Aleksa Šantić

ALEKSA ŠANTIĆ


[

Aleksa Šantić je jedan od najpoznatijih pjesnika novije srpske lirike. Rođen je 1868. godine u Mostaru, gradu u srcu Hercegovine, gdje je proveo veći dio svog života.
Otac Risto mu je rano umro pa je staranje nad njim preuzeo stric. Imao je dva brata, Peru i Jakova, i sestru Radojku koja se udala za pjesnika i Aleksinog prijatelja Svetozara Ćorovića. Živio je u trgovačkoj porodici u kojoj nisu imali razumjevanja za njegov talenat, pa se, poslije završetka trgovačke škole u Trstu i Ljubljani vraća se u rodni Mostar.

Stvarao je na razmeđu dva vijeka i više nego drugi pjesnici svog naraštaja povezivao je idejne i pjesničke patnje XIX i XX vijeka. U njegovom pjesničkom stasavanju najviše udjela su imali srpski pjesnici Vojislav Ilić i Jovan Jovanović-Zmaj a od stranih najvažniji uticaj je imao Hajnrih Hajne koga je i prevodio. Svoju najveću pjesničku zrelost Šantić dostiže između 1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najljepše pjesme. Šantićeva poezija je puna snažnih emocija , ljubavne tuge a i bola i prkosa za socijalno i nacionalno obespravljen narod kome je i sam pripadao. Njegova muza je na razmeđu ljubavi i rodoljublja, idealne drage i napaćenog naroda.

Rodoljubiva poezija je poezija rodne grude i domaćeg ognjišta (Moja otadzbina). U nekim od svojih najpotresnijih pjesama Šantić pjeva o patnji onih koji zauvjek napuštaju domovinu i odlaze u tuđi svijet (Ostajte ovde ,Hljeb). Šantić naglašava patnju i mučeništvo kao najvažnije momente u istorijskoj sudbini srpskog naroda (Mi znamo sudbu)


Ljubavna poezija mostarskog pjesnika razvila se pod jakim uticajem muslimanske ljubavne pjesme, sevdalinke. Ambijent njegovih ljubavnih pjesama je ambijent bašta, behara, hamama, šedrvana,... Djevojke koje su u njima pojavljuju se okićene đerdanima, bajne su i izazovne ali ipak skrivene ljepote. Takva je pjesma Emina, a duh te pjesme je toliko pogođen da [/font][font=arial]je pjesma ušla u narod i pjeva se kao sevdalinka a samo rijetki znaju da ju je Šantić napisao. U ljubavnim pjesmama najčešći motiv je čežnja. Pjesnik sve svoje drage posmatra iz prikrajka pa čežnja najčešće prerasta u tugu zbog neostvarene ljubavi i promašenosti muškog života.

Šantić je bio je jedan od osnivača kulturnog lista "Zora" kao i predsjednik Srpskog Pjevačkog Društva "Gusle". Tu je upoznao i družio se sa poznatim pjesnicima tog doba: Svetozarom Ćorovićem, Jovanom Dučićem, Osmanom Đikićem,...


Poznati pjesnik je umro 2. februara 1924. godine u rodnom Mostaru od, tada neizlječive bolesti, tuberkuloze. Ovu biografiju završavam stihovima nepoznatog pjesnika koji se nadovezuju na Šantićevu pjesmu Emina


:Umro stari pjesnik,
Umrla Emina
Ostala je tužna
Bašta od jasmina
Razbio se ibrik
Uvenulo cvijeće
Pjesma o Emini
NIKAD umrijet' neće

Не вјеруј

Не вјеруј у моје стихове и риме
Кад ти кажу, драга, да те силно волим
У тренутку сваком да се за те молим
И да ти у стабла урезујем име

Не вјеруј Но касно, кад се мјесец јави
И прелије срмом врх модријех крша
Тамо где у грму спава јорван наш плави

Дођи, чакаћу те! У часима тијем
Кад на груди моје приљубиш се чвршће
Осјетиш ли драга да ми тјело дршће
И да силно горим огњевима свијем

Тада вјеруј мени, и не питај више
Јер истинска љубав за рјечи не зна.
Она само пламти, силна, неопрезна,
Нити мари, драга, да стихове пише!

Ostajte ovdje

Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat ko što ovo grije;
grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.

Od svoje majke ko će naći bolju?!
A majka vaša zemlja vam je ova;
Bacite pogled po kršu i polju,
Svuda su groblja vaših pradjedova.

Za ovu zemlju oni behu divi,
Uzori svijetli, što je branit znaše,
U ovoj zemlji ostanite i vi,
I za nju dajte vrelo krvi vaše.

Ko pusta grana, kad jesenja krila
Trgnu joj lisje i pokose ledom,
Bez vas bi majka domovina bila;
A majka plače za svojijem čedom.

Ne dajte suzi da joj s oka leti,
Vrat'te se njojzi u naručja sveta;
Živite zato da možete mrijeti
Na njemom polju gdje vas slava sreta!

Ovde vas svako poznaje i voli,
A tamo niko poznati vas neće;
Bolji su svoji krševi i goli
No cvijetna polja kud se tuđin kreće.

Ovdje vam svako bratski ruku steže -
U tuđem svijetu za vas pelen cvjeta;
Za ove krše sve vas, sve vas veže:
Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta.

Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat ko što ovo grije, -
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije...

Prolaze dani

Prolaze dani... Ko selice neke
Gube se oni u dugome nizu.
I jednom i ja pocivacu blizu
Povijenih vrba, cempresa i smreka...

No moja dusa naselju zvijezda
Prhnuti nece da odmara krila:
Ostace ovdje gdje je sa mnom bila.
Tu, iznad grana i toplih gnijezda,

Rodne rijeke, dubrava i vrela,
Krseva, polja i ubogih sela,
Gdje rastrkane kolibe stoje -

S ticama one leprsace lako,
I moliti se, i cekati tako
Na zlatno jutro otadzbine moje...

Elegija


Zašto se meni javljaš tajno
Kada mi duša tiho sniva?
I zašto tvoje oko sjajno
Golemu tugu i jad skriva?

Zašto me kroz noć staneš zvati,
I šta ti jadno srce ište?
Ta ja ti nemam ništa dati,
O, ja sam pusto pepelište.

Sve što sam imo ja sam dao,
Nevjerno hladna ljubavi moje, -
Sve što sam svojim blagom zvao:
Mladost i oganj duše svoje.

Pa zašto meni stupaš snova,
Šta tražiš ovdje u mrtvaca?
Hladna je, hladna ruka ova
Što nekad na te ruže baca.

Pusti me! Pusti i ne mori!
Nek sam ovako trajem dane,
Sve dok mi srce ne izgori,
Sve dok mi duša ne izda'ne.

Emina

Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S' ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kada šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!

Ja joj nazvah selam. al' moga mi dina
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti džule zalivati ode;

S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njom crko'!...

O klasje moje

O klasje moje ispod golih brda,
Moj crni hljebe, krvlju poštrapani,
Ko mi te štedi, ko li mi te brani
Od gladnih tica, moja muko tvrda?

Skoro će žetva... Jedro zrnje zrije...
U suncu trepti moje rodno selo.
No mutni oblak pritiska mi čelo,
I u dno duše grom pada i bije.

Sjutra, kad oštri zablistaju srpi
I snop do snopa kao zlato pane,
Snova će teći krv iz moje rane -
I snova pati, seljače, i trpi...

Svu muku tvoju, napor crnog roba,
Poješće silni pri gozbi i piru...
A tebi samo, kô psu u sindžiru...
Baciće mrve... O, sram i grdoba!...

I niko neće čuti jad ni vapaj -
Niti će ganuti bol pjanu gospodu...
Seljače, goljo, ti si prah na podu,
Tegli i vuci, i u jarmu skapaj!

O klasje moje ispod golih brda,
Moj crni hljebe, krvlju poštrapani,
Ko mi te štedi, ko li mi te brani
Od gladnih tica,moja muko tvrda?!

JA TE LJUBIM...


Ja te ljubim, sunce sveto!
Kruno neba vječne moći, -
Ti nam zrakom goniš tamu
I mrkle nam gluhe noći.

Ja te ljubim, zoro bajna,
Navjesnice b'jelog danka!
Ti me uv'jek tvojim čarom
Sred slađanog bacaš sanka.

Ja te ljubim, orle suri,
Ti se viješ u visini!
Prezirući slabe crve,
Što gamižu u pračini.

Ja te ljubim, čarna goro, -
Željo moja prevelika,
Ti si uv'jek zaštitnica
Bila srpskih mučenika.

Ja te ljubim, milo slavlje,
U mirisnom tvome lugu,
Ti sa slatkom pjesmom tvojom
Blažiš mnogom srca tugu.

Ja te ljubim, šarno cv'jeće,
Prepuno si milja, baja,
Ja te ljubim! Ko t' ne ljubi,
Nema srca, osjećaja.

Ja te ljubim, oštra sabljo,
Tebe moja pjesma hvali,
S tobom su nam pradjedovi
Sveto ime održali.

Al' od svega ponajviše
Tebe ljubim, rode mili!
Za te živim! Tebi dajem
Pjesme mojih nada čili'.

Ljubav

O, da mi je nešto pa da budem reka,
Pa da tečem ispred tvoje kuće male;
Pevajući tebi da razbijem vale
O pragove gde ti staje noga meka.

Pa kad niz pragove siđeš sa ibrikom
Da zahvatiš vode, da ti zgrabim ruke,
Prigrlim te sebi u svoje klobuke,
I da tebe, draga, više ne dam nikom.

Na dušeku trava i mojih smaragda,
kao nimfa moja, da počivaš svagda,
I da niko ne zna tvoje mesto gde je.

Samo moje oči da gledaju u te,
Samo moje sve dubine i sve kute
Da lepota tvoja osiplje i greje.

Ja i moj prijatelj


Sve me srce mome prijatelju vuče!
On je bačvar. Ovdje stanujemo oba.
Još od rane zore pa do gluho doba
On teše i bije i maljima tuče

Mi smo jedno isto - ljudi sa zanatom,
I s nama se samo čedne misli duže,
Pa velika djela stvaramo alatom.

Među nama sasvim razlika je slaba,
Samo tek toliko: dok on svoje stvari
Prodaje za novce i pošteno ćari,
Ja stihove svoje vazda dajem džaba...

Moj susjede mirni, nek blagoslov Duha
Uvijek te prati da si dobre volje.
Samo, ja te molim, odsad lupaj bolje,
Jer ogluhnuh, brate, na obadva uha.

I OPET MI DUŠA SVE O TEBI SANJA

I opet mi duša sve o tebi sanja,
I kida se srce i za tobom gine,
A nevjera tvoja daleko se sklanja,
Kao tavni oblak kad sa neba mine.

I opet si meni čista, sjajna, vedra,
Iz prizraka tvoga blaženstva me griju,
Pa bih opet tebi panuo na njedra
I gledô ti oči što se slatko smiju.

Tako vita jela koju munja zgodi
Još u nebo gleda i života čeka,
I ne misli: nebo da oblake vodi
Iz kojih će nova zagrmiti jeka...

NEMILOSNOM BOGATAŠU


Popô si se sred milina,
Dvor ti zlato, svila krasi;
Bogataš si od davnina -
Al', čovječe, prašina si.

Sirotinja tuži, cvili,
U jadu joj teku časi;
A ti ležiš u toj svili -
Al', čovječe, prašina si.

Do ušiju dopiru ti
Sirotinjske muke glasi;
Ti prezireš taj glas ljuti -
Al', čovječe, prašina si.

Ti je goniš, a ne vidiš
Kako suzom lice kvasi;
Ti si silan, ti s' ne stidiš -
Al', čovječe, prašina si.

Zamalo ćeš, oj smrtniče,
Na svijetu tako biti,
Zamalo ćeš, oj smrtniče,
Jer ć' i tebe zemlja skriti.

Preminuće sva milina,
Ostavićeš svoje dvore;
I oni će bit prašina,
Vremena će da ih zgore.

Imaj srca! Budi čovjek!
Nek te djela dižu svude,
Pa ćeš tako živit dovijek' -
I kad tijelo prah ti bude.

BOG SE SMILOVAO



Tiha noć je, zvijezde trepte,
Među njima mjesec sjajni;
Na sve strane proljetnoga
Širi s' cv'jeća miris bajni.

Sva priroda stišala se,
Svaka duša mirno spava,
Samo tamo jednu sobu
žižak slabi osvjetljava.

U sobici tužna majka
Pokraj svoje šćerke kleči,
Boga moli da s' smiluje,
Da joj šćerku izliječi.

Bog milostiv smilova se,
Pa podiže šćerku bonu.
Od radosti velje majka
Na zemljicu doli klonu.

A više nje šćerka stade,
Poljupcima majku osu; -
I zorici bilo drago,
Pa na prozor zračak prosu.

PROLJETNA ZORA



Tihi vjetrić grane kreće,
Po livadi rosa pala,
Sa istoka mila zora
Zrakom nas je obasjala.

Sva priroda pozdravlja je,
Raduje se njenom baju,
A hvalu joj male tice
Sa umilnom pjesmom daju.

Šarni leptir popaja se
Sa ljubice sjajne rose,
A čelice hitre, lake
U košnicu meda nose.

Carić mali na grančici
Od veselja sve skakuće,
Jer krilca mu ona mala
Obasjat' će sunca luče.

Podigle se mile laste,
Pa u čistom zraku l'jeću,
Katkad opet spuštaju se,
U potočić kril'ma kreću.

B'jeli janjci po poljani
Igraju se, travu pasu,
A uz frulu pastir svira,
Veseli se zore krasu.

Oh, zorice divna ljetna,
Ko te takvu nama stvara?!
Niko drugi, nego onaj
Što nam šalje svakog dara!

ZVIJEZDA JATO



Tiha noćca nastupila,
Poče blago širiti se,
Nebo plavo, bez oblačka,
Stade zv'jezdam' kititi se.

Gledao sam kako milo
Svaka svoje zrake daje,
Al' sam gled'o najradije
Jato od njih, što tu sjaje.

Uporedo sve su stale,
Vođa im je prva bila,
Pa su nebom putovale
Šireć' svoja zlatna krila.

Tad pomislih: mili Bože,
Srbadija kad će tako,
Poći skupa? A odgovor:
- Kad neslogu sprži pak'o...

NA GROBU MILE MI SESTRE



Milina se bješe razavila,
Sa cvijećem se gora okitila,
Priroda se zaodjela bajom,
Proljeće je obasjalo sjajom: -
Kad se đenuh ja sa tobom tamo
Da mirisom grudi napajamo,
Da slušamo potočića zuja
I glas ljupki umilnog slavuja.
Mi iđasmo. Bješe danak svanô,
Zrak sunašca na cvjetiće panô,
A po njima rosica se blista -
Ljubljaše im rumenoga lista.
Ti s' ih brala, ao ljuta rano! -
A veselo ja te gledah stanô;
Ti kitice savijati uze,
Pa niz lice padoše ti suze.
"Šta je sestro? Što ti srce para
I na oku suze ti otvara?
Šta je sestro?" - ja ti rekoh tako...
Ao crna, ao hladna rako!

"Vidiš kitu ovog šarnog cvijeća,
Što je dobih na dar od proljeća?
'Vaku kitu više nikad neću
Ja ubrati... Aco, umrijeću,
Jer mi bolja moje grudi muči -
Grka bolja, grka poput žuči.
Svaki dan mi moje tijelo slabi,
Skoro će me smrt crna da zgrabi".
To mi reče, a to se ispuni.
Šesnaes' godina živila si puni',
I eto te sada zemlja krije,
Crni "kordun" na krstu ti s' vije.
Sa vijenca, što te mrtvu krasi,
Sićani mi sad dolaze glasi
Od listića veće požućeli'.
Kô da jedan sad mi od njih veli
"Ta ne tuži, zaman tugovanje,
Grobnica je svakom vječno stanje.
Ko se rađa taj mrijeti mora:
Bio sirak il' iz carskog dvora,
Zagrliće svakog ledna smrti,
U pepeo žiće mu satrti.
Ništa stalno na svijetu nije:
I sunce će jednom da se skrije,
Kroz vijekove sve će biti tama;
Zvjezdice će ostati bez plama.
Bog je vječan, a ostalo što je -
To vijekovi u nestanak broje.
Seka t' spava, probudit se neće;
S anđelima dušica joj lijeće".

Još na grobu zborit bih ti stio,
Al' sunašca zračak se već skrio;
Pomrčina, eno, širi krila,
Po obzorju svud ih je razvila.
Zbogom, sele, ja odlazim sada.
Spavaj mirno, sestro moja mlada!

*Veče na školju

Nada



Kad oblaci nebo skriju,
I u crno sve zaviju,
Pa od danka stvore noć,
Ko nam veli: "Sve će minut,
Kroz oblak će opet sinut
Sunce sveto, božja moć"?

Kad nam snijeg dolje skrije,
Kad nas zima ledom bije
I srdito širi jed,
Ko nam duši glasa kreće:
"Doć će opet pramaljeće,
Rastopiće tvrdi led"?

Pa i starca, kom su dani
Već života izbrojani,
Kom je grobak iskopan,
Ko ga tješi u toj bijedi,
Pa mu Šapće: "Starče sijedi,
Još ćeš živjet koji dan"?

Kad nas sudba bičem šine,
Pa nam sreća naglo mine,
A dušu nam stegne vaj,
Ko nam ne da malaksati,
Ko nas milim glasom prati:
"Svakoj bijedi dođe kraj"?

To je tajna sila sveta,
Što oko nas vječno lijeta;
To je nada - rajska moć!
To je zvijezda najmilija,
Što nas krijepi, što nam sija
Kroza mrklu tavnu noć.

Pred zoru


Mrkla se ponoć gubi i tavna sjenka njena;
Suri se orô budi sred mrkih, golih stijena
I željno očekuje zoru i sunčev zrak.
Umukla mrska sova, sve ređi glas joj biva;
Daleko, daleko bježi, od svjetlosti se skriva,
Od lika svete zore što kopljem lomi mrak.

Vedrije nebo biva. I gle, istok već rudi,
U cvijetnom mirnom gaju sjetni se slavuj budi,
Istoku pozdrav šalje, sa pjesmom ljulja kraj
I zove zoru dragu da rodi danak bijeli,
Da iz sna budi, diže oni divni i vreli,
Okrijepljen božijom silom, slobodni sunčev sjaj.

Oj, svani, svani, zoro! Razagnaj tminu kletu!
Oh, daj nam, daj nam danak, svjetlosti iskru svetu,
Ta dugo nas je trala ta kivna, teška noć.
Bolne su naše grudi... Daj nam svjetlosti nove!
Ostvari one slatke paćene duše snove!
Oj, svani, svani, zoro, probudi silu i moć!


Mostar , 15. april 1889.

Tvrda stijena



Usred mora nesitoga, gdje vječiti pokret vlada,
U pomami srdžbe ljute nemilosnih gordih vala,
Gdje umorna mnoga šajka sred ponora hladnog pada -
Tu je tvrda st'jena stala.

Ne straši se ona kada na nju gnjevni vali jurnu:
Sokoli se nad njom viju - njeni sinci vjerni, mili!
Snažnijem je krilom brane, kličuć' jasno pjesmu burnu,
Prkoseći morskoj sili.

A spasenja anđ'o blagi nad njom svoja širi krila,
Krijepeć' joj sinke vjerne, sokolove, munje prave!
A slobode pjesmu svetu bijela joj hori vila,
Kiteći je v'jencem slave!

Oj ti tvrda, sveta st'jeno, primi pozdrav srpskog sina!
I dalje mi smjela budi, kad se more na te hiti!
Ta ne boj se, ti si jaka! Bog te gleda sa visina,
Desnicom te moćnom štiti!