Bedra u kapima mjesečine

Zatekla si iznad mene nebo kako plamti željom,
pa si dubinom boja, zvijezde pustila posteljom
i visinom svoga srca, jastukom zapalila iskru strasti,
a moje drhtanje prekrila nježnošću mekog pogleda
i sa visoravi crvenih usana topli dah razlila,
da se mojim tijelom mirisna uzbuđenja natoče.
Stojiš tako i uzglavlje mi obavijaš bjelinom grudi,
čitav njihov svemir na obale moje utrobe donosiš
i bedra u kapima mjesečine razlijevaš na dlanove
koji trepere po raširenim dijelovima prepona,
sakupljajući tako mekane obrise uzavrelih pora,
sto kožu neodoljivo posjećuju kristalima znoja.

Ispunjena nježnom požudom, kružiš plesom leptira
i snagom pupoljka se otvaraš vrelinom usjeka,
zanosim pokretima polažeš moj stomak na sebe
i sve dodire pratiš tihim uzdasima ženstvenosti,
prekrivaš me vrhom jezika, nadvisuješ zjenicom,
pa ispod mene otječeš dolinom kao beskrajna rijeka.


Zal Kopp

Noć prepuna uzdaha

Mila, ostanimo na rukavcu naših želja,
tu zrak tvojih očiju napaja moj osmjeh
i tvoj se osmjeh sjaji u mom pogledu.
Umotajmo svoju dušu u moć slatkog sna,
i došapnimo tijelima neka razgrnu tišinu,
a u međuvremenu, dok pripremamo dodire,
prepustimo se ljubeći noć prepunu uzdaha.
Kao ptice kad cvrkuću modrim visinama
zagrlimo se uz pomoć vreline naših usana,
i natopimo dobrodušnost srca bojom jabuke.

Koliko smo se puta umivali suncem
i zalijetali poput jata u vrelinu dana,
koliko puta zaplitali u bjelinu oblaka,
ili klizeći čelom visoravnima postelje
drhtali tek okupani plavetnilom.
I dok bi srce kucalo crvenom strašću
po nama se izležavala beskrajnost neba,
a mi bismo, opijeni mekoćom obraza,
zanosno pjevali mirisnim zagrljajima
i dugo ostajali pod nježnim milovanjima.

Ostanimo još malo umotani u slatki san,
i sanjajmo neukrotivost lišća u proljeću,
a uronimo li kosu u korijen huka vjetra
i položimo sjećanje pred svaku kap rose,
osjetit ćemo kako se po našim bokovima
tiho razlijevaju sazviježđa u bilu svemira.
Ušećimo očima između krvotoka svjetlosti
u bešumne noći koje neprestano zijevaju,
i dok nam se tijela natapaju bojom jabuke
razumjet ćemo od čega je nastala naša krv.

Zal Kopp

Poema – Voljenjem zajedno

Siječanj-Kad vode ležeći samo šute

Omamljen radošću izvirem u tvojoj tišini,
i ostavljam disanje tamo odakle dolazim,
jer bez tvojih dlanova na usnama, ljubavi,
u samom sebi od sada više ne postojim.

Hrabra ženo, noćas si se uspravila u meni
i moje srce ovila tajnom ženske vatre.
Ćutim; probuđena svijetliš u mojim očima,
a nebo s kojeg silaziš udišem tijelom.

Snježna si ptica u nespokoju nebeske duše
i valovito svjetlo ponad samotno mekih usana,
vrtlog si čarobnih snova i krajnost što doseže
blještavilo uzdaha u šutnji vječnog vremena.

Potječeš od pozlaćene kapi moga osmjeha,
a biti obasjan tišinom dok po meni cvate inje,
znači lebdjeti vodoravno iznad tvoje nagosti
i tik do tvojih očiju pretakati se u miris zvijezda.

Osluškujem dok me nosiš smjerom bradavica
i kako nabrekle provlače otkucaje moga srca,
a sve što ne možeš dočarati svojim poljupcima
mirisom sna slažeš unutar vječne čežnje usana.

Iako odnedavno plovim sjećanjima tvojih dojki,
odavno sam ušao u krug tvoga ozarenog lica,
i povrh tebe u toplom sanjanju svoga maštanja
u potpunosti okusio nježnu putenost žene.

Bijah samo prut, a ti si me obukla u sunce,
vatrom svoga bića postala moje goruće lišće
i pod malenim komadom neba ponudila sebe,
pa me častiš plamenim oblikom svoga tijela.

Pokazuješ kako se trebam ophoditi životom,
prepuštaš mi vjeru u tvoje dragocjeno biće,
a usput ljubiš moje ruke svojim ramenima
i kroz šaputanja bistrih zjenica privijaš uza se.

Tvoje oči, jato su ptica na obrazima mojim,
i glasovitost tvoja kristalna je mjesečina,
bistra divota polegnuta po mom trbuhu.
A tek žubor nebeske puti u tvom govoru…

Ah, ostajem predan čistom ozračju uzdaha,
u veličanstvenom njihanju bokova nalazim san,
i dvostruko svijen u mekom naručju tvoje duše
rastrčan sam kao bujica u krvotoku strasti.

Otkad su dvije rijeke naših tijela zagrljaj postale,
a tople boje milovanja napojile želju prstiju,
valovima žudnje zalijevamo vrele prepone
i u navali slatkih kapi takvi pjevamo voljenje.

Ljubav nas od sada ne čeka, hodajmo s njom vedro
i bez straha ostvarimo istinom sve što snivamo,
ona je anđeo, a kad se njezina krhka veličina razigra
postajemo doba njenog beskrajnog razumijevanja.

Pođimo kroz stablo vjetrova, pa niz korijenje daha
zaronimo u duboke uzdahe ove ljubavne noći,
u premoć poljubaca pretočimo naše zagrljaje
i snažno zakoračimo zjenicama strujom mjesečine.

Čisti smo izvor plavetnila u mirisu biserne vode,
na obalama naše prisutnosti plešu bijele ruke,
opkoljava nas gusto svjetlucanje toplog znoja
i razlijevaju se prsti pučinom uzdrhtale kože.

Možda primjećuješ množenje kapi posteljom,
žele natopiti preostalu bjelinu našim zanosom,
a niže ispod naših tijela gdje se čuju koljena,
s nebeske strane u žeđ bedara navire kiša.

Sva ta naša voda je istovremeno žudnja i san,
polijeva nas i beskonačno natapa dahom zemlje,
razmiče u nama tamnu beskonačnost svemira,
i vrhove drhtanja pretvara u svjetlost misli.

Što bih, ljubljena moja ženo, bez tebe!?
Hraniš me cjelovima i pojiš svojim okretima,
a sjećanje na vrijeme u kojem me snijeg gušio
brišeš osmjehom dok prelazim u tebe.

Daljine u kojima su milovanja presahnula
šaputanjem presvlačiš u naručje svitanja,
i kada se propneš nježno mojim preponama,
nestanu sve krhotine razbacane prošlosti.

Bistra moja rijeko, huku mojih vjetrova,
kako te u siječnju još nagraditi, kako osvanuti
kad vode ne otječu, već samo ležeći šute
i traže kliktanje galebova na glatkoj površini?

Moj jezik razumije stjecište svih tvojih izvora
prepoznaje poda mnom okus mirisnih pejzaža,
prštiš u nepreglednom sjaju šutljive pitkosti,
ljupka i nasmiješena, razgrćeš osamu ruku.

A tišina što se njiše između naših poljupca
oplemenjena klija sokovima naših života
i osluškujući ovo sjetno i čeznutljivo doba
temperamentno klizi kroz naš mir.

Koliko smo vremena proveli u mladosti,
a koliko trenutaka u sreći što ljubavlju hrani
i sad zvuk naših uzdaha plovi na mjesečni,
kao lahor je u svjetlucavu naručju zvijezda.

I mi, ljubavi, srećemo dukate suncokreta,
tako silno željni ulazimo u unutrašnjost srca,
a kad maglina jutra legnu na prozeble trave,
tek tada znamo kako uživati dah na usnama.

Ne smijemo prespavati zadnje jutro siječnja,
pred nama je dan obilježen postojanošću,
legnimo slobodno, zavijorimo osmjehom,
i zagrlimo se prije no što noć okrene leđa.

Prepoznati smo u srebrnoj šutnji neba,
kipe jastuci zato tecimo poput topla meda,
i sigurni u beskrajnom promatranju zvijezda,
razlijevajmo uzdahe prema jutrima veljače.

Uostalom, ako nas je sve do sada napustilo,
i bili smo ničiji, sami u rasplamsanoj jeseni,
u sjeni vlastitih tijela, u svoju kožu zalutali,
ove noći, ljubljena, prelijeva nas gusti san.

Treperi žudnja vjetra i skoro će početak dana,
ali kad se dodirnemo mekim odsjajima jutra
i nadalje smo, ti zrela žena i ja zreo muškarac,
iscrtani vrelinom usana u rumeni osmjeh.

U prstenu mjesečine ništa više ne trebamo,
jednako je sve u nama, ljuljajmo se pripijeni,
a glas veljače što kroz lomljenje leda dolazi
neka naiđe malo kasnije, samo malo kasnije…

Još smo zaklonjeni proljetnim suhim cvijećem,
u zaleđenim mirisima uspavane ravnice,
u promrzloj svježini odlazećih zimskih zora,
i sumraku koji večeras prelijeće plavetnilom.

Jedan za drugim ostaju nam dragulji siječnja,
kao što uspomena u krilima labuda sniva
u svemu su našem, u svim našim čulima,
u skutima i struku, u zagrljaju toplih tijela.

U nježnosti sjaja što donosi toplu žudnju,
u vatrama s kojima smo utkani u ljubav,
i zato tečemo dalje, jer i ljubav dalje teče
s nama zajedno u veljaču što kroz vjeđe viri.

Zal Kopp

Poema - Voljenjem zajedno

Veljača - Nebo odsjeda dužinom veljače

A nebo oduvijek odsjeda dužinom veljače,
i bdije krikom svjetla u sjeni istočnog vjetra.
Zato užitak uzbuđenog srca nudi blagostanje,
i pod dodirima naših tijela sve u nama traje.

I prozirna tišina razbuktava ritam strasti
i uspinje se osmjehom zanosnih zagrljaja,
jer dok sa sebe skidamo mirise siječnja
mjesec u našim uzdasima duboko drijema.

Naš dolazak nagovještava sunce bijeloj pučini,
i prevalivši dug put po blještavilu snijega
donosimo ljepotu najbjeljih kristala inja
i poput zvjezdane radosti nudimo ljubav.

Kao riječni galebovi klikćemo obalom mjesečine,
a sa srebrnog obzora, odakle dolijećemo,
zaplićemo vreli zrak među dremljive krošnje
i točimo cvrkut istoka u ogoljela debla hrašća.

Slijedimo vedrinu osmjeha putanjom zagrljaja
i posijmo naše bilo usred bijelih brazda zime,
neka snijegom, čija škripa žudnju pojačava,
i dubinom zemlje neprestano u korijenju ječi.

Plodonosni u duši veljače tjelesno dozrijevamo,
u zimskoj mirnoći duhom smo nagrađeni,
i tek ovjenčani u zvuku njezinih cjelova
prelijećemo s jednog kraja na drugi kraj dana.

Motrimo sjene kako bjelinom poskakuju,
u milosti su čistoće leda i drhtavog sjaja,
u lebdećoj tišini što usnuli sumrak navlači
naše sjene umjesto nas na počinak polaze.

I livada bijela, i grmove grane, i kristali,
i sva ta nijemost zov su kroz koji se kreću,
a mi se bez njih i pomoću čarolije vjetra
polako opijamo zaranjajući u obilje noći.

Blistavom magijom cjelova duž naših tijela
slažemo strasti dok slijećemo u predvečerje,
naše se željne usne sreću posred polja čela
i pod toplinom pogleda vlaže mekoću kože.

Dok nas veljača spremno u potpunosti preuzima
i sa naših grudi osluškuje protok vremena,
sretni smo, jer je među isprepletenim rukama
gdje joj godi naša bezvremena prisutnost.

Mi smo neprekidna vreva svjetova u jednom,
u srodstvu sa bezbrojnim tajnama svjetlosti,
mi smo milijun sanjanja u požudnom snu,
i skladni miris u prozirnom beskraju boja.

Na licu našeg srca neizmjerna je ljubav,
i narav naše duše potječe iz naručja sreće,
nigdje se kao u nama živa radost ne izvija,
niti glasovi zanosa toliko visoko uzlijeću.

A kad uđemo u večer, u njezino podrijetlo,
i pogledom rastrčimo po staništima zvijezda,
kad se krećemo rubom svemira, niz horizont,
naš dah se poput mjesečine raspe nebom.

Mila, koliko nas tada u tom vremenu ima,
u vrelu iz kojeg sklad vjerovanja teče,
u voljenju neponovljive svježine svijeta,
u svečanosti besprijekorne kolone plavetnila.

Plodovi smo dokle nam pogled dopire,
u domašaju bezbrojnih pokreta naših ruku,
u nezasitnim dahtanjima naših tijela,
i na usnama užareno crvenim od strasti.

Kakvim se veličanstvenim nemirom krećemo
i kakva sudbina obilazi naše zagrljaje,
kakvom samo čežnjom začinjemo svoj smisao
kad zauvijek odjekujemo voljenjem.

Nježnost nas upućuje svojim smjerovima,
i kamo god nas dovela bit ćemo dostojni,
jer u neprekidnoj vrevi istinitih težnji
njezinom smo zamisli dio njezine nutrine.

Njezina uzburkana strast valja naša bedra,
i nikada ne posustaje u našoj zadihanosti,
a njezina nasmijana i lijepa razuzdanost
posjeduje potrebu i krepost našeg razuma.

A među sjenama zvijezda i na obalama neba
naše su ruke sročile vrele stihove milovanja,
i naš život posjeduje toliko zaljubljenosti
da slatkoća ljubavi pod nama dobiva dušu.

U beskrajnoj tišini zime ostvarujemo san,
i ne odričemo se spokojstva slobode,
jer moje biće okićeno mnoštvom cjelova
u tvom osmjehu miriše na ljupkost rose.

Tečemo prema radosti koju obožavamo,
i prepuštamo se zvukovima sazviježđa,
neka nas otkucaji srca izviju prema duši,
s njom se, mila, najbolje upoznajemo.

U gibanju naših tijela više kapi znoja nema,
već u rijeci pokreta bljeskaju praporci,
a nemirni valovi zlatnog žamora požude
preko uzdaha zalaze u beskrajnost neba.

Ako nas san i opkoli vlastitim obličjem,
ili se iskričavi pretvorimo u slap mjesečine,
samo premostimo razdaljine sanjanja
i svi će se trenutci posteljom umnožiti.

Približit ćemo se modrim obzorjima ožujka,
a daljina će nagovijestiti buđenje lišća,
i pripremit naše zagrljaje za prva šuštanja,
jer iznad krošnji počinje naša neobuzdanost.

Dođi, slatka moja, dođi u moj pokret,
neka ti moji prsti plešu oko tankog struka,
legni u miris kose i čežnju mojih ramena,
i po koži mojoj snove cijelog svijeta kušaj.

Srčani tvoj glas neka u meni mrsi misli,
neka se boja moga oka tvome srcu divi,
uostalom, plemenitost tvoga bistrog uma
oduvijek cijelim mojim bićem cvate.

Pri svakom poljupcu bliže smo ožujku,
i s ovom noći veljača se bliži svom kraju,
zato predahnimo u zanosu mjesečine,
za nju na našem licu uvijek ima mjesta.

Jedino tako sjedinjeni i bez obmane ulazimo
u veličanstvenost voljenja, u jeku ožujka,
a kako našim tijelom prolaze godišnja doba
nosimo i sva ljubljenja iz siječnja i veljače.

Zal Kopp

U korist naših poljubaca

Vođeni besmrtnom inspiracijom odlijećemo u noć,
a otkucaji srca i natopljene usne odjekuju zrakom.
I uspijevamo, jer dok stenjemo i znoj naših tijela
uspinjemo putanjom zagrljaja, dolje na dlanu zemlje
u njenim travama, vibriramo sanjivim vlatima magle.
Ulazimo duboko u zdenac bistrih zvjezdanih voda,
a milioni noćnih leptira promiču kroz nas krilima,
i traže smirenje u okviru naše razbuktale pomame,
isprepliću se u odjecima prozirnih valova latica.

Na tvojim njedrima, svetom tlu vječnog postojanja,
izabirem glazbu mekih dodira kao znak tvoga mira.
Nabrekla svakim djelićem zanosa žežeš mi tijelo
i obazrivim šaputanjem rezbariš plavi okvir duše.
Pjevaš kako daleke čežnje čekanja tvore ljubav,
a ja neprestano uzdišem ljubavnim plamenom srca,
i na ulazu blago raspupanih uvala spokojno šumim.
Prelijepa si, hoću se napiti tvojih užarenih klicanja,
jer želim zauvijek ostati u tragu tvoga vjerovanja.

Rastem od sreće koliko volim tvoju raskošnu dušu,
a ti, izjednačena s mojim bokovima rastačeš trbuh
i tamo gdje te prstima stežem raspiruješ slatku vatru.
Koliko nježno u tebe klizim toliko gusto treperim,
i kao uvijek kad kružim po tebi uzavrelim rukama,
poda mnom se istovremeno grčiš među preponama
i poput divlje rose utiskuješ crvene obrise strasti.
Predviđam kamo otječu svi moji čudesni osjećaji,
sačuvani u tvojoj nijemosti, stižu točno u tvoj san.

Zadrhtali kao cvjetovi i obrubljeni sjajem noći,
dakle, sad kada nam treba još samo tračak neba
razigrajmo mjesečinu i preplavimo očekivanja,
na jednostavan način slijedimo osjećaje ljubavi.
Osvojimo nebeske iskre u korist naših poljubaca,
i ne pitajmo zašto sjajimo neponovljivim mirisom,
jednostavno pustimo uzdahe po iskonskom nebu.
Naslutili smo ulaskom u mjesečeve srebrne oči,
stupimo li obiljem osmjeha i dalje ćemo sanjati.


Zal Kopp

Glatka pjena uzdaha

Probudila me, noćas, zagušljiva vlažnost znoja.
Ah, da, i namjerna buka zvijezda na nebu,
pa moj san ne može u miru otpočinuti.
Ustajem i krećem u šetnju, a moj nemirni um,
ne može se smiriti, skuplja nebo u očima
i traži mjesto na kojem ću osmjehom zastati.
Ovo nebo, ponekad i noću zna zapjevati,
ali postoje pravila kod ovakvih iznenađenja;
treba znati razdvojiti krošnje koje je sunce opeklo,
od onih na kojima su ptice smirene u lakoći perja,
jer odmah iza zelenih mirisa započinju vjetrovi,
koji u neizrecivoj tišini voda ispiru grlo neba,
i namještaju beskrajne glasnice uzduž horizonta.

Ne kažem da sinoć nisam pokušavao čuti,
ali između bešumnih valova rijeke i oblaka,
odjeknula je odjednom prašina, zasula granje,
a preplašeno lišće, osjetivši prijetnju vjetrova
galamilo je parkom kao na kakvom sajmu,
i moje su se noge uzaludno nadvikivale s koracima.
Poznam putove, ali po njima ne hodam napamet,
jer moje tihe i strpljive čežnje jasno teku kroz mene,
kao godine što ostavljam za sobom u gustom mraku,
nijemo i nečujno me slijede u samoći.
Sad već po tko zna koji put i nikako slučajno,
sve češće pratimo mjesečinu i zajedno učimo šutjeti,
napokon možemo slušati kako drhte glasnice neba.

Ako zanemarim prazninu pristiglu u moje naručje,
slobodno mogu potrčati beskrajnim disanjem trave,
i podsjetiti svoje tijelo da je izraslo iz temelja zemlje.
Ne smijem samo kružiti beskrajnim krugovima čekanja,
niti se umarati jureći po tragovima izgubljenog vremena,
jednostavno trebam slušati slobodu iz glasnica neba.
A moja sjena? Kao statua još sanja uzdrhtali pogled ruku,
i mašta o onom pupoljku iz koje crvena vatra teče.
Umorna od jurnjave, o glatkoj pjeni uzdaha sanja,
ali osjeća kako nad mojim srcem zadovoljno drhti noć,
jer i do nje dopire zrak nekako skladnije i mekše.
Čini se da po udaljenom rubu neba ipak klizi zvuk,
kao da nebeske usne počinju stvarno pjevati.


Zal Kopp

Kad pjevaš ljubav

Opet si se u mom srcu ovo jutro nasmiješila,
isto si mi tako i neku večer šaputala drhtavo,
u jednoj sjeni zatočena, sjeni mojih zjenica,
jer kad pjevaš ljubav, ljubav čudom postaje.

Moje vrijeme čeka u tvome blagom osmjehu
i tek pokušava grimizne obrise očima dodirnuti,
a kad se pojaviš svojom sanjivo plavom dušom
uživa gledati svjetlo u najčistijem dahu neba.

Nebo je boje tvojih uzdaha, išarano mekoćom,
sunce je boje tvojih usana, bistra kap poljupca,
a zvijezde stalno prisutne u tihoj vatri tvoje kože,
med su što se neprekidno skuplja mojim snom.

Moje uzbuđene ruke u vrevi tvoga vitkog tijela,
moje crvene usne rasute poljem mirisnih pora,
i tijelo moje kao povjetarac na valovima struka,
razlijevaju topla milovanja dok u meni svićeš.

Želim beskonačnu zaljubljenost tvome licu dati,
odagnat ću nesanicu, nježno se razliti po tebi,
a ti me svjetlucanjem vodi preko zaobljenog stasa,
rasplamsaj se beskrajno sred zamamnih dubina.

Obožavam kad treperiš svojom gipkom snagom,
a tvojim slatkim ustima teče ljubav meni bliska,
volim kad sa polja tvoga znoja cvijeće ruže raste,
iz večeri u večer, kad žuboriš kao potok slasti.


Zal Kopp

Korijen moje ljubavi

Kad iz korijena svoje ljubavi

iznjedrim slatkim osmjehom

i zapocnem te grliti vrelim poljupcima ,

pristani na sve moje dodire

i primakni se oblikom kapi mom krvotoku.

Kada se moji uzdasi zateknu iznad tebe,

pa te tijelom kao svoju ljubavnicu prihvatim,

svaka ce se tvoja pora u meni otvoriti,

a ti ceš nestati opijena u izmaglici mojih ruku

i kao probudena svjetlost, odjekivati mojom dušom.

Tako savladane u osnovi andeoskog sna,

tvoje ce se boje po meni razlijevati,

a moje boje toplo u tebi raznježiti.

Ne racunajuci prolaznost ovog vremena,

ležat cemo obavijeni tankim nitima

i zagrljeni poput mjesecine, jedno u drugo srasti.

U odmjerenoj ljepoti naših milovanja,

vatri što oduvijek u nama zaklon ima,

naši ce svjetovi s pticama letjeti

i postati u odrazu mirisnog cvijeca vjecni.

Nije važno što ce se tada u dolini zanosa dogadati

i s kojim cemo proljecem život nastaviti,

jer dok sunce, zvijezde i nebo

radosno u nama budu plesali, mi cemo klicati.

Tvoja ce plodna polja i tvoji bogati usjevi,

sve moje izvore popiti, a moje vode,

zelene od tvojih pitomih gajeva,

jurit ce brzacima medu tvoje obale.

Kada osjetiš u zoru moje srce,

kako se zalijece u tvoje grudi,

a moji vitki prsti, okretni poput jelena miruju,

iznjedri slatkim osmjehom

u korijenu moje ljubavi,

primakni se mome snu

i zagrli me s vrelim poljupcima

Zal Kopp

Tvoj tihi svemir


Mogao sam izmisliti vrijeme u kojem cu te sanjati
i zapoceti putovanje nestvarnim predjelima maste,
mogao sam zalutati i s tom varkom ogrnuti dusu,
pa usporeno uzimati samo koliko mi san dozvoli ,
ali nisam, jer si moje strepnje na vrijeme prepoznala
i snagom radjanja svakom mom nemiru brizno prisla,
probudila moj zivot i kao svoj, njezno ga prihvatila.

Mogao sam stati, ali nisam, jer ti nemas tuge za mene
i ne krijes se oprezom, vec me u svojoj dusi odmaras,
kao mjesecina svaku kap mojim tijelom rasporedjujes
i poput slatke bujice strascu zene oplodjujes moje misli,
naslanjas visinom drhtaja i dodirom pahuljica milujes,
primas vrbinim pogledom i zanosno grlis letom oblaka
i na zalasku sunca medju svoje uzdignute gore odnosis .

Ljubljen beskonacnim plavetnilom tvog tihog svemira
pristajem biti sretan i otkrivam ti svoje mirisne dubine,
a sa njihovih izvora polazem nade na tvoja meka njedra,
ulazim zvjezdanim tragom u tvoje nepregledne zjenice
i u njih sklanjam svoja preplasena polja suncokreta,
da u tebi, koja si toliko nedostajala njihovom zlatnom miru
pronadju potrebnu snagu i vjecno nebo za svoj sjaj .

Zato, sto si napokon dosla i svojim dahom uz nas pristala,
drvoredi jablana slave i sklanjaju u stranu vjecite pokusaje,
a nestalna cekanja pretvaraju u neizbrisivi zaborav srca ,
nudeci u svojim vitkim krosnjama raskos raspjevanog vjetra
i toplinom tvog beskrajnog pogleda opijaju ravnicu ,
jer osjecaju, kako je dosadasnjim nemirnim lutanjima kraj
i kako su u snu u kojem ih tvoje ruke u sebe primaju .

Zal Kopp

U krilu tvoje duše

Visina u meni neprekidno svijetli,
i sve jače sjaji pjesma u nastajanju;
priznajem, oči tvoje toliko volim,
pjevam im o beskrajnom obliku sna,
jer jednom kad sam potajno nestao
nepopustljiva daljina me ponijela,
ali ti postade moj osmjeh, bijah gord,
naslikah te iskreno po zidovima lica,
izgradih od tebe sadržaj svog bića,
i ne škrto, mila, već te u pravoj mjeri
razvukoh u nepregled cvjetnih usana,
pod topli svod zasadih sa suncem
i tako posijah u godine i njihovo doba,
dok istovremeno, na periferiji otkucaja,
tiho niknuše zvijezde naših zagrljaja,
i u moje pjevanje za čas nagrnu ptice,
a požudom raščešljanih uzdaha prstiju
na tvojim grudima namirih nutrinu
i moja duša sjedne u krilo tvoje duše.

Pustimo duše, neka dišu bojama šapta,
idemo na stranu noći, na rubove tame,
tamo ljubavnici postaju obris mjesečine,
i vječno je njihovo trajanje pod kišom,
a zrelost natopljena beskrajnom strašću
otvara prolaz kroz neviđene osjećaje,
svakim dodirom prerasta vrijeme šutnje,
svaki je trenutak beskrajna jeka čežnje,
i vatra što neprestano pokreće snagu
otkriva pravac i plam uzavrelog srca,
tu obitavaju svi putovi naše nježnosti,
tu se nadamo, imamo i zaista žudimo,
tu zapravo jesmo već otkad zauvijek;
tvoji su poljupci u mojim zagrljajima,
moji su osmjesi u tvojim milovanjima,
i dodirujemo se sa svih se strana svjetlom,
zato možemo nebo pomaknuti pogledom,
i u bilo koje doba zauzeti cijeli svemir,
jer ne pripadamo sudbini, već ona nama.

Zal Kopp

Slatko mirisna

Uvijek kada legnem kraj tebe
tople i čvrste, slatko mirisne,
tvoje tijelo zaječi uzdasima,
i nemirne doline moga trbuha
zaposjedne tvoja vrela strast.

Ne mirujem, već kao huk vjetra
širim osmjeh po glatkim bedrima,
uspinjem se tvojim plamenom,
pa silazim u blještavilo bradavica
i tečem usnama niz tvoje grudi.

U slasti njihovih žednih uzdaha,
u vječnoj intimnosti čiste puti,
u samom blaženstvu poljubaca,
u pregršti pažnje razigranih ruku,
pomažu mi i tisuće tvojih prstiju.

Dok listam među tvojim nogama,
u tebi sijeva moje uzbuđenje,
i životom ljubim disanje tvoga tijela,
a vatra u tvom glasnom izobilju
raspliće moje drhtanje nad tobom.

Postaješ zvjezdani napjev neba,
svjetlo u koritu uzburkanih misli,
i stjecište sočne crvene trešnje
koja sred zlatnog hlada moje kose
dozrijeva neubranom mladošću.

Tvoji predjeli mirišu na sunce,
tvoje srce prostor je za moj san,
a bistroća tvoga uma neupitna je,
i padine tvojih obraza nisu nijeme,
mekoćom plijene moju pažnju.

Imam te, mila, držiš me i ljubiš,
u noći, u trajanju, ispruženog uz…
tvoje oči, šaputanje mjesečine,
uz riječi koje struje posteljom,
uz boje tvojih dragocjenih dodira.

Voliš me, volim te, sad i ovdje…
u strastima vremena, u toplini,
u potrebi za tobom, u smjelosti,
pod velikom modrinom svoda
umotan u prisutnost tvoga tijela.

Zal Kopp

Tvoj bok uz moj bok

Obukla si moje misli i sad zanosno gola čekaš moje usne,
u mlazu vlažnih uzdaha šapućeš vrhovima svojih prstiju,
i razigrana bokovima kružiš u znoju mojih stisnutih bokova,
iako smo tek u ravnini sutona, predstoji nam blaženstvo,
jer polijećemo osmjehom i započinje plava tutnjava dodira.

Slušam tvoje srce kako iz moga zažarenog srca pije sunce,
a valovi tvoga boka pokretima svjetlosti prevrću moj bok.
Zatim osjećam usred svoga grla hod što donosi tople usne,
i kad nas vihor strasti, poput divljih ptica, razbaca među oblake,
cijelom ćemo posteljom što pod nama šumi, složno zajecati.

Noć me uvijek polegne kraj tebe i zato u njoj pjevam o sreći,
krećem tvojim prsima, zasjednem na crvene obronke bradavica
i kroz dan i noć, te dvije polovice neba, u mekom lišću srebra,
odvajam dio radoznalog pogleda, pa s njim tražim izvor duge,
na kojem bih svaku večer blještavilom zvijezda umivao lice.

A on se po navici mjeseca razliježe vrtom tvoga struka,
i za moja žedna usta željna vrelih kapi, rađa korito rijeke.
Ta mirisna voda, uvijek živa u tvome tijelu, okus ruže ima,
i gutam je silazeći tiho u zamamne dubine tvoga zrelog tijela,
koje nježno podrhtava osmjehom latica dok u tebe utječem.

Daj mi samo trenutak svoje krvi, ali uporno budi u meni plam,
kao vatreno zadovoljstvo isperi svojom vodom i začni žudnju,
bez kraja me u boji ubrzanog dahtanja pali pod kupolom očiju,
i ponesi zapaljene pore prema tek iznikloj bujici svoje svjetlosti,
žudim za poljima vrelog savršenstva tvoje slatke ženstvenosti.

Presavijen između crvenih obala strasti i visokih lukova zagrljaja,
ljubim grudi, pa po njima prostirem beskrajno nježnu mjesečinu,
i dok se na tvojoj bijeloj koži njišu moje oči, razmičem krošnje,
s pola noći opijen zalazim u vrući miris tvojih plodnih bedara,
želim od tvoje duše ćuti koliki sam poljubac i užitak tvome srcu.

Zal Kopp

Nebo tvojih grudi

Jedva dočekah vreli cvrkut tvojih poljubaca
i tvoj šapat zbog kojeg zauvijek zavoljeh
sve te ptice s kojima si se ugnijezdila u meni.

Volim na tvojim grudima ljubiti nebo,
a dok prolazim kroz dodir tvojih prstiju
volim šetati tankim horizontom bokova.

Nemaš kraja, jer od srca prema svemiru
pružaju se nepregledna polja tvoga sjaja,
a od struka naniže, blagostanje je bjeline.

Svako malo zalijevaš me mirisom oblina
uz čiju se svesrdnu pomoć sretan žarim
i kao uzdah sunca tonem u klasje znoja.

Imaš vrijeme u kojem ne postoji samoća,
imaš pravo, između mene i tebe je san,
pretvoren u cvijet miriše na boju meda.

Katkada, cijelog me presvučeš dušom,
pa se uvučem u drhtanje tvojih zjenica
i završim poput najljepše misli na usnama.

Tad mi tvoj beskraj potekne dužinom leđa
i disanjem se ubrzano sručim dolinom užitka
u zagrljaje jarkih valova ognjene rijeke.

Katkada, tvoje ruke kao jato ptica divljaju,
izranjaju iz vatre požude lepršave ruke
postajući sve više ljubavnice mome tijelu.

A kad čujem kako liježu u tvoje krilo
prekrijem ih jednom jedinom kapi tišine
i krenem u susret tvojim sklopljenim očima .

U njima vidim tebe pogledom zvijezda
i sanjam te kao vječni ukras moje duše
u kojoj slušam cvrkut tvojih poljubaca.

Zal Kopp

Rijeci na mjesecini

Uzimam ove rijeci sa tanjura, iz sobe, sa setnji,
pogleda u Dravu,obicnog svakodnevnog razmisljanja,
razgovora u sobi, prelazaka ceste, voznje u tramvajem,
izmisljenih polazaka k tebi, odgovora samom sebi,
uzimam ih i nudim u predvecerje, zauvijek,
po kisi, na suncu,u jesen i hladnoj samoci.

Donosim ti i ovaj put na elektronskom papiru sebe,
da me mozes takvog dodirivati i milovati pogledom,
ili ugsiti i sjesti u auto i jednostavno otici,
mozda i zaspati u svijetlu mojih slova,
prebrisati ih i potraziti na karti zvjezdanih snova
i prelistati u sjecanjima svih nasih susreta.

Volio bih da sam ih donio sa sobom u laticama ruze,
ostavio ih u tvojoj ruci i usnama potekao,
ispod krosnji hrasta zagrlio, glasom unio,
volio bih sve to i jos vise, nebeske oci da to vide
i da mirisom jesenje kise umiju nasa lica,
volio bih, ali istjecem ustrajalim vremenom i krivnom cekanja.

Ne mogu se od bezbrojni naleta boli povuci u rijeci
i ne smijem u beskrajnoj tisini pomisliti kako si daleko,
jer ne zelim osjecajima prepustiti da mi nedostajes,
moram opstati snagom slatkih uzdaha i godina sto dolaze,
ostati tu gdje jesam i navikama podrediti mir,
izvuci srce i prestati kucati, dok me ponovo ne dotaknes.

Moram i hocu, priznajem ovako sam izlozen promjenama,
pomalo izgubljena razuma i podredjen svjetovnim nazorima,
neprihvacen i sutljiv i samo s jednim razlogom disem,
istina, onako kako osjecam ne mogu, vec s naporom
i ako se sirim svim horizontima beskrajne maste,
u meni ravnica jos uvijek smiruje nemirne brazde.

Idem, jer ti ces sa svakom rijeci sada malo sjesti ,
pokrenuti uspomene, pogledati na sat i polako razmisljati,
zasutjeti i pokazati osmijeh, zapaliti cigaretu,
izvuci se iz tjeskobnog polozaja usamljenosti,
izabrati vrijeme i krenuti mislima prema prohladnoj noci,
da u njoj zajedno samnom osjetis, smirenje mjesecine.

Bistri zanos ljubavi



Rujan je nedavno stigao
i pokušava smiriti preplanule poglede,
ali ugasle krošnje bujnog kolovoza
ne miruju na našim oblim bokovima,
još podsjećaju na boje ljeta.
Presavijeni pod strukom mjesečine,
mila moja, bistri zanosu,
sjajan smo primjer ljubavi,
jer dišemo u crvenoj strasti usana
i dijelimo uzdahe toplinom duše.
Toliko je sunca u nama
za blaženu mekoću naših prstiju,
toliko dobrih razloga ugaslog ljeta,
da se bezbrižno milujemo tijelima,
i kako našem biću dolikuje,
jedno drugo služimo ljubavnički.
Sad kad su naša tijela zajedno,
s vatrom i vodom spojena,
reci mi, najdraža moja,
moje biće u tvom srcu,
služi li te dovoljno?


Osjećaš li kako nas služe
blijede krošnje bujnog kolovoza
u ovom kasnom ljetu?
Ljubavi moja, bistri zanosu,
ne dopuštaju huku vjetrova
da nas pomiješa sa zagrljajima kiše.
Neće se hladni dodiri nastaniti u nama,
jer plameni preplanulih boja
podrhtavaju u našem pogledu,
i zrno neba tkaju u naše grudi.
Od tankog vrata, mila moja,
sve do pučine otvorenih prepona
kristalnim kapima ognja gorimo,
a naša nestrpljiva požuda
vrelinom užarenih usana ljubi
topli miris meke kože.
Sad kad naša tijela postaju jedno,
s vatrom i vodom spojena,
osjećaš li, najdraža moja,
kako te moje biće
u tvom srcu iskreno služi?


Zal Kopp

Za cijeli život

Neka me ove riječi barem obrisu tvog osmjeha daju,
pa se sada u svoje umorno sjećanje s njim zaputi.
Ništa, osim ove pjesme, nemoj pustiti srcu da sluti,
neka osjeti kako sam s ovom pjesmom došao na kraju.


Romantična ljubav, cijeli život utočište traži za mene,
vodi moje srce i s otkucajima koji su joj odmah prišli,
priljubljena lebdi uz moju dušu i oblikom svojih misli,
s izvora samog maštanja, odvodi me u obrise njene.


Putuje i moje osjećaje nenadmašnom ljepotom mami,
prostranstvima samoće odjekuje kao melodija nade,
umjesto tuge, donosi mirise radosti koji me slade,
a kristalnim pogledom ljubavi osvjetljava put osami.


Ovdje na zemlji, gdje su nerazumni podivljali sati,
pa pod krinkom prolaznosti uzdižu niske strasti,
ona je krik u osamljenoj noći koji ne smije pasti,
jer ako on utihne, s njim će i ona zauvijek nestati.


Nedavno se svom svojom milošću obratila u noći,
nježno sa raskrižja neba i zvijezda me pogledala,
milujući svojim blagim sjajem tada obećanje dala,
prije nego utihnem donijeti će kraj mojoj samoći.


Nikada nisam čuo pjesmu kao što su njene riječi,
niti osjetio toliku utjehu i takvim zanosom da struji,
u njenom sam obziru nazirao kraj dugotrajnoj oluji,
prihvatio njenu ruku i pošao ususret obećanoj sreći.


Na početku, dok sam se još bojao uspravno hodati,
iznad zvijezda, tamo gdje se rađa svjetlo u nemiru,
pokraj samog izvora tišine, u dubokom svemiru,
pokazala mi je ljubav kojoj ću se potpuno predati.


Pristao sam i dotaknuvši Pegazova prozirna krila,
zapuštenim proplancima duše tiho rascvjetao rosu,
zagrlio nježnu ljubav, poljubio u srce tako bosu
i upio blagost njenog glasa s toplinom njegova bila.


Diveći se bogatoj ljepoti naraslog ljubavnog glasa,
spojili smo nježne duše mora i ravnice u jedno tijelo,
s nadom da će naša puna srca bezbrižno i smjelo
poletjeti pod okriljem uzdaha i razbuktalog stasa.


U tim trenucima oko nas je zaplesalo plavetnilo zora,
po vedrini neba sazvježđa su plela valovima pjenu,
probuđenim osmjehom dirao sam njenu kosu snenu,
uzvraćala je poljupcima srebrnih školjki i snom mora.


Plaštem suncokretova zlata prekrivali smo vlažna čela,
zadnjim komadima jutra oblagali meke drhtave usne,
našim su uzbuđenim bedrima tekle strasti, vrele i glasne,
vječnost je našom beskrajnom posteljom mirisala cijela.


Grlili smo se u snijegu na oštrim vrhovima planina,
s dubinama brazda plesali kao ratari po njivama,
s izvorom rijeke srasli i pučinu obuhvatili u nama,
lebdjeli sjajnim odrazom voda do neslućenih visina.


Sada ponekad stojimo kao grane podijeljeni u dvoje,
vjetrovi pojačavaju snagu i nevrijeme nas polako stiže,
oluja neumoljivo prijeti, a nemirne noći su sve bliže,
čudnim stazama lutamo i ne nalazimo puteve svoje.


Priznajem, smisao kojim smo nekada išli malo blijedi,
ne mirim se sa svime što nas čeka ili će nas snaći,
nemam izgubljeno vrijeme s kojim se trebam naći,
moj trud nije uzaludan, sve više vidim koliko vrijedi.


Pogledam li unatrag, svjetla su odavno pogašena
i mjesečina ispod koje smo nekada u ljubavi sjali
netragom je nestala, kao da smo nebo poderali,
pa umjesto prozirne noći stoji velika tamna sjena.


Riječi ne teku kao nekada, sada se stide i srame,
a iz mog grla tanke strune šute ili jecaje nude,
prošlost i sjećanje stalno se mojim mislima nude,
dok na poljima duše aveti uspomena stoje same.


Usred srca odzvanja mi nevidljivi nemir samoće,
napinju me strasti, znam gorim zadnjom vatrom,
svaki je uzdah iz mene neizrecivo bolan i trom,
osjećam da u venama postojim uz velike teškoće.


Zahvalan sam ovoj ljubavi što je uz mene i ovu noć,
ali kao da neće ostati, nešto u meni pokreće sumnju,
jer čim svane jutro iznova ću osjetiti neopisivu patnju,
koja mojom dušom poput oštra sječiva pokazuje moć.


A potom na vedrim obalama svih mora i rijeka,
uzdignutih planina i smirenih ravnica, čut će se zvuk
kojim se krik hvali kao najsilnijeg vjetra huk
i nestat ću daljinom kamo vječno ostajem dovijeka.


Neka te ove riječi tankim nitima mojih misli obaviju,
pa se zauvijek svojom umornom dušom k meni zaputi,
jer želim da samo mene i moje osjećaje tvoje srce ćuti,
kao što to moji osjećaji u duši i mom srcu za tebe umiju .


Zal Kopp

Večeras ne ću bez ljubavi zaspati

Večeras ne smijem zaspati bez ljubavi,
ostavila si ptice i njihov glas u meni,
a prije polaska obećala mi u vazi lišće.
Izbrojio sam šume svih kontinenata,
bit će najljepši park na našoj postelji,
i pozdravit ću sve to ubrano lišće,
kad šuštanjem donese bjelinu tijela.

Večeras ne želim zaspati bez ljubavi,
topli je miris tvoga željenoga bića
ovio moj san vitkim bijelim rukama.
Umivam se dodirima njihove mekoće,
a ti s pticama preko na susjednom nebu,
čas očima sokove lišća nemirno sanjaš,
čas srebrnim perjem moju želju grliš.

Večeras ne ću zaspati bez ljubavi,
osjećam kako me kroz lišće dozivaš,
i moj pogled zaustavljaš na svom nebu.
Ponovno te srećem i ponovno imam,
usnama ljubim obrise tvoga srca,
a kiša sa tvojih krila pada na uske ulice
i donosi smirenje nad krošnje grada.

Zbog toga ne mogu zaspati bez ljubavi,
ne umijem, mila moja, bez tebe snivati,
jer tamo u gnijezdu neobične noći,
gdje tvoji poljupci dubinom postoje,
u šuštanju lišća rađaš ptice za mene
i njihovu ljubav u moju dušu slažeš.
Večeras ne ću bez ljubavi zaspati.


Zal Kopp

Zlatno šaputanje zjenica

Ljeto ulazi u našu sobu kroz širom otvorenu noć,
a naša tijela se ponosno maze s vjetrom ravnice.
Postelja svoju nježnost posebno rasipa pod nama,
i naše se ruke poput leptirovih krila množe zrakom.
Nijedan uzdah niti poljubac više nisu daleka čežnja,
jer večeras strujimo između koljena željnih zagrljaja
i usana što slijeću u mekoću razmaknutih prepona.

Kako počinju naša drhtanja i velika uzbuđenost traje,
pa ljeto cijeli horizont dobrovoljno predaje nama,
a vrelu požudu pretvara u zlatno šaputanje zjenica.
U izvijenim rukama srebrna smo strast mjesečine,
i taj neophodni dragulj u toplim bojama visina
neprekidno iskri na ulazu naših nabreklih obraza,
vječno sazviježđe bujicom sokova teče po njima.

Kao slatki dar jedno drugom, uživamo ljubav neba,
a ono podsjeća kako će uskoro razliti mirisnu zoru
i nas ljubavnike prepustiti nježnom zelenilu trave,
no nimalo nismo uplašeni, jer kad sunce natoči jutro,
pa nas u šarene osmjehe ptica bezbrižno posjedne,
zajedno ćemo s oblacima krenuti na daleka putovanja,
i s najmanjim titrajem rumenila voditi ljubav.

U takvom vremenu, dakle u samom središtu duše,
zanosna polja suncokreta nemir prstiju prolaze,
a crveni mirisi makova isprepliću naše uzavrele pore.
Istovremeno, dok kušamo zemaljsku i nebesku radost,
po nama još uvijek pada mjesečina, puzi našim tijelima,
a zvijezde nijemo prate bijele tragove naših dodira
i zauvijek prekrivaju čarobne obrise vlažnih milovanja.

Zal Kopp

U struku vremena

Nebeske kapi iskre na paleti duše,
a brojni uzdasi, tirkizne zvijezde,
ugađaju bjelinu ljubavnih ploha.
Grlimo se tijelom u tišini siječnja
i kao važan detalj naših zagrljaja,
nijemi dodiri ostavljaju osmjeh.
Ulazeći polako u sveti šapat noći
klizimo jezerom divnih osjećaja
i sve dublje tonemo u vodu života.
Uzvišeno nebo potajno nas krijepi,
beskonačno se roji mekim usnama.

Naše su usne vreli dah u granama
i plavom nebu pomažu smiriti vjetar.
U njima se lišće drhtanjem ljubi
i bez prestanka neumorno treperi.
Nabrekle u veljači, ljubavi moja,
sa drveća ispraćaju hladni nemir
i osluškuju sjaj bisernih grudi.
Provlače se kroz krošnje prstiju
i ne smiruju crvenilo mirisa,
već strpljivo i nježno bujaju,
miluju nas oblacima strasti.

Oslobodimo brazde tragova srebra
i s poljupcima slatkog šaputanja
razmašimo se prisutnim ožujkom.
Probudimo uzdahe zanosnih bokova,
jer jato divljih ptica cijelom ravnicom
liježe na slabine i svlači rumenilo.
Užarimo strasti u ljubavnoj čežnji,
dotaknimo zjenice i sletimo srcem.
Pripremimo odmorište našem biću
i na obroncima zavodljivog pogleda
postanimo rijeka koja zemlju umiva.

Ti, ja i rijeka u našem divnom tijelu,
tecimo poput slapa travnjem.
Razbacajmo valove u svitanje,
i pustimo neka nakapa čisto sunce,
naša ljubav zaslužuje jedinstvene boje.
Ti, ja i rijeka u našem divnom tijelu,
pamtimo putove ostavljenih stopa
i čuvamo svijet u zakašnjelom snijegu.
Imamo nježnost na koju cvijeće miriše
i obećanje misli što neponovljivo raste.
Imamo bistri tok veći i od gustih šuma.

Dragocjena moja, poljupci smo kristala,
i pod nama se otvaraju odaje jutra,
kroz struk vremena ulazimo u svibanj.
Jasnim prizorom vječnosti utječemo,
ja tvoj muž, kojeg ljubavlju obnavljaš
i ti moja žena, koja u blagom svjetlu
tako izazovno i lijepo kaplješ po meni.
Samo zaljubljeni osjećaju strast duše,
a mi oduvijek cijenimo izlazak sunca
i rađamo rosu dok vodimo ljubav.
Zato smo omiljeni u vrevi blaženstva.

Pređimo u polja, zastanimo u travi,
u ljupkim vrtovima visokih vlati,
gdje zelena mekoća livade opija,
smireni pristanimo u njihanje lišća.
U naručje lipa, u njedrima lipnja,
dok vjetar svija boje, zelenu i zlatnu,
privijmo cvijeće oko našeg struka,
u medene niti pretočimo boje sunca.
Legnimo bez ikakvog razmišljanja,
a grane što titraju raščupanom kosom
svoju će moć predati u naše ruke.

Raširimo se u svilenoj lepezi makova,
nježnost srpnja oblikujmo u sebi.
Mila, ne napuštajmo žuta polja sna,
neka nas ljuljaju prozirni pramenovi,
neka se usne opijaju slatkim svjetlom,
potrebna je žudnja našoj ljubavi.
Ponesimo bedra u vreli šum žita,
u mirisu šuma raspletimo strasti,
jer na postelji sunca, u dnu horizonta,
gdje borave zlatne vrpce vjetra,
visoki su jablani i leptir umiva dušu.

Eto, zagrljena moja, drhtimo užareni
u nevinom i čistom osmjehu cvijeća,
ližu nas vrele latice poput plamena.
Između korijenja zemlje i naših nogu
na obrazu ljeta otkucava podne.
Rastrčimo butine u snoplje kolovoza,
tu gdje šutljivi suncokreti krče hlad,
ispružene sjenke ovjenčane vatrom,
jedna po jedna, gledaju prema nebu.
Ništa više ne trebamo u ovom snu,
njihove poljupce smo dostigli u klasju.

I nastavimo zemlju strasno voljeti,
jer dok vodimo ljubav, jedina moja,
u nama je snažan vjetar nagona.
Naslonimo rujan na površinu trbuha
i zaustavimo uzdah valovite vode.
U vrtlogu milosti pokrenimo dah
a kad nas kapi doprate u sazviježđe,
do nebeske rijeke bezbrojnih pora,
nježno ćemo plavetnilom sjati.
Uronimo tanke ruke u spektar neba,
ka sunčanom otkosu pružimo tijela.

Krenimo prema vatrenom rumenilu,
na rub toplog sutona, u odjek neba,
gdje godina skita obalom pijeska.
Tamo su još zadihani obrisi žetve
i kao mjesečina obasjavaju horizont.
Cijelom dužinom listopada, mila moja,
čuvaju svu radost i tjeskobnost vrba.
Za njima čeznemo, a naše žedne oči
njihovom požudom znoje tijelo.
Zato možemo u raskvašenoj jeseni
zvjezdano nagi kroz svemir strujati.

Zadrhtalo moje, dašćimo ljubavno,
naše je vatreno uzglavlje crveno,
živi plamen požudnih milovanja.
Kupajmo se mlazom toplog znoja
u blaženom zagrljaju vječnosti.
Pod oblacima kiše izvijmo leđa
i sa lišća što nas šuštanjem časti
zagrljeni udahnimo noćnu pjesmu.
Pored nas u mraku studeni se čuje,
ali jesen ne remeti bjelinu postelje,
naše su usne plamteće skuti neba.

Razgorimo se i odjeknimo zimom,
sa vitkog vrata rastjerajmo maglu.
Ti, ja i ljubav u našem divnom tijelu
odolijevamo hladnom pogledu inja,
vodimo ljubav i ništa nam ne smeta.
Usred jare ćutimo se zanosno goli,
rastapamo snježne nalete prosinca
i na ramena naslanjamo mjesečinu.
Ti, ja i ljubav u našem divnom tijelu
na kraju prosinca ulazimo u siječanj,
ispod mraza grlimo zaspale trave.


Zal Kopp

Kad tišina neba tiho zajeca u meni

Kad tišina neba tiho zajeca u meni,
šutim i ne žalim se, već promatram
drhtanje zvijezda kako se razmiče.
Ne vidim tvoje razmažene obline,
samo slutim tajnu tvog odlaska
i jednostavno šutim u našoj postelji.
Odsutna si i što da kažem na to?
Da plačem? Da se plačem branim?
Ne, kroz portret našeg vremena
u kojem su naši koraci bojali ulice,
napuštam vjetrove i sazviježđa,
i udišem mirise nevidljivih zanosa.

Kad tišina neba tiho zajeca u meni,
grlim te u svom bolnom čekanju,
a svoje ruke kupam u tvom obrisu,
jer dok radosno zalaziš u moje pore
slušam tvoje bijelo tijelo u sebi.
Ne molim ga tugom, već kličem
i svu noć uzvikujem njegov dolazak.
Tako slažem i uzdahe u osmjeh,
a poljupce što te traže i tebe hoće,
uvjeravam kako zaista postojiš.
Znam, pronaći će latice cvijeća
i na gnijezdima ptica usne sviti.

Kad tišina neba tiho zajeca u meni
pokušavam dokučiti svježinu polja,
to vječno proljeće u mojim zjenicama,
jer bez njih kao da ti se ne divim,
tebi koja si u njihove brazde zasjela!
Ta ista polja na kojima duša plamti,
navikla na suncokrete tvoga pogleda,
drijemaju ispod neba naših milovanja.
Pružam se po njihovoj toploj mekoći
i kao tvoj ljubavnik, odsutna moja,
bez obzira što te nema, ne plačem,
jer zašto da se plačem branim?

Kad tišina neba tiho zajeca u meni
u dubokoj noći otvaraš moje srce,
i odjednom kao bistri korak srne
rastrčavaš ruke mojim bunilom.
Neprestano žuboriš i prstima ječiš,
a tvoj dah s lakoćom preskače kožu.
Sva ta svila što me tišinom slatko dira,
dašće u plavim kapima moga znoja,
i obliven tvojim vrućim stenjanjem,
uspinjem se sretan među tvoje grudi,
i pomiješan s oblacima toplog neba,
podižem grane jablana nad posteljom.

Kad tišina neba tiho zajeca u meni,
cijelu noć sam žedan tvoga tijela,
cijelim tijelom sam kroz noć žedan.
I dok te ispijam golu nasred mjesečine
opijam se tvojim slatkim mirisom.
A kad s glasom jutra osvanu nemiri,
ponovno složim čežnju u tvoje kose
i zašutim, jer si u stvari odsutna.
Što da kažem na to? Da plačem?
Da se plačem protiv toga branim?
Ne! Sa suncem te i dalje sanjam!
Doduše strepim, ali nikako ne spavam.

Zal Kopp

Višak plavetnila

Ljubavi moja, budimo se stalno u nekakvom sjećanju ,
i već pomalo sijedi upiremo lica u sjetnu maglu.
Pa, mila moja, zar je cvrkut naših bradavica ranjen?
Sjeti se samo kako su nekada disale mirisom dunje,
i niz tvoje zjenice ponovno će teći višak plavetnila.
Vidiš ruke, sada su žedne, jer prsti još uvijek pamte,
ali tek kad strasti ponovno među njih uzdahe zapletu,
jedan dio tog božanstvenog neba na usne može leći.

Zato priđi, nećemo se više nikad rastati u mraku,
obećavam ti, na kamenom zidu ostaje teret srca.
Otvori bedra, umnoži svoje blaženstvo poda mnom,
plamti zrakom i zaljuljaj nogama pola mog stoljeća.
Učvrsti se kao nekada snažno u meni i raspusti kosu,
a svoje užareno tijelo zanosom moga korijenja veži.
Slobodno sakupi rastrčane snove i opojna maštanja,
i na taj se način po mojoj bjelini osmjehom razvuci.

Ljubavi moja, zauvijek ostanimo jedno u drugom,
utrobom se neprekidno izvijaju zvjezdane trave,
a njihove vlati milujući nas, ljube proplanke duše.
I konačno, osvanut ćemo kao jeka u najtišoj noći,
jer smo u vrtu pristiglog proljeća dobili vječni sjaj.
Tu nema otuđenosti koja u nama neće jednom proći
i nema tog nebeskog sazviježđa koji nas neće posjetiti,
jer nismo nepokretni dah što u daljini utočište traži.


Zal Kopp

Otmjeno obnaženi

Oduvijek šaputanjem ulazim u dušu,
i pod okriljem srca ispijam nebo.
Šumski mirisan, otmjen i obnažen,
širinom ruku vežem tvoje poljupce
i ljubavnim snom uranjam u tebe.
Zato uz krošnje glasa pripijaš grudi,
i mekanih dodira pjevaš o cvijeću.
Kao plavi vjetar na sve četiri strane,
sretna šapućeš dok ti ulazim u dušu.

Tebi, ženo, tihom biću svoga svemira,
donosim svu nježnost potocima zraka
i uzdišem s oblacima noćnih buđenja.
Vežem te poljupcima pod okrilje srca,
a bezbrojne zvijezde, štiteći moje riječi,
slobodno s tobom drhte na mjesečini.
Između krošnji glasa i pripijenih grudi,
usred svake kapi treperiš crvenilom,
i šapućeš sretna kad ti ulazim u dušu.

Zadovoljstvo je u tebi osjećati zrelost
i obnaženu otmjeno umatati u naručje.
Zavodljivo je ljubiti vrelinu tih usana,
i taj prsten od zore oko tvoga struka,
jer tečeš kroz prste na dohvat svjetla.
Kad je tvoj struk tanak prsten od zore,
osvajam krišom oblake potocima zraka
i zanosno živ u tvojim snenim očima,
otmjeno obnaženu pokrećem usnama.

Tada i zvijezde još uvijek štite riječi,
a njihov zlatni žar, neizrecivim sjajem
veže moje poljupce pod okriljem neba
i sretan, šaputanjem ulazim u tvoju dušu.
Tiho u tebi, ženo, biću moga vremena,
potocima zraka osvajam oblake požude
i neprestano bujam radošću plavetnila.
Osjećam zadovoljstvo u tvojoj zrelosti,
zato i šapućem ulazeći u tvoju dušu…

Zal Kopp

Prozor ptica…

Ponovno strpljivo ulazim u večer i čekam…

Oh, kako razumijem čekanje, jer bol i tišina
kao svjetlo i tama, neprekidno u meni šeću.
Iako smo razdvojeni, uporno te srcem čekam

i dušom želim, nemam drugog puta do tebe…

Ispisujem san, a ti miluješ uzdahe prstiju,
i s prozora ptica odlijećeš u zalazak sunca.
Snažno toneš i vješto prostireš boje sutona,

u postelji razvlačiš pregršt požude neba…

Uvijek u sumrak dok lomiš visinu vjetrova
stvaram pjesmu i dušu neodoljivo grlim.
Tad liježem dubinom tvojih nebeskih prsa

i zaboravljam sve navike poznatog svijeta…

Jer, bjelina grudi blagoslov je putovanja,
a slatkoća oblina istančan su dah cjelova.
Zbog toga moram izdržati ove svoje dane,

i ne marim za sunce što te krije od mene…

Samo dok putujem u tvojoj toploj nježnosti
moji bezglasni dani ususret tebi polijeću.
Sve je moguće, ljubavi, sva obećanja stoje,

napusti san i zazovi lišće preko puste ulice…

Sjeti se kad si moje tijelo zaranjala u sebe,
a tvoja nijema usta, zapravo čistoća šutnje,
s kakvom su samo željom donosile osmjeh

i zvjezdanim prahom zasipale moje usne…

Nezaboravna je radost to drhtanje topline,
stoga takve male stvari ljubomorno čuvam.
Ti cvjetni poljupci mirisnih pupoljaka lipe,

temelj su neponovljivih ljubavnih uzdaha…

Razmišljam kako približiti ove tihe riječi,
pa ih pažljivo slažem i razgovijetno pišem.
Sakupljam kapi mjesečine rasute po sobi

i srebrnim poljupcima natapam pjesmu…

Sjaj uvlači slova u misli i razgrće tamu,
a tragovi čekanja tiho nestaju u kutu noći.
Sretan sam, sad si pod mojim trbuhom

u strasti zagrljaja, neprolazna ljubavi,…

Zal Kopp