PRAVA ISTINA O PSIHIJATRIJI Kako smo vas uvjerili da ste bolesni i prodali vam lijek koji ne pomaže



Nezapamćeni pamflet u pet nastavaka doktora Roberta Torrea, uglednog psihijatra iz KBC-a Sestre milosrdnice, protiv struke kojoj je posvetio svoju cijelu profesionalnu karijeru

U nešto manje od dva stoljeća dugoj povijesti psihijatrije, psihijatri još uvijek nisu uspjeli definirati i dogovoriti se što su to psihički poremećaji, na osnovi kojih kriterija to pouzdano možemo tvrditi, koji su to poremećaji i koliko ih ima, koliko psihijatri, mi koji se bavimo ljudima s tim poremećajima, njima doista možemo pomoći.

Psihijatri su liječnici, ali ne kao i svaki drugi. Dopala ih je struka koja nije bila ničemu i dopali su ih ljudi s kojima nisu znala što bi i kuda bi. Psihijatrija bi promišljala osobe s psihičkom patnjom unutar ovih i onih konceptualizacija, sukladno čemu bi im “pomagala” i “liječila” ih, a onda bi svakih tridesetak godina napuštala taj konceptualni okvir i gradila novi.

To su razlozi zbog kojih psihijatrija i dalje zadržava status pseudoznanosti. Ona se, istina, prema van prezentira kao znanost, ali njeni alati još uvijek nemaju dostatnu znanstvenu utemeljenost. Ali opet psihijatrija je pseudoznanost u najboljem smislu te riječi. U onom smislu u kojem su i mnoge današnje znanosti nastale od svojih pseudoznanstvenih predšasnica (kao kemija iz alkemije, astronomija iz astrologije i sl.). Psihijatrija je “mlada”, “nezrela” i “slaba” medicinska znanost, koja si to baš i ne želi priznati. A kad joj se spomene da je pseudoznanost, to jest da je u predznanstvenoj fazi, psihijatrija to redovito očitava kako napad na sebe (što je bona fide dodatna potvrda njene nezrelosti).

Psihijatrija je danas gdje su ostale grane medicine bile prije više od stotinu godina: u fazi definiranja poremećaja kojima se bavi kroz sindrome znakova kojima pretpostavlja da se ovi javljaju, a nažalost nikako još ne po njihovim uzročnicima ili patofizološkim mehanizmima nastanka.

U usporedbi s ostalim granama medicine psihijatrija je znatno nerazvijenija. Kao struka, ona nastaje kasno, u devetnaestom stoljeću, a potom se razvija više nego sporo. Psihopatološki fenomeni koji su imenovani u devetnaestom, još uvijek u dvadeset i prvom stoljeću ne mogu se razvrstati u validne dijagnostičke kategorije bolesti, nego i dalje egzistiraju kao sindromi. Neuroznanosti za sada nisu uspjele iznaći ni jedan patognomički biomarker kojim bi se dokazalo da se osobe s poremećajem razlikuju od onih koje ga nemaju. Psihijatrija je i dalje agent socijalne kontrole te mnoge sekvence ponašanja koja nisu stanja u užem smislu zdravstvene već socijalne ugroze represivno sankcionira postupcima mjera liječenja. Mi i dalje prisilno zadržavamo, prisilno liječimo, provodimo sudski izrečene mjere liječenja i mnogi naši pacijenti liječenjem izbjegavaju teže kaznene sankcije i zamjenjuju ih lakšima.

Mi, kao psihijatri, nismo baš omiljeni ni među pukom ni među strukom, ali smo nephodni i važni. Sukladno onoj narodnoj “tko je lud, ne budi mu drug”, više nas se boje nego cijene. Naše azilske uloge čuvanja i skrbi za duševno poremećene društvo se ne želi odreći dok bi bez naših savjetodavnih usluga i te kako moglo. Psihijatrijska ekspertnost je i dandanas slaba: prvo, dijagnoza psihičkih poremećaja postavlja se razgovorom i promatranjem, bez specifičnih dijagnostičkih testova; drugo, bolest mora biti u kasnoj fazi, to jest u razvijenom obliku, da bi se postavila njena dijagnoza; treće, prognoza ishoda psihičkih poremećaja je slaba i niska; četvrto, uzroci bolesti nisu poznati; peto, prevencija poremećaja je nerazvijena; i šesto, liječenje je tek na razini grubog otklanjanja simptoma, i to provedenog metodom pokušaja i pogreške.

A da s našom strukom nešto nije u redu upućuje i činjenica postojanja antipsihijatrije i kritičke psihijatrije dok recimo ne postoji antipedijatrija, antikirurgija niti kritička ginekologija. Nažalost, psihijatrija još uvijek nije uspjela konstruktivno odgovoriti na sve izazovne kontroverze koje joj je još ranih sedamdesetih godina prošlog stoljeća uputila antipsihijatrija. Ona ih je prije ignorirala i potisnula nego riješila.

Da se recimo dekretom preko noći ukine ovako koncipirana psihijatrijska zdravstvena zaštita, sigurno je da bi dijelu njenih korisnika dugoročno bilo gore, ali nažalost značajnom dijelu korisnika naših usluga bilo bi bolje. Da se isto tako recimo preko noći ukine kirurgija kao medicinska grana, većini korisnika kirurških zdravstvenih usluga bilo bi gore, maloj manjini bilo bi jednako, a praktički nikome baš bolje. Navedeno podosta govori o ekspertnosti i učinkovitosti jedne i druge struke.

U tom smislu nezrelo je očekivanje da psihijatrija može liječiti svoje poremećaje, u što nadam se da više nitko suvisao ne vjeruje (što ne znači da psihički poremećaji ne prolaze. Nažalost, ne zbog nas nego sami od sebe). Ljude je naprosto teško, ako ne i nemoguće mijenjati.

Teško je mijenjati kako normalne tako i nenormalne ljude. Do psihijatrije je tek da poduči ljude kako živjeti uz i poremećaju usprkos ili u boljoj opciji da ubrza, olakša i stvori uvjete za samocijeljenje psihičkog poremećaja. Navedeno nije tako bijedno i malo kako se čini, niti je to baš tako lako kako se čini.

Pazite, meni je osobno duboko žao što me doslovce zapalo biti psihijatrom.

I ja sam, kao i ostali liječnici, marljivo učio, javljao se iz prve klupe, redao “petice”, i budalasto želio biti liječnik koji na znanstveni način pomaže ljudima u nevolji. Mi, psihijatri, prošli smo jednako zahtjevno školovanje kao i naše kolege iz drugih medicinskih struka, a opet naša sudbina je drukčija od njihove.

Naša struka je “mlada”, “slaba” i “meka”, naši pacijenti su manje vrijedni u odnosu na pacijente ostalih grana medicine, a mi smo manje vrijedni liječnici u odnosu na ostale liječnike. Osobno nisam kriv što me ovo dopalo: da prema ljudima s ozbiljnim problemima odgovorno nastupam iz tako slabe pozicije, iz pozicije psihijatrijske struke. Zavidim kolegama iz drugih medicinskih struka, zavidim im jer su njihove struke “jake”, “tvrde”, znanstveno utemeljene, sukladno čemu su oni “pravi” doktori, a moja struka je neznanstvena i proizvoljna. Budući da sam štreber, dao sam si truda, pročitao sve što se pročitati dade, daleko iznad razine nas doktorčića: od Heraklita i Parmenida do Hegela i Heideggera, ali me mnogostrukost znanja nije podučila pameti.

Psihijatri poput mene, koji se kritički osvrću na psihijatriju, rade to stoga jer isuviše vole svoju struku i ljude za koje se brinu, baš kao i roditelji koji se kritički osvrću na svoju djecu. Zašto bi se osjećali krivima ako ukažemo da je nešto krivo? Zašto ne bi smjeli priznati da su gotovo dva stoljeća povijesti naše struke dominantno povijesti naših zabluda? I to još k tome ako kažemo da je po našu struku i ljude za koje skrbimo bilo sretnijih razdoblja od sadašnjeg?

Smatram da je psihijatrija do sada i previše agilno radila svoj posao, pa je vrijeme da malo i promisli: što je to zapravo radila, na čiji nagovor i po kojem automatizmu. Svjetan sam da je više nego teško nadviti se, bez većeg ostatka, nad cjelinu napora koji je naša struka ulagala u skrb nad osobama s psihičkom patnjom, ali to je nužno kad su nam rezultati tako slabi. Gdjekad to može jedan, a gdjekad tim stučnjaka, jer struka se rasula od spiritualnosti do neurogenetike, i potrebna je izuzetna izobraženost i zrelost da bi se odredila kao cjelina, da bi se reklo što je pravo a što krivo, te kako i kuda dalje. S druge strane, ne vjerujem da bi unutar povijesne podjele karata itko drugi taj posao napravio bolje od psihijatrije i nas psihijatara. A opet, mi smo ga napravili loše.

A tzv. “povratak psihijatrije medicini”, bez obzira što sam i osobno zagriženi medicinar, bio je nazadak i za psihijatriju i za medicinu. Psihijatrija se naime nema što “vraćati medicini”: ona je dio medicine. Odnosno, moguća je pomoć ljudima u stanjima duševne patnje i po drugim i drugačijim obrascima, pa čak i učinkovitija pomoć, no onda to više nije psihijatrija. No nisam ja glup i znam što se podrazumijeva pod temeljno dobronamjernom krilaticom “povratka psihijatrije medicini”, čemu na kraju krajeva i sam težim, ali ovo što je nedavno izvedeno nema veze ni s mozgom, ni sa znanstveno utemeljenom suvremenom medicinom. Naime, medicini ne treba psihijatrija kao pseudoznanost niti je psihijatriji dugoročno od koristi igrati se medicine, gurati se gdje joj nije mjesto, praviti se da jest što nije ako za to nema dostatne znanstvene utemeljenosti, ponašati se kao dijete koje bez pokrića želi da ga se tretira kao odraslu osobu. Dakako da je teško izdržati faktično stanje da je psihijatrija nezrela i slaba struka, da ne može što ne može i nije što nije, ali to je jedni način da zaista budemo što bismo htjeli.

Jer jedino će tako psihijatrija prestati biti struka koja svakih trideset godina mijenja temeljnu paradigmu razumijevanja sebe i osoba kojima nastoji pomoći. A danas se to ponovno događa kroz nipodaštavanje rada naših prethodnika. To što su oni radili, tvrdi se, zastarjelo je i zasnovano na predrasudama. Istodobno, nadmeno se veliča sebe i suvremena “dostignuća” struke kao moderne (pseudo)znanosti koja nam daje konačne i prave odgovore. Taj manevar je tipičan, već viđen i standardno pogrešan, i ne bi u njemu bilo većeg zla da se psihijatrija svodi samo na puko teoretiziranje o psihopatologiji. Ako se u tom slučaju pokoja teorijska postavka ispostavi krivom, bit će jednostavno s vremenom oborena i zamijenjena drugom. Ali nažalost, naše greške imaju praktične masovne i pogubne posljedice po ljude koji nam se obraćaju za pomoć. Psihijatrija naime već nešto više od sto i pedeset godina svojim naivnim konceptualizacijama muči ljude.

Stoga, s punom liječničkom odgovornošću savjetujem svima koji nam se kao psihijatrima kane obratiti da još jednom o tome razmisle. Jer mi psihijatri pacijentima rijetko pomažemo. Istina, ponekad im ne odmažemo, ali ponekad im i štetimo. Zato, kako stoje stvari, u našoj struci držim da baš i nije najpametnija ideja potražiti psihijatrijsku pomoć, osim ako baš nije riječ o težim oblicima psihološke patnje.

(Jutarnji.hr)

I ja smatram da su lekovi koje pripisuju psihijatri nepotrebni ..Treba raditi na stabilizaciji stanja koje pacijent doživljava alternativnim načinima a ne samo im dati lekove za smirenje i rešen problem  

Prvo te slude a zatim lece

SL, njima to i jeste cilj inače psihijatri ne bi ni imali nikakavog posla.

Psihijatrija je područje gdje nije sve kao izgleda, pa se lako mulja i zamagljuje. Nije egzaktna kao recimo ortopedija. Vidiš sliku prije, vidiš sliku poslije operacije. Točno se vidi što i kako je doktor uradio.

U psihijatriji nije tako. Može biti i ne mora. Dva psihijatra, tri dijagnoze.   

Posebna priča je da je psihijatrija postala svakodnevnica.
Što je nekada bilo sramota, danas je moderno i u trendu.
U Americi tko drži do sebe ima svoga psihoterapeuta i tjedne seanse. Došlo je dotle da i djecu posve nepotrebno šalju psihijatrima.

Vjerujem da ima slučajeva kada su lijekovi nužni. Ali sve je to postao preveliki biznis kojem ni psihijatri, normalno, nisu odoljeli. Lijekove propisuju šakom i kapom, ne zato što trebaju, već zato što na njima zarađuju.

Zašto je dobar dio ljudi postao praktično ovisan o psihijatrima?
Mislim da se radi o običnom pomodarstvu i lijenosti. Ako imaš problema, poradi sam na sebi, probaj ih sam riješiti, a ne odmah trčati psihijatru.

Problem su ustvari oni koji se psihijatru nedaju.

Iako trebaju.  

PREVARANTSKA IGRA PSIHIJATRIJE: Tvorac bolesti poremećaja pažnje na samrti priznao da je izmislio to stanje!

Sem Ajsenberga nikada ni jedan drugi lekar nije naučno dokazao da ADHD postoji



Lečite li svoje dete od poremećaja pažnje (tzv. ADHD bolesti)? Prestanite odmah! To je izmišljena bolest, a lečenje nosi teške posledice - decu zavisnike!

Da je još uvijek živ, kreator bolesti ADHD upozoravao bi roditelje na lažljivu i prevarantsku igru psihijatrije i farmaceutske industrije. No, iako više nije živ na smrtnoj postelji, psihijatar i čovek koji je izmislio ADHD, Leon Ajsenberg, priznao je da je ADHD potpuno izmišljena bolest, koju je kao "pionir" ADHD-a osmislio za farmaceutsku industriju.

To bi otprilike značilo da se od miliona dece u ovom trenutku prave zavisnici o farmaceutskim drogama, ali i o neuspesima i to za celi život. U pitanju je strašna prevara na koju niko ne reaguje.

Sem Ajsenberga nikada ni jedan drugi lekar nije naučno dokazao da ADHD postoji. Uprkos tome, sve ide kao i pre jer farmaceutskoj industriji može doneti veliki profit.

Broj zdrave dece koja su navodno oboljela povećava se svaki dan, a mnogi tu pojavu nazivaju kugom zapadnog sveta. Farmaceutske korporacije mogu zaraditi samo na dva načina: da izmisle nove lekove ili pak da izmisle nove bolesti koje će onda lečiti novo izmišljenim lekovima. To je zaključio dr. Džej Parkinson u knjizi "Industrija koja izmišlja i liječi bolesti".

(narodnamedicina1987.blogspot.com)

VELIKA PRIJEVARA: Tvorac ADHD-a na samrti priznao: Tu bolest sam izmislio u suradnji s farmaceutima!



Liječite li svoje dijete od ADHD-a ? Prestanite odmah! To je izmišljena bolest, a liječenje nosi teške posljedice - djecu ovisnike!

Da je još uvijek živ, kreator bolesti ADHD upozoravao bi roditelje na lažljivu i prevarantsku igru psihijatrije i farmaceutske industrije. No, iako više nije živ na smrtnoj postelji, psihijatar i čovjek koji je izmislio ADHD, Leon Eisenberg, priznao je da je ADHD potpuno izmišljena bolest, koju je kao "pionir" ADHD-a osmislio za farmaceutsku industriju. To bi otprilike značilo da se od milijuna djece u ovom trenutku rade ovisnici o farmaceutskim drogama, ali i o neuspjesima i to za cijeli život. U pitanju je strašna prevara na koju nitko ne reagira.

Voditelj radijskog američkog programa "Sinovi slobode" Bradley Dean" objašnjava: ADHD je teorija koji je osmislio Eisenberg. Iako je priznao da je bolest izmišljena nitko nije reagirao, a nikada niti jedan drugi liječnik nije znanstveno dokazao da ADHD postoji. Unatoč tom priznanju planovi se nastavljaju, i računi farmaceutske industrije neumoljivo se pune svaki dan. A što to tek radi zdravoj djeci? Oni se kljukaju teškim drogama od svoje najranije dobi. Piju otrove poput Ritalina (metilfenidat) i Adarella (amfetamin), a koji izazivaju veliku ovisnost. To je najobičnije smeće, droga, a ne lijek. Oni stvaraju ovisnike od djece. U pitanju je prijevara".
"ADHD je prevara s kojom je jasno da se djeca u ovom trenutku stvaraju ovisnicima o drogama, što je zaista strašno" rekao je dr. Edward C. Hamlyn, osnivač i član Kraljevskog koledža, liječnika opće prakse.

Naravno, uz patologiziranje i preuveličavanje određenih simptoma cilj je naravno omogućiti farmaceutskoj industriji veliki profit. Prema podacima Udruženja građana za ljudska prava u SAD-u trenutno je na teškim lijekovima protiv ADHD-a čak 20 milijuna maloljetne djece samo u SAD-u. Isto toliko ima i u ostalim dijelovima zapadnog svijeta pa slobodno možemo reći da je oko 50 milijuna djece u ovom trenutku ovisno o drogama farmaceutske industrije za cijeli život iako za to nije bilo nikakve potrebe. Skidanje s ovih lijekova može potrajati mjesecima ili pak godinama, a djeca se skidaju nekim drugim jednako skupim i jednako otrovnim te opasnim lijekovima pa je profit zajamčen bez obzira na sve.

Broj zdrave djece koja su navodno oboljela povećava se svaki dan, a mnogi tu pojavu nazivaju kugom zapadnog svijeta. A gdje su tek nuspojave ovoga lijeka? Ili pak psihički problemi s kojima se ta djeca bespotrebno susreću unutar sustava, jer ih se sustavno uvjerava da su bolesna, i neuspješna iako su prije primanja ljekova bila potpuno zdrava, možda malo živahnija od prosjeka no bez ljekova koji zapravo uništavaju dječju sposobnost i misli i pokreta, ta djeca živjela bi sasvim normalan i zdrav život.
Ne zaboravite, mega farmaceutske korporacije mogu zaraditi samo na dva načina: da izmisle nove lijekove ili pak da izmisle nove bolesti koje će onda liječiti novo izmišljenim lijekovima. To je zaključio dr. Jay Parkinson u knjizi "Industrija koja izmišlja i liječi bolesti".

U posljednjem desetljaću farmaceutske korporacije osmisle i do 10 do 15 potpuno novih lijekova u godini dana. Bolest ADHD ne postoji, ali postoji zatupljenost sustava koji nije spreman prepoznati individuu u društvu, zbog čega je ta bolest dobila dobru rupicu za provlačenje u masama. Sustav je dizajniran na principu robova, svi su isti, svi isto razmišljaju, i nitko ne smije odskakati od neke također neutemeljene normalnosti.

Čim se pojavi dijete koje po nečemu odskače od većine druge djece tj., ako je dijete posvećeno svojoj individui to dijete stavljaju na lijekove i proglašavaju ga bolesnim.To je jedan od najvećih problema današnjice i činjenica na kojoj se mogu graditi i izmišljati nove bolesti za farmaceutsku industriju.

To svakako vrijedi i za Jacoba Barnetta, 14-godišnjeg autističnog dječaka genija za kojega su liječnici u startu rekli kako nikada neće ni čitati ni pisati, pogotovo ako ga ne podvrgnu teškim drogama. Danas, Jacob radi na magistarskom radu u kvantnoj fizici dok njegovi vršnjaci sjede u školskim klupama. I to samo zato što roditelji nisu prihvatili da je njihov sin bolestan, nego jednostavno malo drugačiji od vršnjaka. Psihijatrijska farmaceutska industrija troši milijarde dolara kako bi uvjerili i psihijatre i političare u poremećaje koji se uopće ne moraju liječiti drogama poput bipolarnog poremećaja, depresije i poremećaja povezanih s hiperaktivnošću poput ADHD-a. Za ove bolesti ne postoje znanstvena istraživanja koja ih neupitno potvrđuju, a ipak se "liječe". Problem je tu malo dublji.

Stavite dijete na psihofarmake sa šest godina i to dijete bit će ovisnik o njima cijelog života. ADHD je namjerno osmišljen kao dječja bolest jer tako djeca postaju ovisna o legalnim drogama na samom početku života, a što ih doživotno veže za otrove i laži ove nehumane industrije.

(dnevno.hr)