|
| |
Autor | Poruka |
---|
Gost Gost
| Naslov: Re: Octavio Paz Sre 15 Feb - 20:31 | |
| POSETE
Kroz gradsku noć od kamena i suše ulazi polje u moju sobu. Pruža zelene ruke sa ptičjim narukvicama, sa narukvicama od lišća. Nosi reku u ruci. Nebo iz polja takođe ulazi sa svojom košarom tek isečenog dragog kamenja. i more seda pored mene, polažući svoj beli rep na tlo. iz tišine izbija drvo muzike. Sa drveta vise sve lepe reči, koje sjaje, zru, padaju. Na mom čelu pećina u kojoj prebiva munja… Ali sve se naselilo krilima.
|
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Octavio Paz Sre 15 Feb - 20:31 | |
| Niko se ne može oteti vjerovanju u magijsku moć riječi, čak ni oni koji nemaju povjerenja u njih. Rezerva prema jeziku je intelektualni stav. Samo u nekim trenucima mjerimo riječi; kad oni prođu, opet im vraćamo povjerenje. Povjerenje u jezik je spontan i iskonski čovjekov stav: stvari su njihovo ime. Vjera u riječi je reminiscencija naših davnašnjih vjerovanja: priroda je ispunjena duhovima; svaki predmet ima sopstveni život; riječi, koje su duplikat objektivnog svijeta, takođe imaju dušu. Jezik, kao univerzum, svijet je poziva i odziva; plima i oseka, spajanje i razdvajanje, udisanje i izdisanje. Jedne se riječi privlače, druge se odbijaju, ali sve su odgovarajuće. Jezik je skup živih bića koja pokreću ritmovi slični onima koji upravljaju zvijezdama i biljkama. Octavio Paz
|
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Octavio Paz Sre 15 Feb - 20:31 | |
| SUNČEV KAMEN (odlomak)
spram šalitrene i kamene večeri opremljene nevidljivim britvama jedan crveni neodgonetljivi rukopis ispisuješ na mojoj koži i te rane prekrivaju me kao odelo od plamena, gorim ne sagorevajući, tražim vode a u tvojim očima nema vode, ima kamenja, a tvoje grudi, tvoja utroba, tvoja bedra od kamena su, tvoja usta mirišu na prašinu, tvoja usta mirišu na zatrovano vreme, tvoje telo miriše na jamu bez izlaza, uski prolaz ogledalâ koja ponavljaju oči žednika, nogostup koji se vraća uvek tački polaska, i ti me vodiš slepog za ruku tim tvrdokornim salama prema središtu kruga i uspravljaš se kao sjaj koji se ledi u sveću, kao svetlost koja ume da zdere, očaravajuća, kao gubilište za osuđenika, osetljiv kao bič i stasit kao oružje mesečevo blizanče, dok tvoje naoštrene reči kopaju moje grudi i pustoše ih i prazne, otimaš mi jednu po jednu uspomenu, zaboravio sam svoje ime, moji prijatelji među svinjama grokću ili se kvare dok ih sunce jede u provaliji...
(prevod: Branislav Prelević) |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Octavio Paz Sre 15 Feb - 20:35 | |
| POEZIJA Luisu Sernudi Zašto mi dotičeš iznova grudi? Stižeš tiha, tajnovita, naoružana, kao ratnici u kakav usnuli grad. Pališ mi jezik svojim usnama, hobotnice, i budiš zanose, uživanja, i ovu mučninu bez kraja koja pali sve što dodirne i začinje u svakoj stvari tamnu žudnju. Svet popušta i topi se kao metal usred vatre. Sred ruševina svojih ustajem sam, nag, ogoljen, na neizmernoj steni tišine, kao kakav usamljeni ratnik protiv nevidljivih vojski. Vatrena istino, ka čemu me to goniš? Ne želim istinu tvoju, nepromišljeno tvoje pitanje. Čemu sva ova jalova borba? Čovek nije sposoban da te obuzda, tu pohlepu koja se samo u žeđi zadovoljava, plamen koji sve usne troši, duh koji ne živi ni u jednom obliku, al` sažeže sve oblike nerazorenom tajnom vatrom. Ipak si uporna, prezrena suzo, uzdižući u meni svoje opustošeno carstvo. Upinješ se iz najdubljeg u meni, iz bezbrojnog središta mog bića, vojsko, plimo. Rasteš, žeđ tvoja me davi, isterujući, tiranko, sve što ne popušta tvom bednom maču. Još samo ti me nastanjuješ, ti, bez imena, jarosna suštino, žudnjo podzemna, buncajuća. O grudi mi udaraju utvare tvoje, budiš mi dodir, lediš mi čelo i proročkim činiš moje oči. Opažam svet i dotičem te, nedodirljiva tvari, jedinstvo moje duše i moga tela i promatram borbu koju vodim i svadbe moje zemaljske. Moje oči navlače oblake na protivne slike, a druge slike, dublje, poriču, uz vatreno mucanje, vodu koju potapa tajnija i gušća voda. U vlažnoj svojoj tmini smrt i život, mirnoća i pokret, isto su. Uporna budi, pobednice, jer postojim tek zato što ti postojiš, i moja usta i moj jezik stvoriše se da bi izrekli samo tvoje postojanje i tajne slogove tvoje, reč neopipljivu i despostsku, suštinu moje duše. Samo si san, ali u tebi sniva svet i njegova nemost govori tvojim rečima. Dotičući ti grudi dodirujem električnu granicu života, tminu krvi, gde se udružuju okrutna i zaljubljena usta, još željna rušenja onoga što vole i oživljavanja onoga što ruše, sa svetom, nestrpljiva i uvek jednaka samima sebi, jer se ne ustavljaju ni u jednome obliku niti se zadržavaju na onome što sazdaju. Vodi me, usamljenice, vodi me kroz snove, vodi me, majko moja, probudi me iz svega, učini mi da snivam tvoj san, zamaži mi oči uljem, da bih, upoznavši te, spoznao sebe. Meksiko, 1940. Prevod: Branislav Prelević |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Octavio Paz Sre 15 Feb - 20:38 | |
| Most Između sada i sada, Između ja sam i ti si, Reč “most”. Ulaziš u samu sebe Ulazeći u reč: Kao prsten Zatvara se svet. S jedne na drugu obalu Uvek se izvija jedno telo, Duga. Pevaću za njenim obroncima, Spavaću pod njenim lukovima. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Octavio Paz Sre 15 Feb - 20:38 | |
| Obrtanje Visoki stub otkucaja Na nepokretnoj osi vremena Sunce te oblači i razgolićuje Dan se odvaja od tvoga tela I gubi se u tvojoj noći Noć se odvaja od tvoga dana I gubi se u tvome telu Nikada nisi ista Uvek upravo stižeš Ovde si od samog početka |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Octavio Paz Sre 15 Feb - 20:38 | |
| Odlazak i povratak Blatnjavi novembar: Umrljano kamenje plavkastocrne kosti Neodređene palate Ja sam prešao lukove i mostove, Bejah živ u potrazi za životom U mesečevom salonu Krvari svetlost. Ljudi-ribe Menjaju hladne slike. Bejah živ i videh mnoge aveti, Sve kost i koža i svi pohlepni. Kula topaz i krv, Crne pletenice i ćilibar grudi, Podzemna dama. Tigar-junica, hobotnica, bršljan u plamenovima: Spalio je moje kosti i ispio mi krv. Postelja, ugašena planeta, Zamka ogledala behu noć i telo, Gomila soli, dama. Jedi moje ostatke, sunce visoravni: Bio sam živ a pođoh da tražim smrt |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Octavio Paz Sre 15 Feb - 20:39 | |
| Povratak Na pola puta zastadoh. Okrenuh leđa vremenu i mjesto da hodam po budućem »nitko me tamo ne čeka« vratih se da hodam po prohodanom. Napustih red u kojemu svi od početka početaka iščekuju ulaznicu, ključ, presudu, dok razočarana nada čeka da se otvore vrata vjekova i da netko rekne: nema više vrata i nema vjekova. Prokrstario sam ulice i trgove, sive kipove u hladnoj zori i živi vjetar medu mrtvima. Nakon grada polje, a nakon polja noć u pustinji: moje srce bijaše noć i bijaše pustinja. Poslije bijah kamen na suncu, kamen i zrcale I odmah iza pustinje i ruševina more, a iznad mora crno nebo, beskrajna ploča s izlizanim slovima: zvijezde mi ništa ne otkriše. Stigoh na kraj. Vrata oborena i anđeo bez mača, pospan. Unutra, vrt: ispremiješano lišće, disanje gotovo živa kamenja, dremovnost magnolija i gola svjetlost među istetoviranim deblima. Voda s četiri ruke zagrljena sa zelenom i rujnom livadom. Po sredini, stablo i djevojka, kosa od ptica i ognja. Golota me nije smetala: već bijah kao zrak i voda. Pod zelenom svjetlošću stabla, usnulo u travi, bijaše dugo pero, ostavljeno od vjetra, bijelo. Htjedoh ga poljubiti, ali glas vode izazva moju žeđ i tad me njena prozirnost pozove da se promatram. Vidjeh kako jedan lik drhti u njenoj dubini, jedna svinuta žeđ i jedna razbita usta, - o stari pohlepniče, trsu, besmislena vatro! Pokrih svoju golotu. Krenuh polako. Anđeo se smiješio. Dunu vjetar i pijesak me zaslijepi. Vjetar i pijesak bijahu moje riječi: ne živimo; vrijeme naš život živi. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Octavio Paz Sre 15 Feb - 20:39 | |
| Posete Kroz gradsku noć od kamena i suše ulazi polje u moju sobu. Pruža zelene ruke sa ptičjim narukvicama, sa narukvicama od lišća. Nosi reku u ruci. Nebo iz polja takođe ulazi sa svojom košarom tek isečenog dragog kamenja. i more seda pored mene, polažući svoj beli rep na tlo. iz tišine izbija drvo muzike. Sa drveta vise sve lepe reči, koje sjaje, zru, padaju. Na mom čelu pećina u kojoj prebiva munja… Ali sve se naselilo krilima. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Octavio Paz Pon 4 Dec - 19:30 | |
| POVRATAK
Na pola puta zastadoh. Okrenuh ledja vremenu i mjesto da hodam po buducem »nitko me tamo ne ceka« vratih se da hodam po prohodanom.
Napustih red u kojemu svi od pocetka pocetaka išcekuju ulaznicu, kljuc, presudu, dok razocarana nada ceka da se otvore vrata vjekova i da netko rekne: nema više vrata i nema vjekova.
Prokrstario sam ulice i trgove, sive kipove u hladnoj zori i živi vjetar medu mrtvima. Nakon grada polje, a nakon polja noæ u pustinji: moje srce bijaše noc i bijaše pustinja.
Poslije bijah kamen na suncu, kamen i zrcale I odmah iza pustinje i ruševina more, a iznad mora crno nebo, beskrajna ploca s izlizanim slovima: zvijezde mi ništa ne otkriše.
Stigoh na kraj. Vrata oborena i andjeo bez maca, pospan. Unutra, vrt: ispremiješano lišæe, disanje gotovo živa kamenja, dremovnost magnolija i gola svjetlost medju istetoviranim deblima.
Voda s cetiri ruke zagrljena sa zelenom i rujnom livadom. Po sredini, stablo i djevojka, kosa od ptica i ognja.
Golota me nije smetala: vec bijah kao zrak i voda. Pod zelenom svjetlošcu stabla, usnulo u travi, bijaše dugo pero, ostavljeno od vjetra, bijelo.
Htjedoh ga poljubiti, ali glas vode izazva moju žedj i tad me njena prozirnost pozove da se promatram. Vidjeh kako jedan lik drhti u njenoj dubini, jedna svinuta žedj i jedna razbita usta, - o stari pohlepnice, trsu, besmislena vatro! Pokrih svoju golotu. Krenuh polako.
Andjeo se smiješio. Dunu vjetar i pijesak me zaslijepi.
Vjetar i pijesak bijahu moje rijeci: ne živimo; vrijeme naš život živi. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Octavio Paz Pon 4 Dec - 19:30 | |
| OLUJA
U crnoj planini Bujica urla visokim glasom U tom casu Ti hodaš nad ponorima Po svom usnulom tijelu Vjetar se u tami bori s tvojim snom Guštara zelena i bijela Mladi hrast tisucljetni hrast Vjetar te rastace i kida i ruši Otvara ti misao i rasipa je Vrtlog tvoje oci Vrtlog tvoj pupak Vrtlog tvoja udubina Vjetar te cijedi poput grozda Oluja u tvom celu Oluja u tvom potiljku i tvom trbuhu Hladi te kao suha grana Vjetar U slabinama bujice tvoga sna Ruke zelene i noge crne Kroz grlo Kamena noci Privezanog za tvoje tijelo Usnule planine Bujica urla Medju tvojim bedrima Monolog kamena i vode Na obalama tvog cela Prolaziš kao pticja rijeka Šuma sagiba glavu Poput ranjena bika Šuma pada na koljena Pod krilom vjetra Svakog casa sve viša Bujica urla Svakog casa sve dublja Preko tvog usnula tijela Svakog casa sve više noc
|
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Octavio Paz Pon 4 Dec - 19:31 | |
| JESEN
U plamenu, zapaljena jesen, gori katkada moje srce, cisto i samo. Vjetar ga budi, dodirne mu središte i onda ga objesi za svjetlost koja se smije ni za koga: kakva rasuta ljepota!
Tražim neke ruke, neku prisutnost, neko tijelo, ono što zidove razbija i radja opijene oblike, dodir, glas, okretaj, neko krilo samo, nebeske plodove gole svjetlosti. Tražim po sebi, unutra, kosti, netaknute violine, usne koje sanjaju usne, ruke koje sanjaju ptice...
I nešto neznano što kaže »nikada«, a pada s neba, od tebe, moj Bože i moj protivnice. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Octavio Paz Pon 4 Dec - 19:31 | |
| ŽEDAN
Tražeci se, Poezijo, u tebi sam se tražio: razbita zvezda vode utopila se u mom bicu. Tražeci te, Poezijo, u sebi doživeh brodolom. Potom sam samo tebe tražio da bih od sebe pobegao: šikara odraza u kojoj se izgubih! Ali onda, nakon mnogih vrludanja, ponovno spazih sebe: isto lice potopljeno u istu golotu; iste vode ogledala u kojima ne smem piti; a na rubu ogledala isti mrtav od žedji. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Octavio Paz Pon 4 Dec - 19:31 | |
| DVA TELA
Dva tela licem u lice, ponekad su dva vala, a noć je okean.
Dva tela, licem u lice, ponekad su dva kamena, a noć je pustinja.
Dva tela, licem u lice, ponekad su korenje u noći spleteno.
Dva tela, licem u lice, ponekad su noževi, a noć je munja.
Dva tela, licem u lice, dve su zvezde koje padaju u prazno nebo. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Octavio Paz Pon 4 Dec - 19:32 | |
| DODIR
Moje ruke Otvaraju zastore tvoga bića Odjevaju te u drugu nagotu Otkrivaju tijela tvoga tijela Moje ruke Izmišljaju drugo tijelo tvoga tijela. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Octavio Paz Pon 4 Dec - 19:32 | |
| JESEN
U plamenu, zapaljena jesen, gori katkada moje srce, čisto i samo. Vjetar ga budi, dodirne mu središte i onda ga objesi za svjetlost koja se smije ni za koga: kakva rasuta ljepota!
Tražim neke ruke, neku prisutnost, neko tijelo, ono što zidove razbija i rađa opijene oblike, dodir, glas, okretaj, neko krilo samo, nebeske plodove gole svjetlosti. Tražim po sebi, unutra, kosti, netaknute violine, usne koje sanjaju usne, ruke koje sanjaju ptice...
I nešto neznano što kaže »nikada«, a pada s neba, od tebe, moj Bože i moj protivniče.
|
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Octavio Paz Pon 4 Dec - 19:32 | |
| MONOLOG
Pod srušenim stubovima, između ništavila i sna kruže moji budni sati, slogovi tvoga imena.
Tvoja duga kosa riđana- odblesak leta- sa žestinom blagom treperi na plećima noći.
Uobičajena tama sna što izvire iz ruina i pravi te od ničega. Teške pletenice, zaborav, vlažna obala noći gde se širi, gde udara slepo more – mesečar.
|
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Octavio Paz Pon 4 Dec - 19:32 | |
| ZAPISANO ZELENIM TINTOM
Zelena tinta stvara vrtove, šume, livade, krošnje gdje pjevaju slova, riječi koje su stabla, rečenice koje su zelena zviježđa.
Pusti da moje riječi,o bijela, siđu i pokriju te kao kiša lišća snježno polje, kao bršljan statuu, kao titnta stranicu.
Ruke,struk, vrat, grudi, čelo čisto kao more, potiljak jesenske šume, zube koji grickaju vlat trave.
Zelene pjege, poput zvijezda, osipaju tvoje tijelo, kao tijelo stabla u pupanju. Neka te ne smetaju toliki sitni i svijetli ožiljci: pogledaj nebo kako je zelenim zvijezdama tetovirano.
|
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Octavio Paz Pon 4 Dec - 19:33 | |
| TIŠINA
Kao što iz dna glazbe izvire nota koja drhteći raste i postaje sve tanja sve dok u dragoj glazbi ne zanijemi, tako iz dna tišine izvire draga tišina, oštri toranj, sablja i diže se i raste i zanosi nas, i dok se uzdižu padaju sjećanja, nade, male i velike laži, i hoćemo da kriknemo, ali se u grlu rasprši krik: uviremo u tišinu gdje tišine postaju nijeme. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Octavio Paz Pon 4 Dec - 19:33 | |
| POSETE
Kroz gradsku noć od kamena i suše ulazi polje u moju sobu. Pruža zelene ruke sa ptičjim narukvicama, sa narukvicama od lišća. Nosi reku u ruci. Nebo iz polja takođe ulazi sa svojom košarom tek isečenog dragog kamenja. i more seda pored mene, polažući svoj beli rep na tlo. iz tišine izbija drvo muzike. Sa drveta vise sve lepe reči, koje sjaje, zru, padaju. Na mom čelu pećina u kojoj prebiva munja… Ali sve se naselilo krilima. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Octavio Paz Pon 4 Dec - 19:33 | |
| Niko se ne može oteti vjerovanju u magijsku moć riječi, čak ni oni koji nemaju povjerenja u njih. Rezerva prema jeziku je intelektualni stav. Samo u nekim trenucima mjerimo riječi; kad oni prođu, opet im vraćamo povjerenje. Povjerenje u jezik je spontan i iskonski čovjekov stav: stvari su njihovo ime. Vjera u riječi je reminiscencija naših davnašnjih vjerovanja: priroda je ispunjena duhovima; svaki predmet ima sopstveni život; riječi, koje su duplikat objektivnog svijeta, takođe imaju dušu. Jezik, kao univerzum, svijet je poziva i odziva; plima i oseka, spajanje i razdvajanje, udisanje i izdisanje. Jedne se riječi privlače, druge se odbijaju, ali sve su odgovarajuće. Jezik je skup živih bića koja pokreću ritmovi slični onima koji upravljaju zvijezdama i biljkama. Octavio Paz |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Octavio Paz Pon 4 Dec - 19:33 | |
| SUNČEV KAMEN (odlomak)
spram šalitrene i kamene večeri opremljene nevidljivim britvama jedan crveni neodgonetljivi rukopis ispisuješ na mojoj koži i te rane prekrivaju me kao odelo od plamena, gorim ne sagorevajući, tražim vode a u tvojim očima nema vode, ima kamenja, a tvoje grudi, tvoja utroba, tvoja bedra od kamena su, tvoja usta mirišu na prašinu, tvoja usta mirišu na zatrovano vreme, tvoje telo miriše na jamu bez izlaza, uski prolaz ogledalâ koja ponavljaju oči žednika, nogostup koji se vraća uvek tački polaska, i ti me vodiš slepog za ruku tim tvrdokornim salama prema središtu kruga i uspravljaš se kao sjaj koji se ledi u sveću, kao svetlost koja ume da zdere, očaravajuća, kao gubilište za osuđenika, osetljiv kao bič i stasit kao oružje mesečevo blizanče, dok tvoje naoštrene reči kopaju moje grudi i pustoše ih i prazne, otimaš mi jednu po jednu uspomenu, zaboravio sam svoje ime, moji prijatelji među svinjama grokću ili se kvare dok ih sunce jede u provaliji... |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Octavio Paz Sre 19 Sep - 10:20 | |
| Jesen - Octavio Paz U plamenu, zapaljena jesen, gori katkada moje srce, čisto i samo. Vjetar ga budi, dodirne mu središte i onda ga objesi za svjetlost koja se smije ni za koga: kakva rasuta ljepota!
Tražim neke ruke, neku prisutnost, neko tijelo, ono što zidove razbija i rađa opijene oblike, dodir, glas, okretaj, neko krilo samo, nebeske plodove gole svjetlosti. Tražim po sebi, unutra, kosti, netaknute violine, usne koje sanjaju usne, ruke koje sanjaju ptice...
I nešto neznano što kaže »nikada«, a pada s neba, od tebe, moj Bože i moj protivniče. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Octavio Paz Uto 10 Sep - 18:13 | |
| Kao što iz dna glazbe izvire nota koja drhteći raste i postaje sve tanja sve dok u dragoj glazbi ne zanijemi, tako iz dna tišine izvire draga tišina, oštri toranj, sablja i diže se i raste i zanosi nas, i dok se uzdižu padaju sjećanja, nade, male i velike laži, i hoćemo da kriknemo, ali se u grlu rasprši krik: uviremo u tišinu gdje tišine postaju nijeme. Nazad na vrh Ići dole
|
| | | Sponsored content
| Naslov: Re: Octavio Paz | |
| |
| | | |
Strana 4 od 4 | Idi na stranu : 1, 2, 3, 4 | |
| Dozvole ovog foruma: | Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
| |
| |
Ko je trenutno na forumuImamo 544 korisnika na forumu: 0 Registrovanih, 0 Skrivenih i 544 Gosta :: 3 Provajderi Nema Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 930 dana Pet 27 Sep - 15:38 Dvorana slavnih
Naj Avatar Haossa !
Kreja
Poslanici naj aktivniji nedelje |
Danas u 1:35 od Emelie
» Uz ovo kuliram
Danas u 1:29 od Emelie
» Jedna stara stvar
Juče u 23:17 od Emelie
» Uživo...
Juče u 22:44 od Emelie
» A malo bluesa?
Juče u 22:38 od Emelie
» Šta slušate dok kuckate na Haossu?
Juče u 22:35 od Emelie
» Šta trenutno slušate?
Juče u 22:27 od Emelie
» Pozdrav Haossu
Juče u 22:22 od Emelie
» Leonardo da Vinči
Sre 30 Okt - 12:57 od budan
» Edvard Hoper
Sre 30 Okt - 12:54 od budan
» Salvador Dali
Sre 30 Okt - 12:53 od budan
» Pablo Picasso
Sre 30 Okt - 12:51 od budan
» Claude Monet
Sre 30 Okt - 12:50 od budan
» Edvard Munch
Sre 30 Okt - 12:49 od budan
» Pesma za moju dušu
Pon 28 Okt - 1:54 od Emelie
» Pusti nešto osobi iznad
Pon 28 Okt - 0:11 od Emelie
» Joseph Lorusso
Sub 26 Okt - 10:16 od budan
» Johanes Vermer
Sub 26 Okt - 10:12 od budan
» Završava se na TOR
Pet 25 Okt - 14:39 od EROTIC MAN
» Kaladont na drugu reč
Pet 25 Okt - 14:37 od EROTIC MAN