Selma je mnogo razmisljala, a malo govorila, ali njena sutnja bijase muzika koja je sugovornika uznosila u daleke prostore snova, koja ga je tjerala da osluskuje otkucaje vlastitoga srca, da promatra himere svojih misli i vlastite osjecaje uspravljene pred njegovim ocima. Imala je svojstvo koje je naglasavalo njene vrline i poput zlatnih ogrlica isticalo njenu prirodu, duboku sjetu sto je naprosto ranjavala. Ta sjeta bijase poput cudesne lente kojom se odijevala, te je isticala zanosnu ljepotu njenoga tijela. Njena sjetna dusa tocila se u eter podsjecajuci na obrise procvala stabla u jutarnjoj izmaglici. Ta sjeta je medju nasim dusama uspostavila bliskost, jer je svako od nas u licu onog drugog vidjelo nesto sto njegovo srce osjeca, i u njegovom glasu culo je jeku osjecaja stvorenih u vlastitim grudima, jer kao da su bozanstva svakog od nas ucinila polovinom onog drugog za koga se cestitoscu vezuje i tako potpunim bicem postaje, a kada se od njega odvoji, osjeca manjkavost vlastite duse. Ojadjena i bolna dusa smiruje se u zagrljaju s drugom dusom koja joj nalikuje osjecajima, koja ih s njom dijeli, kao tudjinac s tudjincem sto besjedi u zemlji daleko od zavicaja. Srca koja zblizava bol stradanja ne moze rastaviti bljesak radosti, jer povezivanje tugom jace je u dusama od veza ostvarenih u bezbriznosti i radostima. Ljubav koja se umiva suzama ostaje cista, zanosna i vjecna.

Halil Dzubran - Slomljena Krila

Da imam foto aparat", rekao sam, "slikao bih te svakoga dana. Tako bih zapamtio kako si izgledala svakoga dana svoga zivota."
"Izgledam isto."
"Ne, ne izgledaš. Sve vreme se menjaš. Svakog dana pomalo. Da mogu, sacuvao bih sve to."
"Ako si toliko pametan, kako sam se danas promenila?"
"Postala si malo srecnija i takode, malo tuznija."
"Kako znaš?"
"Razmisli malo. Nije to tako kod svakoga, znaš. Neki ljudi, kao na primer tvoja sestra, postaju samo srecniji i srecniji svakoga dana.
A neki ljudi, kao Bejla Aš, postaju samo tuzniji i tuzniji. A neki ljudi, kao ti, postaju oboje."
"A šta je sa tobom? Da li si ti najsrecniji i najtuzniji sada nego što si ikada bio?"
"Naravno da jesam."
"Zašto?"
"Jer me ništa ne cini srecnijim i ništa me ne cini tuznijim više nego ti."

Nikol Kraus - Istorija ljubavi

Savest koju je toliko beskrupuloznih ljudi do sada prenebreglo, i još cešce poreklo njeno postojanje, jeste nešto što postoji i oduvek je postojalo, to nikako nije izmišljotina filozofa iz davnih vremena kada duša nije bila više od konfuzne ideje. S vremenom, životom u zajednici i usavršavanjem genetskog koda, uspeli smo da savest ugradimo u boju ljudske krvi i so naših suza, pa, kao da nam to nije bilo dovoljno, pretvorili smo oci u neku vrstu ogledala okrenutih iznutra, postigavši time da oci, cesto, bez rezerve odaju ono što nam usne poricu.”

Žoze Saramago - Slepilo

"Nemam nista protiv ljudi koji vole istinu. Osim sto su dosadno društvo. Podnošljivi su pod uvjetom da ne razvežu o odnosu između pripovijedanja i iskrenosti, što su neki od njih skloni. Prirodno, to me smeta. No, ostave li me na miru, neću im ništa.

Ne živciraju me ljubitelji istine već - istina. Čime istina pomaže, kakvu utjehu pruža, u usporedbi s pričom? Kakve koristi od istine u gluho doba noći, u tami, kad vjetar u dimnjaku riče poput medvjeda? Kad munja riše sjene na zidu spavaće sobe a kiša dugim noktima kucka po oknima? A ne! Kad te u krevetu zebnja i hladnoća pretvore u kip, ne očekuj da ti priskoči u pomoć koščata i suhonjava istina. Tad su ti potrebne ugodno popunjene okrepe kakve priče, da te u san uljuljka utješna sigurnost kakve laži."

Diane Setterfield - Trinaesta priča

Ovo pismo započinjem u ime Vladara Koji duše oživljava i mudrosti utočište pruža. On je Znalac nad svim znanim. On je Taj Koji je na svijetu rastavio svjetlo i tminu, i svakom stvorenju, od ptice na nebu do ribe u vodi, nafaku odredio. Njegovo veličanstvo je bez početka i kraja. On je stvorenjima darovao dušu i svjetlom razuma je prosvjetlio, a potom za oboje ovaj svijet upalio…
…

Šta nam ostaje?! Strpljivost i nada! Šta je život na ovom svijetu?! Samo žurba ka konačistu u kom se kratko zadržavamo. Kako brzo prođu dani između dolaska i odlaska. Ko je mudar taj neće svakom dozvoliti da mu u dušu zaviri. Mudar svoju bol prikriva da se loši od takve hrane ne goje.
Ne gledaj u sijača koji sjeme prosipa, vec razmišljaj o onome što ce jednom iz sjemena proklijati. Gdje danas trnje put obilježava sutra ćeš hurme brati. Pupoljak koji je još danas u boldlji skriven, upućuje na ružu koja će procvjetati…

Lejlino pismo Medžnunu

" Imam recept, slušaj: sada, odmah, idi na reku, i samo malo hodaj uz nju, uzvodno ili
nizvodno, svejedno, samo hodaj pored reke, daj malo da ona ponese ono čega ti je više
nego što ti treba. Reka i onako može da nosi ono što ne može da proguta."

"Zimski dnevnik " -  Srđan Valjarević

"Ima ljudi koji u svojoj prgavoj uvredjenosti nalaze vanredno uživanje, a naročito kad
ona kod njih dospe (što se dogadja vrlo često) do krajnjih granica. U takvim trenucima
njima kao da je prijatnije da budu uvredjeni nego ne uvredjeni. Te osetljive ljude posle
strašno muči kajanje, naravno ako su pametni i ako su u stanju da shvate da su se
žestili deset puta više nego što je trebalo."

F. M. Dostojevski- Idiot

''Tako to ide: najpre oprostiš nešto, a onda oprostiš sebi što si mu oprostio.Kao vakcina: primiš najpre malu dozu, vrlo malu, koliko može tvoj organizam da podnese i odjednom postaneš imun i na ono najgore.I ne primetiš kad si postao drugi čovek, kako te neki virusi ne dotiču, kako je neki deo tebe, nežan i osetljiv, nestao zauvek.Kad jednom pomeriš granice svoje tolerancije, onda je besmisleno da ih vraćaš nazad, jer ćeš sam sebi da izgledaš kao budala, što nije nimalo prijatno.''


Aleksandar Djurović  -  '' Surf na crvenom talasu ''

[size=13]Duboko vjerujem da samo jednom u svom životu nađeš ljude koji su u stanju da cijeli tvoj svijet okrenu naopačke.

Reći ćeš im stvari koje nikad nisi podijelio ni sa jednom dušom i oni će upiti sve što kažeš i zapravo poželiti da čuju još toga.

Dijelit ćete nade u budućnost, snove , ciljeve... Ne možeš izdržati da im ne kažeš kad ti se nešto divno desi, jer znaš da će s tobom podijeliti tvoje uzbuđenje.

Nije ih sramota da plaču s tobom kada si povrijeđen ili da se smiju s tobom kada praviš budalu od sebe.

Oni nikad ne povrijede tvoja osećanja niti se zbog njih osjećaš manje vrijednim, već te podižu i pokazuju ti stvari o tebi koje te čine posebnim pa čak i lijepim.

Kada su oni u blizini nema nikad pritiska, zavisti ili takmičenja, već samo tiha smirenost. Možeš biti ono što jesi i ne brinuti o tome šta će oni misliti o tebi jer te vole zbog onoga što jesi.

Stvari koje izgledaju beznačajno većini ljudi kao što je porukica, pjesma ili šetnja postaju neprocjenjivo bogatstvo koje se čuvaju u srcima na sigurnom do kraja vijeka. Sjećanja o tvom detinjstvu se vraćaju i osjećaš da su tako jasna da ti se čini kako ste ponovo mladi. Boje izgledaju svjetlije i sjajnije.

Iako nije bio česta pojava ili ga uopšte nije bilo, smijeh postaje kao dio svakodnevnog života.

Jedan ili dva telefonska poziva tokom dana pomažu ti da preguraš radni dan i uvijek ti vrate osmjeh na lice.
U njihovom prisustvu ne osjećaš potrebu za neprekidnom pričom, već se osjećaš zadovoljnim što su u blizini.

Stvari koje te nikad prije nisu zanimale postaju fascinantne jer znaš da su toliko važne toj osobi koja vam je posebna.
Misliš o toj osobi u svakoj prilici i u svemu što radiš. Prisjećaš ih se uz proste stvari kao što su blijedo plavo nebo, nježan vjetar pa čak i olujni oblak na horizontu.

Otvaraš svoje srce iako znaš da jednog dana može biti slomljeno i u otvaranju srca doživljavaš ljubav i zadovoljstvo koje nikad nisi mislio da je moguće. Uviđaš da je ranjivost jedini način da svom srcu omogućiš da osjeti pravi pritisak koji je toliko stvaran da te plaši.

Pronalaziš snagu u spoznaji da imaš pravog prijatelja i vjerovatno srodnu dušu koja će ti ostati vjerna do kraja života. Život ti izgleda potpuno drugačiji, uzbudljiv i vrijedan življenja. Tvoja jedina nada i sigurnost je u uvjerenju da su oni dio tvog života.

Ako si pronašao/pronašla takvu osobu čuvaj je, jer ona samo jednom dolazi.


Bob Marley  [/size]

Kada je Narcis umro, došle su šumske nimfe i zatekle dotle slatkovodno jezero pretvoreno u krčag slanih suza.
– Zašto plačeš? – upitaše šumske nimfe.
– Plačem za Narcisom – reče jezero.
– Ah, nimalo nas ne čudi što plačeš zbog Narcisa – nastaviše one. I pored toga što smo mi sve stalno trčale za njim po šumi, ti si bilo jedino koje je imalo priliku da izbliza posmatra njegovu lepotu.
– Pa zar je Narcis bio lep? – upita jezero.
– A ko bi to osim tebe mogao bolje da zna? –odgovoriše iznenađene nimfe. – Na kraju krajeva, on se svakoga dana s tvojih obala naginjao nad tebe.
Jezero je za trenutak zaćutalo. Najzad, reče:
– Ja plačem za Narcisom, ali nikad nisam primetilo da je Narcis lep. Oplakujem Narcisa zato što sam, uvek kada bi se on nagao nad mene, moglo u dnu njegovih očiju da vidim odraz svoje sopstvene lepote.

- Oscar Wilde, "The Disciple" -