MAJČINO PISMO



Što mogu reći još
u času tome,
i na što treba
odgovora dati?
preda mnom tu,
na stolu sumornome,
još leži pismo
što ga posla mati.

Ona mi piše:
"Ako imaš volje,
doputuj golube
na praznike k nama.
Kupi mi šal,
a ocu gaće bolje-
u kući vlada oskudica sama.

Nikako ne volim
što si poeta
što si dočekao
ove slavne dane.
Draže bi mi bilo
da od ranih ljeta
išao si za ralom u poljane.

Ostarjela sam već
i nemam daha.
Da nisi otišo
iz doma svoga
uz mene bi sada
bila snaha
i zibala bih
unučića koga

No ti si djecu
sijo na sve strane
i ženu svoju
drugome si dao.
Bez drugova i doma,
svoje dane
u krčmama si ludo
prokockao.

Što je to s tobom,
moj ljubljeni sine,
bio si tih i blag
i svi su meni
isticali te tvoje vrline,
govoreći: koliko je sretan
otac tvoj Aleksandr Jesenjin!

No ispunio nisi
naše nade.
i zbog toga je
bol u duši veći,
jer ocu tvome
zalud na um pade
da pjesmama ćeš
mnogo novca steći.



No ako stečeš--
stran je tebi dom.
gorčine zato
u mom pismu ima,
jer dobro znadem
po slučaju tvom:
da novaca ne daju pjesnicima.

Nikako ne volim
što si poeta,
što si dočekao
ove slavne dane.
Draže bi mi bilo
da od ranih ljeta
išao si za ralom u poljane.

Mori me briga
i bijede se bojim.
Ni konja više nema.
No da si ti u domu
imali bismo svega,
a ti sa umom tvojim--
i mjesto predsjednika
u volispolkomu


Tad bi se živjelo mirno,
nitko nas dirao ne bi,
i ti ne bi znao
za taj umor cio.
Učila bih ti ženu
da prede samoj sebi,
a ti bi kao sin
utjeha naša bio."



Ja gužvam pismo,
samoća me peče.
Zar izlaza nema
na putu zavjetnom?
No što mi dušu mori
ja ću da izrečem--
ja ću da izrečem
u odgovoru svom.

ODGOVOR



Starice mila,
živi ko i prije.
Nježno me dira
tvoja ljubav živa.
No ne znaš ti
i tebi jasno nije
zbog čega živim
i o čemu to snivam!

U vas je zima,
i kad mjesec sija
ja znam da misliš
često ko i prije
da netko neznan
višnju našu svija
i bijelim snijegom
o prozore bije.

O majko!
Po toj buri kom se drijema?
Iz dimnjaka se čuju
čudni glasi.
Ti želiš leći,
no postelje nema
i vidiš grob
u kome umrla si.

Pa sablasno cvili,
ko hor crkvenjaka
nariče i pjeva --
ta mećava-tuga!
I snijeg se taloži
u vidu petaka,
a za lijesom nema
ni žene, ni druga.

Najdraže od svega
proljeće je meni
i poplavu volim
u naglome toku,
kad je svaki iver
kao brod u pjeni,
a beskrajni prostor
otimlje se oku.

No proljeće ovo --
moju ljubav sada --
ja slavnom revolucijom
nazivam,
i samo zbog nje
tugujem i stradam.
I samo nju
ja čekam i dozivam.

No, ova rugoba --
ledena planeta!
Nju ni sunce - Lenjin
rastopiti neće!
Zato bolne duše
nemoćna poeta
tražio sam kavge
i pio svako veče.

No doći će vrijeme,
mati najslađa!
i eto nama
časa željenoga!
Nismo se zalud
latili oružja:
jedan topa,
drugi - pera svoga.

Ne misli na sve to,
i na pare.
Kakva sramota?
zar si ti to, je li?
Ja nisam krava,
ni konj, ni magare,
da bi me lako
iz štale izveli.

Doći ću sam
kad pravo vrijeme svane,
kad bude trebalo
tući po planeti.
Ocu ću dati
Stvari obećane,
a tebi šal,
pa da te na me sjeti.

Sad - mećava vije,
ko hor crkvenjaka
naričući pjeva --
vijavica tuga!
I snijeg se taloži
u vidu petaka,
a za lijesom nema
ni žene, ni druga.

PROBUDI ME



O, probudi me rano sutra,
strpljiva, brižna moja mati!
Poći ću iza humke puta
dragoga gosta dočekati.

Ja vidjeh danas kraj gušćaka
širokih kola trag u lugu.
Vjetar ispod šatre oblaka
vije njegovu zlatnu dugu.

Proći će sutra u ranoj zori,
kaput-mjesec prignut pod granom,
a kobila će da vijori
crvenim repom nad poljanom.

O, probudi me rano, mati,
osvijetli naš sobičak uski.
Govore da ću ja postati
uskoro slavni pjesnik ruski.

Tebe i gosta ću opjevati,
našu peć, krov i pijevca, brava...
Na pjesme će se prolijevati
mlijeko tvojih riđih krava.

PESMA O KERUŠI

Jutros u košari, gde sja, šuška
Niz rogoza žućkastih i krutih,
Sedmoro je oštenila kučka,
Sedmoro je oštenila žutih.

Do u sumrak grlila ih nežno
I lizala niz dlaku što rudi,
I slivo se mlak sok neizbežno,
Iz tih toplih materinskih grudi.

A uveče, kad živina juri,
Da zauzme motke, il prut jak,
Izišo je tad domaćin tmuri,
I svu štenad potrpo u džak.

A ona je za tragom trčala,
Stizala ga, kao kad uhode …
I dugo je, dugo je drhtala
Nezamrzla površina vode.

Pri povratku, vukuć se po tmini,
I ližući znoj s bedara lenih,
Mesec joj se nad izbom učini,
Kao jedno od kučića njenih.

Zurila je u svod plavi, glatki,
Zavijala bolno za svojima,
A mesec se kotrljao tanki,
I skrio se za hum u poljima.

Nemo, ko od milosti il sreće,
Kad joj bace kamičak niz breg,
Pale su i njene oči pseće,
Kao zlatni sjaj zvezda, u sneg.

Sergej Jesenjin 1915

Jesenjin, čovjek koga je priroda stvorila samo za poeziju, da izrazi ljubav prema svemu što živi



Sudbina Sergeja Jesenjina, i ljudska i pjesnička, teško da ima premca u ruskoj, pa i u svjetskoj književnosti. Zlatokosi seoski ljepotan iz šuma breze, brzo je svojim lirskim strofama, blistavim kao proljeće, pridobio otmjeni pjesnički Petrograd, kada ga je 1917. zatekao oktobarski udar. Jesenji je umro na današnji dan…

To novo doba i novi ljudi tražili su drugačije pjesme od Jesenjinovog nježnog „svijeta mog drevnog“, a on sam je primao revoluciju „na svoj način, seljački“. Nesporazumi, obostrani, bili su neizbježni. Nisu mu opraštali što je želio ostati svoj, pa zato i nisu priznavali vrijednost čak ni njegovim pjesničkim vrhuncima. Rekli su da njegove pjesme melankolije i klonulosti ruše vjeru mladom naraštaju u budućnost revolucionarnog pohoda. Pjesnikovo ime i knjige izbjegavani su i zabranivani u SSSR-u tri desetljeća, sve do sredine pedesetih, ali je njegova popularnost u ruskom narodu samo povećavana. Kada nisu štampane, njegove pjesme su prepisivane i davane iz ruke u ruku.

O životu…

Jesenjinov život bio je često težak, dramatičan, a stalno proleterski: uvijek je živio jedino od honorara za svoje pjesme i ostao vječiti beskućnik – nikada nije imao ni svoj sobičak. „Prijatelji su ga napijali vinom, žene mu pile krv“, zapisao je Maksim Gorki, njegov odani prijatelj. „Crni ljudi“ ga nisu ostavljali na miru, nikada. Tek ovih posljednjih godina je otkriveno da u tajnim i specijalnim arhivima Lenjinove i Staljinove tajne policije ima mnogo povjerljivih dokumenata o Jesenjinu: prijave doušnika, zapisnici policije, pozivi na suđenja… U strahu od mračnjaka, na samom kraju života (umro je veoma mlad, u tridesetoj), spalio je svoje rukopise, a ne zna se ni koje ni koliko. Izbjegao je posljednje uhićenje i suđenje spasavši se bjegom u psihijatrijsku bolnicu. Nisu ga uspjeli osuditi: sahranjan je ranije. A ni do danas nema konačnog odgovora: da li se objesio ili je ubijen?

O ženama…

Žene su pratile Jesenjina stalno, još od njegove rane mladosti. Obožavale su ga kao čovjeka rijetke ljepote i pjesnika čiji su stihovi osvajali njihova srca. Zanesen njihovim duhom i ljepotom, napisao im je svoje najljepše ljubavne pjesme, a strašne sudbine pojedinih žena tragične su stranice i njegove biografije (ženio se tri puta-jednu ženu mu je mučila i ubila ruska tajna policija, a jedna je izvršila samoubistvo na njegovom grobu).

Jesenjinov život je bio buran, a takve su bile i njegove ljubavi. Živio je skitački, a gotovo uvijek siromaški. Nikada nije imao nikakav imetak, osim osobne prtljaga: kofere i šta u njih stane. U tuđim stanovima proveo je sve godine u Moskvi. Živio je od sporo isplaćivanih honorara za svoje pjesme, a od tih rubalja odvajao je za sestre Kaću i Šuru, koje je doveo iz Konstantinova da uče gimnaziju u Moskvi.

Jesenjinova mladost opora je sudbina seljačkog momka, došljaka u grad, koji je od imetka donio samo svoje pjesme i ogromnu volju da uspije. Ali, njega je, više od nemaštine, pogađala sudbina njegove pjesme. Nije doživio priznanja sa svu onu ljepotu koju je njegova lirika dala ruskoj poeziji XX vijeka. Boljelo ga je njihovo pisanje, da je pjesnik mračnog pijanstva i skandala, dekadent čiji stihovi truju…

Pjesma o kuji

Jesenjinovo pjesničko ime, kad je imao samo dvadeset godina, već su krasili antologijski stihovi nezaboravne ljepote – Pjesma o kuji, Krava i Lisica. Kujino stradanje istinit je događaj iz Jesenjinovog sela Konstantinova. Svjetsku slavu Pjesme o kuji prati i nezaboravni zapis Maksima Gorkog. Pri susretu s Jesenjonom u Berlinu, u svibnju 1922., stihovi ove pjesme potresli su Gorkog, a pjesnika rasplakali.

Maksim Gorki je zapisao:
„Zamolio sam ga da mi recitira pjesmu o kuji, kojoj su oduzeli sedmoro štenadi i bacili u rijeku.
- Ako se niste umorili…
- Mene stihovi ne umaraju – reče on, i nepovjerljivo upita: Zar vam se dopada pjesma o koji?
Rekoh mu da je, po mom mišljenju, on prvi u ruskoj literaturi koji piše tako lijepo i s iskrenom ljubavlju o životinjama.
- Da, ja veoma volim životinje – reče Jesenjin zamišljeno i tiho… Kada je izgovorio posljednje stihove – pale su i njene oči pseće/kao zlatni sjaj zvjezda u snijeg – i u njegovim očima također zablistaše suze.

Tad sam pomislio da je Jesenjin ne toliko čovjek, koliko instrument, harfa, koju je priroda stvorila samo za poeziju, da izrazi beskrajnu tugu vanjskog svijeta, ljubav prema svemu što živi na svijetu i milosrđe – koje od svega drugog – zaslužuje čovjek“.

O smrti…

Navečer 27. prosinca, Jesenjin je u restoranu svog hotela zamišljen i tužan. Poslije večere je dugo sjedio sam, nervozno pušeći tonuo u nesanu misao. Umoran, duševno bolestan, očajan, on katkad ustane, šeta, gleda kroz prozor u snježnu noć punu oblaka i magle, pa opet skrušeno sjeda, nastavlja *********, i trlja čelo. Rob utisaka i pretjeranih crnih uobrazilja, zlovoljan i utučen, ostaje tako do ponoći i do bezumne svjesti kada usplahireno počinje juriti hodnicima; onda kuca na vrata susjeda i moli da ih otvore i preklinje da ga puste unutra.

Ali u mutnom sjaju dubokih i bešumnih hodnika nigdje nikog: ni žene, ni brata, ni prijatelja. On juri u svoju sobu, razbacuje namještaj, pravi nered, i u užasu, opet reže nožem vene, zatim prebacuje u kutu sobe preko cjevi za parno grijanje uže od prtljage, navlači omču oko vrata i poslije ponoći izmedu noći 27. i 28. prsinca 1925. izvršava trostruko samoubojstvo: rezanjem vena, vješanjem i gorjenjem uz cijev za parno grijanje…

Dovidjenja, dragi, dovidjenja;
Ti mi prijatelju jednom bijese sve.
Urecen rastanak bez naseg htjenja
Obecava I sastanak, zar ne?

Dovidjenja, dragi, bez ruke, bez slova
Nemoj da ti bol obrve povije-
Umrijeti nije nista na ovom svijetu nova,
Al’ ni zivjeti bas nije najnovije.

(Alfa portal)

Zelena frizura

Zelena frizura,
Djevičanske grudi,
Zašto ti, tanka brezo,
Pogled po jezeru bludi?

O čem ti zvoni pijesak?
I što ti vjetar veli?
Ili ti granata kosa
Mjesečev češalj želi?

Otkrij mi, otkrij, što misli
Tvoj drveni um,
Ja volim taj tvoj tužni,
Tvoj predjesenji šum.

A ona reče: – Druže,
Radoznao tako,
Danas u noći zvjezdanoj
Pastir je ovdje plako.

Ljeskala se je trava,
Mjesec je pružio sjene,
On grljaše koljena moja,
Bjelja no u žene.

Uzdahnuvši duboko
Pod zvonom grana ovih
Izustio je: Zbogom!
Do ždralova novih!

Pesma o keruši

Jutros u košari, gde sja, šuška
Niz rogoza žućkastih i krutih,
Sedmoro je oštenila kučka,
Sedmoro je oštenila žutih.

Do u sumrak grlila ih nežno
I lizala niz dlaku što rudi,
I slivo se mlak sok neizbežno,
Iz tih toplih materinskih grudi.

A uveče, kad živina juri,
Da zauzme motke, il prut jak,
Izišo je tad domaćin tmuri,
I svu štenad potrpo u džak.

A ona je za tragom trčala,
Stizala ga, kao kad uhode …
I dugo je, dugo je drhtala
Nezamrzla površina vode.

Pri povratku, vukuć se po tmini,
I ližući znoj s bedara lenih,
Mesec joj se nad izbom učini,
Kao jedno od kučića njenih.

Zurila je u svod plavi, glatki,
Zavijala bolno za svojima,
A mesec se kotrljao tanki,
I skrio se za hum u poljima.

Nemo, ko od milosti il sreće,
Kad joj bace kamičak niz breg,
Pale su i njene oči pseće,
Kao zlatni sjaj zvezda, u sneg.


Sergej Jesenjin 1915

"U oluji u buri,
kraj nedaća svih,
uz teške gubitke i uz
tugu kletu biti
NASMEJAN, PRIRODAN, TIH -
najveća je umetnost na svetu."

Rastanak

Veče crne obrve natuče.
Nečiji konji pred ulazom stoje.
Da nisam mladost propio juče
Da se juče nismo rastali nas dvoje.

Ne škripi više trojko zadocnela!
Naš život ode bez traga rumena.
Možda će sutra bolnička postelja
Da me upokoji za sva vremena.

A možda ću sutra i ja sasvim drugi
Otići odavde isceljenih grudi.
Da pesmu kiše slušam u čas dugi
I da živim tako k`o svi zdravi ljudi.

Zaboraviću sve zle sile mraka,
One što me muče dok ne dotuku.
Oblici nežni i pojavo slatka!
Pamtiću zauvek tu nežnu ruku.

Zavolim li drugu, nek bude ma koja,
Ali i s drugom, u sutonu blagom,
Pričaću o tebi, o ljubavi moja,
Koju sam nekad i ja zvao dragom.

Pričaću kako je u svanuća rujna
Tek’o naš život, ruža neuvela
O glavo moja, glavo moja bujna...
Do čega si me ti samo dovela?

Sergej Aleksandrovič Jesenjin (rus. Сергей Александрович Есенин, Konstatinovo, 3. oktobar 1895. -Lenjingrad, 28. decembar 1925.), ruski pjesnik
U Petrograd je došao 1915. i ušao u književne krugove u kojima je pobudio zanimanje seoskim motivima u poeziji. Oduševljeno je pozdravio revoluciju. Kasnije se odao boemskom životu, piću i bančenju, oženio se balerinom Isadorom Duncan, a u jednom petrogradskom hotelu je u noći između 26. i 27.decembra 1925. razrezao lijevu ruku i vlastitom krvlju napisao pjesmu "Do viđenja druže, do viđenja".Sljedeće noći počinio je samoubistvo isjekavši vene, objesivši se i goreći tijelo od cijevi radijatora.
Stvorio je pjesništvo posvećeno selu i prirodi, s mnogo metafora koje crpi iz seoskog života i vjerovanja. Njegov drugi ciklus ima karakter pjesnikovih osobnih ispovijesti. Staljinistička je kritika oštro osuđivala "jesenjštinu", pijanstvo, razbarušeni individualizam, kafanska raspoloženja i poetizaciju huliganstva. Jesenjinova poezija stekla je mnoge poklonike i izvan pjesnikove domovine.

Djela




Breza (1913)
Jesen (1914)
Pjesma o keruši (1915)
Mangup (1919)
Ispovjest mangupa (1920)
Ja sam poslednji pjesnik u selu (1920)
Molitva za umrle (1920)
Pugačov (1921)
Pismo majci (1924)
Kafana Moskva (1924)
Ispovjest mangupa (1924)
Ko sam, šta sam? (1925)
Snježno polje (1925)
Crni čovjek (1925)
Kačalovljevom psu (1925)
Do viđenja, prijatelju, do viđenja (1925)




Jesenjinov dom je u selu Konstantinovu, na rijeci Oki, dvadesetak kilometara od Rjazanja. U njegovom djetinjstvu i mladosti, predio je bio drevni ruski: sve kuće gotovo iste, niske, drvene, pokrivene slamom, a visoko iznad crkve bijeli toranj vidljiv iz daleka. Okolo sela beskraj njiva, livada, lugova s brezama, stepe, rijeka izlivena u rukavce i jezera, s ribljom sitneži i patkama u ševarima.Odrastao je u prirodi zavičaja, nosio je nju u duši cijelog života i o njoj pjevao kao o ljepoti neodvojivoj od osjećanja.


Sudbina Sergeja Jesenjina, i ljudska i pjesnička, teško da ima premca u ruskoj, pa i u svjetskoj književnosti. Zlatokosi seosku ljepotan iz šuma breze i sa sjenokosa pored Oke, brzo je svojim lirskim strofama, blistavim kao proljeće, pridobio otmeni pjesnički Petrograd, đe ga je i zatekao oktobarski udar 1917. To novo doba i novi ljudi tražili su drugačije pjesme od Jesenjinovog nježnog „svijeta mog drevnog“, a on sam je primao revoluciju „na svoj način, seljački“. Nesporazumi, obostrani, bili su neizbježni. Nijesu mu opraštali što je želio da ostane svoj, pa zato i ne priznavali vrijednost čak ni njegovim pjesničkim vrhuncima. Rekli su da njegove pjesme melanholije i klonulosti ruše vjeru mladom naraštaju u budućnost revolucionarnog pohoda. Pjesnikovo ime i knjige izbjegavani su i zabranivani u SSSR-u tri decenije, sve do sredine pedesetih, ali je njegova popularnost u ruskom narodu samo povećavana. Kada nijesu štampane, njegove pjesme su prepisivane i davane iz ruke u ruku
.
Jesenjinov život bio je često težak, dramatičan, a stalno proleterski: uvijek je živio jedino od honorara za svoje pjesme i ostao vječiti beskućnik – nikada nije imao ni svoj sobičak. „Prijatelji su ga napajali vinom, žene mu pile krv“, zapisao je Maksim Gorki, njegov odani prijatelj. „Crni ljudi“ ga nijesu ostavljali na miru nikada. Tek ovih posljednjih godina je otkriveno da u tajnim i specijalnim arhivima Lenjinove i Staljinove tajne policije ima mnogo povjerljivih dokumenata o Jesenjinu: prijave doušnika, zapisnici policije, pozivi na suđenja... U strahu od mračnjaka, na samom kraju života (umro je veoma mlad, u tridesetoj), spalio je svoje rukopise, a ne zna se ni koje ni koliko. Izbjegao je posljednje hapšenje i suđenje spasavši se bjekstvom u psihijatrijsku bolnicu. Nijesu uspjeli da ga osude: sahranjan je ranije. A ni do danas nema konačnog odgovora: da li se objesio ili je ubijen?


Žene su pratile Jesenjina stalno, još od njegove rane mladosti. Obožavale su ga kao čovjeka rijetke ljepote i pjesnika čiji su stihovi osvajali njihova srca. Zanesen njihovim duhom i ljepotom, napisao im je svoje najljepše ljubavne pjesme, a strašne sudbine pojedinih žena tragične su stranice i njegove biografije (ženio se tri puta-jednu ženu mu je mučila i ubila ruska tajna policija, a jedna je izvršila samoubistvo na njegovom grobu).
Jesenjinov život je bio buran, a takve su bile i njegove ljubavi. Živio je skitački, a gotovo uvijek siromaški. Nikada nije imao nikakav imetak, sem ličnog prtljaga: kofere i šta u njih stane. I onih dana kada je i sam Lenjin aplaudirao njegovim stihovima na fascinantnoj sceni pod zidinama Kremlja, u čast prve godine Oktobra, stanovao je kod prijatelja. U tuđim stanovima proveo je sve godine u Moskvi. Živio je od sporo isplaćivanih honorara za svoje pjesme, a od tih rubalja odvajao je za sestre Kaću i Šuru, koje je doveo iz Konstantinova da uče gimnaziju u Moskvi.


Jesenjinova mladost opora je sudbina seljačkog momka, došljaka u grad, koji je od imetka donio samo svoje pjesme i ogromnu volju da uspije. Ali, njega je, više od nemaštine, pogađala sudbina njegove pjesme. Nije doživio priznanja sa svu onu ljepotu koju je njegova lirika dala ruskoj poeziji XX vijeka, ali jeste ćutanje i napade dogmatičara. Boljelo ga je njihovo pisanje da je pjesnik mračnog pijanstva i skandala, dekadent čiji stihovi truju... Nijesu mu davali mira ni čekisti (ruska tajna policija) i njihovi doušnici i od njih je bježao u bolnice u Moskvi i na Kavkaz.


A prava istina o njegovim danima u haosu Oktobarske revoluvije i poslije nje, otkriva osjećajnog usamljenika koji živi u nemaštini. Sve to snažno je potresalo i rastrzavalo ne samo njegov život nego i život žena uz njega.
Jesenjinovo pjesničko ime, kad je imao samo dvadeset godina, već su krasili antologijski stihovi nezaboravne ljepote – Pjesma o keruši, Krava i Lisica. Kerušino stradanje istinit je događaj iz Jesenjinovog sela Konstantinova. Svjetsku slavu Pjesme o keruši prati i nezaboravni zapis Maksima Gorkog. Pri susretu s Jesenjonom u Berlinu, maja 1922, stihovi ove pjesme potresli su Gorkog, a pjesnika rasplakali. Maksim Gorki je zapisao:
„Zamolio sam ga da mi recituje pjesmu o keruši, kojoj su oduzeli sedmoro štenadi i bacili u rijeku.
- Ako se nijeste umorili...
- Mene stihovi ne umaraju – reče on, i nepovjerljivo upita: Zar vam se dopada pjesma o keruši?
Rekoh mu da je, po mom mišljenju, on prvi u ruskoj literaturi koji piše tako lijepo i s iskrenom ljubavlju o životinjama.
- Da, ja veoma volim životinje – reče Jesenjin zamišljeno i tiho, a na moje pitanje da li je čitao Klodelov ’Raj životinja’ ne odgovori, nego se uhvati za glavu objema rukama i poče recitovati ’Pjesmu o keruši’. Kad je izgovorio posljednje stihove - pale su i njene oči pseće/kao zlatni sjaj zvezda u sneg – i u njegovim očima takođe zablistaše suze. Tad sam pomislio da je Jesenjin ne toliko čovjek, koliko instrument, harfa, koju je priroda stvorila samo za poeziju, da izrazi beskrajnu tugu polja, ljubav prema svemu što živi na svijetu i milosrđe – koje od svega drugog – zaslužuje čovjek“.

Kakav je bio Serjoža?
Neko kaže:
"Njegovi brakovi: prvi sa Zinaidom Rajh, kasnije ženom čuvenog režisera Majerholda; drugi sa Isadorom Dunkan, slavnom američkom balerinom koja je i sama svoj život završila samoubistvom; treći sa Sofijom Tolstoj – unukom Lava Tolstoja-
Bio je razočaran Evropom koja mu se učinila sposobnom jedino da u noćnim barovima pleše fokstrot
Imao je strah pred sve većim trijumfom tehnike
Od svih šofera priznavao je jedino fijakeriste
Oduševljeno je pozdravio revoluciju
Poznati su njegovi izlivi ljubomore prema svakom pjesniku koji je s revolucijom bio na `ti`
S mnogo ljubavi je izgovarao imena kao što su Saadi, Puškin, Gogolj, Blok, Pugačov, Lenjin
Nastojao je da i po načinu odijevanja liči na Puškina
Poznato je njegovo uvjerenje da je poezija samo ono što se plati životom
Tugovao je zbog nesavršenstva svijeta koje je osjećao kao svoju sopstvenu tragediju
U Berlinu je na jednom skupu od pisaca-emigranata zahtijevao da pjevaju Internacionalu
Jedina ulica kojom je išao bila je ulica Sergeja Jesenjina
27. decembra 1925. razrezao je lijevu ruku i vlastitom krvlju napisao pjesmu «Do viđenja, prijatelju, do viđenja», u kojoj fanatički podvlači da u ovom životu `nije novo mreti, a ni živet, bogme, nije najnovije`
Život je završio objesivši se o cijev centralnog grijanja u hotelu Angleter
Poslije njegove smrti, trebalo je spasavati književnost od zaraze i učestalih samoubistava među mladim pjesnicima
Stih je posvećen njemu godinu dana nakon smrti. Posvetio mu ga je Vladimir Majakovski
Nas je planet
radostima
ubog nesto
Treba otimati radost
danima sto bjeze
Na svjetu umrijeti
nije tesko
Stvarati zivot
daleko je teze.
I on si je život uzeo, samo par godina kasnije....

Kažeš, znao je Saadi
kako treba celivati.
Pritrpi se, Boga radi,
to ću jednom i ja znati.

Veliš, zapoved Korana
za dušmana mržnju traži.
Ali kad sam iz Rjazana
kako to da znadem, kaži!

Pevala si: „Lepše ruže
no devojke u Bagdadu.“
Da bogatvstvo meni pruže,
lek bih našo tome jadu.

Ja bih ruže te poseko,
jer bi bolno bilo meni
lik mile Sagane neko
u lepoti da zaseni.

Zaveta me oslobodi,
dalek ja sam od zaveta.
Kad se ko poeta rodih,
voleću te ko poeta.

HALJINA BELA-Sergej Jesenjin

Haljina bela , purpurna traka ,
Latice kidam dozrelog maka.
Slavlje u selu poput oluje,
U kolu njena pesma se čuje.

Secam se, minu uz podsmeh blagi :
"Lep si , al' nisi mog srca dragi .
Plam tvoje kose nek vetar gasi,
A moje drugi miluje vlasi."

Znam da joj nisam blizak i mio:
Malo sam plesao, premalo pio.
Bio sam tužan, uvek u seni,
Dok pesma ječi i vino peni.

Srećnik, jer on je bestidnik mali,
Njegova brada prsi joj pali.
I dok u plesu vatra je greje,
Ona se meni u lice smeje.

Haljina bela, purpurna traka,
Latice kidam dozrelog maka.
Tu poput maka srce mi vene,
Zalud jer ona nije za mene.

Često sam odlazio. I okretao se i kažu tada poželiš da se nekad vratiš. I vraćao sam se. I ništa nije bilo isto, ni pejzaži, ni ljudi, ni ja. Shvatio sam ne treba se vraćati, ono što je bilo lijepo neka zauvijek ostane u snovima. Vječno će trajati…

Kad jednom prekineš, ne možeš više bez čvora nastaviti prekinutu nit.

Sjećanje je jedini svjedok da si imao nekoga tko možda i nije bio tvoj.

Sergej Jesenjin

(3. X 1895 - 28. XII 1925)

Jesenjinov dom je u selu Konstantinovu, na rijeci Oki, dvadesetak kilometara od Rjazanja. U njegovom djetinjstvu i mladosti, predio je bio drevni ruski: sve kuće gotovo iste, niske, drvene, pokrivene slamom, a visoko iznad crkve bijeli toranj vidljiv iz daleka. Okolo sela beskraj njiva, livada, lugova s brezama, stepe, rijeka izlivena u rukavce i jezera, s ribljom sitneži i patkama u ševarima.Odrastao je u prirodi zavičaja, nosio je nju u duši cijelog života i o njoj pjevao kao o ljepoti neodvojivoj od osjećanja.

Sudbina Sergeja Jesenjina, i ljudska i pjesnička, teško da ima premca u ruskoj, pa i u svjetskoj književnosti. Zlatokosi seosku ljepotan iz šuma breze i sa sjenokosa pored Oke, brzo je svojim lirskim strofama, blistavim kao proljeće, pridobio otmeni pjesnički Petrograd, đe ga je i zatekao oktobarski udar 1917. To novo doba i novi ljudi tražili su drugačije pjesme od Jesenjinovog nježnog „svijeta mog drevnog“, a on sam je primao revoluciju „na svoj način, seljački“. Nesporazumi, obostrani, bili su neizbježni. Nijesu mu opraštali što je želio da ostane svoj, pa zato i ne priznavali vrijednost čak ni njegovim pjesničkim vrhuncima. Rekli su da njegove pjesme melanholije i klonulosti ruše vjeru mladom naraštaju u budućnost revolucionarnog pohoda. Pjesnikovo ime i knjige izbjegavani su i zabranivani u SSSR-u tri decenije, sve do sredine pedesetih, ali je njegova popularnost u ruskom narodu samo povećavana. Kada nijesu štampane, njegove pjesme su prepisivane i davane iz ruke u ruku
.
Jesenjinov život bio je često težak, dramatičan, a stalno proleterski: uvijek je živio jedino od honorara za svoje pjesme i ostao vječiti beskućnik – nikada nije imao ni svoj sobičak. „Prijatelji su ga napajali vinom, žene mu pile krv“, zapisao je Maksim Gorki, njegov odani prijatelj. „Crni ljudi“ ga nijesu ostavljali na miru nikada. Tek ovih posljednjih godina je otkriveno da u tajnim i specijalnim arhivima Lenjinove i Staljinove tajne policije ima mnogo povjerljivih dokumenata o Jesenjinu: prijave doušnika, zapisnici policije, pozivi na suđenja... U strahu od mračnjaka, na samom kraju života (umro je veoma mlad, u tridesetoj), spalio je svoje rukopise, a ne zna se ni koje ni koliko. Izbjegao je posljednje hapšenje i suđenje spasavši se bjekstvom u psihijatrijsku bolnicu. Nijesu uspjeli da ga osude: sahranjan je ranije. A ni do danas nema konačnog odgovora: da li se objesio ili je ubijen?

Žene su pratile Jesenjina stalno, još od njegove rane mladosti. Obožavale su ga kao čovjeka rijetke ljepote i pjesnika čiji su stihovi osvajali njihova srca. Zanesen njihovim duhom i ljepotom, napisao im je svoje najljepše ljubavne pjesme, a strašne sudbine pojedinih žena tragične su stranice i njegove biografije (ženio se tri puta-jednu ženu mu je mučila i ubila ruska tajna policija, a jedna je izvršila samoubistvo na njegovom grobu).
Jesenjinov život je bio buran, a takve su bile i njegove ljubavi. Živio je skitački, a gotovo uvijek siromaški. Nikada nije imao nikakav imetak, sem ličnog prtljaga: kofere i šta u njih stane. I onih dana kada je i sam Lenjin aplaudirao njegovim stihovima na fascinantnoj sceni pod zidinama Kremlja, u čast prve godine Oktobra, stanovao je kod prijatelja. U tuđim stanovima proveo je sve godine u Moskvi. Živio je od sporo isplaćivanih honorara za svoje pjesme, a od tih rubalja odvajao je za sestre Kaću i Šuru, koje je doveo iz Konstantinova da uče gimnaziju u Moskvi.

Jesenjinova mladost opora je sudbina seljačkog momka, došljaka u grad, koji je od imetka donio samo svoje pjesme i ogromnu volju da uspije. Ali, njega je, više od nemaštine, pogađala sudbina njegove pjesme. Nije doživio priznanja sa svu onu ljepotu koju je njegova lirika dala ruskoj poeziji XX vijeka, ali jeste ćutanje i napade dogmatičara. Boljelo ga je njihovo pisanje da je pjesnik mračnog pijanstva i skandala, dekadent čiji stihovi truju... Nijesu mu davali mira ni čekisti (ruska tajna policija) i njihovi doušnici i od njih je bježao u bolnice u Moskvi i na Kavkaz.

A prava istina o njegovim danima u haosu Oktobarske revoluvije i poslije nje, otkriva osjećajnog usamljenika koji živi u nemaštini. Sve to snažno je potresalo i rastrzavalo ne samo njegov život nego i život žena uz njega.
Jesenjinovo pjesničko ime, kad je imao samo dvadeset godina, već su krasili antologijski stihovi nezaboravne ljepote – Pjesma o keruši, Krava i Lisica. Kerušino stradanje istinit je događaj iz Jesenjinovog sela Konstantinova. Svjetsku slavu Pjesme o keruši prati i nezaboravni zapis Maksima Gorkog. Pri susretu s Jesenjonom u Berlinu, maja 1922, stihovi ove pjesme potresli su Gorkog, a pjesnika rasplakali. Maksim Gorki je zapisao:
„Zamolio sam ga da mi recituje pjesmu o keruši, kojoj su oduzeli sedmoro štenadi i bacili u rijeku.
- Ako se nijeste umorili...
- Mene stihovi ne umaraju – reče on, i nepovjerljivo upita: Zar vam se dopada pjesma o keruši?
Rekoh mu da je, po mom mišljenju, on prvi u ruskoj literaturi koji piše tako lijepo i s iskrenom ljubavlju o životinjama.
- Da, ja veoma volim životinje – reče Jesenjin zamišljeno i tiho, a na moje pitanje da li je čitao Klodelov ’Raj životinja’ ne odgovori, nego se uhvati za glavu objema rukama i poče recitovati ’Pjesmu o keruši’. Kad je izgovorio posljednje stihove - pale su i njene oči pseće/kao zlatni sjaj zvezda u sneg – i u njegovim očima takođe zablistaše suze. Tad sam pomislio da je Jesenjin ne toliko čovjek, koliko instrument, harfa, koju je priroda stvorila samo za poeziju, da izrazi beskrajnu tugu polja, ljubav prema svemu što živi na svijetu i milosrđe – koje od svega drugog – zaslužuje čovjek“.

Nemoj likovati
Nemoj likovati, nemoj da se smeješ,
ja sad volim drugu, do tebe mi nije.
Ta i ti znaš sama, priznaj makar sebi,
niti tebe vidim, niti dođoh k tebi.
Samo prođoh mimo, pa sam usput htio
zirnuti kroz prozor, otvoren je bio.


Sergej Jesenjin