebeska.

Na stijeni mokre sjene.

Nečije grimizne šake
Od slanih suza kristala.

I kaplje med od smole
U mlijeko raspukle smokve -
I vino u tijelima pjeva:
Zbog nas je more slano.

Oprosti im gospode ne znaju što rade

Kao da nikad umrijeti neće
toliko su se oni Gospode osilili
Ne daj im Bože, kada bi mogli
ruku bi svoju i na Tebe digli.
Oprosti im Gospode, ne znaju što rade
Ti sve dobro vidiš, Ti sve dobro znaš
Oprosti im za sve naše jade,
ne stigo ih nikad usud naš.
Oprosti im Gospode, ne znaju što rade,
ali ne odustaju od nauma svog.
Toliko su oni pohlepni za zemljom,
da i mrtvi će se u tudji proširiti grob.
Oprosti im Gospode, ne znaju što rade,
no ipak od krvavog ne uzmiču cilja.
Oprosti i meni, grešnom kad uzdahnem
Da Bog da im zemlja kosti izbacila.
Oprosti im Gospode, ne znaju što rade
Ti sve dobro vidis, Ti sve dobro znaš.
Oprosti im za sve naše jade,
ne stigo ih nikad usud naš.

Nešto se divno dešava s nama,
osjećaš li to i sama?
U nama se pomiču neke granice
što su nas stezale godinama.
I naša ljubav,
ko ptica u kavezu
kad joj otvoriš vrata,
ustreptala gleda u beskrajnu plavet,
i od ljepote strah je hvata.
Već sama pomisao da je slobodna,
da može zaparati visine modre,
kavez joj čini većim od svemira,
većim od njene slobode.

Samo da se uz tebe budim,
meni na svijetu ne treba više.
Da svaku tvoju mijenu slutim,
da zrak tvoj u blizini dišem.

Samo da tiho uz tebe šutim
prisutan kao svjetlost bez glasa.
I da ti oči očima ćutim,
Kao da ću te izgubiti,
Sad,
Ovoga časa.

Tražeći metaforu za zlodjela
počinjena u ratu,
profesor povijesti nikako nije mogao
pronaći riječ
kojom bi opisao zlo.
- Zvijeri! – dobacivali su učenici -
To su bile zvijeri!
- Ne, djeco. To su bili ljudi.
Zvijeri to nikada učinile ne bi.
To su bili ljudi.
Ljudi su to bili…
Dugo je sa stidom ponavljao u sebi.

Da sam te sreo poslije kruga
kad sam se vraćao tebi
bio bih tvoj vjerni sluga
ništa se mijenjalo ne bi.

Al ja sam bio radoznao
htio sam spoznati krug
letjet još nisam znao
a put je bio predug.

I letio sam kao pčela
omamljen mirisom cvijeta
duša mi je pobjeći htjela
od tijela i od svijeta.

I padajući naučio sam
kako se podiže sam
uzdižući se padao sam
pa sad i koračati znam.

Al još mi duša mira nema
još kružim navikom kruga
još uvijek pjesmom pripradam svima
al’ samo orla imam za druga…

Iza mene neće ostati
čak ni tuga.
Osmijeh će ko duga
nadvit se iznad plača.
Iza mene će ostati
samo san
koji se neće moći sjetiti
Ni svog snivača.

______________

Sve to što čovjek stvori
to još se sagraditi može,
ali oni ruše i ono
što Ti si stvorio, Bože.
Podijelili su i Tebe
da lakše vladaju s nama.
O, kad bi mogli i zrak bi
sapeli s granicama.
Kako je čovjek mali,
kako zarasto u mržnji,
a grana ruža miriši
i ruci koja je skrši
Kako plakao ne bih,
ta puklo bi srce i svecu
kad vidim da Majke na svijet
rađaju sijedu djecu.
Za kakav mir mi je ginut
kad mir oduvijek postoji
On bi se i sada čuo
da ne zveckate oružjem svojim.
Za koju mi zemlju je pasti
kad ja sav pripadam zemlji
I sve nedužne žrtve
sahranjene su u meni.

Bokori ruža mirisom žubore
Oko tvoga čela blijeda, zamišljena.
Kroz zatvoren prozor zore svijećom gore.
Na krevetu ležiš od sna ispijena.
Pijana od ruža. U smrt zaljubljena.
Vani trešnja miri prvim pahuljama
Moje misli k tebi pčelama se roje.
Ti smiješiš se mrtva u bijelim haljinama,
Dok pred kućom svati smrznuti -
Propeti konji ukopani stoje.
Spavaš poput cvijeta u knjizi,
Pritješnjena između smrti i života.
I kao da nisi žena.
Sva si u snu ljepota.

Samo da se uz tebe budim,
meni na svijetu ne treba više.
Da svaku tvoju mjenu slutim,
da zrak u tvojoj blizini dišem.

Samo da tiho uz tebe šutim
prisutan kao svjetlost bez glasa.
I da ti oči očima ćutim,
kao da ću te izgubiti, sada, ovoga časa.

Naša soba miriše po tamjanu,
Po starom vinu,
I svijeća plače suzama bijelim.
Krevet se naseli pun zrikavaca
od poljubaca koje s tobom dijelim.

Kroz šuštave modre zastore zore
Slute se obrisi tijela što gore.