Enes Kišević

Enes Kišević, bosanski pjesnik i dramski umjetnik. Rođen je 1. maja 1947. god. u Bosanskoj Krupi. Osnovnu školu i gimnaziju završio u Ključu. Glumačku karijeru započeo je u Narodnom pozorištu Bosanske krajine u Banja Luci, odakle odlazi u Zagreb, gdje je 1971. godine diplomirao na Akademiji dramskih umjetnosti. U svojoj glumačkoj karijeri igrao je u predstavama najpoznatijih režisera, najviše na Dubrovačkim ljetnjim igrama i u zagrebačkom teatru ITD. Član je DHK-a, HDDU-a i DHHP-a.

Igrao je u više kazališnih, filmskih i televizijskih drama. Pjesme su mu prevedene na engleski, arapski, njemački, slovenski, italijanski, turski, mađarski. Živi radi u Zagrebu. Profesionalni je glumac i književnik.



Baš ta
Brzo se sakrij u mene
Bijeli sni
Buđenje
Gradski akvarel
Između dva krika
Jabuka
Jutarnja molitva
Korijen s krilima
Neki stid
Nakit za dragulje
Noćno kupanje
Oprosti im gospode ne znaju što rade
Otvoren kavez
Ode naša ludost divna
Profesor povijesti
Pa to je krasno
Prisutan kao svjetlost bez glasa
Poslije kruga
Sonata od sna
Sve je kao
Sijeda djeca
Sunce vjetar i ti
Smrtne ruže
San bez snivača
Snijeg u očima
Samome sebi
Svjetlost
Starinski mirisi
Ti pišeš
Točka izvan kruga se ruga
U nama samo su oči žive
U Budimpešti
Velik kao dijete
Valcer kiše
Vatra vatru ne gori
Valovi
Zašto se djeca ne smiju
Zajedno ćemo svući tijela

Baš ta

Ti. Koji sad ovo čitaš. Tko si ti? Poznajemo li se? Ili lakše – poznaješ
li ti sebe? Hajde, opiši se malo, upoznajmo se, dođi i ti u moju priču.
Nabroji mi prvih pet osobina kojima se opisuješ. (Ili kojima bi te
opisali starci kad ih spopadnu slične želje za darivanjem.) Sve krasno,
jel’ da?
* * * * *
Strašni smo – ti i ja.
Mi, veliki, divni, plemeniti ljudi. Znam, nismo uvijek, ali trudimo se. Tako nas barem On uči.
I opet mi se misli vraćaju na Luciju. Na sve one Lucije koje prođu našim
brzim životima, a da ih ne stignemo bolje ni pogledati. Ili čak i
pogledamo, ali, Bože moj, kamo bismo došli kada bismo se oko svakoga
trudili? Pa mi smo ipak civilizirani ljudi i ne možemo sad baš biti
društveni sa svima. Bližnji? Ma sve je to O.K., zapovijed ljubavi itd. –
no, i pojam bližnjega ima svoje granice. Zar ne? Svakako. Dok nas
tragedija ne pouči drukčijem.
Trebaju li nam doista Lucije da bismo konačno počeli primjećivati ljude
oko sebe, prilaziti im naprosto zato što smo baš njih i baš sada
zamijetili u gomili? Ili zato što nam se učinilo da smo im baš sada
potrebni? Trebaju li umirati Lucije da bismo mi oživjeli neposrednost?
Još uvijek mislimo – ima vremena, već ću nekako svrnuti oko na toga i
toga, već ću jednom progovoriti koju s njim, već ću mu jednom oprostiti,
možda mu jednom kažem što iskreno mislim o njemu… I stalno odgađamo. A
vrijeme lijepo neprestano prolazi još nam se smije onako usput misleći:
”Mogli ste me i bolje iskoristiti!”
Doista, koliko vremena potrošimo u praznom hodu kada se bojimo ili
jednostavno odbijamo upoznati dušu čovjeka pored sebe. A zaboravljamo da
svak’ nosi nešto od Dobroga u sebi. Netko možda i ne previše, ono je u
njemu sasvim nezamjetljivo ispod naslaga zloče ili plahosti, no ipak –
tu je. Prihvaćanjem i ljubavlju ta mala duboko zakopana klica dobiva
poticaj za rast. A tek upornim i pažljivim uzgojem… Dobro, koje je u
početku bilo skriveno, polako prilazi površini i postaje vidljivo.
Svijet dobiva novu svjetiljku koja možda na nekom drugom ponovi postupak
svoga rađanja. I tako se sve širi dalje. I mi mijenjamo svijet. Zvuči
li vam previše idealno? Naivno? Može biti. No, na sreću, postoji jedan
dio svijeta koji sasvim sigurno možemo promijeniti. Sebe same. A, to je
već jako puno.
Pa krenimo onda u potragu za Dobrim. Možda prvo baš u tom svijetu koji
jedva čeka da ga otkrijemo ljudima. Neka barem naše vlastito Dobro
postane vidljivo. Baš onim ljudima koji su nas baš danas onako uspješno
izludili. Nadam se da to nisam bila ja. No, ako i jesam, baš vam
opraštam što vam idem na živce. I baš mi je drago što ste ovo štivo
pročitali do kraja. I baš … ma baš je Dobro!

Brzo se sakrij u mene

Brzo se sakrij u mene.
Ja ću se u tebe skriti,
Da neznam tko sam ja,
Da ne znaš tko si ti.
Sva se u mene zavuci,
Vani se zima sprema,
To smrt nas naša traži,
I vidi da nas nema.

Bijeli sni

Crkavica.
Snijeg se kezi.
Cvokoće.
Skrguta.
Škripi.
Prosinac bjelac
Krošnje brezi
Zapliće,
Zasipa,
Sipi.

U guste pletenice vijavica
Uvijen svaki je put.
U glasu ptice zacakli se
Cvrkut zamrznut.

Sve više sniježi,
I sniježi,
Nebo se pred očima bjelasa
U ranjenoj zvijeri što bjezi
Cijepa se lavež pasa.

A negdje
U drvenoj izbi
Gdje vjetar – vepar vije,
Gdje vučije oči žežu,
Ljubav se moja krije.

Oko nje vampiri kruže.
Krhki leptiri lete.
Padaju sniježne ruže.
Mećava zavija.
Mete.

Dok cjelac uz prozor rže,
I glogovo drvo pucketa,
Ona na medvjeđem krznu
Cvili u svili ljeta.

U njoj još more romori,
Valovlje u njoj još diše,
Suncem cjelova gori,
Sjećanjem sva miriše.

Na nekoj divljoj plaži
Još za njom uzdišu vali,
More je obalom traži,
Zovu je daleki žali.

Sve više sniježi,
I sniježi,
I vjetar – vepar vije…
U nekoj drvenoj izbi
Sad moja ljubav bdije.

A nad njom mjesec laje
Ko bijesan pas bez lanca
Ko luđak u kožulje vezan
Vrišti na leđima vranca.

Ona uz okno sjeda.
Duhova ledi se dah.
Od njene kose krijese
Pauka hvata strah.

Upire pogled daleko.
Dok planina prahom se ruši,
More se pahulja ljulja
U njenoj samotnoj duši.

Budjenje

Da l’ to moja glava sviće
na ramena tvoga ruži?
Ili ja to sebe sama
u rukama tvojim držim?

Da li se to moje srce
u dnu tvoga srca čuje,
il pod slapom kose tvoje
ježe pasom slatke struje?

Ustao bih, ali ne znam
kojom nogom?
Ko bršljan se uz tebe svijam
bijelim logom.

U prozoru zimsko sunce
kroz san sije,
zavlači se između nas
da se zgrije.

Izmedju dva krika

Čovjek sam, i ništa ne znam.
Možda bih ti više mogao reći
Da sam svjetlo što se gnijezdi
U očima tvojim
Jer da sam i jelen, i jasen u planini
Zbog tebe bih sišao među ljude
Zbog tebe bih poželio imati ovo tijelo
Koje sve manje nosim kao teret
Dobro je što nisam niknuo
U nekom poljupcu prije,
Ili poslije tvoga daha.
Dobro je što sam se zadesio
U istom svijetu sa tobom.
Ovaj kratki izlet na zemlji
U meni već prerasta
U jedno sveopće viđenje s tobom
Ma gdje bila na svijetu
Dobro je znati da jesi.
Krikom me moja roditeljka
K tebi donijela,
I krikom ću nebo prepoloviti
Kad se budem otkidao od očiju tvojih

Jabuka

Jabuka jedna neobrana
još se drži na grani.
Tako je zrela, tako je sočna,
da oči naprosto mami.
Nitko ne gleda opalo voće,
nogama gaze po njemu.
I svi se upinju, svi imat hoće
tu sladost osamljenu.
Palo je lišće, pale su kiše
i snijeg već po njoj pada.
A ona blista u goloj krošnji
k’o sunce iznad grada.
O što li misli u svojoj ljepoti,
ta zavisti crvena meta?
Možda se njena nebeska rumen
doziva utrobe cvijeta?
Penju se djeca, klipaju starci,
vjetru se rose zubi.
Još nitko ne prođe a da se na nju,
kamenom ne baci grubim.
I svijet se kupi, rukave suče,
“Tresite!”-naređuju vlasti.
A ona stoji, žarom boji,
niti ne misli pasti.
Padoše sjekire, padoše riječi,
uz krik se stropošta deblo.
I gle, sve oči padoše k zemlji,
a jabuka padne u Nebo

Korijen s krilima

Dugo sam letio u prazno.
Treba na zemlju stati.
Uspravno iz nje rasti.
Uspravno umirati.
Ptice su šumi krila,
a šuma pticama korijen.
List ne leti od sebe,
on biva olujom gonjen.
Pod zemljom i u zraku
u isti mah drvece živi.
Drvo je most što diše
izmedju mrtvih i živih.
I kada ogole grane,
cvrkut ih zazeleni.
Ja ništa rekao nisam:
to jasen šumi u meni.

Neki stid

Na zlo sam odavno već okornjačio,
još jedino dobrota čista mene gane.
O pete sam zavist okačio.
Cvijetom moje zarasle su rane.
Svaka himba meni je daleka.
Drugima sam kao samom sebi.
Mržnje sve, od ovoga svijeta,
ljubav moju potopile ne bi.
Pa ipak se katkad ćutim slabim,
kad od srca um mi se otima.
Sam pred sobom ja oborim glavu
ne znajući kud bih sa očima.

Otvoren kavez

Nešto se divno dešava s nama,
osjećaš li to i sama?
U nama se pomiču neke granice
što su nas stezale godinama.
I naša ljubav,
ko ptica u kavezu
kad joj otvoriš vrata,
ustreptala gleda u beskrajnu plavet,
i od ljepote strah je hvata.
Već sama pomisao da je slobodna,
da može zaparati visine modre,
kavez joj čini većim od svemira,
većim od njene slobode.

Poslije kruga

Da sam te sreo poslije kruga
kad sam se vraćao tebi
bio bih tvoj vjerni sluga
ništa se mijenjalo ne bi.

Al ja sam bio radoznao
htio sam spoznati krug
letjet još nisam znao
a put je bio predug.

I letio sam kao pčela
omamljen mirisom cvijeta
duša mi je pobjeći htjela
od tijela i od svijeta.

I padajući naučio sam
kako se podiže sam
uzdižući se padao sam
pa sad i koračati znam.

Al još mi duša mira nema
još kružim navikom kruga
još uvijek pjesmom pripradam svima
al’ samo orla imam za druga…

Sonata od sna

Od čega žive oči tvoje
kad stalno iz njih isijava san?
A što bi dragulj dragane moje
dao da tako bar načas sja.
- Tvoje su oči u meni zašle,
taj sjaj nije od ljudi.
Svakoga jutra moje se lice
s tvojim očima budi.
- Ne sklanjaj pogled. Čega se bojiš?
Ljubavi zar te je strah?
Zacijeli riječi cjelovima,
s usana strgni mi dah.
- Čemu se smiješiš?
Obujmi me jače,
sva krv nek mi utrne!
- Kad zagrlim te ovako,
znaš li što ja vidim:
Dva križa koja se grle
a med njima diše
još nerođen Bog
prikovan poljupcima…
- A šta ako Boginja neka
pod usnom mojom sniva?
- Pod tvojom usnom sni violina
u violini pjesma, u pjesmi plod.
O kad me dodirnu usta tvoja:
harfa se boja prospe u svod.
- Prsti su tvoji vidre vedre
što se u igri tope.
Ćutiš li kako iz moga struka
iskaču antilope?
- O kad bi moglo uho čuti
tvoj dodir glazbo nijema,
napisao bih ti od sna sonatu,
al klavir tih dirki nema.
- Povedi me u kut svijeta
neki tih.
Da te ćutim. Da te dišem.
Da te snim.
- Što je život? Oka treptaj.
Tajna tajne.
Između dva otkucaja
srca stane.

Sve je ..kao

Dan je kao sunčan
Ti si,kao veseo
Prolaziš,kao,ne vide te
Svima je jako lijepo
Svima je,kao,dobro
Svima je,kao,ludo..
I ti si,kao,sretan!
Živi se,kao u moru
Ptice su,kao slobodne
Budućnost,kao na dlanu
Savjest je ,kao ,čista
I sunce je,kao jasno
O srce,kao,pjevaj
Svi,kao brinu o svima
Svatko je prijatelj,kao
Svima je,kao stalo do tebe
I do svijeta..
I dan,kao ode
I ti se,kao smiješiš
I ništa te,kao ne boli….

Sunce,vjetar i ti


Napisat ću ti pjesmu
U kojoj će biti
Sunce, vjetar i ti.

Vrijeme će mirisati pred kišu.
Žito će snivati Van Gogha.
Poljem će svirati rijeka
Iz roga zelenoga.
Odjenut ću te u haljine tanke
Tek tijelo da ti se sluti.
U jednom će stihu lipa
Svu pjesmu zapuhnuti.
Hodit ćeš sva izvan sebe
Od uzvišenosti neke slobode,
Nedjeljiva od svega što vidiš:
od zraka, od zemlje,od vode.
Jablani dizat će glave.
Ružama dah će stati.
Za vitkom pojavom tvojom
Svi će se okretati.
I šume, i brda, i ljudi,
I suncokreti daleki žuti.
Učinit ću da cijeli se svijet
Oko tvoga lika zavrti.
I u tome, svemira verglu,
Gdje prste u prostor boje,
Ti očima šibat ćeš pejzaž
Svjesna ljepote svoje.
Vjetar odoljet neće,
Za kosu će te ščepat.
Ti ovlaš ćeš ustrgnut klas
I kosu u rep ćeš vezat.
“MOJA SI”, siktat će vjetar
Za vratom studeni zubi.
Dobacivat ću ti maramu kradom
Da vrat zaštitiš dugi.
“NE BJEŽI”, bjesnut će vjetar,
“NEĆEŠ SE OTETI LAKO”
I zaskočit ćete pod suknju -
Put bijela bljesnut će zrakom.
Ti zgrabit ćeš vjetar za gušu
I koljenima ga stiskati glatkim
Sve dok trzaji vjetra
Ne postanu posve mlaki.
A zatim ću,tiho,u pjesmi,
Otškrinuti oblake lake,
I ti ćeš prosuti kose
U zlatne sunčane zrake.
Tisuće svjetlosnih strijela
Kroz srce će ti sinut.
Od nožnog palca do čela
Nevidljiva vatra će liznut.
Osjetit ćeš u svakoj pori
Svjetla svilene lasi,
Vrh tvojih stidljivih grudi
Dvije maline divlje će rasti.
Osjetit ćeš pod caskom pupka
Sve ukrug slatku toplinu,
I kao kad dijete kamenčić
Baci u vodu mirnu;
Krug za krugom topline
krv će širiti se vrela -
Sve dok ne dodirneš sebe
Izvan granica tijela.

Smrtne ruže

Bokori ruža mirisom žubore
Oko tvoga čela blijeda, zamišljena.
Kroz zatvoren prozor zore svijećom gore.
Na krevetu ležiš od sna ispijena.
Pijana od ruža. U smrt zaljubljena.
Vani trešnja miri prvim pahuljama
Moje misli k tebi pčelama se roje.
Ti smiješiš se mrtva u bijelim haljinama,
Dok pred kućom svati smrznuti -
Propeti konji ukopani stoje.
Spavaš poput cvijeta u knjizi,
Pritješnjena između smrti i života.
I kao da nisi žena.
Sva si u snu ljepota.

Ti pišeš

Ti pišeš:
kako se treba igrati i igrati,
a meni kažeš:
-Sakupljaj te igračke! -
Ti pišeš:
kako treba maštati i maštati,
a ne vidis od nosa
ni bijele mačke.
Ti pišeš
o nekoj slobodnoj slobodi,
a meni:
-Mir! Tišina!’ – vičeš.
Ti pišeš
kako sunce dan u šetnju vodi,
a vani najobicnija noć je,
pjesniče.
Ti pišeš
o nekoj tamo sreći,
o nekoj ljubavi,
i nekom miru…
A ja i noćas sam moram leći.
Laku ti noć , pjesmo na papiru!

U nama samo su oči žive

Nismo mi to
Što naša tijela hoće,
I što se sada
U jednom grču lome,
Mi ljubavi smo
Samo dvije samoće
U životu ovom providnome.
Ko oka dva
Što zajedno gledaju,
A jedno drugo
Nikada ne vide.
Ko oka dva
Što sjaj prelijevaju,
I plaču,
I snivaju
Stvari posve vidne.

Velik kao dijete


Znaš li što ću ja postati
kada odrastem,
za tvoju ljepotu, svijete?

Ja kada odrastem
jako veliki,
ja ću postati dijete.

Najljepše je kad odrasteš,
a ostaneš dječji stvor,
pa svi misle da si velik
zato što si profesor.

Što si doktor od imena,
stručnjak za rakete -
a ne znaju da si velik
zato što si dijete.

Možeš biti pilot, rudar…
slavni pisac knjiga -
djetetu je svaki pos’o
lagan kao igra.

Ma nosio ja u glavi
i sve fakultete,
kad odrastem jako velik,
ja ću ostat’ dijete.

OPORUKA

Kceri i sinovi moji,

Ne dijelite se u kuci
koju vam ostavljam,
ona ce i poslije vas ostati.

Spomenite se pri objedu
da ce jos neko iz tih posuda jesti.

Usta otvarajte jednako za istinom
kao sto ih za kruhom otvarate.

Ne dopustite novcu
da bude vredniji od vas.

I kad padate u blato,
padajte kao sunce.

Budite dobri prema vodi:
spomenite se Majcine utrobe
koja vas je s vodom donijela.

Spasite zrak svoga tehnickog uma,
jer nema tog izuma
koji ce vas nauciti zivjeti bez zraka.

Hranite radoznalost.
Hranite ljepotu.
Hranite ljubav.

Putujte.
Govorite jezik naroda
u kom se zadesite,
ali se vracajte korijenju
kao potoci izvoru svome.

Doticite svoje rijeci rukama.

Ne otudjujte se od prirode.
Cinite dobro i njoj i ljudima.

Spomenite se:
da ste iz nista dosli,
da se u nista vracate,
i da nista nije dragocjenije
od zivota
koji u trajno naslijedje
ostavljate svijetu.

I ne zalite za mnom.
Zalite za mojim neznanjem.

Dosta me je zemlja hranila,
sad vrijeme je da ja zemlju hranim.

Velik kao dijete

Znaš li što ću ja postati
kada odrastem,
za tvoju ljepotu svijete?
Ja kada odrastem jako veliki,
ja ću postati dijete.

Najljepše je kad odrasteš,
a ostaneš djećji stvor,
pa svi misle da si velik
zato što si profesor.

Što si doktor od imena,
stručnjak za rakete -
a ne znaju dasi velik
zato što si dijete.

Možeš biti pilot, rudar...
slavni pisac knjiga -
djetetu je svaki posao
lagan kao igra.

Ma nosio ja u glavi
i sve fakultete,
kad odrastem jako velik,
ja ću ostat' dijete.

- Enes Kišević -

Napisat cu ti pjesmu

U kojoj ce biti
Sunce, vjetar i ti.
Vrijeme ce mirisati pred kisu.
Zito ce snivati Van Goga.
Poljem ce svirati rijeka
Iz roga zelenoga.
Odjenut cu te u haljine tanke
Tek tijelo da ti se sluti.
U jednom ce stihu lipa
Svu pjesmu zapuhnuti.

---

I ništa te kao ne boli



Dan je kao sunčan

Ti si kao veseo

Prolaziš kao ne vide te



Svima je kao lijepo

Svima je kao dobro

Svima je kao ludo



I ti si kao sretan.

Zajedno ćemo svući tijela



Ne gusi krik poljupcima

pusti glas

pusti glas u noc

neka misle da radjamo se

neka misle da umiremo

udahni me

svu me udahni

popij

do dna

do dna dna

zajedno ćemo svuci tijela

i smijat cemo se

i smijat cemo se i plakati

zajedno

jos samo malo

jos samo malo se drzi

za moje ruke od svjetla

Između dva krika



Čovjek sam, i ništa ne znam.

Možda bih ti više mogao reći

Da sam svjetlo što se gnijezdi

U očima tvojim

Jer da sam i jelen, i jasen u planini



Zbog tebe bih sišao među ljude

Zbog tebe bih poželio imati ovo tijelo

Koje sve manje nosim kao teret

Dobro je što nisam niknuo

U nekom poljupcu prije,

Ili poslije tvoga daha.

Dobro je što sam se zadesio

U istom svijetu sa tobom.

Ovaj kratki izlet na zemlji

U meni već prerasta

U jedno sveopće viđenje s tobom

Ma gdje bila na svijetu

Dobro je znati da jesi.

Krikom me moja roditeljka

K tebi donijela,

I krikom ću nebo prepoloviti

Kad se budem otkidao od očiju tvojih

Sunce, vjetar i ti



Napisat ću ti pjesmu

U kojoj će biti

Sunce, vjetar i ti.



Vrijeme će mirisati pred kišu

Žito će snivati Van Goga

Poljem će svirati rijeka

Iz roga zelenoga.



Odjenut ću te u haljine tanke

Tek tijelo da ti se sluti

U jednom će stihu lipa

Svu pjesmu zapahnuti.



Hodit ćeš sva izvan sebe

Od uzvišene neke slobode

Nedeljiva od svega što vidiš:

Od zraka, od zemlje, od vode.



Jablani dizat će glave

Ružama dah će stati

Za vitkom pojavom tvojom

Sve će se okretati



I šume, i brda, i ljudi,

I suncokreti daleki žuti.

Učinit ću da cijeli se svijet

Oko tvog lika zavrti.



I u tom, svemira verglu,

Gdje pršte u prozor boje,

Ti očima šibat ćeš pejzaž

Svjesna ljepote svoje.



Vjetar odoleti neće,

Za kosu ćete ščepat.

Ti ovlaš ćeš ustrgnut klas

I kosu u rep ćeš vezat



"Moja si", siktat će vjetra

Za vratom studeni zubi.

Dobacit ću ti maramu kradom

Da vrat zaštitiš dugi.



"Ne bježi", bjesnit će vjetar,

"Nećeš se oteti lako!"

I zaskočit ćete pod suknju -

Put bijela bljesnut će zrakom.



Ti zgrabit ćeš vjetar za gušu

I koljenima ga stiskati glatkim

Sve dok trzaji vjetra

Ne postanu posve mlaki.



A zatim ću, tiho, u pjesmi

Otškrinuti oblake lake,

I ti ćeš prosuti kose

U zlatne sunčane zrake.



Tisuće svjetlosnih strijela

Kroz srce će ti sinut

Od nožnog palca do čela

nevidljiva vatra će liznut.



Osjetit ćeš u svakoj pori

Svjetla svilene lasi,

Vrh tvojih stidljivih dojki

Dvije maline divlje će rasti.



Osjetićeš pod čaškom pupka

Sve ukrug slatku toplinu,

I kao kad dijete kamečić

Baci u vodu mirnu;



Krug za krugom topline

Krv će širiti vrela -

Sve dok ne dodirneš sebe

Izvan granica tijela.