P. Zubac - Recimo da

Recimo da je otišla iz grada
u nepredvidivu večer
i da su joj zameli puti.
Recimo da su boje kojima sam
je slikao bile nestalne
i da su izčilile sa kože.
Recimo da je odlučila da je
ne prepoznaju moje žene,
da ima srce nevidlijvo.
Samo da nije mrtva,
samo da diše.
Tačka na kraju priče mala je
kao srce.
Stavljena je lakim potezom,
ali još pulsira,
još se otima svetlu.

Š u m s k a z v e z d a

Ispleo pauk
u granja zelenom gnezdu
nežnu zvezdu.
Pesma je zatalasa,
miris zaleluja,
svetlost je niha:
Može svakoga časa
nestati nežna i tiha
šumska zvezda.

Može je na trn i kamen
oboriti rose grumen;
Može je zgoreti u noć
svica biserna rumen;
Može joj srce razneti
leptira koga krilo.

Ali svejedno, prolazi sve
kao da nije ni bilo:
nestaje zvezda
koju sam plela nad životom,
nestaće zvezde
što lepotom večnom
vrh šuma sijaju.

Svejedno kad:
da li dogodine ili sad,
ili posle hiljadu hiljada vekova;
Svejedno zbog čega:
da li od zmije, rđavih lekova,
ili tajnog uzroka kog,
znam samo, nestaćemo
i šumski pauk, i ja, i Bog.

Desanka Maksimovic

Gle, ide lepa kao noć maja
Zvezdanog neba i vedrih klima,
Sve najlepše od mraka i sjaja
U liku svom i oku ima,
Umekšanom svetlošću Raja,
Što od neba ga dan ne prima.

Tek senka jača s manje zraka –
I slabi slast neiskazanu
U talasu njenih uvojaka,
I blaga svetlost u vedrom danu,
Gde ćuti misao slatka svaka
Svu draž u čistoti razabranu.

S tog obraza i čela vedrog –
Što tiha je, a reč ne gubi –
Smešci zbore u boji nežnog,
Da njenu prošlost blagost rubi,
Da njen duh ne zna greha zemnog,
A srce njeno čisto ljubi.

Džordž Gordon Bajron

Trebao mi je neko ko će podneti mene celu


Trebao mi je

ne samo tih dana,

nego čitavog života

neko ko će podneti

moju prejaku kafu

moj presladak kolač

moja tuširanja pretoplom vodom

Neko ko će podneti sva moja preterivanja

u osećanjima

jelu

piću

sunčanju

smejanju

plakanju

Neko ko će podneti mene celu

svu van granica normale

večno na ivici

Mene previše glasnu

i mene bez ijedne reči

Mene sa neurednom punđom

u prastaroj dukserici i

mene sa crvenim karminom

na visokim štiklama

Mene raspevanu,

euforičnu i

mene ogorčenu na svet

Mene sa Bećkovićem u krilu

i mene sa The Weeknd-om na radiju

A bilo je apsurdno tražiti to od nekoga

I niko nije podneo mene

kapricioznu

nestalnu

varljivu

odanu jedino sebi

svojim hirovima

svojim strastima

svojim ciljevima

I uvek su se mrštili na moje kasne izlaske

na moje razuzdano plesanje

na moju treću čašu crnog vina

I uvek im je smetalo to kako olako

volim ljubim

i odlazim

i kako kada odem

ni pedalj mene ne nalaze ni u jednoj sledećoj.


~Milena Nikolić

DOLAZAK

Kada mi dolaziš,
a ne dolaziš mi često
Jedan se grad ozari svetlošću
Upali najlepše svetiljke
Samo blistanja radi
tebi u čast.

Kada mi dolaziš,
a ne dolaziš mi često,
Godinama unapred smišljam
O čemu ću ti očima ćutati.
Ti nikada i ne pitaš.
O ispričanom pogledu,
onom zvaničnom
kojim se duša na dlan stavlja
umesto poklona i obećanja.

Kada mi dolaziš,
A ne dolaziš mi baš često,
Nedostajanje me spopodne
dosadno kao prehlada.
Tada se sva šarena kliberim prolaznicima
Dokazujem pukotinama na trotoaru
Da je preskakanje sazvežđa
jedini način kojim se želja stvara.

Kada mi dolaziš,
a ne dolaziš mi često.
Pronalazim mesta na celoj zemaljskoj kugli
Sa kojih se vide najčistija svitanja.
Iscrtam na mapi za svaki slučaj
ono neko buduće u budućnosti ,
da ne zaboravim ovakva sluđena,
pa zalutam po bespućima
kada te dugo nema

Onda kada mi dolaziš,
a ne činiš to često,
koliko bi trebalo,
Izmenjaju se sva godišnja doba u meni
posvađana i sujetna do neba.
Zimske pesme se letnje oboje.
Sve pomeša svoje značenje i smisao.

Kada mi dolaziš,
A ne dolaziš mi često
Duboko u sebi nanjušim kretanje
nepomišljeno i nesazrelo.
Osetim kako jedan pupoljak u meni
raste u leptira tek tako.

Tada po oblacima najmekše gazim
Da ne naslutim nevreme
kada mi konačno dođeš.

~Bibelot de Verre

Sreda na četvrtak, poslednji dani aprila...
Proleće uveliko svira svoju pesmu
A unutra, kod mene, instrumental omiljenih melodija
Samo zvuk bez reči
Klavir i gitara
I poezija koja se budi u meni
Pevušeći davno zaboravljene glasove
Vraćaju mi se slike nekih starih ljubavi
Odlazio sam jer nisam verovao da je ono pravo
A odlazile su i one
Ali u večerima poput ove
Kada samoća udara na sva vrata
Nedostaju mi neka od tih lica
Jedno posebno
I uspavljivanja koja su trajala do zore
Kao i sve ono što se dešava u međuvremenu
Dok traje
A trajalo je
Kada bi čovek znao koga treba da voli
Da ima samo jedan jedini znak
Sve bi bilo lakše
Ovako se nadamo, čekamo
Tražimo to lice u moru lica
I nikada nije pravo
Ili mi nismo pravi sa njima?
Nastavljaju da se smenjuju melodije
Misli i sećanja, takođe
Slike gradova i ulica
Dragih lica i prilika
Nedostaju mi svi ti životi koje sam živeo
Nedostaju mi svi ti pogledi
Koji su sada rasejani svuda po svetu
A najviše nedostaje to jedno biće
Pored koga sve ima smisla
I ova sreda na četvrtak, pred ponoć
I ovo proleće, pred dugim toplim letom
Koji polako dolazi i prolazi
Kao i ova godina
Kao i ovo sve
Prijatno veče dragi moji
I srećno u potrazi za nekim svojim melodijama
A i ljubavima, ljudima
Koje ćete moći, bez stida, da nazovete svojim
A ja bih tako, večeras, zaplesao sa njom
I pribio se uz nju
Da me čuva i sačuva
Da se čuvamo zajedno
Dok traje
A trajalo je
I trajaće
Hoće
Mora

~ Stefan Simić

Ovo mi je prišapnula jedna dugorepa ptica,
brbljiva, sveznajuća, prozračna kao svetlost.
''Hoćeš li da čuješ čaroliju?'', prišapnula je ćućuravo
i dotakla mi kljunom rame i krajičak uha.

I rekla mi je Čaroliju;
najvažnije na svetu ~ to je:
umeti videti vetar i čuti sneg kako pada;
umeti dotaći sumrak na prvom uglu,
i osetiti na usni zeleni ukus mesečine.

Ja se samo osmehnuh lepoj dugorepoj ptici,
jer i ja imam čaroliju, najvažniju na svetu
~ to je:
Videti nečije lice i čuti nečiji govor;
I dodirnuti rukom nečiju ruku i kosu...

Mika Antić

Moje je nebo,moje zore plave,
moj purpur ruža i glas iz gnijezda,
moj šum rijeke kad se časi jave
s povratkom tihim večernjih zvijezda...
U meni gori jedna sveta vatra
i moje srce sve grli i ljubi...
Snagu mi duše nikada ne satra
zamahom kobnim života bič grubi...
Ja ćutim vatru svetu i rijetku
moja je duša u svome začetku
obukla na se sunca zlatni veo...

A. Šantić

Некоме

Потражи ме када тужне кише почну падати...
Бићу ти на длану,
танана и нежна,
као пољски цвет.

Потражи ме,
Можда у капи росе
разазнаш мој лик.

Можда ће ти неко рећи,
да си био немо тих
оне ноћи...када су само кораци одзвањали
у ушима мојим...

Када сам ти чула...само шапат...
топао и благ...

Потражи ме...
Можда будем у твојим очима
и склизнем изненада низ твој образ.
А можда ће ме кише однети са собом...
А можда...

Можда...

Можда је то једини начин...
Теби рећи збогом...

Марина С.

Istinu znam. Odbacih ranije sve istine!
Ne treba da ljudi s ljudima ratuju, sve u svemu.
Gledajte: veče. Gledajte: skoro će noćne tmine.
Pjesnici, ljubavnici, vojskovođe – o čemu?

I već počinje vjetar, već zemlja rosu primi.
Uskoro zvjezdana će slediti nebo mećava,
Zaspati ispod zemlje uskoro ćemo svi mi
Što jedno drugom na zemlji nismo dali da spava.

3. oktobar 1915. ​
​
Marina Cvetajeva​
​

Tebi



Napisacu ti pesmu o tome
kako sam sama,
i kako provodim dane.
Napisacu ti pesmu,
kako mi svakodnevno sve vise trebas
i kako precrtavam dane.
Monotona i dosadna popodneva,
i besane noci.
Napisacu ti pesmu,
ali ne umem da pronadjem prave reci,
ne umem recima da iskazem bol.
Napisacu ti pesmu, ludo moja,
o tome kako stalno mislim na tebe,
kako sam samo tvoja,
i kako ti u svom pismu saljem deo sebe...

Ali ne umem da te dodirnem u pesmi,
ne umem da dodirnem rubove tvojih usana.
Mozda te moja pesma zaboli,
i bojim se da je napisem.
Ali ona vec nocima treperi u meni,
i moli me da ti kazem,
sve one reci bolne i nezne,
koje se radjaju u mojoj glavi!
Ali kako da ti napisem broj svojih suza,
kada to ni sama ne znam,
kako da ti opisem svoju ljubav,
kada ona ni u tri knjige ne bi stala!
Reci mi,najlepse moje,
kako da to napisem najlepsu pesmu o ljubavi,
kada si to u stvari,ti!
Sve ono sto mi treba,
sve ono sto volim i sto me boli...

Ipak,pokusacu da ti napisem pesmu,
o najlepsem delu moga zivota,
o jednom hladnom decembru,
o tamnim ocima koje vidim i kada zazmurim,
napisacu ti najlepse reci koje znam,
ali sve je to nista,
sve je to samo dim...
Jer jedino sto zelim je da dodirnem,
tvoje srce,
jedino sto zelim je da shvatis,
sve ono sto nisam napisala,
sve ono sto sam precutala,
jer necu da budim ceznju i stvaram bol.
I evo,napisala sam ti pesmu,
mada je jedino sto sam zelela u ovom trenu,
da ti kazem da te volim
i da to cujem od tebe!!!

Tako mi nedostajes...

Autor nepoznat

Šapatom zovem te, da me ne čuješ,
tek da reči u kosi osetiš,
pa da se dahu mom raduješ
i na njemu sa mnom poletiš.

Šapatom ljubim ti oči, dlanove,
pazim da ti san ne pokvarim.
Ne smeš da se probudiš, rano je,
mnogo toga želim da ti podarim.

Želim noćas da sve ti ostvarim,
da nebo zapalim,
pa nek' jutrom, rano ostarim,
zbog nas je, ne žalim.

Šapat moj opet je na tvojim usnama,
prigušen tvojim vrelim uzdahom.
Plakaće ova noć za nama,
posuta sivim prahom.

Znali smo da noć nas neće spasiti,
još malo, svanuće.
Jedna suza će zvezde gasiti,
dok jutro šapuće.

Predivno.

Aziz Nesin

Boşuna

Sen yoksun
Boşuna yağıyor yağmur
Birlikte ıslanmayacağız ki...
Boşuna bu nehir
Çırpınıp pırpırlanması
Kıyısında oturup göremeyeceğiz ki...
Uzar uzar gider
Boşa yorulur yollar
Birlikte yürüyemeyeceğiz ki...
Özlemler de ayrılıklar da boşuna
Öyle uzaklardayız
Birlikte ağlayamayacağız ki...
Seviyorum seni boşuna
Boşuna yaşıyorum
Yaşamı bölüşemeyeceğiz ki...

And I this is the translation I found on the internet

In Vain

You are not here
It's raining in vain,
We won't be able to soak together...
This river is in vain,
Its struggle and flutter...
We won't be able to sit by it and watch together...
The roads go on and on
They get tired in vain
We won't be able to walk together...
Yearning and separation are in vain
We are far from each other
We won't be able to cry together...
I love you in vain
I live in vain
We won't be able to share life together...

ÜÇÜNCÜ ŞAHSIN ŞİİRİ

gözlerin gözlerime değince
felâketim olurdu ağlardım
beni sevmiyordun bilirdim
bir sevdiğin vardı duyardım
çöp gibi bir oğlan ipince
hayırsızın biriydi fikrimce
ne vakit karşımda görsem öldüreceğimden korkardım
felâketim olurdu ağlardım
ne vakit maçka'dan geçsem
limanda hep gemiler olurdu
ağaçlar kuş gibi gülerdi
bir rüzgâr aklımı alırdı
sessizce bir cıgara yakardın parmaklarımın ucunu yakardın kirpiklerini eğerdin bakardın
üşürdüm içim ürperirdi
felâketim olurdu ağlardım
akşamlar bir roman gibi biterdi jezabel kan içinde yatardı
limandan bir gemi giderdi
sen kalkıp ona giderdin
benzin mum gibi giderdin
sabaha kadar kalırdın
hayırsızın biriydi fikrimce
güldü mü cenazeye benzerdi
hele seni kollarına aldı mı
felâketim olurdu ağlardım.

by Atilla İlhan
Poem of The Third Person
When your eyes reached mine,
This was my tragedy, I wept.
I knew that you didn't love me.
I heard that you had a lover:
A spindly boy, very thin
And unfaithful in my view.
Whenever I saw him in front of me,
I was afraid that I would kill him.
This was my tragedy, I wept.
Whenever I passed through Maçka,
There were always ships in the port.
Trees laughed like birds.
You lighted a cigarette quietly.
You burned my fingertips.
You curved your eyelashes and looked.
I felt cold and trembled.
This was my tragedy, I wept.
Evenings ended like a novel.
Jezabel lay down in blood.
A ship left the port.
You got up and went to him.
You went with your waxen face.
You stayed with him until the morning.
He was just an unfaithful boy in my view.
Whenever he laughed, he looked like a corpse.
Especially when he took you in his arms,
This was my tragedy, I wept.