Jedino ti bi razumela ono što jedino tebi ne smem da kažem.

GoranTadić

Neka se ljubav budi na krilima zore,
neka ljubav bude duboko more
velika kao milijun svemira
njezna i tiha bez nemira
i neka se kradom useli u srce svacije
da svatko voli na svoj nacin, drugacije

Kad se gledam u ogledalu vidim TEBE, kada lutam ulicama vidim nekog tko lici na TEBE, kad sam s nekim mislim na TEBE, sad vidis VOLIM SAMO TEBE.

Jedan maleni cvet
jos ni progovorio nije
a vec je zano sve tajne Sunca
i sve sto zemlja krije.

Jedan maleni cvet
jos nije ni prohodo
a vec je umeo sam da se hrani
svetloscu, vazduhom i vodom.

Jedan maleni cvet
nE zna da cita i pise,
al' zna sta je zivot, sta je cvet,
i mirise, mirise.

U ovoj noci,
dok pogledom obuhvatam uspavani grad,
sjecam se…..
Listam album I poznate stranice zivota
mi nasmijani na slikama
osjecam taj trenutak,
lutam……
I ……ti sada postojis
u nekom kutku ovog grada,
u dijelu moga srca……
Ne znam zasto je
Ova noc posebna
Ne znam zasto su
Svijetla grada drugacija
Ne znam zasto je
Moja zelja probudjena
Mozda je to samo trag sjecanja…

Ti ne znaš kako je čarobno
znati da negdje postojis
jednako draga i krhka
i na poludjelom moru
u ovu tetoviranu jesen
koje se sve manje bojiš
u svijetu u kojem leptiri
i ne dočekaju zoru.
Sakriven u tvojim venama
ja sam kap što ne otiče,
ma kako bili daleko,
ma kako izgledali tudji.
Srećom ne gube klovnovi
na kraju svake priče
mada iz nje izlaze
bar za milimetar ludji.
A ti, ti si zvijezda
zaspala na mom dlanu
i ja te čuvam i ne dam
i nemoj da se bojis.
A ako vec budeš bodež
i napravis nekakvu ranu
i tad cu da budem sretan
što jos uviek negdje postojiš.

Ukrašću tvoju senku, obući je na sebe i
pokazivati svima. Bićeš moj način odevanja
svega nežnog i tajnog. Pa i onda, kad
dotraješ, iskrzanu, izbledelu, neću te sa sebe
skidati. Na meni ćeš se raspasti.
Jer ti si jedini način da pokrijem golotinju
ove detinje duše. I da se više ne stidim pred
biljem i pred pticama.
Na poderanim mestima zajedno ćemo plakati.

Poželim da se u pticu pretvorim,
i da poletim preko bijeloga svijeta.
Letio bih nebom plavim i prostranim,
posjećivao bih udaljena, tajnovita mjesta.

Sunce bi mi energiju davalo,
a vjetar bi me nosio nježno, polako.
Za mene bi se širom svijeta znalo,
o meni bi pjevao i pričao svako.

I letio bih, letio, dugo i daleko,
slušao bih zvukove prirode bujne.
Otišao bih tamo negdje preko,
gdje sviću lijepe zore rujne.

Umirem ti na rukama bijelim,
nestajem polako, kao dnevna sjena.
Neću ništa, da te sada nešto molim,
da narušavam simboliku smrtnoga trena.

Iz mene duša odavno već teče,
ide polako sa ovoga svijeta.
Možda neću dočekati niti veće,
ah sudbino, moja kleta.

Sa tobom se oprostiti hoću,
ti budi zadnja koja me vidi.
Poslije mene ne ulazi u samoću,
pronađi drugoga i sa njime idi

Kad prodje ova neobicna mjesecina 
koja je prevalila daleki put od mene do tebe, 
plasljivo obojena srebrom,
kad odleti drhtava ptica koja zivi od topline
moje ruke, i jos me osvaja,
sitnim koracima priblizava nebo
mojim otvorenim ocima,
kad prodje ovo sporo i tesko ljeto
vezano svojim remenom za jesen,
kad stanu svi satovi koji su otkucavali 
opojne i bujne vrtove 
poslije tople kise, 
kada sve prodje, 
pretvorit cu se u zrna pijeska sto ga nosi vjetar 
prema sredistu usamljene zvijezde 
bit cu voda koja ispire sljunak 
i od toga postaje mutna 
i umorna, 
bit cu prazan trg sa sjenom necijih stopa 
stablo obraslo sutljivim brsljanom sto vene, 
samo sjecanje na samu sebe,
u casu umiranja,
jednostavna rijec zaboravljena u grlu
nikad izgovorena,
pokusaj smijeska koji se hrani
podnebljem jedne pjesme,
koju nisam znala ispjevati 
ni prozivjeti.

Ne veruj u moje stihove i rime 
Kad ti kažu, draga, da te silno volim, 
U trenutku svakom da se za te molim 
I da ti u stabla urezujem ime, – 

Ne vjeruj! No kasno, kad se mjesec javi 
I prelije srmom vrh modrijeh krša, 
Tamo gdje u grmu proljeće leprša 
I gdje slatko spava naš jorgovan plavi, 

Dođi, čekaću te! U časima tijem, 
Kad na grudi moje priljubiš se čvršće, 
Osjetiš li, draga, da mi t’jelo dršće, 
I da silno gorim ognjevima svijem, 

Tada vjeruj meni, i ne pitaj više! 
Jer istinska ljubav za riječi ne zna; 
Ona samo plamti, silna, neoprezna, 
Niti mari, draga, da stihove piše!

Misliš da je teško stihove pisati?
To je samo otisak duše na papiru.
Možeš ga gužvati, paliti, brisati,
al' ne možeš sprečiti strasti da naviru.

Moraš sebi krv isisati,
kožu izvrnuti, to boli, dabome.
Pa, da li je teško pesmu napisati?
Nije teško, kad imaš kome.

Čujem te kako koračaš...
Daljina mi te primiče
i talog Mjeseca ostavljaš za sobom...
I krijem oči da sakrijem
da duša mi za tobom plače,
i krijem dušu da sakrijem
da oči bez tebe su nevidne,
i krijem ruke da ne vidiš
prazninu koju nosim u njima
i ćutim da u glasu mome
ne osjetiš poziv
da mi se vratiš
dok koračaš
sa Sunčevim prahom pod nogama
i odlaziš 
tamo gde ja nikada neću postojati"

Čuvaj me.
Ko će te čuvati
ako se meni nešto desi?
Zbog koga ćeš reći „nije mi ništa“,
kada te svašta snađe i sve ti se skupi,
ako ne zbog mene, da se ne sekiram?
Ako me prepustiš meni, svašta će me snaći
i čitav će se život skupiti u jednu kapljicu,
s kojom neću umeti da se nosim,
a nosiću je sa sobom i čuvati umesto tebe,
ako me ne sačuvaš od mene.
Čuvaj me.
Ko će te čuvati
ako se mom srcu ništa ne desi?

Zato što volim
sunce izliva svoje zrake živoga zlata,
izliva svoje zlato i srebro na more.
Zato što volim
paprati zelene rastu i zelene travu i zelene
prozračno suncem objasano drveće.
Zato što volim
cele se noći reka uliva u moj san,
deset hiljada živih bića spava u mom naručju,
i spavajući bdi i protičući počine.

Ketlin Rejn

Tu sam....
Sada i ovde....
Već sutra će biti neka druga
Poput smene dana i noći
Neko ode a neko će doći
Kad me ne bude jednog dana
Potraži me među ovim redovima
Kad me ne bude jednog dana
Ja ću se sakriti u slova,
Uvući u nečije knjige
Samo da budem tamo
Gdje ćeš biti ti
Kad me ne bude jednog dana
A ti ćeš me hteti naći
Ja ću i onda živeti u pesmi
Živeti u nekoj priči
I voleću te beskrajno
Kao i ovu pesmu...

Tristesa

... Zatocenica si u mreži
moje muzike,ljubavi moja,
a mreže muzike moje
kao nebo su široke.
na obali tvojih tužnih očiju duša mi se rađa
u tvojim tužnim očima početak je
zemlje snova...

Pablo Neruda