Octavio Paz




Octavio Paz (1914-1998) meksički je pjesnik, kritičar i dramaturg i dobitnik Nobelove nagrade za literaturu 1990. Borac u španjolskom građanskom ratu, ambasador u Parizu- Počeo pod utjecajem nadrealizma, ali je s vremenom postajo sve dublji , zalazeći u pitanja ljudske egzistencije: prolaznost, podvojenost bića, otuđenost suvremena čovjeka. Vrlo je značajan i kao pjesnik i kao vrstan esejist.
Djela:
Zbirke pjesama Korijen čovjekov;
Između kamena i cvijeta;
Silovito doba;
Potpun vjetar.

Dva tela

Dva tela licem u lice,
ponekad su dva vala,
a noć je okean.

Dva tela, licem u lice,
ponekad su dva kamena,
a noć je pustinja.

Dva tela, licem u lice,
ponekad su korenje
u noći spleteno.

Dva tela, licem u lice,
ponekad su noževi,
a noć je munja.

Dva tela, licem u lice,
dve su zvezde koje padaju
u prazno nebo.

Jesen

U plamenu, zapaljena jesen,
gori katkada moje srce,
čisto i samo. Vjetar ga budi,
dodirne mu središte i onda ga objesi
za svjetlost koja se smije ni za koga:
kakva rasuta ljepota!

Tražim neke ruke,
neku prisutnost, neko tijelo,
ono što zidove razbija
i rađa opijene oblike,
dodir, glas, okretaj, neko krilo samo,
nebeske plodove gole svjetlosti.
Tražim po sebi, unutra,
kosti, netaknute violine,
usne koje sanjaju usne,
ruke koje sanjaju ptice…

I nešto neznano što kaže »nikada«,
a pada s neba,
od tebe, moj Bože i moj protivniče.

Most

Između sada i sada,
Između ja sam i ti si,
Reč “most”.

Ulaziš u samu sebe
Ulazeći u reč:
Kao prsten
Zatvara se svet.

S jedne na drugu obalu
Uvek se izvija jedno telo,
Duga.

Pevaću za njenim obroncima,
Spavaću pod njenim lukovima.

Posete

Kroz gradsku noć od kamena i suše
ulazi polje u moju sobu.
Pruža zelene ruke sa ptičjim narukvicama,
sa narukvicama od lišća.
Nosi reku u ruci.
Nebo iz polja takođe ulazi
sa svojom košarom tek isečenog dragog kamenja.
i more seda pored mene,
polažući svoj beli rep na tlo.
iz tišine izbija drvo muzike.
Sa drveta vise sve lepe reči,
koje sjaje, zru, padaju.
Na mom čelu pećina u kojoj prebiva munja…
Ali sve se naselilo krilima.

Tišina

Kao što iz dna glazbe izvire nota
koja drhteći raste i postaje sve tanja
sve dok u dragoj glazbi ne zanijemi,
tako iz dna tišine
izvire draga tišina, oštri toranj, sablja
i diže se i raste i zanosi nas,
i dok se uzdižu padaju
sjećanja, nade,
male i velike laži,
i hoćemo da kriknemo, ali se u grlu
rasprši krik:
uviremo u tišinu
gdje tišine postaju nijeme.

Zapisano zelenom tintom

Zelena tinta stvara vrtove, šume, livade,
krošnje gdje pjevaju slova,
riječi koje su stabla,
rečenice koje su zelena zviježđa.

Pusti da moje riječi,o bijela, siđu i pokriju te
kao kiša lišća snježno polje,
kao bršljan statuu,
kao titnta stranicu.

Ruke,struk, vrat, grudi,
čelo čisto kao more,
potiljak jesenske šume,
zube koji grickaju vlat trave.

Zelene pjege, poput zvijezda, osipaju tvoje tijelo,
kao tijelo stabla u pupanju.
Neka te ne smetaju toliki sitni i svijetli ožiljci:
pogledaj nebo kako je zelenim zvijezdama tetovirano.

Žedan

Tražeći se, Poezijo,
u tebi sam se tražio:
razbita zvijezda vode
utopila se u mom biću.
Tražeći te, Poezijo,
u sebi doživjeli brodolom.
Potom sam samo tebe tražio
da bih od sebe pobjegao:
šikara odraza
u kojoj se izgubih!
Ali onda, nakon mnogih vrludanja,
ponovno spazih sebe:
isto lice potopljeno
u istu golotu;
iste vode ogledala
u kojima ne smijem piti;
a na rubu ogledala
isti mrtav od žeđi.

OLUJA

U crnoj planini
Bujica urla visokim glasom
U tom času
Ti hodaš nad ponorima
Po svom usnulom tijelu
Vjetar se u tami bori s tvojim snom
Guštara zelena i bijela
Mladi hrast tisućljetni hrast
Vjetar te rastače i kida i ruši
Otvara ti misao i rasipa je
Vrtlog tvoje oči
Vrtlog tvoj pupak
Vrtlog tvoja udubina
Vjetar te cijedi poput grozda
Oluja u tvom čelu
Oluja u tvom potiljku i tvom trbuhu
Hladi te kao suha grana
Vjetar
U slabinama bujice tvoga sna
Ruke zelene i noge crne
Kroz grlo
Kamena noći
Privezanog za tvoje tijelo
Usnule planine
Bujica urla
Među tvojim bedrima
Monolog kamena i vode
Na obalama tvog čela
Prolaziš kao ptičja rijeka
Šuma sagiba glavu
Poput ranjena bika
Šuma pada na koljena
Pod krilom vjetra
Svakog časa sve viša
Bujica urla
Svakog časa sve dublja
Preko tvog usnula tijela
Svakog časa sve više noć

Jedan od najistaknutijih predstavnika hispanoameričke poslijeratne poezije i nobelovac, Octavio Paz, rođen je u Meksiku 1914. godine.

Paz je bogatstvo svog pjesničkog izraza najvećim dijelom crpio iz mitova i slikovitosti zavičaja, „mjesta u mjesečevom pupku“, Meksika.

Na poziv Andre Bretona 1945. je otišao u Pariz i učestvovao u nadrealističkom pokretu, što je ostavilo veoma značajan trag u njegovom stihu. U Pazovoj poeziji isprepliću se utjecaj drevnih prehispanskih i orijentalnih kultura i nadrealistički utjecaj koji je osavremenjuje. Paz preferira maštu i intuiciju, ali traži da ona bude obogaćena znanjem i kultvirana da bi nastao vrijedan pjesnički iskaz.

Octavio Paz nije bio samo pjesnik, već i esejist i prevodilac. Njegovi eseji o antropologiji i poeziji (naročito esej „Labirint samoće“) izuzetno su cijenjeni i inspirativni, a prevodio je svjetske pjesnike poput Pessoe, Bretona, Mallarmea, Apolinera, Kamingsa… Također, bio je istaknuti diplomat i politički angažiran cijelog života.

Njegove najpoznatije zbirke su: „Orao ili sunce?“, „Bijelo“, „Istočna strana“, „Daždevnjak“, „Čistine prošlosti“ te čuvena poema „Sunčev kamen“.

Nobelovu nagradu za književnost je dobio 1990. godine za „strastveno pisanje širokih vidika koje karakterizira osjećajna inteligencija i humanistička sveukupnost“.

Octavio Paz je insistirao na tome da „poezija treba nastojati da u zajedničkom dijalogu preobrazi društvo u živu pjesmu, a pjesma da bude društveni život“.

Piše: Bjanka Alajbegović

ŠARA

Jednim komadom ugljena
Mojom krnjom kredom i crvenom olovkom
Nacrtati tvoje ime
Ime tvojih usta
Znak tvojih nogu
Na ničijem zidu
Na zabranjenim vratima
Urezati ime tvoga tijela
Dok sječivo moje britve
Ne prokrvari
I kamen ne zavapi
I zid ne uzdahne kao grudi

Dodir

Moje ruke
Otvaraju zastore tvoga bića
Odjevaju te u drugu nagotu
Otkrivaju tijela tvoga tijela
Moje ruke
Izmišljaju drugo tijelo tvoga tijela.

Izvesnost

Ako je stvarna svetlost beličasta
Svetljke ove,stvarna
Ruka koja piše,da li su tada stvarne
Oci koje gledaju napisano?
Iz jedne reči u drugu
Ono što kažem raspršava se.
Ja znam da sam živ
Između dve zagrade.

Monolog

Pod srušenim stubovima,
između ništavila i sna
kruže moji budni sati,
slogovi tvoga imena.
Tvoja duga kosa riđana-
odblesak leta-
sa žestinom blagom treperi
na plećima noći.
Uobičajena tama sna
što izvire iz ruina
i pravi te od ničega.
Teške pletenice, zaborav,
vlažna obala noći
gde se širi, gde udara
slepo more – mesečar.

Obrtanje

Visoki stub otkucaja
Na nepokretnoj osi vremena
Sunce te oblači i razgolićuje
Dan se odvaja od tvoga tela
I gubi se u tvojoj noći
Noć se odvaja od tvoga dana
I gubi se u tvome telu
Nikada nisi ista
Uvek upravo stižeš
Ovde si od samog početka

Odlazak i povratak

Blatnjavi novembar:
Umrljano kamenje plavkastocrne kosti
Neodređene palate
Ja sam prešao lukove i mostove,
Bejah živ u potrazi za životom
U mesečevom salonu
Krvari svetlost. Ljudi-ribe
Menjaju hladne slike.
Bejah živ i videh mnoge aveti,
Sve kost i koža i svi pohlepni.
Kula topaz i krv,
Crne pletenice i ćilibar grudi,
Podzemna dama.
Tigar-junica, hobotnica, bršljan u plamenovima:
Spalio je moje kosti i ispio mi krv.
Postelja, ugašena planeta,
Zamka ogledala behu noć i telo,
Gomila soli, dama.
Jedi moje ostatke, sunce visoravni:
Bio sam živ a pođoh da tražim smrt

OVDE

koraci moji iz ove ulice
odzvanjanju
u drugoj
u kojoj
korake svoje cujem
kako prolaze ulicom
u kojoj
jedino stvarno je magla.

Povratak

Na pola puta
zastadoh. Okrenuh leđa vremenu
i mjesto da hodam po budućem
»nitko me tamo ne čeka«
vratih se da hodam po prohodanom.
Napustih red u kojemu svi
od početka početaka iščekuju
ulaznicu, ključ, presudu,
dok razočarana nada čeka
da se otvore vrata vjekova
i da netko rekne: nema više vrata
i nema vjekova.
Prokrstario sam ulice i trgove,
sive kipove u hladnoj zori
i živi vjetar medu mrtvima.
Nakon grada polje, a nakon polja
noć u pustinji:
moje srce bijaše noć i bijaše pustinja.
Poslije bijah kamen na suncu, kamen i zrcale
I odmah iza pustinje i ruševina
more, a iznad mora crno nebo,
beskrajna ploča s izlizanim slovima:
zvijezde mi ništa ne otkriše.
Stigoh na kraj. Vrata oborena
i anđeo bez mača, pospan.
Unutra, vrt: ispremiješano lišće,
disanje gotovo živa kamenja,
dremovnost magnolija i gola svjetlost
među istetoviranim deblima.
Voda s četiri ruke zagrljena
sa zelenom i rujnom livadom.
Po sredini, stablo i djevojka,
kosa od ptica i ognja.
Golota me nije smetala:
već bijah kao zrak i voda.
Pod zelenom svjetlošću stabla,
usnulo u travi,
bijaše dugo pero,
ostavljeno od vjetra, bijelo.
Htjedoh ga poljubiti, ali glas vode
izazva moju žeđ i tad me njena prozirnost
pozove da se promatram.
Vidjeh kako jedan lik drhti u njenoj dubini,
jedna svinuta žeđ i jedna razbita usta,
- o stari pohlepniče, trsu, besmislena vatro!
Pokrih svoju golotu. Krenuh polako.
Anđeo se smiješio.
Dunu vjetar i pijesak me zaslijepi.
Vjetar i pijesak bijahu moje riječi:
ne živimo; vrijeme naš život živi.

Posete

Kroz gradsku noć od kamena i suše
ulazi polje u moju sobu.
Pruža zelene ruke sa ptičjim narukvicama,
sa narukvicama od lišća.
Nosi reku u ruci.
Nebo iz polja takođe ulazi
sa svojom košarom tek isečenog dragog kamenja.
i more seda pored mene,
polažući svoj beli rep na tlo.
iz tišine izbija drvo muzike.
Sa drveta vise sve lepe reči,
koje sjaje, zru, padaju.
Na mom čelu pećina u kojoj prebiva munja…
Ali sve se naselilo krilima.

Niko se ne može oteti vjerovanju u magijsku moć riječi, čak ni oni koji nemaju povjerenja u njih. Rezerva prema jeziku je intelektualni stav. Samo u nekim trenucima mjerimo riječi; kad oni prođu, opet im vraćamo povjerenje. Povjerenje u jezik je spontan i iskonski čovjekov stav: stvari su njihovo ime. Vjera u riječi je reminiscencija naših davnašnjih vjerovanja: priroda je ispunjena duhovima; svaki predmet ima sopstveni život; riječi, koje su duplikat objektivnog svijeta, takođe imaju dušu. Jezik, kao univerzum, svijet je poziva i odziva; plima i oseka, spajanje i razdvajanje, udisanje i izdisanje. Jedne se riječi privlače, druge se odbijaju, ali sve su odgovarajuće. Jezik je skup živih bića koja pokreću ritmovi slični onima koji upravljaju zvijezdama i biljkama.
(Octavio Paz, Luk i lira)

PREOBRAŽENJA

Visok stub otkucaja
Na nepokretnoj osi vremena
Sunce te oblači i razgolićuje
Dan se odvaja od tvoga tijela
I gubi se u tvojoj noći
Noć se odvaja od tvoga dana
I gubi se u tvome tijelu
Nikada nisi ista
Uvijek upravo stižeš
Ovdje si od samog početka

UNUTRAŠNJOST

Zaraćene misli
žele mi razapeti čelo

Stazama ptičjim
Rukopis napreduje

Ruka razmišlja glasno
Jedna riječ doziva drugu

Listom po kojemu pišem
Stižu i odlaze bića koja vidim

Kornjača stol knjiga
Skupljaju krila i odmaraju

Upališe se svjetiljke već
Kao ležaj se otvara i zatvara tren

U crvenim čarapama, s blijedim licem
Ulazite ti i noć

HAUSTEŠKA DAMA


Kruži obalom, naga, svježe okupana,
kreposna, tek rođena iz noći. Ljeto joj
pokušava istrgnuti žarene ogrlice s grudi.
Njenu ljupkost pokriva uvela trava,
plava trava, gotovo crna, što raste
na obroncima vulkana.

Na njenom trbuhu svoja krila razmahuje
orao, dvije protivničke zastave se
povezuju, voda miruje.

VREMENSKO

Na planini crnoj bujica gromoglasno brza
U tom istom trenutku ti napreduješ između ponora
Vjetar vojuje u mraku s tvojim snom
Guštara zelena i bijela mladi i tisućugodišnji hrast
Vjetar te rastapa i nosi te i raznosi
Otvara tvoju misao i raspršuje je
Vihor tvojih očiju
Vihor tvog pupka
Vihor i isprazost
Vjetar te kao zrno izvlači iz ljušture
Vremensko na tvom čelu
Vremensko u tvom zatiljku u tvom trbuhu
Poput suhe grane vije te vjetar
Natovarenu bujicama snova
Zelene ruke i crna stopala grlom noćnom hridi
Povezuju tvoje tijelo usnulom planinom
Bujica bjesni između tvojih bedara
Solilokvij kamena i vode po strminama tvog čela
Tečeš kao rijeka ptica
Šumarak udvostručuje glavu poput ranjena bika
Šumarak kleči ispod krila vjetra
svaki put sve visočije bujica bjesni po tvom usnulom tijelu
Sve je tamnije.

PREDAH

Dolijeću neke ptice
Ptice crne,
i neka ideja crna.

Šumori drveće.
Šum vlakova i motora.
Vraća li se ovaj trenutak,
Ili odlazi.

Tišina sunca
Nadilazi osmijehe i jecaje,
Zabija svoj šiljak
Sve do krika kamena.
Sunce – srce, kamen što kuca,
Kamen krvi što se vraća plodom:
Rane se otvaraju i ne bole.
Moj život teče nalik životu.