Proljeće tvoga struka



Slušam te okružen tvojim usnama,
slušam kako tvoja unutrašnjost neumorno diše,
vitka i mirisna, uvija me kao pramen kose.
Ne usuđujem se prekinuti izazovni ples bokova,
jer ne želim zaustaviti uzburkano tijelo,
tek je iznjedrilo školjke predivnih grudi,
prednost zbog koje tišina kroz mene struji.
Iskreno ti moram priznati,
kad s prvim sutonom siđu na moja ramena,
tvoje grudi u mom osmjehu,
tako neopisivo jednostavno vrućinom plamte.



I što se s mojim rukama tada dogodi!?
Što se događa na tvojoj toploj zemlji
gdje izvori postaju rijeke?
Pitam te, što čini posebnim bijeli zanos
da moje ruke tako neumorno vrište?
Kad osjete tvoja drhtava i razbacana bedra,
kad silina sićušnih kapi zanjiše moj pogled,
odjednom nestanu na slatkim obroncima požude,
trče i nemoguće vrište u njihovim krošnjama,
a ti lukavo, samo za njih divni sjaj raspleteš
i poput riječnih galebova iz sebe ispustiš krik.



Bože, one presretne skaču i ponovno nestaju,
moje ruke u tebi uzavrele prste zaranjaju,
svaku noć u tvoju dolinu duboko se uvuku.
Jedva ih pod svojom kožom stižem smiriti,
jedva tvoju beskrajnu i zanosnu ljepotu ulovim.
Prvo im uzdahe tvog trbuha ponudim,
a zatim okupam u proljeću struka.
Na tvojoj toploj zemlji sve je puno lakše,
moje vruće usne postanu uzbuđeni slapovi,
po tvome golom tijelu ruke bujicom teku,
a moje golo tijelo u tvojoj mekoj travi sanja.



Zal Kopp

Duša ima. . .

Sve što ima dušu, duša ima.

Duša ima boju i miris ima.
Ima san i sva u njemu teče.

Duša ima srce i osjećaje ima.
Ima misli i u njima sebe.

Sve što duša ima, dušu ima.
Duša ima dušu i osmjeh ima.

Sve to duša ima i sve dušu ima.

Zal Kopp

Osmjeh tvojih noćnih dodira

Snaga vjetrova
u mojim rukama,
izvore tvoga zrelog tijela budi
i vještinom neobuzdanog sna
kao vijugavi sjaj,
tonem u prekrasne vrtove.

Nestajem u strunama jutra,
a osmjeh tvojih noćnih dodira,
tvoja srebrna put,
bezbrižno po meni klizi.
Postaješ žeđ
mojih mekih uzdaha.

Glas s kojim noćas nastaješ,
nevidljiva roso,
zlatni suncokreti slute
i sa crvenih usana
ljubavlju kaplju,
u ljubav nas zaklinju.

I nabujala duga,
dah mirisnih boja,
u mojim očima
beskrajnu tišinu slijedi.
Usnulom lišću šapuće
sva biserna znanja o tebi.

Ne smeta nam
što se noć rastapa,
nadmašili smo zemaljsko
i sva srca u sebi.
Zauzeli smisao zvijezda
i sad u gaju neba pjevamo.

Zal Kopp

Isprepleteni zagrljajima postelje


Kao što vjetar uporno gura nebo,
divljom snagom spajamo prepone,
i noć nas više ne zadržava za sebe,
jer se u osmjehu plavog sunca znojimo.

Putovi su naši drhtave karte jezera
i beskrajnim smo krvotokom vezani,
a noge, isprepletene zagrljajima postelje,
napuštaju mjesečinu i noć pobjeđuju.

Otkrivamo mirna staništa u sebi,
pa s oblacima ptica natapamo oči,
govorimo srcu kako da u nama diše,
kako da u njemu proklija miris čežnje.

Kratko je vrijeme u kojem se sanjamo,
i naši su gusti uzdasi složeni u klasje,
kratak je nebeski san otkad se kušamo,
otkako smo čvrsti poljupci na usnama.

Ponekad sjeta na užarene obraze svrati,
ali se ne pojavljuju šutnje uspomena,
jer topli su prsti što šapuću ljubav
i zeleni je travanj u našim rukama.

Koljenima smo polegli probuđenu rosu,
pa po golom bilju raščešljavamo zoru,
u samom smo pogledu nasmijanih krošnji,
prelazimo dugu i stenjemo šumom lišća.

Iz naših milovanja ljubav se ne iskrada,
svaki je njen oblik za nas ljubav sveta,
beskonačna potvrda u nama samima,
vjerna je žudnja svim našim dodirima.

Zal Kopp

Meki miris grudi


Ove noći spavaju u meni polja,
a sa neba tvoga zlatnog tijela,
u blagoj magli dolijeću ptice,
jedna po jedna, uzdišu čelom.

Dok iznad mene večeras letiš,
inspiracijo moja neprolazna,
znam što značiš za moj san,
zato sporo i sve dublje dišem.

Govore mi ruke nerazdvojne,
osmjeh tvoje duše gnijezdo je,
a cvrkut tvoga slatkog tijela,
to je strast što bjelinom grli.

Ove noći kao nikada do sada,
preko mojih uspavanih polja
razlila si pučinu suncokreta,
inspiraciju moju neprolaznu.

Jednostavnom toplinom, mila,
zaustavi vjetar u šumu breza
i sve naše čežnje zapali u nama,
u velike dodire ljubavi pretvori.

Večeras trebam miris ljubavi
kao zrno neumornog sna,
potrebna mi je boja tvoga glasa,
i sva prisutnost nježnih riječi.

Ove noći dok nada mnom kružiš,
plava ptico okupana mjesečinom,
sa tvojih krila ispijam sjaj,
inspiraciju svoju neprolaznu.

Šutim i slušam, usnama pjevaš,
i ništa sretnije od mog pogleda,
ništa slađe od boje mirisnog zlata,
radosti dodira medenih uzdaha.

Priznajem, posebno si svjetlo,
svjetlo koje čuva naša obećanja
i nikada nećemo prestati život,
jer ga svojom dušom uživamo.

Zato noćas, inspiracijo neprolazna,
kao sjajna tišina na polja sleti,
natopi brazde mekim mirisom grudi,
njihovom neprolaznom inspiracijom.

Zal Kopp

Na postelji sunca



Prstima hodam po tebi,
prst po prst,
toplinu svoga srca slažem.
Ležiš kraj mene,
u jezeru tvoga oka
drhti zraka sunca,
i voda mog pogleda
tvoj pogled dira.
Mirisna strast
u tvoje misli hoće prijeći.
Žurim zaustaviti vrijeme,
trenutak vječnosti
u odsjaju mekog tijela.
Zato me primaš
u splet uzdaha,
uz rub moga boka šumiš.
Kako je lijepo drhtati
na postelji sunca,
dok u ljepoti milovanja
tvojom požudom strujim.
Dolinom naslade
kao nabujali potok
u tvoje ruke ulazim.
Sa osmjeha moga tijela
prija ti slatka ljubav.
Iznad sebe osjećaš
kako te grlim nebom
i dišem poljupcima.
Tvoju dušu
moje tijelo puni.

Sa osmjeha tvoga tijela
ljubav mi slatko prija.
Zato te primam
u splet uzdaha,
uz rub tvog boka šumim.
Liježem na tebe,
u jezeru moga oka
drhti zraka sunca,
i voda tvog pogleda
moj pogled dira.
Žuriš zaustaviti vrijeme,
trenutak vječnosti
u odsjaju mekog tijela.
Mirisna strast
u moje misli hoće prijeći.
Hodaš prstima po meni,
korak po korak,
kao nabujali potok
tvoje ruke ulaze u mene,
toplinu tvoga srca slažu.
Kako je lijepa požuda
u ljepoti osjećaja
dok tvoja drhtanja,
na postelji sunca
dolinom naslade struje.
Osjećam poljupce
u zagrljajima neba,
iznad mene dišeš
i moju dušu
svojim tijelom puniš.


Zal Kopp

Noć kad me u sebe primaš


Na tvojim sam poljima visok jablan, stojim,
a ti mi daješ sebe, mirisom ravnice drhtiš,
između neba i tvoje zemlje istinski se znojim,
jer šapatom svojih njiva moje krošnje dojiš.

Iz korijena kroz stablo neprestano pjevam,
u crvenom zanosu dahćem, ulazim u tebe,
kao olujni vjetar opojnom požudom sijevam,
i strašću osvajam bijelu ravnicu ispod sebe.

Odsjaji grudi, staništa kristalnih zvijezda,
cijelu se vječnost roje i poda mnom smiješe,
granama grlim ta srebrom pletena gnijezda,
po njihovoj mekoći moj dah hoda i pleše.

Poljupci moji, latice usana u tihom su cvatu,
samo nebeski uzdah mirisnim lišćem nose,
kako su na tebi zaorane brazde sve u zlatu,
nikada im nije dosta tvoje božanstvene rose.

Bezbroj puta sam predivne noći na tebi sreo,
ljubio te i milovao dušu tišinom obraza,
strpljivo sklanjao pod svoj zaljubljeni veo
i štitio od podmuklog i prikrivenog mraza.

Neka u meni tvoji slatki plodovi uvijek zriju,
jer rađanjem jutra u svom me pogledu imaš,
i kao što ptice radosno sa oblaka sunce piju,
najsretniji sam u noći kad me u sebe primaš.


Zal Kopp

Tvoja milovanja


Zakoračila si mirisnim tragom struka,
i tako se zaljuljalo naručje moga osmjeha
kao da se rijetka prozirnost,
to neponovljivo drhtanje tihe vode,
valja nebom moga pogleda.
Neprekidno udišem sedef valova
i žedan ronim u tebe,
a ti zauzimaš moje zjenice
i otkidaš komadiće u njima,
pa ih neprimjetno,
nizom toplih uzdaha,
slijevaš u svoje usne.
Pažljivo sakupljam titranje
tvojih anđeoskih dodira,
i ako nastaviš tako,
slijedom vode i uzavrelog zraka,
pohvatat ću obrise zlatnih tragova
i mrežom čvrstih prstiju,
sve do jednog,
unijeti u rastopljenu želju moga tijela.
Zaogrnut bisernim kapima trzanja
i osnažen muškošću,
svu ću tvoju žensku snagu
dubinom vira preseliti u sebe,
jer nisi samo vrelo rumenilo
u bunilu jedne lipanjske noći,
već trajno usađena molitva
u ljubav muškarca koji te voli,
koji je zaljubljen
u tvoje zrele bijele bokove.
Mozaik si nježnih pokreta,
oplemenjuješ obrise postelje,
a ja uživam u poljupcima
žene koju neizmjerno volim.
I dok šećem u tvom zagrljaju,
namjerno šapućem prstima,
želim da te do jutra vrte u žudnji,
jer kad su nježni u igri s tobom,
tad me kao ljubavnika
u svoja milovanja primaš.

Zal Kopp

Silna moja misli

Ženo moja, kapljo zvijezde na mojoj kosi,
sakupljaš noć kao mirise postelje.
Sva u stoljetnom sjaju mjesečine sanjaš,
pa me po poljima s mekom rosom dijeliš,
kao da si odavno sišla nebeskom plimom,
tvoje ruke s mojom dušom ljubav zbore.

Šapućeš, dragi mužu, ljubavniče moj,
a ja ne dvojim, odvažno ljubim tvoje tijelo,
jer kako bih te mogao takvu ne imati,
ne udisati taj dragulj tvojih usana,
kako bih smio poslije u nebu zastati,
kad me plamenom dugom budeš umivala?

Ženo moja, pod tvojim očima ležim,
na sjeveru sam i promatram jug bokova,
zlatna izgaraju, tope se pod mojim prstima,
a vlati trave pjevaju o rosi koju dijeliš
i zvuk njihov para zelenilo mojih zjenica,
osjećam kako nas tišinom zajedno spajaš.

Grliš me, svog muža i ljubavnika ljubiš,
pa puštaš da naručje tvoje čuvam,
da mu se odužim toplim zagrljajima,
jer osmjeh što kroz pukotine obraza kaplje,
sred moga lica vrelinom zanosa teče
i na jutarnjoj magli nikad s tobom ne šuti.

Ženo moja i ljubavnice, silna moja misli,
ne mogu bez tebe, uzdahe tvoje zbrajam,
učim u tebi i nježnost tvoga tijela slijedim,
svjetlost ili oblik, u dubine me njegove vodi,
pusti da te u njemu s poljupcima kušam,
i tom vječnom ljepotom sna, u sebi sjedinim.

Zal Kopp

U blizini neba

U blizini neba,
ljubavi moja jedina,
postoji beskrajna čežnja.
Pod tim nebeskim svodom,
neprekidno čeznem za tobom
i najtiše što mogu,
lutam dubinom svemira
tražeći obale tvojih prepona.
U blizini tog neba,
ljubavi moja jedina,
kao nigdje u svemiru
moje misli pripadaju tebi.
Tu si sva prisutna u meni,
prelijepa moja ljubavi,
a tvoji su poljupci
zlatnim osmjehom omotani.

U blizini neba,
ljubavi moja jedina,
pripadaš jedino mojim mislima,
i bliže nego bilo gdje u svemiru
moje ruke, tiho,
kao vreli suncokreti
izranjaju na tvojim grudima.
One su taj buket vatre
što beskrajem tvog trbuha
razlijevaju plamen,
i tvoji su plameni dodiri
u njihovim drhtavim prstima.
Kad god stignu, ljubavi
u gustoj kiši znoja,
uvijek te blago uzmu
i sa tebe ispijaju zreli miris.

U blizini neba,
ljubavi moja jedina,
beskrajna si moja želja.
U tom praskozorju
neprekidno te želim,
i bliže sam nego bilo gdje
dubini tvog svemira.
Nad obalama tvojih prepona,
prelijepa moja ljubavi,
u sazviježđu mekog tijela
kao slap guste kiše znoja
slijevam se po tebi.
Imaš me tada u svim porama,
ljubavi moja prelijepa,
imaš u peharu strasnih zagrljaja.
Tvoju vječnost ljubim u sebi.

Zal Kopp

Tvoje oci



Na mojim bezglasnim rukama
kao dvije sretne zvijezde
spavaju tvoje oci,
sute u mekoci dlanova,
a moj ih osmjeh
prima u svoj svemir
i za sva vremena
rastjeruje tmurna sjecanja.
Moje bice sanja
ritam disanja tvojih zjenica
i pruza ljubav okupanu usnama,
ljubav koja nase duse iskreno primice.
U tom snu, toliko zivom, toliko tihom,
blagoslovom misli ljubav svijetli
i nijedna rijec,
nijedan zagrljaj,
plamenu vjernost tvojih ociju
ne zaboravlja.
Njihovi su pogledi
oganj na samom vrhu neba,
pozuda vjetrova u mome tijelu,
njihovi su uzdasi
zapisani zanos u meni.
Kad promatram
kako poda mnom sunce ljube,
kako na moje obale
nanose toplinu dodira,
uzarim beskrajni spokoj sna
i kao jedina zelja,
plavim laticama ljubavi
u njima zatitram.

Zal Kopp

Poljupci uzdaha


Veceras se bjelina moga tijela topi
i nestaje u tvojim zagrljajima,
jer vrijeme ljepote tvoga bica
mirisno ulazi u moju dusu,
a zjenice, to nebo mojih usana,
sapucu zvijezde,
slazu u nebeski cvijet moje misli
i njihov drhtavi osmjeh
poljupcima uzdaha ljube.
Nista moju strast kao dah tvojih dlanova
tako uzviseno ne snazi
i nista mi ne daje toliko njeznosti
kao bistro jezero lahora
u kojem rukopisom svoga srca
beskonacno ispisujes
vjecno postojanje ljubavi.

Dok ispijam tvoja sjajna milovanja,
svlacis svoje tijelo u meni
i svakom kapi tople tisine
pozudno slijedis moje disanje.
Uranjam u tebe, a moje ruke,
moje rujne ruke zrelm pokretima
u vrtlogu zanosa po tvome tijelu plesu.
Kad bih sada vrijeme napustio,
kao beskrajna rijeka bih se zauvijek
vrelinom sna
na tvoje obale naslonio,
jer si u mojim venama
beskrajno iskrena,
poput bjeline moga tijela
plamenim beskrajem
ljubavi rastopljena.

Zal Kopp

Jedno tijelo



Dopusti mojim ocima da vode tvoje tijelo,
u suncu njihovih zjenica ima dovoljno mjesta,
moje te oci kao vjecna ljubav ljube
i dusa te neizmjerno ljubi, moja zeno,
na usne ti poljupcima mladog ljeta slijece,
ljubi tvoje srce, jer si moje srce.
Kao i moja dusa kad ljubi usnama od ljeta,
neopisivo plamtim i silno drhtim,
i dok otkucajima grlim tvoja bedra
u pramenu sna izgaram.


Dopusti mojim rukama da uzmu tvoje tijelo,
oblacima pokreta u visinu njihovu kreni,
jer mjesec je u mojim rukama ljubavnik,
i rajske ptice uzdize oko tebe,
a svakim drhtajem donosi zvijezdu srece,
ljubi tvoju dusu, jer si moja dusa.
Moja zeno, presvuci svoje tijelo u zrelu noc,
i mirisnu snagu moju u sebe primi,
a tamo gdje pokretima zagrljaje radjam,
tamo uspavanku mojih bokova prisloni.


Dopusti mome tijelu da postane tvoje tijelo,
da se na tvoj stomak zauvijek spusti,
u sjaj nebeskih niti pozudom veze,
dopusti svome tijelu da postane moje tijelo
i kao svjetlo u moj srebrni dah lezi,
ljubi moje bice, jer sam tvoje bice.
Moja zeno, utisni uzdahe ove noci u sebe,
ugledaj se na nebo sto nas prstima tka,
i svoju vjeru pretvori u beskrajnu ljubav,
pa zajedno sa mnom, u jedno tijelo utoni.



Zal Kopp

Okvir tvoje ljepote


Donosim zraku sunca
u okvir tvoje ljepote,
a po vodi jezera moga oka
tvoj pogled pronalazi utociste
i u tisini drhtavih valova
kroz moje misli
putujes mirisnim dodirima.
Na horizontu mojih strasti
pojavljujes se odsjajem mirnoce
i kao zelja moga vrelog tijela
prilazis rubom bokova.
Zaustavljam vrijeme,
i unosim trenutak vjecnosti
u okvir tvoje ljepote.
Hocu da zauvijek ostanes u meni,
jer tijelo s kojim ispunjavas moje ruke
smiruje prostor moje duse.
Kud god prodjes moje srce ozaris,
a tvoje grudi, tvoje me grudi
nikako ne zaboravljaju,
u njihovim dolinama je sama naslada.
Gledam bradavice kako se umiljavaju,
kako svu ljubav tvoga tijela
nesebicno u mene osmjehom toce.
Slusam njihove nabrekle uzdahe,
smatraju se mojim najsladjim vrhovima.
Kad god podjem u okvir tvoje ljepote,
opijaju vode jezera moga oka.


Zal Kopp

Niti mirisa


Tvoje se prekrasno tijelo
ljupkom tišinom uvuklo u našu postelju
i toplim oblikom beskrajnog osmjeha
izaziva nestrpljivost mojih dlanova.
Ne osjećam nekadašnje postojanje sila bola,
i nemam riječi za ovaj dar u svojim očima,
zato šutim i divim se,
pokoravam vratolomiji uzdaha
s kojima polako prodireš u moju svijest.
Ne trebam moć proricanja,
u meni su sve tvoje obline
i hladnoća me ne može dotaknuti.
Slobodno udišem nebeski svod prosinca,
jer u našem zajedničkom tkivu
s kojim smo večeras zaustavili vrijeme,
dražesne su misli
niti mirisa u čistoći ljubavi.
Mi smo jedno i priznajem,
usamljena sloboda nije ono u čemu uživam.
Obožavam krhkost tvoga struka
i vječnost trenutka s kojim te poštujem.
Moguće je da ne znam broj zvijezda
s kojim se sada gledamo,
moguće je i da su godišnja doba
u nama izmiješana,
ali pošto si u meni jedan otkucaj,
neumorno te grlim vlažnim usnama
i prelazim granicu
iza koje praznina više ne postoji.
Bez obzira što po našim leđima
prolazi posljednja ovogodišnja noć,
očarava me pitkost tvojih mekih obala,
uzima u korijen svog ljuljanja
i kada bih sada morao otići
ovako razliven po tvojim njedrima,
ponovno bih u svim svojim snovima
samo tebe tražio,
jer ono što me vječno obnavlja,
to su tvoja žarka milovanja.

Zal Kopp

Pustila me da joj pričam,
da joj šapućem i riječima diram,
pustila me da joj govorim,
da je bajkama i privatnim ublehama uspavljujem.
A ja sam zaspao prvi…

Pustila me da je gledam,
da je pogledima skidam i oblačim,
pustila me da je posmatram,
da joj utrobu drhtajima ispunjavam .
A ja sam zaspao prvi…

Pustila me da je milujem,
da joj prstima pokrivam bore na obrazima
pustila me da je zubima grickam,jezikom umivam,
preko erogenih zona da je prema beskraju nosim.
A ja sam zaspao prvi…

Pustila me da je ljubim,
da joj usnama sklonim paučine tuge sa osmjeha,
pustila me da je u izvijanju bedra upoznajem,
da je dahom strasnim, tu ispod pupka ušuškavam.
A ja sam zaspao prvi…

Pustila me da je imam,
da joj tijelom svojim tijelo njeno prekrijem,
pustila me da je uzmem do kraja,
da je u vrisku, u jecaju od mraka sakrijem.
A ja sam zaspao prvi…

Mario Vranješ

Kiša...Poezija...Recimo...part 216

Ne bojim se ove kiše
što cijeli moj svijet sada sapire
i na usne napukle
izgrižene
kapi soli navode
da me peku
još malo živim načine
dok na vjetru
zatvorenih očiju
i otvorenog srca
pravim još malo prostora
za neke nove
ljubavne kolajne
zbog kojih će svi moji dušobrižnici
konačno znati idealni kroj
za moju košulju od ludila
kojom će da označe
teatralno, naravno
njihovu kvazi pobjedu
a moje konačno
prepuštanje valovima od strasti.

Fakat...
Ne bojim se ove kiše...
Više...

Kvartalni račun...Poezija...Recimo...part 221

Razbarah na jutarnjem smogu,
što malo misli, što malo sebe samoga.
Srknuh gutljaj kafe
i počeh da se dovijam
kako da račun svog života složim.

Sabrah sve poštene i dobre namjere
i oči koji mi osmijeh na lice izmamiše.
Moje dobre i loše navike
i pjesme po kojima me poznaju.
Označih ih žutim markerom
i smjestih ih kraj srca svojega.

Oduzeh smrti, bolesti, prevare i laži.
Rat, rovove, ruralce i one urbane.
Stavih minus kraj pijanih noći
i kraj jutara koje dočekah sam.
Obilježih to sve crnim markerom
i ostavih na dnu ladice mojih izgubljenih bitaka.

Pomnožih sretne sate puta dva
sa ljudima koji me obilježiše srećom.
Podijelih sve svoje ljubavi
sa onima koji ljubav nikada ne osjetiše.
Podebljah sve to crvenim markerom
i sve ih u kompletu zaljepih na vrata frižidera
kao podsjetnik za nove vedrine iza oblaka.

Napravih uniju svih poljubaca, zagrljaja
osmijeha, sreća, prijateljstava i blaženstava u svome životu.
Odredih razliku između onoga što sam mogao
i što sam na kraju ispao, da ne kažem nešto ružnije.
I u presjeku svega toga narandžastim markerom zaključih i podebljah
da materijal od koga sam nastao i nije tako loše kvalitete.

Na kvadrat povećah sve svoje odsanjane snove,
sve ostvarene iluzije, maštanja i naivnosti.
Ukorjenih ih duboko u sazvježđu mojih potreba,
nekih novih nadanja i novih pobjeda.
Podvukoh crtu ispod svega, bacih još jedan kratak pogled
i sebi u bradu prošaputah ''Mašala''!!!

Tranzicija...Poezija...recimo...part 222

Kada zatvorim vrata srca svoga.
Kada na njih namaknem lance i katance.
Ostaje mi još samo da nađem komad papira
na kojem ću da potpišem svoj poraz
na sve bitke koje vojevah
za ljude koji borbu za njih ne zaslužiše.
Nazovite sve medije, TV kuće i radijske stanice,
štampu i glam-blamove,
da sastave smislenu storiju u pet minuta
o besmislu vjerovanja u ljude.
Prostrite mi na mome izlazu iz sebe
crveni ćilim pred noge,
da mi pokaže putanju
ka totalnom srozavanju u smrdež ljudske apatije,
demagogije i ublehe.
Još jedan zarez mi poklonite za mogući nastavak blamaže
u tranzitu globalnih propadanja
dok botoxom popravljam osmijeh
za široke narodne mase.
I konačno, na kraju, tačka.
Kao znak da sam se prepustio podvali masa
da se ne razlikujem od drugih.
Još samo da namaknem D&G naočale
i nasmijem se u lice svima
čisto ćeifa radi.

Paradoksalna pjesma...Poezija...Recimo..part 223

Vreli Novembar
Pijani Bajram
Na prepunoj ulici
Nalazim osamu
Da ispovraćam pun sadržaj želuca
Iz praznog stomaka
Bistre mi se misli
U mutnoj glavi
Jasno sada sve vidim
U totalnome mraku
Da sam svu svoju pamet stekao
Na osnovu preživljenih gluposti
I nastavljam tamo gdje sam stao
Mada nikada nisam ni počeo da se mičem
I trebao bih da krenem sve iznova
Mada ne znam ni koja su mi stara kretanja
Okrećem sasvim novu stranicu
U praznoj knjizi
Zauzimam položaj da dočekam plimu i oseku
Na vještačkome jezeru
Možda mi koji val i donese bocu
U kojoj nema poruke za mene
Možda mi i novi dan donese noć
U kojoj ću sanjati otvorenih očiju

ecept za dobar san...Poezija...Recimo...part 226

moj ružni san se završio
tvojim obrazom na mome čelu
mojim usnama na tvojim trepavicama
tvojim usnama na mome ramenu
mojim dahom na tvojim bedrima
tvojim dahom na mome vratu
mojim prstima na tvojoj liniji leđa
tvojim rukama na mojim grudima
tvojim stopalima na mojim stopalima
tvojom spavaćicom na podu
mojom pidžamom na podu
našim jastucima razbacanim na sve strane
mjesečevom sjenkom na našim tijelima
i muzikom uzdaha
tvojih i mojih
koja razbuđuje ptice i komšije

moj ružni san je završio
kada sam zaspao kraj tebe

Uvjetna sloboda (vol.2)...Poezija...recimo...part 228

pustite mi glas
da iz mene vrisne
pustite mi srce
da mi se međ' prstima stisne
pustite mi još jedan tren da imam nju....

pustite mi suzu
da do očiju mi pronađe pute
pustite mi razum
da zaspe uz njene skute
pa da još malo mirišem nju...

pustite mi dušu
da se spotakne od komad smijeha
pustite mi srce
da pravi svoje koljevke od grijeha
pusti te mi stih da još jednom opiše nju...

pustite mi ovu noć
da još jednom sjenkama se izjadam
pustite mi sevdah tužni
da se barem tuđim srećama nadam
pustite mi flašu, da razbije prepunu čašu...i da nestanem...

Teorija zavjere...Poezija...recimo...part 251

Baš u ponoć

sunce izađe na sjeveru

okupa svojim zrakama fjordove u mome srcu

i pokajnički se vrati u ćošak svemira

da iskupi svoje grijehe

nakupljene u ne baš naivnim igrama

sa mliječnim putem.



Baš nekako, koji minut iza ponoći

legoh na lijevu stranu svoje pameti

uspavah misli političkim aktuelnostima

i izvinuh se srcu

što je još jedan dan uludo

potrošio kucajući samo za mene.



Samo par sati poslije ponoći

usnih san kako na ulici stojim

i gledajući sebe u očima djevojaka vidjeh

da nemam ni lica, ni tijela

ni osmjeha , niti otiska prstiju i stopala

i da mi bezličnost jako dobro stoji.



Tek minutu prije zore

odlučih da ustanem na lijevu nogu

prošetam tek opranim ulicama

prođem ispod svih merdevina na putu

uhvatim sve crne mačke i mačore u kofere mojih teorija zavjere

i da se takav pojavim pred vratima moje ljubavi.



Pa ako me opet odbije u mojim pokušajima da je zagrlim

imat ću barem dobro opravdanje

da se sve urotilo protiv mene...

Rukopis od sna...Poezija...Recimo...obnavljanje gradiva


I dok te dodirima čitam
i prepoznajem rukopise drugih po tvojim bokovima,
samo pokušavam da budem bolji
nego što od mene navikla si.
Želim da dodam par redaka po tijelu tvome,
načinjenih mojim prstima,
da zapišem svoj cjelov na kapcima tvojim,
a versom od osmjeha osušim ti suze na obrazima.

I da dodam tri tačkice,ako ti želiš tako.
Da se ne otkrijemo do kraja,
ostanemo malo nedorečeni.
Jer još bih dugo
,i vrlo rado
pisao po tebi...