Octavio Paz Lozano (31.3. 1914 – 19.4. 1998.) bio je meksički pisac, pjesnik i diplomat. Najpoznatiji je po tome što je godine 1990. dobio Nobelovu nagradu za književnost.
Oktavio Paz je izvršio sintezu drevne poezije istoka i zapada sa novim kulturnim tendencijama u svom delu „Oganj naš nasušni“ (1989).

Bio je blizak pokretima marksizma, nadrealizma i egzistencijalizma. Pisao je o meksičkoj pesnikinji Huani de la Kruz, Klodu Leviju Štrausu i Marselu Dišanu.
Poezija

* Luna silvestre(1933)
* No pasaran!(1937)
* Libertad bajo palabra (1949)
* Piedra de sol(1957)
* Salamandra(1962)
* Ladera este(1969)
* Pasado en claro(1975)
* Arbol adentro(1987)
* El fuego de cada dia (1989, lični izbor iz svoje poezije)

Eseji i intervjui

* El laberinto de la soledad (1950)
* El arco y la lira (1956)
* Las peras del olmo (1957)
* Cuadrivio (1965)
* Puertas al campo (1966)
* Corriente alterna (1967)
* Traducción, literatura y literalidad (1971)
* El signo y el garabato (1973)
* El mono gramatico (1974)
* El ogro filantropico(1979)
* In/Mediaciones (1979)
* Sor Juana o Las trampas de la fe (1983, monografija o pesnikinji meksičkog baroka)
* Pasion critica: Conversaciones con O.Paz (1983)
* Hombres en su siglo (1984)
* La otra voz: Poesia y fin del siglo (1990)
* Convergencias (1991)
* Itinerario(1993, autobiografija)
* La llama doble. Amor y erotismo (1993)
* Vislumbres de la India(1995)
* Estrella de tres puntos. Andre Breton y el surrealismo(1996)

Sabrana dela

* Mexico en la obra de Octavio Paz. T.1-6. México : Fondo de Cultura Económica, 1990
* Obras completas. T.1-15. México: Letras Mexicanas, 1994—2003.

POVRATAK

Na pola puta
zastadoh. Okrenuh ledja vremenu
i mjesto da hodam po buducem
»nitko me tamo ne ceka«
vratih se da hodam po prohodanom.

Napustih red u kojemu svi
od pocetka pocetaka išcekuju
ulaznicu, kljuc, presudu,
dok razocarana nada ceka
da se otvore vrata vjekova
i da netko rekne: nema više vrata
i nema vjekova.

Prokrstario sam ulice i trgove,
sive kipove u hladnoj zori
i živi vjetar medu mrtvima.
Nakon grada polje, a nakon polja
noæ u pustinji:
moje srce bijaše noc i bijaše pustinja.

Poslije bijah kamen na suncu, kamen i zrcale
I odmah iza pustinje i ruševina
more, a iznad mora crno nebo,
beskrajna ploca s izlizanim slovima:
zvijezde mi ništa ne otkriše.

Stigoh na kraj. Vrata oborena
i andjeo bez maca, pospan.
Unutra, vrt: ispremiješano lišæe,
disanje gotovo živa kamenja,
dremovnost magnolija i gola svjetlost
medju istetoviranim deblima.

Voda s cetiri ruke zagrljena
sa zelenom i rujnom livadom.
Po sredini, stablo i djevojka,
kosa od ptica i ognja.

Golota me nije smetala:
vec bijah kao zrak i voda.
Pod zelenom svjetlošcu stabla,
usnulo u travi,
bijaše dugo pero,
ostavljeno od vjetra, bijelo.

Htjedoh ga poljubiti, ali glas vode
izazva moju žedj i tad me njena prozirnost
pozove da se promatram.
Vidjeh kako jedan lik drhti u njenoj dubini,
jedna svinuta žedj i jedna razbita usta,
- o stari pohlepnice, trsu, besmislena vatro!
Pokrih svoju golotu. Krenuh polako.

Andjeo se smiješio.
Dunu vjetar i pijesak me zaslijepi.

Vjetar i pijesak bijahu moje rijeci:
ne živimo; vrijeme naš život živi.

OLUJA

U crnoj planini
Bujica urla visokim glasom
U tom casu
Ti hodaš nad ponorima
Po svom usnulom tijelu
Vjetar se u tami bori s tvojim snom
Guštara zelena i bijela
Mladi hrast tisucljetni hrast
Vjetar te rastace i kida i ruši
Otvara ti misao i rasipa je
Vrtlog tvoje oci
Vrtlog tvoj pupak
Vrtlog tvoja udubina
Vjetar te cijedi poput grozda
Oluja u tvom celu
Oluja u tvom potiljku i tvom trbuhu
Hladi te kao suha grana
Vjetar
U slabinama bujice tvoga sna
Ruke zelene i noge crne
Kroz grlo
Kamena noci
Privezanog za tvoje tijelo
Usnule planine
Bujica urla
Medju tvojim bedrima
Monolog kamena i vode
Na obalama tvog cela
Prolaziš kao pticja rijeka
Šuma sagiba glavu
Poput ranjena bika
Šuma pada na koljena
Pod krilom vjetra
Svakog casa sve viša
Bujica urla
Svakog casa sve dublja
Preko tvog usnula tijela
Svakog casa sve više noc

JESEN

U plamenu, zapaljena jesen,
gori katkada moje srce,
cisto i samo. Vjetar ga budi,
dodirne mu središte i onda ga objesi
za svjetlost koja se smije ni za koga:
kakva rasuta ljepota!

Tražim neke ruke,
neku prisutnost, neko tijelo,
ono što zidove razbija
i radja opijene oblike,
dodir, glas, okretaj, neko krilo samo,
nebeske plodove gole svjetlosti.
Tražim po sebi, unutra,
kosti, netaknute violine,
usne koje sanjaju usne,
ruke koje sanjaju ptice...

I nešto neznano što kaže »nikada«,
a pada s neba,
od tebe, moj Bože i moj protivnice.

ŽEDAN

Tražeci se, Poezijo,
u tebi sam se tražio:
razbita zvezda vode
utopila se u mom bicu.
Tražeci te, Poezijo,
u sebi doživeh brodolom.
Potom sam samo tebe tražio
da bih od sebe pobegao:
šikara odraza
u kojoj se izgubih!
Ali onda, nakon mnogih vrludanja,
ponovno spazih sebe:
isto lice potopljeno
u istu golotu;
iste vode ogledala
u kojima ne smem piti;
a na rubu ogledala
isti mrtav od žedji.

DVA TELA

Dva tela licem u lice,
ponekad su dva vala,
a noć je okean.

Dva tela, licem u lice,
ponekad su dva kamena,
a noć je pustinja.

Dva tela, licem u lice,
ponekad su korenje
u noći spleteno.

Dva tela, licem u lice,
ponekad su noževi,
a noć je munja.

Dva tela, licem u lice,
dve su zvezde koje padaju
u prazno nebo.

DODIR

Moje ruke
Otvaraju zastore tvoga bića
Odjevaju te u drugu nagotu
Otkrivaju tijela tvoga tijela
Moje ruke
Izmišljaju drugo tijelo tvoga tijela.

MONOLOG

Pod srušenim stubovima,
između ništavila i sna
kruže moji budni sati,
slogovi tvoga imena.

Tvoja duga kosa riđana-
odblesak leta-
sa žestinom blagom treperi
na plećima noći.

Uobičajena tama sna
što izvire iz ruina
i pravi te od ničega.
Teške pletenice, zaborav,
vlažna obala noći
gde se širi, gde udara
slepo more – mesečar.

TIŠINA

Kao što iz dna glazbe izvire nota
koja drhteći raste i postaje sve tanja
sve dok u dragoj glazbi ne zanijemi,
tako iz dna tišine
izvire draga tišina, oštri toranj, sablja
i diže se i raste i zanosi nas,
i dok se uzdižu padaju
sjećanja, nade,
male i velike laži,
i hoćemo da kriknemo, ali se u grlu
rasprši krik:
uviremo u tišinu
gdje tišine postaju nijeme.