Francuski poučak za vrsnije vino




       U Bordeauxu se oko vina vrti cijeli svijet, a u to su ugrađena stoljeća. Te riječi Velimira Koraka najbolje oslikavaju dojmove što su ih skupili naši vinari za prošlotjedna obilaska Francuske i ponajboljih tamošnjih vinorodnih područja bordoškog i Burgundije. Uočili su da valja poboljšavati kakvoću, mnogo je još postupaka koji se moraju primijeniti kako bi nam vina bila vrsnija, zrelija, dotjeranija, elegantnija, konkurentnija na tržištu, pa, zašto ne i s boljim cijenama.

       Potvrđuje to Franjo Gregorić: važne su to spoznaje za budućnost našeg vina, moramo drukčije raditi u finiširanju, nema svrhe prodavati mlada vina kao što mi radimo. Zdravko Puhelek dodaje da je vino kapital, treba ga dakle obogatiti, oploditi, ne valja žuriti na tržište. I Marijan Žganjer odlučio je da mora unaprijediti tehnologiju usavršavanja vina, primijeniti npr. malolaktičku fermentaciju, kako bi se dobila elegantna, vrhunska vina. Josip Kraljičković, pročelnik za poljoprivredu Zagrebačke županije (koja je pomogla ovo stručno putovanje) slaže se da je posjet području u kojem se proizvodi najbolje (crno) vino na svijetu i upoznavanje s načinom proizvodnje svakom vinaru dragocjeno iskustvo. Ujedno i ohrabrenje jer se vidjelo da se i u običnim selima u kojima žive obični ljudi može dobiti vrhunsko vino s opravdano vrhunskim cijenama.

       A francuski se poučak doima posve jednostavnim: priča počinje već u vinogradu, gdje se ograničava urod već pri sadnji, pa je po hektaru od 8 do čak 15.000 trsova; obvezna je i tzv. zelena berba, branje samo najboljih grozdova, kako bi se po hektaru na kraju dobilo od 3000 litara (Chateau Margaux) do najviše dopuštenih 5500 litara vina. S najboljih dakako položaja grand cru i premier grand cru pa ne treba čuditi što cijena hektaru u takvim vinogradima, ako se uopće može kupiti, prelazi i 500.000 eura.

       Jednako je važan rad u podrumu, maceracija potraje tri tjedna, drvo, tj. barrique obvezno je, a vino u njima odležava bar godinu i pol (često se miješa novi i rabljeni barrique) i još nekoliko mjeseci u bocama prije prodaje. Château Lynch-Bages tek s trsova starih od 25 do 30 godina počinje proizvoditi prvu kategoriju vina, a barrique (600 eura komad) rabi samo dva puta. I, svakako, sorte: najbolje na svijetu cabernet sauvignon, merlot, cabernet franc, malbec i petit verdot, a za bijela, rjeđa, chardonnay i semillon. Posebno šljunčano tlo, klima pod utjecajem Atlantika i bordoških rijeka, tradicija, maksimalno poštovanje zakona i propisa (temeljni su još iz sredine 19. stoljeća) neizbježan su dodatak. Iako u našim kontinentalnim područjima crno vino još nije osobito popularno, nakon Francuske popularnost mu je porasla među vinarima zagrebačke okolice, oni koji već imaju crne sorte širili bi se (Drago Režek: kad bi netko dao nove parcele) a neki, osobito mlađi, sadili bi prvi put. Drago Ciban drži stigli toliko daleko koliko ulažemo (novac, struka, volja). A mnogi su vinari su na sajmu uložili u opremu i slično.

(Vinogradarstvo)

Bolesti vina - Vinski cvijet




        Gotovo nema vinara koji ne pozna bolest, vinski cvijet, jer je to jedna od najraširenijih bolesti vina. Uzročnik bolesti vinskog cvijeta su gljivice iz roda Kandida, odnosno vrsta Kandida mikoderma, česti naziv i Mikoderma vini. Uvjeti za razvoj vinskog cvijeta je prisustvo kisika, dakle najviše se razvija u polupraznim bačvama, ako se vino redovito ne dolijeva. Vina do 10% alkohola više su sklona vinskom cvijetu, dok vina čiji sadržaj alkohola prelazi 11% su otpornija na gljivice vinskog cvijeta. Optimalna temperatura za razvoj vinskog cvijeta je 20 - 25°C, iako se može razvijati i na temperaturi od 15°C. Vinski cvijet se teže suzbija nego octikavost, jer gljivice vinskog cvijeta, naro-čito neki sojevi podnose znatno veće doze sumpornog dioksida.

        Štetnost gljivica vinskog cvijeta sastoji se u tome što one postepeno razgrađuju alkohol na ugljični dioksid i vodu, a alkohol gljivici vinskog cvijeta služi kao biološka energija za razmnožavanje. Kao međuprodukt oksidacije alkohola i ugljičnog dioksida stvara se manja količina acetaldehida i octene kiseline, pa se na taj način povisuje sadržaj hlapive kiseline vina.

        Neki vinarski stručnjaci tvrde da gljivica vinskog cvijeta razgrađuje "glicerin" kao i aromatične-buketne tvari vina. Vinski cvijet se često razvija paralelno sa octenim bakterijama, pa se proces kvarenja vina ubrzava.

        Liječenje: Zaštita od vinskog cvijeta postiže se redovitim nadolijevanjem vina, sumporenjem vina ili praznog prostora nad vinom u bačvi. Čistoći podruma i bačva treba posvetiti punu pažnju. Vino iz bačve točiti preko pipe, a izbjegavati korištenje gumenih ili plastičnih cijevi, jer čestim otvaranjem bačva omogućujemo prenošenje gljivica vinskog cvijeta. Ako već koristimo "šlauh" za vađenje vina, nakon svake upotrebe treba ga dobro isprati mlakom vodom i ocjediti. Čim primijetimo da na površini vina pliva vinski cvijet, možemo nadolijevanjem zdravog vina izbaciti preko gornjeg otvora bačve gljivice vinskog cvijeta, ili ako to nije moguće onda oprezno pretočiti vino preko pipe u čistu zasumporenu bačvu. Po mogućnosti kupažirati (sljubljivati, miješati) slabije alkoholizirano vino sa jačim vinom, ali istog godišta. Vina napadnuta gljivicama vinskog cvijeta treba jače sumporiti, jer su gljivice vinskog cvijeta vrlo otporne na djelovanje sumpornog dioksida. Treba koristiti najmanje 15 g vinobrana ili najmanje 100 ml sumporaste kiseline na svakih 100 l vina. Vina koja sadrže preko 12% alkohola ne podliježu vinskom cvijetu.

        Kod većine bolesti vina, bilo octenog vrenja, zavrelice ili vinskog cvijeta razvija se ugljični dioksid, koji podiže talog, uz pojavu mučenja vina.

        Za održavanje što bolje čistoće bačve, kao i za odvijanje diskretnih oksidacijskih procesa u toku dozrijevanja vina, poželjno je da je unutrašnjost bačve, odnosno njene dužice budu oslobođene "vinskog kamena - sriježi". Nakon svakog pretoka vina, potrebno je temeljito odstraniti vinski kamen, vrelom otopinom sode. Vinski kamen treba odstraniti iz bačve iz više razloga. Bačva koja je obložena plaštem vinskog kamena teško se održava čistom, na hrapavoj površini nalazi se puno patogenih bakterija i gljivica uzročnika bolesti vina, i zatvorene su dragocjene pore na dugama preko kojih se odvija oksidacija alkohola i kiselina te na taj način ne može doći do punog izražaja aroma i buke vina.

(Vinogradarstvo)

Bolesti vina - Octikavost





        Već u tijeku tihog vrenja, moramo redovito nadolijevati bačve, jer većina patogenih bakterija i gljivica koje uzrokuju bolesti vina su aerobne tj. razvijaju se uz pristup zračnog kisika.

        Najviše glavobolje vinarima zadaje bolest "octikavost". Octene bakterije razgrađuju najvažniji sastojak vina alkohol u octenu kiselinu i CO2. Optimalna temperatura za razvoj octenih bakterija je oko 30°C. Octene bakterije se uglavnom razvijaju na površini vina, gdje stvaraju pokožicu, koja može biti tanja ili deblja, bjelkasto sive boje do svjetlo žućkaste. Zbog prisutnosti octenih bakterija dolazi do mučenja vina. Vina sa niskim sadržajem alkohola do 10% više su podložna djelovanju octenih bakterija.

        Treba znati da "divlji" kvasci prilikom spontanog vrenja, ako se mošt ne sumpori razvijaju često i preko 0,8 g/l octene kiseline, pa dolazi do zaustavljanja alkoholnog vrenja pa moštevi često zbog toga ostaju neprevreli. Povišen sadržaj octene kiseline, koju često nazivamo "hlapivom" ako prelazi 1,2 g/l prema postojećem Zakonu o vinu smatra se bolesnim, te se zabranjuje promet i potrošnja takovog vina. Zato preporučujemo vinarima povremeno kontrolirati zdravstveno stanje vina na sadržaj hlapive odnosno octene kiseline, radi pravovremenog sprečavanja odnosno liječenja.

        Liječenje: Mošt prije nastupa alkoholnog vrenja sumporiti da se spriječi djelovanje "divljih" kvasaca kao i octenih bakterija koje dolaze sa nečistim grožđem. Da ne govorimo koliko je pogrešan postupak ostaviti muljano grožđe u otvorenim bednjevima ili bačvama da spontano vrije i do 15 dana izloženo zraku i visokim temperaturama. Na taj način unosimo u buduće vino mnoštvo octenih i mliječnih bakterija pa čim prestane burno vrenje, a time stvaranje ugljičnog dioksida prazan prostor nad bačvom ispunjen je zrakom - kisikom koji potpomaže razvoj octenih bakterija.

        Redovito nadolijevanje bačava i sumporenje vina, jedina je sigurna zaštita od octikavosti.

        Običaj čuvanje praznih bačava na taj način da se u njoj ostavi dvadesetak litara vina i zasumpori, posve je pogrešno (te nikako ne možemo shvatiti da se je u praksi toliko uvriježilo). Time smo stvorili idealno rasadište octenih bakterija, koje preostalo vino oksidiraju u ocat, te se bačva uoctikavi, a preko nje i zdravo vino.

        Jedini ispravan postupak je da nakon što vino istočimo, bačvu operemo prvo hladnom vodom, a zatim vrelom otopinom kuhinjske sode, pa opet hladnom vodom, a zatim osušimo i suhu sumporimo sumpornim trakama. Na volumen bačve od 300 l zapalimo jednu traku sumpora. Za pranje bačava koristimo 5%-tnu otopinu kristalne sode tj. na svakih 20 l kipuće vode rastopimo 1 kg sode, a bačvu valjamo tako dugo dok se voda u bačvi ne ohladi. Dok se još octene bakterije nisu previše razvile dovoljno je na svakih 100 l vina dodati 10-15 g vinobrana (kalium metabisulfita) ili 100 ml sumporaste kiseline. Suvremene vinarije sprječavaju razvoj octenih bakterija EKA FILTRACIJOM ili provode postupak pasterizacije.

        Toplinski postupak sprečavanja octikavosti vina dobio je naziv "pasterizacija" po dr. Luj Pasteru, koji je otkrio octene bakterije u vinu i postupak pasterizacije.

        Vino u kojem je hlapiva - octena kiselina preko Zakonom dozvoljene granice 1,2 g/l, jedino se može koristiti za proizvodnju vinskog octa ili rakije (destiliranjem), uz prethodno oduzimanje nekoliko postotaka hlapive kiseline pomoću kalcijevog karbonata precipitata. Za postupak oduzimanje octene kiseline pomoću kalcijevog karbonata, znaju mnogi vinari, ali time se ne postiže ništa, jer nažalost kalcijev karbonat prvo veže vinsku kiselinu, limunsku, a tek na kraju octenu pa vina postaju bljutava, te se ponovo mora dodavati vinska kiselina. Postotak octene kiseline u vinu može se smanjiti i tkz. kupažiranje (sljubljivanje) sa zdravim kvalitetnim vinima, ali je bolje poduzeti pravovremeno sve mjere da do octikavosti vina ne dođe.

(Vinogradarstvo)

Znanstvenik razveselio ljubitelje vina: Jedna boca dnevno ne šteti zdravlju



JEDAN od vodećih svjetskih stručnjaka za alkohol razveselio je ljubitelje vina.

Doktor Kari Poikolainen radio je u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji i analizirao desetljeća istraživanja o učinku alkohola u ljudskom tijelu.

Poikolainen vjeruje da je ispijanje veće količine od one dnevno dozvoljene bolje za zdravlje nego apstiniranje od ispijanja alkohola, prenosi Independent.

"Dokazi pokazuju kako je umjereno konzumiranje bolje od apstinencije, a veliko konzumiranje gore od nje. Ali umjerene količine mogu biti veće od onoga što je preporučeno", rekao je.

Smatra kako je alkohol štetan samo ako se dnevno popije, na primjer, više od jedne boce vina, dok jedna ispijena boca neće ostaviti loše posljedice na vašem zdravlju.

Julia Manning iz organizacije "2020Health" nikako se ne slaže s njim. "Ovo je doprinos koji nimalo ne pomaže debati. Donosi velike tvrdnje za koje nemamo dokaze. Alkohol je toksin, rizici konzumiranja prevagnuli su nad prednostima", rekla je Mannig.

(Index.hr)

Jeste li znali da su Talijani najveći potrošači vina?

Čaša vina sinonim je uživancije i opuštanja, ali i izvor pregršta zanimljivih informacija



U pozadini slušate čašu jazz dok ispijate čašu. Pod prstima vam se lome kockice crne čokolade dok posežete za čašom. Jedete krišku sira i nešto najbolje što ide uz to je baš čaša tog rumeno crvenog , a ponekad i ledeno hladnog bijelog-vina. Danas vam donosimo nekoliko zanimljivih činjenica o vinu za koje niste imali pojma:

1. Najveći potrošači vina su Talijani? Krivo, oni su najveći proizvođači, ali uvjerljivo najveći potrošač vina svakako je Francuska. Slijedi je Portugal, a ako se pitate gdje je tu Hrvatska nadam se da ste zadovoljnji četvrtim mjestom koje imamo ispred Andorre.
   
2. Najstariji dokaz o pravljenju vina otkriven je na Bliskom istoku. Nedavni arheološki pronalazak otkrio je da su pronađenje grožđane sjemenke iz 8000 g.pr.Krista u Tuskoj, Siriji, Libanonu i Jordanu.  Najstraija kultivirana vinova loza pronađena je u Georgiji između 7 i 5ooo godina pr.Krista, a najstarije književno djelo u kojem se spominje vino je “Ep o Gilgamešu”
   
3. U istraživanju koje je provedeno 2001. pri Bordoškom sveučilištu sve do jednog ispitanika mislilo je da pije crno vino dok se radilo o obojenom bijelom vinu. Također, ono što će vas odmah zaintrigirati jest činjenica kako su u usporedbi identičnih vina po različitim cijenama čak i stručnjaci pomislili da se radi o kvalitetnijem vinu onog s višom cijenom
   
4. Jedna od najstarijih osoba na svijetu (122 godine) pripisala je svoju dugovječnost prehrani baziranoj na maslinovu ulju, dobrom vinu i tjednoj zalihi od 1 kg čokolade.
   
5. U Vijetnamu, ako ste željni egzotike možete naručiti kobrinu krv. Tada će vam konobar na licu mjesta smaknuti zmiju te njezinu krv pridodati rižinu vinu dok će napitak biti dekoriran kobrinim srcem koje još zna zakucati.
   
6. U jednom istraživanju došli su do spoznaje kako se vina kompiciranijih naziva smatraju kvalitetnijima u usporedbi s onim jednostavnijih naziva. Kakva pogreška.
   
7. Davne 1997. provedeno je još jedno istraživanje koje je dokazalo kako pozadinska glazba utječe na izbor vina. Naime, ako svira francuska glazba ljudi će prije posegnuti za francuskim  vinom što se također odnosilo na slučaj kad je neka druga nacionalnost u pitanju.
   
   

(Dobra hrana)

Biblija o vinu



Biblija ili Sveto pismo uz sve poznate atribute, od kojih je temeljni onaj da je u njoj sadržana reč božja, svojevrstan je dokument koji govori i o vinogradarstvu i vinarstvu, lozi i vinu.
U 39 biblijskih knjiga Staroga zaveta (od ukupno 46) i u 10 knjiga Novoga zaveta (od 27 uvrštenih u Bibliju) reč vino javlja se oko 235 puta, reč vinograd 145, loza 45, grožđe 44, grozd (kao cvat koji nije nužno uvek cvat vinove loze) 18, a vinogradar 10 puta.

Kazali smo da se reč vino spominje oko 235 puta zbog toga što se, zavisno od prevodioca i još više od jezika na koji je Biblija prevedena, pojedine reči menjaju. Tako se npr. mešina ili meh može prevesti i kao vinska posuda iz kozje kože ili, pak, od kože izrađena posuda za vino i sl. pa to menja broj spominjanja reči vino
.
Najčešće se reč vino spominje u doslovnom značenju. To je slučaj kada se o vinu govori u obredu žrtvovanja (Knjiga Izlaska 29;40, Levitski zakonik 23;12, Knjiga Brojeva 15;5,7,10, 28;7,14, Druga knjiga o Samuelu 16;1 i dr.), ili kao piću koje se daruje i s kojim se časti gosta (Prva knjiga o Samuelu 1;24, 10;3, 16;20, 25;18,). Vino se opisuje kao piće za okrepu umornih (Druga knjiga o Samuelu 16;2, Prva knjiga Letopisa 12;41), ali i kao uzročnik pijanstva (Knjiga Postanka i dr.).

Uz zabelešku kada se valja suzdržavati od vina (Levitski zakonik 10;9, Knjiga Brojeva 6;3, Suci 13;4,7,14 i dr.) ili kada ga je dopušteno piti (Knjiga brojeva 6;20 i dr.), reč vino se spominje i kada se govori o brizi za njegovo čuvanje (Letopis I 9;29) i u mnogim drugim primerima, npr. prilikom očeva blagoslova sinu (Knjiga Postanka 27;28) uz molitvu da Bog bude milostiv i da pošalje rosu s neba od koje zavisi obilje hleba, vina i ulja.

U svim navedenim i drugim primerima Biblija odvraća ljude od zlouporabe vina, jer pijanstvo isključuje iz Kraljevstva Božjega. Ta Sveta knjiga obiluje savetima za treznost i onda kada to izričito ne navodi, osuđujući pijanstvo, preporučujući vino samo ako se uzima s punom treznošću. Tada ono služi i za lečenje (Luka, 10;34) i tada se ono preporučuje kao zamena za vodu (Pavle Timoteju; "Ubuduće ne pij samo vode, već uzimaj pomalo vina, zbog želudca i svojih čestih slabosti!" Timotej 5;23).
Biblija je i svojevrstan zbornik različitih književnih vrsta pa je valja i sa te, literarne strane, vrednovati i posmatrati. Uz naglašen pesnički izraz spomenimo i još jedan književni oblik - basnu. U Jotamovoj basni, priči s moralnom poukom (razne biljke među kojima i) loza postaje simbolom ljudskih vrlina. Taj deo što se odnosi na lozu glasi: "Tad rekoše stabla lozi: Budi nam kraljem! Odgovori im loza: Zar da se odreknem vina što veseli bogove i ljude da bih vladala nad drugim drvećem"(9;13).

 Zajedništvo je utelovljena potreba čoveka, a vino je jedno od uslova takvog okupljanja. I Isus je njegovao zajedništvo i pio je vino što je bio povod da od svojih protivnika bude osuđivan. Zato im Hrist odgovara "Dođe Ivan Krstitelj: niti jede hleba, niti pije vina, a vi velite: "Ima zlog duha!" Dođe Sin Čovečji: jede i pije, a vi velite: "Gle izelice i pijanice, prijatelja carinika" (Luka, 7;33, 10;34). Iz apostolskih evanđelja (dobrih vesti) saznajemo za Hristova čudesa, od kojih su upravo najveća u vezi s vinom. Prvo je ono kada je u Kani galilejskoj pretvorio vodu u vino (Evanđelje po Ivanu, 2;3,9,10, 4;46).
Najdrastičniji trenuci  Hristova života opisuju se u druženju s učenicima kada izriče poruku "Uzmite i jedite, ovo je telo moje... Uzmite i pijte, ovo je krv moja... Ovo činite na moju uspomenu (Luka, 22;20). Taj se "spomen-čin" Hristova otkupiteljskog dela kao element Novog saveza između Boga i ljudi sklopljenog na brdu Kalvarija, a "potvrđenog" Hristovom krvlju (nasuprot Starom savezu sklopljenom preko Mojsija na brdu Sinaj i "potvrđenog" krvlju obrednih životinja) simbolički obnavlja kod euharistije. Prilikom tog najsvečanijeg čina hrišćanskog kulta (prinošenja žrtve zahvalnice što se zove misa), voda koja se ulieva u vino, označava Hristovu ljudsku narav, a vino njegovo božanstvo.

 Reč vino, kao pojam u doslovnom smislu, pisci biblijskih knjiga upotrebljavaju i u mnogim drugim prigodama. Tako se u spisima Nehemijinim (Druga knjiga o Makabejcima) govori ovako: "...ja ću ovim završiti svoju istoriju. Ako sam je dobro i vešto sastavio, ispunila mi se želja. Ako li slabo i osrednje, učinio sam što sam mogao. Jer kao što je štetno piti samo vino ili samu vodu, dok je vino pomešano s vodom tečnije, tako se i pravilno raspoređen prikaz sviđa ušima onih koji knjigu slušaju".

Uz tek nekoliko navedenih primera spominjanja reči vina u doslovnom smislu, kažimo da se ono vrlo često spominje i u prenesenom značenju kako bi se lepotom poetskog iskaza upečatljivije naglasile pojedine poruke i događaji. Kao primer neka nam posluže ovi citati:

"Ne idi stazom opakih i ne stupaj putem zlikovca...jer jedu hleb opačine i piju vino nasilja" (Mudre izreke, 4;17), zatim

"Pade veliki Babilon koji vinom srdžbe i vinom svoga bluda napoji sve narode" (NZ, Otkrivenje, 14;8, ili

"On gazi tesak vina uskipelog gneva" (Otk. 19;15).

 Pisci biblijskih knjiga osim vina, za svoje simbolično izražavanje koriste i druge pojmove, pa se npr. Izrael poistovećuje s trsom i vinogradom koji je Bog zasadio i od kojeg se očekuje plod što će "bogovima i ljudima" donositi radost (Suci, 9;13) s tim da plod vinograda donosi radost čovekovu srcu, a plod čoveka-vinograda radost Bogu.

VINO U KNJIŽEVNOSTI



Oduvek se u književnim birtijama rado ćaskalo o piscima i njihovim porocima. Ko je znao više zgoda iz poročnog života nekog pisca, taj je bio jači stručnjak za književnost.

Velika su književna imena ušla u legendu po pijančenju; ta je legenda postala neodvojiva od njihova dela. Napijalo se u svim epohama i valjda još od prve pisane reči. Pisci su cugali iz gušta ili poze, radi okrepe duše, u slavu boeme, sledeći književnu tradiciju pića, oponašajući jedni druge, iz očaja ili zavisnosti, lečeći ljubavne jade ili kakve druge boljke, iz bunta i straha od smrti, u begu od samoće ili u jadu emigracije. Cugalo se iz ko zna kojih sve razloga, mističnih, duševnih, samoubilačkih, porodičnih, seksualnih. Ili, da bi se slobodom takvog izbora sablaznilo buržuja. Da bi se potisnuo osećaj krivice, stvarne ili fiktivne; osećaj greha prema voljenim osobama. Da bi se plakalo i sećalo, da bi se “zidale kule u zraku”. Da bi se zaboravilo. Ali svaki je od tih cugaroša nastojao definisati barem dve stvari: zašto piše i zašto pije. Na oba pitanja ostalo je mnogo proturečnih odgovora.

Pili su i religiozni pesnici i mistici, uvereni da se vinom slavi Božja ljubav. Hleb je telo, vino kao krv je duša. Napijanje je umakanje hleba u vino, sjedinjenje (coniunctio); o tome jedinstvu Jung je natuknuo u svojoj alkemiji. I sam Jung je posezao za čašom. Pisao je u uspomenama da vino potiče vizije i predviđanje budućih događaja. Piti znači učestvovati u misnom obredu izbavljenja duše. Hleb namočen vinom sv. Ambrozije nazivao je medikamentom.

Koliko sam puta čuo vinopije kako nakon prve čaše s ufanjem i olakšanjem izgovaraju da je svaki gutljaj lek za dušu, melem na uboje i rane života. Pijem, jer me boli duša. U pohvalama vinu rabe se pojmovi kao što su pričest, krv Isusova, misno vino. “Vinom se utoljuje žeđ za vinom”, tako zvuči jedan stih religioznoga engleskoga pesnika R. S. Thomasa koji je bio sveštenik i notorna pijanica. Vele da je ušao u legendu po bljuvanju pre nego bi započeo redovničke dužnosti u velškim seoskim župama.

Matoš tvrdio da talenti niču u krajevima bogatim vinovom lozom. Kralj boema Tin Ujević smatrao je piće slobodom i maštao o malim fontanama vina, o vinoskocima umesto vodoskoka. On veli: “Vino razvezuje jezik, dariva blistave govorničke teme, stvara rečitost. U vinu je sveta iskra. Vino i nadahnuće, to je jedan pojam; rečitost, duh i poezija izlaze iz vina.” Taj pesnički genij znao je reći da je poezija izašla iz boce, kao što su ljubavi i strasti izašle iz bačvi i vinskih podruma. Tin je rekao: “Mi smo kroz naraštaje umirali s čašom u ruci.”

Ali pisci su i drugde umirali otrovani alkoholom i uglavnom mladi. Američki pisac F. S. Fitzgerald umro je od posledica pića u svojoj četrdeset četvrtoj godini. Slavni Edgar Allan Poe, sa super kombinacijom narkotika i alkohola, umro je u svojoj četrdesetoj. Nemački pisac, najpoznatija ispičutura svoga vremena, E. T. A. Hoffmann umro je u četrdeset šestoj godini. Slavni Jack London, koji je pisao o alkoholnom beznađu, umro je sa četrdeset godina. I Konstanty Gálczyński, posebna  pesnička pojava u poljskoj književnosti, umro je mlad. Czeslaw Milosz pisao je o njegovim kafanskim ludostima, o lečenju u sanatoriju za alkoholičare. U jednom sanatoriju, veli Milosz, tako se nametnuo da je uspeo napijati i lečnike i pacijente, pa su priređivali biciklističke utrke po bolničkim hodnicima.

Dugačka je lista pijanih pisaca, a priča često tragična. Tragično je završio i veliki pisac Malcolm Lowry, pijanacc koja zauzima najviše mesto na lestvici pisaca-alkoholičara, autor poznatog romana “Ispod vulkana”, za koji je Maurice Blanchot rekao da je “pijana Božanstvena komedija” našega vremena. U studiji o piscu Clarisse Francillon veli da je Lowry bio vitalan, energičan, izuzetne fizičke snage, radan, sposoban za askezu – sve to na jednoj strani, a na drugoj osoba u vlasti demona, manijak koji se “leluja na rubu provalije”, bruka od koje se strepilo na javnim mestima. Piti ili ne piti, to je pitanje koje je opsedalo i razdiralo nesretnoga Lowryja. Kada ga je prijatelj zatvorio u svoj stan u New Yorku da bi dovršio rukopis jedne svoje knjige, sakrio je sve zalihe pića, a kada je došao u posetu, zatekao je raspoloženog Malcolma koji je rekao: “Popio sam ti svu kolonjsku vodu.” Douglas Day napisao je kratku biografiju toga velikog pisca u kojoj na jednom mestu veli da je Lowry bio “toliko natopljen alkoholom, da se to više nije moglo iscediti ni isceliti”. Pio je u ogromnim količinama. Znao je za tren oka, nadušak, iskapiti bocu bilo kakvog pića. Svoga psihijatra uveravao je da pije stoga što je plagijator u književnosti i što ima mali penis. Jednom je rekao: “Stajati pijan uz šank, najlepši je prizor čovekova postojanja.”

U romanu “Ispod vulkana”, po kojemu je slavni John Huston snimio film 1984. (igraju Albert Finney i Jacqueline Bisset), potekle su najbolje stranice ikada napisane o alkoholičaru, maestralno nijansirane u liku Geoffreya Firmina. Hajde, barem neka vajda od autorova besomučnog napijanja. Danilo Kiš je voleo reći da je za mamurluk najdelotvorniji lek samoubistvo. Taj lek izabrao je i Malcolm Lowry; ubio se alkoholom i jakom dozom barbiturata. Na njegovu zaraslu grobu u mestu Ripe, u južnoj Engleskoj, stoji epitaf koji je sam sročio, verovatno u pijanom stanju. Između ostalog piše: “Noćobdija on je bio i uvek mnogo pio / u gabuli dok je bio, čas ga smrtni pohodio.” Faulkner je umro od  srca,  službeno , a legenda kaže da je bio trešten-pijan i da je pao s konja. Njegova je omiljena izreka bila: “Dobar burbon leči sve boli.” Hemingway je počinio samoubistvo na vrhuncu slave; imao je 63 godine. Ubio se lovačkom puškom. Pokraj njega bile su dve prazne boce viskija i jedna tek načeta boca džina. Poslednjih godina svoga života nije se treznio. U knjizi uspomena “Pokretni praznik” Hemingway je šarmantno pisao o šankovima u pariškim bistroima. Ima onde zgodan detalj kako mu je dosađivao James Joyce i svaki put se olešio od pića, pa je “pijanu irsku mrcinu” često morao nositi na leđima. Ta zgoda priključuje još jednog pijanca u ovu ediciju slavnih.

Cela je istorija književnosti jedna beskrajna točionica. Točilo se onde pića i duha, a da se to dvoje nije uzajamno potiralo. Dakle, u toj pivnici lokalo se i ločući satiralo do “rastrojstva svih čula”, kako je Arthur Rimbaud najradije definisao pesništvo. On je propagirao pijanstva kao stimulans za ulazak u mistično, u “dijalog sa senama”. Od pića je načinio filozofiju i vlastitu poetiku. Tin Ujević divio se Rimbaudu ponajviše stoga što je rano “zabatalio pisanje” i posvetio se švercanju oružja i droge. I Matoš je također bio fasciniran Rimbaudovim životom, koji je bio “poetičniji od poezije”. Da, boema fascinira. Onda nije čudo što je Tin rekao: “Pijem da bi mi se ljudi divili.” Kako je samo Baudelairea rasrdio Brillat-Savarin koji je u svojoj “Filozofiji ukusa” napisao o vinu samo to da se pravi od ploda vinove loze, a ni reči o njegovim čarobnim svojstvima, o tome “intelektualnom zlatu”. Baudelaire ga je ismejao i nazvao “slavnim glupanom”, a njegovu  knjigu “lažnim remek-delom” i “bljutavim testom”.

Baudelaire je tvrdio da može čuti govor vina, jer ono zbori dušom. Ono obaveštava onoga ko ga uzima da će možda u želucu napraviti darmar, ali kad se popne u mozak, tu će izvesti najlepšu igru. “Iz našeg sedinjenja rodiće se poezija”, peva vino tajanstvenim jezikom. Baudelaire žali one koji tu pesmu nikad nisu čuli. Samo vino “svakodnevno ponavlja svoja dobročinstva”, sve ostalo je pretvorno. Onda se nađu idioti i osuđuju čoveka koji “pijući vino ispija genijalnost”.

Ako ponekada pijem, onda najradije pijem crno vino. Prija mi blatina iz podruma obitelji Buntić, vinogorje mostarskog kraja. I Krleža je rado pio blatinu, ali s merom. Jednom smo, negde sredinom sedamdesetih, Danilo Kiš, Predrag Matvejević i ja, bili s njim na ručku u Šumskom dvoru u Zagrebu. Kako nam je bio domaćin, naručio je blatinu, uprkos Kišovu insistiranju da pijemo neko slovensko vino. “Šta ti znaš o vinima, pijanico”, rekao je na onaj svoj simpatično osorni način, zapravo vrlo nežno, jer mu je Kiš bio posebno drag.

S Kišom sam prijateljevao nekih tridesetak godina, ali on nije bio pijanica. Istina, znao se itekako naroljati, bez uživanja u piću. Pio je samo u društvu, štimunga radi, “tek da bi se neprilagodljiv prilagodio”, kako je sam znao reći. Pokatkad je pravio skandale, ali je uglavnom bio veseo; pevao je, svirao gitaru, udvarao se ženama i šarmirao. Moj drugi bliski prijatelj, Borislav Pekić, veliki prozni pisac, pio je kao smuk. Unatoč krhku zdravlju, tamanio je žestoka pića s čudesnom izdržljivošću. Mogao je piti nekoliko dana za redom, bez jela i spavanja. U pijanstvu ga je krasila lucidnost i izuzetni smisao za humor. U Sarajevu, negdje 1966., nosio sam ga mrtvog-pijanog od bara hotela Evropa do Centrala. I dok sam ga vukao onako dugačkog, promrmljao je smejući se: “Sada je na tvojim leđima teret srpske književnosti!”

“Samo hulje piju mlijeko”, tako je govorio veliki vinopija Charles Baudelaire.
Mirko Kovač (Feral Tribune, 03. 11. 2001.)

U vinu je istina



Stoka i prostaci sigurno se neće složiti, taman i da uvažavaju autoritet latinskog jezika i pameti. Svakako precenjene, uostalom – osim u jednoj stvari: Rimljani su od kultivisanja, proizvodnje i trgovine vinom načinili prvo i pravo svetsko tržište, čak i ako zanemarimo to što se gotovo sva starorimska tehnologija vina primenjuje i dan-danas. Ali mudrosti o vinu su opšta mesta. Valjda najpoznatija, in vino veritas (est) pripisuje se Pliniju Starijem, mada bi on možda rekao da je to samo prevod grčkog en oino aletheia iz nekog Alkejevog stiha. Čistunci su smatrali da i ovde treba umešati vodu, pa na in vino veritas, istini u vinu, dodaju in aqua sanitas, u vodi je zdravlje. Iskusni Kinezi kažu da „posle vina izleće istina“, a na drugom kraju sveta, u Vavilonu, smatrali su da „kada dođe vino, odlaze tajne“. Stari Germani važne skupove držali su pijančeći – na varvarski način, pijući čisto vino, bez mešanja s vodom – jer su verovali da se pod dejstvom vina ne može uverljivo lagati.

Onaj Plinije ugušio se u pepelu posmatrajući i diktirajući svoja zapažanja o erupciji Vezuva 79. godine, pa tako nije saznao da će ta katastrofa uništiti kampanjske vinograde i za dugo onemogućiti proizvodnju veoma cenjenih lokalnih vina. To bi ga bez sumnje rastužilo, kao jednog od prvih rimskih vinopisaca. U Prirodnoj istoriji on računa da na svetu ima oko 80 različitih vina koja po svojoj plemenitosti, nobilia, zaslužuju da se tu ubroje, a Italija u tom računu učestvuje s dve trećine. Na drugom mestu iste knjige kaže da se može nabrojati 195 vrsta dobrih vina, a ako bi se sva uzela u obzir, bilo bi ih skoro dvostruko više. Niko nikada nije poznavao sva vina, smatra Plinije, osim filozofa Demokrita, koji je mislio da je svet načinjen od sitnih nedeljivih čestica, atoma. A osim po tom učenju upamćen je po neobičnoj vedrini i sklonosti smehu – mada se nigde ne kaže da te osobine duguje vinu.

Sudbina je htela, mada se može reći i kako je reč o istorijskoj pravdi, da najstarije sačuvano vino ili, tačnije, ono što je od njega preostalo posle oko dve hiljade godina ležanja – proba baš jedan Francuz. Istražujući olupinu nečega što je početkom nove ere bilo trgovački brod nakrcan amforama s vinom, Jacques-Ives Cousteau je krajem pedesetih godina prošlog veka s morskog dna u blizini Marseja, nekadašnje grčke Masilije, izvukao nekoliko celih amfora. U jednoj se, ispod olovom zalivenog poklopca s trade mark oznakom vinarskog trgovca, našlo nešto malo onoga što Grci danas proizvode i piju pod imenom retsina, vino s ukusom borovine. Nekada je taj ukus poticao od neželjenog mešanja smole kojom su impregnirane amfore za transport; danas, šmek se postiže namernim dodavanjem smole, po posebnim receptima koji se, dakako, čuvaju kao porodična i poslovna tajna.


Cousteau nije potrošio mnogo reči na opisivanje ukusa tog arheološkog vina, ako je nekog ukusa bilo, kao što verovatno nije gubio vreme ni na ritual degustacije. Misli se na onu proceduru pripreme nepca, nosa i grla, muljanje gutljaja po ustima, koncentrisano zatvaranje očiju i, eventualno, gutanje. Većina degustatora gutljaj na kraju pljune, bacajući u očaj obične „ljubitelje dobre kapljice“; u Cousteauovom slučaju slobodno se može reći da bi tako ispljunuo i ukus dve hiljade godina. Što bi svakako bila šteta bez obzira na bljutavost. Jer, ipak, mora da ima nešto i u svesti o starosti i pitanju o onome što proteklo vreme ostavlja u ukusu vina, sad svejedno da li „subjektivnom“ ili „objektivnom“. Takođe, i pitanju koje se za ovu priliku može napisati u obliku: kakav ukus ima vreme?

Retsina je obično jeftino „belo stono“ vino sa stanovišta ravnodušnih, onih što su suviše često u pravu da bi se to moglo zanemariti. Sa stanovišta „znalaca“ nema ga nigde na popisima belih, lakih, aperitivnih ili bilo kakvih pažnje vrednih vina. Za razliku od pomenutih znalaca, standardna pravila znaju za malo razlika (crno : belo, lako : teško, slatko : kiselo i slično); malo rafiniranija klasifikuju ih na vrste za praktičnu upotrebu, a specijalistička tvrde da svaka etiketa komplikuje tj. poskupljuje život onog ko se svojim znanjem i umećem razmeće pred zvanim i nezvanim gostima. Svi pomenuti pravilnici s posebnom sladostrasti bave se opisom onog što zovu bouquet vina, a to znači: onim što se ne može opisati.


Lako je piti retsinu zato što je hladna, ne zato što je kao turista uvek dobijate prehlađenu, nego zato što joj je takav ukus, tanak kao ona nit o kojoj visi ceo svet, miris – eukaliptus, kedar, omorika, smreka, jela, bor... I tečnost, opisiva samo kao blagost vode žednom. Ovo poslednje trebalo bi da znači: kao onom ko, na kraju žeđi ili sna, ima vremena. A onaj ko ima vremena za retsinu isto je što i onaj kome je na raspolaganju večnost i ne pridaje mnogo značaja sopstvenom uživanju.

Prestanite se brukati i naučite osnovne stvari o vinu



Kada se pije crveno, a kada bijelo vino? Zašto crvena vina zovemo crnima? Je li godina berbe važna? Na ta i druga osnovna pitanja o vinu, odgovore nam je dao vrsni vinski znalac Sandi Paris

Zasigurno ste se barem jednom našli u društvu na večeri ili ručku, kada je trebalo odabrati prikladno vino ili se upustiti o razgovor o vinima. Ako niste znali ništa o toj temi, osjećaj neugode bio je neizbježan. Nije nužno da budete stručnjak za vina, ali neke osnovne stvari trebali biste znati, posebno zato što živimo u zemlji koja se može pohvaliti vinima vrhunske kvalitete. U svladavanju osnovnih lekcija o vinima pomoći će vam savjeti Sandija Parisa, voditelja edukacije u Hrvatskom sommelier klubu.

Uz što se piju crna, a uz što bijela vina?

Ovo je pitanje koje si postavlja najveći broj ljudi, a s tom se dvojbom nerijetko susreću dok u domu pripremaju ručkove ili večere. 'Klasična ili ona neka školska podjela reći će da bijela riba, kao i bijelo meso ide uz bijelo vino. S druge pak strane plava riba, ali i crveno meso idu uz crna, odnosno crvena vina', savjetuje Paris.

Je li ispravno reći crveno ili crno vino?

Nigdje u svijetu ljudi se ne pitaju ovo pitanje, ali Hrvatska je i ovoga puta drugačija. Kako objašnjava Paris, prema Zakonu o vinu, postoji samo crveno vino: 'Svuda u svijetu govori se o crvenom vinu, jedino mi izgovaramo crno vino. To nam je u tradiciji i svojevrsna je navika. Čak i neki enolozi govore crno vino umjesto crveno. Zapravo je kod nas ispravno i jedno i drugo.'

Koja je razlika između suhih, polusuhih, slatkih i poluslatkih vina?

'Hrvatski zakon poznaje četiri kategorije vina: suho, polusuho, slatko i poluslatko. Ta se podjela odnosi na ostatak neprovrelog šećera u moštu. Suho vino u ustima ne ostavlja okus šećera, a slatko je s ostatkom šećera i ostavlja osjećaj slatkosti i ljepljivosti u ustima. Suho vino sadržava od 0 do 4,5 grama neprovrelog šećera po litri, polusuha od 4,5 do 12 grama, poluslatka od 12 do 50 grama, a slatka od 50 nadalje', tumači Paris.

Zašto je važna godina berbe?

Prilikom kupnje vina, znalci obraćaju pozornost na godinu berbe zato to znaju da je to važan podatak. Sada je vrijeme da to naučite i vi: 'Kategorija godine berbe iznimno je važna. Svaka godina nosi nešto drugačije i to zbog različitih klimatskih uvjeta koji vladaju tijekom određene godine. Nekada ima više sunca, a nekada više kiše i to utječe na kvalitetu grožđa te u konačnici i na kvalitetu vina. Najbolja berba je ona kada je omjer kiše i sunca izjednačen.'

Koja je razlika između šampanjca i pjenušca?

Sva pjenušava vina ljudi su skloni zvati šampanjac iako je zapravo riječ o pjenušcu. Sandi Paris objašnjava u čemu je razlika: 'Šampanjcem se smiju zvati samo vina koja su proizvedena u francuskoj pokrajini Champagne. Zanimljivo je da se takva pjenušava vina proizvode i u drugim dijelovima Francuske, ali ni ona se ne smiju nazivati šampanjcem. Dakle, sva pjenušava vina koja ne dolaze iz pokrajine Champagne nazivaju se pjenušcima.'

(Tportal.hr)

Konačno objektivnost: 'Umjetni jezik' zna prepoznati kvalitetno vino


 
Danski istraživači su uspješno kreirali 'umjetni jezik', za kojeg tvrde kako učinkovitije može procijeniti učinak tanina u vinu, u odnosu na profesionalne kušače - sommelijere. Kušanje i procjena kvalitete vina kod ljudi je u više navrata znanstveno nazvana 'smećem', jer su u svim slijepim testovima profesionalci jednostavno 'pali'. Novi nanosenzori bi mogli pružiti objektivan uvid u vina, ali ih učiniti i kvalitetnijim

Istraživači sa Sveučilišta u Aarhusu u centru iNANO (Interdisciplinary Nanoscience Centre) su razvili senzor koji tehnički imitira ono što se događa u ustima ljudi kada piju vino. Točnije, nanosenzor je u stanju mjeriti trpkost, korištenjem proteina sline. Istraživači su promatrali na koji način se proteini mijenjaju u interakciji s vinom, što se može iskoristiti za opisivanje pića.

Kako navode istraživači, potencijal u cijeloj stvari je jako velik, kako za proizvođače vina, tako i za medicinska istraživanja sutrašnjice. Prvi put je, naime, proizveden senzor koji ne samo da mjeri količinu proteina i molekula u ustina kada se pije vino, već mjeri i učinak vina ili drugih tvari koje ulaze u usta. Što je najbitnije za sada - vino može biti kontrolirano od početaka proizvodnje.

Rizik ljudske netočnosti će vinari smanjiti na nulu, a senzor će im omogućiti kontrolu trpkosti tijekom svakog dijela proizvodnje. S druge strane, istraživači ne žele zamijeniti degustatore vina. 'Mi samo želimo alat koji je koristan u proizvodnji vina', rekla je Joana Guerreiro, prva autorica znanstvenog članka u ACS NANO.

(tportal.hr)

Koje vino uz hranu



Često se nađemo u dilemi koje vino poslužiti uz hranu. Što s buteljom graševine koja vam je ostala u hladnjaku? Plavac uz bijelu ribu ili bi bolje išlo neko bijelo vino? Pečeni odojak, sarmu ili pršut i uz to dvije tri butelje nekakvog crnjaka? Ili….?

Odabir vina uz jelo je u biti jednostavan. Treba paziti na okuse hrane koja će se konzumirati i sukladno njoj odabiremo vino. Jedna od najčešćih grešaka je da uz sireve forsiramo crno vino. Tek rijetki sirevi i to prije svega tvrdi i zreli podnose crna vina. Kremasti, meki, masni sirevi uz sebe najviše vole bijela kisela s povišenim kiselinama vina ili s druge strane desertna vina koja se jako dobro slažu uz gorgonzolu i ili brie.

No da krenemo s bjelim vinima. Bijela vina konzumiramo uz ribe, bijelo mesa, tjestenine i rižota. Čim je jelo „masnije i kremastije“ npr. tjestenina carbonara ili rižoto treba mu sljubiti vino s jačim kiselinama kao što je sauvignon blanc, suhi rizling. Isto načelo u odnosu kiselina i masnoća primjenjujemo kod svinjetine bilo da se radi o odojku ili sušenom mesu te uz to slažemo graševine i ili chardonnay. Bijela riba traži nježnije vino poput kakvog barique chardonnaya, ali nikada ne traži teška crna vina poput plavaca jer tanini u istom uništavaju sav okus mesa ribe i rakova.

Rose koji nema previše alkohola, koji je svjež ido dobro uz tradicionalna jela kojima osigurava slatko kiselu ravnotežu prije svega se dobro slaže s sarmom, buzare, a i dobro ide uz plavu ribu kao što je na primjer srdela.

Lakša crna vina poput frankovke, crnog pinota možemo konzumirati i uz određenu ribu. To se prije svega odnosi na plavu ribu kao što su losos ili tuna. Ista su dobra uz lungiće, kotlete, teletinu…

Crna vina, tu mislimo na „tešku kategoriju“ poput plavaca, ili bordoška vina zahtijevaju tešku hranu. Sva ostala hrana će izgubiti borbu s taninima i ekstraktima u vinu. Znači uz masivna vina masivna hrana poput govedine, divljači, janjetine..

Pjenušče i šampanjce služimo kao aperitive, nikako kao vino za desert. Za desert će poslužiti likerska vina kao što su prošek, porto, tokajac, mada se uz deserte mogu poslužiti i kerner ili slatki muškat.

Uz sve prisutnu istočnjačku kuhinju je teško naći prikladno vino. Problem je u samoj kuhinji koja već sama kombinira slatko ljute, slatko kisele umake. Uz istu najbolje idu aromatična vina poput traminca ili rizlinga.

Bitan je i redoslijed posluživanja vina. Mlada vina poslužujemo prije starih i odležanih, slatka nakon poluslatkih, a poluslatka iza suhih vina. Vina slabijeg bouqeta poslužujemo prije vina s intenzivnijim bouqetom i aromama.

Temperatura posluživanja vina:

bijela suha vina – 10 do 12 °C
roze vina i opoli – 11 do 14°C
crna vina – 16 do 18°C
vrhunska vina, kasna berba i arhivska vina – 12 do 13°C
desertna vina – 15 do 16°C
pjenušava vina – 6 do 8°C


(Nepce.com)

Kako čuvati vino


Kompletnost i slojevitost mirisa i ukusa, ne samo da vino čine najpopularnijim alkoholnim pićem, već je ono postalo važan sastojak mnogih evropskih i mediteranskih kuhinja i kultura vinarskih regiona.

Kako su vina koja su ostala vrhunskog kvaliteta deset ili više godina toliko retka da predstavljaju pravo blago u boci, večito otvoreno pitanje ljubitelja vina je kako ga što duže sačuvati?

Ukoliko se trudite da u svom špajzu čuvate vina, ali nakon par godina umesto vrhunskog pića dobijate sirće, morate da znate nekoliko osnovnih pravila.

Nisu sva vina za čuvanje. Neka tokom godina postaju bolja, a neka ne. Da bi vino moglo da se čuva, potrebno je da u sebi ima dovoljnu količinu tanina iz koštica grožđa, koji doprinosi pravom balansu elemenata ukusa vina i kreira njegovu neponovljivu aromu.

Položaj – vino bi trebalo da se čuva u horizontalnom ili kosom položaju, tako da zapušač bude okrenut na dole. U suprotnom, plutani čep bi se osušio i počeo da propušta vazduh koji bi napravio nepoželjne promene.

Temperatura – idealna je od 7 do 12°C. Veoma je važno da nema velike oscilacije. Usled previsoke temperature vino će prebrzo da sazre gubeći svoje kvalitete, dok će preniska temperatura usporiti njegovo sazrevanje.

Vlažnost – najbolja oko 60%. Ukoliko je ispod 50% čep će se osušiti i doći će do oksidacije, a ukoliko je preko 80% pojava buđi je takoreći neminovna.

Osvetljenje – važno je da prostorija bude mračna. Ultraljubičasti zraci sunčevog spektra nepovoljno utiču na starenje vina.

Okolina – prostorija u kojoj se vino čuva treba da bude bez buke, podrhtavanja tla i vibracija. Bučni motori frižidera, blizina auto-puta ili aerodroma veoma loše utiču na čuvanje vina. U istoj prostoriji ne treba držati preparate koji imaju jak miris poput praška za veš, laka za nokte, razređivača i sl. Kao porozan material pluta upija, pa će se miris i aroma vina promeniti.


Čini se da je francuska vinarija "Veuve Clicquot" na pragu novog otkrića. Da bi saznali više o procesu starenja vina, oni su nedavno spustili oko 300 boca najfinijieg šampanjca na dubinu od 30 metara u Baltkičko more, na mestu gde je 2010. pronađen sanduk šampanjca u olupini broda koji se potopio početkom XIX veka. Kako su prilikom degustacije bili iznenađeni kvalitetom pića koje je u moru provelo gotovo dva veka, ova vinarija se odlučila da izvrši eksperiment.

Ronioci su spustili flaše sa šampanjcem u čeličnom kavezu, čime je počela operacija nazvana “Cellar in the sea” – Vinski podrum pod morem, a koja će trajati najmanje trideset godina. Istog dana su istu količinu šampanjca ostavili u tradicionalnom podrumu u Remsu. Narednih decenija će se redovno uzimati uzorci iz “morskog” i “kopnenog” vinskog podruma i pratiti razlika u starenju vina.

„Baltičko more je niskog saliniteta, što limitira koroziju. Budući da je temperatura vode konstantnih pet stepeni, a tama potpuna, verujemo da na toj dubini postoje idealni uslovi za čuvanje vina“, izjavila je Fabjen Moro, istoričarka kuće „Veuve Clicquot“.

Boju vina možemo da vidimo, u mirisu da uživamo, a ukus da konzumiramo. Da bi zadovoljilo sva ljudska čula, jedino što mu nedostaje je zvuk. Zbog toga se ljudi kucaju. Živeli!




medias

Preporuke vina uz pojedine skupine jela

Uz hladna predjela (šunka, salama, kobasica) nude se lagana ružičasta ili suha bijela vina.

Uz predjela s mesom i jajima ili tjesteninu s mesnim umacima poslužuju se lagana crna i ružičasta vina.

Uz bijelu kuhanu ribu i ribu u umaku nude se odležana i mlađa bijela vina.

Uz plavu pečenu i prženu ribu poslužuju se bijela puno jača vina, ali se mogu poslužiti i crna vina.

Uz svijetla mesa, perad i odojak piju se bijela suha do polu-suha vina.

Uz crna mesa i tamnu perad toče se puna suha i polu-suha vina.

Uz meso divljači nude se puna i jaka crna vina, ali i bijela kvalitetna vina.

Uz kolače i sladolede treba ponuditi polusuhi pjenušac i slatka vina.

Temperatura vina – vino mora imati određenu temperaturu da bi buke (aroma) vina došao do izražaja i omogućio puni užitak.
- bijelo vino 8-12°C
- ružičasto vino 14-18°C
- crno vino 14-18°C
- teška crna vina 18-20°C
- pjenušci 6- 9°C

Kod rashlađivanja bijelih vina ili temperiranja crnih na sobnu temperaturu, treba izbjegavati nagle promjene temperature.

(pannoniantourism)

Poznati sommelier 'pokopao' je 12 poznatih mitova o vinima

Govori li pluteni čep da se radi o kvalitetnom vinu? Pije li se bijelo zaista jako hladno i baš nikada uz meso? Ugledni stručnjak za vina odgovorio je i na ta pitanja



Patrick Cappiello, sommelier godine 2014. po uglednom magazinu Food & Wine, otkrio je 12 najvećih mitova o vinima :

1. Bijelo vino treba biti servirano ledeno

To je velika zabluda, kaže Cappiello. Niti jedno vino ne bi trebalo piti jako hladno, ali ni mlako već se u njemu treba sačuvati osnovna kemija. Naime, što je hladnije, molekule u njemu su stisnutije te se aroma neće osjetiti u svojoj punoći. Toplije vino bit će aromatičnije, a idealna temperatura za bijelo vino je četiri stupnja Celzijusova.

2. Crno vino mora biti posluženo na sobnoj temperaturi

Teorije da crno vino ne smije biti u hladnjaku je još jedan velik mit. Stručnjak kaže sobna temperatura ubrzava proces starenja vina i kvari mu okus te preporučuje držati ga na hladnom.

3. Crno vino krivo je za groznu glavobolju

Razlog što nakon crnog vina imate glavobolju je taj što ga ne tretirate kao ostala alkoholna pića. Znači, popijete li previše vina, tijelo će dehidrirati kao i kod ostalog alkohola, a to izaziva glavobolju. Želite li se osjećati dobro, ne pretjerujte s alkoholom i tijekom večeri i kasnije pijte vodu.

4. Bijelo vino nikako ne pijte uz odrezak

Uz mesna jela bijelo vino se itekako može piti, tvrdi somelijer. Iako je crno vino savršeno uz odrezak, to ne znači da dobro bijelo treba izbjegavati. Savjetuje da uz meso izaberete vino punog voćnog okusa.

5. Ostavite vino da "diše" u boci

Od otvaranja boce vina i ostavljanje da "prodiše" nema nikakve koristi jer oblik boce ionako ne dopušta da puno zraka uđe unutra. Želite li da vino dobije taj dragocjeni kisik, najbolje ga je koristiti.

6. Ako je vino u kutiji, loše je kvalitete

Patrick Cappiello kaže da to nije točno te da vino ne mora nužno biti u boci. Objasnio je kako je u Europi uobičajeno vino iz kutije, a neka su nevjerojatno ukusna.

7. Jeftina vina su još gora

Velika zabluda! Ponekad su jeftinija vina kvalitetnija i ukusnija od skupljih. Neka vina su skupa samo zato što nose ime razvikanog brenda, a omjer njihove cijene i kvalitete nije realan.

8. Stara vina su uvijek bolja

Ni ova teorija nije nužno točna. Čak 99 posto vina trebalo bi popiti u roku od pet godina nakon proizvodnje, piše portal Thrillist. Ipak, istina je da starost vinima daje niz egzotičnih okusa i mirisa.

9. Čep na navoj pokazuje da je vino nekvalitetno

Čepovi na navoj pojavili su se oko 1950. godine i vina s takvim čepovima definitivno nisu loše kvalitete niti su nužno jeftina. Neki proizvođači inzistiraju na čepovima na navoj jer ne dopuštaju ulazak kisika u bocu. Drugi pak preferiraju plutene čepove jer propuštaju dovoljno zraka za oksidaciju tanina.

10. Šampanjac ne stari dobro

Nije istina da šampanjac treba popiti brzo nakon kupovine. Neotvorena boca može stajati tri do četiri godine na temperaturi od četiri stupnja Celzijusova.

11. Francuska vina bolja su od američkih

Iako nema sumnje da su Francuzi maheri za vina, jedna dobra su i ona iz Kalifornije. Razlika je u okusu, pa se jednima sviđa francusko, a drugima američko.

12. Bijelo vino uklanja mrlje od crnog vina

I to je običan mit. Bijelo vino će razrijediti mrlju od crnog, ali će dodatno obojiti tkaninu. Zato, čuvajte svoje bijelo vino i mrlju očistite drugačije.


(24sata.hr)

Kuća Vina Rab - tajna Vršačkih vina



Vojvođanski ambijent, domaći specijaliteti i kvalitetna vina su primamljiv i sasvim dovoljan razlog da posetite Vršac i kuću vina Rab.

Kuća vina RAB nudi gostima vrhunsku uslugu ukombinovanu sa pravim domaćim specijalitetima. U autentičnom, Vojvođanskom ambijentu, naprosto ćete zaboraviti koja je godina i doživećete nezaboravne trenutke !

Vrščani, po tradiciji dugoj vekovima, goste dočekuju raširenih ruku i širokog srca. Sa gostom dele svu radost života i svaku čašu vina.

Vino je kao i čovek taman poverujemo da ga poznajemo, a ono nas iznenadi nekom novom lepotom. Vino i život su sinonimi. Za vino kažu da je hrana, a kao prirodni proizvod okrepljuje, pojačava inteligenciju i kreativnost. Za talentovanog vinopiju kažu da je gospodin. Samo izabranima je data umešnost da razlikuju sorte i kvalitet vina.

Kuća vina RAB nudi gostima vrhunsku uslugu ukombinovanu sa pravim domaćim specijalitetima. U autentičnom, rustičnom ambijentu, naprosto ćete zaboraviti koja je godina i doživećete nezaboravne trenutke.

Mi radimo još od 1983. godine

U Sterijinoj kući na gradskom trgu, Kuća vina RAB nudi Vam vrhunsku vinsku kartu sa 160 vrsta vina iz celog sveta !

Užitak poboljšava i sirna karta sa preko 40 vrsta sireva iz celog sveta! Uz dobru muziku i divan ambijent provedite lepe i nezaboravne trenutke u kući velikana, gde su dosad ispunile knjigu utisaka i veelikani ovog doba: Milena Dravić, Vladeta Jerotić, Rada Đurićin ...

Dozvolite sebi beg iz svakidašnjice i doživite Vršac na naš način.



Naša kuhinja

Naša želja je da se u našem restoranu opustite i uživate u našoj gastronomskoj ponudi. Za Vaš potpuni kulinarski užitak smo sastavili meni sa raznim internacionalnim i balkanskim specijalitetima...

Da bi Vaša porudžbina bila odličnog ukusa i kvaliteta, sva jela pripremamo sa svežim sastojcima.

Osim što je hrana mirisna, ukusna i sveža, još jedan dodatni kvalitet čini i njen raznobojni aranžman.

Naš stil ishrane je raznovrsnost.

Kod nas takođe možete organizovati i Vaše razne događaje, kao što su krštenja, venčanja , godišnjice, te razne proslave.