Ispravnost je naš najbolji dar. To je blaženstvo. Blažen je onaj koji je ispravan zbog ispravnosti same.:

MIT I ZBILJA

ZARATUSTRINO UČENJE I REFORMA

***

• humata – dobre misli
  
  
• hukhta – dobre riječi
  
  
• hvarshta – dobra djela
  
  

MISTERIJSKE RELIGIJE

HEROJI NA SAMOTRACI

Sada pak svoje Penate
tebi povjerava Troja
Neka te prate na putu,
i grad im visok potraži,
Tamo u miru ih smjesti
kad prolutaš morima mnogim.
Tako mi reče⁵,
pa Vestu s trakama njenim iznese,
Vječitu vatru iznese
rukama svojim iz hrama.
Vergilije, Eneida

KULT KABIRA – VELIKIH BOGOVA

MISTERIJI

ULOGA MISTERIJA

Misteriji nisu pružali čovjeku ništa izvan njega samog, već su pomagali buđenju njegove svijesti i oslobađanju duše. Tajna znanja koja su se prenosila imala su ulogu omogućiti posvećeniku da “upoznajući samoga sebe, upozna svijet i bogove”. U samotračkim Malim misterijima čovjeka se nastojalo pročistiti od svih svjetovnih stvari, lišiti ga njegovih animalnih nagona, svega onog što bi moglo ometati njegov napredak, kako bi mogao dotaknuti srce stvari i uzdići se do epopteie, sagledavanja svega. Kad je stanjen veo iluzija što ih čovjeku oko osjetila tka vidljivi svijet, dolazi podučavanje o podrijetlu stvari i stvaralačkim snagama prirode. Tada se otvara “prilaz” Velikim bogovima – Kabirima.

* * *

RELIGIJSKE SVETKOVINE

Svetkovina Nila

Horusovo rođenje i mladost

Svetkovina doline

Obred insolacije

—

Velika pjesma o plemenu Bharata

ISPRAVNO DJELOVANJE

Gnjev
“Gnjev je pogubitelj ljudi, ali i njihov tvoritelj. Gnjev je korijen svega blagostanja i sve neimaštine. Nema djela koje ljutit čovjek neće učiniti ni riječi koju neće izustiti. Ljutit čovjek pada u grijeh. Ubit će čak i svojega učitelja, a starije će uvrijediti oštrim riječima. Ne može razlučiti što treba reći, a što ne. U bijesu može ubiti i nevinoga, a ukazati poštovanje onome koji zaslužuje smrt. Kako onda netko poput mene smije puštati na volju gnjevu kad je on tako poguban za svijet? Mudar čovjek koji, premda uvrijeđen, ne dopusti da ga to raspinje, raduje se na onome svijetu jer je ravnodušnošću nadvisio uvredu svojega zlotvora. Samo se neznalicama čini da je gnjev isto što i snaga… Da među ljudima nema onih koji su strpljivi i snošljivi kao Zemlja, ne bi na svijetu bilo mira, nego samo neprestano ratovanje koje izaziva gnjev…”

Djelovanje
“Ja ništa ne činim željno iščekujući plodove djelovanja. Dužnost mi je da dam i ja dajem… Činim najbolje što mogu i izvršavam ono što obiteljski čovjek mora izvršavati, a ne obazirem se hoće li to uroditi kakvim plodom ili neće. Uzor su mi dobri i mudri i ne očekujem plodove svojih djela, već se trudim da ne prestupim odredbe Veda. Moje srce privlači pravednost po sebi. A onaj koji žudi da obere njezine plodove, varalica je i nikada se tih plodova ne domogne, kao ni onaj tko u nju sumnja, i to upravo zbog te kolebljivosti. Zato ti govorim kako mi Vede nalažu jer one su u tome najviši sudac. Nikada ne sumnjaj u vrlinu!… Luda koja sumnja u vjeru i oslanja se na dokaze proistekle iz svojega vlastita uma, ne obazire se ni na kakve druge dokaze i vidi samo vanjski svijet koji zadovoljava njezina osjetila, a slijepa je za sve ostalo. Djelovanje na ovome svijetu ima svoje plodove i u vječnosti, premda ih sada ne možeš vidjeti. Ne sumnjaj u pravdu i ne kleveći Boga koji je gospodar svih stvorenja, već uči kako da ga upoznaš! Pokloni se onome čijom milošću smrtni čovjek stječe besmrtnost.”

VREMENSKI CIKLUSI

KASTE

Brahmani i šudre

Kralj

DOLAZAK NA NEBO

Ljepota ispred mene,
Iza mene,
Ispod mene,
Svud oko mene.
U ljepoti govorim.
Annie Kahn, Navajo

Ceremonija Puta Noći

Obred je obično trajao devet dana i smatrao se izuzetno moćnim, svetim te zahtjevnim za izvođenje. Na početku obreda vrač i osoba u ulozi Hasteyaltia, vrhovnog boga, uvode plesače putem označenim žrtvenim darovima u hrani. Plesači s različitim maskama predstavljaju ostala božanstva, kojih je u toj ceremoniji znalo biti do dvadeset i četiri. Nakon toga pridružio bi im se oboljeli nudeći iz košare svoje darove bogovima. Vrač bi tada počeo pjevati obrednu pjesmu ponavljajući određeni izraz četiri puta. U isto su vrijeme četiri plesača i Hasteyalti plesali pomičući se laganim ritmičkim pokretima, dajući blagoslov pri kraju svake molitve. Ples i pjesma djelovali su hipnotički i umirujuće na slušatelje.


Velika se važnost pridavala i slikama u pijesku, a za tu ceremoniju upotrebljavalo se dvanaest motiva. Unutar jednog obreda odabiralo ih se najviše šest, i to četiri velike i dvije manje, a u izboru je sudjelovao oboljeli sa svojom obitelji. Određene slike pratile bi posebno određene pjesme, molitve, ples i ostale obredne postupke. Oboljeli je na njima sjedio ili spavao i tako se povezivao sa snagama sadržanim u simboličkim prikazima. Vrač bi mu kasnije nanosio pijesak iscrtan simbolima i crtežima na bolne dijelove tijela kako bi se pospješilo izlječenje.

Rumijevo učenje

… Kada se spustim u rudnik, On je rubin i kamen dragi,
kada u more uronim, On je biser bijeli.
Kada pustinjom hodim, On je oaza;
kada se nebeskim sferama verem, On je zvijezda….

Dođi, dođi tko god da jesi
bilo da si tragalac, bilo nevjernik,
bilo da se moliš Vatri.
Naša nije karavana očaja
Dođi, čak ako si prekršio svoj zavjet tisuću puta
dođi, dođi, i još jednom… dođi!

Unutrašnjost piramide faraona Unasa iz V. dinastije. Unasova je piramida najmanja od piramida iz razdoblja Stare države i nalazi se u Sakari neposredno uz tzv. stepenastu piramidu faraona Djosera. Iako je od nje ostala gomila kamenja, njena je unutrašnjost bila veliko iznenađenje za istraživače. Naime, 1881. godine Maspero je pronašao tamnoplavo obojene svodove hodnika, predsoblja i pogrebne odaje na kojima su bile oslikane žute zvijezde, a na zidovima predsoblja i u pogrebnoj odaji urezane magične formule. Unasova piramida je prva piramida u kojoj se ja­vljaju ovi urezani tekstovi, kasnije ­na­zvani Tekstovi piramida.

Prikaz “vaganja duše” ili “vaganje srca umrloga” iz Knjige mrtvih pisara Hunefera. Papirus se čuva u Britanskom muzeju u Londonu. Vaganje duše odvija se u Dvorani pravde, pred Ozirisovim prijestoljem. Središnje mjesto zauzima vaga na kojoj bog Anubis, čuvar i zaštitnik mrtvih, važe srce pokojnika kako bi ispitao da li je ono lagano poput pera Maat – pravde koje se nalazi na drugoj plitici vage. Desno od vage u liku čovjeka s glavom ptice ibis vidimo boga Thota koji predstavlja univerzalni zakon i mudrost. On na daščici kistom zapisuje pojedinosti suđenja. Vrhovni sudac je Oziris, a tu su i četrdeset i dva božanstva koja prisustvuju suđenju.

Obredna posuda u obliku srca, središta čovjekove svijesti. Na posudi je prikazan Benu, ptica Feniks, simbol uskrsnuća.

Knjiga mrtvih je knjiga zaziva

Drveni kip dvojnika, Ka, kralja Hora, XIII. dinastija, pronađen u njegovoj grobnici u Dahšuru.

Zazivi i natpisi

Bog Anubis s glavom šakala bio je čuvar i zaštitnik mrtvih.

Značenje Knjige mrtvih

• da je u početku bila namijenjena samo kraljevima i da je kroz proces demokratizacije stigla u ruke plemića, a kasnije naroda.
  
• da je pogrebni tekst.
  
• da je njena svrha bila osigurati uskrsnuće, zahvaljujući poznavanju izraza ili molitvi, koje je bilo zajamčeno time što su ovi tekstovi ostavljani uz ­pokojnika.
  
• da je njezin sadržaj bio ili magijsko-praznovjerne vrste ili da odražava vjerovanja koja su se protezala od najprimitivnijih faza i istovjetna su vjerovanjima centralnoafričkih plemena. S tim u vezi navodi se kanibal­ska himna Unasa, gdje faraon kaže da guta bogove, svoje podanike i obitelj.
  
• da je spomenuto uskrsnuće omogućavalo da se izbjegne raspadanje tijela i omogući ponovni povratak u život u nekoj dalekoj budućnosti s istim tijelom, uključujući “obavljanje nužde”, “jede­nje” i “održavanje spolnih odnosa”. Ovo posljednje također se tvrdi i za bogove.
  
• da raj Egipćana pokazuje proturječne aspekte i međusobno različite opise, gdje su neki od njih tek projekcija idiličnog seoskog života. U vezi s tim spominju se ušabtiji – male statue polagane uz pokojnika – i magijske recitacije namijenjene tome da ih se probudi kako bi im se moglo zapovijedati, kao primjer da je na onom ­svijetu potrebna pomoć slugu.
  
• da različitost bogova koji se pojavljuju u tekstovima i učestalost kojom se pojavljuju neki od njih nije drugo do izraz teoloških varijacija koje ovise o većem ili manjem utjecaju svećeničkih kasti u različitim razdobljima egipatske povijesti.
  

Posmrtna maska faraona Tutankhamona.

Vanjska kanopska škrinja koju čuvaju četiri božice – Izida, Neftida, Neit i Selket; pozlaćeno drvo, visina 2 m, grobnica faraona Tutankhamona.

Starost i podrijetlo Knjige mrtvih

Bog Oziris, Senedžemova grobnica, Deir el.Medina, Zapada Teba

Pogrebna knjiga?

Božica Selket, jedna od čuva­rica kanopske škrinje.

Detalj iz Senedžemove grobnice, Deir ­el-Medina, Zapadna Teba.

Obred “otvaranja usta umrlog” prije pola­ganja mumi­je u grobnicu. Papirus Ani.

Duša Ba iznad mumije. Papirus Ani.

Vinjeta s prikazom Ba i sjene umrlog. Poglavlje iz Knjige mrtvih iz grobne ­komore Irinefera. Teba, XIX. dinastija.

Priručnik za uskrsnuće?

Poznati prikaz “vaganja duše” iz Anijevog papirusa, gdje vaganju prisustvuju svi ­aspekti vidljive i nevidljive prirode Anija.

Bog Anubis naginje se nad mumijom, držeći u ruci metalni predmet od meteo­ritskog željeza koji se koristio za obred “otvaranja usta umrlog”.
Grobnica Nebenmaat, Teba, XX. dina­stija.

Prvobitni jezik ili abrakadabra?

Pokraj boga Thota nalazi se Ammet, Čudovište-koje-proždire-srca, a predsta­vlja kaos u koji upadaju zli.

Duhovni ili osjetilni raj?

Zadnja scena iz Anijevog papirusa (glava 186.) Na prikazu s lijeve strane je bog Sokar-Oziris, a iza njega su božice Toeris i Hator koji dočekuju umrlog u Poljima mira, odnosno u egipatskom raju.

Crtež u grobnici Tutmozisa III. u Tebi, Dolina kraljeva, XVIII. dinastija. Božica Izida stoji na pramcu božanske barke tijekom njenog noćnog putovanja kroz podzemni svijet. Zajedno s božicom magije Hekom pomaže posadi broda u savladavanju demona podzemlja.

Vrhovni sudac Oziris na svome prijestolju u podzemnom svijetu. Detalj s papirusa pisara Hunefera.

Detalj s papirusa pisara Hunefera prikazuje 11 od 42 božanstva koji prisustvuju suđenju duši umrlog.

“Sunce počiva na granicama planina,
Žuta se rijeka ulijeva u ocean.
Želim li veći krajolik obuhvatiti,
Moram se uspeti za još jednu stepenicu.”
Wang Zhihuan (688. – 742.)

Konfucije

Sam simbol tao chi – apsolutno u nerazlučenom obliku; njegov razlučeni oblik yin i yang pokazuje kako u svakoj od dualnosti postoji “klice promjene”, klice pokreta koje ne dopušta da jedna dualnost prevagne, prevlada i tako poremeti prirodnu ravnotežu. I yin i yang polako narastaju i u trenutku dosezanja maksimuma, mijenjaju se u svoju suprotnost, a svojim preplitanjem i prožimanjem tvore cijeli univerzum.

Richard Wilhelm (1873. – 1930.), njemački sinolog, stigao je u Kinu 1899. godine u svojoj 26. godini kao pro­testantski misionar, da bi služio kao pastor u njemačkom kolonijalnom gradu Ch’ingtao, provincija Shandong. Uskoro je otkrio da ima urođeni dar za kineski jezik i predao se proučavanju kineske kulture i starih tekstova. 1911. godine u 38. godini susreo je čovjeka koji će ostaviti izniman trag na njegov život, kineskog mudraca imenom Lao Nai Hsuan. Wilhelm piše u uvodu svog prijevoda Knjige promjena: “Nakon kineske revolucije, kad je Ch’ingtao postao stjecište brojnih uvaženih učenjaka stare škole, među njima sam susreo i mog uvaženog učitelja Lao Nai Hsuana.”
Godine 1913. Wilhelm je s Laom započeo desetogodišnji prijevod Knjige promjena s kineskog na njemački, i ovaj se prijevod smatra najutjecajnijim zapadnim prijevodom ovog drevnog teksta, koji je zatim preveden na mnoge druge jezike. O njihovom zajedničkom radu zapisao je: “Lao je prvo otvorio moj um prema čudesnosti Knjige promjena. Pod njegovim iskusnim vodstvom ushićeno sam putovao kroz ovaj stran, a opet blizak svijet. Prijevod je načinjen nakon iscrpnih rasprava. Zatim je njemačka verzija ponovno prevedena na kineski, i tek nakon što je značenje teksta u potpunosti sravnjeno, našu smo verziju smatrali vjernim prijevodom.” Lao je umro 1921. g., a Wilhelmov prijevod i komentar konačno je dovršen 1923.


Nakon 20 godina života u Kini, Wilhelm se 1924. g. vratio u Njemačku, preuzevši mjesto profesora na kineskim studijama na Sveučilištu u Frankfurtu, a 1925. g. utemeljio je Kineski insti­tut na čijem je čelu ostao do smrti. Bio je dobar prijatelj Carla Gustava Junga, koji je napisao uvod Wilhelmovim prijevodima, I Ching: Knjiga Promjena i taoističkoj alkemijskoj raspravi Tajna zlatnog cvijeta, a što je zauzvrat živo utjecalo na Jungove teorije i djela.
Wilhelm je rekao Jungu da tijekom svih njegovih godina u Kini nije pokrstio niti jednog Kineza. On je naime osjećao da je njegova misija stvoriti most između zapadne i istočne duhovnosti. Jung je zapisao u svojim memoarima: “Wilhelm je bio savršen učenik kineskog mudraca, Lao Nai Hsuana, ispunjenje željenog sna mudraca.”
Richarda Wilhelma nazivaju i Marcom Polom nutarnjeg svijeta Kine. On je, više od drugih, zaslužan za otvaranje Zapadu golemog duhovnog nasljeđa Kine.
Wilhelmov prijevod Knjige promjena temelji se na verziji knjige iz vremena vladara K’ang Hsija (1662. – 1722.), pod nazivom Chou I Chê Chung koja po Wilhelmovom sudu sadržava najbolje komentare svih vremena.

Promjena i Presuda

Osam osnovnih trigrama

64 heksagrama nastaju kombinacijom dvaju trigrama – gornjeg koji predstavlja Nebo i donjeg koji predstavlja Zemlju.

Kineski ideogrami koji predstavljaju I ching.

Trigrami i heksagrami

Fu Hsi

Plan kompleksa u Epidauru: 1. Propileji; 2. Afroditin hram; 3. Cis­terna; 4. Stoa; 5. Kupatila; 6. Kupatila; 7. Asklepijev hram; 8. Tolos; 9. Abaton; 10. Artemidin hram; 11. Palestra; 12. Gim­nazij; 13. Rimski odeon; 14. Kupatila; 15. Stadion; 16. Konačište; 17. Kazalište

Asklepije

Propileji

U drevna vremena do svetišta su vodila dva puta. Jedan je počinjao u starom Epidauru, gradu na obali, i prolazio je između brda Tition i Kinortion. Pješaku je trebalo tri sata da prijeđe tu udaljenost. Drugi je počinjao u gradu Argu. Oba puta spajala su se ispred svetišta i posjetitelja vodila prema monumentalnom ulazu – propilejima. Uloga propileja bila je simbolična, jer svetište nije imalo nikakve zaštitne zidine. Kočija nije mogla proći kroz njih, dakle, trebalo je ući pješice. Sveti put koji je vodio od propileja do Asklepijevog hrama sagradio je arhitekt Teodot između 380. i 375. g. pr.Kr.

Asklepijev hram

Asklepijev hram bio je samo srce svetišta, a ostale građevine podignute su oko njega. Zbog svojih prekrasnih ukrasa smatran je jednim od najznamenitijih antičkih hramova. Izgrađen je tijekom pet godina (380. – 375. g. pr.Kr.), a arhitekt i nad­glednik radova također je bio Teodot. Dimenzije hrama bile su 24,5 x 13,2 m. Hram je bio okružen dorskim stupovima, i to s po šest stupova na užim, a jedana­est stupova na dužim stranama. Stajao je uzdignut na platformi (krepidoma), a ulaz je bio na istočnoj strani – ulazilo se preko rampe ili stepenicama.
Nutarnja fasada hrama bila je ukrašena s dva propilonska stupa koja su vodila u glavni dio hrama – celu. U celi se nalazio Asklepijev kip od zlata i bjelokosti. Bio je prikazan kako sjedi na tronu s izrazom blagosti na licu, u jednoj ruci drži žezlo (kao i Zeus u Olimpiji), a druga mu je ruka položena na glavu božanske zmije. Uz tron leži pas, sveta Asklepijeva životinja. Ovog kipa više nema, a njegov nam je izgled poznat s novčića pronađenih u iskapanjima, sa zavjetnih reljefa pronađenih u svetištu, te iz Pauzanijevih opisa.
Od Asklepijevog hrama kratka popločena cesta vodila je do svete fontane čije su se vode koristile za pročišćenje.  Danas je od nje preostala samo njena baza.

Slika Johna Williama Waterhousea Bolesno dijete dovedeno u Askle­pijev hram, ulje na platnu, 1877. g. Slika se danas nalazi u vlasništvu Društva za likovnu umjetnost, London.

Enkoimesis – liječenje u snu

“Kada ulaziš u božje boravište
koje miriše tamjanom, moraš biti čist,
a misao je čista kada misliš pobožno.”

Tolos (Timel)

Zapadno i malo južnije od Asklepijevog hrama nalazi se najljepša, te ujedno i najzagonetnija građevina svetišta. Pauzanija je naziva tolos, a u drevnim zapisima naziva se timel. Od samog tolosa preostala je jedino kružna struktura promjera 13,36 m koju čine tri koncentrična kruga od velikih kamenih blokova. Ona predstavlja svojevrsni labirint jer za doći u središte kruga treba proći svaki od krugova. Namjena ove strukture je nepoznata. Zanimljivo je da je pri iskapanjima Asklepijevog svetišta u Pergamu također pronađena kružna struktura ovog tipa. Predaja govori da Asklepijev simbol zmija živi u ovom podzemnom labirintu koji je i sam u obliku sklupčane zmije.
Labirint je nekoliko stoljeća stariji od cijele građevine. Nalazio se ispod poda kružne cele, a pristup u ovo podzemno svetište zatvarao je jedan pomični bijeli kamen u sredini same cele.
Tolos je sagrađen u IV. st. pr.Kr., vremenu procvata svetišta. Arhitekt je bio Poliklet, nećak čuvenog argejskog kipara istog imena, a za njegovo je dovršenje trebalo trideset godina. Tolos je imao i dvije kružne kolonade koje su izvana i iznutra okruživale celu. Vanjsku kolonadu činilo je 26 dorskih stupova, a nutarnju 14 korintskih. Između njih je bio zid koji je iznutra i izvana bio obložen crnim i bijelim mramorom kao i reljefnim palmama, viticama i vijencima. Od tisuća komadića sakupljenih u iskapa­njima, arheolog Kavvadhias uspio je složiti dio tolosa.

Palestra – Južno od Artemidinog hrama bila je palestra, natkrivena građevina u kojoj su atlete vježbali kada vrijeme nije dopuštalo vježbanje na otvorenom.

Gimnazij – Južno od palestre proteže se još jedna velika građevina – gimnazij (75,57 x 69,53 m). Služio je kao vježbalište u kojem su pod nadzorom posebnih trenera vježbali atlete, ali i bolesnici kojima je vježbanje određeno kao terapija. U rimsko doba gimnazij očito nije služio svojoj svrsi jer je, najvjerojatnije krajem III. st., unutar njega sagrađeno malo kazalište – odeon.

Abaton

Sjeverno od hrama i tolosa, cijelom dužinom (75 x 9,5 m) proteže se abaton, mjesto gdje su bolesnici provodili noć. Duž južne strane je stoa, trijem, s dvostrukim redom jonskih stupova. Kraći, istočni dio sagrađen je u IV. st. pr.Kr., a duži, zapadni dio u III. st. pr.Kr. Na kraju istočne stoe bio je dubok zdenac. Voda je vjerojatno smatrana svetom, jer je imala važnu simboličku ulogu u pročišćenju duše.

ZAVJETNI NATPISI

Jedno nijemo dijete došlo je u svetište moliti boga da mu dade glas. Nakon izvođenja svih pripremnih žrtvi i obreda, svećenik se okrenuo djetetovom ocu i upitao ga:  “Obećavaš li, ako tvoje dijete bude izliječeno, da ćeš u roku od godinu dana donijeti dar za liječenje?” “Obećavam”, iznenada je odgovorilo dijete.
Pandharos iz Tesalije imao je mrlje na čelu. Dok je spavao u abatonu, imao je viziju: bog je omotao vrpcu oko njegovog čela i naredio mu da ode iz abatona, ukloni traku i posveti je u hramu. Kad je svanulo, ustao je iz kreveta i skinuo traku. Čelo mu je bilo posve čisto. Mrlje su ostale na traci. Tada ju je darovao hramu.

Artemidin hram – Južno od Asklepijevog hrama bio je hram Apolonove sestre, božice Artemide. S dimenzijama 13,5 x 9,6 m bio je po veličini drugi hram u cijelom svetištu. Pročelje sa šest dorskih stupova bilo je okrenuto na istok, a dvanaest jonskih stupova išlo je duž triju unutrašnjih strana cele.

Dječak koji je jako ozlijedio prst bio je iznešen izvan abatona, kao što su određivala pravila, i dok se odmarao, zaspao je… Tada je iz abatona izgmizala zmija, polizala ranu na njegovom prstu i vratila se natrag. Dječak se probudio izliječen i ispričao kako mu se u snu pojavio plavokosi mladić i stavio lijek na njegovu ranu.Jedan čovjek, s paraliziranim prstom, čitao je čuda zapisana na stelama, ali nije vjerovao u moć boga… Bog ga je u snu izliječio i zatim ga upitao da li još uvijek ne vjeruje. Čovjek je odgovorio da se sada uvjerio i otišao izliječen nakon što je primio ime Apistos (Onaj koji ne vjeruje)…Jedan bolesnik je boravio u abatonu, a da nije doživio niti viđenje u snu niti izliječenje, i vratio se kući… Ali, jedna od Asklepijevih zmija omotala se oko osovine kola koja su ga vozila, i kad je stigao kući, ona se spustila s kola i izliječila ga. Grad je poslao izaslanstvo u Delfe da zatraži savjet o ovom događaju, a proročište im je naložilo da sagrade Asklepijevo svetište…Slikovit je zapis iz II. st. koji je na zavjetnoj spomen-ploči ostavio Apel. Bolovao je od hipohondrije i teške probave: “Dok sam putovao u svetište i približavao se Egini, pojavio se bog i rekao mi da ne budem jako ljut. Kad sam došao u svetište, uputio me je da, budući da je padala kiša, pokrijem glavu, da jedem kruh, sir, celer, zelenu salatu, da se okupam bez pomoći sluge, da vježbam u gimnastičkoj dvorani, da pijem limunov sok, da šetam. Konačno, bog mi je naložio da sve ovo zapišem na kamen. Svetište sam napustio zdrav, zahvalan bogu.”

Stadion

Svetište nije bilo samo religijsko središte. Palestra, gimnazij, kupke i stadion čine potpunu atletsku cjelinu. Stadion, sagrađen u IV. st. pr.Kr., prilično je uništen. Trkalište je bilo dugo jedan stadij (181 metar). Duž obje uzdužne strane bile su kamene klupe. Na sjevernoj je strani nadsvođen prolaz kroz koji su atlete ulazili na stadion, dok su gledatelji ulazili s južne strane. Na jednoj od kraćih strana može se uočiti startna linija, mjesto gdje su trkači stajali prije početka utrke. Mjesto svakog trkača bilo je označeno malim stupovima.
Igre u Epidauru, poznate kao Asklepije, održavale su se svake četiri godine između travnja i lipnja. Iako nisu imale panhelenski karakter, imale su velik ugled. Ovdje su se održavala natjecanja u trčanju, te glazbena i pjesnička natjecanja.

Kazalište

Zbog svoje elegancije, sklada proporcija i akustike, ovo je najbolje konstruirano kazalište čitave antike. Iz njegovih viših redova pruža se prekrasan pogled na pitomi krajolik Epidaura.
Djelo je arhitekta Polikleta i nastalo je u IV. st. pr.Kr. Nakon prolaska kroz veličanstveni ulaz, parodos, dolazi se do orchestre, kružnog podija promjera 20 m, u čijem je središtu bio žrtvenik. U orchestri se nalazio kor. Akustika uvijek zahtijeva vrlo složenu tehniku, posebno na otvorenom, a u ovom remek-djelu graditeljstva šapat u orchestri čuje se čak i u najvišim redovima.
Kazalište Epidaura nikada nije doživjelo promjenu koju su prošla ostala drevna kazališta u rimskom periodu. Naime, pošto se promijenio tip drame i načini izvedbe, pozornica je pomaknuta bliže publici i krug orchestre je, nužno, presječen napola. Stoga kazalište u Epidauru predstavlja jedinstven primjer drevnog kazališta.
Gledalište je popločenim prolazom bilo podijeljeno na dva dijela, viši i niži; niži je imao 21 red, a viši 34. Gledatelji su ulazili u niže redove kroz paradose i odatle se penjali do svojih redova radijalnim stepeništem. Stručnjaci smatraju da je viši dio dodan naknadno kako bi se broj mjesta povećao sa 6200 na 12300.
Od 1954. godine u ovom se kazalištu svakog ljeta organizira festival na kojem se izvode drevne grčke tragedije i komedije.

Svetište Apolona Maleatasa

Na brdu Kinortionu, oko jedan kilometar od kazališta, nalaze se ostaci svetišta Apolona Maleatasa. Ovo svetište je vrlo staro, datira još iz mikenskog razdoblja (IV. i III. tisućljeće pr.Kr.), a održalo se sve do rimskih vremena. Maleatas je kao ozdravitelj i liječnik, neovisno o Apolonu, štovan u mnogim dijelovima Grčke.
Na tri terase nalazili su se žrtvenici i hramovi. Najpoznatije građevine su Apolonov hram, hram posvećen Muzama, trijem i kuće u kojima je boravilo svećenstvo. Iskapanja ovog svetišta su nedovršena i još nemamo njegovu potpunu sliku.

• Poglavlje 16:  Jahvistički tekst – mlađi – s umecima svećeničkog izvora (rr.1a.3.15-16)
  
• Poglavlje 21: ugl. Elohistički tekst – stariji – (pomiješane tri predaje 1a.2a.7 nadovezuje se na 18,15 i jahvistički su; rr 2b.5 nadovezuju se na 17,21 i svećenički su; rr 1b.6 elohistički
  
  

Abramova žena Saraja nije mu rađala djece. A imaše ona sluškinju Egipćanku – zvala se Hagara. 

3Tako, pošto je Abram proboravio deset godina u zemlji kanaanskoj, njegova žena Saraja uzme Hagaru, Egipćanku, sluškinju svoju, pa je dade svome mužu Abramu za ženu. 4Uđe on k Hagari te ona zače. A kad je vidjela da je začela, s prezirom je gledala na svoju gospodaricu. 5Tada reče Saraja Abramu: »Nepravda što se meni nanosi tvoja je krivnja! Prepustila sam svoju sluškinju tvome zagrljaju, ali otkako opazi da je zanijela, s prezirom na me gleda. Jahve sudio i meni i tebi!« 6Nato Abram odvrati Saraji: »Tvoja je sluškinja u tvojoj ruci: kako ti se čini da je dobro, tako prema njoj postupi!« Saraja postupi prema njoj tako loše da ona od nje pobježe.

Hagara odlazi od Abrahama, James Tissot, 1896-1902

7Anđeo Jahvin nađe je kod izvora u pustinji – uz vrelo što je na putu prema Šuru – 8pa je zapita: »Hagaro, sluškinjo Sarajina, odakle dolaziš i kamo ideš?« »Bježim, evo, od svoje gospodarice Saraje«, odgovori ona.
9Nato joj anđeo Jahvin reče: »Vrati se svojoj gospodarici i pokori joj se!« 10Još joj reče anđeo Jahvin: »Tvoje ću potomstvo silno umnožiti; od mnoštva se neće moći ni prebrojiti.«11Dalje joj je anđeo Jahvin rekao: »Gle, zanijela si i rodit ćeš sina. Nadjeni mu ime Jišmael, jer Jahve ču jad tvoj. 12On će biti kao divlje magare: ruka će se njegova dizati na svakoga i svačija ruka na njega; i pred licem sve mu braće on će stan sebi podići.« 13A Jahvu koji joj govoraše nazva: »Ti si El Roi – svevid Bog, jer« – reče ona – »vidjeh Boga i nakon viđenja – još živim!« 14Stoga se taj zdenac zove Beer Lahaj Roi – Zdenac životvornog Svevida, a eno ga između Kadeša i Bereda.
15Rodi Hagara Abramu sina, a Abram sinu što mu ga rodi Hagara nadjene ime Jišmael.16Abramu je bilo osamdeset i šest godina kad mu je Hagara rodila Jišmaela.

Nofret, staroegipatska umjetnost

Surogat majčinstvo

I reče Saraja Abramu: »Vidiš, Jahve me učinio nerotkinjom. Hajde k mojoj sluškinji, možda ću imati djece.« Abram posluša riječ Sarajinu.

Post 16, 2

Po mezopotamskom pravu neplodna je žena mogla dati svom mužu za ženu jednu od svojih sluškinja. Taj se slučaj ponovio i kod Rahele (Post 30,1-6) i kod Lee (Post 30,9-13)  Djeca rođena iz takvog odnosa imala su jednaka prava kao i djeca koju je rodila prva žena (možda kasnije, kao u slučaju Sare).

Najstariji tekst mezopotamskog zakona o braku datira iz 1900.g.pr.Kr. u kojem stoji da ako žena ne rodi u roku dvije godine, može kupiti sluškinju za muža. Iako izgeda kao kupovanje druge žene, ona po statusu to svakako nije bila.

glinena pločica s arheološkog mjesta Kültepe-Kanesh; stara oko 4000.g., moglo bi ju se nazvati dokumentom o sklopljenom braku; međuostalim piše da muž može uzeti “surogat majku” ako mu žena nakon dvije godine ne rodi dijete

Poligamija među starozavjetnim Židovima, kao i među babiloncima (i šire), nije bila preporučiva, ali ako je i došlo do te potrebe (jer je prva žena nerotkinja) i za to su postojale odredbe. Ili je žena birala konkubinu ili muž. Ako ni druga nije mogla roditi moglo ju se prodati.

Iz Hamurabijevog zakonika čl. 144

„Ako se muškarac oženi, a žena mu dade sluškinju i ona mu rodi djecu, a muž sebi hoće uzeti još neku drugu ženu, onda mu se to ne smije dopustiti; on ne smije uzeti drugu ženu.“

Ako nastavimo čitati čl.145 kaže da i ako muž uzme drugu ženu (samo pod uvjetom da mu prva ne može roditi djecu!) ona neće imati jednaka prava kao prva. Ovaj zakon je na snazi dan-danas u islamskom svijetu.

Sara “nudi” Hagaru Abrahamu, Adriaen van der Werff

Slijedeća dva retka ponavljaju što je već rečeno što je dobar primjer kolažiranja različitih izvora predaje. Ono što prvi izvor ne prenosi je da je prošlo deset godina odkako su Abram i Saraja stigli u Kanaan, te da je Hagara u Saraji izazivala ljubomoru koja će dovesti do konflikta.

Tako, pošto je Abram proboravio deset godina u zemlji kanaanskoj, njegova žena Saraja uzme Hagaru, Egipćanku, sluškinju svoju, pa je dade svome mužu Abramu za ženu. Uđe on k Hagari te ona zače. A kad je vidjela da je začela, s prezirom je gledala na svoju gospodaricu.

Konflikt izazvan ljubomorom i strahom (r.5-6)

Jahvistički (noviji) izvor prenosi da je Hagara pobjegla, dok elohistički izvor (stariji) govori da je protjerana. No, i u jednom i u drugom tekstu očiti kreator Hagarine sudbine je ljubomorna Saraja:

J (16): “5Tada reče Saraja Abramu: »Nepravda što se meni nanosi tvoja je krivnja! Prepustila sam svoju sluškinju tvome zagrljaju, ali otkako opazi da je zanijela, s prezirom na me gleda. Jahve sudio i meni i tebi!« 6Nato Abram odvrati Saraji: »Tvoja je sluškinja u tvojoj ruci: kako ti se čini da je dobro, tako prema njoj postupi!« Saraja postupi prema njoj tako loše da ona od nje pobježe.” Post 16,5-6

E/S (21): “9Jednom opazi Sara gdje se sin koga je Egipćanka Hagara Abrahamu rodila igra s njezinim sinom Izakom, 10pa reče Abrahamu: »Otjeraj tu sluškinju i njezina sina, jer sin sluškinje ne smije biti baštinik s mojim sinom – s Izakom!« 11To je Abrahamu bilo nemilo, jer je i Jišmael bio njegov sin. 12Ali Bog (Elohim) reče Abrahamu: »Nemoj se uznemirivati zbog dječaka i zbog svoje sluškinje; sve što ti kaže Sara poslušaj, jer će Izakovo potomstvo tebi ovjekovječiti ime. 13I od sina tvoje sluškinje podići ću velik narod, jer je tvoj potomak.« 14Rano ujutro Abraham uze kruha i mješinicu vode pa dade Hagari; stavi to na njezina ramena, zajedno s dječakom, te je otpusti.” Post 21,9-14

Sara traži da Hagara bude otjerana, Aert de Gelder

U Izl 1,9-14 možemo uočiti slične razloge zašto su Egipćani (Sara) bili okrutni prema Izraelcima (Hagara): strah da će postati brojniji, moćniji i neovisni. Da bi ih se održalo u pokornosti nameću im te teški radovi. Čak i nastavak priče u kojoj faraon namjerava ubiti mušku novorođenčad izraelaca odgovara Sarinom postupku tjeranja Hagare u pustinju – što je ravno smrti. No, i jednu i drugu moguću smrt spriječava Božja Providnost.

Izgon Hagare, Gustav Dore

Hagara u pustinji prema elohističkom izvoru, Gustav Dore (»Što ti je, Hagaro? Ne boj se! Jer je Bog čuo plač dječaka u njegovoj nevolji. Na noge! Digni dječaka i utješi ga, jer od njega ću podići velik narod.« Post 21,17-18)

Hagarin susret s nad-nacionalnim Bogom kod bunara

“Anđeo Jahvin nađe je kod izvora u pustinji – uz vrelo što je na putu prema Šuru – pa je zapita: »Hagaro, sluškinjo Sarajina, odakle dolaziš i kamo ideš?« »Bježim, evo, od svoje gospodarice Saraje«, odgovori ona.”

Post 16, 7-8

Anđeo Jahvin (hebr. Malak Jahveh), isti onaj koji se obraća Abrahamu (Post 22,11-15), Mojsiju u gorućem grmu (Izl 3,2-4), te se pojavljuje na mnogim drugim mjestima poput: Br 22, 22-38, Zah 1,12, itd. On zapravo nije neko duhovno biće odvojeno od Boga, već Bog sam koji poprima taj „oblik“ kada stupa u komunikaciju s ljudima. 

hebr. ajin: oko; izvor; mudrost

Izvor, hebr. ajin, ujedno je i ime šesnaestog slova hebrejske abecede: ע Samo slovo se razvilo iz proto-semitskog piktografa koje je ilustriralo oko, te se „ajin“ majčešće prevodi kao „oko“. Drugo značenje je „izvor“, a treće (u širem smislu) „znanje, spoznaja, mudrost“ (Sir 21,13: Bar 3,12


Ova višeslojna slikovitost se savršeno uklapa u cijeli kontekst priče u kojoj se Bog objavljuje kao Onaj koji sve vidi „Svevid“, a i Onaj kojeg se može vidjeti (r.13), kao izvor bujnog života, Duha, moći, milosti i svake sreće, a što će biti analizirano kasnije.


U Bibliji vrela i bunari su često vezani za žene, te mogu biti i sam simbol žene kao izvora života. Jung pak bunar smatra arhetipom duše kao izvorišta unutrašnjeg života i duhovne snage, a sama duša (grč. psyche) je u grčkoj ikonografiji prikazivana uvijek u ženskom liku.

Ovu scenu (Hagare na izvoru koja razgovara s Bogom) može se promatrati paralelno s dvije novozavjetne scene, te je smatrati kao prototip. Prva scena je ona gdje Isus razgovara sa Samarijankom  kod bunara Obje žene, i Hagara i neimenovana samarijanka, su predstavnice stranaca, „ne-Židova“, prema kojima su Židovi gledali s visoka. I jedan i drugi tekst prenose poruku da Bogu nije bitno porijeklo, nacionalnost ili bilo koja druga „pripadnost“, te da svakom može pristupiti u njegovoj nevolji, dostupan je svima.

Isus i Samarijanka kod bunara – Mughal miniature from the book by Padre Jerome Xavier

Druga scena je scena Navještenja. Naime, u apokrifnom Jakovljevu protoevanđelju (gl. XI, 1) piše: „Jednog dana uze Marija vrč i iziđe da zagrabi vode i, gle, začu glas koji joj reče: Zdravo milosti puna! Gospodin je s tobom, blagoslovljena si među ženama.“ Ona se obazre uokolo, desno i lijevo, da vidi odakle dolazi glas. I zadrhtavši od bojazni, vrati se u kuću, odloži vrč, lati se purpurne pređe, sjedne na svoje sjedalo i stane presti.“ Zatim dok je prela pojavi se anđeo u vidljivom obliku, te se prizor Navještenja odvija kao u Lukinu evanđelju. Anđeoski pozdrav na bunaru karakterističan je motiv bizantske ikonografije 

Marija na bunaru: scena Navještenja, iluminirani manuskript, 13.st., Bibliothèque Nationale de France

Kao što ćemo vidjeti i Hagari se Bog na izvoru obraća vrlo sličnim riječima: “Gle, zanijela si i rodit ćeš sina. Nadjeni mu ime Jišmael…“ U 21,17 vidimo i Božje ohrabrenje: „Ne boj se!“

U Lukinom evanđelju čitamo:

 „Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus.“ Lk 1,30-31

U oba slučaja Bog nastavlja s objašnjenjem kakvo će to dijete biti, kakva je njegova sudbina.

Još jedan takav specijalni navještaj začeća čitamo u knjizi o Sucima (13) gdje Bog (opet u liku anđela) dolazi neimenovanoj (jalovoj) ženi i najavljuje da će začeti i roditi Samsona.

Šur je mjesto koje se vjerojatno nalazilo na sjevero-istoku egipatske granice u Negevskoj pustinji, što daje naslutiti da se Hagara vraćala doma.

Bog Hagaru pita „odakle dolaziš i kamo ideš?“, kao što pita i Adama „gdje si?“ (Post 3,9). Površno čitajući javljaju se rasprave o Božjem sveznanju koje je ovdje upitno, itd. Ali radi se o ovome, o sveopćem ljudskom iskustvu: kada se čovjek u životu pogubi pita sam sebe „kako sam ovdje došao, do ove točke? Što me tu dovelo? Što sam napravio? Da li je bilo ispravno? Kuda me to vodi?“ i taj osobni glas može ući u dijalog s Bogom, ili se ispreplesti s Božjim glasom, duboko u svojoj savjesti, svetištu gdje je čovjek sam (simbolika pustinje) s Bogom. Tek u samoći ili poteškoći čovjek započinje dijalog transcedentnim izvorom (zamjetimo kako Adam do momenta “pada” nije niti jednom ušao u dijalog s Bogom). I Hagara, slično poput Adama („sakrio sam se“), odgovara: bježim.
 
 Božje obećanje potomstva – muka pa nagrada

Nato joj anđeo Jahvin reče: »Vrati se svojoj gospodarici i pokori joj se!« 10Još joj reče anđeo Jahvin: »Tvoje ću potomstvo silno umnožiti; od mnoštva se neće moći ni prebrojiti.«11Dalje joj je anđeo Jahvin rekao: »Gle, zanijela si i rodit ćeš sina. Nadjeni mu ime Jišmael, jer Jahve ču jad tvoj. 12On će biti kao divlje magare: ruka će se njegova dizati na svakoga i svačija ruka na njega; i pred licem sve mu braće on će stan sebi podići.«

st 16, 9-12

Ovaj zahtjev da se Hagara treba vratiti može izgledati iznenađujuće, posebno s obzirom na Pnz 23,16, zakon koji govori o odbjeglom robu:: „Ne smiješ gospodaru izručivati roba koji je od svoga gospodara utekao k tebi.“ No, tekst je više simboličan i ima paralelu s Post 15,13-14 u kojem Bog Abrahamu govori da će njegovi potomci biti degradirani robovi prije nego dožive oslobođenje, iskupljenje. Židovi će biti stranci u tuđoj zemlji, kao što je i Hagara strankinja u kanaanskoj zemlji.

Abrahamu	Hagari
Izvede ga (Bog) van i reče: »Pogledaj na nebo i zvijezde prebroj ako ih možeš prebrojiti.« A onda doda: »Toliko će biti tvoje potomstvo.« Post 15,5	Još joj reče anđeo Jahvin: »Tvoje ću potomstvo silno umnožiti; od mnoštva se neće moći ni prebrojiti.« Post 16,10

Ime Jišma-el (יִשְׁמָעֵ֔אל) znači „Bog sluša“ (kako sam tekst i objašnjava) ili „Bog čuje“ – hebr. šama שָׁמַע (slušati) + El אל (Bog)

više o Božjem imenu El, Elohim:

Opet se može uočiti paralela s pričom Židova u egipatskom ropstvu gdje je „Bog čuo njihovo zapomaganje“ (Izl 2,24), te i u jednom i u drugom slučaju imamo Boga koji samoinicijativno, iz milosrđa pristiže čovjeku u pomoć.

Hagara i Jišmael (nedovršeno), Jean-François Millet

Hagara i Jišmael, Camille Corot, 1835

Jišmaela bismo mogli nazvati djetetom „plača“, a Izaka djetetom „smijeha“, jer Izak (hebr. יִצְחָק) znači „onaj koji se smije, nasmijani“ (s obzirom da se i jedan i drugi roditelj nasmijao kada im je Bog rekao da će u dubokoj starosti postati roditelji

Jišmael će biti, kaže tekst, kao divlji magarac, „neukrotiv“, borben. Jišmaelovi potomci jesu pustinjski Arapi, samostojno i lutalačko pleme poput divljeg magarca (usp. Job 39,5-
Kao i Jakov i Išmael je ima dvanaest sinova. (Post 25, 12-18)

 
[H] El Roi – Svevid Bog

13A Jahvu koji joj govoraše nazva: »Ti si El Roi – svevid Bog, jer« – reče ona – »vidjeh  (hebr. raiti) Boga i nakon viđenja – još živim!« 14Stoga se taj zdenac zove Beer Lahaj Roi – Zdenac životvornog Svevida, a eno ga između Kadeša i Bereda

Post 16,13-14

El Roi znači „Bog viđenja / Bog koji gleda, vidi“.

hebr. רֱאִי roi – gledati, vidjeti

od  raa(h); vidjeti; pojaviti se, pokazati

u katoličanstvu simbol Božje Providnosti, Boga Svevida

U Bibliji možemo naići na stav da obični smrtnik Božje lice ne može vidjeti i nakon toga ostati živ (jer Bog u sebi ostaje misterij (npr. Pnz 4,33; 5,24)), no može se vidjeti jedan njegov “dio”, kao npr. leđa

r.13 u originalu: וַתִּקְרָ֤א שֵׁם־יְהוָה֙ הַדֹּבֵ֣ר אֵלֶ֔יהָ אַתָּ֖ה אֵ֣ל רֳאִ֑י כִּ֣י אָֽמְרָ֗ה הֲגַ֥ם הֲלֹ֛ם רָאִ֖יתִי אַחֲרֵ֥י רֹאִֽי

Vatikra (i nazva) šem-Jahveh (ime Jahve)  hadober (koji je govorio) eleha (njoj)  atah (ti si) El-roi (El-koji vidi) ki (jer) amerah (rekla je) hagam (također) halom (ovdje) raiti (sam vidjela) ahare (leđa) roi ((onog) koji vidi).

JB ispušta “leđa” i dodaje “nakon viđenja još živim” Zašto je tome tako?
hebr. ahar אַחַר se može prevesti kao: poslije, iza, nakon; ostati iza; stražnja strana
Što znači da je Hagara vidjela leđa Jahvi jasnije će biti uz slijedeći tekst iz knjige Izlaska u kojem je opisano na koji način i koji dio Boga je Mojsije vidio:

»Pokaži mi svoju slavu«, zamoli Mojsije. »Dopustit ću da ispred tebe prođe sav moj sjaj«, odgovori, »i pred tobom ću izustiti svoje ime Jahve. Bit ću milostiv kome hoću da milostiv budem; smilovat ću se komu hoću da se smilujem. A ti«, doda, »moga lica ne možeš vidjeti (hebr. lirot, od hebr. raa), jer ne može čovjek mene vidjeti i na životu ostati. Evo mjesta ovdje uza me«, nastavi Jahve. »Stani na pećinu (hebr. al-hacur)! Dok moja slava bude prolazila, stavit ću te u pukotinu pećine i svojom te rukom zakloniti dok ne prođem. Onda ću ja svoju ruku maknuti, pa ćeš me s leđa (hebr. ahoraj, od hebr. ahar) vidjeti. Ali se lice moje ne može vidjeti.«

Izl 33,18-23

pravoslani tip prikaza Boga Svevida, tj. Božje Providnosti

Zdenac Beer Lahaj Roi može se tumačiti: Zdenac Živoga koji me vidi; tu će biti Izakovo boravište (24, 62; 25,11)



 Zaključak 16. poglavlja

15Rodi Hagara Abramu sina, a Abram sinu što mu ga rodi Hagara nadjene ime Jišmael.16Abramu je bilo osamdeset i šest godina kad mu je Hagara rodila Jišmaela.

Post 16,15-16

Čini se kao da se tekst nastavlja u 21. poglavlju koje se, kao, događa četrnaest godina poslije, ali zapravo, kako je u početku objašnjeno, radi se o istom događaju drugačije interpretiranom.

Hagara u pustinji s Jišmaelom prema starijoj predaji iz 21. poglavlja knjige Postanka

“Stigne u neko mjesto i tu prenoći, jer sunce bijaše već zašlo. Uzme jedan kamen s onog mjesta, stavi ga pod glavu i na tom mjestu legne. 12I usne san (…) 16Jakov se probudi od sna te reče: »Zaista se Jahve nalazi na ovome mjestu, ali ja nisam znao!« 17Potresen, uzviknu: »Kako je strašno ovo mjesto! Zaista, ovo je kuća Božja (hebr. bet Elohim), ovo su vrata nebeska!« 18Rano ujutro Jakov uzme onaj kamen (hebr. ha-eben) što ga bijaše stavio pod glavu, uspravi ga kao stup (hebr. macebah) i po vrhu mu izlije ulja. 19Ono mjesto on nazva Betel, dok je ime tome gradu prije bilo Luz.”

Post 28,11.16-19

“A ovaj kamen (hebr. eben) koji sam uspravio kao stup (hebr. macebah) bit će kuća Božja.”

Post 28,22

 
Jedan od najvažnijih arheoloških nalazišta (što se tiče hramova) je onaj u Hazoru, zvan „hram stele“. Napravljen je između 1550-1200.g.pr.Kr. (brončano doba). Klupe su bile uza zidove, a vješto isklesani kamenovi na podu služili su kao stolovi za žrtve prinosnice. U kultnoj niši pronađeno je deset bazaltnih stela i kip muškog lika koji sjedi i drži zdjelu. Na grudima mu je bio obrnuti mjesečev srp. Na jednoj od stela je reljef s dvije ruke koje se pružaju uvis prema mjesečevu srpu i krugu. Ti simboli, vjerojatno, znače da je hram bio posvećen bogu mjeseca…

• prisutnosti Boga
  
• sklopljenom dogovoru (savezu) između ljudi i Boga (ili bogova) i u tom smislu je dokument
  
• zemljišnoj granici
  
• vlasništvu
  

»Ovdje je, evo, gomila; ovdje je stup (hebr. ha-macebah) koji sam uspravio između sebe i tebe: 52ova gomila (hebr. ha-gal) i ovaj stup (hebr. ha-macebah) neka budu jamac (hebr. edah) da ja u zloj namjeri neću ići na te iza ove gomile i da ti nećeš ići na me iza ove gomile i ovog stupa (hebr. ha-macebah). 53Neka Bog Abrahamov i Bog Nahorov budu naši suci!« Jakov se zakune Bogom – Strahom svoga oca Izaka. 54Poslije toga Jakov prinese žrtvu na Glavici i pozva svoje ljude da blaguju.”

Post 31, 51-54

“Na mjestu gdje je Bog s njim govorio Jakov uspravi stup (hebr. macebah), stup (hebr. macebet) od kamena (hebr. aben); na njemu prinese žrtvu (hebr. nesek) i izli ulja (hebr. šamen).”

Post 35, 14

“Tada Mojsije popiše sve riječi Jahvine. A ujutro podrani te podigne žrtvenik na podnožju brda i dvanaest stupova (hebr. macebah) za dvanaest plemena Izraelovih.”

Izl 24,4

“Pošto je sav narod prešao preko Jordana, reče Jahve Jošui: »Izaberite iz naroda dvanaest ljudi, od svakoga plemena po jednoga, i zapovjedite im: ‘Dignite odavde, iz sredine Jordana – s mjesta gdje stoje noge svećenika – dvanaest kamenova koje ćete ponijeti sa sobom i položiti na mjestu gdje budete noćas prenoćili.’ “…

Kad vas jednoga dana budu pitala vaša djeca: ‘Što vam znače ovi kamenovi?’ – reći ćete im: ‘Voda se Jordana razdijelila pred Kovčegom saveza Jahvina kad je prelazio preko Jordana.’ I ovo će kamenje biti vječni spomen sinovima Izraelovim.«

Još 4,1-3.6b.7

“Ne pravite sebi kumirâ; ne podižite sebi ni kipa ni spomen-stupa (hebr. macebah); ne postavljajte u svojoj zemlji kamenja s likovima da pred njih padate.”

Lev 26,1

“…ne postupaj kako oni rade, nego njihove kumire poruši i stupove (hebr. macebotehem) im porazbijaj.”

Izl 23,24

“Čuj! Jahve sipa munje,
Jahve sipa munje ognjene!“

Ps 29,7

“Nego porušite njihove žrtvenike, oborite njihove stupove (hebr. macebotam), počupajte im ašere!”

Izl 34,13

“Jer su i oni podigli uzvišice, stupove i ašere na svakom brežuljku i pod svakim zelenim drvetom.”

1 Kralj 14,23

“Reče Jahve Mojsiju: »Okleši dvije kamene ploče kao i prijašnje pa ću ja na ploče napisati riječi koje su bile na prvim pločama što si ih razbio.“

Izl 34,1

“…iza druge pak zavjese bio je Šator zvan Svetinja nad svetinjama – u njoj zlatni kadionik i Kovčeg saveza, sav optočen zlatom, a u njemu zlatna posuda s manom i štap Aronov, koji je ono procvao, i ploče Saveza…”

Heb 9,3-4

“Odbacio je Boga koji ga stvori i prezreo Stijenu (hebr. tsur) svog spasenja.”

Pnz 32,15

“Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i duh Božji lebdio (hebr. mirahefet) je nad vodama.”

Post 1,2

“Videći ovo neminovno poništenje, bestjelesna forma Šive poprimila je strašnu formu ogromnog stupa vatre u njihovoj sredini. Videći taj prekrasni fenomen, spustivši oružje, zapitali su se: „Kakva je ovo prekrasna forma? Kakav je to stup vatre koji se podigao, koji je izvan dohvata osjetila? Moramo pronaći njegov vrh i dno.“

Edinburgh, svečanost na Hogmanay, noć uoči Nove godine

Nachi-no-Hi-Matsuri, japanska svečanost vatre koja se održava na slapu

Vatrena procesija s bakljama u Liestalu u Švicarskoj

Bogovi i elementi

Svečanost Hiburi Kamakura u sjevernom Japanu

Diwali, praznik svjetla u Indiji

Svečanost Diwali

Alessandro Marchesini, Posvećenje vestalske djevice

Jean-Simon Berthélemy, Prometej stvara čovjeka

Značenja svečanosti vatre

Agni

Mirisi kroz povijest

Cedar

Tamjan

Mirta

Sandal

Cedar

Ružmarin

Timijan

Izop

Lovor

Plan kompleksa u Epidauru: 1. Propileji; 2. Afroditin hram; 3. Cis­terna; 4. Stoa; 5. Kupatila; 6. Kupatila; 7. Asklepijev hram; 8. Tolos; 9. Abaton; 10. Artemidin hram; 11. Palestra; 12. Gim­nazij; 13. Rimski odeon; 14. Kupatila; 15. Stadion; 16. Konačište; 17. Kazalište

Propileji

U drevna vremena do svetišta su vodila dva puta. Jedan je počinjao u starom Epidauru, gradu na obali, i prolazio je između brda Tition i Kinortion. Pješaku je trebalo tri sata da prijeđe tu udaljenost. Drugi je počinjao u gradu Argu. Oba puta spajala su se ispred svetišta i posjetitelja vodila prema monumentalnom ulazu – propilejima. Uloga propileja bila je simbolična, jer svetište nije imalo nikakve zaštitne zidine. Kočija nije mogla proći kroz njih, dakle, trebalo je ući pješice. Sveti put koji je vodio od propileja do Asklepijevog hrama sagradio je arhitekt Teodot između 380. i 375. g. pr.Kr.

Asklepijev hram

Asklepijev hram bio je samo srce svetišta, a ostale građevine podignute su oko njega. Zbog svojih prekrasnih ukrasa smatran je jednim od najznamenitijih antičkih hramova. Izgrađen je tijekom pet godina (380. – 375. g. pr.Kr.), a arhitekt i nad­glednik radova također je bio Teodot. Dimenzije hrama bile su 24,5 x 13,2 m. Hram je bio okružen dorskim stupovima, i to s po šest stupova na užim, a jedana­est stupova na dužim stranama. Stajao je uzdignut na platformi (krepidoma), a ulaz je bio na istočnoj strani – ulazilo se preko rampe ili stepenicama.
Nutarnja fasada hrama bila je ukrašena s dva propilonska stupa koja su vodila u glavni dio hrama – celu. U celi se nalazio Asklepijev kip od zlata i bjelokosti. Bio je prikazan kako sjedi na tronu s izrazom blagosti na licu, u jednoj ruci drži žezlo (kao i Zeus u Olimpiji), a druga mu je ruka položena na glavu božanske zmije. Uz tron leži pas, sveta Asklepijeva životinja. Ovog kipa više nema, a njegov nam je izgled poznat s novčića pronađenih u iskapanjima, sa zavjetnih reljefa pronađenih u svetištu, te iz Pauzanijevih opisa.
Od Asklepijevog hrama kratka popločena cesta vodila je do svete fontane čije su se vode koristile za pročišćenje.  Danas je od nje preostala samo njena baza.

Slika Johna Williama Waterhousea Bolesno dijete dovedeno u Askle­pijev hram, ulje na platnu, 1877. g. Slika se danas nalazi u vlasništvu Društva za likovnu umjetnost, London.

“Kada ulaziš u božje boravište
koje miriše tamjanom, moraš biti čist,
a misao je čista kada misliš pobožno.”

Tolos (Timel)

Zapadno i malo južnije od Asklepijevog hrama nalazi se najljepša, te ujedno i najzagonetnija građevina svetišta. Pauzanija je naziva tolos, a u drevnim zapisima naziva se timel. Od samog tolosa preostala je jedino kružna struktura promjera 13,36 m koju čine tri koncentrična kruga od velikih kamenih blokova. Ona predstavlja svojevrsni labirint jer za doći u središte kruga treba proći svaki od krugova. Namjena ove strukture je nepoznata. Zanimljivo je da je pri iskapanjima Asklepijevog svetišta u Pergamu također pronađena kružna struktura ovog tipa. Predaja govori da Asklepijev simbol zmija živi u ovom podzemnom labirintu koji je i sam u obliku sklupčane zmije.
Labirint je nekoliko stoljeća stariji od cijele građevine. Nalazio se ispod poda kružne cele, a pristup u ovo podzemno svetište zatvarao je jedan pomični bijeli kamen u sredini same cele.
Tolos je sagrađen u IV. st. pr.Kr., vremenu procvata svetišta. Arhitekt je bio Poliklet, nećak čuvenog argejskog kipara istog imena, a za njegovo je dovršenje trebalo trideset godina. Tolos je imao i dvije kružne kolonade koje su izvana i iznutra okruživale celu. Vanjsku kolonadu činilo je 26 dorskih stupova, a nutarnju 14 korintskih. Između njih je bio zid koji je iznutra i izvana bio obložen crnim i bijelim mramorom kao i reljefnim palmama, viticama i vijencima. Od tisuća komadića sakupljenih u iskapa­njima, arheolog Kavvadhias uspio je složiti dio tolosa.

Palestra – Južno od Artemidinog hrama bila je palestra, natkrivena građevina u kojoj su atlete vježbali kada vrijeme nije dopuštalo vježbanje na otvorenom.

Gimnazij – Južno od palestre proteže se još jedna velika građevina – gimnazij (75,57 x 69,53 m). Služio je kao vježbalište u kojem su pod nadzorom posebnih trenera vježbali atlete, ali i bolesnici kojima je vježbanje određeno kao terapija. U rimsko doba gimnazij očito nije služio svojoj svrsi jer je, najvjerojatnije krajem III. st., unutar njega sagrađeno malo kazalište – odeon.

Abaton

Sjeverno od hrama i tolosa, cijelom dužinom (75 x 9,5 m) proteže se abaton, mjesto gdje su bolesnici provodili noć. Duž južne strane je stoa, trijem, s dvostrukim redom jonskih stupova. Kraći, istočni dio sagrađen je u IV. st. pr.Kr., a duži, zapadni dio u III. st. pr.Kr. Na kraju istočne stoe bio je dubok zdenac. Voda je vjerojatno smatrana svetom, jer je imala važnu simboličku ulogu u pročišćenju duše.

ZAVJETNI NATPISI

Jedno nijemo dijete došlo je u svetište moliti boga da mu dade glas. Nakon izvođenja svih pripremnih žrtvi i obreda, svećenik se okrenuo djetetovom ocu i upitao ga:  “Obećavaš li, ako tvoje dijete bude izliječeno, da ćeš u roku od godinu dana donijeti dar za liječenje?” “Obećavam”, iznenada je odgovorilo dijete.
Pandharos iz Tesalije imao je mrlje na čelu. Dok je spavao u abatonu, imao je viziju: bog je omotao vrpcu oko njegovog čela i naredio mu da ode iz abatona, ukloni traku i posveti je u hramu. Kad je svanulo, ustao je iz kreveta i skinuo traku. Čelo mu je bilo posve čisto. Mrlje su ostale na traci. Tada ju je darovao hramu.

Artemidin hram – Južno od Asklepijevog hrama bio je hram Apolonove sestre, božice Artemide. S dimenzijama 13,5 x 9,6 m bio je po veličini drugi hram u cijelom svetištu. Pročelje sa šest dorskih stupova bilo je okrenuto na istok, a dvanaest jonskih stupova išlo je duž triju unutrašnjih strana cele.

Dječak koji je jako ozlijedio prst bio je iznešen izvan abatona, kao što su određivala pravila, i dok se odmarao, zaspao je… Tada je iz abatona izgmizala zmija, polizala ranu na njegovom prstu i vratila se natrag. Dječak se probudio izliječen i ispričao kako mu se u snu pojavio plavokosi mladić i stavio lijek na njegovu ranu.Jedan čovjek, s paraliziranim prstom, čitao je čuda zapisana na stelama, ali nije vjerovao u moć boga… Bog ga je u snu izliječio i zatim ga upitao da li još uvijek ne vjeruje. Čovjek je odgovorio da se sada uvjerio i otišao izliječen nakon što je primio ime Apistos (Onaj koji ne vjeruje)…Jedan bolesnik je boravio u abatonu, a da nije doživio niti viđenje u snu niti izliječenje, i vratio se kući… Ali, jedna od Asklepijevih zmija omotala se oko osovine kola koja su ga vozila, i kad je stigao kući, ona se spustila s kola i izliječila ga. Grad je poslao izaslanstvo u Delfe da zatraži savjet o ovom događaju, a proročište im je naložilo da sagrade Asklepijevo svetište…Slikovit je zapis iz II. st. koji je na zavjetnoj spomen-ploči ostavio Apel. Bolovao je od hipohondrije i teške probave: “Dok sam putovao u svetište i približavao se Egini, pojavio se bog i rekao mi da ne budem jako ljut. Kad sam došao u svetište, uputio me je da, budući da je padala kiša, pokrijem glavu, da jedem kruh, sir, celer, zelenu salatu, da se okupam bez pomoći sluge, da vježbam u gimnastičkoj dvorani, da pijem limunov sok, da šetam. Konačno, bog mi je naložio da sve ovo zapišem na kamen. Svetište sam napustio zdrav, zahvalan bogu.”

Stadion

Svetište nije bilo samo religijsko središte. Palestra, gimnazij, kupke i stadion čine potpunu atletsku cjelinu. Stadion, sagrađen u IV. st. pr.Kr., prilično je uništen. Trkalište je bilo dugo jedan stadij (181 metar). Duž obje uzdužne strane bile su kamene klupe. Na sjevernoj je strani nadsvođen prolaz kroz koji su atlete ulazili na stadion, dok su gledatelji ulazili s južne strane. Na jednoj od kraćih strana može se uočiti startna linija, mjesto gdje su trkači stajali prije početka utrke. Mjesto svakog trkača bilo je označeno malim stupovima.
Igre u Epidauru, poznate kao Asklepije, održavale su se svake četiri godine između travnja i lipnja. Iako nisu imale panhelenski karakter, imale su velik ugled. Ovdje su se održavala natjecanja u trčanju, te glazbena i pjesnička natjecanja.

Kazalište

Zbog svoje elegancije, sklada proporcija i akustike, ovo je najbolje konstruirano kazalište čitave antike. Iz njegovih viših redova pruža se prekrasan pogled na pitomi krajolik Epidaura.
Djelo je arhitekta Polikleta i nastalo je u IV. st. pr.Kr. Nakon prolaska kroz veličanstveni ulaz, parodos, dolazi se do orchestre, kružnog podija promjera 20 m, u čijem je središtu bio žrtvenik. U orchestri se nalazio kor. Akustika uvijek zahtijeva vrlo složenu tehniku, posebno na otvorenom, a u ovom remek-djelu graditeljstva šapat u orchestri čuje se čak i u najvišim redovima.
Kazalište Epidaura nikada nije doživjelo promjenu koju su prošla ostala drevna kazališta u rimskom periodu. Naime, pošto se promijenio tip drame i načini izvedbe, pozornica je pomaknuta bliže publici i krug orchestre je, nužno, presječen napola. Stoga kazalište u Epidauru predstavlja jedinstven primjer drevnog kazališta.
Gledalište je popločenim prolazom bilo podijeljeno na dva dijela, viši i niži; niži je imao 21 red, a viši 34. Gledatelji su ulazili u niže redove kroz paradose i odatle se penjali do svojih redova radijalnim stepeništem. Stručnjaci smatraju da je viši dio dodan naknadno kako bi se broj mjesta povećao sa 6200 na 12300.
Od 1954. godine u ovom se kazalištu svakog ljeta organizira festival na kojem se izvode drevne grčke tragedije i komedije.

Svetište Apolona Maleatasa

Na brdu Kinortionu, oko jedan kilometar od kazališta, nalaze se ostaci svetišta Apolona Maleatasa. Ovo svetište je vrlo staro, datira još iz mikenskog razdoblja (IV. i III. tisućljeće pr.Kr.), a održalo se sve do rimskih vremena. Maleatas je kao ozdravitelj i liječnik, neovisno o Apolonu, štovan u mnogim dijelovima Grčke.
Na tri terase nalazili su se žrtvenici i hramovi. Najpoznatije građevine su Apolonov hram, hram posvećen Muzama, trijem i kuće u kojima je boravilo svećenstvo. Iskapanja ovog svetišta su nedovršena i još nemamo njegovu potpunu sliku.

“Stigne u neko mjesto i tu prenoći, jer sunce bijaše već zašlo. Uzme jedan kamen s onog mjesta, stavi ga pod glavu i na tom mjestu legne. 12I usne san (…) 16Jakov se probudi od sna te reče: »Zaista se Jahve nalazi na ovome mjestu, ali ja nisam znao!« 17Potresen, uzviknu: »Kako je strašno ovo mjesto! Zaista, ovo je kuća Božja (hebr. bet Elohim ), ovo su vrata nebeska!« 18Rano ujutro Jakov uzme onaj kamen (hebr. ha-eben) što ga bijaše stavio pod glavu, uspravi ga kao stup (hebr. macebah) i po vrhu mu izlije ulja . 19Ono mjesto on nazva Betel, dok je ime tome gradu prije bilo Luz.”

Post 28,11.16-19

“A ovaj kamen (hebr. eben) koji sam uspravio kao stup (hebr. macebah) bit će kuća Božja.”

Post 28,22

 

Jedan od najvažnijih arheoloških nalazišta (što se tiče hramova) je onaj u Hazoru, zvan „hram stele“. Napravljen je između 1550-1200.g.pr.Kr. (brončano doba). Klupe su bile uza zidove, a vješto isklesani kamenovi na podu služili su kao stolovi za žrtve prinosnice. U kultnoj niši pronađeno je deset bazaltnih stela i kip muškog lika koji sjedi i drži zdjelu. Na grudima mu je bio obrnuti mjesečev srp. Na jednoj od stela je reljef s dvije ruke koje se pružaju uvis prema mjesečevu srpu i krugu. Ti simboli, vjerojatno, znače da je hram bio posvećen bogu mjeseca

• prisutnosti Boga
  
• sklopljenom dogovoru (savezu) između ljudi i Boga (ili bogova) i u tom smislu je dokument
  
• zemljišnoj granici
  
• vlasništvu
  

»Ovdje je, evo, gomila; ovdje je stup (hebr. ha-macebah) koji sam uspravio između sebe i tebe: 52ova gomila (hebr. ha-gal) i ovaj stup (hebr. ha-macebah) neka budu jamac (hebr. edah) da ja u zloj namjeri neću ići na te iza ove gomile i da ti nećeš ići na me iza ove gomile i ovog stupa (hebr. ha-macebah). 53Neka Bog Abrahamov i Bog Nahorov budu naši suci!« Jakov se zakune Bogom – Strahom svoga oca Izaka. 54Poslije toga Jakov prinese žrtvu na Glavici i pozva svoje ljude da blaguju.”

Post 31, 51-54

“Na mjestu gdje je Bog s njim govorio Jakov uspravi stup (hebr. macebah), stup (hebr. macebet) od kamena (hebr. aben); na njemu prinese žrtvu (hebr. nesek) i izli ulja (hebr. šamen).”

Post 35, 14

“Tada Mojsije popiše sve riječi Jahvine. A ujutro podrani te podigne žrtvenik na podnožju brda i dvanaest stupova (hebr. macebah) za dvanaest plemena Izraelovih.”

Izl 24,4

“Pošto je sav narod prešao preko Jordana, reče Jahve Jošui: »Izaberite iz naroda dvanaest ljudi, od svakoga plemena po jednoga, i zapovjedite im: ‘Dignite odavde, iz sredine Jordana – s mjesta gdje stoje noge svećenika – dvanaest kamenova koje ćete ponijeti sa sobom i položiti na mjestu gdje budete noćas prenoćili.’ “

…

Kad vas jednoga dana budu pitala vaša djeca: ‘Što vam znače ovi kamenovi?’ – reći ćete im: ‘Voda se Jordana razdijelila pred Kovčegom saveza Jahvina kad je prelazio preko Jordana.’ I ovo će kamenje biti vječni spomen sinovima Izraelovim.«

Još 4,1-3.6b.7

“Ne pravite sebi kumirâ; ne podižite sebi ni kipa ni spomen-stupa (hebr. macebah); ne postavljajte u svojoj zemlji kamenja s likovima da pred njih padate.”

Lev 26,1

“…ne postupaj kako oni rade, nego njihove kumire poruši i stupove (hebr. macebotehem) im porazbijaj.”

Izl 23,24

“Čuj! Jahve sipa munje,
Jahve sipa munje ognjene!“

Ps 29,7

“Nego porušite njihove žrtvenike, oborite njihove stupove (hebr. macebotam), počupajte im ašere!”

Izl 34,13

“Jer su i oni podigli uzvišice, stupove i ašere na svakom brežuljku i pod svakim zelenim drvetom.”

1 Kralj 14,23

“Reče Jahve Mojsiju: »Okleši dvije kamene ploče kao i prijašnje pa ću ja na ploče napisati riječi koje su bile na prvim pločama što si ih razbio.“

Izl 34,1

“…iza druge pak zavjese bio je Šator zvan Svetinja nad svetinjama – u njoj zlatni kadionik i Kovčeg saveza, sav optočen zlatom, a u njemu zlatna posuda s manom i štap Aronov, koji je ono procvao, i ploče Saveza…”

Heb 9,3-4

“Odbacio je Boga koji ga stvori i prezreo Stijenu (hebr. tsur) svog spasenja.”

Pnz 32,15

“Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i duh Božji lebdio (hebr. mirahefet) je nad vodama.”

Post 1,2

“Videći ovo neminovno poništenje, bestjelesna forma Šive poprimila je strašnu formu ogromnog stupa vatre u njihovoj  sredini. Videći taj prekrasni fenomen, spustivši oružje, zapitali su se: „Kakva je ovo prekrasna forma? Kakav je to stup vatre koji se podigao, koji je izvan dohvata osjetila? Moramo pronaći njegov vrh i dno.

Paleolitska religija

 

Kada se Isus rodio?