Hitskin.com

**Učlanjen** : 18.12.2021

Orfičke himne – čudesne pjesme božanskog Pjevača

Zapadna je civilizacija još uvijek bila u snu iščekujući zoru jednog novog doba
kada je Orfej, prolazeći kroz
nepregledna prostranstva
svoje domovine Trakije,
započeo pjevati čudesne pjesme.
Uz zvuke lire sa sedam žica
odjeknule su skladne himne
posvećene božanskim snagama Prirode,
a njihov eho nikada više nije utihnuo…

Poput mnogih stihova koji nam dolaze iz daleke prošlosti i orfičke su himne za nas u mnogim svojim značenjima zastrte velom. Ipak, možda bismo za njih mogli ponoviti ono isto što je nekoć Heraklit izrekao za božanstvo Delfskog proročišta – niti otkriva, niti skriva, već znake daje… One nam puno toga govore, puno toga prešućuju, ali iznad svega upućuju…

Orfičke himne predstavljaju opus od osamdeset i sedam himni pronađenih nedaleko od Smirne u zapadnoj Maloj Aziji. Pripisuju se Orfeju, o kojem danas ima toliko malo povijesnih podataka da se čak sumnja da je ikada postojao. Međutim, veliki grčki filozofi, poput Pitagore, Empedokla i Platona, smatrali su ga povijesnom osobom, a njegovo je učenje nedvojbeno izvršilo snažan utjecaj na njihove, ali i na mnoge druge filozofske škole. Herodot nam pomaže odrediti vrijeme u kojem je živio. Tako on u VI. st. pr.Kr. piše da je Orfej živio prije osamsto godina, odnosno prije Homera i Hesioda. Neke ga legende smatraju i tisuću godina starijim.

Za učene ljude stare Grčke orfičke su himne bile potpuna duhovna poruka Orfeja, božanskog glasnika koji je živio u vremenima kaosa i izokrenutih moralnih vrijednosti te snažnih animalnih kultova. Njegova je uloga bila vratiti istinsko značenje tada istrošenim obrednim formama, vratiti ceremonijama njihov uzvišeni smisao i ponovno oživjeti pravila moralnog života. Kako navode neke kronike, božanski je Pjevač bio podučavan i pripreman za svoju misiju u hramovima i školama mudrosti u Heliopolisu i drugim svetištima Egipta. Nakon što je primio odgovarajuće poduke od egipatskih svećenika, Orfej je sastavio himne za inicijatska središta misterija koja je osnivao na odabranim mjestima stare Grčke. Pristup tim središtima bio je dozvoljen, uz prethodne neizbježne kušnje, samo onima koji su zbog svojih vrlina toga bili dostojni i koji su to svojim načinom života iskazivali. Iz misterija su kasnije proizišli, kao njihova prilagođena i pojednostavljena forma, osnovni oblici grčke religije. Ovo potkrjepljuje, među ostalima, engleski platonist Thomas Taylor koji je, proučavajući čitav život stare grčke tekstove i sve dostupne orfičke materijale, došao do zaključka da “sva grčka teologija proizlazi iz orfičke mistagogije” (posvećenost ili posvećivanje u misterije). Taylor se dobrim dijelom oslanja na Platonova učenja te Proklova tumačenja orfičkih tekstova. Mistagogija je bila arhiva dubokih spoznaja drevne mudrosti i najuzvišenija sjemenka tradicije. Orfej je kroz himne ljudima objavio imena bogova i njihovu ulogu u postanku i ciklusima stvaranja, predstavljajući ih kao one koji nose i štite određene vječne principe. Koliko se samo ova ideja već u vrijeme Homera i Hesioda udaljila od izvora, s njihovim previše antropomorfnim i naivnim prikazima, a do današnjeg je dana gotovo iščezla zbog infantilnosti i nerazumijevanja svetih poruka.

Pjesnici su za nas tumači bogova.
Platon
Poezija je više filozofska i znanstvena nego povijest.
Aristotel

Prema mišljenjima autoriteta himne su se pojavile na grčko-frigijskom dijalektu koji je bio posvećen logosu ili svetoj riječi. Moguće je također da su još prije dijalektalnih definicija grčkog jezika bile zapisane na pravom lirskom jeziku Pelazga koji su tijekom grčke pretpovijesti upotrebljavali dorski narodi sjevera, prvi stanovnici legendarne Trakije, Makedonije i Epira. Pisane su heksametrom (stihom od šest stopa) za koji povjesničar umjetnosti Jacob Burckhardt drži, govoreći o izvorima grčko-orijentalne epike, da je bio čudesno pjevanje sam po sebi, i bez pratnje kitare i lire. Heksametar se smatra savršenom formom grčkog stiha, a prema predaji dala ga je proročica, prva pitija proročišta u Delfima, tako da je prenosila ono što joj je govorio sam Bog.

Kako navodi Josefina Maynade, meksička stručnjakinja za antičke i egipatske svete tekstove, himne su bile sastavni dio svetog obreda tako da je jednostavni pjev glasova bio praćen zvucima lire sa sedam žica koja je davala dominantan ton muzici. Kaže se da je lira bila ugođena prema zvijezdama i karakteristikama određenog božanstva kojemu se upravljala, ali ključevi za to danas su izgubljeni. Pretpostavlja se da se muzici i recitativnom pjevu pridruživao ceremonijalni ples posvećen pojedinim planetima, te prikladni mirisi i boje koji su činili elemente obreda grčkih misterija. Na takav su način himne tvorile istinska slikovita i zvučna zazivanja, zračeći božanskom ljepotom i pročišćavajući sve oko sebe, a kanon koji se tada uspostavio pratio je grčku civilizaciju kroz čitavu njenu povijest. U samom opusu obredni detalji su rijetki, osim mirisa koji se pridružuje recitiranju svake himne što barem dijelom potvrđuje povezanost himni sa ceremonijama.

Hekati

(Majci svijeta)
Enodia Trostruka Hekata, predivna Gospo
bića zemaljskih, vodenih, zvjezdanog prostora;
podzemna, zakriljena žutim velom
zaštiti nas, tamnim duhom koji vitla tvoje tmine!
Slava ti, Persea, božanstvo usamljeno!
Ti koja posjeduješ ključeve svijeta, nepogrešiva,
koja uz divlje zvijeri bučno igraš, noću loviš,
vladarice nepobjediva predvođena bikovima,
Nimfo voditeljice, hraniteljice, koja lutaš planinama, slušaj
one koji mole, koji svojim svetim obredima tvoju moć duboko štuju
i povedi pastire uzvišene prirode, na našu stranu.

Uranu

O, Nebo beskrajno čiju je veličinu nemoguće obuhvatiti,
Oče svih, stvaratelju svijeta!
Čuj, moćni roditelju, početku i kraju svih stvari,
Ti koji činiš da se vječno obrće ova kugla zemaljska.
Utjelovljenje bogova, čije snažno okrilje štiti
ovaj vječni svijet u stalnoj vrtnji
i čije golemo njedro silnu Nužnost Prirode održava.
Eterski i zemaljski, što objavu kroz mnoge oblike,
plavu, punu bića, nikakva moć ne može poraziti.
Svevideći, stvoritelju Krona i Vjekova,
vječno blagoslovljeni, Božanstvo uzvišeno,
budi dobrostiv prema novim Upućenicima
i njihove težnje okruni božanskom službom.

Eteru

O, Eteru nepobjedivi koji stoluješ u visini,
u područjima Zeusa, Gospodara Nebesa,
brojnih zvijezda, sjajnog Mjeseca
i Sunca, svjetlećih zraka!
Svemogući, eterski, ognju blistavi,
što živim treptajima prenosiš toplinu i udahnjuješ život.
Vrhovni elementu svijeta, moćni provodniče svjetla
što zvjezdanim sjajem zračiš, predivni cvijete.
Ispuni molbe molitava mojih, da bi tvoja prisutnost mogla
darovati nam zauvijek mir, nevinost i znanje.

Sadržaj himni

Svaka je orfička himna posvećena određenoj božanskoj snazi koja se imenom, po porijeklu ili nekom svojom najvažnijom kvalitetom zaziva na samom početku himne. Recitirajući svete stihove svećenik, iniciran u njihova duboka znanja, priziva snagu određenog božanstva. Uzvišen ton posvećenih riječi gipko teče stvarajući žive slike koje nam otvaraju vidike jedne nesagledive stvarnosti. Počinjemo otkrivati kako božanstva koja smo do sada susretali kroz grčku mitologiju i poznate prikaze, u himnama gotovo uopće nisu niti antropomorfna niti pokazuju ljudske slabosti; naprotiv, više se doimaju kao entiteti, kao bića koja borave u visokim sferama nama nepoznatih svjetova. Njihovo vladanje snagama koje izražavaju očito je i neupitno, oni poznaju tajne života i smrti, oni su uzorni vladari i vodiči istovremeno. Premda su oličenje određenih vječnih i beskrajnih principa, u himne je utkana i ideja njihove bliskosti i brige za samog čovjeka. Oni su dobrostivi donosioci darova, moćni oslonci i tješitelji koji vraćaju snagu i potiču vedar duh. Iskrenom molitvom čovjek može doprijeti do njih, te čistim srcem zadobiti njihovu naklonost. Tek je tada spreman čuti odgovor i dobiti nadahnuće za ono što će činiti.

Tijek himni u jednom je simboličkom značenju povezan uz različite cikluse – izmjene noći i dana, godišnjih doba, rođenja i smrti, a svi su ovi ujedinjeni u čitav ciklus postojanja, od njegovog početka do kraja. Dok čovjek prolazi kroz himne njegova duša kreće na svoje putovanje kroz nutarnji hram, do dubine njegovog svetišta, i ponovno budi istinska sjećanja na sva ona velika i blagotvorna bića koja su joj omogućila život i svijest te prepoznaje svoj put i sudbinu.

Zvijezdama

Zazivam zvijezde svetom riječju,
čista sveta svjetla. Uzvišeni Daimoni prostora,
Zvjezde nebeske, jasni potomci Noći
što ovite ste sjajem, dugim
zrakama svjetla koje zračite kroz Nebesa.
Vječne vatre, vi ste uzrok svega ispod.
Gromovitim znamenjem Hada sjajite,
Ocrtavajući čovjeku božanski put.
Kroz sedam sjajnih sfera prolazite, slične lutajućim plamenovima
Nepromjenjivim smjerom, čista jasna svjetla
što stalno sjajite kroz zastor noći.
Spasite, blistave, radosne, ognjene, budne,
rasvijetlite milostivo moje ispravne želje,
i posvetite pažnju ovim svetim obredima svjesnim zrakama
dajući svrhu našim posvećenim nastojanjima u vašu čast!

Proteju

Zazivam Proteja, onog koji po nalogu sudbine čuva
ključeve što pečate prostore misterija.
Prvorođeni, čijom se uzvišenom moći
objavljuju, čisti, svi principi Prirode.
Ti preobražavaš čistu, svetu materiju
i ukrašavaš je raznolikim božanskim oblicima.
Neizmjerno svet, mudar, čija prodorna inteligencija
poznaje prirodu svega čim se pojavi
i svega što će se zbiti protokom vremena.
Tako golema, divna i plemenita je tvoja mudrost.
Ti si glavni čuvar svih stvari Prirode
i u tvojoj sveobuhvatnoj neograničenoj suštini one traju.
O, Oče! Zaštiti svoje inicijatske obrede
i daruj nam sretan život i uspješan kraj.

Tiki

Približi se, gospodarice Fortuna, i milostivom naklonošću
i plemenitim darovima, ispuni moje molitve.
Uljudna i blaga, Raspjevana, usrdno slavljena,
vladarska Artemida rođena od glasovitog Hada.
Nedostupna ljudima, tebi se upravljaju beskonačne molitve.
Podzemna, sveprisutna božanska moći,
u tebi se temelje naši promjenjivi smrtni životi.
Zbog tebe se ponekad primaju obilna bogatstva
dok ih od drugih udaljavaš nedostižnim pokretom svoje blagoslovljene ruke,
i priječiš im duboka ogorčenja.
Budi prisutna, Božanstvo, i svojim gorljivim štovaocima
Daruj, s dobrostivom naklonošću, izobilje.

Nije slučajno da je prva himna posvećena tajanstvenoj Hekati, Majci svijeta, “onoj koja otvara vrata”, “zaštitnici svetih himni”. U jednom smislu ova se moćna čuvarica nalazi ispred vrata skrivenog hrama koji se proteže kroz mnoge razine svijeta – podzemne, zemaljske, vodene, zvjezdane, a Hekata za njih posjeduje ključeve. Nepogrešiva je, a poput Artemide, s kojom se poistovjećuje, noću lovi. Tako ona budno štiti od svega opasnoga što bi se u tami moglo pritajiti, onda kada je čovjek neoprezan i slab.

Prolazak kroz vrata hrama omogućuje božica Protirea, zaštitnica rođenja prije svega u njegovom simboličkom značenju duhovnog buđenja, nakon čega duša može naslutiti niz primordijalnih vječnih principa – crnu noć Nikte koja otkriva beskrajno nebo i stvaratelja svijeta Urana, u čijim je dubinama Eter, vrhovni element svijeta.
U njemu niče prva klica zlatnih krila prvorođenog Protogena, vječne vatre zvijezda, oko istine Helija, Sunca te srebrno svjetlo Selene, Mjeseca okruženog zvijezdama. Impuls stvaranja održava darežljiva Priroda prepuna životnog naboja, a pomaže joj njen zaštitnik, razdragani Pan.

Nepobjedivi Heraklo kojemu pripadaju velika djela i moćne ruke pokazuje kako je moguće prihvaćanjem iskušenja doseći besmrtnost. Ako čovjek shvati značenje Herakla kao sunčanog heroja u aspektu godišnjeg ciklusa koji simbolički zaokružuje njegovih dvanaest radova, moći će razumjeti još veće cikluse u koje je ovaj utkan. Tako se može približiti poimanju velikog Gospodara ljudi i bogova, Krona, onog koji sve smrtno i prolazno ponovno stvara i božici Rei, suptilne pojavnosti, Majci bogova i ljudi, zemlje i neba…

Daljnju razinu stvaranja i postojanja održava Zeus, početak i kraj svega, izvor obilja, vladar koji pročišćava promjenjive oblike kako bi ih čvrsto vodio prema njihovoj sudbini. U tome mu pomažu Hera, koja stalno skrbi o rasi smrtnika, stvarateljica svih stvari, Posejdon, vladar dubokog mora te Had, čije je donje kraljevstvo skriveno našim očima.

Njihovu snagu prenose dalje mnoga moćna bića koja neumorno djeluju u ovim carstvima poput Oblaka prepunih plodonosnih kiša, Tetide, Velike carice oceana plavetnih očiju što blistaju ispod gustog vela skrivene od ljudskog pogleda, Nereja koji održava izvore oceana i njegovih kćeri Nereida koje prebivaju u špiljama uronjenima u dno oceana. Prvorođeni ove razine postojanja je Protej i ujedno prekretnica prema božanskim snagama blisko povezanima uz čovjeka, čijom se uzvišenom moći objavljuju, čisti, svi principi Prirode. Protej je čuvar ključeva što pečate prostore misterija i preobražava čistu, svetu materiju tako da je ukrašava raznolikim božanskim oblicima. Protejeva plemenita mudrost odražava se na samog čovjeka kao princip inteligencije, razboritosti, pažljivosti, kvaliteta koje su neophodne za razumijevanje stvari i humano ispravno djelovanje.

Majka zemlja koja štiti sve što živi i Majka bogova i ljudi dva su velika zaštitnička hraniteljska principa potrebna svemu što je stvoreno, svemu što se razvija – od sjemenki do zvijezda.

Hestiji

Kćeri Krona, časna gospo
koja boraviš u nutrini duboke vatre vječnog plama
tebi su posvećeni ovi službenici u svetim obredima,
inicirani blaženi, čisti i božanski.
Tebi su povjerili bogovi stvaranje domaćih ognjišta,
snažnog i stabilnog temelja roda smrtnika.
Vječna, mnogolika vladarice uvijek rascvjetana,
nasmijana i sretna, čarobnog izgleda,
prihvati ove obrede i pravedno nagradi naše želje,
prenesi nam željeno zdravlje i potrebna dobra.

Tanatu

Poslušaj me, o Tanate, čije bezgranično carstvo
doseže svuda do svih smrtnih bića!
O tebi trajanje nama dodijeljenog vijeka ovisi,
tako da ga tvoje odsustvo produžava, a tvoja prisutnost završava.
Tvoj vječni san zaustavlja mnoštvo života
a iz njih duša teži privučena, prema tijelu
koje svi posjeduju, kakvi god bili dob i spol,
jer nitko ne može pobjeći tvom moćnom uništavajućem zamahu.
Čak ni mladost ne može u tebi tražiti milost.
Žestoko i snažno, šalješ joj preuranjenu smrt.
Ti poznaješ granice njenih fizičkih uloga,
Ti imaš povlasticu presude koja oslobađa
I ne postoji umijeće ni preklinjanje koje bi se moglo nametnuti tvom bijesu
Niti bi zavjeti opozvali tvoju nakanu.
O, snago blagoslovljena, čuj moju usrdnu molbu
i produži do zrele dobi ljudsko postojanje.

Hermes, prijatelj ljudi i prorok riječi prenosi Zeusove poruke i vodi čovječanstvo podučavajući ljude pravilnom tečnom govoru i štiteći njihov rad. Zeusova kćer Perzefona boravi u dubinama zemlje i zrači esencijom donoseći tako onome što prolazi njenim kraljevstvom nebesku svjetlost. Perzefona nas podsjeća da je svjetlo prisutno u svemu i da ga i najdublja tama ne može uništiti. Zanimljivo je da su njeni čuvari, sveti plesači Kureti, ujedno i zaštitnici božanskih obreda misterija kojima su od početaka podučavali ljude, a njihova su oružja načinjena od neba, mora i zemlje. Perzefona je u jednom ključu majka Dioniza, božanske inspiracije, Čovjeka-Boga i besmrtnog Daimona, anđela s mnogobrojnim imenima i atributima. Dioniz se u čovjeku manifestira kao snaga nadahnuća koja uvijek proizlazi iz povezivanja zemaljskog i nebeskog, a odražava se kroz mnogobrojne oblike.

Izlazak iz labirinta i neprohodne tame velike iluzije pojavnog svijeta pomažu mnogi potomci Zeusove plemenite božanske loze. Ovdje ćemo izdvojiti samo neke od njih. Jedinstvena po porijeklu, rođena iz Zeusove glave je Palada, Majka ratničkih vještina. Vezana je uz rat, kako nutarnji tako i vanjski, a u oba slučaja ulijeva hrabrost u dušu smrtnika. Uz nju je moćna Pobjeda, Nike zbog koje sve evoluira i koja nas može dovesti na kraju do vječne slave. Apolon sa zlatnom lirom donosi svjetlo i nadahnjuje svu muziku Prirode, on je božanski uzrok i svrha svega što postoji, a svojom muzikom usklađuje promjene i prolazak godišnjih doba… Njegova je majka Latona, obdarena moćnom inteligencijom, a sestra blizanka mu je Artemida, pobjedonosna u bitkama koje se odvijaju u šumama. Uz čovjeka je od njegovih početaka darežljiva Demetra, prelijepa božica sjemenki s rogom izobilja, zaštitnica žetvi koja daje primjer kako istinsko bogatstvo izvire iz nesebičnosti i snage obnove.

Afrodita, Majka Ljubavi, predstavlja istovremeno i prvobitni pokretač Nužnosti, a s njom se zajedno povezuju neraskidivom omčom smrtnici. Eros je, s jedne strane, Velika Ljubav, ono neizrecivo što se nalazi između okultnih božanskih snaga i inteligibilnog, a s druge strane, on je svet i čist, krilati strijelac, žustar u svojim željama, poigravajući se s božanstvima i ljudima. Učenici ga zazivaju kako bi im pomogao kontemplirati o svetoj svjetlosti i kako bi ih odvojio od neprimjerenih, štetnih želja.

O događajima ljudskog života promišlja Nemezis koja posjeduje neizmjernu viziju, izvanredno uslužna onome što je pravedno i razumno, koja preobražava težnje ljudskih srca tako da zadobiju moć rasuđivanja. Učitelj božanske umjetnosti je moćni Hefest koji donosi neugasive plamenove vatre, vrhovne supstancije koja sve obuhvaća i prodire do srži živih bića. Zahvaljujući njemu opstaju narodi i gradovi, a u čovjekovoj nutrini čuva vitalnu toplinu. Asklepije posjeduje znanost iscjeljenja čovječanstva i suprotstavlja se žestokim pustošenjima strašnih bolesti. Muze su čista vrela vrline za smrtnike, hrane dušu dajući joj ispravno viđenje koje vodi putem istine.

Zazivanjem Mnemozine čovjek pokreće duboka i trajna sjećanja duše i oslobađa se od zaborava tako da um sjedini s vlastitom besmrtnom prirodom. Tako može dočekati Eos, Zoru što širi svoje sjajne zrake u novi dan svijeta i Temis, onu koja je podučila ljude proročanskim molitvama. Slijedi put kroz pročišćavajuće elemente Vjetrova Boreja, Zefira i Nota, Oceana izuzetne snage katarze i Vatre predočene Hestijom, čuvaricom vatre vječnog plama svetih tajnih obreda, ali prisutne i svakodnevno bliske u svjetlu domaćinstva i žaru ognjišta.

Posljednje himne posvećene su Hipnu, bogu dubokog sna bez snova koji briše suvišna sjećanja i rasterećuje dušu, njegovom sinu Morfeju koji oblikuje božanske snove, glasniku sjajnih krila buduće sudbine koji priprema čovjeka za novi život, i Hipnovom bratu Tanatu, bogu smrti koji određuje neizbježan kraj i uništava sve prolazno i istrošeno kako bi čovjek mogao iznova započeti…
Himne zasigurno nisu došle do nas u svom izvornom obliku. I kao što vrijedi za sve ikad stvoreno, tragovi vremena nisu ih poštedjeli. Ipak, iz onoga što je preostalo još uvijek se može čuti jasan glas koji pun hvale pjeva… nebu i zemlji, Suncu i zvijezdama, srcu i duši, glas Čovjeka koji nikad nije zaboravio gdje se nalazi njegovo istinsko boravište. A ovijen muzikom stihova može se čuti još jedan ton koji kao da dolazi iz najskrivenije dubine prostora i iz nekog gotovo zaboravljenog vremena – poziv Onoga koji u Čovjeka polaže svu svoju nadu i milost…
Autor: Nataša Žaja

**Učlanjen** : 18.12.2021

Za vrijeme SREDNJEG PALEOLITIKA Evropu nastanjuju neandertalci. Nazvani su prema dolini Neander kraj Düsseldorfa gdje su u kolovozu 1856. u kamenolomu pronađeni njihovi fosilni ostatci. Ti su ljudi, snažno građeni, prilagođeni hladnoj klimi, izgledali slično nama, ali ipak ponešto drugačije. Primjerice, imali su izbočen središnji dio lica s velikim nosom i izražene nadočne lukove. Slični su nam bili i prema govornim sposobnostima, o čemu svjedoči otkriće jezične kosti neandertalca na nalazištu Kebara u Izraelu, koja nije vidno različita od one u modernih ljudi. Uz fosilne ostatke neandertalaca vežu se određeni tipovi kamenog oruđa koje razaznajemo pod nazivom musterijen, odnosno industrija ili kultura musterijena. Ime je dobila prema nalazištu Le Moustier u Francuskoj gdje su pronađene takve rukotvorine, a poslije i kostur neandertalca. U staništima neandertalaca pronađeni su nalazi crvenog okera i crnog pigmenta (manganov dioksid) koji nisu ondje nastali prirodnim putem, već su doneseni s drugih mjesta. Također su pronađene školjke i kamenje neobična oblika koji nemaju utilitarnu namjenu, a neandertalci su ih svejedno skupljali. Grude minerala mogle su biti drobljene da bi se dobio prah, a katkad su možda rabljene poput kreda za bojenje. Ukrašavanje i bojenje tijela moglo je imati simboličko značenje i možda čak biti dio rituala, ali je također moguće sasvim profano objašnjenje, kao primjerice zaštita od sunca i insekata.
Na nalazištu Tata u Mađarskoj otkriven je mamutov kutnjak čija je glavna strana prekrivena crvenim okerom, a poleđina je izlizana od uporabe,pa je nalaz možda bio ritualni predmet. Međutim, nalaz je samo jedan i stoga ne svjedoči o sustavnom ponašanju.
Ipak, nedavno su objavljeni nalazi kandži orla štekavca s krapinskog nalazišta koji su vjerojatno bili dio ogrlice, što bi značilo da su već prije približno 130 000 godina neandertalci nosili osobne ornamente. Njihova funkcija mogla je biti simbolička, odnosno prenašanje poruke vizalnom komunikacijom, što se može smatrati bitnim obilježjem modernog ponašanja. Štoviše, možemo pretpostaviti da su ptice u životnom svijetu neandertalaca imale značajnu ulogu.
Osim navedenog primjera iz Krapine, tafonomskom analizom (analiza različitih oštećenja na kostima) avifaunalnog kosturnog materijala s talijanskog nalazišta Grotte di Fumane otkrivena je praksa skidanja pera s tijela određenih ptičjih vrsta. Isključivo utilitarna primjena tih pera nije vjerojatna, već su po svoj prilici imala određenu društvenu i simboličku važnost, odnosno mogla su biti korištena za ukrašavanje tijela ili predmeta od posebnog značaja.
Vrlo zanimljiv koštani predmet koji je potaknuo mnoge rasprave i kontroverzna tumačenja pronašao je slovenski arheolog Ivan Turk. On je više godina sustavno istraživao nalazište Divje babe I u Sloveniji. Riječ je o kosti s rupama vrlo mladog špiljskog medvjeda, slomljenoj na oba kraja. Kost je pronađena u sloju musterijena, odakle potječu i mnogi ostatci špiljskog medvjeda, i smatra se mogućom „frulom”, to jest najstarijim poznatim glazbalom, starim približno 55 000 godina, premda se dio stručnjaka ne slaže s takvom interpretacijom. Pokojni glazbenik Ljuben Dimkaroski vješto je izvodio različite kompozicije na kopiji tog jedinstvenog nalaza. Posebno je zanimljivo pitanje jesu li neandertalci crtali. Objavljena gravura, odnosno urezani mrežasti motiv na stijeni špilje Gorham na Gibraltaru, koji se pripisuje neandertalcima, pokazuje da su oni znali urezivati (odnosno crtati) nefigurativne motive po zidovima špilja. Štoviše, novija otkrića u Španjolskoj pokazuju da su crtali na zidovima špilja figurativne i nefigurativne motive koristeći se prirodnim pigmentima. Premda možemo pretpostaviti da su ljudi srednjega paleolitika dio svoje simbolike, a možda i umjetnosti, izvodili na lako propadljivim materijalima poput drva ili kože, koji nisu sačuvani, to ne možemo dokazati. Rijetke dokaze o likovnom izražavanju u neandertalaca moguće je objasniti i drugačijom
kulturnom tradicijom, a ne kognitivnom inferiornošću u odnosu na moderne ljude. Drugim riječima, neandertalci su svoju simboliku najčešće mogli izražavati na drugačiji način, a eksploziji figurativne umjetnosti, do koje je došlo u gornjem paleolitiku, zasigurno je pogodovala ekonomska komponenta zbog uspješnijeg pribavljanja prehrambenih resursa
te izrazita specijalizacija različitih djelatnosti kod modernih ljudi. Neandertalci su bili prvi ljudi koji su pokapali mrtve. Međutim, kod nalaza ljudskih ostataka ponajprije treba ustanoviti je li pokop namjeran ili je tijelo zatrpano prirodnim procesima. Ako se ustanovi da je pokop namjeran, dolazimo do pitanja njegove svrhe. Namjeran pokop može odražavati simboliku, pa čak i određen vid religioznosti i duhovnosti. Međutim, moguće je da je tijelo pokopano s ciljem zaštite od zvijeri, zbog praznovjerja ili samo iz higijenskih razloga. Dok razlog namjernog pokopa (bez priloga) može biti dvojben, prilozi, odnosno zagrobni darovi pronađeni
uz pokojnika, upućuju na simboliku i religiju, premda ne mora biti da je svaki predmet pronađen u grobu imao religijsku funkciju. Nalazi interpretirani kao prilozi, pronađeni uz kostur neandertalca koji je ležao u raci na nalazištu La Chapelle-aux-Saints, nedaleko od mjesta Brive u Francuskoj, bili su kameni odbojci, kamena oruđa i životinjske kosti. Ostatci životinjskih
kostiju pronađeni pored pokojnika mogu upućivati na mogućnost da je meso (bovida) položeno pokojniku u grob kao prilog. Naime, bilo bi logično zaključiti da su kamene izrađevine i hrana pridodane pokojniku za boravak na onom svijetu, put u beskonačnost, a ujedno su mogle označavati i njegovu važnost. No upravo glede priloga valja izraziti i određenu dvojbu.Pokojnik je vjerojatno bio ukopan u jednu stanišnu razinu, pa Phill Chase i Harold Dibble upozoravaju da navedeni nalazi možda potječu iz te razine, što bi značilo da nisu posebno priloženi ili je, prema Bernardu Vandermeerschu, grob bio zatrpan sedimentom sloja koji je sadržavao arheološke nalaze. Ipak, na ovom je nalazištu prvi put (1908.) pronađen grob neandertalca što je pokazalo da su ti ljudi, poput nas, pokapali svoje mrtve. Grobovi neandertalaca pronađeni su na mnogobrojnim nalazištima, a jedan od posebno zanimljivih je onaj iz špilje Kebara na gori Karmel u Izraelu. Kosti su bile u anatomskom položaju, a one desne noge nisu pronađene. Lubanja nedostaje, osim donje čeljusti koja je ležala na gornjem dijelu grudnog koša. Pronađena je i već spomenuta jezična kost. Odstranjivanje kranije (lubanje bez mandibule) moglo je imati simboličko značenje. Osim Kebare vrlo su zanimljivi ukopi u špilji Šanidar u Kurdistanu u Iraku, napose grobovi 1i 4. Grob 1 vrlo je zanimljiv jer je u njemu pokopan
bolestan i hrom muškarac koji je preživio teške traume i imao velike ozljede (oštećenja desne noge, nedostatak dijela desne ruke, sljepoća lijevog oka zbog udarca), a uz pomoć i brigu bliskih osoba sve je to preživio i, za neandertalca, doživio duboku starost. S obzirom na pažnju koja je toj osobi morala biti posvećena, možda je imala poseban društveni status. Već je spomenuto da još jedan grob iz iste špilje plijeni posebnu pozornost. Prema koncentraciji fosilnog peluda različitih biljaka u neposrednoj blizini kostura u grobu 4 pokojniku je moglo je biti položeno cvijeće ili je on, okrenut na lijevi bok, ležao na cvjetnom odru. To označuje najranije poznato polaganje cvijeća u grob što govori o posebnoj pažnji prema pokojniku te, prema Ralphu S. Soleckiju, pokazuje postojanje cjelovitog spekta ljudskih osjećaja. Isti čin može upućivati na vjeru u zagrobni život, odnosno na religiozno ponašanje. Ipak, određeni znanstvenici smatraju da je pelud barem nekih biljaka mogao donijeti vjetar ili da je došlo do kontaminacije sedimenta uzrokovane miješanjem sedimenta iz raznih slojeva zbog kopanja
glodavaca, pa je hotomično polaganje cvijeća dvojbeno. Tu se, poput nalaza iz Divjih baba I, radi o jedinstvenom slučaju, a za dokazivanje učestalosti određenog ponašanja potrebno je više
nalaza iste vrste. Nadamo se da će buduća istraživanja baciti više svjetla na ovo pitanje.
Na Bliskom su istoku osim pokopa neandertalaca pronađeni i pokopi ranih modernih ljudi (lokaliteti Skhũl i Qafzeh u Izraelu) – i jedni i drugi u asocijaciji s kamenim
Neandertalci i rani moderni ljudi vremenski su se podudarali u tom dijelu svijeta. Vjerojatno su se susretali te u sklopu istog kulturnog kruga prakticirali ukapanje svojih pokojnika. S obzirom na razmjerno malo pronađenih ukopa, može se pretpostaviti da ta praksa nije bila česta, već možda namijenjena samo nekim članovima zajednice.
Postoji i teza da su neandertalci u posebnim prilikama (primjerice u Krapini) mogli primjenjivati naknadni ili tzv. sekundarni ukop, odnosno ritual u dvije faze. U prvoj fazi bi se kamenim oruđem odstranilo meso, a potom bi kosti bile pokopane (druga faza). Ta se teza temelji na ogrebotinama postkranijalnih dijelova kostura, koje su nastale kao posljedica odvajanja mesa od kostiju kamenim oruđem.
U drugačijem obliku (tijekom prve faze meso nije skidano oruđem, već je truplo izloženo raspadanju i pticama) sekundarni ukop bio je prakticiran iz religijskih razloga kod sjevernoameričkih Indijanaca i drugih skupina. Međutim, izgleda da za njegovo prakticiranje u srednjem paleolitiku nema dovoljno čvrstih pokazatelja. Ako iste ogrebotine postoje i na životinjskim kostima, a ljudske kosti nisu posebno pokopane, već su pomiješane sa životinjskim, mnogo je realnije objašnjenje kanibalizam.Spomen kanibalizma u neandertalaca obično asocira na sliku prapovijesnih divljaka koji se ubijaju te jedu svoje suplemenike ili pripadnike
drugog plemena. Međutim, taj stereotip je jednostran i prejednostavan. Često se zaboravlja da je i u nas, suvremenih ljudi (Homo sapiens sapiens) ta našoj kulturi neprihvatljiva praksa, premda na sreću izuzetno rijetko, također prisutna.
Ako izuzmemo zločine teško poremećenih osoba, ostaje spoznaja da su preživjeli stradalnici avionske nesreće koja se u Andama dogodila 1972. godine, uslijed izgladnjelosti i iscrpljenosti, jeli svoje mrtve. Postoje i svjedočanstva o kanibalizmu koji je još u prošlom ili pretprošlom stoljeću bio prisutan u različitih plemena, a znao je imati i ritualnu ulogu. Izravna evidencija kanibalizma dobila bi se pronalaskom i kemijskom analizom ljudskog koprolita (fosilnog izmeta), ali takvih nalaza u paleolitiku gotovo da i nema. Stoga se oslanjamo na rezultate tafonomske analize. Tom se analizom na osnovi oštećenja kostiju rekonstruiraju procesi
koji su na njih djelovali od trenutka deponiranja na nalazištu do samog pronalaska, odnosno do trenutka analize. Tako je na temelju različitih tragova moguće razlučiti djelovanje životinja ili geoloških procesa od djelovanja ljudi. Na kostima životinja koje su mesarene i konzumirane zamijećuju se tragovi rezanja kamenim oruđem, razbijanja od udaraca kamenim udaračem i nagorenost (ako se radilo o pečenju), a isto vrijedi i za ljudske kosti. Ako se dokaže da su ljudske i životinjske kosti tretirane na isti način, vrlo je vjerojatno da se radilo o kanibalizmu. Neandertalske kosti s urezima od rezanja pronađene su na nalazištu Combe-Grenal u Francuskoj, a kanibalizam neandertalaca nedvojbeno je ustanovljen na nalazištima Moula-Guercy u Francuskoj, Goyet u Belgiji. Dok se po pitanju dokazivosti kanibalizma u krapinskih neandertalaca razlikuju mišljenja znanstvenika, na frontalnoj kosti Krapina 3 kranija (tzv. lubanja C) ustanovljena su čak 35 ureza koji se ne mogu dovesti u vezu s kanibalizmom ili skidanjem mesa, već upućuju na ritualno ponašanje (urezivanje na glavi pokojnice). S druge strane, nedvojbeni tragovi rezanja na neandertalskim kostima u špilji Vindija upućuju na kanibalizam premda je njegov uzrok nejasan. Taj se čin rijetko primjenjivao i mogao je biti egzistencijalne ili možda simboličke, odnosno ritualne naravi

**Učlanjen** : 18.12.2021

Rekonstrukcija starog neandertalca

Religija drevnih naroda - Page 2 Struga11

Religija drevnih naroda - Page 2 Struga10

Strugala iz Velike pećine u Kličevici, Raštević, Hrvatska

Religija drevnih naroda - Page 2 Kostur10

Kostur neandertalca u grobu iz Kebare, Izrael

**Učlanjen** : 18.12.2021

U knjizi Bogovi, božice i mitologija, skupine autora, piše:
Enlil je bio odgovoran za izazivanje velikoga potopa, poslanoga da bi uništio ljudski rod. Postoji nekoliko inačica ove priče. Jedna od njih pojavljuje se u staroj sumerskoj pjesmi, "Epu o Gilgamešu", koji su preuzeli Babilonci. Prema ovoj priči, ljudi su činili preveliku buku zbog koje Enlil nije mogao spavati. Pokušao ih je uništiti na različite načine, ali Enki ga je stalno sprečavao. Na kraju je Enki uvjerio Enlila da bi potpuno uništenje ljudskoga roda bilo pogrešno i da bi trebali umrijeti samo oni koji čine zlo. Tako je jedan čovjek, Utnapištim (ili Atrahasis, ranije inačice biblijskoga Noe) bio spašen, zajedno sa svojom ženom i životinjskim parovima na arci.

Inkluzivni prikaz

Zašto je Enlil želio unišititi ljudski rod? Kako je ljudski rod ipak spašen od potpunog uništenja? Gdje se pojavljuje priča o Noi i arci? Ako je Ep o Gilgamešu nastao oko 2000 g. prije Krista, je li moguće da opisuje isti potop koji se spominje u Bibliji? Znači li to da je čovječanstvo uistinu spašeno onako kako je opisano (arkom)? Ako je prostor plodnog polumjeseca bio pogođen poplavom, kuda su ljudi mogli otići kako bi preživjeli?

**Učlanjen** : 18.12.2021

Slavenska mitska predaja

Religija drevnih naroda - Page 2 Drvo

Praslavenstvo je tako tu, treba samo znati gledati.

V. N. Toporov (1928. – 2005.)

Religija drevnih naroda - Page 2 Perun-sa-sjekirom

U knjizi Hrvatska narodna mitologija: Biserje priča čarobnog carstva drevnih vremena, izdanoj na dan Svetog Vida 1943. godine, dr. Nikola Sučić prenosi: U početku bijaše samo beskonačan univerzum, niti tamna niti svijetla, bezoblična tvar i maglen bezdan… Na samome dnu nalazila se sura, crna silatmine. To bijaše pramrak. Nad svime time vladao je svemoćni duh vječnosti. On je praotac svega. Dotrajaše mnogi vjekovi kad poput svjetlosne munje bljesne njegov znak, razluči svjetlo i tminu, maglu i tvar. Od tvari postane tlo, a iz magle i oblaka prospe se voda, potekoše rijeke i natopiše mrki bezdan utline. Nastaše jezera i mora. Zraci svjetla pomilovaše Zemlju i prosijaše u njoj zametak svakojakog života. Tako su nastala različita bića. Sve što je bilo izvan tog dohvata zaostade i nadalje u vlasti polusvjetla i tame, zime i leda. To je prapočetak borbe sila svjetla i tmine…
Mit kaže da je u zlatnom Prajajetu počivao otac bogova, neba i zemlje. Pod utjecajem životnih sila, Prajaje se raspuklo i stvorilo svjetlost, bestjelesnog prastvoritelja neba pod čijim se svodom sve rađa i događa, praboga svemirske svjetlosti, Svaroga, vrhovnog božanstva Slavena. Svarog je iznad dobra i zla, a kod Južnih Slavena spomen na njega pronalazimo u imenu Svevišnjeg tvorca ili Višnjeg Boga.
U istočnoslavenskim verzijama mita o postanku pojavljuje se na početku Rod kao apstraktno i nespoznatljivo božanstvo, nebeski izvor iz kojeg će sve postati. Rod od sebe samog prvo stvori ljubav – Ladu. Uz pomoć snage ljubavi probije ljusku zlatnog Prajajeta i stvori univerzum: nebrojeno mnoštvo zvjezdanih svjetova kao i naš ovozemaljski svijet. Iz usta ispusti Duh božji, majku Sva i oca Svaroga.
Od sjene Svarogove nastalo je prvo potomstvo, Bjelobog i Crnobog. Od donje ljuske Jajeta koja se razbila na tisuće komada stvorio je divove i patuljke, sva magična bića, a od gornje, Stablo svijeta kojim odvoji nebo od zemlje. U njegovoj krošnji izgradio je Svarog stan bogova i svoj dvor na sedmom, najvišem nebu.

Svarog je, kaže mit, od leptira stvorio vile, zemaljske posrednike između ljudi, heroja i bogova. Vile često jašu na konjima ili jelenima, odlaze u lov ili igraju u kolu. Zaljubljuju se u hrabre mladiće i junake kojima pomažu svojim savjetima i djelima, a katkad su njihove posestrime. U južnoslavenskoj mitologiji vile su zamišljane kao izuzetno lijepe djevojke zlatnih kosa, s krilima, odjevene u duge, prozračne haljine i naoružane strijelama. Planinkinje i zagorkinje žive daleko od ljudi u planinama, vodarkinje pokraj voda, a oblakinje u oblacima. Slično drugim narodima i kod Slavena su postojale tri Rođenice ili Suđenice. Priče o ovom čudesnom svijetu su sve do polovice prošlog stoljeća bile puno prisutnije u našem narodu, kasnije kao da se gube ostaci stare bliskosti s tajanstvenim svijetom prirode i njena bića prestaju biti vidljiva, osim pod iznimnim okolnostima.

Bogovi koji uređuju svijet

Bjeloboga i Crnoboga Slaveni su podjednako štovali jer su u prirodi uviđali trajno ispreplitanje njihovih međusobnih utjecaja koji se nadopunjuju. Crnobog ili Črt je bio gospodar blaga što ga krije Zemlja, gospodar materije kad je napuste životne sile Bjeloboga.
Doživljavali su ih kao komplementarne snage prirode i posvećivali im svetišta duž tokova rijeka: Bjelobogu uzvišena i svijetla mjesta s lijeve strane toka rijeke, a Crnobogu tamna mjesta u udolinama s desne.
Troglav, bog vremena, vladar neba, zemlje i podzemnog svijeta koji spaja aspekte Jave, Nave i Prave prikazivan je s tri lica. Java je smatran objektivnim, materijalnim, vidljivim svijetom sadašnjosti. Od ovog pojma potječu riječi javno, na javi i slično. Nava je bio zagrobni, ktonički svijet prošlosti, tamni, nerasvijetljeni svijet podsvjesnog i nagonskog. U njemu se Troglav pojavljivao kao sudac zagrobnog svijeta. Posljednji pojam, Prava, označavao je sustav sveukupnih zakona i pravila koji je postavio Svevišnji tvorac, Svarog, svijet bogova, svijetle budućnosti, svijet slutnje, intuitivnog i nadsvjesnog u čovjeku. Od njega potječu riječi pravda, pravila, pravedan, upravljati.
Bog Sunca, prostora i uređenog svemira bio je Svetovid. Prikazivan je s četiri lica koja pogledom obuhvaćaju sve strane svijeta. U jednom od aspekata žena mu je bila Vida, poznata i kao Božena ili Višnjâ. Svetovid je bio veliki prorok koji je poznavao prošlost, sadašnjost i budućnost. O poštivanju njegovih proročanstava ovisili su uspjesi pohoda, ratova, putovanja, bogatstvo žetve, a danas ga pronalazimo u imenima planinskih vrhova poput Sutvida na Biokovu i Dinari, Vidove gore na Braču, Vidovog polja u Radimlji kod Stolca, itd. Vjeruje se da je dolaskom kršćanstva Svetovid i dalje ostao živjeti u slavenskom narodu u liku Svetog Vida.

Češki profesor Jan Peisker opisao je jedno slavensko svetište kod Budysina u Lužici, u Saskoj. Taj je kraj nekada bio slavenski, a još i danas ondje žive Lužički Srbi (Sorabi).
S desne strane rječice Elsbach je brdo Čorneboh, a na lijevoj Bileboh. Topografske oznake su sačuvane do danas i pokazuju prastaro slavensko svetište u njegovu tipskom obliku. Po istoj shemi istražio je prof. Peisker još trideset i jedno slavensko svetište.
Na južnoslavenskom području, po istoj tipskoj shemi razmještene su crkvice sv. Vida za koje se vjeruje da su građene na mjestima ili u neposrednoj blizini slavenskih svetišta posvećenih Svetovidu-Sutvidu. Bilo bi, naravno, pogrešno tvrditi da je svaka crkva sv. Vida znak nekadašnjeg svetišta Svetovida, ali ako po toj shemi uočimo sakralni objekt s desne strane toka rijeke, možemo biti prilično sigurni da se radi o drevnom slavenskom svetištu.

Religija drevnih naroda - Page 2 Perun-lightning

Opisujući drevna staroslavenska božanstva, nemoguće je izostaviti Peruna i Velesa. Perun je bog gromovnik prikazivan s bakrenom bradom, zlatnom sjekirom ili čekićem. Sjekiru koja se uvijek vraća u njegovu ruku bacao je na zle ljude i duhove. Perun je bio vrsta božanskog suca, izvršitelja sudbine. Slaveni su pri zakletvi spominjali njegovo ime, jer bi prekršitelje dane riječi uništavao gromom. Perunovi “gromoviti” simboli urezivali su se ili crtali na krovove kuća radi zaštite od nevolja i zla. Pronalazimo ga i u imenu perunike, zvane i bogiša, “božja biljka”, za koju se vjerovalo da raste na mjestu udara munje. Njegovo sveto stablo bio je dub, hrast, odakle Dubrava, Dubravko/a, Dubrovnik.
Perunova žena bila je Mokoš, Velika Majka koja je predstavljala tamnu, plodnu Majku Zemlju, da bi kasnije postala kućni duh i čuvarica ženskih poslova i polja.

Knjiga Velesova je dokument praslavenske predaje pisan na brezovim daščicama. Na daščici 11a navodi se: Molimo se i klanjamo prvom Troglavu i njemu veliku slavu pojemo. Hvalimo Svaroga, djeda božjeg, koji je svemu Rodu božjem začetnik i tvorac je svega živog, vječni izvor koji teče ljeti i svuda, a zimi nikada ne mrzne… A bogu Perunu, gromovniku, bogu bitke i borbe govorimo: ti nas oživljavaš neprestanim okretanjem kruga i vodiš stazom prava kroz bitke do Velike Trizne … bogu Svetovidu slavu uznosimo, jer on je bog Prava i Java i njemu pojemo, jer je svjetlost kroz koju vidimo svijet. Gledamo i u Javu opstajemo, a on nas od Nava čuva i stoga mu hvalu pojemo. Slava sva Svetovidu, bogu našem što otvara srca naša da priznamo loše postupke i dobru se okrenemo. Dva su bića u nebu sadržana, Bjelobog i Crnobog, a njih oba Svarog drži i zapovijeda.

Religija drevnih naroda - Page 2 Svetovid-four-headed-god

U održavanju poretka prirode Perunu je pomagao Veles, bog prirode, tajnog znanja o prirodnim zakonitostima, bog magije. I u njegovo se ime također zaklinjalo. U različitim aspektima imao je karakteristike zaštitnika životinjskog svijeta i stočara, bio je bog zemaljskih blagodati. Ime naselja Velešići u Sarajevu, grad Veles u Makedoniji, naselje Volosko pokraj Rijeke, planina Velež iznad Mostara, u korijenu svog imena nesumnjivo nose ime ovog drevnog staroslavenskog boga. Spominje ga se i kao Volosa i Voloha. Pretpostavlja se da je i naziv vol izveden iz ovog imena, te da njegovo ime potječe od staroslavenskog “volodati”, što znači na zemlji vladati.
Mit o vječnoj međusobnoj borbi Peruna i Velesa kojom održavaju poredak na Zemlji i stablu svijeta rekonstruirali su ruski filolozi V. V. Ivanov i V. N. Toporov.
Stablo svijeta je ujedno i simbol drva života, osi između neba i zemlje, a prikazuje se najčešće kao hrast u južnoslavenskim, odnosno jasen u sjeverno i istočnoslavenskim krajevima. Stablo svijeta se sastoji od tri osnovna dijela: nevidljivog duhovnog svijeta, vidljivog pojavnog i podzemlja. Na njegovom zlatnom vrhu sjedi bog Perun u obličju orla ili sokola; krošnju nastanjuju pčele, golubovi ili druge ptice, dok u podzemnom korijenju boravi Veles u obličju zmaja, zmije ili vidre.

Staroslavenska mitska religioznost očuvana je u imenima i uzrečicama, no do danas je nedovoljno istražena. Kad kažemo vjetar “striže” ni ne slutimo da se tom riječju povezujemo sa slavenskim božanstvom vjetra i šume Striborom; kad kažemo ladanje mi spominjemo nebesku zaštitnicu ljeta i ljetnih usjeva Ladu. U slavonskim običajima kraljica-ljelja priziva slavenskog boga ljubavi Ljelju, a izraz “ruse kose” vezan je uz vile rusalke. Izrazi “jarko” sunce, “jâra” pšenica potječu od Jarila, a “noćna mora” od boginje tame, studeni i umiranja Morane. Ime kišnog guštera daždevnjaka vezano je uz boga svete kiše Dažda, a ozarenost uz božicu jutarnjeg svjetla Zarenicu – Zarju – Zoru, itd.

Vječnom borbom ova dva boga simbolički je prikazana cikličnost života i igra suprotnosti kojom se održava život prirode. Mit kaže kako Veles neprestano izaziva Peruna otimajući mu stoku zbog čega ga Perun progoni zlatnim strijelama. Veles bježi pretvarajući se u razne životinje ili se skrivajući iza drveća, kuća i ljudi. Naposljetku, Perun uspijeva pobijediti Velesa i otjerati ga u podzemlje, gdje on neprekidno podgriza korijen Stabla života. U toj obrednoj Velesovoj smrti otvara se nebo i plodna kiša natapa zemlju. Ova se borba ponavlja svake godine jer bi se Veles preporodio, poput zmije presvukao staru kožu i rodio u novom tijelu.

Ciklus godišnjih doba

Slavenski narodi postepeno preuzimaju kršćanstvo od VII. do XII. stoljeća, no drevna zaštitnička božanstva i kućni duhovi dugo su nastavili živjeti kroz narodne običaje koji su ih povezivali sa svijetom prirode. Prigodne svetkovine razbujalog cvjetnog proljeća, plodnog, jarkog ljeta i bogate rujne jeseni nudile su radost suživota s onim što se odvijalo iza vela pojavnosti, s božanskim svijetom čije su djelovanje u prirodi naslućivali. Negostoljubivi zimski svijet iz kojeg su se povukle sile rađanja doživljavali su kao smrt prirode. No, svetkovina zimskog solsticija kad se rađao mladi bog Svarožić u svom je srcu nosila iskru radosti, u nadi ponovnog rađanja zamrlih sila svjetlosti i stvaranja.

Povjesničar Prisk iz Panija u Trakiji prolazio je 448. godine današnjom Vojvodinom (Panonija) kao pripadnik bizantskog izaslanstva prema Atilinom hunskom dvoru. Zapisao je kako se izaslanstvo na nekoliko dana sklonilo od velikog nevremena u neko slavensko selo, a gostoprimstvo su pri odlasku nagradili indijskim paprom, datuljama i drugim stvarima koje, kako kaže Prisk, “barbari ne proizvode”. Navodi da se među njima mogu naći ljudi koji govore hunski, gotski i latinski jezik, te grčki, iako doduše vrlo rijetko i slabo. Među ovim narodima živjeli su i stranci budući da su, kako u svom Strategikonu potvrđuje i bizantski car Pseudo-Mauricije (VI. st. poslije Krista), imali običaj da zarobljenike nakon određenog vremena ili oslobađaju uz otkup ili im dopuštaju ostanak u zajednici, uz uvjet prihvaćanja slavenske kulture.

Religija drevnih naroda - Page 2 Baba-yaga

Vezano za godišnji ciklus u prirodi, narodna predaja govori o Morani koja se početkom zime pretvara u ružnu Babu Jagu, strašnu božicu smrti i hladnoće. Pokreće se lako i okretno kao da leti, metući metlom ostarjelo i istrošeno, sve što više ne može podržavati iskru života i zbog čega treba pričekati rađanje u novom ciklusu života. U nekim pričama, ona plovi u ljusci od jajeta, vječnom simbolu zametka novog života. U proljeće, Morani opada snaga i tada ona u liku lijepe djevojke, duge sniježnobijele kose, izlazi na zemlju i zavodi mladiće umilnim glasom. Od njih traži iskrenu ljubav, no nikad ne dobije to što želi i zato ih napušta ostavljajući u njihovim srcima beskrajnu tugu koja je odraz njene. Postupno, snage Morane nadjačavaju one Vesnine, ljupke i mile božice razbujalog proljeća, zaodjenute plaštom od pupoljaka i cvijeća, koje ostavlja za sobom opojni miris. Vesna je zemlju odijevala ruhom od cvijeća, trave i ostalog zelenila. Kad bi nastupilo njeno razdoblje godine, povorke lijepih djevojaka slavile su pjesmom i igrom njene moći i obožavale njenu ljepotu (rusalke, kraljice, dodole, lazarice). U njoj se, kaže narodna predaja, usklađivalo srce s razumom, ljepota s blagošću. Svoj dolazak Vesna je starim Slavenima najavljivala pomoću glasnica – lastavica.

Voloska ili Vlasta zaštitnica je kućnog ognjišta i doma. Ovu božicu smatrali su u najstarije doba zaštitnicom ratarskog svijeta. Posvećena joj je ptica lastavica koja gradi gnijezdo uz potkrovlje kuće. Vjerovalo se da u lastama živi dobri duh rodbinskih i kućnih predaka. Njoj je bio odabran u svakom domu po jedan udubljeni kutić koji se nazivao mir ili mirište. Tamo bi gorjela žiža, plamičak u slavu kućnog mira. Ugasiti ga puhanjem u plamen značilo bi gasiti kućni mir. Valjalo ga je utrnuti prstima.

Religija drevnih naroda - Page 2 Svetovid-mecklenburg-vorpommern-germania

No, da bi se godišnja doba na Zemlji uistinu smjenjivala, potreban je poticaj Neba utjelovljen u božanskom heroju Jarilu. U staroslavenskim mitovima Jarilo je bog bujne vegetacije. U mitu on na zapovijed božice majke Lade s proljeća otvara vrata neba i silazi na Zemlju donoseći dah novog ciklusa života. Jarila na Zemlji primjećuje Vesna, božica proljeća i mladosti, a združeni rađaju bujnom prirodom koja će svoj vrhunac dosegnuti u vrijeme ljeta. Kako snaga prirode nakon ljetnog solsticija počinje opadati, u Jarila se zaljubljuje Morana i on napušta Vesnu. S jeseni, Jarilo umire, odnosno, vraća se u nebo, lišće poprima tople jesenske boje, a Morana postepeno zatvarajući još jedan godišnji ciklus preuzima prevlast i zaodijeva zemlju u tamu i hladnoću. Početkom sljedećeg proljeća, sve se ponavlja. Na tijek prirodnih ciklusa s neba budno motri Lada, božica ljubavi, sloge i vjernosti, snage koja rasplamsava iskru života. Na Zemlji, ona je personifikacija vrhunca plodonosnog ljeta i njegove ljepote.

Stribor je slavenski bog vjetra i šume, neumorni putnik koji se lako prebacuje s jednog mjesta na drugo. Pojavljivao se nekad silovito i razorno, a nekad blago i plodonosno te mu je pripisivan nestalan karakter koji je prelazio od bijesa do dobroćudnosti. Zimi je bio nemilosrdan: zamrzavao je vodu, nanosio snijeg na pragove i puteve i kažnjavao hladnoćom. U proljeće je radovao ljude šaljući im na krilima povjetarca boginju Vesnu koja im je darovala novi život i raskošnu ljepotu, zaodjenuvši im okolinu u zeleno, cvjetno i mirisno ruho.

Postanak čovjeka

Slavenska mitologija također sadrži predaje o postanku prvog ljudskog para. Svarog podijeli sebe na dvoje, muško i žensko. Tako nastane prvi ljudski par koji bijahu divovi, div i divka. Od hrastova lišća učini on odjeću za njega, a od lipova za nju.
No, otac bogova Svarog, ne napusti tad ljude. Pošalje božicu Zoru da ljudima na zemlji donosi “luč bogova”. I tako od pamtivijeka, Zora i najmlađi od Svarožića, bog jutarnjeg svjetla Svanimir, prenose svakoga dana među ljude svjetlost nebeskog svijeta. I kako nekad, tako i danas, buktinja zore i zrake mladog Sunca razmiču tamu i donose nadu novog jutra…

**Učlanjen** : 18.12.2021

Sinovi Sunca

Carstvo Inka bila je teokratska država u kojoj je vladar bio personifikacija božanstva - sin Sunca.
U trenutku kad će Sunce uzaći u liku čovjeka u svoj svojoj svjetlosti i sjaju, stvoritelj se obratio Inkama i Manco Capacu i rekao: «Ti i tvoji potomci bit ćete gospodari i pokorit ćete mnoge narode. Smatrajte me svojim ocem, a sebe mojom djecom i štujte me kao svog oca.» I zato, kad bi mu se približio trenutak smrti, car bi govorio: «Moj otac Sunce zove me k sebi»
Božanstvo Sunca, Inti, imalo je zato središnji položaj u službenoj religiji carstva. Njemu je bila posvećena svetkovina intiraymi. Svetkovina se odvijala u lipnju, što na južnoj hemisferi odgovara zimskom solsticiju. Car i cijeli narod čekali su izlazak novog Sunca, a onda bi sam Inka ili villac huma, veliki svećenik, u hramu, pomoću udubljenogogledala, sunčevim zrakama upalio novu vatru. Coricancha, Zlatna kuća, je hram Sunca u Cuscu, sagrađen je na mjestu gdje je prema legendi u zemlju potonuo zlatni štap Manca Capaca.
Uz Sunce je vezan i jedan zagonetni predmet- Kamen Sunca. Jedan jedini takav kamen sačuvan je na brežuljku Intihuatana u gradu Machu Picchu. Ta neobično oblikovana stijena je, osim astronomske funkcije, praćenja dnevnog i godišnjeg kretanja Sunca, za Inke vjerojatno imala izuzetno važnu ulogu, jer su ih konkvistadori razbijali gdje god su na njih nailazili. Ovaj jedini primjerak sačuvan je samo zato što konkvistadori nisu nikad pronašli grad Machu Picchu.

Viracocha
Božanstvo čije porijeklo seže duboko u prošlost, vezan je uz prastare andske civilizacije. On je tvorac svijeta, Sunca, Mjeseca, zvijezda, ljudi i svega ostalog. Biće je bez početka i kraja, neshvatljivi bog. Prikazivan je kao bradati bijelac obučen u dugu tuniku.
Sveštenstvo
Sveštenici su se, kao i u ostalim pretkolumbovskim kulturama,dijelili prema rangu i zaduženjima.Na čelu je bio veliki sveštenik, porijeklom iz vladajuće dinastije.Sveštenstvo se bavilo obrednim žrtvovanjima, kultnim svečanostima i proricanjem.
ozi.

**Učlanjen** : 18.12.2021

Mitologija i religija autohtonog naroda Mapuche iz južnog središnjeg Čilea i jugozapadne Argentine opsežan je i drevni sustav vjerovanja. Niz jedinstvenih legendi i mitova zajednički je raznim skupinama koje čine narod Mapuche. Ti mitovi govore o stvaranju svijeta i raznim božanstvima i duhovima koji borave u njemu.

Kako bismo opisali vjerovanja naroda Mapuche , važno je napomenuti da ne postoje pisani zapisi o njihovim drevnim legendama i mitovima prije dolaska Španjolaca , budući da su se njihova vjerska uvjerenja prenosila usmeno . Njihova uvjerenja nisu nužno homogena; među različitim etničkim grupama , te obiteljima, selima i teritorijalnim grupama unutar tih etničkih grupa, postoje varijacije i razlike i odstupanja u tim vjerovanjima. Isto tako, važno je razumjeti da su mnoga vjerovanja Mapuchea integrirana u mitove i legende čileanskog folklora , te u manjoj mjeri, folklora u nekim područjima Argentine. Mnoga od ovih vjerovanja su izmijenjena i pod utjecajem kršćanstva , uglavnom zahvaljujući evangelizaciji koju su proveli španjolski misionari . To se dogodilo uglavnom kroz sinkretizam ovih vjerovanja i također kroz pogrešnu interpretaciju ili prilagodbu unutar čileanskog i argentinskog društva. Ovaj sinkretizam doveo je do nekoliko varijacija i razlika ovih temeljnih vjerovanja jer su se asimilirala unutar čileanske , argentinske , pa čak i mapučke kulture. Danas se te kulturne vrijednosti, vjerovanja i prakse još uvijek poučavaju na nekim mjestima s ciljem očuvanja različitih aspekata ove autohtone kulture Mapuchea.

Iznad svih sličnosti između uobičajene religije i mitologije Južne Amerike i njezinih domorodačkih naroda , religijska uvjerenja i mitovi naroda Mapuche ističu se zbog svojih jedinstvenih karakteristika koje odražavaju moralnu, društvenu, kozmološku i vjersku posebnost Mapuchea .

Postoje različita mišljenja među znanstvenicima igraju li preci značajnu ulogu u Mapuche religiji.

Kao i mnoge druge autohtone američke kulture, Mapuche prihvaćaju ciklički koncept vremena. Cikličko vrijeme je alternativa načinu linearnog mišljenja kojeg diktiraju europski racionalizam i pozitivizam koji je prevladavajući model u zapadnom svijetu zadnjih 400 godina. Linearno vrijeme odgovara židovskoj filozofskoj revoluciji utemeljenoj na zoroastrizmu koja služi kao oporbena teorija teoriji cikličkog vremena. Ovo shvaćanje vremena bilo je temeljno za razvoj Zapada i rođenje moderne/moderne misli.

Domorodačke skupine naglašavaju da je «Zapad kroz povijest negirao postojanje autohtone filozofije, svodeći je na kategoriju jednostavne kozmologije, folklora ili mitske misli». Dok je interakcija linearne misli s cikličkom rezultirala vrhunskim primjerom kulturnog sinkretizma, ta je interakcija utjecala na bit vjerovanja Mapuchea, s obzirom na to da je promijenila srž Mapuche vizije Svemira nametanjem linearnog koncepta vremena.

**Učlanjen** : 18.12.2021

U mitologiji Inka Mama Ocllo , točnije Mama Uqllu , obožavana je kao majka i božica plodnosti . jednoj legendi bila je kći Inti i Mama Killa , a u drugoj kći Viracocha (Wiraqucha) i Mama Qucha . U svima je bila starija sestra i supruga Manca Cápaca (Manqu Qhapaq), s kojim je osnovala grad Cusco . U nekim varijantama, rodila mu je i sina,Sinchi Roca , iako se vjerovalo da su svi vladari Inka nakon Manca Cápaca njihovi potomci. Prema većini priča, Mamu Occlo i Manca Cápaca poslao je Inti da pomognu Inkama proširujući njihovo znanje nakon što je vidio kako loše žive. Nakon njihovog stvaranja, većina legendi kaže da su počeli putovati kako bi pronašli savršeno mjesto za početak svog zadatka, a znali bi kad bi ga pronašli kada bi zlatni štap koji je Inti dao obojici svoje djece potonuo u zemlju Nakon što je štap potonuo, počeli su obrazovati narod Inka; zajedno su učili ljude kako bolje graditi domove; Mama Ocllo naučila je žene Inka umijeću predenja konca , šivanju, znanosti i kućanskim poslovima. Postoji više varijacija u podrijetlu mame Ocllo. Jedna uobičajena verzija uključuje Mamu Ocllo koja izlazi s Mancom Cápacom s otoka ili špilje u jezeru Titicaca nakon što ih je Inti stvorio, iako u nekim alternativnim verzijama, ostatak njihove braće i sestara, kao i deset ayllusa , također se dižu iz jezera, i oni svi zajedno putuju na kratko vrijeme Neki mitovi opisuju da je mjesto porijekla Mame Ocllo i Manca Cápaca iz Stijene porijekla , što je lokacija opisana kao sveta. Neki izvještaji također navode da su i Mama Ocllo i Manco Cápac bili Intijeva djeca po Mjesecu
Drugi izvještaj govori kako su Mama Ocllo i njezina braća i sestre stvoreni od strane Intija, iako su ovaj put izašli iz sredine tri prozora na špilji poznatoj kao Pacariqtambo , i dobili su znak kada su se približili zemlji koju su trebali naseliti na radije nego na šipku kojom ću bockati tlo. Umjesto Inti, jedna legenda kaže da je Mama Ocllo kći Viracoche i Mame Qucha, što ju čini bratom i sestrom Inti.
Postoje povijesni izvještaji, uključujući one koje su zabilježili Vasco Núñez de Balboa , Juan de Betanzos i Fray Martin de Morua , koji opisuju Mamu Ocllo i Manca Cápaca kao vođe grupe ljudi (klan Ayar) koji su došli iz područja Tampu Tocco

**Učlanjen** : 18.12.2021

Min (egipatski mnw) je staroegipatski bog čiji je kult nastao u preddinastičkom razdoblju (4. tisućljeće pr. Kr Bio je predstavljen u mnogo različitih oblika, ali najčešće je bio predstavljen u muškom ljudskom obliku, prikazan s penisom u erekciji koji drži u desnoj ruci i podignutom lijevom rukom koja drži mlatilicu .

Min je kult počeo i bio je centriran oko Coptos (Koptos) i Akhmim (Panopolis) od gornjeg Egipta , gdje je u njegovu čast održana su veliki festivali slavi svoj „izlazi” s javnom redu i prezentaciju ponude. [2] Njegove druge asocijacije uključuju istočnu pustinju i veze s bogom Horusom . Flinders Petrie je iskopao dva velika kipa Mina u Qiftu koji se sada nalaze u Ashmolean muzeju i neki misle da su preddinastički. Iako se ne spominje imenom, referenca na "onoga čija je ruka podignuta na istoku" u tekstovima piramidasmatra se da se odnosi na Min

Njegova je važnost porasla u Srednjem kraljevstvu kada je postao još tješnje povezan s Horusom kao božanstvom Min-Horus. U Novom kraljevstvu on je također bio stopljen s Amonom u obliku Min-Amuna, koji je također bio zmija Irta, kamutef ("bik svoje majke" - zvani otac svoje majke kao i njenog sina). Min je kao samostalno božanstvo također bio kamutef Izide. Jedno od mnogih Izidinih kultnih mjesta diljem doline bilo je u Minovom hramu u Koptosu kao njegovoj božanskoj ženi. [6] Minino svetište okrunjeno je parom bikovih rogova
Kao središnje božanstvo plodnosti i moguće orgijastičkih obreda, Grci su Min poistovjećivali s bogom Panom . Jedna od značajki štovanja Mina bila je divlja bodljikava salata Lactuca serriola (čija je domaća inačica Lactuca sativa ( zelena salata )), koja ima svojstva afrodizijaka i opijata te proizvodi lateks kada se reže, što je moguće identificirati sa sjemenom . Također je imao veze s Nubijom. Međutim, njegovi glavni centri obožavanja ostao na Coptos i Akhmim ( Khemmis ).

Muška božanstva kao sredstva za plodnost i potenciju porasla su na rasprostranjenost s pojavom raširene poljoprivrede. Muškarci Egipćani radili bi u poljoprivredi, čineći obilne žetve prigodom usmjerenom na muškarce. Dakle, muški bogovi muškosti kao što su Oziris i Min bili su razvijeniji u to vrijeme. Plodnost se nije povezivala samo sa ženama, već i s muškarcima, čak se povećavala uloga muškarca u porodu] Kao bog muške seksualne moći, bio je počašćen tijekom obreda krunidbe Novog Kraljevstva , kada je faraonočekivalo se da će posijati svoje sjeme – općenito se smatralo da je to sjeme biljke, iako su postojale kontroverzne sugestije da se od faraona očekivalo da pokaže da može ejakulirati – i tako osigurati godišnje poplave Nila . Na početku žetve, njegov lik je iznesen iz hrama i donesen na polja na blagdan odlaska Mina , blagdan Min , kada su blagoslovili žetvu i igrali igrice goli njemu u čast, najviše važno od njih je penjanje na golemu (šatorsku) motku. Ovaj četverodnevni festival vidljiv je iz popisa velikih festivala u hramu Ramzesa III u Medinet Habu.

Kult i štovanje u preddinastičkom razdoblju oko boga plodnosti temeljilo se na fetišu fosiliziranog belemnita . [8] Kasniji simboli koji su se naširoko koristili bili su bijeli bik, bodljikava strijela i gredica zelene salate , za koju su Egipćani vjerovali da je afrodizijak . Egipatska salata bila je visoka, ravna i ispuštala je mliječni sok kada se trljala, a karakteristike su bile na površini slične penisu . Zelena salata je žrtvovana bogu, a zatim su jeli muškarci u nastojanju da postignu potenciju. [8] Kasniji faraoni bi ponudili prve plodove žetve bogu kako bi osigurali obilnu žetvu, uz zapise o prinosu prvih stabljikaklice pšenice koje su se nudile tijekom ptolemejskog razdoblja.

Min u reljefu iz vladavine Tutmozisa III iz Deir el-Baharija

Glava boga Min-Amuna s dvostrukim perjem. Vjerojatno vladavina Tutankamona, 14. st. pr. Iz Koptosa (Qift), Egipat. Petriejev muzej

**Učlanjen** : 18.12.2021

Obredi plodnosti su vjerski rituali koji imaju za cilj potaknuti reprodukciju kod ljudi ili u prirodnom svijetu. Takvi obredi mogu uključivati žrtvovanje "iskonske životinje, koja mora biti žrtvovana za plodnost ili čak stvaranje".

"Obredi plodnosti mogu se pojaviti u kalendarskim ciklusima, kao obredi prijelaza unutar životnog ciklusa ili kao ad hoc rituali... Uobičajeno su rituali plodnosti ugrađeni u religije većeg reda ili druge društvene institucije."

Kao i kod špiljskih slika "[koje] prikazuju životinje u trenutku parenja...[i] služene magičnim obredima plodnosti", takvi su obredi "...oblik simpatičke magije " u kojoj su sile prirode biti pod utjecajem primjera prikazanog u ritualu. S vremena na vrijeme, "ceremonije kojima je namjera osigurati plodnost zemlje ili skupine žena... uključuju neki oblik faličnog obožavanja ".

Središnje mjesto u obredima plodnosti u klasičnoj Grčkoj bila je " Demetra , božica plodnosti... Njezini su obredi slavili povorku godišnjih doba, misterij biljaka i plodova u njihovom godišnjem ciklusu nastajanja i nestajanja." Ali većina "ženskih svetkovina... na neki se način odnosila na ženinu ispravnu funkciju plodnog bića (što joj je omogućilo da promiče i plodnost usjeva, putem simpatije)".

Međutim, zbog njegove veze s berbom grožđa, "nije iznenađujuće vidjeti Dioniza povezanog s Demetrom i Koreom u Eleuzinskim misterijama . Jer i on je predstavljao jednu od velikih sila svijeta koje donose život."

Drevna Fenicija vidjela je "posebnu žrtvu u sezoni žetve, kako bi se ponovno probudio duh vinove loze"; dok je obred zimske plodnosti za vraćanje "duha uvenule loze" uključivao kao žrtvu "kuhanje jareta u mlijeku njegove majke, kanaanski običaj koji je Mojsijev zakon osudio i službeno zabranio".

**Učlanjen** : 18.12.2021

Džainizam je drevna religija Indije koja je tijekom svog dugog i neprekinutog postojanja, širena od strane 24 velika propovjednika poznatih kao ‘Džine’ tj. ‘Pobjednika’ ili ‘Tirthankara’, odnosno ‘Vodiča preko rijeke’ svjetovnog života, a koja danas ima više od milijun pripadnika.

Džainizam je opisan kao elegantan etički sistem jer veoma naglašava samodisciplinu i samokontrolu s ciljem vođenja mirnog života, suživota, sudjelovanju, upravljanja i njegovom realizacijom. Ahimsa ili nenasilje u misli, riječima i djelima, je njegova ključna stvar a savršena jednakost njegov početni stav.

Osnivačem religije, koja je, kao i budizam, nastala (oko 6. stoljeća) otcjepljenjem od vedistički ortodoksnog brahmanizma, pogrešno se smatra asket Vardhamana, poznat kao Mahavira (veliki heroj). On je zapravo bio samo posljednji od velikih propovjednika džainizma.

Asket Vardhamana bio je sin kralja Sidhatre i kraljice Trišali koji je još kao dijete pokazivao poprilično rijetke i velike osobine poput iznimne hrabrosti, samokontrole, neustrašivosti junaštva i ostalog. Kako je nakon nekog vremena narod počeo primjećivati njegove velike darovitosti, nazvali su Mahavira. Mahavira je bio rođen za duhovni život, nije htio niti čuti za ženidbu niti ikakva svjetovna zadovoljstva. Od svoje osme godine poštovao je pet malih zavjeta, te je kako je odrastao odlučio postati asketa. Tako je princ Mahavira, sa svojih 30 godina postao Nirgrantha Muni tj., asketa koji je izvana bez odjeće, a iznutra bez okova. Ovaj događaj Mahavirinog napuštanja svih svjetovnih vezanosti i postajanjem Nirgrantha Mahavirom postao je poznat kao Mahavirina Abhiniškramana tj., Velika Odvojenost Mahavire. Ta velika odvojenost Mahavire očitovala se u praksi trpljenja strogosti, meditaciji i zavjetu šutnje. Za to vrijeme, Mahavira je prolazio kroz različite testove koje su mu drugi postavljali s namjerom da mu poremete meditaciju tokom perioda trpljenja. Mahavira je mirno podnosio velike tegobe i nepravde od stane drugih. No, bio je odlučan. Tako je za 12 godina, 5 mjeseci i 15 dana neprekidne prakse trpljenja postao imalac sveznanja.

Kada je Mahavira dosegao to sveznanje, on je znao i vidio stanje svijeta bogova, ljudi i životinja, odakle su došli, gdje će otići, gdje će biti rođeni, kao ljudi ili životinje, kako bogovi tako i beznačajna bića, već zavisno od njihovih djela. U svoje vrijeme bio je nazivan mudracem, poštovanim od naroda, sveznajućim i svevidećim učiteljem, koji je obdaren bekrajnim znanjem i vizijom. On je oko sebe okupio 11 glavnih učenika (gandadhara), učenika koji će nastaviti njegovo djelovanje i propovijed. Podjelio ih je na 4 stleža (4 skupine, poredane po važnosti):

1. Sadhui,. muškarci isposnici ,

2. Sadhvije, žene isposnice,

3. Šravake, svjetovni muškarci

4. Šravike, svjetovne žene

No ni unutar tih skupina nisu bili ravnopravni, svaki je propovjednik imao svoju funkciju i svoj nivo.

Opće vjerovanje džainista sastoji se od nekoliko stvari:

• Džainizam kao religija odbacuje vjeru u vrhovnog boga.

• Postoje 5 glavnih zavjeta kojih se svaki vjernik treba pridržavati:

1. Ahimsa, nenasilje

2. Satja, istina,

3. `Asteja', uzdržavanje od krađe

4. Brahmaćarya', čestitost

5. Apartgrahu', nevezanost,

Znači, ; ne ubij, ne laži, uzimaj samo ono što je poklonjeno, odreci se seksualnog života, ne uživaj u materijalnim dobrima.

• Džainisti drže da je svemir vječan, načinjen od dviju tvari, nežive (adjiva) i žive (djiva), koje su u stalnom kretanju.

• Posebno je obilježje džainizma strahopoštovanje prema svemu što zivi. Npr., oni cijede vodu prije pića i ovijaju usta da ne bi progutali kakav sitni organizam.

Vanjski obredi džainista, koji se obavljaju u arhitektonski zanimljivim hramovima, obuhvaćaju pjevanje, prinošenje cvijeća, paljenje tamjana i kandila pred likovima mitskih heroja i slavnih asketa tzv. jina-

**Učlanjen** : 18.12.2021

Koja je religija Maja?

Još jedna posebnost ove religije je da je bila politeistička, što znači da su vjerovali i štovali više od jednog Boga; Osim toga, postojala su i druga nadnaravna bića, kao što su preci, heroji ili duhovi životinja.
smjestiti porijeklo majanske religije moramo tražiti porijeklo te civilizacije. Reference koje imamo o ovoj kulturi tjeraju nas da putujemo u prošlost u 2600. godinu naše ere, u jugoistočni dio Meksika.

Stručnjaci raspravljaju o dvije glavne teorije o porijeklu religije Maja: neki misle da se razvila samostalno, dok drugi kažu da je dobila direktan uticaj od civilizacije Olmeka. Prema najnovijem istraživanju objavljenom u časopisu Science, majanski grad Ceibal bio bi i do 200 godina stariji od grada La Vente, koji je najbliža referenca Olmeka.

Stvaranje i uništenje svijeta: U Kultura Maja vjerovalo se da svijetu stvorena je 5 puta i uništena 4 puta. To je osnova mezoameričke religiozne kulture.

bogovi u liku gmazova: Većina bogova Maja bili su gmazovi. Bili su predstavljeni na način da su jedni simbolizirali dobronamjernost, dok su drugi predstavljali zlo.

Postojao je život poslije smrt: Prema vjerovanjima i religiji Maja, oni koji su bili žrtvovani, ubijeni ili umrli tijekom djetinjstva imali su raj rezerviran za njih u trenutku smrti. Ostatak ljudi bi bio poslan u xibat ili u smrt (ovo posljednje mjesto vodili su Bogovi smrti).
izgradnja hramova: Maje bi podizale brojne hramove po gradovima. Ove ograde su kontrolirali svećenici.
kalendari: U religiji i kulturi Maja postojala su dva kalendara. S jedne strane, bilo je tozlkin, sveti kalendar koji se sastoji od 260 dana. Postojala je i bačva, svečani kalendar sastavljen od 360 dana + 5 dana loše sreće. Osim toga, korišten je i venerin kalendar od 584 dana.
Mnogi rituali religije kulture Maja bili su zasnovani na mitologiji. Najistaknutiji rituali bili su rituali žrtvovanja, krvi, ljudi ili životinja.U religiji Maja bogovi su sve. Oni su kreatori i podijeljeni su u 3 generacije. Prve 2 generacije ne bi uspjele stvoriti čovjeka, dok bi treća uspjela.

Prvi bogovi stvoritelji bili su: Hukulkan, Hurakan i Tepeu.

Druga generacija bogova pokušala je stvoriti čovjeka od drveta, ali nisu ga uspjeli natjerati da ima dušu. To je bilo 7: Alom, Kukulkan, Hurakan, Bitol, Tepeu, Qaholom i Tzacol.

Treća generacija bogova je ona koja će na kraju biti uspješna za tu svrhu: Xlitan, Ajtzak, Bitol, Chirakata-Ixminasune, Kukulkan, Akaime, Hunahpu-Gutch, Ixmucane.

Kao što smo već spomenuli, postojali su i bogovi podzemlja u religiji Maja, to su bila 2: Vucub-Camé i Hun-Camé.

Maje su mislile da je bogovima potrebna hrana da bi mogli dati dobrobiti čovječanstvu i stoga su davali ponude, poput ljudskih žrtava. Općenito, rezani su različiti dijelovi tijela, kao što su jezik ili uši. Vjerovalo se da što je veća količina prolivene krvi, to je veća zahvalnost bogova.

Religija i umjetnost Maja usko je povezana, a dio ove umjetnosti već se nalazi u hramovima koje su stvorili. To su glavne arhitektonske građevine koje su izgradili.

svečane platforme.

palače.

Trgovine.

Hramovi i piramidalni hramovi.

Ostale stambene zgrade.

Religija i umjetnost Maya to su skulpture, inače građene u kamenu i većina njih nije imala natpise. Također su rezbarili drvo i modelirali štukature.

Nekada se nalazio na vrhu piramida, a razlog tome je što je bio najbliže mjesto nebu. Bili su to mračni prostori, koji su se mogli sastojati od nekoliko soba, gdje su carevi prakticirali rituale.
Izgrađene su u položaju zvijezda (Sunce, Mjesec i Zvijezde), a velika većina njih imala je grb na krovu.

Glavni hramovi Maja su:

Dvoglava zmija: Ima visinu od 70 metara i nalazi se na sjeveru Gvatemale, u Tikalu.

Veliki Jauar (Hram I): Također se nalazi u Tikalu. Kao kuriozitet, ovaj hram Mayanske religije smatra se vratima u podzemni svijet.

Hram II (od maski): Nalazi se u Tikalu, a karakteristično je po tome što je okružen maskama uklesanim u kamenu.

Hram II (onaj "Velikog svećenika"): Nalazi se zapadno od Hrama maski i jedan je od najbolje očuvanih.

To su najkarakterističniji hramovi Mayanske religije.

**Učlanjen** : 18.12.2021

Religija u starom Babilonu, religija politeistički, bio je razvijeniji oblik religije sumerski-akadski. Kralj Hamurabi, koji je bio i veliki vjerski organizator, nakon političkog ujedinjenja osnovavši prvu samostalnu državu u Mezopotamija, uspio ujediniti razne kultovi rađajući religiju babil

Kozmička trijada

Među glavnim bogovima, prvo mjesto zauzela je velika kozmička trijada, koju čine Čuvaj se, Enlil i ona.

onski, naslijedio i nastavio asirski, što se stoga može nazvati asirsko-babilonskom religijom.
Panteon Asiro-babilonski su činili vrlo velik broj bogova, ponekad povezani genealogija, ponekad kroz dodijeljene funkcije. U ovom velikom broju božanstava, teologija Asiro-babilonski je uveo sistematizaciju, pravu klasifikaciju, koja je dobila oblik kanon konačno u drugoj polovici drugog tisućljeća pr. Tako su glavni bogovi grupirani u trozvuke ili tetrade, dok su sporedni ili niži bogovi bili grupirani oko glavnih božanstava.Čuvaj se bila je personifikacija neba. Živio je u najvišem naselju na nebu. Dobio je titulu "kralj bogova" ili "otac bogova". Božicu je imao za ženu Antu, koji je predstavljao zemlju, te mnoštvo sinova i kćeri, zakonitih i nezakonitih, kao i brojne dvorjane, kurire i sluge. Nisu pronađeni kipovi ovog boga, već samo njegov simbol koji se sastoji od prijestolja s krunom na vrhu.
Enlil ili nakon imena semitski, Bel, bio je bog zemlje i ljudi. Njegov kult bio je mnogo popularniji od njegovog Čuvaj se. Vjerovalo se da živi na visokim planinama koje spajaju zemlju s nebom. hram njegov je ravnatelj bio na Nippur a zvala se "planinska kuća". Kao bog zemlje i okolnog zraka, Enlil bio je i bog vjetra i oluje, a kao gospodar ljudi bio je taj koji je odlučio njihovu sudbinu i smrtni čas. Bio je istovremeno blagotvoran i destruktivan bog, kao i drugi semitski bogovi. Njegov amblem, okrunjeno prijestolje, bio je identičan njegovom Čuvaj se.
ona ("dobročitelj"), čiji sveti grad, Eridu, nalazio se u blizini Perzijski zaljev, bio je bog vode. ona imao veliku važnost u magija, jer vode, koje dolaze iz tajanstvenih dubina zemlje, poznaju tajne dubina. Zato riječ voda, apsu, značilo je i "mjesto znanosti". ona bio je i bog mudrosti, zaštitnik znanosti i umjetnosti. Bio je bog civilizacije par excellence, koji je svojim rukama modelirao čovjeka, naučio ga pisanju, a posebno umijeću gradnje. Također u svojstvu boga voda, ona smatran je i bogom koji pročišćava. ona bio je otac Marduka, koji je postao u razdoblju od hegemonija Babilona, glavni bog Babilonaca.

Astralna trijada

Uslijedila je astralna trijada: Grijeh, Šamaš i Ishtar:

Božica Ishtar

Grijeh bio je muški bog mjeseca. On je preuzeo prednost nad Šamaš, bog sunca, jer se kod Semita dan računao od zalaska sunca. Kao bog mjeseca, Grijeh bio je i bog mjeseci u godini, uspostavljajući podjelu vremena na dane, mjesece i godine. Po svojoj naravi bio je i nositelj dijademe (u obliku polumjeseca), dajući ili uzimajući krunu kraljeva.
Šamaš, bog sunca, bio je njegov sin Grijeh, jer se, prema orijentalnoj koncepciji, svjetlo rađa iz tame, a dan iz noći. Kao bog svjetlosti i dana, Šamaš bio je bog pravde i vrhovni sudac ljudi, baš kao Oziris do Egipćanin. Bio je i inspirator zakona, zaštitnik slabih, bog zdravlja i sreće. Također, zahvaljujući svojoj prirodi boga svjetla, Šamaš bio je i zaštitnik babilonskih zagonetki.
Ishtar, javio se Biblija Asherah, bila je najpopularnija božica u babilonskom panteonu. Za razliku od drugih božica, koje su obožavane kao žene bogova, Ishtar od početka je imala samostalan kult, nije bila u braku. Bila je složeno božanstvo, s brojnim atribucijama, od kojih su najvažnije bile one božice a plodnost i to božice rata. U svom prvom svojstvu imala je razvratni kult, budući da je bila i zaštitnica prostitucija, što se prakticiralo ritual, posebno u njegovom hramu u Uruk. U drugom svojstvu štovali su je asirski ratnici, koji su joj gradili hramove Ninive i u drugim gradovima.

Prirodna trijada

Treća trijada se sastojala od bogova prirode: Nusku, Tammuz i Adad:

Nusku bio je bog vatre.
Tammuz, zeu al vegetacija i od plodnost zemlje.
Adad, bog kiše i oluja.

Marduk. Slika s pečata

Osim bogova uključenih u ove trijade, Asiro-Babilonci su imali i druge lokalne bogove, popularne bogove koji su uživali posebnu čast. On je među njima na prvom mjestu Marduk, koji je izvorno bio lokalni solarni bog Babilona. Usponom Babilona na rang prijestolnice i vjerskog središta prvoga carstva kaldejski, Marduk postao je poglavar bogova, baš kao amonit Egipćana, a njemu se pripisivalo stvaranje svijeta. Bio je predstavljen u društvu zmaja. Svećenici su njemu u čast skladali čuvenu "Poemu stvaranja" (Enûma Eliš). Marduk bio je i gospodar kraljeva, služeći im kao uzor u vladavini države i u ratovima. U nekim tradicijama, Marduk smatran je "jedinim bogom", ranim prikazom monolatriei, odnosno a henoteizam. U vezi sa Marduk bila su i sljedeća božanstva:

Assaluchi, njegov sin Enkis, bio je bog magije i vještičarenja.
Tutu, bog grada Borsippa, podložan Babilonu. Kasnije, Nabu, sin od Marduk, postaje novi bog grada Borsippa. Smatrali su ga bogom književnosti i sudbine.
Asircima je glavni bog bio Assur, čije je ime značilo "dobronamjeran". Bio je i jedan od glavnih lokalnih bogova Ninib, bog glavnog grada sumerski, Ninive. Također spominjemo, među brojnim asirsko-babilonskim božanstvima, tigar i Eufrat, rijeke pobožanstveni zbog goleme dobročinstva koje su dali zemlji, i Ninghisida, zaštitnik lijek, čiji je simbol, zmija namotana na štap, sačuvana kao simbol medicine do danas.

Osim samih bogova, asirsko-babilonski panteon uključivao je mnoštvo duhova s neba i zemlje, koji se smatraju manjim bogovima. Bio je pomoćnik glavnih bogova, njihovi glasnici ljudima.

Mitologija i religija

Za vrijeme njegove vladavine Nabukodonozor Rođena je pjesma o stvaranju svijeta, Enûma Eliš. U ovoj pjesmi Marduk, pozvan u pomoć od drugih bogova, nakon Tiamat (ženska personifikacija mora) zaprijetila im je uništenjem poplava, izašao kao pobjednik iz ovog sukoba, mjesta na nebu a konstelacija u obliku luka, kao znak pobjede. Ovaj Legenda nalazi se i u judeo-kršćanskoj tradiciji; dakle, biblijski Bog JHVH-Elohim, nakon završetka potopa, ležao na nebu duga u obliku luka, simbol njegove dobre volje prema ljudima.
Nakon što je Babilon postao vjersko središte, promijenjena su mnoga imena drevnih božanstava i stvorena je nova hijerarhija božanstava. Tradicionalno, svijet je bio predstavljen na sljedeći način:
U središtu oceana soli bila je zemlja u obliku ogromnog diska. Iznad su bila nebesa, najvišim su vladali Čuvaj se, najbliže zemlji bilo je zvjezdano nebo. Nebo je podržavao slatkovodni ocean, Abzu, u kojem je živio bog Enki (ona). Bilo je u dubini pakao kojima vladaju bogovi tame.
U pjesmi Enûma Enliš pakao više ne igra posebnu ulogu, ovdje sve počinje od povijesti para Abzu i Tiamat, iz koje su potekli ostali bogovi. U uzastopnom naraštaju ovaj par ubija Enki, odnosno od strane Marduk. Od Tiamatinog tijela Marduk stvara nebo i zemlju. Ljudi će biti napravljeni od gline izlivene Tiamatovom krvlju. Krv ljudima daje mudrost i poslušnost bogovima. Oni su pak jako ovisni o ibadetu i prinosu ljudi, bez kojih bi bili gladni. Tablete sa klinasto pismo u kojoj im je narod nezadovoljan nekim odlukama bogova prijetio da će tražiti druga dobronamjernija božanstva.
Osim glavnih bogova babilonskog panteona, bilo je i polubogovima, božanske prirode, ali podređena bogovima višeg reda, koji su uspostavili svoje atribucije. Većina tih polubogova bila je loše naravi, kao npr Rabisu ("špijun") ili Lilitu, ženski polubog, nesposoban za normalnu seksualnost, koji tu slabost nadoknađuje agresijom usmjerenom na mladiće. Lamashutu, polubog predstavljen s lavljom glavom, bio je odgovoran za njegov izgled puerperalna groznica kod žena porođaj nakon rođenja. Lijek uvelike se oslanjao na molitve i prinose za ukroćenje zlih polubogova i demona.

**Učlanjen** : 18.12.2021

Semiramida (grč. Semiramis; asir. Sammu-ramat) je legendarna asirska kraljica. Živjela je u drugoj polovici 9. st. pr. Kr. Stele s njenim imenom pronađene su u starim mezopotamskim gradovima Ašuru i Nimrudu. Semiramida je bila supruga asirskog kralja Šamši-Adada V. (o. 823. – 811. g. pr. Kr.) i majka njihova sina Adad-nirarija III. (o. 810. – 783. g. pr. Kr.).
Prema grčkoj legendi bila je kći feničke božice Astarte. Predaja joj je tijekom stoljeća pripisala i mnoge moći božice Ištar. Nakon što je odrasla, Semiramida je postala žena jednog asirskog oficira. Asirski kralj Nin (grč. Ninus) spazio ju je u svome logoru u vrijeme dok je osvajao Baktru. Odmah je bio očaran njenom snalažljivošću i ljepotom pa ju je ubrzo uzeo za ženu. Kada je Nin umro Semiramida je dugo samostalno vladala Asirijom. Legenda joj pripisuje izgradnju Babilona i njegovih legendarnih Visećih vrtova. Antički povjesničari, Herodot i Diodor Sicilski spominju je u svojim djelima. Donosimo neke izvorne zapise o Semiramidi prema Diodoru Sicilskom (1. st. pr. Kr.).
“71-3. Nin je osigurao blaga Baktre koja su sadržavala veliku količinu zlata i srebra, i nakon što je sredio prilike u Baktriani raspustio je svoju vojsku. Nakon što je sa Semiramidom dobio sina Niniasa, on ubrzo umire, ostavljajući svoju suprugu za kraljicu. Semiramida je pokopala Nina u okviru palače i podigla je iznad njegove grobnice vrlo velik grobni humak, devet stadija visok i šest širok … Budući da grad leži u nizini Eufrata, humak je bio vidljiv iz velike daljine, kao akropola; i taj humak stoji, govore, sve do ovih dana, premda su Ninivu do temelja razorili Medijci kada su uništili asirsko kraljevstvo. Semiramida, čija ju je priroda obdarila golemom ambicioznošću i željom da nadmaši svoje prethodnike na prijestolju, odlučila je osnovati grad Babiloniju, i nakon što je osigurala vrhunske arhitekte i umjetnike sa svih strana svijeta i izvršila sve potrebne pripreme, ona je pred sebe okupila cijelo kraljevstvo od dva milijuna ljudi koji su trebali izvršiti taj zadatak. Odredivši rijeku Eufrat za središte, podigla je zidove grada s velikim kulama u periodičnom razmacima …
83 … Semiramida je također izgradila dvije palače na samoj obali rijeke, jedan na svakom kraju mosta s namjerom da otuda može promatrati cijeli grad i držati ključeve grada.
94-5 … Nakon toga one je u središtu grad izgradila hram Zeusa, koga kao što smo rekli, Babilonci nazivaju Bel. … Svi se slažu da je bila nevjerojatno visoka … Cijela je zgrada bila domišljato izgrađena uz velik trošak bitumena i opeke, a na vrhu uspona Semiramida je postavila tri kipa Zeusa, Here i Reje od kovanog zlata. …” (Diodorus Siculus, II, 71-3, 83, 94-5).

Religija drevnih naroda - Page 2 BoziceMajke

Religija drevnih naroda - Page 2 BoziceMajke

**Učlanjen** : 18.12.2021

Rimljani su 204. g.pne donijeli u Rim štovanje maloazijske božice Kibele koju su Grci i oni znali pod imenom Velika majka. Ona je bila majka bogova i božica plodnosti. Prema legendi, lađa što je prenosila kamen koji je predstavljao božicu nasukala se na pješčani sprud u Tiberu, a odsukati ju je uspjela djeva Klaudija Kvinta (“Peta”). Odlomak je preuzet iz knjižice O znamenitim muževima grada Rima nepoznata rimskog spisatelja

“Kad je Hanibal pustošio Italiju, prema uputi sibilinskih knjiga pozvana je iz Pesinunta Majka bogova i, dok se prevozila uz Tiber, nenadano je stala u dubini. I kako se nikakvim silama nije dala pomaknuti, dokučeno je iz knjiga da se može pokrenuti tek rukom najčednije žene. Tada je vestalska djevica Klaudija, lažno osumnjičena za blud, molila božicu, ako bi znala da je ona čedna, da bi je slijedila i, postavivši pojas, pokrenula je lađu. Kip Majke bogova, dok se gradio hram, kao gostoprimcu predan je Naziki, koji je bio proglašen najvrlijim mužem.”

**Učlanjen** : 18.12.2021

Staroegipatski hramovi: povijest, razvoj i funkcija

Staroegipatski hram je građevina ili kompleks građevina za koju su stari Egipćani smatrali da predstavlja “kuću vječnosti” jednog ili nekoliko božanstava. Hram je bio “Kuća bogova” (eg. Hwt-nTr) u kojoj su bogovi ili božanstva bili štovani, ali također i mjesto koje je predstavljalo staroegipatski mitološki koncept svijeta. Bio je to prostor u kojem je svakodnevni život bio u dodiru s božanskim nebom i podzemnim svijetom mrtvih, mjesto gdje su bogovi i ljudi mogli prelaziti iz jednog svijeta u drugi bez zapreka.
U suvremenom Egiptu očuvano je na stotine raznih staroegipatskih hramova koji su u drevnim vremenima bili posjećivani od vjernika i vladara, a danas ih uglavnom posjećuju znanstvenici i turisti iz cijeloga svijeta.

Razvoj, funkcija i kozmologija staroegipatskih hramova

Razvoj staroegipatskih hramova može se pratiti od prvih preddinastijskih svetišta koja su bila sastavni dio svakog staroegipatskog preddinastijskog naselja. Ove građevine bile su izrađene od trske, tkanine i građevnog drveta s jednostavnom funkcijom pružanja utočišta bogovima. Tijekom više od četiri tisuće godina staroegipatske povijesti ova primitivna svetišta razvila su se u hramske komplekse izrađene od kamena i opeke. Njihova prvobitna jednostavna funkcija također se mijenjala tijekom stoljeća da bi u razdoblju vrhunca staroegipatske države (Novo kraljevstvo, 18. do 20. dinastija, o. 1550.-1069. g. pr. Kr.) hramski kompleks postao mjesto s mnogobrojnim funkcijama o kojima će više biti riječi nešto kasnije.

Od arhajskog razdoblja do kraja Starog kraljevstva (o. 3000-2181. g. pr. Kr.) hramovi su bili usko povezani s pogrebnim kompleksima božanskih vladara koji su danas poznati kao faraonski posmrtni hramovi. Bila su to mjesta u kojima su svećenici izvodili razne pogrebne običaje i rituale, ali također i prostor gdje su se stavljale žrtve posvećene preminulima. Podrijetlo ovih vrsta hramova može se pronaći u ograđenim pogrebnim kompleksima arhajskog razdoblja (1. i 2. dinastija, o. 3000.-2686. g. pr. Kr.) koji su bili povezani s kraljevskim grobnicama ranih staroegipatskih vladara. Tijekom Starog kraljevstva (3. do 6. dinastija, o. 2686.-2181. g. pr. Kr.) ova vrsta hramova bila je povezana s kompleksima piramida poput onih koji se danas mogu vidjeti na platou Gize.

Hram je također bio mjesto kulta (npr. kulta Sunca, Ozirisova kulta, kulta Horusa). U ovoj vrsti hramova štovao se kult pojedinih božanstava, a sama božanska statua bila je smještena u svetištu hrama uz žrtvenik. Kultni hramovi bili su tako mjesta u kojem su svećenici davali razne žrtve bogovima, ali i mjesta odvijanja raznih rituala i festivala posvećenih samom kultu.

Staroegipatski hramovi koje danas poznajemo uglavnom su se očuvali zbog vrlo kvalitetne gradnje, i tvrdih građevinskih materijala (kamen, opeka). Očuvani hramovi uglavnom su pravokutne strukture koje su izrađene u dugom vremenskom periodu od razdoblja Novog kraljevstva do kraja rimske vladavine Egiptom (395 g.). Danas su najbolje očuvani kultni hramski kompleksi File, Kom Ombo, Edfu, Luksor, Karnak, Dendera i Abidos, i posmrtni hramovi vladara Novog kraljevstva (npr. Ramezej, Medinet Habu, Deir el-Bahri) koji su smješteni na zapadnoj obali Tebe. Većina tih hramskih kompleksa građena je i pregrađivana tijekom dugog vremenskog perioda. Na primjer neki dijelovi hramskog kompleksa u Luksoru ponovno su korišteni i pregrađivani tijekom rimskog perioda od strane kršćana, a nakon arapskog osvajanja Egipta sredinom 7. stoljeću i od strane Muslimana.
Danas je ostalo očuvano svega nekoliko hramova koji potjeću iz razdoblja prije Novog Kraljevstva. Jedan od najbolje očuvanih je posmrtni hram Nebhepetre Mentuhotepa II. (11. dinastija, o. 2055.-2004. g. pr. Kr.) koji je smješten uz posmrtni hram Hatšepsut u Deir el-Bahriju.
Osnovna namjena hramskih kompleksa bila je stvaranje svijeta potrebnog za izvođenje religijskih i magijskih rituala povezanih uz pojedina božanstva ili božanskog vladara. Ali bez obzira da li je osnovna funkcija hrama bila vezana uz pogrebne običaje ili kult svaki hram je također bio mjesto stabilnosti i božanskog poretka koji svoje podrijetlo crpi iz staroegipatskog mitološkog koncepta “Otoka stvaranja”. Hramski svećenici su svakodnevno upravo služili tom božanskom stabiliziranju svijeta, odnosno zadovoljavanju svih potreba božanstva kojem je hram bio posvećen. Bog se manifestirao u obliku božanske statue koja je bila smještena uz svetištu hrama u kojem su svakodnevno prinošene žrtve koje su trebale zadovoljiti boga ili bogove kako bi on ili oni bili udobrovoljeni otjerati snage kaosa od egipatskog stanovništva.
Mjesto gradnje hrama bilo je pažljivo birano i orijentirano prema pojedinim značajnim točkama. Tijekom rituala osnutka hrama i same gradnje hramovi su građeni kao mjesta gdje su svi fizički uvjeti “Prve zgode Otoka stvaranja” bili ponovno stvoreni i gdje će bogovi i božanstva ponovno živjeti. Svi dijelovi (zidovi, piloni, stupovi, obelisci itd.) “Kuće bogova” su dekorirani raznim rezbarijama s prikazima bogova, kozmoloških koncepta, raznih rituala ili natpisa vezanih uz kult, osnivanja hrama ili nekih povijesnih događaja vezanih uz vladara koji je izgradio pojedini dio hramskog kompleksa.
Hram također sadrži simboliku solarnog kruga i njegova glavna os simbolizira sunčev put, od jutarnjeg izlaska, koji je simboliziran hramskim pilonom koji predstavlja horizont (eg. akhet), do večernjeg zalaska u tami unutrašnjeg svetišta. Obelisci i stupovi u izrađeni u formi papirusa pak simboliziraju sunčevu putanju i otvaranje biljaka koje su dodirnute zraka svijetlosti.

Ulaz u hram – velike pilonske vratnice

Prvi vidljiv dio svakog staroegipatskog hrama je veliki pilon s vratnicama koji vodi k unutrašnjem dvorištu hrama. Ovo je ujedno ulaz u hram te u brojnim slučajevima najpoznatiji i najvidljiviji dio svakoga hrama. Ulaz u hrama obično izgleda u obliku dve poput blizanaca identične stupaste kule (pilene) koje su obično ukrašene s prikazima vladara koji udara ili usmrćuje neprijatelje. Na primjer pilonske vratnice Horusova hrama u Edfu ukrašene su scenom Ptolemeja XII. (XXXIII. dinastija, 80.-51. g. pr. Kr.) koji udara tadašnje neprijatelje Egipta.
Put koji vodi u hramove Novog kraljevstva obično je ukrašen sfingama s glavama čovjeka, ovna ili sokola, a same sfinge predstavljaju zaštitni element hrama. U Tebi danas poznata “Avenija sfinga” spajala je južni hramski kompleks Luksora s kompleksom Karnaka na sjeveru. Ispred velikog pilona također su obično postavljeni obelisci te statue boga ili faraona u sjedećem položaju. Na primjer ispred hramskog kompleksa Luksora dva kolosa Ramzesa II. (19. dinastija, o. 1279.-1213. g. pr. Kr.) stoje ispred glavnog ulaza u hram. U slučaju hrama Horusa u Edfu, jednog od najbolje očuvanih staroegipatskih hramova, ispred ulaznih pilonskih vratnica stoji statua Horusa.

Vanjski zidovi hrama

Hram ili kompleks hramova obično je bio omeđen s debelim vanjskih zidovima koji su bili izgrađeni poput zidina utvrde kako bi se zaštitio hramski posjed i zapečatio od vanjskog svijeta. Budući da su zidovi hrama najčešće bili građeni u dugom vremenskom razdoblju faraon ili faraoni koji su izgradili ili obnovili pojedini njegov dio dali su ih dekorirati prikazima svojih podviga ili raznim mitološkim scenama na kojima su obično nalaze prikazi bogova u čiju je čast hram izgrađen. Dobar primjer kako su ti vanjski zidovi hramova izgledali i danas je lijepo vidljiv na primjeru već više puta spomenutog hrama Horusa u Edfu.

Vanjsko dvorište

Nakon što prođe velike pilonske vratnice posjetitelj ulazi u vanjsko peristilno dvorište okruženo stupovima koji je u davnini vjerojatno bio dostupan običnom staroegipatskom puku. Ovaj dio hrama stoji između vanjskog svijeta smrtnika i božanske domene koja se nalazi unutar natkrivenog dijela hrama koji se pak prostire iza centralnih vratnica nasuprot velikim pilonima.

Vanjsko dvorište ukrašeno je raznim izrezbarenim zidnim slikama koje su nekad bile obojene, ali je stara boja u najvećem broju slučajeva izblijedila ili otpala. Na ovim scenama faraon je obično prikazan kao moćni ratnik, božanski i voljeni sin bogova. U nekim slučajevima zidovi i stupovi unutrašnjeg dvorišta ukrašeni su prizorima velikih religijskih festivala ili mitoloških događaja. Unutar prostora otvorenog unutrašnjeg dvorišta vrlo su često bile raspoređene kraljevske statue i statue raznih dostojanstvenika ne-kraljevskog položaja. Ove hramske statue najvjerojatnije su imale glavnu funkciju “da služe kao podsjetnik na preminule osobe koje prikazuju i da omogućuju njihovim vlasnicima da vječno budu prisutni u svetom prostoru”. Neke od ovih statua su još vidljive u raznim staroegipatskim hramovima poput onih Ramzesa II. koje i danas stoje između stupova prvog dvorišta hramskog kompleksa u Luksoru.

Hipostilna dvorana

Iza otvorenog dvorišta prostire se nadsvođeni sveti dio staroegipatskog hrama koji nije bio dostupan običnom puku. Prvi dio ovog svetog područja je hipostilna dvorana, koja slijedi glavnu središnju os svakog staroegipatskog hrama i u koju se ulazi kroz centralna vrata u vanjskom dvorištu hrama. Hipostilna dvorana je mračno mistično mjesto s brojnim dekoriranim ispisanim stupovima koji stoje u redovima.

Ova dvorana predstavlja zamijenu za “Otok stvaranja”. Stari Egipćani vjerovali su da nekoć obojeni stupovi hipostila uz pomoć magije predstavljaju vegetaciju prvobitnog otoka. Zbog toga su glavice stupova izrađene u obliku različitih uobičajenih egipatskih biljaka (palmi, lotusa, papirusa). U nekih hramovima posjetitelji također mogu primjetiti stupove koji predstavljaju staroegipatska božanstva i njihove atribute. Dobar primjer ovog tipa stupova je vidljiv u hipostilnoj dvorani hrama u Denderi gdje se dvadesetčetiri stupa izdrađena u obliku božice Hator još uvijek dobro nose s vremenom. Svod dvorane nekad je bio slikovito dekoriran kako bi predočio nebo iznad “Otok stvaranja”, a zidovi su bili ukrašeni mnogobrojnim mitološkim scenama dok je u podnožje zidova ugraviran izgled egipatske zemlje iz koje su rasle raznovrsne biljke koje stopovi predstavljaju.
Na suprotnoj strani od ulaza u hipostilnu dvoranu nalaze nova vrata kroz koja posjetitelj mora proći kako bi ušao u zaštićeni unutrašnji dio hrama. Ova vrata obično su bila izrađena od drveta i ukrašena različitim natpisima, a njihovo otvaranje simbolizira otvaranje kuće bogova ili vrata neba.

Unutrašnja komora, sobe i kripte

Ovaj dio hrama bio je samo dostupan svećenicima koji su živjeli s jedinom svrhom da služe bogovima, te obitelji faraona. Nakon ulaska iz hipostilne dvorane nalaze se prostorije u kojima su nekoć stajale statue mnogobrojnih božanstava, potom spremišta za kultnu opremu, svećeničke pomoćne prostorije u kojima su se oni pripremali za izvođenje svakodnevnih rituala ili festivala. U ovom dijelu hrama također se nalazio prilaz stepeništu koje je vodilo na krov hrama. U nekim hramovima ovdje je bila smještena i neka vrsta kuhinje u kojoj su se pripremala raznovrsna jela od mesa, povrća i voća koja su služila kao žrtve bogovima prilikom izvođenja raznih rituala. Prilikom arheoloških istraživanja ovih dijelova hramova također su pronađene i brojne skrivene odaje skrivene iza zidova i ispod poda, ali njihova funkcija još uvijek nije do kraja rasvijetljena.

Svetište

Najudaljenije i najsvetije područje svakog hrama bilo je svetište bogova koje se smješteno direktno na glavnoj osi hrama. Izrađeno je od čvrstog kamena, a zaštićeno drvenim vratima koja su bila ukrašena brončanim ili zlatnim umetcima. Pojedini staroegipatski hramovi bili su posvećeni jednom ili više božanstava. Na prostoru svetišta bilu su smješteni božanski prikazi izrađeni od zlata, dragog kamenja, kamena i drveta te jedan ili više oltara.
Na najuobičajnijem četvrtastom graviranom i dekoriranom oltaru izrađenom od kamena prinosile su se raznovrsne žrtve bogovima. Zidovi svetišta obično su ukrašeni prizorima bogova i božica te scenama faraona u stojećim, klanjajućim ili klečećim pozicijama prinošenja žrtava bogovima.
U stražnjem dijelu svetišta nalazi se i mala prostorija u kojoj se se čuvala pomična sveta barka bogova, a kako je ona izgledala moguće je vidjeti u hramu Horusa u Edfu gdje se nalazi replika jedne takve barke. Barka se koristila za transport božanskih prikaza (statua, stela) tijekom raznovrsnih ceremonija i procesija, te je u drevnim vremenima bila nošena na ramenima svećenika. Scene jedne takve procesije urezane su na zidove hrama Horusa u Edfu.
U nekim hramovi također su se nalazila i svete prostorije posvećene kultu pojedinih bogova. U hramu SetijaI. (19. dinastija, o. 1294.-1279. g. pr. Kr.) u Abidosu tako se nalazi kompleks posvećen kultu Ozirisa.
U vanjskim zidovima hrama, obično iza unutrašnjeg svetišta, nalazila se tzv. Kapelica “slušajućeg uha”. Najuobičajenija je bila mala niša u kojoj se nalazila statua vrhovnog boga kome je hram posvećen. Na ovom mjestu običan puk mogao je prinositi žrtve bogovima i moliti. Najveći broj ovakvih kapelica otkriven je uzduž zidova hrama Amona u hramskom kompleksu Karnaka.

Ostali dijelovi staroegipatskog hrama

Unutar hramskih zidina bile su smještene i druge građevine koje su imale važnu ulogu u svakodnevnog životu starih Egipćana te koje dobro oslikavaju njihov način razmišljanja. Takve građevine bili su: nilometar, “Kuća rođenja”, “Kuće života”, sanatoria, radionice, razna skladišta i sveta jezera.
Svaki staroegipatski hram izgrađen uzduž obala Nila imao je nilometar koji je obično bio konstruiran unutar njegovih zidina. Nilometar je bio uobičajena naprava kojom se mjerila visina rijeke Nila tijekom godine i u periodima poplave. Izgledala je poput bunara u koji vode kamene spiralne stepenice. Jedna vrsta Nilometra i danas se može vidjeti u ostacima ptolemejskog hrama Sobeka i Haroeris u Kom Ombou.
“Kuća rođenja” ili mammisi bili su također uobičajeni dio staroegipatskih hramova. Obično je to bio neovisan mali hram unutar hramskog kompleksa korišten za izvođenje rituala božanskog vjenčanja i rođenja djece bogova. Takve građevine izgrađene su na primjer u kompleksu hrama Horusa u Edfu, u hramu Izide na File i hrama Hator u Denderi gdje je izgrađen mammisi posvećen božici Izidi.
Sveto jezera (eg. shi-netjer) su također bila uobičajeni dio većine dobro očuvanih staroegipatskih hramova. Ono je obično bilo konstruirano poput umjetnog vodenog bazena ispunjenog vodom u koji je vodilo nekoliko stepenica. Koristilo se u kultne svrhe poput rituala čišćenja, kupanja svećenika prije dnevne službe ili pak za plovidbu svete barke s božanskih prikazima tijekom hramskih ceremonija. Sveta jezera također su predstavljaju kozmološka i mitološka vjerovanja starih Egipćana u kojima jezero igra ulogu praiskonskih voda iz kojih je izišao bog Sunca u vrijeme stvaranja svijeta. U nekim hramovima u Egiptu i izvan njega (npr. Pompeji u Italiji) ovakva jezera su također služila prilikom izvođenja raznih mističkih rituala. Najbolje očuvana sveta jezera danas su vidljiva u kompleksu u hramskom kompleksu Karnaka u hramu Amona i hramu Montua.
“Kuća života” (eg. per ankh) bila je specijalna hramska institucija izgrađena unutar hramskih zidina. Bilo je to svojevrsna školska i znanstvena ustanova posvećana znanosti, religiji i diplomaciji. Unutar njenih zidova proučavali su se znanstveni, mistički i mitološki tekstovi te kopirali rukopisi koji su se potom spremali u hramskoj knjižnici. Egipatski pisari, učenjaci i svećenici bili su obučavani umijeću pisanja i čitanja, raznim znanostima (astronomiji, medicini, povijesti, matematici itd.), diplomaciji, umjetnosti, magiji i raznim religijskim aspektima.

Unutar zidina hramskog kompleksa također se smjestila i sanatoria, svojevrsna najstarija poznata bolnica u sklopu koje su bolesni su tražili njegu, samilost i mogućnost izlječenja. Ostaci najpoznatijeg i najbolje očuvanog sanatoria vidljivu su u hramu Hator u Denderi.

Da hram nije bio samo mjesto misticizma, rituala i znanosti dokazuju brojne građevine svakodnevnog života koje su otkrivene u ostacima nekadašnjih hramova. Kuhinje, radionice, razna skladišta i žitnice samo su neke od brojnih građevina koje to potvrđuju, a one su i danas lijepo vidljive u hramskom kompleksu u Karnaku.

Rituali, ceremonije i festivali

Scene svakodnevnih rituala i ceremonija koje su se izvodile u hramovima isklesane su na zidovima unutrašnjeg svetišta hrama. Na tim prikazima faraon obično izvodi rituale koji su tijekom svakodnevnih procesija izvodili svećenici. Prizori na kojima faraon izvodi sve rituale urezani su na zidove kao bi se održao kontinuitet u kojem ih vladar svakodnevno izvodi kako bi on kao sin bogova mogao prinositi svakodnevne žrtve bogovima. Takve scene još uvijek su vidljive u svetištu barke hramskog kompleksa u Luksoru gdje Amenhotep III. (grč. Amenofis III., 18. dinastija, o. 1390.-1352. g. pr. Kr.) nudi žrtve bogovima. Prema Assmannu osnovni cilj rituala prinošenja žrtve nije bio “nahraniti” božanstva nego podržati razmjenu dobara tijekom koje živi služe bogove i duhove te im pridaju žrtve, a za uzvrat od njih dobijaju sve vrste podrške i blagoslova.
Svećenici su svakodnevno (tijekom jutra i večeri), kao sluge bogova, izvodili rituale cikličkog rođenja bogova tijekom kojeg se sveti prikaz boga koji je stajao u svetištu pročišćavao. Tijekom tog rituala glavni svećenik uz pomoć svojih pomoćnika ulazio je u svetište gdje je izgovarao riječi himne divljenja i klanjanja bogu, da potom svukli božansku kip, odstranili svu njegovu šminku i nakit te ga oprali finim uljima. Nakon završetka rituala čišćenja božanska statua ponovno je obučena u čistu odjeću, našminkana, okićena nakitom te su joj vraćene božanske insignije. Pred boga je potom stavljen jutarnji obrok odnosno žrtva. Sličan ritual izvodio se i predvečerje.
U hramovima su također izvođene i razne druge ceremonije. Kad se osnivao novi hram izvodila se ceremonija posvećenja tla. Nju je izvodio sam vladar, a tijekom same ceremonije novoosnovani hram posvećivao se božanstvu koje ga je potom trebalo nastanjivati. Scene ovih rituala mogu se vidjeti na unutrašnjim zidovima mnogih hramova poput hrama Horusa u Edfu. Druge ceremonije poput “Ceremonije otvaranja usta” ili “Rituala kraljevskih predaka” izvodili su se u “običnim” i posmrtnim hramovima na prostoru cijelog Egipta.

Uz dnevne rituale tijekom godine su se u raznim hramovima izvodili i festivali (Herodot, II, 59) posvećeni pojedinim bogovima. Festivalski rituali bili su povezani uz neko božanstvo u čije su ime i izvođeni. Bila je to ujedno i jedinstvena prilika da običan egipatski puk ima direktan doticaj s bogovima i ritualima tijekom kojih se puk okupljao van hramskih zidina te sudjelovao u procesija koje su tamo izvođene.
Obično su festivali uključivali prenošenje božanske statue na malim pomičnim svetim barkama po zemlji i po vodi. Takva vrsta festivala bila je i “Predivna svetkovina Opet” tijekom koje je bog Amon-Ra iz Karnaka posjećivao hram u Luksoru. Scene ovog festivala mogu se vidjeti na zidovima hramskih kompleksa u Karnaku i Luksoru.
Festivali su također ovjekovječivali ponovne susrete među bogovima ljubavnicima. Takve scene urezane po unutrašnjim zidovima hrama Horusa u Edfu i hrama Hator u Denderi na kojima je prikazana “Svetkovina božanskog susreta” na kojoj su oba božanstva ponovno sjedinjena u oba hrama tijekom dana kada se svetkovina obilježavala.
Neki festivali bili su također povezani uz kult Ozirisa poput Festivala “Odlaska” Ozirisa iz Abidosa i svetkovine Hilaria ili Inventio Osiridis. Ove svetkovine zaokružuju krug tuge nakon ubojstva Ozirisa i ponovne radosti nakon njegova uskrsnuća.

Religija drevnih naroda - Page 2 Fig_1510

Zidne dekoracije s mitološkim scenama borbe Horusa i Seta u hramu Horusa u Edfu

Religija drevnih naroda - Page 2 Fig_1-11

Posmrtni hram kraljice Hatšepsut (18. dinastija, o. 1473.-1458. g. pr. Kr.) u Deir el-Bahriju.

Religija drevnih naroda - Page 2 Fig_1010

Ptolemej XII. usmrćuje svoje neprijatelje s pilonskih vratnica hrama Horusa u Edfu

Religija drevnih naroda - Page 2 Fig_2210

Sveto jezero u hramu Amona u u sklopu hramskog kompleksa Karnaka

**Učlanjen** : 18.12.2021

Hetiti su narod indoevropskoga porijekla koji se smjestio na području istočnog dijela Male Azije te tamo stvorio svoju državu početkom II. tisućljeća pr. Kr. Ne zna se mnogo kako su Hetiti došli na područje na kojem su osnovali svoju državu, pošto izvori ne spominju seobu  Hetita. No, teorije o doseljenju Hetita ipak postoje: „Preci Hetita mogli su u Malu Aziju ući na dva načina: preko Bospora, dolazeći s Balkana, ili preko Kavkaza, na putu kroz stepe južne Rusije.“
Gotovo da i nema podataka o prijašnjoj domovini Hetita, ona se spominje jedino u  pjesmi posvećenoj Suncu: „Nebeski bože Sunca, pastiru ljudi! Podižeš se iz mora, ti Sunce  nebesko, potom uzlaziš na nebo. Nebeski bože Sunca, Gospodaru moj! Ti čovjeku, psu, svinji i divljoj zvijeri na polju govoriš pravedno, bože Sunca, dan za danom!“ Pjesma Suncu spominje izlazak Sunca iz mora, no Sunce u Anatoliji izlazi na zapadu, a ne na istoku, stoga geografski smještaj ne odgovara. Pretpostavlja se da je ova pjesma uspomena na staru domovinu hetitskih predaka, odnosno područje Balkana i zapadne obale Crnoga mora.

Hetiti su bili narod koji je štovao mnoštvo bogova, njima u čast su slavili praznike i obrede. Postojala su 3 tipa religijskih tekstova: molitve, rituali i festivali. Najpoznatija među molitvama je arkuwar. Molitelj bi se ponašao kao da je on sam optužen za neki zločin i priznaje krivnju. Tada bi bog donio presudu. Hetitske rituale provodili su svećenici i svećenice, te su uz kralja i kraljicu neizostavni za obavljanje rituala. Dužnost svećenstva osim predvođenja ceremonija i rituala, bilo je i proricanje budućnosti te objašnjavanje gnjeva božanstava. Hetiti su imali i rituale proricanje budućnosti koji podsjećaju na akadske tehnike divinacije. Najčešće bi se kao žrtvu doprinjela ovca, te bi se proučavala njena jetra. Neke od metoda su još bile i promatranje okota životinje ili ukazivanje boga u snu. Svećenice su najčešće obavljale magijske obrede poput liječenja uroka ili odvraćanja zloduha. Hetiti su imali i vračeve. Oni su čistili osobu od zla, odnosno  nečistoće, vršili su obred obrezivanja, mogao je baciti uroke i razne vradžbine poput ispadanja zubi. No, to je bio riskantan proces ne samo za onoga koji bi zatražio bacanje uroka, već i za samog vrača jer se takva crna magija kažnjavala smrću.
Festivali su uključivali čitavu zajednicu. Slavljeni izričito u posebnim prilikama poput uspješne poljoprivredne sezone. O festivalima nam svjedoče tekstovi koji opisuju liturgije i organiziranje samih festivala kod Hetita. Takvi tekstovi donose nam i saznanja o hetitskim svetištima. Najpoznatije sakralne građevine su Alaca höyük i Yazilikaya. Alaca höyük je stari hetitski grad u blizini glavnog grada Hetitskog Kraljevstva; Hatuše. Iskapanja su započela 1907. godine od strane Makridija Beyija.otkriveni su temelji velike zgrade, kraljevska nekropola i 13 grobnica koje se datiraju u 2500. g. pr. Kr. Pronađeni nalazi ukazuju na agrikulturni napredak.  Većina grobnica je sadržavala ženske idole. Yazilikaya je hetitski monument u Hatušu, u blizini Boğazköyja. Tamo su u stijeni uklesane povorke bogova; dvije povorke koje se susreću u sredini stijene. Bogovi stoje na životinjama. Prikazuje se vjenčanje božice Velike Mati (kasnije Ma) sa bogom Tešubom. Centar moći Hetitskog Kraljevstva drži dvor, svećenstvo nema nikakva političkog utjecaja. Kralj je bio zemaljsko božanstvo, vrhovni svećenik te je nerijetko predvodio vjerske ceremonije i rituale. Više puta je spomenuto kako su Hetiti mnogobošci; mnogima od njih su se prinosile žrtve da se osigura blagostanje. Stoga je kralj često morao i putovati. Zbog ekonomije je bilo naloženo da se na jednome mjestu istovremeno ujedine sve svetkovine u čast više bogova. Za to je odabrana sama prijestolnica Hetita; Hatuša, gdje je boravio i kralj. Neke svetkovine su znale trajati danima, pa i tjednima.  Hetiti su vjerovali i u zagrobni život. Kako je on izgledao? Kroz rad je istaknuto da su Hetiti posebno štovali neke životinje, te ih često prinosili kao žrtve bogovima. Stoga ne iznenađuje što su Hetiti zagrobni život zamišljali na livadi punoj bikova, konja i ovaca.Njihovo vjerovanje u svemir sastavljen od tri dijela svemira povezuje se sa životinjama koje se spominju u mitovima, poput pčele, orla i zmije.
Vidljivo je kako je vladar u svojim rukama imao gotovo svu moć. Smatran je božanskim utjelovljenjem na zemlji, te je njegova zadaća kroz obavljanje rituala, prazničkih obreda i festivala bilo očuvanje plodnosti i blagostanja unutar Kraljevstva.

**Učlanjen** : 18.12.2021

Popis hetitskih božanstava

A'as - bog mudrosti, izveden iz Mezopotamski bog Ea (Enki)
Aduntarri - vračar, htonski
Alalus - iskonski entitet
Amunki - htonski
Anu - iskonski bog neba
Anzili / Enzili - supruga boga vremena; pozvan na pomoć pri porodu
Apaliunas – tutorski božanstvo grada Wilusa
Āpi - htonski
Aranza / Aranzahas - personifikacija Tigris Rijeka
The božica sunca Arinna - božica sunca i supruga Tarhunta
Arinniti - božica sunca, moguće drugo ime za božicu sunca iz Arinna. Krajem 14. stoljeća prije Krista, King Mursili II bio posebno posvećen Arinnitiju.[25]
Arma - maleni bog mjeseca (Luwian)
Aruna, bog mora i sin Kamrusepe
Aserdus - božica plodnosti i supruga Elkunirsa, izvedena iz Asherah
Elkunirsa - bog stvoritelj i suprug Aserda, izveden iz El
Ellel - bog neba, izvedeno od boga Ellil. U državnim ugovorima na njega se pozivaju kao na zaštitnika zakletve.[26]
Gul Ses - božice sudbine, slično kao Moirai
Halki - bog žita
Hannahannah - božica majka (hurija)
Hanwasuit – božica suvereniteta
Hapantali - pastirska božica
Hasameli - bog metalaca i obrtnika (Hattic)
Hatepuna - kći mora (Hattic)
Hazzi - planinski i vremenski bog (Hurrian)
Huttellurra - kolektiv primaljskih božica
Inara - božica divljih životinja stepe (Hattic)
Irpitiga - gospodar zemlje, htonski
Irsirra - kolektiv primaljskih božica
Ishara - božica zakletve i ljubavi
Ištar - božica slična Šauški (mezopotamska)
Istanu - bog sunca i suda (od Hattic Eştan)
Istustaja i Papaja - božice sudbine, predi nit života (Hattic)
Jarri - bog kuge i kuge, "Gospodar luka"
Kamrusepa - božica iscjeljenja, medicine i magije
Kaskuh (Kaškuḫ; Kašku) - bog mjeseca. (Hurrian Kuşuh) The Luwian narodi su ga zvali Arma.
Khipa / Khebe - tutorski božanstvo
Bog oluje Kuliwišne
Kumarbi - otac Tarhunta (Hurrian)
Kurunta - bog divljih životinja i lova, kojeg simbolizira jelen
Lelwani - božanstvo podzemlja; izvorno muško, kasnije žensko (hatično?)
Mezulla - kći božice sunca Arinne (Hattic)
Minki - htonski
Miyatanzipa - Jedno od božanstava koje je sjedilo ispod gloga čekajući povratak Telipinu
Namšarā - htonski
Narā - htonski
Bog vremena Nerik
Pihassassa - bog vremena i munje (Luwian)
Pirwa / Peruwa - božanstvo neizvjesne prirode, povezano s konjima
Runde - bog lova i sreće, kojeg simbolizira dvostruki orao
Sala - "goranska gospođa", postala je božica plodnosti i poljoprivrede
Sandas - lavovski bog
Bog vremena Šarišša - bog vremena
Sarruma - bog planina, sin Teshuba i Hebata, povezan s panterom (Hurrian)
Šauška - božica plodnosti, rata i iscjeljenja (hurija)
Bog sunca neba - solarno božanstvo
Božica Sunca na Zemlji - božica podzemlja; izvor svega zla, nečistoće i bolesti na zemlji
Sutekh - vremenski bog, moguće drugo ime za Teshub
Suvalijat - brat Teshuba, boga ratnika i oluja
Tarawa - kolektiv dječjih božica
Tarḫunna - bog vremena (hetitski)
Tarhunt - bog groma (Luwian)
Taru - bog vremena (Hattic)
Tašmišu - bog oluja, epidemija i rata
Telipinu - bog poljodjelstva (Hattic)
Tešimi / Tasimmet - "Dama iz palače", supruga boga vremena
Teshub - bog neba, vremena i oluja (Hurrian)
Tilla - bik bog, pratitelj i vozilo boga vremena Teshub (Hurrian)
Uliliyassis - maloljetni bog koji uklanja impotenciju
Ubelluris - planinski bog koji na svojim ramenima nosi zapadni rub neba
Wurrukatte - bog rata (Hattic Wurunkatte)
Zababa / Zamama - bog rata, moguće drugo ime za Wurrukatte
Zaliyanu - deificirana personifikacija planine Zaliyanu
Zašḫapuna - tutorsko božanstvo grada Kaštame
Zintuḫi - kći Mezulle
Bog vremena Zippalanda
Zukki - pomagala u porodu, povezana s Anzilijem
Zulki - tumačica snova, htonična

**Učlanjen** : 18.12.2021

Anyanwu: Oko svjetlosti

Sunce je jedan od najcjenjenijih objekata u ljudskoj istoriji. Skoro svaka kultura na planeti ga poštuje zbog svih darova koje donosi našoj planeti, jer nam daje svjetlost i toplinu i čini život mogučim

Naša metoda mjerenja vremena zasnovana je na tome, jer su za većinu ljudske istorije naši satovi bili sunčani. Većina naših modernih kalendara (uključujući dane u sedmici ) zasniva se na tome, a mnogi naši veliki praznici su prvobitno započeli kao proslave solarne ravnodnevice ili solsticija (kao što su Uskrs i Božić). Čak se i zapadna astrologija fokusira na sunčeve znakove.

Religija drevnih naroda - Page 2 Aanywa10

“Anywanwu” od Bena Enwonwua

Među Ndi Igbo, Sunce se naziva Anyanwu (An-yan-wew). Ovo je kombinacija dvije različite riječi. Prva riječ, anya, znači oko. Druga riječ, anwu, znači svjetlo. Zajedno, ta fraza glasi "oko svjetlosti".
Metamorfoza sunca kao oka nije isključivo Igbo koncept. Još jedan poznati primjer ovoga može se naći u drevnom egipatskom bogu Ra, koji je bio prikazan kao čovjek sa glavom sokola i koji na glavu stavlja sunčev disk.
Moderan primjer nebeskog oka može se naći na lijevoj strani dolarae.
Uz višestruka pojavljivanja ovog „svevidećeg oka“, postavlja se pitanje: čije je to oko i zašto je tako prikazano?
Odgovor je .

Religija drevnih naroda - Page 2 Sol_in10

Sol Invictus

Sunce je simbol i fizičkog i duhovnog buđenja. U većini društava, ciklusi spavanja ljudi blisko su pratili cikluse sunca. Probudili bi se oko izlaska sunca, a zaspali bi ubrzo nakon zalaska sunca.
Kada dođe do duhovnog buđenja, ono se obično naziva prosvjetljenjem. Primječuje se da su mnogi od svetaca kroz istoriju prilično često prikazivani sa sunčanim diskom iza glave. To otkrivaju i njihova imena npr, ime Bude, znači “Probuđeni”.

Religija drevnih naroda - Page 2 Buddha10

Buda (Probuđeni)

Religija drevnih naroda - Page 2 Laozi_11

Lao Tzu

Religija drevnih naroda - Page 2 Jesus-10

Isus Krist (Pomazanik)

**Učlanjen** : 18.12.2021

Heraklo u Italiji

Prema mitu, grčki polubog i junak Heraklo, nakon što je divu Gerionu oteo goveda, na povratku je u Grčku posjetio i kraj u Italiji gdje je kasnije sagrađen grad Rim. U jednome zapisu iz 4. st. nepoznata rimskoga spisatelja, koji je sačuvan u zbirci pod nazivom Povijest rimskoga naroda, a bavio se najranijom, legendarnom poviješću Lacija do osnutka Rima, zabilježene su dvije inačice priče o tamošnjim Heraklovim doživljajima. Pokazatelj je to da su Rimljani svoju povijest uklopili u grčku mitologiju, ali i kako su onda te mitske događaje nastojali protumačiti.
“Za njegove je vladavine1 upravo onamo slučajno došao neki Rekaran, rodom Grk, pastir golema tijela i silne snage, koji je stasom i muževnošću nadmašivao ostale, a prozvan Herkul. I dok su njegova stada pasla u blizini rijeke Albule,Evandrov rob Kak, lukav u nevaljalstvu i uz ostalo nadasve kradljiv, ukrao je volove tuđincu Rekaranu i, da ne bi bilo dokaza, natraške ih dovukao u spilju. A kad Rekaran, obišavši obližnja područja i pretraživši sva takva skrovišta, bijaše izgubio nadu da će ih pronaći, odlučio je, mirne duše podnoseći štetu, kako god napustiti ove krajeve. No, Evandar, muž najodličnije pravičnosti, kad je doznao zgodu kako se bijaše zbila, kaznio je roba i dao (Rekaranu) povratiti volove.
No, u knjigama svećeničkih zapisa pripovijeda se da je Herkul, sin Jupitera i Alkmene, svladavši Geriona i tjerajući plemenito krdo željan da se u Grčku uvedu volovi ove vrste, slučajno došao u te krajeve i, obradovan obiljem hrane, na neko je vrijeme ondje udario sjedište da mu se od dugoga puta okrijepe ljudi i stoka. Dok je ona pasla u dolini gdje je sada Najveći cirk, uz nemaran nadzor jer se vjerovalo da se nitko neće usuditi oskvrnuti Herkulov plijen, neki je razbojnik iz istoga kraja, veličinom tijela i muževnošću nadmoćniji ostalima, odvukao osam volova u pećinu za repove da se krađa ne bi mogla otkriti po tragovima. A kad je potom Herkul, krećući dalje, slučajno gonio ostatak krda mimo te iste pećine, nehoticesu u njoj zatočeni volovi zamukali onima koji su prolazili i tako se razotkrila krađa. I nakon Kakova ubojstva, pošto se stvar doznala, Evandar je pošao u susret tuđincu zahvaljujući mu što je njegove krajeve oslobodio takva zla i, saznavši od kojih se roditelja Heraklo rodio, dojavio je Faunu zgodu tako kako se bijaše zbila. Tada je i on (Faun) veoma žarko poželio Herkulovo prijateljstvo.

» Religija i nasilje
» Paleolitska religija
» Mezolitska religija
» Religija i Satanizam
» Religija i nauka

Hitskin.com

Religija drevnih naroda

Hekati

Uranu

Eteru

Sadržaj himni

Zvijezdama

Proteju

Tiki

Hestiji

Tanatu