Pismo...Poezija...Recimo...obnavljanje gradiva


Ej djevojčice...
Ja volim ljude moje prošlosti,
i skoro pa svaki moj stih i da nema dodirnih tačaka
sa danas i sa stvarnošću...
Sve što napišem ja sam nekako ,
ovako sav nikakav i izgužvan preležao...
Sve te moje riječi su se u nekim mojim,
nespremljenim posteljama,prevrtale zajedno sa mnom
.I kada je došao tren za skupljanje posteljine
iz jastučnica su ispale ,zajedno sa snovima,
i rime, svi versovi i stihovi.
Odsanjao sam ih dosta u svojim noćima bez sna
i bez nadanja u bolje sutra.
Dočekao sam ih u mojim mamurnim jutrim
a kada sam mislio da samo mogu da ćutim.
Prošetao sam sa njima ispod ruke,
voajerski se okrećući za neznanim djevojkama.
Popio sam i piće sa svojim pjesmama,
u večerima kada sam smatrao da je najbolje
ublehu svoga postojanja podijeliti sam sa sobom.
Ima i tebe u njima draga moja djevojko
,mada smo se samo ovlaš rukovali,
pogledali ,osmjeh razmjenili.
Ja samo pokušavam da ovaj
nesavršeni život što ga živim
barem malo učinim po mome.
Da poneku noć i zadovoljan legnem jer sam izrekao
i onda napisao nešto što mi odavno pritišće srce.
Ja pišem jer znam, da neko negdje živi moje riječi,
siguran sam u to da sve ono što na moj papir stane,
negdje,barem na sekundu,ima smisao .......
nekome Hvala ti djevojko moja,
za postojanje na svijetu
i u trenutcima moga nesavršenstva
koje ne bih mijenjao
ni za svu vječnost savršene sreće.
Volim ja tebe djevojko moja,
na samo svoj budalasti način.
Način koji bi neki životom,a hrabriji čak,
i pjesmom nazvali...

Uzalud je odsutnost tvoja



Uvijek kad ostanem sam,mila,
kroz nesanicu doleti plava ptica
i tvoj osmjeh na postelju spusti.
Uvijek kad sam sam, ljubavi moja,
kad noć neizdrživo boli,
tvoj stidljivi obris
čudesno procvjeta u noći,
i krv tako glasno u meni provri
da s okusom mjesečine
tvoja moćna prisutnost
zavede moje puste ruke
i moji uzdasi u njima zaječe.

Toliko tvoga u njoj postoji,
toliko tvoga mome biću daje
da je uzaludna odsutnost tvoja.
Uzalud je i usamljenost moja,
uzalud je mrak što sjenama hara,
jer kad se srce razmaše tamom,
uzalud je prisutnost njena.
I kad noću zaplaču zidovi,
kad zavjese navuku tugu,
ponašam se kao da si kraj mene,
jer tvoja topla prozirnost
kroz polusan miri moju dušu.

Volim kad se svlačiš u škrtoj tišini
i kroz nebo ljubim tvoje nježno lice.
Uzalud je tada ranjivost moja,
nestaje pustoš mojih sjetnih usana.
Uzaludna je, jer tvoja je milost
kao kriška mlade mjesečine zanosna.
Uvijek kad sam sam, ljubavi moja,
u vremenu si moga sanjanja,
i s njim čekam miris plave ptice,
jer kad tvoj osmjeh
pažljivo na moje grudi spusti,
uzalud je odsutnost tvoja.

Zal Kopp

Tvoje slavne ruke


Daruj me tvojim slavnim rukama,
jedinom željom moga tijela.
Oslobodi od čekanja tople dlanove
i pred požudu mojih prstiju
iznesi mirisne ženske latice.
Natjeraj svoje usne
da te sa mnom vežu,
da se nježni slapovi čežnje
na prolistalom tijelu množe.
Pokloni mome uzglavlju
razbuktanu svoju šutnju
i beskrajno tiho drhti.
Ljubavnice moja, uroni dušom.

Pusti me u svoju toplu kožu,
zbog nje večeras poput vatre gorim.
Pusti dah vjetra što u tebi struji,
neka se moja ljubav beskonačno sladi.
Uznesi me zanosnim tijelom,
u naručju moje oči ljubi
i kao plavetnilo neba,
poljupcima se po meni razlij.
Čim se tvoja raskoš
strašću žene na mene spusti,
svaki ću tvoj uzdah vjerno zagrliti srcem,
a moj san, moj će te san
ljubavnim žarom zauvijek sanjati.


Zal Kopp

Spirala snova

Veliki je početak
u nitima tišine,
u ljubavnom naručju
osmjeh budi.
Veličanstven trenutak,
dragulj je visine
s kojim ću u tebe ući.
Iskreno me u ljubav uzmi,
u mekom zanosu
pravedno na bokove razdijeli.
Ljubavnicu u tebi budim,
poteci mirisima znoja,
vrhom bradavica zapleši,
i ljubavnika u meni
strašću probudi.

Užari vatrom zagrljaje,
razbuktane ruke želim.
U spirali snova
nebesko crvenilo
na grudi navuci.
Nježno usne raširi,
jednostavno s njima
po meni zapleši
i kad divlje baklje,
dvije usne izgube riječi,
zatvori oči labud ću biti.
Otvori ruke, u ritual me primi.
Iskreno ljubav uzmi,
u mekom zanosu
pravedno bokove razdijeli.

Zal Kopp

Moj zaljubljeni pogled

Zauvijek si moje tijelo natopila zvijezdama
i ritam moga golog disanja preuzela srcem,
pa te sada svojom nagošću neumorno grlim.

Otkad sam primljen u naručje tvojih usana,
strašću zrele ljubavnice moje bokove budiš
i sluh vječnog vremena u tebi trajno ćutim.

Ništa više ne trebam, za zemljom ne čeznem,
stalno se uzdižem dodirima požude u tebi
i pokretima plavetnila, tiho kroz tebe plovim.

Ovdje, ljubavi, na obroncima zlatne postelje
gdje vrlim poljupcima neprekidno kipiš,
darujem ti svoj veličanstveni osmjeh sunca.

A bujne brežuljke tvoga prekrasnog tijela,
tu drhtavu prisutnost mog nemirnog sna,
prema izvoru blaženstva, prstima vodim.

Kad te u vrelo naručje svojih usana primim,
i moj pogled tvoju nagost zaljubljeno prekrije,
najviše se sladim ritmom tvoga golog disanja.

Tada više ništa ne trebam i zemljom ne hodam,
već poput mjesečine, srebrnim sjajem se izvijem
i staništa nebeskih ptica, šutnjom oblaka slijedim.

Kao nijednu vodu, tvoje grudi istinski ispijam,
kao nijednoj vatri, tvom struku se prepuštam,
kao nijedno svjetlo, tvoj dah u meni uzdiše.

Nestajem kao kap između titranja i tišine,
i sam u zagrljajima tvoga prelijepog tijela,
ispunjen tvojim životom, presretan sanjam.

Kao nijedan zrak, uzlijećem s tvojih obrisa,
kao nijednog dana, moj san se opija tvoga mirisa,
kao nijedna misao, tvoja me ljubav u sebi rađa.

Zal Kopp

Prvi gutljaj jutra


Osjećaš li, najdraža moja,
kako se ova blažena noć
polako približava kraju,
a mi bez straha vodimo ljubav,
jer naši vrući dodiri
ne odlaze u zaborav.
Naša postelja, mila,
i dalje nijemo gori,
i poljupci što u nama sjaje,
ne žele nikamo otići.
Zato slobodno kucaj srcem,
i ne traži u osmjehu
škrte tragove sjetnih svitanja.
Nema više slijepe magle
i ne guši tvoj san.
Nikakva opora i hladna tuga
u tvoje zagrljaje neće ući.


Znam, teško je pronaći
tišinu u šuštanju lišća,
ali vjeruj svome tijelu,
duboko udahni zoru
i sa moga željenog tijela
ispij prve gutljaje jutra,
usne će ti napuniti suncem.
Raširi me pod sobom,
pod topla bedra smjesti,
u vlažne uzdahe primi.
Sa plavetnih visina
svojom mirnom dušom uzmi
i s njom me zauvijek veži.
Ne boj se, jedina moja,
samo se prepusti meni,
jer na tvojim obrazima
i poslije mjesečine postojim.


Zal Kopp

Dahom, mahom, strahom...Poezija...Recimo...obnavljanje gradiva

Dahom,
pravim izmaglicu po prozorima duše svoje,
zovem sve znane i neznane,
da provire na tren,
ostave pečat prstiju svojih,
umrljaju mi suze, prokrvare srce,
obrišu izmaglicu duše moje,
koju opet stvorim za tren,
novim dahom.





Mahom,
svaki novi tren se zaboravim,
na cestama koje me vode gdje ja ne želim,
smetnem s uma da sam bos,
potpuno sakrijem od sebe da sam gol pred svima,
izložen i otkriven, poput tuge moje
koju tu i tamo ostavim sa strane,
dok se borim sa novim dahom.





Strahom,
opravdavam sve svoje pogrešne korake,
sa ljudima koji bi mi mogli značiti, trebati ,
probuditi u meni smisao i samilost,
koji bi mi mogli pomoći
pronaći novo značenje za život i ljubav,
dok tražim sve ono što sam izgubio, zaboravio, sakrio od samoga sebe,
izvinjavajući se svima koje sam povrijedio,
pravdajući se najnovijim strahom.

Događaj...Poezija...Recimo...obnavljanje gradiva

U jednom sumnjivom baru ili kafani,
pretjerano uslužna konobarica
sa zlatnim zubom (trojkom),
zagledala se u moje obrve
i poželjela da ih počupa
samo iz dva razloga:
Da mi nanese bol
i da natjera suze na moje plave oči.
Te suze će se slivajući niz moje pune obraze
stopiti s krvlju,
koja curi iz mojih desni.
Naime, dok je biftek bio tvrd i star,
ja sam bio gladan i tužan !
Sad sam sit
i uplakan i krvav...
Tu je i strahovita potreba za toaletom -
prigustilo mi je
a rezervne gaće nemam uza se,
jer tek treba da ih kupim.
Na spisku su m
(zajedno sa kravatom, konopcem i češljem).
Kondome sam prekrižio jer je regres upolovljen.
Sexat ću se iduće godine...
Ako bude sreće i nafake!

U granapu...Poezija...Recimo...part 253

U granapu , u mojoj mahali se razvezala priča među mušterijama

o najnovijim poskupljenjima tinte za tetovaže

i porezu na crtane filmove.

Stara baka je objašnjavala teta kasirki

kako je spremila kljukušu za doručak

ali da joj je zafalilo loze za krvotok,

a kljukuša bez loze i nije kljukuša

pa je morala na brzinu da skokne do dućana.

Lokalni poštar na začelju reda je ispijao svoje prvo pivo u tom momentu

i dijelio penzije ,u medjuvremenu umrlih penzionera , putnicima namjernicima.

Mama sa dva mala djeteta i sa samo jednom sisom van grudnjaka

pokušavala je da utiša plač svoje djece

brzo mjenjajući djecu na otkrivenoj dojki iz koje je curilo mlijeko.

Stari hadžija se ibretio na cjenama krema za kaljače

i uporno tražio pez figurice sa likom Šeherzade iz 1001 noći.

Studentica iz provincije se zabavila muzikom sa mobitela

i ispod oka mjerkala mesara iza hladnjaka

koji se hladnokrvno igrao sa kobasicama dugim 25 cm.

A ja......???

Ja sam na sve načine pokušavao da preko reda kupim uloške sa krilcima,

novine od jučer i kifle od prekjučer,

mada mi ništa od toga nije bilo potrebno.

Pitaš me ko sam???



Ako počnem da govorim o sebi

morat ću sve početi sa riječju ''mislim''

jer ni ja sam nisam siguran ni ko sam, ni šta sam.

Mislim da sam nešto kao poluratnik poluromantičnog polusrca,

zakopan do grla u rovovima od tuge

bez oružja, bez uniforme, sa bijelom zastavom,

spreman da se totalno predam se svim ženama svijeta.



Pitaš me odakle dolazim???



Dolazim iz godina lavova i sunca, istkanih na ljubavnim vikend romanima,

mjesecom iznad Darkvuda i balonima bazooka žvaka.

Silazim sa rubrika''Vjerovali ili ne'' i ''Jeste li već čuli da...''

pomješanih sa mirisom ''Kraš expressa'' i ''Dobro jutro'' margarina.

Stižem sa druženja sa ljudima bijelih osmjeha,

bistrih očiju i otkrivenih misli.

Nosim sa sobom džepove pune klikera, prvih poljubaca,

razbijenih noseva i gubljenja nevinosti.

Doletio sam sa kamenih plaža prepunih mirisa nagih ljudskih tijela

bez imalo sramote i rezerve u pogledima.



Ja sam bio građanin planete dok nisam postao planeta sama za sebe.



Pitaš me gdje sam sada???



Sada još pokušavam da živim,

da sanjam i da se nadam da imam svoju svrhu.

Trebam svaki novi dan da se ne prepadam neonacionalnih, malo više radikalnih,

demokratično probuđenih,

nepismenih ,a na vlasti,

pismenih ,a glupih.

Budim se sa spoznajom da je već ujutro mrak u i oko mene,

ljude još samo prepoznajem po mobitelima

i nisam više siguran da čovjeku rastu zubi

jer osmijeha se još samo sjećam sa fotografija.

Na svojim sam ulicama koje ne prepoznajem,

još uvijek hodam bez ikakve pomoći, a ljubav i dalje štujem

i nadam joj se...



Pitaš me gdje idem ???



Moja su nadanja da idem da se vratim

tamo gdje ću opet biti polupijani, poluromantični,polupjesnik

sa svijetom na dlanu i nebom u očima.

Želim da idem tamo gdje je poljubac događaj a romantika mana koja je poželjna.

Moj pravac su srca i duše koje osmjehom ruše sve barijere i zidove.

Moj san je popunjena druga polovica postelje

i jutarnje ljubljenje sa blagim zadahom iz usta,

pa onda vođenje ljubavi sa ženom svojih buđenja

sve dok Zemlja ne postane četvrta stijena od sunca.



Moj put je život po mome

sve dok me smrt ne zajebe...

Pogledi...Poezija ...Recimo...obnavljanje gradiva

Pogledah kroz prozor

Kiša i snijeg...

Pređoh poogledom preko svoje sobe

Mrak...

Bacih pogled na televizor

Smrt...

Ugledah sebe u ogledalu

Tuga...

Pogledom pratih ljudske korake na ulici

Bježe...

Ugledah u visinama tamne oblake

Stižu...

U očima pokušah stvoriti novu sliku o nama

Neuspjeh...

Spuštenih kapaka ugledah novo svjetlo u daljinama

Novi život...

Slobodnim umom primjetih staru istinu

Laž...

Snovima sagledah svoja nadanja i želje

Sreća....

Totalnim buđenjem provirih duboko u sebe

Nova bitka...

Naša ljubav...Poezija...Recimo...obnavljanje gradiva

Dušo moja,

ti znaš da sam jadnik koji samo glumi čovjeka.

Ali nekako, i samo uz tebe

uspijevam zadržati ljudski lik...

Svaka druga mi je

otključana riznica zlih poriva

a, svaka treća i sljedeća mi

stavi suzu očaja u stih.



Dušo moja,

ti svjesna si da sam tuga

koja kroji ti snove dok spavaš kraj mene.

Ipak, tek s mojim ljudskim likom

osjećaš koliko ljubav voli, koliko ljubav boli.

Svaki drugi ti je

narušen horizont očekivanja,

a svaki treći i sljedeći

ipak nisam ja!

Plava pozadina zanosa



U plavoj pozadini zanosa
moji prsti zive
neogranicenim sanjanjem.
Toliko te vole opijati ceznjom
da stalno titraju tvojim tijelom
i u porama rezbare uzdahe.
Urezujuci ih kao niz osjecaja,
izazovno gutaju pupoljke koze,
dok istovremeno,
kao dobri znalci zvijezda,
poljupci zure raskrciti noc.
To su zelje sanjivih dodira.
Cujes li sjeme u njima?
Carobno izmjesano,
u metezu njeznih mirisa
vri pod tvojim rukama.
Ta zelja za trbuhom od sedefa,
tvojim glatkim stasom
i tvojim cvrstim grudima
dokaz je moje duse
u nasoj postelji.
Donosi ti ozareno lice
prisutno u zlatnim vlatima
i zeli da moju muskost,
naraslu u zagrljaju tvoga sunca
prihvatis vrelinom pozude
kao boju svoje zenstvenosti.


Zal Kopp

Uvijek zelim



Uvijek mogu na dalekim putovanjima
svoj zivot osloniti na tebe.
Mogu se kao mjesec obuci u zelju
i mogu rubom plavog neba
sa mekih visina sici,
ali uvijek moram promatrati
kako radosna na postelji sjajis.
Moram, jer si izvor moje duse
i srebrne niti u tebi gore.
Zelim s tom tisinom pogleda
u tebi probuditi strast
i mirisima izazvati celo.
Zelim te u toploj boji zagrljaja,
u narucju zaspalih ruku,
u vremenu nase ljubavi.
Moji su te uzdasi uvijek zeljni
i osjecaju kako niz moje tijelo
slatko kapljes mjesecinom,
kako se sanjiva oko moga struka
kao prsten u crvene vatre izvijas
i kruzis mojom zreloscu
kao odraz vrelih dodira.
Vrhovima prstiju uvijek zelim
tvoje obrise otkopcavati
i na mojim vlaznim usnama
tvoju drhtavu njeznost imati.
Zelim da tvoja nagost nalik kapi vremena
kao tanki sapat zvijezda leti kroz moje prste.
Uvijek zelim ispijati mekocu tvojih grudi,
a tvoj dah sto cvjeta u mom tijelu,
tvoj dah moja misao hoce,
jer dok slusa beskrajni zvuk ceznje
kako prema nebu nocima travu dize
bistri je glas tvoga bica bekrajno uzbudjuje.

Zal Kopp

Cista kao odraz mirnoce


Moja si jesen, moja mirna jesen.
Cista kao odraz mirnoce
zrcalis opojnim zanosom
svojih ljupkih pokreta
i u glas mojih uzdaha
poput bjeline labudova slijeces,
a meko tijelo ne zamaras
i ne bunis ga,
vec blistavom vrelinom grlis
i bistrom vodom strasti pojis.
Dobro znas moju jesen,
ona nista osim tvoje leprsave ljepote ne zeli
i ne boji se vjetra koji hukom razbacuje dugu,
jer nebom kruzi objasnjenje vremena
u kojem stalno rastes mojim srcem,
srcem koje jedino tebe priznaje.
Moja je jesen cista kao odraz mirnoce,
ima travu zelenih livada u svom pogledu,
i sve cini da ne pomislis
kako te njeno secanje ne zaboravlja,
pa te pamcenjem suncokreta u sebe poziva
i pokrece tisinu ljubavi u tebi.
Zeli da osjetis zadihano sustanje lisca
i kad mirisnim osmjehom udahne tvoje ime
znati ces da ti ljubav njenih usana ljubi ruke,
a njene oci pune zelenila tvojih livada,
kao dubok i jasan san
samo tvoje drhtave misli miluju.
U mojoj se jeseni zrcalis tisinom
i u zaru mojih uzdaha
postajes bjelina labudova
cista kao odraz mirnoce,
a svojim ljupkim pokretima
slijeces na moje tijelo
i vrelinu svojih blistavih krila,
zauvijek donosis u moju mirnu jesen.

Zal Kopp

Bedra u kapima mjesečine



Zatekla si iznad mene nebo kako plamti željom,
pa si dubinom boja, zvijezde pustila posteljom
i visinom svoga srca, jastukom zapalila iskru strasti,
a moje drhtanje prekrila nježnošću mekog pogleda
i sa visoravi crvenih usana topli dah razlila,
da se mojim tijelom mirisna uzbuđenja natoče.


Stojiš tako i uzglavlje mi obavijaš bjelinom grudi,
čitav njihov svemir na obale moje utrobe donosiš
i bedra u kapima mjesečine razlijevaš na dlanove
koji trepere po raširenim dijelovima prepona,
sakupljajući tako mekane obrise uzavrelih pora,
sto kožu neodoljivo posjećuju kristalima znoja.


Ispunjena nježnom požudom, kružiš plesom leptira
i snagom pupoljka se otvaraš vrelinom usjeka,
zanosim pokretima polažeš moj stomak na sebe
i sve dodire pratiš tihim uzdasima ženstvenosti,
prekrivaš me vrhom jezika, nadvisuješ zjenicom,
pa ispod mene otječeš dolinom kao beskrajna rijeka.


Zal Kopp

Noc u tijelu mjesecine



Sustigla nas noc u tijelu mjesecine
i sad promatra kako nasa tijela
polagano secu perivojima uzdaha.
Toliko kruznica u ritmu nasih kretnji,
toliko virova u strasti ljubavnog cina
opija nenavikle nebeske zjenice
i dok u nama ljubav besprijekorno drhti
kao uzarena magla i puni pore vremena,
one se omamljene teturaju u nasem snu.
Ispijamo ovu noc kao da je posljednja,
mi ljubavnici izgaramo u dlanovima
i po sebi prolijevamo srebrni znoj,
kao da je zadnjom tisinom sakupljen,
a oci se kupaju u osmjehu usana,
i osmjeh poljupcima svile ljubi kozu.



Nagoscu, prkosimo podatnom nagoscu
bicu mraka i krevet nam je svetiste
i ratiste, more bez kraja i pucine,
toplo i njezno utociste i svratiste.
Osvajamo beskraj oznacenog svemira
i nudimo crtanje novih zvijezda,
neka budu plave i sjajne, crvene i tihe,
nadasve usklađne nasem disanju.
Neka ovaj puta budu blize nama
ispod oblaka, u samim kapima mirisa,
na dohvat zlatnih obrisa suncokreta,
jer lice nam u njihovim zagrljajima sanja
i postelja nam je hram zadovoljstva
i nemirna svakodnevnica, odmor i strepnja,
postelja nam je ugodan dodir zanosa.



Svezali smo nebo u okvir pogleda,
pa se uspinjemo po stablima tresanja,
a nasi prsti rasireni kao bijeli jorgovani
pazljivo beru uzdrhtale i vlazne plodove
i kao nagradu za cekanje, sa svih strana
donose nama ljubavnicima slatke pohvale.
Nema blistavijeg vremena od naseg,
zapravo, nismo ni zapoceli povijati travu,
a ruke su vec poput podivljalih vjetrova
uznemirene u nijemom spokoju srca.
Otkada nam zudnja zauzima utrobu,
a usnama duse dodirujemo ceznju
nitko se ne moze mjeriti s nama po njeznosti,
otkada ljubimo vjecnost prisutnih latica,
od nas nema cistijih ljubavnika.


Zal Kopp

Ljubavno drhtanje



Ljubavno moja, slatko je tvoje drhtanje
dok se kao meki suton uvlacim u tebe
i crvenim usnama zauzimam tvoj dah,
a osmjehom tijela kroz tvoju krv strujim.

Ne pitas tada jesam li zauvijek stigao,
vec mijenjas velicinu svojih zagrljaja
i prepustena mojim modrim visoravnima
prisvajas svu njihovu glatku cvrstocu.

Dovoljno poznajes nacin mojih prstiju
da ih kao prsten oko svoga boka primis
i kad po tvome tijelu raznose mjesecinu
ljubis tisinu dodira s kojom se naslanjaju.

Dajes im poljupce ovjencane toplinom,
a ruke, natopljene mirisnom snagom strasti,
u vatrometu bezbrojnih pokreta hvatas
i polako spustas medju probudjena koljena.

Mirisna gustoca tvoga raznobojnog cvijeca
ispletena u vrele vijence njeznih obronaka,
ljubavnim drhtanjem grli uzdahe moga tijela
sto se kao meki suton uvlaci u tebe.

Zal Kopp

Strune tisine



Tek je pocetak naseg ulaska u jesen,
tek stidljivo progovara zrela ceznja,
ali u svakoj struni tisine dise proljece
i kao da smo jucer, a ne danas,
zeleni uzdasi trzaju nase zjenice
i nasim ocima neprestano cvjeta miris lipe.

Gledam kako te zuta boja sunocokreta
svlaci pod mojim blagim zagrljajima
i osjecam da od ravnice mojih ramena,
pa sve do koljena, njezno samo za mene,
poput beskrajnih brezinih krosnji sumis
i bezbrojnim valovima mirno teces u meni.

Iznosim crvene makove na tvoje obraze
a zlatne jabuke, tvoje tople grudi
neprestano kaplju po meni.
Tiho upijam tvoje valovito tijelo,
slijedim slatki okus njegovih dodira
i tazim zedj laganim milovanjima.

Izvijas se na mojim nestrpljivim usnama
i dok po tebi skupljam osmjeh kupina
zavodis me pogledom svojih bedara
i sa ceznjom zrelih sokova zanosno osvajas,
a za uzvrat, strpljivo te smirujem rukama
i rosom muskih strasti kupam.

Tek je pocetak naseg ulaska u jesen,
tek su stasali prvi grozdovi slasti,
a vec uzivam zadovoljstvo tvoga bica,
i nazirem u tebi jesenje plodove,
plodove bogatije i socnije, plodove
s kojima docekujem ulazak u nasu zimu.

Zal Kopp

Ljubim i ljubav ostavljam


Mila moja, ljubav u meni nije skrta,
ona te u beskraju mojih misli
miluje zagrljajima
i osim sunca tvoga pogleda
nista vise ne treba.
Ljubi i ljubav ostavlja,
ljubi i ljubav ostaje.
Jedina moja, tvoje grudi
bujno mirisu u mom osmjehu
a tvoji gipki bokovi poput sna
trce na mom stomaku.
Ljubim ih i ljubav ostavljam,
ljubim i ljubav ostajem.
Potpuna si snaga mome srcu
i bice si moga tijela.
Kad me ljubis ljubav ostavljaljas,
kad ljubis ljubav ostajes.
Sad kad vrijeme tece,
jer mora neprekidno teci,
sada nas ljubljenjem vodi ljubav,
sve uzdahe poznaje u nama
i sve u nama nju poznaje,
a tamo gdje se slatko dodirujemo
tamo je uvijek s nama,
lijeze u nasa srca i kao san raste,
jer je ljubimo i ljubav ostavljamo
jer se ljubimo i ljubav ostajemo.

Zal Kopp

Uzdah vlaznog tijela



U mojim praznim dlanovima
bol veceras nepodnosljivo suti,
jer nema ravnice tvog zanosnog struka,
nema tog nebeskog stjecista mojih poljubaca,
nemirnog plamena kojem se srce zaklelo
i sanjanjem svake noci uranjalo u njegovu vatru.
Omamljuje samoca vitkih jablana,
omamljuje kao tisina ove mukle noci
i dok san luta posteljom,
uzdah vlaznog tijela plovi odsjajejm dunje
i sve cini da moje usne kao jedra ulove tvoj vjetar.
Crvenilom latica oblacim znoj
i kroz tihe mjeseceve zjenice sanjam
kako u dahu neba glasno nastaju nasa tijela,
kako se sanjaju zagrljena plavom ceznjom.
Neobicno je toplo jezero nocasnjeg sna,
gore valovi pozude mojih usnulih misli,
rastu njezne niti horizonta
i do modrih visina dopire sanjanje,
na njih te osmjeh mudrog hrasta uspinje
i pokriva vrelinom dodira koje sanjam.


Zal Kopp

Sve je u tebi ljubav


Studeni stidljivo i sporo
uvlaci jesen u nasu sobu
i sve cesce kaplje po prozorima.
Evo sto se trenutno dogadja,
odjevena osmjehom
lijezes na moje usne,
a tvoje savijeno tijelo
pokriveno mjesecinom,
upija vlazne mirise noci
i sapatom ispraca listopad.
U tebi je sve raskosno,
sve je ljubav.
Tvoje ruke su ziva vatra,
ruke su ti zagrljaji
obasjani krunom zvijezda.
Zavodljiva si i topla,
odjevena u osmjeh
i s tobom sam miran,
uvijek u proljecu lezim.
Listam slicno srebrnoj brezi,
trenucima njeznih uzdaha
i kad me zedj potrazi
ili hladnoca umori,
bezbrizan u tebi zaspem,
usnem ravnicu u predvecerje
i pokrijem se tvojim cednim dodirima.
Gdje imam ljubavi kao u tebi?
Gdje imam toliko sretne i pune ljubavi?
Imam je u tvojim ocima,
na mojim usnama lezi.
I dok listopad kaplje po prozorima,
a studeni stidljivo ulazi u nasu sobu,
odijeva me osmjehom...

Zal Kopp

Bilo nekada...Poezija...Recimo...obnavljanje gradiva


Prije sam baš ''znao''
i da zavolim,i da prevarim,
i da oprostim,i da ostavim.
Da prstima oslikavam njezino lice.
Da zatvorenih očiju prepoznam naše ulice.
Prije sam to znao, sada više ne....
Prije sam baš ''znao'',
i da poljubim,i da zagrlim,
i da popijem,i da razbijem.
Da suzama saperem neprospavane noći.
Da osmijehom dočekam najdraže mi oči.
Prije sam to znao , sada više ne...
Prije sam baš ''znao'',
i da shvatim,i da patim,
i da poginem,i da nestanem.
Da usnama skidam suze sa usana.
Da dodirima budim svjetlo u pogledima.
Prije sam to znao, sada više ne...
Prije sam te znao.....
Sada više ne....

Pismo...Poezija...Recimo...obnavljanje gradiva

Ej djevojčice...

Ja volim ljude moje prošlosti,

i skoro pa svaki moj stih i da nema dodirnih tačaka sa danas i sa stvarnošću...

Sve što napišem ja sam nekako ,

ovako sav nikakav i izgužvan

preležao...

Sve te moje riječi su se u nekim mojim, nespremljenim posteljama,

prevrtale zajedno sa mnom.

I kada je došao tren za skupljanje posteljine

iz jastučnica su ispale ,zajedno sa snovima,

i rime, svi versovi i stihovi.

Odsanjao sam ih dosta u svojim noćima bez sna i bez nadanja u bolje sutra.

Dočekao sam ih u mojim mamurnim jutrima

kada sam mislio da samo mogu da ćutim.

Prošetao sam sa njima ispod ruke, voajerski se okrećući za neznanim djevojkama.

Popio sam i piće sa svojim pjesmama,

u večerima kada sam smatrao da je najbolje ublehu svoga postojanja

podijeliti sam sa sobom.



Ima i tebe u njima draga moja djevojko,

mada smo se samo ovlaš rukovali,

pogledali ,osmjeh razmjenili.



Ja samo pokušavam da ovaj nesavršeni život što ga živim

barem malo učinim po mome.

Da poneku noć i zadovoljan legnem

jer sam izrekao i onda napisao nešto što mi odavno pritišće srce.



Ja pišem jer znam, da neko negdje živi moje riječi,

siguran sam u to da sve ono što na moj papir stane,

negdje,

barem na sekundu,

ima smisao

....... nekome





Hvala ti djevojko moja,

za postojanje na svijetu i u trenutcima moga nesavršenstva

koje ne bih mijenjao ni za svu vječnost savršene sreće.



Volim ja tebe djevojko moja,

na samo svoj budalasti način.



Način koji bi neki

životom,

a hrabriji čak,

i pjesmom nazvali...

Tuđe ljubavi...Poezija recimo...part 94




Bila je ostavljena.
Barem se tako osjećala u tom trenutku.
I ja sam se zadesio tu,
kao idealno rame za plakanje.
Jaran koji sluša,
koji je vazda tu kada nemaš nikoga,
i koji gleda te u oči, dok mu pričaš.
I jos k tomu i pride,
čitavu noć na raspolaganju.

Slušao sam tu cijelu noć,
strpljivo,
već poznate priče.
Kako je ljubav kurva,
kako se cijela proda za male pare.
Pričala je pomalo kroz suze,
pomalo kroz luđački smijeh.
I mnogo me je grlila
ali je dobila malo mojih odgovora na zagrljaje.
I poklonila mi je mnogo poljubaca na moj obraz,
i stvorila mnogo nelagode u mome stomaku.

I svaki tren mi je bila sve bliža,
tako da htio ili ne,
morao sam da osjetim.
Njenu toplinu....
Njene topli dah pomješan sa votkom i cigarama,
i njene ruke na mojim bedrima.

I mogao sam je imati te noći...
I mogao sam ljubiti te uplakane oči...
Samo da sam htio.

Ali...
Nisam želio da se stidim sebe.
Nisam želio da se ona stidi mene.
Nisam bio raspoložen za jutarnja bježanja,
sa isprikama i obećanjima kako ću je nazvati.

Ne znam da li je sve to na moju žalost
ili opet na moju radost,
ali nisam ja taj lik.


O tuđim ljubavima volim samo da čitam.
Volim da ih odsanjam,
volim da ih odćutim.
Ponekad, kao i svaka muška svinja,
volim i da maštam o njima.
Ali....
Ne,
i da ih imam....